Sociologija i prostor 2007-1.indb - Institut za druÅ¡tvena istraÅ¾ivanja u ...

Poštovani/e čitatelji/ce i suradnici/ce, 

časopis Sociologija i prostor koji je pred vama, nastavak je časopisa Sociologija 

sela, koji je izlazio duge 43 godine. Sociologija sela bila je jedan od rijetkih 

specijaliziranih časopisa iz ruralne sociologije u svijetu i najstariji hrvatski 

sociologijski časopis, koji je reflektirao osnovne probleme hrvatskoga sela i 

poljoprivrede te sudjelovao u razvitku ruralne sociologije. 

Višegodišnja činjenica smanjivanja broja kvalitetnih tekstova iz područja te 

često ponavljanje istih autora, doveli su 1998. godine do širenja koncepcije 

časopisa i do promjene podnaslova – časopis za istraživanje prostornoga i 

sociokulturnog razvoja. Sadržaj časopisa je s vremenom sve manje odgovarao 

njegovu nazivu, a sam naziv je demotivirao za suradnju potencijalni širi krug 

suradnika iz drugih područja sociologije te drugih znanstvenih disciplina. Stoga 

je Uredništvo časopisa zaključilo da je promjena naziva ne samo svrsishodna 

nego i nužna za nastavak njegova uspješnog izlaženja. 

U prilog promjeni naziva govorile su i činjenice vezane uz promjene samoga 

sela – povezivanje sela s drugim tipovima naselja; heterogenizacija seoske socijalne 

strukture iznutra i izvana; promjene u tipu rada, kulture, izgleda sela; 

globalizacija cijeloga prostora i interakcija tipova naselja (mreža) te činjenica 

da svjetska literatura tretira globalno – lokalno kao jedno i povezano. Također, 

rastao je broj istraživanja i tekstova iz područja urbane sociologije i sociologije 

prostora uopće. 

Novi naziv, Sociologija i prostor poziv je na suradnju širem krugu potencijalnih 

suradnika, jer su sociološke analize pojedinih segmenata društva (obrazovanje, 

znanje, religija, mladi, rod, kultura...) vezane i uz prostornu dimenziju. Selo i 

dalje ostaje temom časopisa, pa pozivamo stare i nove suradnike koji se bave 

selom da i dalje pišu tekstove za Sociologiju i prostor. 

Glavna i odgovorna urednica 

Ankica Marinović Bobinac

Časopis za istraživanja prostornoga i sociokulturnog razvoja 

Godina 45. 

Zagreb, siječanj–ožujak 2007. 

Broj 175 (1) 

str. 1–143 

Sadržaj 

Članci 

Ivan Cifrić: Pravo životinjskih vrsta na život 3 

Anđelina Svirčić Gotovac, Jelena Zlatar: Prehrana i zdravlje kao elementi 

kvalitete života u mreži naselja Hrvatske 29 

Zlatko Šram: Kulturni i politički konzervativizam bunjevačkih Hrvata u Vojvodini 61 

Aleš Črnič: Hare Kristos: usporedba religioznosti sljedbenika Zajednice za svjesnost 

Krišne i katolika 85 

Benjamin Perasović, Sunčica Bartoluci: Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu 105 

Recenzije i prikazi 

Irena Borowik (ed.): Religions, Churches and Religiosity in Post-Communist 

Europe (Branko Ančić) 121 

Vladimir Lay, Krešimir Kufrin, Jelena Puđak: Kap preko ruba čaše: klimatske 

promjene – svijet i Hrvatska (Tomislav Šnidarić) 128 

Nacionalni sociološki kongres: “Metodološki izazovi u sociologiji: društveni 

problemi u Hrvatskoj” (Jelena Zlatar) 131 

Drugi kongres hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva (Dunja Potočnik) 135 

In memoriam Tadeusz Doktór (1950. – 2007.) (Ankica Marinović Bobinac) 139 

Sociologija i prostor 

1

Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies 

Volume 45. 

Zagreb, January–March 2007. 

Number 175 (1) 

pp. 1–143 

Content 

Articles 

Ivan Cifrić: Animal species’ right to life 3 

Anđelina Svirčić Gotovac, Jelena Zlatar: Nutrition and health – components 

of the quality of living in the settlements network in Croatia 29 

Zlatko Šram: Cultural and political conservatism of the Croatian Bunjevci 

in Vojvodina 61 

Aleš Črnič: Hare Kristos: comparison between religiosity of adherents to 

Krishna Consiousness Community and Catholics 85 

Benjamin Perasović, Sunčica Bartoluci: Sociology of sport in Croatia 105 

Reviews and presentations 

Irena Borowik (ed.): Religions, Churches and Religiosity in Post-Communist 

Europe (Branko Ančić) 121 

Vladimir Lay, Krešimir Kufrin, Jelena Puđak: A drop too many: climatic changes – 

world and Croatia (Tomislav Šnidarić) 128 

National Congress of Sociology: “Methodology challenges in sociology – social issues in 

Croatia” (Jelena Zlatar) 131 

The second Congress of Croatian scientists from Croatia and abroad (Dunja Potočnik) 135 

In memoriam Tadeusz Doktór (1950 – 2007) (Ankica Marinović Bobinac) 139 


2

UDK 316.334.5:179.3 

Izvorni znanstveni rad 

Pravo životinjskih vrsta na život 

Ivan Cifrić 

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 

Hrvatska 

e-mail: icifric@ffzg.hr 

SAŽETAK Članak prikazuje rezultate empirijskog istraživanja o pravu životinjskih vrsta 

na život dobivene u sklopu istraživanja na prigodnom uzorku studenata/ica (N = 

492, 2005.) na pet fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U obradi su korištene tehnike univarijatne, 

bivarijatne i multivarijatne statistike (komponentna analiza pod GK-kriterijem). 

Istraživano je mišljenje ispitanika o trima konceptima: biološkog egalitarizma 

– jednaka prava svih živih bića, antropološkog ekscemptionalizma – čovjekova veća 

prava od ostalih životinjskih vrsta i darvinističkog koncepta – pravo vrsta stečeno 

u borbi za životni prostor. Utvrđeno je da niti jedno stajalište nije izrazito dominantno: 

58,1% prihvaća jednaka prava čovjeka i životinjskih vrsta, 32,5% veća čovjekova 

prava, a 20,6% izboreno pravo. Korelacijske analize pokazale su povezanost mišljenja 

o pravu na život i faktora utvrđenih na instrumentima: “odgovornost za život”, 

“biocentrizam”, “socijalno-ekološke orijentacije” i “vjerovanje”. Biološki egalitarizam 

(jednako pravo životinjskih vrsta) više prihvaćaju ispitanici skloni čovjekovoj “odgovornosti 

za sav život”, “poštovanju života”, “ekocentrizmu” i “kozmičkoj religiji”, 

te ispitanici orijentirani “lijevo”, polaznici PMF-a, Strojarskog i Filozofskog fakulteta. 

Antropološki ekscemptionalizam (čovjek ima veće pravo na život) više prihvaćaju 

ispitanici skloni “antropocentrizmu” i “kršćanskom vjerovanju”, te ispitanici muškoga 

spola, “desno” orijentirani i ispitanici s KBF-a; darvinistički koncept (izboreno 

pravo u borbi vrsta za životni prostor) više prihvaćaju ispitanici skloni čovjekovoj 

“odgovornosti samo za ljudski život” i “antropocentrizmu”, te ispitanici s Medicinskog, 

Filozofskog i Strojarskog fakulteta. 

Ključne riječi: biocentrizam, odgovornost za život, pravo životinjskih vrsta na život, 

socijalno-ekološke orijentacije, vjerovanje 

Primljeno: svibanj 2007. 

Prihvaćeno: lipanj 2007. 

Copyright © 2007 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb 

Sva prava pridržana – All rights reserved 


3

Sociologija i prostor, 45 (2007) 175 (1): 3–27 

1. Uvod 

Zašto i životinje ne bi imale bolji život i tražile “pravo na život” bolji od današnjega? 

1 Otkud životinjama uopće neko “pravo”, pravo na nešto, kad nisu razumna bića 

kao čovjek i ne misle u kategorijama prava niti su priznati subjekt prava? Pravo 

i svijest o pravu obilježje je samo ljudskog društva. Izvan društva ne postoji pravo, 

a prava se mogu mijenjati ovisno o volji društva. Zato se društvo (čovjek) treba i 

mora upitati kako one žive i u kakvim uvjetima žive. Pravo životinjskih vrsta na 

život znači pravo na prirodne uvjete njihova opstanka. Rasprave o stanju prirode i 

uvjetima života u njoj, koje se odražava na život čovjeka i na društvo, formulirale 

su ekološki problem i kao pitanje o pravima i pravnim relacijama čovjeka i prirode 

– životinjskog svijeta. Čovjek je svoje pravne stečevine proširio na područje izvan 

društva, na biotički svijet, kao prirodno pravo na zajedničko prirodno dobro. Možda 

je za to ključni argument da je tijekom povijesti čovjek bio upućen na životinjski 

svijet, kako pokazuje Viskovićeva opsežna studija (Visković, 1996.). 

Pravima životinjskih vrsta može se pristupiti pragmatično, uvažavanjem činjenice 

pogoršanja uvjeta njihova života i uvjeta cjelokupne biotičke ekumene (Cifrić, 

2006.a). Da stanje nije zabrinjavajuće, ne bi se govorilo o pravima prirode i zaštiti 

životinja 2 . Ali, može se pristupiti i uvažavanjem teorijskog stajališta koje prihvaća 

postojanje “zajednice života” (community of life), zajednice svih živih bića, koliko 

god takvo stajalište djelovalo kao konstrukcija. 

Procjenjuje se da je u svijetu ugroženo oko 40% životinjskih i 30% biljnih vrsta. 

Napredak je u posljednjih nekoliko stoljeća djelovao kao razorni utjecaj kulturne 

ekumene na biotičku ekumenu, što je proizvodilo koloniju (Fischer-Kowalski, 

1997.) koja se ubrzano povećava na račun biotičke ekumene. Društvo je krajem 19. 

st. poduzelo korake da zaštiti neke dijelove prirode kao zaštićenu divljinu. Pojam 

“divljina” postao je paradigmatičan u zaštiti prirode: divlje nasuprot kulturnom pa 

sukladno tome divlje treba štititi od kulturnog. “Divljina” može poslužiti kao motiv 

zaštite, ali ne i kao paradigma razvoja. U Hrvatskoj je zakonom zaštićeno preko 

10% teritorija (s ciljem do 15%) u devet kategorija zaštite među kojima su prirodni 

rezervati i nacionalni parkovi, a zaštićene su i određene vrste. Ukupno su zaštićene 


4 

1 Članak je napisan u sklopu projekta “Modernizacija i identitet hrvatskog društva. Sociokulturne 

integracije i razvoj” (130-1301180-0915). 

2 Deklaracija o pravima životinja (Paris, 1978.; Ženeva, 1990.) u četrnaest članaka proglasila 

je da su životinje po rođenju jednake pred životom i imaju ista prava na postojanje, da 

imaju pravo na poštovanje, da ne smiju biti podvrgnute maltretiranju, napuštanju, eksperimentiranju 

koje izaziva patnju, itd., da imaju pravo na prirodni prostor kao i na normalne 

uvjete u ambijentalnom prostoru, itd. U “civiliziranim” društvima postoje zakoni o zaštiti 

životinja. Prvi zakon o zaštiti životinja u Europi usvojen je u Engleskoj 1822. godine. Pokret 

za zaštitu životinja datira od objavljivanja članka Petera Singera “Animal Liberation” 4. travnja 

1973. godine (a 1975. godine i knjige). Također treba spomenuti da je o zaštiti životinja 

kod nas pisano i u pretprošlom stoljeću. Tako su, naprimjer, L. Strizalkowski i A. Hofman 

na temelju triju nagrađenih djela D. Gehringa, P. Weisera i E. Renka priredili brošuru pod 

naslovom “Štitite životinje” (Strizalkovski, Hofman, 1896.).

I. Cifrić: Pravo životinjskih vrsta na život 

572 životinjske vrste i 44 biljne vrste. Na taj način su im priznata “neka prava”, a 

društvo je preuzelo obvezu njihove zaštite. 

Životinjskim vrstama sve je više ograničen životni prostor. Žive u svojevrsnom 

getu, prirodnom zatvoru, mnoge “osuđene” na izumiranje, unatoč tome što su im 

ponegdje na cestovnim i željezničkim prometnicama izgrađeni “kanali za komunikaciju”. 

Imaju li i životinje pravo na pristup svojim mrežama života, pravo na 

neisključenost iz biotičke ekumene u doba sve većeg širenja kolonije, kao što se 

to zahtijeva za čovjeka (Rifkin, 2005.). Imaju, jer su i one kozmička bića, ali ga ne 

mogu izreći, nego to mora učiniti čovjek kao njihov branitelj, u ime obrane života. 

Da bi ih zaštitio, mora razumjeti jezik prirode. 

2. Teorijski i metodološki pristup u istraživanju 

2.1. Konceptualni pristup istraživanju 

Na kritici antropocentrizma, poglavito njegove prakse i ugroženosti živoga svijeta 

razvio se široki pokret za zaštitu životinja i prava životinja, koji ima svoja teorijska 

uporišta (naprimjer, Tom Regan, 1983.; Peter Singer, 1998.; Desjardins, 2003.:121– 

137), a kojega se u kontekstu ekološke etike nominira kao “individualizam” (Armstrong; 

Botzler, 1993.:318–368). 

Čovjek živi u (prirodnom i kulturnom) okolišu – objektivnim organskim i anorganskim 

strukturama, a u vrijednosnom smislu okružen živim prirodnim svijetom 

– susvijetom. Životinjske vrste dio su čovjekova prirodnog susvijeta (Meyer-Abich, 

1992.) pa načelno dijele i pravo toga susvijeta, naravno, pod pretpostavkom da prihvatimo 

postojanje prava susvijeta. Prava prirodnog susvijeta nisu apsolutna, kao 

što nisu ni prava “svijeta”, nego ovise o tome kako čovjek zamišlja svoju zajednicu 

– samo kao ljudsku ili zajedno sa susvijetom u nekom vremenu i prostoru. Zato su 

bioetička pitanja povezana s napretkom čovjeka što mu ga omogućavaju znanost i 

tehnika, ali i s napretkom kulture, čovjekovim duhovnim napretkom, kako to ističe 

Albert Schweitzer (Schweitzer, 1997.:48). Koliko god se činila autonomna i vrijednosno 

neutralna, tehnika je određena potrebama i ciljevima kulture (društva), a 

njezin proizvod, ili mogući proizvod, provocira bioetička pitanja. 

U kontekstu istraživanja biocentrične orijentacije istraživana je percepcija “prava 

životinjskih vrsta” na život. To pitanje može se istraživati kao zaseban problem 

iako je pitanje životinjskih prava povezano i s pitanjem o pravu prirode. Ako se 

prirodnom susvijetu bar implicitno ne prizna pravo na život, teško se priznaju prava 

i nekim njegovim dijelovima – životinjama. Priznavanje prava konceptualno je 

otežano kartezijanskim razdvajanjem čovjeka (res cogitans) i prirode (res extensa), 

što je dovelo do razlike u percepciji čovjeka i životinje ne samo na razini svijesti, 

nego i u praksi. U povijesnom smislu o “pravu prirode” moglo se govoriti u okolnostima 

u kojima se oblikovalo čovjekovo pravo – prava čovjeka kao “prirodno 

pravo”, pa se “prirodno pravo” tek tada moglo prenijeti i na prirodu i razumjeti kao 


5


“pravo prirode” (Nash, 1989.). No, najprije je trebalo priznati ljudima jednaka prava 

kao su-ljudima, što je plod prosvjetiteljstva, a potom razmišljati o pravu prirode. 

Možda će čovjek 21. stoljeća priznati pravo prirode na život, kao što je čovjek 20. 

stoljeća priznao jednaka prava svim ljudima (Deklaracija, 1948.). Ono se moglo 

razumjeti kao izvedeno, od čovjeka priznato pravo prirodi ili njezino izvorno 

pravo. Postoje autori koji zagovaraju vlastita (izvorna!) prava prirode (Eigenrecht 

der Natur) i njegu prirode, naprimjer, Frank Fraser-Darling; L. Triebe; M. Rock 

(Birnbacher, 1980.:6), te govore o prirodi kao “pravnoj zajednici prirode” jer “ljudi, 

životinje, biljke i elementi prirodno-povijesno su povezani i tvore pravnu zajednicu 

prirode” (Rechstgemeinschaft der Natur). “Pravna zajednica” jest možda problematična 

konstrukcija, ali i “čovječanstvo” je konstrukcija. Meyer-Abich “prava prirode” 

pojašnjava u listi od deset točaka (Meyer-Abich, 1984.:190–191; 1992.). U pravnoj 

regulaciji država bi trebala biti aktivnija. “Prema analogiji čovjekova apsolutizma 

prema prirodnom svijetu s onim apsolutističke države, predstavljam si da također 

i u prirodi treba nastupiti moderna pravna država na mjesto apsolutizma. Na taj 

način proistekla bi pravna država prirode koja bi u jednakoj mjeri obuhvaćala čovječanstvo 

i prirodni susvijet” (Meyer-Abich, 1984.:139). 

