Bogatstvo Interneta/ Željko Panian - Tutoriali

DUŽINA IMENA DOMENE
U INT ERNETSKOJ ADRESI
Do početka 2000. godine dužina imena domene u internetskoj adresi bila je
ograničena na 22 znaka (odnosno 26, pribroji li se osnovnom imenu točka i glavna
oznaka domene. tj. ekstenzija), da bi tada neki registratori internetskih imena
proširili te mogućnosti na čak 63 (odnosno 67) znaka.
Među stručnjacima se, međutim, vode velike rasprave imaju li duža imena domena
opravdanja, primjerice, s marketinškog ili funkcionalnog stajališta. Jedno zastupaju
tezu “kratko ali rječito”, dok se drugi zalažu za što veću “informativnost” imena
adrese.
Po svemu sudeći, zastupnici i jednog i drugog stajališta imaju čvrstih argumenata
za svoj i protiv drugoga stava. No, i u ovom sporu možda će najbolji arbitar biti
poslovnično mudri “narod”, koji se odavna zalaže za “zlatnu sredinu”.
Tražena se adresa upisuje u odgovarajuće polje na početnoj stranici preglednika. Novije inačice
dvaju najpopularnijih preglednika – Netscape Navigatora i Internet Explorera – čak dopuštaju
ispuštanje specifikacije protokola (http://), jer je podrazumijevaju kada se iza nje upisuje oznaka www.
Čak štoviše, radi li se o domeni s ekstenzijom .com, koja je inače najčešća u Web prostoru, i tu se
ekstenziju može ispustiti, a preglednik će je implicirati. Tako će preglednik “prepoznati” da upisani
niz znakova, primjerice, firma, nakon kojega se unosi (“pritisne” tipka) Enter, znači punu adresu
http://www.firma.com.
Nakon svega ovoga, preglednik će uspostaviti vezu (poveznicu) s adresiranim Web poslužiteljem i,
ako je on raspoloživ, prenijeti sadržaj njegove Web stranice (ili više njih) na korisnikov zaslon,
odnosno u memoriju klijentskog računala.
2.3.3.3 Traženje i pronalaženje informacija u Internetu
Traženje informacija u Internetu nije samo sebi svrhom, premda bi se možda na prvi pogled moglo
zaključiti suprotno. Naime, pronaći informaciju zapravo znači pronaći stvari, mjesta i ljude na koje se
te informacije odnose. Navedene smo tvrdnje iznijeli zato da bismo ukazali na činjenicu da “lutanje”
Internetom ima opravdanja tek onda kada je usmjereno nekom točno određenom i korisnom cilju.
Više-manje besciljno aktiviranje i praćenje poveznica s jednog hipermedijskog dokumenta prema
drugome – i tako “unedogled” – u internetskom se žargonu naziva “surfanjem” (engl. Surf, Surfing).
Ono može biti korisno u početnim fazama privikavanja na Internet, jer će se na t aj način steći kakavtakav
dojam o bogatstvu Interneta. Može se donekle opravdati i kao oblik rekreacije, zabave ili
“ubijanja vremena”. Može se čak shvatiti i kao vježbanje, odnosno priprema za neke ozbiljnije
aktivnosti na Internetu. No, nikako ne bi smjelo biti samo sebi svrhom, jer je to tada naprosto –
“preskup sport”.
Cilj je, dakle, pronaći potrebne informacije (odnosno ljude, stvari i mjesta što “stoje” iza njih) uz
minimum napora, vremena i troškova. Tu su činjenicu shvatili neki davatelji internetskih usluga i
razvili moćne softverske sustave za pohranjivanje informacija o informacijama raspoloživima na
različitim Web mjestima, njihovo klasificiranje i organiziranje, te pretraživanje, pronalaženje i,
konačno, dostavljanje onima koji ih trebaju, dakle korisnicima.
Tradicionalno, ako se u razmjerno kratkom dosadašnjem razdoblju velike popularnosti Interneta
uopće može govoriti o nekoj tradiciji, ti se su se softverski sustavi razvijali u dva smjera, tako da se
danas mogu svrstati u dvije glavne skupine osnovnih pretraživačkih alata:
38