Å UMARSKI LIST 3-4/1955

Značajne su mnogobrojne liane, naime razne povijuše ili penjačice. Ove
se poviju ili penju pomoću vitica, bodljika i korijenčića po grmlju, drveću
i stijenama. Pretežno su travolike a rjeđe rastu u obliku grmova. Najpoznatije
su: Smilax aspera, Ephedra campylopoda, Rosa sempervirens, Rubia
peregrina, Tamus communis, Clematis Flammula, Vitis silvestris,, Lonicera
implexa i t. d. Jedna od najraširenijih i značajnih penjačica na dalmatinskom
kršu je Clematis Vitalba (pavit). Ona spada u ono bilje, koje se upotrebljavalo
u raznim obredima i običajima. Vidi »Prirodu« br. 10/53 str. 402.
Osim dosad nabrojenih bioloških tipova makije, spomena vrijedne su
mnogobrojne i veoma različite travolike biljke, uglavnom jednogodišnje, sa
jesensko-proljetno'm vegetacijom, ljetnim mirovanjem i kserofilnim uređajima,
kao i razne višegodišnje biljke: busaste, sa podankom, a često i lučaste
(Giliacee) ili gomoljaste (Orhidacee).
Još do otrag 60—70 godina bilo je na jugoistočnom rubu makije na
otoku Lokrumu mnogo samoniklih palma vrsti Chamaerops humilis (grčki
chamai znači malen, a rhops znači grm). Ovo je jedina samonikla vrst palme
u Evropi. Imade je u makinji na obalama Sredozemskog Mora, osobito u
južnoj Španiji i na suprotnim obalama Afrike.
Rubel je pokušao klasificirati razne grupe makije u četiri bitna tipa
i to: »Arbution«, koji bi po prilici odgovarao visokoj makiji, a u kojem bi
bili osobito zastupani: Arbutus Unedo, Quercus Ilex (kao grm), Myrtus
communis, Pistacia Lentiscus, Olea Oleaster, Phillyrea media. Drugom tipu
»Cistion« pripadali bi sastojci niske makije kao: Cistus monspeliensis, Cistus
salvifolius i t. d. U trećem tipu »Genisteion« zastupani bi bili genistoidni
grmovi kao: Spartium Junceum, Calycotome infesta. Četvrti tip
»Nerion« zastupan bi bio od aluvialne makije sa Nerium Oleander kao glavni
sastojak.
Dosad opisana makija predstavlja tipičnu formaciju sredotzemskog pojasa,
ali ne i jedina samonikla formacija. Makija nije ograničena, ona postepeno
prelazi u srodne formacije i to: gdje su zemljišta duboka i hladna,
u sredozemsku šumu, a gdje je stanište izloženo jakom sijanju sunca (insolaciji),
sa malo vlage i zemlje, u sredozemsku, krševitu, stepu poznatu pod
imenom: u Italiji »Gariga«, u Provenci (u Francuskoj) »Garrigue«, a u
Grčkoj »Phrygana«. U najviše slučajeva »Gariga« je niska makija degradirana
uslijed prekomjerne paše. Kao podstojni sastojci u sredcteemskoj
šumi uspjevaju samo oni, koji mogu podnijeti slabu svjetlost (Arbutus,
Phillyrea, Erica arborea, Viburnum Tinus), a heliofilne vrsti, koje ljube
jaku sunčanu svjetlost (Cistus, Myrtus, Juniperus phoenicea), nemogu
uspjevati u sjeni stabala.
Važnost makije ne sastoji se samo u tome, što ona vrši neko mehaničko
vezivanje zemljišta, koje bi inače bilo izloženo kišama i vjetrovima te prema
tome ogoličenju (denudaciji), nego je makija veoma korisna također u poljoprivredi
i obrtu. Makija sa svojim sastojcima ima stvarno znatnu važnost u
poljoprivredi bilo radi različitih proizvoda kojima opskrbljuje bilo radi tješnjih
odnošaja, koji postoje u pogledu othranjivanja blaga. Naročito je od
koristi za pčelarstvo, koje je veoma važna grana narodne privrede.
Prije nego li je čovjek počeo harati ovu prirodnu zajednicu, palenjem,
prekomjernom pašom i krčenjem, i time poremetio prirodnu ravnotežu,
makija je bila prostranija i bujnija, te prema tome i mnogo vrijednija nego
122