U literaturi se navodi nekoliko tipova argumentacije za samovrijednost (Selbstwert) 

i pravo (Eigenrecht) prirode: evolucijsko-teorijski argument – priroda je nastala 

prije čovjeka, koji se pojavljuje znatno kasnije nego biljke i životinje; etički argument 

– porastom svijesti širi se čovjekov etički horizont u koji ulazi i priroda kao 

čovjekov susvijet; antropološki argument – čovjek kao “suprirodno biće” ima dvostruku 

ulogu: kao “protuprirodno” biće suprotstavlja se prirodi, mijenja je, ali kao 

“prirodno” biće ostaje i dalje unutar prirode (Kösters, 1993.:27–28). 


6 

Prava prirode i njezinih dijelova (vrsta, ekosustava) proizlaze iz vrijednosti koje 

ima po sebi ili vrijednosti koju ima za čovjeka. U oba slučaja jedino čovjek definira 

i priznaje ta prava, sukladno polazištu u vrednovanju prirode, ali mora definirati i 

svoju odgovornost prema njima. Bez svijesti o vrijednosti prirode kao takve i bez 

subjekta koji će priznati takvu vrijednost ne može se govoriti o pravu ili pravima 

dijelova prirode – svega neljudskog svijeta. Ekocentrično stajalište polazi od samovrijednosti 

prirode, a antropocentrično stajalište od vrijednosti koju joj pripisuje 

čovjek. Obje paradigmatske pozicije u svojim su temeljima suprotne, nisu sposobne 

za konsenzus i zato su nedjelotvorne (Kösters, 1993.:27). U prvom slučaju radi 

se o pravu prirode ili dijela prirode kojemu je prirodno pravo imati pravo i biti 

(pravno) zaštićen jer ima neporecivu prirodnu vrijednost po sebi, bez obzira što 

i čovjek ima takvu vrijednost. Čovjek kao dio prirode, zajedno s prirodom, ima 

neporecivo pravo na život i opstanak. Oba prava nisu u koliziji jer se temelje na 

jedinstvenosti i jedinstvu prirode i kulture. U drugom slučaju radi se o vrijednosti 

koju priroda ili dijelovi prirode imaju za čovjeka, koliko mu, dakle, na različite 

načine i u različitim prilikama koriste. Čovjek tada prema stupnju koristi priznaje 

pravo prirodi ili dijelovima prirode na opstanak i obvezuje sebe na njihovu zaštitu. 

Ovo pravo prirode temelji se na razdvojenosti prirode i čovjeka, neljudskih bića i 

ljudskih bića, u kojoj je čovjek postigao viši stupanj evolucije (mozga) i sposoban je 

vrednovati svijet oko sebe, naravno prema svojim kriterijima. Ali, i ti kriteriji mogu 

biti definirani kao vrijednost cjeline prirode ili pak kao vrijednost samo dijela pri-


rode – čovjek i njegov svijet. Djelotvornost suprotstavljenih pozicija treba promatrati 

ne na način argumenata i protuargumenata, nego da se svestranije propituje 

smisao i granice čovjekove “dobrobiti” u suvremenom post/modernom stanju. 

Predmet istraživanja bilo je pravo vrste na život. Pravo životinjske jedinke na život 

u ovom slučaju percipirano je kao pravo životinjske vrste na život. Neki autori 

zastupaju individualno blagostanje, ne uzimajući u obzir širu zajednicu kao sustav, 

što im se zamjera. Pravo životinja, a onda i čovjekova moralna obveza prema 

njima (Regan, 1983.) argumentira se postojanjem dovoljno svijesti kod životinja da 

budu subjekt života (subject-of-a-life), pa imaju pravo ne biti reducirane samo na 

objekt. (Theodor Geiger napisao je članak 1931. godine “Životinja kao druželjubiv 

subjekt”). Slično ovom pojmu, Taylor kaže da su živa bića teleološki centar života 

(teological-centers-of-life) (Taylor, 1986.:121–122). Životinje, doduše samo sisavci, 

po nečemu su jednake ljudima pa imaju samostalnu vrijednost. Oni nisu “moralni 

agenti”, nego “moralni pacijenti” (Desjardins, 1993.:127). Usprkos tome, imaju “moralna 

ovlaštenja” po kojima imaju pravo na zaštitu svojih “objektivnih interesa” jer 

su “pasivni subjekti” (kao i neka ljudska bića koja ne shvaćaju moralne radnje i 

ne mogu biti “aktivni subjekti”). Drugi smatraju da životinje imaju vlastite interese 

(Singer, 1998.) za održanje i širenje života (što podržava biocentrična etika okoliša), 

koji su načelno jednaki kao kod ljudi, što izaziva i prijepore. Interes ljudi smanjivanje 

je ljudske tjelesne patnje, ali i kod životinja, koje nisu svjesne. Čovjek zna 

da bol može kraće ili dulje trajati, da smrću prestaje itd. Za Singera je bitan osjećaj 

patnje životinje kao kriterij prava na zaštitu. “Činjenica da određena bića ne pripadaju 

ljudskom rodu ne opravdava nas da ih iskorištavamo, a jednako tako činjenica 

da su druga bića manje inteligentna nego mi, ne znači da njihovi interesi smiju 

biti zlorabljeni... Nije pitanje: mogu li misliti? ili: mogu li govoriti?, nego: mogu li 

trpjeti?... Ako neko biće nije sposobno za trpljenje ili nije sposobno iskusiti veselje 

ili sreću, tada nema ništa što bi se moglo uzeti u obzir. Zato je granica sposobnosti 

sjećanja jedina granica koju se može zastupati pri uzimanju u obzir interesa 

drugih” (Altner, 1991.:33–34). Dieter Birnbacher također zastupa sposobnost patnje 

kao granicu ljudske dužnosti prema životinjama, a ta granica su visoke životinje. 

U nekim situacijama (domaće životinje, kućni ljubimci...) iz odnosa prema “pravima” 

životinja može se zaključiti stav prema cijeloj vrsti. U zakonima o zaštiti riječ 

je o zaštiti cijele vrste. Neka ugađanja koja ljudi čine svojim ljubimcima nisu njihova 

prava, nego postupanje kao izraz ljubavi njihovih vlasnika. Iako se najčešće 

govori o pravima životinja u cjelini (ili pravima neljudskog živog svijeta uopće) u 

odnosu na prava čovjeka, u etičkom pristupu mogu se razlikovati dvije kategorije 

živih bića i njihovih vrsta: divlje (prirodne) životinje i pripitomljene (kultivirane) 

životinje. Jasno je da prirodne, divlje životinje, pripadaju prirodnom svijetu, onom 

kojega čovjek još nije izmijenio – biotičkoj ekumeni. A kojemu svijetu pripadaju 

udomaćene životinje – prirodi ili kulturi? Držimo da su one dio čovjekove kolonije, 

tj. antropobiotičke ekumene. Neki autori smatraju da su domaće životinje članovi 

“životinjsko-ljudske zajednice” (animal-human community) kao “mješovite” zajednice 

(Midgley, 1984.:112–124). Takva tvrdnja na neki način otklanja opasnost od 

holizma na koju je upozorio J. Baird Callicott. 


7


Pristup pravima životinja razlikuje se u odnosu na problem ljudskih prava (jedinki 

i skupina) utoliko što se ne pitamo ima li ljudska vrsta (homo sapiens) pravo na 

život, nego ima li čovjek kao pojedinac neko (i koliko) pravo, pa tako i pravo na 

život. U odnosu na pravo neljudskog živog svijeta kojemu čovjek priznaje i pripisuje 

neka prava (na zaštitu ili uopće na život), pravo čovjeka se pretpostavlja kao 

apriorna kategorija, pa je riječ o čovjekovom prirodnom pravu. Pravo čovjeka kao 

pojedinca (Deklaracija UN-a o pravima čovjeka, 1948.) odnosi se i jamči pravo i 

cijeloj ljudskoj vrsti, također i ljudima (skupinama) s različitim fizičkim i kulturnim 

obilježjima (religija, boja kože itd.). 

Može se postaviti pitanje otkud čovjeku “prirodno pravo” koje mu daje ovlasti da 

ima veće pravo od ostaloga prirodnog susvijeta? Zato što ima razum, slobodnu 

volju (a društvo kulturu) ili zato što je prirodno biće (istina kultivirano, kao što donekle 

životinje i biljke mogu biti kultivirane)? Netko mu daje takvo prirodno pravo 

ili ga sam uzima kao racionalno biće? U monoteističkoj religiji pravo mu je dano po 

činjenici da je biće slično Bogu (Post 1,26, 27) pa je problem načelno jednostavniji. 

A u svijetu koji to ne prihvaća, nego se oslanja na znanost ili filozofiju nailazimo 

na drugačiji svjetonazor. “Prirodno pravo” čovjek sam prisvaja i to samo za sebe 

(vrstu) na temelju postojanja razuma, autonomije i slobodne volje kriterijem subjektivnosti 

kao i proglašavanjem da je sve izvan njegova biološkoga bića jednostavno 

“stvar”. Na tu “stvar” po prirodnom pravu polaže pravo na vlasništvo – i to 

ne samo u smislu vlasništva vrste, nego i privatnog vlasništva na dijelove prirode. 

Danas se pod vlasništvom podrazumijeva i vlasništvo nad genetskim nasljeđem 

koje se proglašava “intelektualnim vlasništvom”. Postavlja se pitanje kakva je razlika 

u vlasništvu kao kontroli dijelova prirode (prostora ili DNK) i “intelektualnog”? 

Odgovor je jednostavan – samo u vlasničkom objektu, a nikako u prisvajanju tog 

objekta. Kad se bude priznalo prirodnom susvijetu, prirodi – biotičkoj ekumeni, 

da nije” stvar” ili “samo” stvar, tada postoji mogućnost da se prihvati da i neljudski 

svijet ima prirodno pravo na život, barem na suživot s čovjekom. Kao što sebi 

pripisuje prava, tako čovjek, pritisnut nužnošću suživota s prirodom, mora priznati 

i prirodi pravo na život. U novom “društvenom prirodnom stanju” koje obilježava 

i socijalno-ekološka kriza, pitanje prava čovjeka i prirode na dobrobit je cijeloga 

čovječanstva, a ne samo jedne kulture ili civilizacije. 


8 

Pravo na život životinjskih vrsta u našem slučaju konkretizirano je i istraživano kao 

percepcija u relacijskom odnosu prava životinjskih vrsta prema pravu čovjeka jer 

stvarna prava u društvu mogu se različito primjenjivati pa tako i prava životinja, 

ovisno o tome tko je čovjek i što su životinje. U koncipiranju istraživanja postavljene 

su tri teze: 

1. teza: Životinjske vrste imaju “jednako pravo” na život kao i čovjek ili bar u načelu 

jednaka prava – teza biološkog egalitarizma. Po toj tezi čovjek je izjednačen s 

ostalim živim bićima u pravu na život. Ona je zasnovana na shvaćanju da je čovjek 

samo jedno od živih bića u prirodi kao velikoj prirodnoj zajednici života živih bića 

– u ekosferi. Ideju slične zajednice života (Cifrić, 2006.:48) susrećemo i u Bibliji, 

u tekstu o općem potopu, kada je Jahve zapovjedio Noi da primi primjerke svih


vrsta životinja u korablju i da ih kao vrste tako spasi od potopa (Post 7,2) jer su i 

oni Božji stvorovi. Leopold von Wiese smatrao je da je zadaća sociologije učenje o 

međusobnom utjecaju živih bića. 

Arne Naess je 1972. godine u svom ekozofskom pristupu formulirao biospherical 

egalitarianism – in principle (Naess, 1989.; Marietta, 1995.:34) po kojemu postoji 

jednakost, ali samo u načelu jer su odnosi bića u prirodnoj zajednici shvaćeni kao 

relacijski, kao odnosi “međuovisnosti”, a ne antipodski odnosi. Egalitarizam je osobito 

zastupljen u zagovornicima duboke (deep) ekologije (Devall; Sessions, 1985.; 

Katz et al., 2000.). Naročito se radikalizira u (animalizmu) animalnom egalitarizmu. 

U interpretaciji ove teze može se govoriti o uzdizanju životinje na razinu čovjekovih 

prava ili o reduciranju čovjeka na razinu životinje (Matulić, 2006.). Navedena se 

teza može također objašnjavati i na druge načine. Životinje kao prirodna bića imaju 

prirodno pravo živjeti, kao što i čovjek kao prirodno biće ima pravo živjeti. Dakle, 

obje skupine, ljudska i neljudska bića, načelno imaju jednako pravo na život. 

Koliko će ga ostvariti i kako dugo, pitanje je koje najviše ovisi ipak o čovjeku. 

2. teza: Čovjek ima “veća prava” od životinjskih vrsta – teza kulturnog, odnosno 

antropološkog ekscepcionalizma, tj. čovjekove rodne “izuzetnosti” po svojstvima i 

zbog njih rodne “izuzetosti” od prirode. 

U biblijskoj tradiciji Bog je čovjeka (muško i žensko) stvorio kao biće na svoju sliku 

(Post 1,26; 1,27) na kraju svega stvaranja i dao mu vlasništvo nad zemljom (Post 1,28) 

i obvezu da čuva vrt edenski (Post 2,15) kojega je nasadio i u njega namjestio čovjeka 

(Post 2,8). Čovjek je tako u teološkoj interpretaciji Postanka svijeta postao “kruna 

stvaranja”, gospodar živog svijeta (Post 1,26) i dobio ovlasti imenovanja pojedinih 

životinja (Post 2,19). On je nešto “izuzetno”, ali ne i “izuzeto” iz živoga svijeta. 

U sekularnom pogledu teza o čovjekovim većim pravima zasnovana je na HEP-u 

(human exceptional paradigm), tj. također na shvaćanju o “izuzetnosti” čovjekovih 

sposobnosti u odnosu na ostala živa bića, ponajprije po tomu što je tijekom niza 

generacija proizveo kulturu koja mu omogućava izdvojenost, “izuzetost” iz svijeta 

prirode i dominaciju nad ostalim živim bićima i rješavanje problema opstanka (Catton; 

Dunlap 1978.; Dunlap; Catton, 1994.) 3 što je obilježje zapadne kulture (Devall, 

1985.:42–43). Teza o eksceptionalizmu može se dvojako shvatiti: prvo, kao čovje- 

3 Ovdje su korištena dva pojma: čovjekova “izuzetnost” (exceptionalism) u smislu svojstava 

koja ima čovjek kao vrsta u odnosu na druge vrste i na “izuzetost” (excemptionalism) od 

svijeta prirode jer može prevladati ekološke krize. Vidi i Kufrin, 2002.:283. Tvrdnja o većim 

čovjekovim pravima na život od ostalih neljudskih bića može se argumentirati s oba 

argumenta: čovjekove izuzetnosti i čovjekove izuzetosti. U prvom slučaju pretpostavlja se 

da je čovjek dio zemaljske “životne zajednice”, “biosferne zajednice” u kojoj je hijerarhijski 

na vrhu piramide i otuda mu veće pravo. U drugom slučaju pretpostavlja se odvojenost 

prirode i kulture, nadređenost kulture prirodi, čovjekova subjektivnost i sloboda, pa otuda 

i veće pravo. U našem slučaju u odgovorima ispitanika postoji mogućnost jedne ili druge 

ili obje argumentacije. 


9


kova “izuzetost”, izdvojenost od prirode (excemptionalism); drugo, kao čovjekova 

“izuzetnost”, neobična kvaliteta u odnosu na druga prirodna bića (exceptionalism). 

Ovo drugo je prihvatljivije za biocentriste i zastupnike deep ecology koji stupnjevito 

razlikuju vrijednost živih bića na čijem je vrhu čovjek upravo zbog njegove “izuzetnosti”. 

Postavlja se pitanje, je li mu u ime umjetnosti dopušteno primjenjivati tehnička 

sredstva manipulacije životinjama, kao naprimjer na izložbi Eduarda Kaca. 4 

S idejom napretka društvo je sve više koristilo prirodne resurse – neorganske i organske, 

za svoje potrebe i potrebe industrijske proizvodnje, a čovjek je uz pomoć 

znanosti i tehnike postajao sve moćniji i agresivniji prema prirodi (biološkoj ekumeni), 

ali i samoj kulturi (kulturnoj ekumeni). Svoje potrebe za lagodnijim življenjem 

čovjek je zadovoljavao na račun prirode pa je prisvojio pravo neograničenog 

korištenja na štetu života (“prava na život”) drugih živih bića. Općenito se može 

reći da je moderno društvo izmišljenim sekundarnim potrebama ugrozilo njihove 

primarne potrebe i život mnogih živih vrsta. To nije ništa drugo nego etablirana 

praksa ugrožavanja njihovog prava na život više ne u lokalnim, nego u globalnim 

razmjerima. 


