Magnezijev oksid iz morske vode - Kemijsko-tehnološki fakultet

− ustanovljenje isključivo ekonomske zone od 200 morskih milja od obale i pravnog
režima u njoj
− proširenje pojasa teritorijalnog mora
− režim za meñunarodnu plovidbu posebno kroz tjesnace
− zaštita morske sredine
− režim znanstvenog istraživanja
− rješavanje sporova.
Konferencija 1976. godine nije uspjela okončati svoj rad i usuglasiti stavove o svim
važnim pitanjima te doći do prihvatljivog nacrta buduće meñunarodne konvencije o pravu
mora. Osnovno pitanje odnosilo se na korištenje ove zone izvan granica nacionalne
jurisdikcije, tzv. “zajedničke baštine čovječanstva”, kako bi se osigurala njezina
racionalna eksploatacija te pravednost stjecanja i raspodjele dohotka iz nje.
Glavni zaključak Treće konferencije UN-a o pravima mora, nastavljene 1977. godine
je da se “isključiva ekonomska zona” odredi do udaljenosti od 200 morskih milja (1
morska milja = 1862 m). Meñutim, trebalo je odrediti koja je to zona: je li ta zona dio
otvorenog mora (razvijene zemlje, zemlje bez izlaza na more, istočno europske zemlje) ili
je to zona na koju se protežu suverena prava obalske zemlje ili teritorijalnog mora (niz
obalnih država). U tom pogledu postignut je kompromis: taj se pojas mora tretirati kao
posebna zona koja nije ni teritorijalno more, ni otvoreno more, već zona “sui generis”.
Drugim riječima, u tom pojasu priležeća obalna država ima jurisdikciju u pogledu
istraživanja svih živih i neživih izvora te očuvanja morskog okoliša, a za sve ostale
zemlje mora biti zagarantirana sloboda plovidbe, preleta u tjesnacima, polaganja kablova,
cjevovoda i dr.
Konačno usuglašavanje stavova oko ovih pitanja uslijedilo je 1982. godine kada je
donešena Konvencija o pravima mora (Zakon mora), koja je stupila na snagu u studenom
1994. godine. Konvencijom je prihvaćen i stav u pogledu definiranja kontinentskih
rubova koji je još 1958. godine usuglašen sa Ženevskom konvencijom.
Granice unutar područja (zona) nacionalne jurisdikcije prikazane su na slici 1.
3