Bogatstvo Interneta/ Željko Panian - Tutoriali

Zato se, kad su u pitanju blokatori web mjesta, može zaključiti sljedeće:
Blokatore web mjesta dobro je koristiti zato da bi se onemogućio pristup onim web mjestima koja
sasvim sigurno nude djeci neprimjerene, te odgojno i moralno neprihvatljive sadržaje. No, takvi
programski proizvodi nikako ne mogu biti jedino sredstvo zaštite privatnosti djece pri korištenju
Interneta.
Web mjesta na kojima se nude dobri blokatori djeci neprimjerenih web mjesta su ona na adresama:
www.surfwatch.com/
www.cyberpatrol.com/
www.netnanny.com/
www.cybersitter.com/
Drugi su problem rizični odnosi u koje djeca mogu stupiti uspostavljajući kontakt s raznim vrstama
prevaranata, mentalno poremećenih osoba i, općenito, ljudi zlih namjera. U tom smislu opasni su
servisi čavrljanja i “brbljaonice”, kojih je u Internetu sve više. Takve osobe mogu iskoristiti
prostodušnost, lakovjernost i naivnost djece, obećavajući im nešto privlačno, da bi ih namamili,
primjerice, na sastanak i na neki ih način iskoristili ili zlouporabili.
Protiv ovakvih se opasnosti teško boriti, kao što je to, uostalom, slučaj i u realnom životu. Ovdje ne
mogu i neće biti od pomoći nikakvi programi, poput blokatora web mjesta, jer ih je naprosto
nemoguće napisati, pa zato ni ne postoje. Jedini je pravi način prevencije roditeljski odgoj i odgoj u
ustanovama koje djeca pohađaju (predškolske ustanove, škole, klubovi, knjižnice itd.). Djecu treba
naučiti da ima ljudi koji se pretvaraju drugačijima no što zapravo jesu, da ima neiskrenih ljudi, da im
namjere uvijek nisu poštene, da su baš djeca omiljene žrtve prevaranata, i slično.
To se može postići samo iskrenim, objektivnim i dugotrajnim razgovorom s djecom, a kada su ona
već “na Internetu”, njihovo bavljenje Internetom treba diskretno i trajno nadzirati. Djeca ne bi smjela
steći dojam da ih se “uhodi”, već to treba učiniti tako da shvate kako im se time pomaže. Treba ih
poticati da pitaju odrasle, a prije svih roditelje, sve što im nije jasno i što ih zanima. Treba s njima
ravnopravno i argumentirano raspravljati. Treba ih, ukratko, podučavati o tome što sve mogu doživjeti
komunicirajući s nepoznatima putem Interneta, baš kao i u stvarnom životu.
Treća opasnost, koja je, možda, u manjoj mjeri udar na dječju privatnost, a u većoj mjeri može
predstavljati “udar na roditeljski džep”, jest agresivni marketing beskrupuloznih trgovaca. Djeci će se
nerijetko nuditi da kupuju “sve i sva”, najčešće besmislice i stvari čija cijena uvelike premašuje
njihovu vrijednost. Jeftinim ili sofisticiranijim trikovima navodit će ih se da izvrše pritisak na roditelje,
kako bi ovi “razriješili kesu”. Nudit će im se privlačni pokloni, za koje će se kasnije uspostaviti da to
uopće nisu, već ih valja masno platiti, izravno ili neizravno. “Ispipavat” će od djece informacije o
njima ili njihovim roditeljima, kako bi ugrožavali njihovu privatnost...
Od svega toga nije moguće pobjeći. Najvažnije je onemogućiti djecu da sama kupuju putem
Interneta, a to će se postići tako što će bitni podaci potrebni pri kupovini za njih morati ostati tajnom
sve dok ne postanu svjesni opasnosti kojima su izloženi. Ni za živu glavu ne treba djeci otkrivati,
primjerice, brojeve kartica, PIN-ove, lozinke i ostale povjerljive podatke koje znaju njihovi roditelji.
Djeca dobro pamte, a ako ih znaju i upotrijebe – vjerujući, dakako, da čine “pravu stvar” – nema tog
zakona koji će roditelje spasiti od nepotrebnih neugodnosti i izdataka.
No, sve to još nije dostatno. Evo zato nekoliko savjeta koji će barem ublažiti, ako već ne i potpuno
otkloniti opasnosti po privatnost djece, nemoćnih i hendikepiranih osoba, a posljedično i njihovih
obitelji, odnosno njihovog najbližeg intimnog, životnog i socijalnog okruženja:
Treba ih uvjeriti da nikada ne daju osobne podatke, poput kućne adrese, telefonskog broja, adrese
roditelja na poslu, te, eventualno, naziva i lokacije škole koju pohađaju.
Treba ih nagovoriti da obavijeste roditelje ili bižnje o svakoj informaciji koju su dobili, a koja je
učinila da se osjećaju neugodno.
237