10 

3. teza: Svaka vrsta (uključujući i čovjeka) ima pravo na život toliko – koliko sama 

izbori i na način na koji umije to izboriti u odnosu na druge vrste – teza biološkog 

opstanka, odnosno borbe vrsta za opstanak. Ova teza polazi od teorije evolucije u 

kojoj dominira selekcija i eliminacija kao načini odabira unutar vrste, a preživljavanje 

(opstanak) vrsta ovisi o sposobnosti prilagodbe vrste okolišu i njezinoj uspješnoj 

borbi s drugim vrstama u okolišu. Evolucija se ne zbiva mirno tijekom stotina 

tisuća ili više milijuna godina, ne onako kako sebi katkada zamišljamo – kao 

progresivna nit organskog razvoja vrsta i njihovo rasprostiranje u prirodi. Ne zaboravimo 

da je evolucija “nemilosrdna” i restriktivna sama u sebi, odbacuje sve što je 

na putu njezinoj “strategiji teleološke slučajnosti”. Pojedine su vrste razvile i svoje 

“strategije”: s-strategija (tolerancija na stres, naprimjer, pomanjkanje vode, visoka 

temperatura), c-strategija (sposobnost konkurencije u prilagodbi) ili r-strategija 

(sposobnost održanja visoke populacije) itd. (Eser, 1999.:147–148). Čovjek – ljudska 

vrsta, također je suočen s borbom za svoj opstanak, a promatramo ga kroz tri 

dimenzije: kao biološko biće bori se unutar biotičke zajednice, kao kulturno biće 

bori se unutar kulturne ekumene za prestiž svoje skupine koja pripada jednoj kulturnoj 

subekumeni, naime zapadnoj kulturi. Koncepcije razvoja nisu ništa drugo 

nego koncepcije strategija opstanka treće borbe, borbe kulturnog bića s prirodom 

– u suštini konflikt kulturne i biotičke ekumene. Rezultat tih triju dimenzija sukoba 

čovjekov je kulturni razvoj, razvoj čovječanstva. Teza o borbi vrsta izražava darvi- 

4 Na izložbi je prikazan fluorescentni zec, kojemu je (zahvaljujući francuskim znanstvenicima) 

ubrizgan zeleni svijetleći protein pacifičke meduze, a koji je trebao vjerojatno potaknuti 

etička pitanja o postupanju prema životinjama. Kao što je u znanosti nedopustiv nepotreban 

eksperiment sa životinjama, tako je i u umjetnosti nedopustiv ovakav eksperiment o 

etici umjetnika. Umjetnik je mogao sebi ubrizgati svijetleći protein pa bi bio možda uvjerljiviji 

u postupanju ne samo prema životinjama, nego i u onom što možda očekuje čovjeka, 

a što se time nagovješćuje.


nističku koncepciju i logiku opstanka, po kojoj “pravo” vrsta na život ovisi o sposobnosti 

i uspješnosti vrste da tijekom dugog vremena izbori svoju poziciju unutar 

“životne zajednice”. Međutim, s obzirom na sposobnost ljudske vrste da stvara 

kulturu (znanost, tehnika) kojom mijenja okoliš, čovjek ima najveće mogućnosti u 

borbi s drugim vrstama za životni prostor. Kulturna ekumena čovjeku omogućava 

prednost u konkurenciji s drugima vrstama biotičke ekumene. 

Postavljenim tvrdnjama o čovjekovu pravu i pravu ostalih životinjskih vrsta na život, 

u istraživanju su najjednostavnije konkretizirana tri teorijska pristupa: pristup 

egalitarizma, segregacije i borbe za opstanak. Svaki se od ovih pristupa (teza) može 

operacionalizirati u niz tvrdnji koje bi tvorile zasebne instrumente, čime bi se 

dobila precizna slika o percepciji pojedinog pristupa. S obzirom na cilj, a to je da 

se preliminarno i najopćenitije utvrdi percepcija teorijskih pristupa, u istraživanju 

smo se opredijelili za nekoliko iskaza u obliku tvrdnji koje pokazuju koliko je svaki 

od teorijskih pristupa ispitanicima prihvatljiv. 

2.2. Metodološka napomena 

Ciljevi rada 

1. prikazati rezultate empirijskog istraživanja percepcije(a) “prava” životinjskih 

vrsta na život; 

2. prikazati povezanost između mišljenja o “pravu” životinjskih vrsta na život i 

mišljenja o “odgovornosti za život”, “biocentrizmu”, “socijalno-ekološkim orijentacijama” 

i “vjerovanju”. 

Istraživački problem 

Pravo na život bilo je središnja tema istraživanja u kojemu su prikupljena mišljenja 

studenata/ica o pitanju imaju li životinje jednako pravo na život kao i čovjek. 

Hipoteze rada 

U radu je postavljeno nekoliko hipoteza. 

Prva hipoteza (H1) odnosi se aspekt “prava”. Među studenti/ca/ma postoji senzibilnost 

za pitanje prava životinja. Velika većina ispitani/ka/ca prihvaća jednako 

pravo na život čovjeka i životinjskih vrsta, što se konkretno izražava na taj način 

da se većina ispitanika: (a) slaže da svaka životinjska vrsta ima jednaka prava na 

život kao i čovjek, tj. prihvaća biološki egalitarizam; (b) ne slaže da čovjek ima 

veća prava na život, tj. ne prihvaća antropološki ekscempcionalizam; (c) ne slaže 

da prava vrsta na život ovise o tome koliko si izbore u odnosu na druge vrste, tj. 

ne prihvaća koncept borbe vrsta za opstanak. 


11


Druga hipoteza (H2) odnosi se na povezanost varijabli o pravu na život životinjskih 

vrsta s dimenzijama na nekim drugim instrumentima (“odgovornost za život”, 

“biocentrizam”, “socijalno-ekološke orijentacije” i “vjerovanje”. Pretpostavili smo 

da su to relevantne okolnosti (strukture) s kojima postoje specifične korelacije. 

Za svaku korelacijsku analizu postavljena je konkretna istraživačka hipoteza (H2a 

– H2d) koja je u tekstu analizirana i komentirana. 

Treća hipoteza (H3) odnosila se na socijalna obilježja ispitanika. Njome se tvrdilo 

da postoje značajne razlike između ispitanika u percepciji triju tvrdnji, odnosno 

koncepata s obzirom na sociodemografska obilježja. 

Instrumenti 

Rezultati istraživanja odnose se samo na dio pitanja iz anketnog upitnika (38 pitanja) 

sa 192 varijable, u kojemu su prikupljena mišljenja o različitim bioetičkim 

pitanjima i njihovim aspektima. 

Za istraživanje “prava” životinjskih vrsta na život postavljene su tri tvrdnje. Ne radi 

se, dakle, o provjerenom instrumentu s utvrđenim metrijskim karakteristikama, 

nego o tvrdnjama koje reprezentiraju značenje tri prethodno elaborirana pristupa 

u tezama. 

Primijenjeni su također i zasebni instrumenti za ispitivanje ostala četiri problema: 

“odgovornost za život”, s 8 varijabli; “biocentrizam”, s 14 varijabli (11 je ušlo u faktorsku 

analizu); “socijalno-ekološke orijentacije”, s 12 varijabli i “vjerovanje”, s 20 

varijabli 5 . (Rezultati ovih instrumenata koriste se u tumačenju oba aspekta: “prava” 

životinjskih vrsta i “motiva” čovjekova postupanja prema živom svijetu.) 

U upitniku su također prikupljeni podaci o sljedećim obilježjima ispitanika: spol, 

fakultet, godina studija, naselje najdužeg boravka, procjena imovinskog stanja obitelji 

i samoprocjena političke orijentacije. 


12 

Uzorak i provedba istraživanja 

Istraživanje je provedeno 2005. godine (travanj – svibanj) u sklopu projekta “Modernizacija 

i identitet hrvatskog društva” metodom ankete na prigodnom uzorku 

od (planiranih 500 ispitanika) ukupno 492 ispitanika prve i završne godine studija 

na pet fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 

5 Rezultati i sadržaj ovih instrumenata prethodno su objavljeni u nekim radovima i na njih 

će biti upozoreno u tekstu članka.


Realizirani uzorak: 60,9% ispitanika prve i 39,1% završne godine studija; 44,3% 

studentica i 55,7% studenata; po fakultetima: Fakultet strojarstva i brodogradnje 

– 28,0% (prva 57,3%, završna 42,7%), Filozofski fakultet – 27,8% (prva 56,9%, završna 

43,1%), Katolički bogoslovni fakultet – 19,9% (prva 68,4%, završna 31,6%), 

Medicinski fakultet – 13,2% (prva 50,8%, završna 49,2%), Prirodoslovno-matematički 

fakultet – 11,0% (prva 79,6%, završna 20,4%). 

Statistička obrada 

U statističkoj obradi primijenjene su tehnike univarijatne (postoci) i bivarijatne korelacije 

(Pearson). Korelacije su računate između tri varijable o pravu životinjskih 

vrsta na život i utvrđenih faktora drugih instrumenata: odgovornost za život, biocentrizam, 

socijalno-ekološke orijentacije, vjerovanje. Za utvrđivanje značajnosti 

razlika na obilježjima ispitanika primijenjena je analiza varijance 6 . 

3. Prikaz rezultata istraživanja 

“Pravo vrsta”, prije svega životinjskih vrsta, na život ovisi o tome (1) kako shvaćamo 

sklop u kojemu žive: (a) kao biosfernu zajednicu u kojoj je čovjek samo “jedno od” 

živih bića ili (b) kao stanje žive prirode u kojemu je čovjek “izdvojen” iz biosferne 

zajednice i razdvojen od drugih živih bića i živi samo u svojoj ljudskoj zajednici; 

i o tome (2) kako shvaćamo odnos čovjeka i životinjskih vrsta: (a) da je čovjek 

(Homo sapiens) izuzetno biće nadređeno životinjskim vrstama i ostalim bićima (i 

da samo on može ne/priznati pravo na život i drugim životinjskim vrstama) ili (b) 

da se čovjek kao vrsta bori u ekološkom prostoru za svoju dobrobit i perspektivu 

kao i ostale životinjske vrste. 

Tablica 1. 

Percepcija prava čovjeka i životinjskih vrsta na život (u %) 

TVRDNJE 

Ne slaže se 

1+2 

Nesiguran 

3 

Slaže se 

4+5 

1 2 3 4 

1. Svaka životinjska vrsta ima jednaka prava na život kao i čovjek 24,8 17,1 58,1 

2. Čovjek ima veća prava na život od životinjskih vrsta 49,0 18,5 32,5 

3. Svaka vrsta ima prava toliko – koliko se sama izbori u odnosu 

na druge vrste 53,9 25,6 20,6 

6 Podatke je obradio Krunoslav Nikodem. 


13


U istraživanju percepcije prava životinjskih vrsta na život postavljene su tri tvrdnje. 

Svaka od njih sažeto predstavlja specifičan teorijski pristup razumijevanju prava 

na život čovjeka i životinjskih vrsta. Prvom tvrdnjom označena je egalitarnost u 

pravima vrsta na život, drugom je izražena dominacija čovjeka, a trećom borba 

vrsta za opstanak. 

Vidi se (kolona 4) da nešto više od polovice ispitanika (58,1%) podržava egalitarni 

pristup o pravima životinja na život izjednačujući u tome čovjeka i životinju (tablica 

1.); da jedna trećina ispitanika (32,5%) podržava čovjekovu superiornost u 

pravu na život u odnosu na druge životinjske vrste, izdvajajući čovjeka iz ostalih 

vrsta u pravima na život (tablica 2.); da jedna petina ispitanika (20,6%) podržava 

pravo na život kao pravo jačega, prihvaćajući životnu kompeticiju i borbu vrsta za 

opstanak (tablica 3.). Ipak, ovdje treba kritički reći da ovi postoci samo simbolično 

(preko tvrdnji) indiciraju moguću prihvatljivost pojedine koncepcije prava na život 

i nisu neka čvrsta potvrda mogućem zaključku koji bi smjerao istaknuti postojanje 

jednog nedvojbeno koncepcijskog opredjeljenja ispitanika o pravu na život čovjeka 

i životinjskih vrsta. 

Vjerojatno je populacija mladih u dvojbama glede pitanja o ljudskim i životinjskim 

pravima. Ipak, podaci sugeriraju hipotetički zaključak o postojanju dva kontingenta 

u populaciji. Jedan, koji je (barem načelno) sklon egalitarnosti, jednakom pravu 

čovjeka i životinjskih vrsta na život, i drugi koji je sklon stajalištu o pravima na 

temelju čovjekove izuzetnosti iz živog svijeta i uspjeha u borbi za opstanak. 

Osvrnemo li se na postavljenu hipotezu (H1) o postojanju senzibiliteta za pravo 

vrsta na život, koju se ovdje provjeravalo samo na distribucijama rezultata, možemo 

reći da rezultati ne pokazuju očekivani stupanj senzibilnosti glede diskursa 

o pravu na život čovjeka i životinjskih vrsta. Hipotetički se očekivao znatno veći 

postotak ispitanika koji prihvaćaju jednako pravo na život (tablica 1.) i znatno veći 

postotak ispitanika koji negiraju veća ljudska prava na život (tablica 2.) i pravo na 

život kao rezultat borbe vrsta (tablica 3.), a dobiveni postoci su niži. Možemo se 

upitati jesu li očekivani rezultati dobar kriterij za procjenu postojanja senzibilnosti 

i je li hipoteza možda trebala drugačije glasiti. 


Rezultate (tablica 1.) smo usporedili s rezultatima faktorskih analiza nekih drugih 

instrumenata i to računanjem korelacija između svake pojedine tvrdnje i faktorskih 

struktura utvrđenih na instrumentima: “odgovornost za život”, “odnos prema 

životu” (biocentrizam), “socijalno-ekološke orijentacije” i “vjerovanje”. Distribucije 

frekvencija kao i strukture faktora na tim instrumentima već su objavljene pa ih 

uzimamo kao osnovu u nastavku analize. Korelacijske analize odnose se na treću, 

opću hipotezu (H3) u sklopu koje je za svaku od četiri korelacijske analize postavljena 

konkretna hipoteza. 

14


3.1. Pravo životinjskih vrsta na život i odgovornost za život 

Tablica 2. 

Korelacije faktora “odgovornost za život” i tvrdnji o “pravu” životinjskih vrsta 

TVRDNJE 

F1 – Odgovornost 

samo za ljudski život 

(antropocentrična) 

F2 – Odgovornost 

za sav život 

(biocentrična) 

1. Svaka životinjska vrsta ima jednaka prava na život kao 

i čovjek –.026 .108* 

2. Čovjek ima veća prava na život od životinjskih vrsta .085 .046 

3. Svaka vrsta ima prava toliko – koliko se sama izbori u 

odnosu na druge vrste .260** –.238** 

**p


3.2. Pravo životinjskih vrsta na život i biocentrizam 

Slijedom prijepornog pitanja ima li priroda kao cjelina “prava” i kakva su prava 

živih vrsta u odnosu na ljudska prava, zanimalo nas je kakav je odnos između 

“prava životinjskih vrsta na život” i “odnosa prema životu” (biocentrizma). Za utvrđivanje 

tog odnosa računata je korelacija svake tvrdnje s faktorima dobivenim na 

instrumentu “biocentrizam” (poštovanje života – F1, autonomija prirode – F2 i 

zaštita života – F3). 

S obzirom na primarne rezultate (tablica 1.) ovoj korelacijskoj analizi prethodila 

je hipoteza (H2b) kojom se tvrdilo da su ispitanici koji cijene život kao takav, tj. 

skloniji faktoru “poštovanje života” (F1), istodobno relativno skloniji egalitarnosti u 

pravu svih životinjskih vrsta, uključujući i čovjeka. 

Tablica 3. 

Korelacije faktora biocentrizma i varijabli o pravu životinjskih vrsta na život 

TVRDNJE 

Poštovanje 

života (F1) 

Autonomija 

prirode (F2) 

Zaštita života 

(F3) 

1. Svaka životinjska vrsta ima jednaka prava kao i 

čovjek .275** .029 –.048 

2. Čovjek ima veća prava od životinjskih vrsta –.156** –.098* .088 

3. Svaka vrsta ima prava toliko – koliko se sama izbori 

u odnosu na druge vrste –.306** .067 –.030 

**p


Čovjek je jednostavno dio prirode i u tom slučaju ne može mu se priznati veće 

pravo na život nego drugim životinjskim vrstama. 

Značajne korelacije (p


Korelacijska analiza između triju varijabli o pravima na život i triju faktora na 

instrumentu socijalno-ekoloških orijentacija (antropocentrizam, ekocentrizam, 

tehnocentrizam) 10 utvrdila je nekoliko statistički značajnih povezanosti. Ispitanici 

skloni antropocentrizmu relativno su više skloni čovjeku priznati veća prava (.275) 

i borbi vrsta za opstanak (.205), što uključuje i čovjekove tehničke prednosti, a 

istodobno su manje skloni priznati jednaka prava na život čovjeku i životinjama 

(–.246). Korelacije odražavaju logiku samoga antropocentrizma – HEP (human 

excemptional paradigm) po kojoj je čovjek “izuzetno”, kulturno biće i “izuzet” iz 

ostalog živoga svijeta, te mu nadređen. Otuda potječe nesklonost jednakosti prava 

i sklonost većim čovjekovim pravima i borbi za opstanak. Nasuprot antropocentristima, 

ekocentristi su značajno skloniji jednakim pravima (.392), a značajno manje 

skloni prihvatiti da čovjek ima veća prava (–.288). 

Ispitanici skloni tehnocentrizmu relativno su skloniji prihvatiti koncept borbe za 

opstanak vrsta (.155) kao osnove prava na život. U njoj čovjek zbog svog kulturnog 

bića ima veliku tehničku nadmoć pred životinjskim vrstama. Ovo je također 

logičan rezultat jer prihvatiti svijet tehnike znači prihvatiti stalnu konkurenciju u 

tehničkim inovacijama, pa time i neku vrstu borbe za život. 

3.4. Pravo životinjskih vrsta na život i vjerovanje 

Tablica 5. 

