Bogatstvo Interneta/ Željko Panian - Tutoriali

izoliranim mrežama, kao što su vojne i diplomatske, pa i neke zatvorene poslovne mreže (npr.,
računalna mreža financijskih institucija SWIFT).
U svim sustavima tajnog komuniciranja, a to znači i u sustavima s javnim ključem, koriste se
odgovarajući enkripcijski algoritmi. To su postupci, najčešće “pretočeni” u formu računalnih
programa, kojima se tzv. otvoreni tekst (engl. Plain text), tj. informacije u izvornom obliku,
pretvaraju u šifrat (engl. Cyphertext), općenito nerazumljiv neovlaštenim korisnicima, odnosno onima
kojima prenošeni podaci nisu namijenjeni i ne smiju biti dostupni.
U Internetu se danas koristi više takvih programa (algoritama), a jedan od najpopularnijih je PGP
(Pretty Good Privacy), koji se u formi računalnog programa može besplatno preuzeti od njegova
tvorca (vidi odjeljak 4.4.).
4.2.3 Kontrola tipova ostvarivanih veza
Jednom kada se računalo priključi na Internet, ono postaje njegovim dijelom kojemu, u principu,
može pristupati tko god zaželi. To, međutim, može biti i opasno, jer netko pritom može imati na umu i
neke zle ili nedopuštene namjere.
Zato će uvijek trebati uspostaviti kontrolu tipova ostvarivanih veza, kako bi se na taj način
spriječile moguće manipulacije informacijskim sadržajima, programima i samim računalima. Nadzirat
će se, u prvome redu, tzv. ulazni promet poruka, tj. poruke što iz ostatka Interneta pristižu prema
kontroliranom računalu, odnosno poslužitelju. To bi trebala biti obvezna i neizostavna procedura u
svim organizacijama što posluju, ili na bilo koji drugi način djeluju putem Interneta, pa se moraju
štititi od eventualnih napada na njihov interni informacijski sustav izvana, tj. odnekud iz Interneta.
Spomenuti je zahtjev općepoznat i u praksi mu se obično pridaje dužna pažnja. Međutim, ono o
čemu se često vodi puno manje računa i što se gotovo i ne nadzire jest izlazni promet poruka.
Zaposlenici, u pravilu, mogu neograničeno “izlaziti” u Internet i činiti što ih volja. To može, prije
svega, izazvati ozbiljne, a nepotrebne troškove. Tako su, primjerice, neka istraživanja pokazala da
zaposlenici koji imaju nekontrolirani pristup Internetu s radnog mjesta čak i do 20% radnog vremena
troše na surfanje koje nema nikakve veze s poslom kojega obavljaju (primjerice, posjećivanje
pornografskih web mjesta, privatno “brbljanje”, igranje online igara, gledanje filmova, slušanje
glazbe, čitanje elektroničkih dnevnih novina i zabavnih časopisa, pregledavanje horoskopa itd.).
Još veća opasnost, međutim, proizlazi iz činjenice da zaposlenici čiji se izlazni promet ne kontrolira
mogu stupiti online u vezu, htijući ili ne, s kriminalcima i otkriti im, i opet namjerno ili nenamjerno,
načine mogućih napada na sustav. Tako, primjerice, netko može biti “ulovljen” u špijunsku mrežu na
taj način što će mu se “namjestiti” partner u čavrljanju, koji će od njega “izvući” neke delikatne ili
povjerljive podatke, lozinke ili tajne identifikacije.
Procedure kontrole ostvarivanih ulaznih i izlaznih veza moraju biti utvrđene internom sigurnosnom
politikom organizacije. Implementiraju se pak u formi odgovarajućih programa koji će “ filt rirat i” i
ulazni i izlazni promet poruka, te propuštati u jednom ili drugom smjeru (iz internetske okolice prema
štićenom sustavu, i obrnuto) samo dopuštene tipove poruka. Primjer takvog programa je tzv. sesijski
zid (engl. Sessionwall), čija je osnovna namjena baš takvo filtriranje. Uz navedeno, takvi programi
mogu djelovati preventivno na potencijalne napadače na sustav, onemogućujući im ili barem značajno
otežavajući iskorištavanje eventualnih slabih točaka (“Ahilovih peta”) operacijskog sustava ili ostalog
sistemskog softvera.
220