Bogatstvo Interneta/ Željko Panian - Tutoriali

3.12.1 Ispitivanje javnog mnijenja u političke svrhe
Osnovne metode ispitivanja javnog mnijenja općenito, pa onda i u političke svrhe, su anketiranje,
intervjuiranje, te statističke metode obrade i analize podataka prikupljenih anketom.
Anketa (engl. Questionnaire), odnosno anketiranje, tradicionalno se provodila slanjem anketnih
upitnika ispitanicima poštom ili osobnom dostavom. To je, naravno, bio razmjerno skup poduhvat, jer
poštarinu ili anketare treba obično dobro platiti, a velik problem predstavljala je i stopa odgovaranja
(engl. Answering Rate), koja je nerijetko bila izrazito niska. U vrijeme kada se postupalo na takav
tradicionalni način, stopa odgovaranja na razini od 10 do 20% smatrala se zadovoljavajućom ili čak
visokom.
Empirijska saznanja pokazuju da “obični” ljudi iskazuju stanovitu averziju, pa čak i strah od
anketa. Odbojnost proizlazi iz pretjerane agresivnosti anketara, što potencijalni ispitanici ponekad
smatraju svojevrsnim atakom na vlastitu privatnost. Osim toga, mnogi drže ispunjavanje anketnih
upitnika, posebice onih dugačkih i kompliciranih, nepotrebnim gubitkom vremena. Gdjekad se među
potencijalnim ispitanicima javlja strah od zlouporabe podataka prikupljenih anketom, neovisno o
stvarnim namjerama anketara.
Internetska komunikacija omogućuje, barem djelomično, otklanjanje nepovjerenja u ankete i
njihove organizatore, ako se provedbi ankete pristupi na kvalitetniji način. Naime, u uvjetima primjene
Interneta ankete se mogu organizirati i provoditi kudikamo učinkovitije, i u smislu troškova i u smislu
ostvarene stope odgovaranja. Pri tome se osobito korisnim pokazuju primjene servisa elektroničke
pošte, World Wide Weba, dostavnih lista i rada u diskusijskim skupinama (vidi odjeljke 2.3.2., 2.3.3.,
2.3.4.1. i 2.3.4.2).
Politička organizacija, udruga ili pojedinac koji namjerava provesti anketu može slati
individualizirane zamolbe građanima za odgovaranje na pitanja putem elektroničke pošte, postaviti
web mjesto na kojemu će se nalaziti anketni upitnik, uspostaviti adresu dostavne liste za izjašnjavanje
birača, uključiti se u već postojeću diskusijsku skupinu ili, što je još bolje, osnovati novu skupinu.
Time će se steći uvid u broj ljudi zainteresiranih za predstavljeni politički program, a bit će ih moguće
razmjerno lako animirati da odgovore na postavljena pitanja.
No, da bi ostvareni rezultati anketiranja bili vjerodostojni i učinkovito upotrebljivi, pri njenom se
organiziranju i provedbi valja pridržavati nekih pravila. Elementarne preporuke s time u svezi bile bi
sljedeće:
Organizator, odnosno provoditelj ankete mora se predstaviti na odgovarajući način, a dobro je
navesti, ako je to ikako moguće, i cilj (ili ciljeve) što se želi ostvariti. Organizator ankete mora ostaviti
dojam povjerljivog “sugovornika” ili čak “partnera”, te pokušati dokazati da je anketa u interesu ne
samo njega samoga, već, barem indirektno, i ispitanika.
Anketa bi trebala biti, u pravilu, anonimna. Ako to nije ostvarivo iz bilo kojih razloga, njen
naručitelj, odnosno organizator mora potencijalnim ispitanicima izrijekom jamčiti privatnost i
nedostupnost njihovih odgovora ili navoda iz ankete neovlaštenim osobama i/ili institucijama (npr.,
policiji, konkurentskim političkim strankama, poslovnim tvrtkama itd.).
Anketa mora biti što kraća i što jednostavnija, ali ipak koncipirana tako da se njome mogu prikupiti
sve bitne i zanimljive informacije. Teško je dokaziva, ali razumna preporuka da anketa ne bi trebala
sadržavati više od pet-šest pitanja. Odgovaranje na pitanja mora biti što jednostavnije, i to tako što će
se omogućiti odgovori binarnoga tipa (“da” ili “ne”), odnosno izbor jednoga ili više ponuđenih
odgovora (primjerice, ocjene u rasponu od 1 do 10).
Anketa treba obuhvaćati samo pitanja nužna sa stajališta postavljenoga cilja. Općenit a i
deklarativna, kao i “visokoparna” ili “jako mudra” pitanja treba izbjegavati, posebice u masovnim
anketama, jer ona mogu iritirati “običnoga” ispitanika i prouzročiti negativni efekt (primjerice,
187