Korelacije faktora vjerovanja i varijabli o pravu životinjskih vrsta na život 

TVRDNJE 

Kršćansko 

vjerovanje 

Praznovjerje 

– nadnaravno 

Kozmička 

religioznost 

Praznovjerje 

– stereotipi 

1. Svaka životinjska vrsta ima jednaka 

prava na život kao i čovjek –.192** –.023 .163** .099* 

2. Čovjek ima veća prava na život od 

ostalih životinjskih vrsta .282** .017 –.187** –.090* 

3. Svaka vrsta ima prava toliko – koliko se 

sama izbori u odnosu na druge vrste –.093* –.096* .042 .059 


18 

**p


nalaze zajedničke vrijednosti i moralne norme, tendencije post/modernog društva 

kao što su “privatiziranje” i “individualiziranje” (Luckmann, 1967.), odnosno “dualiziranje” 

religije (Campische, 2004.) potvrđuju nastanak “alternativne” religioznosti 

i vjerovanja. Zato se i u društvima u kojima je izražena religioznost (ili bar deklarativno) 

može očekivati postojanje alternativnih oblika religioznosti i njihov utjecaj 

na percepciju prava čovjeka i životinjskih vrsta na život. 

U hrvatskom društvu empirijski su utvrđene slične pojavnosti. Na instrumentu 

“vjerovanje” sastavljenom od 16 čestica, utvrđena su četiri faktora koja su nazvana 

kršćansko vjerovanje, praznovjerje – nadnaravno, kozmička ireligija i praznovjerje 

– stereotipi. 11 Zanimalo nas je kakva je povezanost različitih dimenzija vjerovanja 

i percepcije o pravu na život. Upravo stoga postavljena je hipoteza (H2d): 

ispitanici skloni faktoru “kršćansko vjerovanje” (u povratak Krista, postojanje raja, 

pakla, osobnog Boga itd.) bit će relativno više skloni tvrdnji da čovjek ima veća 

prava na život od drugih životinjskih vrsta, a relativno neskloni “animalnom egalitarizmu” 

– izjednačavanju čovjekovih i životinjskih prava. Razlog tome su poznate 

interpretacije čovjekove pozicije u judejsko-kršćanskoj religiji (Post 1,26 – 30; 2,15); 

ispitanici skloni faktoru “kozmička ireligija” (postojanje više svemira, svemir kao 

tvorevina superinteligentnih bića itd.) 12 bit će relativno više skloni jednakosti prava 

na život čovjeka i životinjskih vrsta, a ispitanici skloni faktorima “praznovjerje” 

(kontakt s mrtvima, postojanje duhova, bacanje uroka, horoskop, broj 13, itd.) 

podjednako će pokazivati sklonost prema pitanju prava vrsta. 

Iz korelacijska analize (tablica 5.) vidljivo je da postoje pozitivne korelacije faktora 

“kršćansko vjerovanje” i (varijable 2) priznanja većih prava čovjeka na život od 

prava životinjskih vrsta (.282), te između faktora “kozmička ireligija” i varijable 

“jednakih prava čovjeka i životinjskih vrsta” (.163). Istodobno postoje negativne 

korelacije između faktora “kršćansko vjerovanje” i (varijable 1) “jednakih prava” 

(–.192), te između faktora “kozmička ireligija” i (varijable 2) “većih prava na život 

od ostalih životinjskih vrsta” (–.187). Korelacije ostalih dvaju faktora “praznovjerja” 

i varijabli o pravima vrlo su male. 

Zaključno se može reći da percepcija o većem čovjekovu pravu na život ima svoj 

temelj i u kršćanstvu, a percepcija jednakoga prava čovjeka i životinjskih vrsta u 

nekim oblicima alternativne religioznosti, odnosno alternativnim vjerovanjima. U 

kršćanstvu je stajalište o odnosu čovjeka i životinjskih vrsta eksplicitnije, nego u 

oblicima alternativne religioznosti. 

11 Distribucije frekvencija i faktore vidi u članku “Genetički inženjering i nova duhovnost” 

(Nikodem, 2005.). 

12 O pojmu “kozmička ireligija” vidi u člancima: autorov članak “Odgovornost za život u 

kontekstu bioetičkih pitanja” (Cifrić, 2005.) u bilješci na str. 306 i članku “Genetički inženjering 

i nova duhovnost” (Nikodem, 2005.:183). 


19


3.5. Zaključno o pravu vrsta na život 

Provjera pojedinih hipoteza i analiza rezultata omogućava nam tablično prikazati i 

sažeto opisati rezultate percepcije prava vrsta na život (tablica 6.). 

Korelacije pojedinih tvrdnji o pravima vrsta s faktorima drugih instrumenata pokazale 

su relativno veću sklonost ispitanika: 

– tvrdnji da “svaka životinjska vrsta ima jednaka prava na život kao i čovjek” 

(tablica 1.) relativno su skloniji ispitanici koji su skloni prihvatiti: “odgovornost 

za sav život”, “poštovanje života”, “ekocentrizam” i “kozmičku ireligiju”. 

– tvrdnji da “čovjek ima veća prava na život od drugih životinjskih vrsta” (tablica 

2.) relativno su skloniji ispitanici koji su inače skloni faktorima: “antropocentrizam” 

i “kršćansko vjerovanje”. 

– tvrdnji da “svaka vrsta ima prava toliko – koliko sama se izboriti u odnosu na 

druge vrste” (tablica 3.), relativno su skloniji ispitanici koji su inače skloni faktorima 

“odgovornost samo za ljudski život” i “antropocentrizam”. 

Tablica 6. 

Pozitivne korelacija tvrdnji o “pravima” s faktorima na instrumentima “odgovornost za život”, 

“biocentrizam”, “socijalno-ekološke orijentacije” i “vjerovanje” 

TVRDNJE 

Odgovornost za 

život 

Biocentrizam 

Socijalno-ekološke 

orijentacije 

Vjerovanje 

1. Čovjek i životinjske vrste imaju 

jednako pravo 

Za sav život 

(p


nju ovih rezultata može se, između ostalog, najkraće reći da su žene vjerojatno manje 

sklone diskriminaciji i više osjetljive na prava prirode, kao prava živog svijeta. 

Tablica 7. 

Pravo čovjeka i životinja na život s obzirom na spol 

SPOL N = 492 ČOVJEK IMA VEĆA PRAVA (t. 2); F = 5.128 

Muški 274 2.843 

Ženski 218 2.573 

Statistički značajne razlike među skupinama uz pŽ 

Političke orijentacije (tablica 8.): Značajne razlike utvrđene su na dvije tvrdnje: 

“Svaka životinjska vrsta ima jednaka prava na život kao i čovjek” i “Čovjek ima 

veća prava na život od drugih životinjskih vrsta”. 

(a) Tvrdnji o jednakim pravima (tablica 1.) najskloniji su ispitanici koji sebe politički 

pozicioniraju “lijevo”, a najmanje skloni oni koji se pozicioniraju “desno”. 

Između ove dvije skupine utvrđene su najveće razlike s tim da “lijevo” skloni 

ispitanici više podržavaju ovu tvrdnju. 

(b) Tvrdnju (tablica 2.) da čovjek ima veća prava najviše podržavaju ispitanici 

koji sebe pozicioniraju “lijevo”, a najveće značajne razlike utvrđene su između 

politički pozicioniranih “desno” i ostale dvije skupine. “Desno” orijentirani 

ispitanici više podržavaju ovu tvrdnju, nego ispitanici drugih dviju političkih 

orijentacija. 

Tablica 8. 

Pravo čovjeka i životinjskih vrsta na život s obzirom na političke orijentacije 

POLITIČKE ORIJENTACIJE N = 492 

JEDNAKA 

(tablica 1.); 

F = 8.802 

ČOVJEK IMA VEĆA PRAVA 

(tablica 2.); 

F = 11.211 

Lijevo 103 3.883 2.281 

Centar 292 3.554 2.739 

Desno 97 3.175 3.144 

Statistički značajne razlike među skupinama uz pdesno ostali


skog, Strojarskog i PMF-a s druge strane, s tim da ispitanici s KBF-a značajno 

manje podržavaju biološki egalitarizam. 

(b) Da čovjek ima veće pravo na život, najviše su skloni tvrditi ispitanici s KBF-a, 

a najmanje ispitanici s PMF-a i Filozofskog fakulteta. Najveće značajne razlike 

utvrđene su između skupine ispitanika s KBF-a i ispitanika s ostalih fakulteta. 

Tezi antropološkog ekscempcionalizma značajno više skloni su ispitanici s 

KBF-a. 

(c) Tvrdnju da svaka vrsta (uključujući i čovjeka) ima toliko prava koliko ekološkog 

prostora uspije izboriti u odnosu na druge vrste, najviše podržavaju ispitanici 

s Medicinskog fakulteta, a najmanje ispitanici s KBF-a. Značajne razlike 

utvrđene su između skupine ispitanika s KBF-a s jedne strane, i ispitanika s 

Filozofskog, Strojarskog i Medicinskog fakulteta. Ispitanici s KBF-a značajno 

manje podržavaju ovu tvrdnju, tj. tvrdnju o borbi vrsta za opstanak. 

Tablica 9. 

Pravo čovjeka i životinjskih vrsta na život s obzirom na pripadnost fakultetu 

FAKULTETI N = 492 

JEDNAKA 

(tablica 1.); 

F = 5,353 

ČOVJEK IMA 

VEĆA PRAVA 

(tablica 2.); 

F = 13,936 

TOLIKO – KOLIKO 

SAMA IZBORI 

(tablica 3.); 

F = 4,103 

Filozofski 137 3.664 2.394 2.635 

Strojarski 138 3.724 2.601 2.630 

KBF 98 3.102 3.530 2.153 

PMF 54 3.796 2.370 2.537 

Medicinski 65 3.400 2.753 2.692 

Statistički značajne razlike među 

skupinama uz p


4. Zaključak 

U ovom radu analizirali smo mišljenja ispitanika o odnosu čovjeka i jednog segmenta 

njegova susvijeta. Termin “pravo” činio nam se prikladnim, a populacija 

mladih (kao lakmus-papir) je relevantna, utoliko što će uskoro kao odrasla generacija 

oblikovati društvenu svijest o ekološkoj i bioetičkoj problematici. 

Na istraživanje nas je potaknuo nedostatak socioloških empirijskih bioetičkih istraživanja 

u Hrvatskoj. Unatoč nekim nedostacima kojih smo i sami svjesni, držimo 

da je svaka implicitna ili eksplicitna kritika dobro došla u istraživanjima bioetičkih 

pitanja, a ponajprije ona iz empirijske perspektive. 

Polazeći od postavljenih hipoteza i analize rezultata empirijskog istraživanja, može 

se izvesti nekoliko zaključaka s kraćim komentarima. U zaključcima se slijedi hipotetski 

sklop, što nam se činilo primjerenijim od šireg osvrta na rezultate. 

Prva hipoteza (H1) odnosila se na percepciju prava na život čovjeka i životinjskih 

vrsta. Istražena su mišljenja o trima stajalištima prava na život: (a) egalitarnosti 

– jednako pravo čovjeka i životinjskih vrsta; (b) čovjekove izuzetnosti/izuzetosti 

– čovjekovo veće pravo i (c) borbe vrsta – pravo na temelju izborena pozicije. Svako 

od njih bilo je zastupljeno samo s jednom tvrdnjom, što ne iscrpljuje sadržaj o 

pravu na život. 

Distribucije frekvencija o pravu vrsta na život pokazuju da nema izrazito većinskog 

opredjeljenja ispitanika niti o jednom od spomenutih triju stajališta. Samo u 

jednom slučaju utvrđena je “tanka” natpolovična većina. Naime, 58,1% ispitanika 

podržava jednako pravo na život čovjeka i životinjskih vrsta, 32,5% misli da čovjek 

ima veća prava i tek 20,6% da pravo vrste na život ovisi o tome koliko se sama 

izbori (tablica 1.). 

Iako izgleda možda nedovoljno uvjerljivo i pomalo paradoksalno, ipak se može 

zaključiti da postoji senzibilnost za ovu problematiku, ali ne tolika i takva, kolika 

i kakva se hipotetski očekivala. Rezultati se u načelu mogu dvojako tumačiti: (a) 

sa stajališta izdvojenosti čovjeka iz ostalog živog svijeta – antropocentričnog stajališta, 

rezultati ne idu baš u prilog potpori čovjekove izdvojenosti i nadređenosti 

živom svijetu jer tek trećina ispitanika (32,5%) podupire tezu o većem čovjekovom 

pravu na život; (b) sa stajališta uklopljenosti čovjeka u živi svijet – biocentričnog 

stajališta, rezultati također ne idu u prilog prihvaćanja teze o jednakosti jer tek 

nešto više od polovice (58,1%) ispitanika podupire tezu o jednakom pravu čovjeka 

i životinjskih vrsta. 

Druga hipoteza (H2) odnosila se na opći sklop povezanosti između pojedinih varijabli 

aspekata: “prava” na život s jedne i faktorskih struktura četiriju instrumenata 

(“odgovornost za život”, “biocentrizam”, “socijalno-ekološke orijentacije” i “vjerovanje”) 

s druge strane. Tako su postavljene tri konkretne hipoteze (H2a – H2d). 

Rezultati njihove provjere prikazani su u tablici 6., pa ih ovdje nećemo posebno 


23


navoditi ni komentirati. Zaključno se može reći da je sukladno općoj hipotezi (vidi 

metodološku napomenu) utvrđeno da postoji značajno više onih koji prihvaćaju 

“jednaka prava na život” životinjskih vrsta od onih ispitanika koji značajno više 

prihvaćaju “odgovornost za sav život”, “poštovanje života”, “ekocentrizam” i “alternativnu 

religioznost”. Za razliku od njih, ispitanici koji prihvaćaju “odgovornost 

samo za ljudski život”, “antropocentrizam” (i “kršćansko vjerovanje”) značajno više 

prihvaćaju tvrdnju da “čovjek ima veća prava” i da životinjske vrste imaju prava 

toliko – koliko se same izbore. 

Trećom hipotezom (H3) provjeravala se sklonost ispitanika prema svakoj tvrdnji 

kao “indikatoru” jedne od triju koncepcija. Analiza varijance utvrdila je da jednaka 

pravo na život čovjeka i životinjskih vrsta (“biološki egalitarizam”) najviše prihvaćaju 

ispitanici sa Strojarskog i Filozofskog fakulteta kao i s PMF-a; da čovjekovo 

veće pravo na život od životinjskih vrsta (“antropološki ekscempcionalizam”) više 

prihvaćaju ispitanici muškog spola, politički “desne” orijentacije, te ispitanici 

s KBF-a.; da izboreno pravo na život (“borba vrsta”) više prihvaćaju ispitanici sa 

Strojarskog i Filozofskog fakulteta, a najmanje s KBF-a. 

Istraživanje percepcije različitih stajališta o pravu čovjeka i vrsta na život relevantno 

je u kontekstu bioetičkog diskursa. Ono otkriva neke aspekte ekološkog i 

bioetičkog senzibiliteta mladih ispitanika, a možda i cijeloga društva, što je ovdje 

tek sporadično eksplicirano. Međutim, držimo da rezultati istraživanja kao takvi 

neposredno ukazuju na bioetičku senzibilnost, a posredno i na stanje svijesti i 

sustav vrijednosti mladih. 

U Hrvatskoj, uz već postojeći nedostatak socioloških aspekata bioetičkih pitanja, 

javlja se i pomanjkanje interesa relevantnih čimbenika, ponajprije odgojno-obrazovnog 

sustava. Samokritički rečeno, unatoč nekim ograničenjima (uzorka i “instrumenta”) 

vjerujemo da je istraživanje dodalo mali kamenčić znanja u našem 

bioekološkom prostoru jer na drugi način otvara pitanje osobne i društvene osjetljivosti 

na život, a posredno i pitanja sustava vrijednosti koji utječu na percepciju 

živoga svijeta. 


Dodali bismo još jednu opasku. Odnos prema životu može se empirijski istraživati 

i kao odnos ispitanika prema nekim specifičnim relacijama kao što su, naprimjer, 

ovdje analizirane. Za svaku od tvrdnji može se izraditi instrument od seta čestica 

koji bi bolje pokazao odnos prema “pravima” životinjskih vrsta na život. Dakako, 

ovdje se radilo o percepciji (mišljenju) ispitanika, a ne o analizi konkretne životne 

prakse. 

24


Literatura 

1. Altner, G. (1991). Leben in der Hand des Menschen. Die Brisanz des bioethischen Fortschritts. 

Darmstadt: Primus Verlag. 

2. Armstrong, A. J.; Botzler, R. G. (1993). Environmental Ethic. Divergence and Convergence. 

New York at al.: McGraw-Hill, Inc. 

3. Birnbacher, D.; Hrsg. (1980). Ökologie und Ethik. Stuttgart: Reclam. 

4. Campiche, R. J. (2004). Die zwei Gesichter der Religion. Faszination und Entzauberung. 

Zürich: Theologischer Verlag (TVZ). 

5. Catton, W. R. Jr.; Dunlap, R. E. (1978). Environmental Sociology: A New Paradigm. 

American Sociologist, 13:41–49. 

6. Cifrić, I. (2005). Antropocentrična i biocentrična odgovornost za život. Socijalna ekologija, 

14 (3):195–216. 

7. Cifrić, I. (2005a). Odgovornost za život u kontekstu bioetičkih pitanja. Socijalna ekologija, 

14 (4):295–326. 

8. Cifrić, I. (2006). Odnos prema životu. Kontekst biocentrične orijentacije. Socijalna 

ekologija, 15 (1–2):43–79. 

9. Cifrić, I. (2006a). Bioetička ekumena. Potreba za orijentacijskim znanjem. Socijalna 

ekologija, 15 (4):283–310. 

