Sjeverozapadno od Banjaluke - Family Orlovac, Bukovica

JOŠ PONEŠTO IZ NAŠE PROŠLOSTI 153
se pripovijeda kako su komite tukle spomenutog Mijata negdje u Motikama.
Kasnije su ga pohodili u njegovom domu, s namjerom da ga opljačkaju. Predvodio
ih je Bjelkan. Pošto im nije predao zadovoljavajuću sumu novca, počeli su
ga maltretirati i tući. Znali su da ima zlatne dukate, samo nisu znali gdje ih skriva.
No Mijat se čvrsto držao, izjavljujući da nema više novca, pa prema tome, nemaju
više ni razloga da ga tuku. Kad ni te mjere ne slomiše Mijata, štaviše ga na muke:
živa ga privežu uz ražanj, primaknu vatri i počnu peći. Kad je Mijatu dogorjelo,
popustio je. Nemajući drugog izlaza, kazao im je da se novac nalazi u utoru vrata.
Naime, utore čine dva otesana stuba, koji oivičuju vrata sa strane a na njima
počiva nadvratnik. U jednom od njih izvrtio je svrdlom udubljenje i u nj
pohranio dukate. Naravno, odozgo je namjestio nadvratnik. Oni ga puste,
sjekirom rasijeku utor i povade dukate. No, to nije sva nevolja Mijatova. Tada
bi mu šutnja bila vrijednija od onih zlatnih dukata. Onako spržen, ne nadajući
se više kakvoj nevolji, obratio se Bjelkanu: "Džoliću! Ti mene umalo ne ispeče."
Ovoga je to dirnulo. Nije mu bilo pravo što ga je Mijat prepoznao, pa davši
oduška svojoj neobuzdanoj prirodi grmnu na njega: "Ha, prepoznaješ me? Opet
s njim na ražanj." Opet jadnog čovjeka stave na vatru i živa ga ispeku.
Kad je turska vlast zamijenjena austrijskom, Bjelkan se povukao i živio
uobičajenim seoskim životom. Više nije bilo razloga pružanja otpora takve vrste
i takvog načina života. Kako je bio nemirnog duha, i dalje je pravio nestašluke
po selu. Onako korpulentan i nezgodne naravi, ulijevao je strah i poštovanje.
Čudna je i grozna bila smrt Bjelkanova, baš kao što je čudan bio sam on i
njegov život. Kada se na smrt razbolio, pozvali su "pratra", da ga opremi sv.
sakramentima, jer - ma kakav bio - opet je u pitanju krštena duša. Svećenik je
došao, ali je teško povjerovati da se susreo s težim slučajem. Bjelkan je bio čovjek
još u snazi, ali nagla bolest je činila svoje. Bio je već u samrtnoj agoniji. Već se
čuo samrtni hropac. Kako je ležao na prostirci od slame i nečemu što je trebalo
biti čaršaf, sve je to ispreturao, pa je u tjeskobnoj muci iskopao slamu ispod sebe.
Čak štoviše, u agoniji je iskopao i zemlju ispod sebe, tako da je već do pola bio
u zemlji. Gotovo identičan slučaj fra Marka Krnete i hajduka Roše u pećini. Kako
je teklo ophođenje svećenika i opremanje umirućeg, ostat će vječita tajna.
Možemo pretpostaviti što se dogodilo u takvoj situaciji, kad je sam svećenik,
napuštajući njegovu odaju vidno uzbuđen i izvan sebe, brzo se udaljio.
Bjelkan je umro na početku 20. stoljeća. Pokopan je na Crkvenama, u dijelu
groblja gdje se pokopavaju Džolići. To mjesto je s lijeve strane, ispred današnje
kapele.
Ženio se više puta, dovodeći žene iz sasinske, majdanske župe. S posljednjom
suprugom Ružom Sejdić imao je dvije kćeri, Luciju i Anicu. Lucija se udala za
Ivana Domića u istom selu a Anica je pošla za Iliju Brkića na Ojdanića brdo. Ilija
je sin Marijana Brkića, Bjelkanova sudruga iz hajdučkih vremena. Anica je umrla
1962. godine. U duši je bila bitna suprotnost očeva. Svi je pamte kao ženu s
izrazitom dobrotom i blagošću. A kao pojava bila je na oca: naočita, stasita,
vrijedna žena.