10. Desjardins, J. H. (1993). Environmental Ethics. An Introduction to Environmental Philosophy. 

Belmont (Cal.): Wadsworth Publishing Company. 

11. Devall, B.; Session, G. (1985). Deep Ecology. Layton (Utah): Gibbs M. Smith, Inc. 

12. Dunlap, R. E.; Catton, W. Jr. (1994). Struggling with Human Exeptionalism: The Rise, 

Decline and Revitalization of Environmental Sociology. The American Sociologist. 

(Spring): 5–30. 

13. Eser, U. (1999). Der Naturschutz und das Fremde. Ökologische und normative Grundlagen 

der Umweltethik. Frankfurt; New York: Campus. 

14. Fischer-Kowalski, M. et al. (1997). Geselschaftlicher Stoffwechsel und Kolonisierung von 

Natur. Ein Versuch in Sozialer Ökologie. Amsterdam: G+B Verlag Fakultas. 

15. Katz, E.; Light, A.; Rothenberg, D. (2000). Beneath the Surface. Critical Essays in the 

Philosophy of Deep Ecology. Cambridge (Mass); London: MIT Press. 

16. Kösters, W. (1993). Ökologische Zivilisierung. Verhalten in der Umweltkrise. Darmstadt: 

Wissenschaftliche Buchgesellschaft. 

17. Kufrin, K. (2002). Skala nove ekološke paradigme – još jedna provjera i pokušaj revizije. 

Socijalna ekologija, 11 (4):277–296. 

18. Luckmann, T. (1967). The Invisible Religion: The Problem of Religion in Modern Society. 

New York: Macmillan. 

19. Matulić, T. (2006). Ideja antropocentrizma u ozračju biocentričke paradigme. Socijalna 

ekologija, 15 (1–2):23–41. 

20. Marietta, Don E. (1995). For People and The Planet. Holism and Humanism in Environmental 

Ethics. Philadelphia: Temple University Press. 

21. Meyer-Abich, K. M. (1984). Wege zum Frieden mit der Natur. Praktische Natusphilosophie 

für die Umweltpolitik. München; Wien: Carl Hanser. 

22. Meyer-Abich, K. M. (1992). Samovrijednost prirodnog susvijeta i zajednica prava prirode. 

Socijalna ekologija, 1 (3):335–345. 

23. Midgley, M. (1984). Animals and Why They Matter. Athens: University of Georgia Press. 

24. Naess, A. (1989). Ecology, Community and Lifestyle. Cambridge: Cambridge University 

Press. 

25. Nash, R. F. (1989). The Rights of Nature. A History of Environmental Ethics. London: The 

University of Wisconsin Press. 


25


26. Nikodem, K. (2005). Genetički inženjering i nova duhovnost. Smisao života i smrti u 

poslijeljudskom kontekstu. Socijalna ekologija, 14 (3):171–193. 

27. Regan, T. (1983). The case for Animal Rights. Berkeley: University of California Press. 

28. Rifkin, J. (2005). Doba pristupa. Zagreb: Alt F4. 

29. Schweitzer, A. (1997). Ehrfurcht vor dem Leben. München: Beck. 

30. Singer, P. (1998). Oslobođenje životinja. Zagreb: Ibis grafika. 

31. Strizalkowski, L.; Hofman A. (1896). Štitite životinje. Zagreb: Društvo sv. Jeronima. 

32. Taylor, P. W. (1986). Respect for Nature. A Theory of Environmental Ethics. New Jersey: 

Princeton University Press. 

33. Visković, N. (1996). Životinja i čovjek. Split: Književni krug. 


26


Original scientific paper 

Ivan Cifrić 

Department of Sociology, Faculty of Philosophy in Zagreb, Zagreb, Croatia 

e-mail: icifric@ffzg 

Animal species’ right to life 

Abstract 

The article presents results of the empirical research into animal species’ right to life which 

was carried out in 2005, on the sample of students at five faculties at the University of Zagreb 

(N=492). Techniques of univariate, bivariate and multivariate statistics were used in 

the interpretation (component analysis by GK criterion). Respondents were asked to give 

their opinion about three concepts: biological egalitarianism – equal rights for all living beings, 

anthropological exemption – human kind has bigger rights than animals and Darwinian 

concept – species’ rights gained in the fight for living space. The analysis showed that 

none of the views was greatly predominant: 58.1% of respondents accepted equal rights for 

human kind and animal species, 32.5% considered human rights superior to animals’ and 

20.6% chose Darwinian theory. Correlation analyses have shown a connection between 

those views and the results of survey about “responsibility for life”, “biocentrism”, “socioecological 

orientation” and “religious beliefs”. 

Biological egalitarianism (equal rights for all living beings) is largely accepted by respondents 

who favour man’s “responsibility for all life”, “respect for life”, “ecocentrism” and 

“cosmic irreligion”, the left-oriented, students of science, mechanical engineering and the 

Faculty of Philosophy. Anthropological exemption (man’s rights are bigger) is embraced 

by respondents close to “anthropocentrism” and “Christian beliefs”, male respondents, the 

right-oriented and students of Catholic Theological Faculty. Darwinian theory (species’ 

rights gained in the fight for living space) is mostly acceptable to respondents who are inclined 

to the ideas of man’s” responsibility for mankind only” and “anthropocentrism” and 

examinees from the Faculty of Medicine, Philosophy and Mechanical engineering. 

Key words: biocentrism, responsibility for life, animal species’ right to life, 

socioecological orientation, beliefs 

Received on: May 2007 

Accepted on: June 2007 


27

UDK: 316.334.52:316.728]:613(497.5) 


Prehrana i zdravlje kao elementi kvalitete 

života u mreži naselja Hrvatske 

Anđelina Svirčić Gotovac 

Jelena Zlatar 

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska 

e-mail: svircic@idi.hr; jelena@idi.hr 

SAŽETAK Tekst se odnosi na istraživanje određenih elemenata kvalitete života, odnosno 

elemenata prehrane i zdravlja u sociologiji. Kvaliteta života kao sociološki 

koncept odnosi se na određenje razine zadovoljenosti osnovnim i ostalim potrebama 

stanovnika, životnim uvjetima, te standardom života. Postoje brojni elementi kvalitete 

života proizišli iz različitih područja života ljudi kao što su stanovanje, uvjeti rada, 

obrazovanje, slobodno vrijeme, zdravlje, prehrana, itd. Prehrana i zdravlje segmenti 

su kvalitete života koji se mogu promatrati i kao posebne sociološke poddiscipline, 

a u današnjem turbulentnom vremenu zauzimaju sve veće područje interesa, pod 

nazivima sociologija prehrane i sociologija zdravlja (medicinska sociologija). Upravo 

njih se nastojalo dijelom prikazati i ovim radom. Ovdje izneseni podaci dobiveni su 

istraživanjem koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu 2004. godine 

pod nazivom Sociološki aspekti mreže naselja u kontekstu tranzicije na reprezentativnom 

uzorku od 2.220 ispitanika na prostoru cijele Hrvatske kao mreže naselja. Prema 

dobivenim podacima stvorena je slika o trenutnoj situaciji kod nas u područjima prehrane 

i zdravlja za koju se može reći da je relativno zadovoljavajuća, ali i da se može 

mijenjati, te poboljšavati za većinu stanovnika. S obzirom na dobivene rezultate, koji 

su dijelom i očekivani, potvrđuje se tranzicijski i transformacijski kontekst istraživanih 

područja. Isto tako sve se više potvrđuje međusobna i nerazdvojna veza prehrane 

i zdravlja koja se očituje u stalnoj brizi za zdravi život u suvremenim uvjetima. 

Ključne riječi: prehrana, zdravlje, mreža naselja, kvaliteta života, tranzicija, Hrvatska 



1. Prehrana i zdravlje kao elementi kvalitete života 

Različiti i mnogobrojni elementi kvalitete života proizišli su iz različitih područja 

života ljudi: stanovanja, uvjeta rada, obrazovanja, slobodnog vremena, te zdravlja 

i prehrane. Od brojnih aspekata kvalitete života u radu će se analizirati elementi 




29


prehrane i zdravlja koji se mogu promatrati i kao posebne sociološke poddiscipline, 

a u današnjem turbulentnom vremenu zauzimaju sve veće područje interesa, 

pod nazivima sociologija prehrane i sociologija zdravlja (medicinska sociologija). 

Ova dva područja međusobno su povezana i srodna pa na sličan način iznose 

vezu između načina života i dostignute razine kvalitete života na koju i direktno 

utječu. Daljnji tekst temeljit će se na analizi podataka o prehrani i zdravlju dobivenih 

istraživanjem koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu 2004. 

godine pod nazivom Sociološki aspekti mreže naselja u kontekstu tranzicije na 

reprezentativnom uzorku od 2.220 ispitanika na prostoru cijele Hrvatske 1 . Sociološka 

analiza elemenata prehrane i zdravlja odnosi se i na prostorni kontekst, tj. 

na mrežu naselja cijele Hrvatske. Ukupni hrvatski prostor može se promatrati i kao 

mreža naselja koju čine različiti tipovi naselja od ruralnih do urbanih, određenih 

prema veličini i teritorijalnom statusu. U mreži naselja postoje različiti tipovi naselja 

klasificirani prema postojećem teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske. 

Istraživanje je provedeno na uzorku od 154 naselja: 47 od ukupno 123 gradska 

naselja, 19 županijskih središta (od čega su, ne računajući metropolu, tri makroregionalna 

centra i 27 ostalih slučajno izabranih gradskih naselja, te 107 slučajno 

izabranih (od ukupno 6.531) ostalih, odnosno seoskih naselja od kojih su 33 općinska 

središta, a 74 ostala seoska naselja. Planirana veličina uzorka bila je 2.200, a 

anketirano je 2.220 ispitanika (Hodžić, 2005.). Distribucija funkcija (političkih, privrednih 

i kulturnih) na teritoriju RH bila je temelj za klasifikaciju naselja korištenu 

u istraživanju. Obuhvaća podjelu od najsloženije naseljske strukture (Zagreb) do 

najjednostavnije (seoska naselja u kojima se ne nalazi nijedna funkcija za stanovnike 

drugih naselja). Prema tome, sva su naselja Hrvatske podijeljena u šest tipova: 

1. glavni grad Zagreb, 

2. makroregionalni centri (Split, Rijeka i Osijek), 

2. regionalni centri (u pravilu županijski centri), 

3. širi lokalni centri (manja gradska naselja), 

4. seoski lokalni centri (u pravilu općinski centri), 

5. seoska naselja. 


30 

1 Kvalitetom života u IDIZ-ovim istraživanjima bavili su se zadnjih 30-ak godina neki autori, 

ali je od 90-ih godina 20. stoljeća kod nekih elemenata kvalitete života istraživačka 

tradicija prekinuta, te se obnavlja 2004. godine spomenutim istraživanjem. Tih se godina 

dogodio odlazak pojedinih znanstvenika u druge institucije (domaće i međunarodne) pa je 

zbog niza nastalih okolnosti ovaj segment socioloških istraživanja doživio stagnaciju. Tako 

su odlaskom V. Popovski, A. Stojkovića, S. Čolić i dr. iz Instituta za društvena istraživanja 

u Zagrebu dijelom zapostavljeni elementi prehrane, zdravlja i slobodnog vremena pa ih 

se ovim radom nastoji vratiti u interes socioloških proučavanja. Kvaliteta stanovanja kao 

element ukupne kvalitete života ima neprekinutu dugogodišnju tradiciju istraživanja od 

strane nekoliko autora unutar Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, naročito Dušice 

Seferagić i Alije Hodžića, kontinuirano u zadnja tri desetljeća.

A. Svirčić Gotovac, J. Zlatar: Prehrana i zdravlje kao elementi kvalitete života u mreži naselja Hrvatske 

“Hrvatska ima sustav od gotovo 700 središnjih naselja. Osim gradova u toj je mreži 

oko 75% seoskih središta” (Župančić, 2005.:617). Prema popisu stanovništva iz 

2001. godine više je od dvije trećine seoskih naselja u kategoriji do 300 stanovnika, 

a naročito je povećan broj najmanjih: 37% sela ima manje od 100 stanovnika 

(Župančić, 2005.:629). Ovi nam podaci govore o današnjoj slici hrvatske mreže 

naselja u kojoj je u nekim njenim dijelovima teško postići zadovoljavajuću razinu 

kvalitete života koju prvenstveno određuje i implicira mjesto stanovanja i življenja. 

Kvaliteta života stoga u većini naselja ostaje određena kvalitetom opremljenosti 

(infrastrukturne i institucionalne) tih naselja. Stoga je teško uspoređivati naše najveće 

gradove kao što su Zagreb i Split, s ostatkom brojnih, naročito seoskih naselja 

u kojima se kvaliteta života često svodi na osnovnu egzistencijalnu razinu dok se 

ostale razine teže postižu za većinu stanovnika u njima. Urbane aglomeracije u 

nas, tj. makroregionalni centri, daleko su ispred većine ostalih (gradskih i seoskih) 

naselja po kvaliteti života iako zbog svoje veličine imaju i brojne nedostatke, pa 

se općenito može reći da kod nas i nadalje gradovi odnose bolje rezultate. Upravo 

stoga, gradovi su i stalna mjesta privlačenja i primanja novih stanovnika, a naročito 

je to slučaj sa Zagrebom kao najvećim urbanim središtem. Može se, međutim, 

pronaći i neke seoske primjere u kojima je život, po nekim preduvjetima kvalitete 

života, bolji nego u gradovima, ali ih je još uvijek nedovoljno 2 . 

Zbog tako neravnomjernog odnosa ruralnih i urbanih naselja može se pretpostaviti 

da će i prehrana i zdravlje kao elementi kvalitete života biti nejednake kvalitete, 

ovisno o tipu naselja. Hipotetski se može reći da je očekivano da se kvaliteta i 

način prehrane kod nas, kako u odnosu na razdoblje bivše države tako i u vremenu 

tranzicije, nisu značajnije mijenjali. Međutim, tranzicijski uvjeti i privatizacija 

tržišta rada doveli su do brojnih promjena u načinu života većine stanovnika u 

zemlji što utječe na kvalitetu njihova života, pa tako i prehranu i zdravlje. Prema 

rezultatima istraživanja analiziranih u daljnjem tekstu može se vidjeti da su najčešće 

konzumirane namirnice kruh, krumpir, tjestenina i riža, odnosno namirnice 

nezamjenjive u svakodnevnoj prehrani. Zatim slijede povrće i mliječni proizvodi, a 

nešto rjeđe se konzumiraju meso i riba. Neki utjecaji, kao što su alternativni pravci 

prehrane (vegetarijanstvo i makrobiotika), novija su pojava uglavnom prisutna u 

gradovima, za razliku od seoskih naselja u kojima se javljaju rjeđe ili nikako. Kod 

elementa zdravlja situacija je nešto kompleksnija jer se od početka 90-ih godina 

20. stoljeća pojavio privatni zdravstveni sektor koji je donio brojne promjene u 

pružanju zdravstvenih usluga. Međutim, premda je povećan ukupan broj liječnika 

na broj stanovnika 3 , njihov broj u javnom zdravstvenom sektoru smanjen je čime 

2 Vidjeti tekst D. Seferagić (2005): Piramidalna mreža gradova. Sociologija sela, 43, 169 

(3):579–617 i M. Župančića (2005): Infrastrukturna opremljenost hrvatskih seoskih naselja. 

Sociologija sela, 43, 169 (3):617–659, te magistarski rad A. Svirčić Gotovac (2006): Sociološki 

aspekti mreže naselja u zagrebačkoj regiji, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 

180 str. 

3 Vidjeti poglavlje 3.1. Pregled novijih podataka iz područja prehrane i zdravlja o broju 

liječnika na broj stanovnika u proteklim godinama 1971–2004. (tablica 3.) 


31


se kvaliteta zdravstva dijelom pogoršala. Iako velik dio liječnika radi u privatnom 

zdravstvenom sektoru, njihove usluge većina stanovnika sebi ne može priuštiti. 

Kvaliteta života kao teorijski koncept u sociologiji uključuje mnoga područja ljudskog 

rada i djelovanja i ovisi o brojnim čimbenicima (vanjskim i unutarnjim), te je 

također ovisna i o stalnim transformacijama u društvu. “Kvaliteta života je cjelovit 

proces proizvodnje, raspodjele i potrošnje upotrebnih vrijednosti i ljudskih odnosa 

primjerenih neotuđenim potrebama svih grupa i pojedinaca” (Seferagić, 1988.:17). 

Postignutu i postojeću razinu kvalitete stanovanja, obrazovanja, uvjeta rada, zdravlja, 

odmora i rekreacije (slobodnog vremena), prehrane, te opremljenosti kućanstava 

i neposredne okoline življenja stanovnika, može se prikazati kao pojedinačne 

elemente i indikatore u ukupnoj kvaliteti života. U tom kontekstu osnovni je cilj 

postizanje zadovoljavajuće razine pojedinog elementa kvalitete života, od primarne 

ili osnovne razine do sekundarne i ostalih viših razina (duhovnih, psiholoških). 

Zadovoljavajuća razina teško je odrediva na jednak i objektivan način za ukupnu 

populaciju, naročito jer na nju utječu različite preferencije i izbor stanovnika, ali 

se ipak postiže mjerenjem određenog dogovorenog minimuma za pojedinu razinu 

(Svirčić Gotovac, 2006.:107). 

Ipak, istraživanjem kvalitete života nastoje se odrediti načini i metode kojima se 

može utvrditi njena objektivna razina za većinu stanovnika. “Neki glavni elementi 

koji su izabrani i dogovoreni jesu tzv. indikatori blagostanja ili osnovnih potreba 

stanovnika, a to su: prehrana, zdravlje, stanovanje, uvjeti rada, odmor i rekreacija 

(slobodno vrijeme), obrazovanje, itd. Svaki se od ovih elemenata koristi određenim 

brojem varijabli da bi se dobili indeksi kvalitete života” (Svirčić Gotovac, 2006.:12). 

Zdravlje i prehrana su, prema tome, indikatori koji utječu na određenje ukupne 

kvalitete života. U suvremenim uvjetima kvaliteta života neodvojiva je od tranzicijskih 

uvjeta života i rada koji na nju zatim utječu i mijenjaju je. 


32 

Sintagma kvaliteta života može se povezati sa sintagmom društvenog kapitala P. 

Bourdieua, koja također na općoj razini govori o postojanju ili nepostojanju kvalitetnog 

načina života za različite skupine, populacije ili klase, a iz kojega zatim 

slijede određene posljedice. Spomenuto je da se veza i međuodnos između socioekonomskih 

obilježja pojedinaca i grupa s npr. zdravljem objašnjava na način 

da ljudi koji su angažiraniji u društvu u raznim društvenim mrežama, imaju veći 

pristup novcu, prijevozu, kućnoj njezi i ostalim stvarima koje zatim poboljšavaju 

njihov zdravstveni status ili ishod bolesti. Prema tome, društveni se kapital definira 

i kao kvaliteta društvenih odnosa, u ovom slučaju i kao “posrednik” između 

nejednakosti i zdravstvenog statusa. Prema toj hipotezi, s porastom društvenih nejednakosti 

u društvu zalihe društvenog kapitala smanjuju se, što negativno utječe 

na zdravlje. Istraživanje veza koje postoje između društvenog kapitala i zdravlja još 

je u začecima, ali je nesumnjivo način objašnjenja današnjeg položaja pojedinca u 

sve kompleksnijem i nesigurnijem društvu (prema Putnam, 1996.; Ritzer, 2007.). 

U spomenutom istraživanju iz 2004., čiji se rezultati o prehrani i zdravlju kasnije 

obrađuju u tekstu, pojavljuju se društveno uvjetovane teme kao što su: kako način


života (pušenje, konzumiranje alkohola, droge, vitamina i dr.) utječe na nečije 

zdravlje; kako pojedinac procjenjuje vlastito zdravstveno stanje; kakav je odnos 

pojedinca prema liječničkoj pomoći; koliko poseže za njom radi preventive, a 

koliko radi zdravstvenih problema; korištenje privatnih liječničkih usluga i dr. U 

sociološkom smislu to znači da se zdravlje proučava kroz širi društveni kontekst 

pokušavajući otkriti povezanosti između načina života, socioekonomskog položaja, 

dobi, spola, obrazovanosti, itd., i zdravlja. Društveni položaj pojedinca često 

nam nudi različite odgovore o njegovom ponašanju unutar neke društvene grupe 

ili zajednice, a također i u odnosu na pojavu brige o zdravlju ili pojavu neke bolesti. 

“Stoga brojni istraživači ispituju izravne ili neizravne utjecaje socioekonomskih 

osobina, dobi, spola, religije, rase, etničke pripadnosti, bračnog stanja, zanimanja 

i širokog niza drugih demografskih i strukturalnih osobina na zdravlje” (Štifanić, 

2001.:40). Uvidjeti u kakvom su odnosu obrazovanje, dob, spol i mjesto stanovanja 

ispitanika prema zdravstvenim teškoćama, odlascima liječniku i ostalim indikatorima 

zdravlja i bolesti, način je utvrđivanja kvalitete zdravlja kao posebnog elementa 

kvalitete života. Na isti način se, a prema različitim sociostrukturnim obilježjima, 

određuje i kvaliteta prehrane, također poseban element kvalitete života, a preko 

sljedećih tema: učestalosti korištenja pojedinih namirnica, različitim utjecajima na 

način prehrane, konzumaciji hrane izvan kuće (u restoranima, gostionicama) ovisno 

o tipu naselja ili obrazovnom statusu, konzumaciji brze hrane ili fast fooda, 

učestalosti korištenja alternativne prehrane prema spolu i obrazovanosti, te zadovoljstvu 

kvalitetom prehrane prema tipu naselja stanovanja i sličnim obilježjima. 

Brojni su autori nastojali mjeriti kvalitetu zdravlja ili zdravstvenog stanja pojedinca, 

a jedan od postojećih pokušaja je Thienhaus-Grothjanova (1978.) podjela 

faktora koji determiniraju zdravstveno stanje u pet skupina: 1. oni koji zavise 

samo o pojedincu: npr. dob, spol, nasljeđe; 2. oni koji zavise o pojedincu i njegovoj 

okolini: prehrana, imunitet, socijalna pripadnost i dr.; 3. oni koji zavise o 

fizičko-kemijskom okruženju: stanovanje, radno mjesto, klima, itd.; 4. oni koji 

zavise o biologijskom okruženju: virusi, bakterije, životinje, itd.; 5. oni koji zavise 

o psihosocijalnom okruženju: obitelj, društvo, škola (Culyer, 1981.:48, prema 

Letica, 1989.:17). Prema ovoj podjeli faktora možemo primijetiti kako se zdravlje, 

odnosno bolest, smatra posljedicom djelovanja nasljednih, socijalnih i okolinskih 

faktora, te zdravstvene zaštite. Zdravlje i bolest postaju ovisni o pojedinoj skupini 

faktora što znači da oni nisu ovisni samo o pojedincu, već i njegovoj široj okolini 

(okruženju). Na osnovi tih zaključaka i na globalnoj se razini nastoji bolest prvo 

spriječiti, a zatim tek liječiti jer je to nesumnjivo najučinkovitiji pristup. Tako je 

i osnovna zadaća Pokreta za unapređivanje zdravlja 4 pri Svjetskoj zdravstvenoj 

organizaciji (WHO) orijentacija na preventivu, a ne na izlječenje bolesti. Suprotno 

medicinskim institucijama taj se pokret fokusirao na brigu pojedinca o vlastitom 

zdravlju (Popovski, 1990.:107). U tom smislu Pokret za unapređivanje zdravlja 

povezan je s kvalitetom života budući da i samo zdravlje definira kao iznimno 

važan dio kvalitete života. 

4 Povelja o unapređenju zdravlja, Otawa, 1986. 


33


2. Prehrana i zdravlje kao sociološki fenomen 

2.1. Prehrana 

Već je spomenuto da je prehrana jedan od elemenata kvalitete života na koju utječu 

društvo i kultura u cjelini, ali i tradicija kao njihov nerazdvojni dio. Prehrana, 

kao način pripremanja i konzumiranja hrane, te kao osnovna i egzistencijalna 

potreba ljudi, najčešće se nastavlja na već naslijeđene vrijednosti i običaje. Stoga 

je prehrana dugo bila predmet interesa samo antropoloških i etnoloških istraživanja 

5 (C. Levi-Strauss, F. Braudel, M. Mead), a tek početkom 20. stoljeća postaje i 

interesom sociologije (Simmel, Bourdieu, Elias, Parsons). Simmel je u svom članku 

The Sociology of the Meal (1910.) istaknuo “ceremonijalnu upotrebu hrane u religiji 

od pradavnih vremena, te posljedice socijalizacije obroka” (Mennell; Murcott; van 

Otterloo, 1998.:9), odnosno usvajanja nametnutih normi ponašanja pri jelu koje 

zatim utječu na doživljaj obroka u cjelini budući da imaju psihološki utjecaj na 

razvoj pojedinca. Simmel naglašava kako primitivni narodi nisu uzimali hranu u 

određeno vrijeme već stihijski, prema osjećaju gladi, što predstavlja prvu pobjedu 

nad instinktivnim uzimanjem hrane (Simmel, 1910.:245, prema Mennell; Murcott; 

van Otterloo, 1998.:9). Danas s uvriježenom socijalizacijom obroka nezamislivo je 

da se pojedini dani u godini, bilo crkveni, državni, obiteljski, itd. ne obilježavaju u 

krugu obitelji ili prijatelja uz brojne vrste jela – najčešće tradicionalnih. 


34 

Isprva su se sociolozi prehranom bavili tek parcijalno ili u nekom širem kontekstu, 

najčešće u kontekstu emancipacije i osuvremenjivanja tradicionalne obitelji, odnosno 

pojave nuklearne obitelji i uloge žene unutar nje. Tradicionalno su prehrana i 

kuhanje uglavnom bili vezivani uz ženu i njenu ulogu hraniteljice i kućanice u obitelji, 

te ulogu majke, što je većinom bila tema etnoloških i antropoloških istraživača. 

U sociologiji je prehrana također vezivana uz diferencijaciju prema spolu i dobi, 

te razlikama koje iz njih proizlaze, ali je prvenstveno bila usmjerena na društvenu 

stratifikaciju i različitost ponašanja pri jelu, ovisno o pojedinom društvenom sloju 

ili klasi. Tako se Eliasovo analiziranje cjelokupnoga procesa civilizacije nadovezuje 

i na promjene unutar segmenta ishrane, odnosno na tzv. civiliziranje društva kroz 

prehranu. Načini ponašanja pri jelu mijenjali su se kroz povijest, ali su često bili 

uvjetovani društvenom strukturiranošću i stratifikacijom. “Civiliziranost nije samo 

stanje, to je i proces koji se mora nastaviti. To je ono novo što dolazi do izražaja u 

pojmu civilisation” (Elias, 1996.:95). 

Bourdieu navodi posebna pravila satkana u način života (habitus) nižih i viših 

klasa koje se snažno razlikuju po društvenom statusu, a povezana su sa spolom i 

dobi (primjerice nedjeljom dok su žene na nogama, stalno poslužuju i čiste stolove, 

muškarci ostaju sjediti, jedući i pijući) (Bourdieu, 2002.:195). Kod radničke klase 

ne slijedi se praktična diferencijacija kao kod viših klasa (gdje postoji podjela na 

5 Vidjeti tekstove M. Randić, poznate etnologinje koja istražuje prehranu, načine kuhanja i 

jela kod nas već duži niz godina, ovisno o pojedinoj regiji u zemlji.


dnevnu sobu i kuhinju u kojoj jede posluga i ponekad djeca), te se ne slijedi ni 

točno određeni raspored jela (sva jela odmah se stavljaju na stol i svi mogu jesti 

različita jela istovremeno, od glavnoga jela do deserta, dok je to kod buržoazije nezamislivo). 

“U suprotnosti s obrocima slobodne i jednostavne radničke klase, viša 

klasa (buržoazija) usmjerena je na obroke sa svim formalnim pravilima. U odnosu 

prema hrani – kao primarnoj potrebi i užitku, vidi se samo jedna dimenzija odnošenja 

više klase (buržoazije) prema društvenom svijetu” (Bourdieu, 2002.:196). 

Bourdieu želi naglasiti kako su usvojeni maniri i načini ponašanja za stolom i pri 

jelu kod svih klasa svojevrsna “stilizacija kojom se namjerava prenijeti naglasak 

sa sadržaja i funkcije na formu i način jer se tako niječe okrutna stvarnost čina 

jedenja i konzumiranja hrane” (Bourdieu, 2002.:196). 

Tom tvrdnjom autor se nadovezuje na već postojeću temeljnu opoziciju između 

forme i sadržaja, kojom se ustvari obnavlja suprotstavljenost između dva suprotna 

stava o tretiranju hrane i jedenja. U prvom slučaju hrana se smatra materijalnom 

realnošću kojom se održava tijelo i daje mu se snaga, a u drugom se prvenstveno 

naglašava forma, formalnost, stavljajući sadržaj u drugi plan (prema Bourdieu, 

2002.:197–199). Prema tome slijedi da niži društveni slojevi veću važnost pridaju 

samo sadržaju dok viši slojevi važnost pridaju formi, a znatno manje sadržaju. 

I kroz povijest se, pa tako i danas, prehrana smatrala klasno strukturiranom o 

čemu postoje brojni primjeri koji pokazuju velike razlike i u kvaliteti namirnica i 

u njihovoj pripremi u odnosu na različite slojeve stanovništva. Hrana je oduvijek 

jedan od statusnih simbola viših slojeva stanovništva, kojoj se stoga pridavao velik 

značaj i u pripremi i posluživanju, dok je ostalim slojevima stanovništva hrana najčešće 

bila dostupna u nešto nižoj kvaliteti, te pripremana na jednostavnije i gotovo 

neizmijenjene načine do danas, po tzv. tradicionalnim recepturama. “Obično se 

smatra da više socioekonomske grupe troše bogatiju i raznolikiju hranu od onih 

na društveno nižoj ljestvici” (Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.:63). I količina 

i vrsta hrane uglavnom se smatrala povijesno i klasno određenom, ali uz to i kulturalnim 

pritiskom i kontrolom apetita koji se uvjetovao spolnom i strukturnom 

diferencijacijom. Nije ista količina hrane bila dozvoljena muškarcima ili ženama i 

djeci, a također je i vrsta namirnica imala više muško ili više žensko određenje. 

Tako, naprimjer, u Britaniji u ribarskim selima muškarci smatraju da je vino dobro 

za jačanje krvi, snažno je i crveno, kakva bi trebala biti i krv u muškaraca, te se 

smatra suprotnim mlijeku koje je bijele boje i slabe učinkovitosti, pa je piće za 

žene i djecu. Također se vjeruje da loše utječe na probavu i zdravlje odrasla muškarca 

(Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.:65). Sociološka istraživanja često su 

usmjerena na odnos spolova i njihovu ulogu unutar moderne obitelji, te na podjelu 

kućanskih poslova na tzv. muške i ženske. Naročito je “feministički način gledanja 

usmjerio sociološku pažnju na odnos snaga spolova u proizvodnji, serviranju 

i konzumiranju hrane”, odnosno naglašavao kako je žena određena kao “osoba 

koja poslužuje, a muškarac kao osoba koju se poslužuje” (prema Mennell; Murcott; 

van Otterloo, 1998.:112). Međutim, to je samo jedan način poimanja ove discipline 

koji ipak ne daje odgovore na mnoga pitanja iz navedene tematike, ali je zasigurno 

potakao njihovo odgonetavanje i daljnje istraživanje. Danas se sociologija prehrane 


35


kao sociološka poddisciplina sve intenzivnije bavi utjecajem modernog vremena 

na prehranu i zdravlje, stalno otvarajući nova pitanja. 

Oduvijek se isticala važnost pojedinih vrsta namirnica za zdravlje ljudi, ali tek je 

u novije vrijeme pojam prehrane neodvojiv od pojma zdravlja, tako da zajedno 

zaokupljaju iznimno veliko područje interesa brojnih znanosti i disciplina, pa i sociologije 

prehrane i medicine. “Danas nutricionisti u zapadnim zemljama ponovo 

naglašavaju važnost povezanosti hrane i zdravlja. Oni utvrđuju standarde ‘kvalitetne 

prehrane’ i savjetuju ljudima da se pridržavaju ‘razboritog načina prehrane’ 

kako bi očuvali zdravlje” (Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.:44). 

Suvremena prehrana sjedinjuje mnoštvo različitih utjecaja, od tradicionalnih etničkih 

i regionalnih kulinarskih utjecaja do modernih stilova prehrane (vegetarijanstva, 

makrobiotike, veganstva i dr.), te tzv. brze hrane (fast fooda). Modernu prehranu 

često čine kombinacije raznih etničkih kuhinja prilagođenih suvremenom 

načinu pripreme jela pa se može reći da su tradicionalne kuhinje svijeta doživjele 

potpunu obnovu i da su znatno prihvaćenije nego prije. Naročito se to odnosi na 

brojne azijske i mediteranske kuhinje u kojima je prisutno mnogo povrća i začina 

u pripremanju hrane što ih čini zdravijima i atraktivnijima, posebno danas kad 

postoje brojna istraživanja koja govore u prilog zdravoj prehrani. Iz istih su se razloga 

razvili i brojni alternativni pravci i načini prehrane širom svijeta, naročito u 

najrazvijenijim zemljama, a nastali su kao otpor štetnoj ili nezdravoj vrsti prehrane. 

Njima se nastojalo pronaći prihvatljiviji način prehrane koji je dijelom zaboravljen, 

a naslijeđen iz različitih spomenutih nezapadnih prehrambenih tradicija koje nisu 

ni doživjele ovakav razvoj poremećaja u prehrani, dijelom stoga što nisu ni tako 

“razvijeni” i bogati, ali još više jer nisu izgubili svoje zdrave prehrambene vrijednosti 

kako u načinu pripreme tako i njenoj konzumaciji. 


36 

Zdrava prehrana stoga je često u suprotnosti s brzom hranom u svim njenim oblicima, 

što je činjenica koja nesumnjivo vrijedi na globalnom planu. Tako danas u 

zemljama razvijenoga ili prvog svijeta pretilost i ostali poremećaji vezani uz prehranu 

preuzimaju sve važnije mjesto među zdravstvenim poremećajima 6 dok se u nerazvijenim 

zemljama trećega svijeta još uvijek umire i od gladi. Sve to prehranu čini 

globalnim fenomenom usko povezanim s najvažnijim društvenim problemima pojedinih 

zemalja, ali također uvjetovanog i globalizacijskim kontekstom podržavanja i 

produbljivanja nejednakosti. Poražavajuća je činjenica da broj gladnih i pothranjenih 

u svijetu stalno raste i da su najugroženija djeca, a realna pomoć tim stanovnicima 

ne pristiže ili je premala. Siromaštvo i pothranjenost kao socijalna nejednakost 

u prehrani i zdravlju (Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.:46–47) nesumnjivo je 

među najvećim problemima danas, ali je isto tako i posljedica stalne nejednakosti i 

daljnjeg produbljivanja jaza između bogatih i siromašnih, ili razvijenih i nerazvijenih. 

“U posljednje vrijeme fokus istraživanja o konzumiranju hrane okrenuo se prema 

6 Ni Hrvatska ne zaostaje po pretilosti. 38,5% njezinih stanovnika pretilo je što je iznad europskog 

prosjeka, koji iznosi 37%, što je poprilično alarmantan podatak (Izvor: istraživanje 

provedeno od strane Zavoda za javno zdravstvo RH, 2003. godine).


problemima prehrane i zdravlja povezanim s uvjetima života u suvremenim industrijaliziranim 

društvima obilja. Vrlo je važno pitanje debljine i njezinih posljedica 

– takozvanih bolesti blagostanja, kao što su kardiovaskularne bolesti i neke vrste 

raka. Širok spektar ‘poremećaja u prehrani’ kao što su pretilost, bulimija i anoreksija, 

također su primjeri istoga” (Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.:46–47). 

Današnje poimanje brze hrane ili fast fooda najčešće se ograničava na suvremeno 

ili moderno vrijeme i čini se njezinim produktom. Međutim, njegova je pojava 

znatno starija i datira u dalju prošlost. Još su kod europske aristokracije (na francuskim 

i engleskim dvorovima 17. i 18. st.) kao predjela služena brojna jela koja 

se danas mogu smatrati pretečom fast fooda – razne vrste mini sendviča, tzv. 

kanapea spravljenih od kruha i priloga, namijenjenih za jedan zalogaj uz ples i 

druženje. Iz navedenoga primjera vidi se da jelo poprima prvenstveno formalnu 

i sekundarnu dimenziju koja tako postaje važnija od primarne i sadržajne. Danas 

se ta sekundarnost brze hrane može smatrati njenim osnovnim obilježjem koje sve 

više, s omasovljenjem proizvodnje i potrošnje ove vrste hrane, zamjenjuje osnovne 

prehrambene navike hranjenja u obrocima (doručak, ručak i večera). Brza hrana 

često je zamjena za ručak ili večeru velikom broju stanovnika razvijenoga zapadnog 

svijeta. Stoga je unazad nekoliko desetljeća, naročito od kraja 20. st. kad je 

i znanstveno dokazana sva štetnost takve vrste prehrane, započela (a traje i dalje) 

stalno prisutna znanstveno-medijska propaganda, kao način educiranja ljudi 

o posljedicama te vrste prehrane 7 . O konzumiranju štetnih vrsta namirnica po 

zdravlje osviješteni su milijuni ljudi, a kao najjači argument u prvi plan istaknute 

su brojne vrste teških bolesti kao što su razni karcinomi, kardiovaskularne i ostale 

slične bolesti 8 . Već su spomenuti pojedini primjeri poremećaja u prehrani nastali 

u suvremeno vrijeme, a najčešći su: gojaznost ili pretilost kao posljedica prehrane 

brzom hranom, ali i neumjerenosti u njihovom uživanju, te anoreksija i bulimija 

kao stvarni medicinski poremećaji (ne)uzimanja hrane koji imaju psihološki uzrok 

s vrlo teškim posljedicama po zdravlje. Ovim je poremećajima skloniji mlađi dio 

ženske populacije (adolescentske), koji je, opterećen vlastitim izgledom zbog nedovoljne 

izgrađenosti stavova, podložan mnogim modnim imperativima kojima 

se ističe pretjerana mršavost mlade žene (u njima su primjer ženske ljepote manekenke, 

mršave i visoke, često nedostižan uzor mnogim djevojkama, što rezultira 

spomenutim poremećajima (ne)uzimanja i odbijanja hrane). 

7 Mnoge kulture i kuhinje širom svijeta imaju svoje vlastite tipove onoga što danas zovemo 

“fast food” ili brza hrana iako se najčešće misli na američki fenomen takve hrane iz multinacionalnog 

lanca McDonalds. Njegov utjecaj zadnjih je nekoliko desetljeća toliko povećan 

da se čitav pravac proučavanja posljedica proizišlih iz konzumiranja i usvajanja takve hrane 

naziva mekdonaldizacija. Američki sociolog Ritzer koristi ovaj pojam za objašnjenje mnogih 

suvremenih pojava, a ne samo onih usko vezanih uz prehranu i naziva ga amerikanizacijom. 

“Amerikanizacija, kao dodatak mekdonaldizaciji, uključuje mnoge druge stvari 

(izvoz društvenih pokreta, popularnu glazbu, kreditne kartice, itd.) (Ritzer, 1998.:71). 

8 Najveći je nedostatak brze hrane manjak prehrambenih vlakana, tzv. balastnih tvari koji 

pomažu u probavi, te višak zasićenih masnih kiselina kojima fast food hrana obiluje, a ima 

nisku hranjivu vrijednost. 


37


Uz spomenutu tzv. normalnu prehranu, koja uključuje konzumaciju mesa, postoje 

i brojni tzv. alternativni ili drugačiji pravci i načini prehrane koji se protive jedenju 

mesa. Prije svega vegetarijanstvo i svi njegovi podoblici, makrobiotika i sl., čije 

pristalice svjesno odabiru takav način prehrane, najčešće zbog ekološke svijesti i 

brige za životinje i okoliš, ali i zbog brige za vlastito zdravlje. Za njih je meso uzrok 

mnogih zdravstvenih i ekoloških problema današnjice 9 . Može se reći da “i jedni i 

drugi koriste različite argumente kako bi potvrdili da je njihov izbor zdraviji. Oni 

koji jedu meso najčešće koriste argument evolucije, tj. čovjeka na vrhu hranidbenog 

lanca. Vegetarijanci pak češće koriste argument zdravlja, nego etičnosti prema 

životinjama, kao svojevrsnu obranu od prozivanja ‘moralizatorima’” (prema David 

i Sobal, 1998. u: Wilson, Weatherall and Butler, 2004.:569). Isto tako, većina osoba 

koje konzumiraju meso i mesne prerađevine svjesna je i njihove štetne strane, osim 

one visokoprehrambene, pa sve češće usvaja svijest o umjerenosti konzumiranja 

mesa, te odabiru vrste mesa (crveno je štetnije, a bijelo je zdravije). Mnogi nastoje 

ograničiti unos masnih tvari, a povećati unos zdravih namirnica (ribe, povrća, 

voća). Nove prehrambene spoznaje iskristalizirale su se pod utjecajem rezultata 

moderne nutricionističke znanosti koja u suradnji s medijima (naročito televizijom) 

te rezultate ljudima svakodnevno prenosi. Međutim, običnom čovjeku istovremeno 

se nude savjeti o prehrani i zdravom životu s jedne strane, a s druge strane reklamiraju 

se i često nameću mnogobrojni proizvođači fast food hrane i pića pa ljudi 

kontinuirano primaju kontradiktorne poruke o načinu života, što svakako otežava 

njihov odabir. Te kontradiktornosti slabo pridonose smanjenju teških bolesti današnjice 

(naprimjer raka, srčanih bolesti i bolesti krvožilnog sustava), te pretilosti i 

ostalih spomenutih poremećaja prehrane (bulimije i anoreksije). 

Uz sve ove globalno prisutne promjene u prehrani trebala bi se spomenuti i pojava 

genetski modificirane hrane s kojom se susrećemo živeći u današnjem vremenu, a 

o čijim posljedicama na zdravlje ljudi još ne znamo. I sama znanost nekoherentna 

je u svojim zaključcima vezanima uz zdrav život ili pospješivanje kvalitete života, 

te nam, često s proturječnim zaključcima, dodatno otežava pravilan izbor. “Kada 

god netko odluči što će jesti, ili doručkovati, ili hoće li piti kavu sa ili bez kofeina, 

ta osoba donosi odluku u kontekstu proturječnih i promjenjivih znanstvenih i tehnoloških 

podataka” (Giddens, 2005.:49). 


38 

2.2. Zdravlje 

I zdravlje kao jedan od elemenata kvalitete života, zajedno s prehranom, utječe 

na ukupnu kvalitetu života. Današnje je vrijeme s pojavom sve većeg broja novih 

i nestanka nekih starih bolesti samo otvorilo put razvoju posebne sociološke 

9 Tako je, naprimjer, u britanskom istraživanju iz 1995. godine korišteno pitanje o razlozima 

postajanja vegetarijancima. Razlozi su podijeljeni u dvije skupine: 1. osnovna motivacija 

jesu zdravstveni razlozi; 2. osnovna motivacija jesu etička pitanja korištenja životinja kao 

hrane (prema David i Sobal, 1998. u: Wilson, Weatherall and Butler, 2004.:569).


discipline koja bi objasnila fenomene bolesti i zdravlja ljudi, odnosno njihove preduvjete 

i međusobne utjecaje. Tako medicinska sociologija, čije početke nalazimo 

sredinom i krajem 20. stoljeća “primjenjuje teorije i metode empirijske sociologije, 

da bi analizirala fenomene ‘zdravlje i bolest’ kao i ustanove i zanimanja u zdravstvu 

u njihovoj interakciji s pacijentima” (Štifanić, 2001.:16–17). Sociološka analiza 

koja se bavi zdravljem polazi od toga da zdravlje 10 i bolest nisu samo medicinski 

problemi, već i društveno uvjetovani fenomeni. 

E. Durkheim je na specifičan način analizirao zdravlje i bolest pa ga se smatra i 

prvim sociologom medicine budući da je zdravlje i bolest pokušao definirati kao 

zaseban socijalni fenomen kroz svoje djelo Samoubojstvo (1987.). Njegov je rad 

djelovao na R. K. Mertona koji je formulirao vezu između socijalne strukture i 

anomije. M. Weber je bio drugi “potporni stup” medicinsko-sociološke znanstvene 

discipline sa svojom sustavnošću tipova socijalnih radnji, dok je treći “potporni 

stup” škola simboličkog interakcionizma (G. H. Mead, C. H. Cooley, W. J. Thomas 

i F. Znaniecki) koji su postavili neke medicinsko-sociološke i socijalno-psihološke 

analize (Štifanić, 2001.:20–21). Povijesno gledano, medicinsku sociologiju možemo 

podijeliti na pretpovijesno (marginalnoznanstveno) razdoblje (do 50-ih godina 20. 

stoljeća) i povijesno-znanstveno razdoblje (nakon 1950. godine). Teorijske koncepte 

i teorije u medicinskoj sociologiji razvili su od 40-ih do 80-ih godina 20. stoljeća 

Parsons, Coser, Homans, Glaser, Levi Strauss. Nakon prvobitne akumulacije konceptualnoga, 

teorijskoga i metodologijskoga znanja, zapadna medicinska sociologija 

ulazi u zrelu profesionalnu fazu (Cerjan-Letica; Letica, 2003.:2). 

Međutim, sociologija nije zdravlje i medicinu shvaćala kao važan dio svog područja 

proučavanja do T. Parsonsa. Za razliku od drugih, Parsons uključuje analizu medicine 

u svoju društvenu teoriju i zaključuje da bolesna osoba ima posebno mjesto 

i posebno je označena u društvu. Njegov model objašnjava kako biti bolestan nije 

samo iskušenje fizičkog stanja bolesti već i društvenoga budući da uključuje ponašanje 

utemeljeno na društvenim normama koje ne mora odgovoriti na ta očekivanja. 

Glavno očekivanje jest da su bolesni nesposobni brinuti se o sebi i stoga je za bolesnika 

nužan liječnik i medicinski savjet. Bolest sprječava pojedince u ispunjavanju 

svoje društvene funkcije (Parsons, 1972.:257–278). S Parsonsom su se pojavile i prve 

definicije zdravlja i bolesti: “bolest je označena nekim prekidom sposobnosti pojedinca 

za društveno funkcioniranje – izvršavanje normalno očekivanih zadaća ili 

uloga. Zdravlje, dakle, nije važno samo za normalno funkcioniranje pojedinca, već je 

i nužna pretpostavka očuvanja društvenog sustava” (Parsons, 1979.:120–144). Tek nakon 

Parsonsova djela Društveni sustav, objavljenog 1951. godine, sociolozi su shvatili 

10 Definicije zdravlja prisutne su u mnogim rječnicima. U Webster’s Third New International 

Dictionary zdravlje se označava kao “fizičko i duševno (mentalno) blagostanje; čilost 

(jedrina); normalnost mentalnih i fizičkih funkcija... zdravlje se razlikuje od snage; zdravlje 

je općenito dobro stanje” (Unbriged, 2000.). Zatim, Britanski medicinski rječnik (1963.) 

određuje zdravlje kao “normalno fizičko stanje, tj. stanje cjelovitosti, slobode od fizičke i 

duševne bolesti i bola, tako da svi dijelovi tijela adekvatno ispunjavaju svoju funkciju” (prema 

Cerjan-Letica; Letica, 2003.:37). 


39


medicinu ozbiljno, tj. kao dio suvremenog društvenog sustava, a zdravstvenu kulturu 

kao dio suvremene opće kulture (Cerjan Letica; Letica, 2003.:1). Prema Anshutzu 

(1992.) među znanstvene discipline koje se bave pitanjem zdravlja i bolesti spada i 

sociologija. Kao znanstvena disciplina, vezano uz područje djelovanja, sociologija se 

počinje baviti zdravljem i bolestima prvo u Engleskoj, a zatim u Njemačkoj. Danas 

je medicinska sociologija najprisutnija u SAD-u (Cerjan-Letica; Letica, 2003.:10–11) 11 . 

Međunarodno sociološko udruženje (International Sociological Association) na posljednjem 

svjetskom kongresu predložilo je da se naziv “sociologija medicine” zamijeni 

nazivom “sociologija zdravlja” (Newsletter, 1986.:18). Danas postoje i drugi nazivi 

poput sociologija u medicini, sociologija bolnice, sociologija medicinskih sestara, 

sociologija liječničke profesije, klinička sociologija, i dr. (Šegota, 1995.:2), što sve zajedno 

možemo podvesti pod naziv sociologija medicine (Štifanić, 2001.:55) 12 . 

Društvena istraživanja zdravlja i bolesti 13 zadnjih godina proučavaju štetne čimbenike 

po ljudsko zdravlje koji mogu izazvati razne bolesti. Također se nastoji “pronaći 

takve oblike društvenog života koji unaprjeđuju zdravlje i sprječavaju nastanak bolesti 

i umiranje. Tipično pitanje kojim se društvena istraživanja zdravlja i bolesti bave 

jest kako stil života, spol, dob, rasa, društveno-ekonomska i sociokulturna pripadnost 

utječu na kvalitetu zdravlja i pojavu bolesti i umiranje” (Štifanić, 2001.:10). Sociolozi 

i politolozi u svojim se istraživanjima zdravlja i bolesti bave pitanjima utjecaja 

društvenih čimbenika, primjerice načina života na zdravlje i pojavu bolesti, zatim 

koje su društvene funkcije zdravstvenih institucija i organizacija, način razumijevanja 

vlastite bolesti i traženja liječničke pomoći, itd. (prema Štifanić, 2001.). Ni zdravlje 

ni bolest nisu jednodimenzionalni fenomeni i stanja već složeni procesi, tako da 

suvremene definicije zdravlja i bolesti uz biologijsku uključuju i druge dimenzije (socijalnu 

i mentalnu, te često psihologijsku i bihevioralnu) s čime problem definiranja 

zdravstvenih pokazatelja postaje sve kompleksnijim. Ono što možemo primijetiti kod 

gotovo svih definicija zdravlja i bolesti jest tendencija povezivanja zdravlja s “dobrim 


40 

11 Tri vodeća stručna časopisa iz područje medicinske sociologije su: The American Journal 

of Health and Social Behavior, Sociology of Health and Illness i Social Science and 

Medicine. 

12 Sociološka proučavanja zdravlja vrlo su brojna i u ovom radu samo ćemo ih nabrojati 

budući da bi ulaženje u svaku od njih posebno bilo preopširno. U definiranju zdravlja pojavljuju 

se razne dihotomije. Spomenimo samo da je moguće razlikovanje između: zdravlja 

pojedinca i zdravlja stanovništva, zdravlja kao ideala i/ili kao norme iskustvenog (“subjektivnog”) 

i dijagnosticiranog (“objektivnog”) zdravlja, te laičkog i profesionalnog (Cerjan- 

Letica; Letica: 41–48). 

13 Kao i kod zdravlja, spomenut ćemo i brojne teorije bolesti. Medicinski su sociolozi, potaknuti 

Parsonsom, razvili u drugoj polovici 20. stoljeća nekoliko teorija bolesti: 1. bolest 

kao devijantnost; 2. oznaka ili etiketa; 3. otuđenost ili neprilagođenost; 4. slom (koje se 

tiču primarno somatskih bolesti) (Cerjan-Letica; Letica, 2003.:56–63). Bolest, dakle, ima i 

svoje društvene posljedice, a “biti bolestan” povlači za sobom i socijalnu percepciju bolesne 

osobe. Ona postaje stigmatizirana sa svojom bolešću od strane društva i kao takva i sama 

sebe počinje promatrati. “Biti bolestan aktivira dva osnovna polarizirana oblika socijalnog 

odstupanja s čijim se uvjetima bavi medicinska sociologija: razdvajanje i kontrolu s jedne 

strane, a pomoć i uporište s druge strane” (Štifanić, 2001.:17).


i optimalnim stanjem organizma” te “odsutnošću boli” i “nenormalnosti”. Također 

treba ukazati i na to da je fizičko zdravlje samo jedan aspekt promatranja zdravlja i 

da se, kad se govori o zdravlju, uzima u obzir i psihičko zdravlje. Međutim, u ovom 

radu orijentirat ćemo se samo na sociološki aspekt fizičkog zdravlja. 

3. Rezultati istraživanja 

3.1. Pregled novijih podataka iz područja prehrane i zdravlja 

Za procjenu kvalitete prehrane i zdravlja važan su indikator ukupni troškovi kućanstva 

koji nam govore o mogućnostima izdvajanja pojedinog kućanstva za osnovne 

i sve ostale potrebe, među njima za hranu i zdravstvene usluge. Državni zavod za 

statistiku godišnje prati osnovne karakteristike potrošnje i primanja kućanstava i 

izračunava ih na osnovi podataka prikupljenih istraživanjem Ankete o potrošnji kućanstava. 

Struktura osobne potrošnje kućanstva iskazana je pomoću 12 osnovnih 

skupina potrošnje, odnosno izdacima za proizvode i usluge kojima se podmiruju 

životne potrebe članova kućanstva. U 2005. osobna potrošnja po kućanstvu u 

prosjeku je iznosila 69.683 kuna, što je porast za 1,69% u odnosu na 2004. (www. 

dzs.hr). Taj se porast vidi i u potrošnji hrane i bezalkoholnih pića u kućanstvu koja 

je u 2005. bila veća nego u 2004. za 1,71%, te u padu potrošnje za zdravstvo od 

2,40% u 2004. na 2,20% u 2005. Dobiveni podaci govore o porastu cijena hrane i 

zdravstvenih usluga što istovremeno ne ide u prilog i njihove kvalitete (tablica 1.). 

Tablica 1. 

Osobna potrošnja, prosjek po kućanstvu (u %) 

Struktura prosječne osobne potrošnje 

Skupine potrošnje 

2003. 2004. 2005. 

Osobna potrošnja – ukupno 100,00 100,00 100,00 

Hrana i bezalkoholna pića 32,60 31,50 33,21 

Alkoholna pića i duhan 4,19 4,06 4,00 

Odjeća i obuća 8,33 8,06 7,72 

Stanovanje i potrošnja energenata 13,78 13,02 13,56 

Pokućstvo, oprema za kuću i redovito održavanje 5,37 5,35 5,09 

Zdravstvo 2,11 2,40 2,29 

Prijevoz 11,45 11,85 10,86 

Komunikacije 4,97 5,35 5,32 

Rekreacija i kultura 6,18 6,54 6,22 

Obrazovanje 0,67 0,74 0,76 

Hoteli i restorani 2,76 3,41 3,39 

Ostala dobra i usluge 7,59 7,72 7,58 

Izvor: Statističko priopćenje, Osnovne karakteristike potrošnje i primanja kućanstava od 2003. do 2005., www.dzs.hr. 


41


Prema tablici 1. i Statističkom priopćenju, najveći udio u 2004., oko trećine osobne 

potrošnje (31,50%), činili su upravo izdaci za hranu i bezalkoholna pića. Na drugom 

mjestu po visini udjela potrošnje nalazi se stanovanje i potrošnja energenata, 

čiji je udio u 2004. iznosio 13,02% (www.dzs.hr). Ovi podaci zajedno, odnosno 

troškovi za prehranu kućanstva i troškovi za stanovanje i potrošnju energenata 

(tzv. komunalni troškovi u kućanstvu – režije), čine gotovo 50% ukupnih troškova 

kućanstva, pa se može reći da dovoljno govore o samoj kvaliteti života u zemlji. 

Kvaliteta života kod nas se često odnosi uglavnom na ispunjavanje osnovnih ili egzistencijalnih 

potreba stanovnika, odnosno na ispunjavanje njene primarne razine 

koja stoga oduzima najveći udio ukupnog dohotka jednog kućanstva 14 . Troškovi 

za prijevoz na trećem su mjestu po visini udjela u osobnoj potrošnji i u 2004. 

iznose 11,85%. Sve ostale skupine u osobnoj potrošnji sudjeluju s udjelom manjim 

od 5%, dok je jedino udio za obrazovanje 2004. bio manji od 1%, odnosno 0,74% 

(www.dzs.hr). I troškovi za zdravstvo bili su niski, samo 2,40%, što govori o nedovoljnom 

izdvajanju za zdravlje kod većine stanovnika, te nemogućnosti realnog 

izdvajanja za zdravstvene potrebe koji bi bio veći od nužnog. 

U tablici 2. vidi se usporedba Hrvatske prema ukupnim troškovima s nekim europskim 

zemljama kroz indekse potrošačkih cijena. Može se primijetiti porast ukupnih 

troškova, odnosno potrošačkih cijena, među njima i troškova za hranu od 

2004. do 2006. godine u gotovo svim zemljama Europe, a najveći u Srbiji i Crnoj 

Gori (iako za njih ne postoje podaci za 2006. godinu može se pretpostaviti da nisu 

manji od onih u 2004.) i Letoniji. Zanimljivo je što Hrvatska ima indeks potrošačkih 

cijena sličan indeksu razvijenih zemalja (primjerice Austriji i Belgiji), a ne sličan 

ostalim tranzicijskim zemljama. Međutim, u Hrvatskoj je porast troškova za hranu 

od 2004. do 2006. bio znatno veći od porasta u razvijenim zemljama i iznosio je 

103,3 odnosno 112,7. 


42 

14 Ukupan dohodak kućanstva jest ukupan neto dohodak koji prima kućanstvo i svi njegovi 

članovi. Obuhvaća dohodak od nesamostalnog rada, dohodak od samostalnog rada, 

dohodak od vlasništva, mirovine (starosne i obiteljske), socijalne transfere i ostale transfere 

koje kućanstvo prima od osoba izvan kućanstva. U ukupan dohodak nisu uključeni 

transferi plaćeni drugim kućanstvima i imputirana stambena renta (prema Metodološkim 

objašnjenjima Državnog zavoda za statistiku, www.dzs.hr).


Tablica 2. 

Indeksi potrošačkih cijena, 2000. = 100 

2004. 2006. (5. mj.) 

Hrvatska 

Ukupno 105,6 113,3 

Hrana 103,3 112,7 

Austrija 

Ukupno 108,1 112,4 

Hrana 109,5 112,9 

Belgija 

Ukupno 108,0 113,2 

Hrana 109,1 115,3 

Češka 

Ukupno 109,7 114,7 

Hrana 109,0 110,0 

Grčka 

Ukupno 114,2 122,6 

Hrana 116,7 123,0 

Letonija 

Ukupno 114,2 129,5 

Hrana 119,5 138,1 

Srbija i Crna Gora 

Ukupno 267,2 – 

Hrana 224,5 – 

Izvor: Međunarodni pregled, Mjesečno statističko izvješće 1/2007., www.dzs.hr 

Tablica 3. 

Broj liječnika i stomatologa prema broju stanovnika 1971. – 2004. 

Godina 1971. 1981. 1991. 2001. 2004. 

ukupno liječnika i stomatologa u RH 6.692 9.782 11.378 14.082 14.953 

broj privatnih liječnika i stomatologa / / / 6.303 6.764 

broj stanovnika na 1 liječnika i stomatologa 661,4 470,4 420,5 315,1 296,5 

Izvor: Statistički ljetopis 1994. i Statistički ljetopis 2005. (www.dzs.hr) 

Ukupan broj liječnika i stomatologa u Hrvatskoj, kao i broj stanovnika na jednog 

liječnika i stomatologa svojevrstan je pokazatelj standarda medicinskih usluga. 

U usporedbi sa stanjem u proteklim godinama pokazuje se koliko se stanje o 


43


brojnosti liječnika promijenilo. U odnosu na protekle godine možemo primijetiti 

znatan porast ukupnog broja liječnika i stomatologa u Hrvatskoj, te u skladu s 

tim i manji broj stanovnika na jednog liječnika i stomatologa, što govori o boljoj 

kvaliteti medicinske usluge. Međutim, od 90-ih godina 20. stoljeća pojavio se i 

privatni liječnički segment unutar ukupnog broja liječnika, koji stalno raste, pa je 

broj liječnika i stomatologa u javnom sektoru 2001. i 2004. smanjen u odnosu na 

1991. Naprimjer, 1991. u javnom sektoru bilo je 11.378 liječnika i stomatologa, a 

2001. samo 7.779 što govori o nedovoljnom broju liječnika na ukupnu populaciju 

jer većina ih ne koristi usluge privatnog sektora. Plaćanje privatnih, često skupih, 

medicinskih usluga većina stanovnika sebi ne može priuštiti, pa ostaju prisiljeni 

liječiti se u sklopu javnog zdravstvenog sektora u kojemu zbog velikog broja ljudi 

kvaliteta usluge nije uvijek zadovoljavajuća. 

U tablici 4. prikazani su podaci o očekivanom trajanju života u Hrvatskoj i nekim 

susjednim zemljama. Može se primijetiti kako se kod nas očekivano prosječno 

trajanje života, u razdoblju od 1990. do 2004. godine, povećalo i za muškarce i za 

žene (kod žena sa 76,38 godina 1990. na 79,8 godina 2004., a kod muškaraca sa 

68,69 godina 1990. na 72,13 godine 2004.). Na dužinu životnog vijeka utjecali su 

poboljšanje i razvoj medicinskih usluga i spoznaja uopće. Sve veća osviještenost o 

zdravlju i zdravijem načinu života također utječe na dužinu trajanja života. Među 

ovdje navedenim zemljama najduže očekivano trajanje života je u Austriji, a najkraće 

u Mađarskoj. 

Tablica 4. 

Očekivano trajanje života od rođenja, u godinama 

Država 

1990. 2000. 2004. 

muškarci žene muškarci žene muškarci žene 

Hrvatska 68,69 76,38 69,12 76,68 72,13 79,08 

Austrija 72,47 79,13 75,60 81,47 76,52 82,18 

Češka 67,63 75,54 71,75 78,61 72,62 79,24 

Slovenija 69,88 77,90 72,31 80,02 73,58 80,87 


44 

Mađ arska 65,21 73,8 8 67,61 76,25 6 8,39 * 76,75* 

Izvor: Hrvatski zdravstveno statistički ljetopis za 2005. godinu, Hrvatski zavod za javno zdravstvo, Web izdanje, 

Zagreb, 2006., 65–66 (www.hzjz.hr) 

* Podatak iz 2003. godine 

3.2. Rezultati istraživanja – prehrana 

Iz provedenoga istraživanja izdvojeni su neki važniji i zanimljiviji rezultati iz segmenta 

prehrane koji će biti prikazani u nastavku teksta. U analizi podataka ukrštana 

su obilježja spola, obrazovanja i naselja stanovanja s elementom prehrane, a oni 

značajniji podaci prikazani su u tablicama 5–9. U obradi ovih podataka korištena


su sljedeća obilježja o prehrani: učestalost korištenja pojedinih namirnica, različiti 

utjecaji na način prehrane, konzumacija hrane izvan kuće (u restoranima, gostionicama), 

korištenje alternativne prehrane, te zadovoljstvo kvalitetom prehrane. 

Učestalost konzumiranja pojedinih namirnica iznesena je rangom aritmetičkih sredina, 

pri čemu je najniža vrijednost 1, a najviša 6, a vide se u tablici 5. Prema tako 

dobivenom rangu vidi se da su kod nas najčešće konzumirane namirnice kruh, tjestenina, 

riža i krumpir (aritmetička sredina 5,59), odnosno skupina ugljikohidrata 

koja se konzumira svakodnevno i nezamjenjiva je u prehrani stanovnika općenito, 

pa tako i u nas. Ova je skupina i najjeftinija što također ide u prilog njenoj učestalosti 

konzumiranja 15 . Nakon nje slijedi povrće (aritmetička sredina 5,16) mlijeko 

i mliječne prerađevine (aritmetička sredina 5,12), pa su ove tri vrste namirnica 

najčešće korištene. Na četvrtom mjestu je voće (aritmetička sredina 4,86), a na 

petom meso (aritmetička sredina 4,72). Meso se jede relativno često (ukupno 31,5% 

stanovnika jede ga četiri do šest puta tjedno, a svaki dan 28,2% stanovnika). Svaki 

dan meso se jede najviše na selu (32,2%), a manje u gradovima, u Zagrebu 17,2%, 

a u županijskim ili regionalnim centrima 11,8%. Zanimljivo je da se kod nas rijetko 

jede riba koja je na zadnjem mjestu po učestalosti konzumiranja (aritmetička sredina 

2,68). Iako smo zemlja koja dijelom ima tradiciju konzumiranja ribe (Dalmacija, 

Istra, Slavonija), pri dnu smo ljestvice europskih zemalja po učestalosti njezinog 

konzumiranja. Naprimjer, koristimo samo 8 kg po stanovniku godišnje u odnosu 

na Španjolsku koja koristi 40 kg (Izvor: Poslovni dnevnik, 26. 10. 2006.). 

Tablica 5. 

Najčešće konzumirane namirnice u aritmetičkim sredinama 

Učestalost konzumiranja pojedinih namirnica Aritmetička sredina Std. Devijacija 

Kruh, tjestenina, riža, krumpir 5,59 ,849 

Povrće 5,16 1,116 

Mlijeko, mliječni proizvodi 5,12 1,322 

Voće 4,86 1,300 

Meso 4,72 1,093 

Slatkiši 3,58 1,675 

Grahorice (leća, grah i sl.) 3,24 1,142 

Riba 2,68 ,944 

15 U IDIS-om istraživanju iz 1989. autorica V. Popovski bavila se analizom podataka o 

prehrani i zdravlju (Popovski, Vesna: Ishrana i zdravlje u gradu i selu, u: Promjene u svakodnevnom 

životu sela i grada, Zbornik radova, IDIS, 1990.). Prema tom istraživanju kruh 

je najčešća namirnica u Hrvatskoj, a čak 99% stanovnika (str. 113) tada je jelo kruh, što se 

može usporediti s današnjim podacima o čestom konzumiranju kruha i sličnih namirnica. 


45


U tablici 6. prikazani su i rangirani prema aritmetičkim sredinama najčešći utjecaji 

na prehranu kod nas pri čemu je najniža vrijednost 1, a najviša 5. Kod nas tradicija 

i navika (3,45) imaju najveći utjecaj na prehranu stanovnika, zatim slijede ekonomske 

mogućnosti (3,23), te zdravstveni razlozi (2,18), pa svi oni zajedno imaju 

velik utjecaj na prehranu. Općenito se može reći da većina stanovnika odabire tzv. 

normalnu ili standardnu prehranu, a samo jedan manji dio odabire tzv. alternativnu 

prehranu (1,62). Alternativne ili druge vrijednosti u prehrani kao što su zdrava 

hrana, vegetarijanstvo i makrobiotika, te ostale, najprisutnije su u gradovima i to 

u Zagrebu kao najvećem, ali i najotvorenijem za nove promjene (na pitanje koliko 

te vrijednosti utječu na njihov način ishrane – uglavnom utječe i izrazito utječe 

– zajedno, odgovorilo je 16,3% ispitanika iz Zagreba, a samo 7,6% ispitanika iz 

sela). U većini razvijenih industrijskih zemalja Zapada veća je vjerojatnost da će 

vegetarijanci biti pripadnici srednje klase (Mennell; Murcott; van Otterloo, 1998.: 

64), odnosno oni obrazovaniji i često imućniji koji onda radije eksperimentiraju i 

mijenjaju svoje prehrambene navike. 

Tablica 6. 

Utjecaji na način prehrane u aritmetičkim sredinama 

Utjecaji na način prehrane Aritmetička sredina Std. Devijacija 

Tradicija / navika 3,45 1,317 

Ekonomske mogućnosti 3,23 1,391 

Zdravstveni razlozi 2,18 1,360 

Različiti dnevni ritmovi ukućana 2,04 1,279 

Nedostatak vremena za spremanje obroka 2,03 1,295 

Dijeta 1,63 1,133 

Druge vrijednosti (zdrava hrana, makrobiotika, vegetarijanstvo, 

upoznavanje novih prehrambenih navika) 1,62 1,073 


U tablici 7. prikazan je utjecaj zdravstvenih razloga na način prehrane, prema naseljima. 

Zdravstveni razlozi gotovo podjednako utječu na način prehrane kod stanovnika 

svih tipova naselja, a nešto malo više u Zagrebu nego u ostalim naseljima 

(16,3% izrazito utječe i 9,3% uglavnom utječe, ukupno 25,5%). Iz tih podataka slijedi 

da zdravstveni razlozi nisu izrazito važni u prehrani (u svim naseljima kod oko 

50% ispitanika ovi razlozi uopće ne utječu na način prehrane), što govori u prilog 

tome da živimo u društvu u kojem svjesnost o konzumiranju nezdrave hrane još 

nije na dovoljno visokoj razini kod većine stanovnika, te da se tradicijom stečene 

prehrambene navike teško mijenjaju. Slično pokazuje i relativno niska korelacija 

(koeficijent kontingencije KC = 0,224) između zadovoljstva prehranom i procjene 

vlastitog zdravstvenog stanja ispitanika što govori da prehrana gotovo ne utječe na 

procjenu vlastitog zdravstvenog stanja ispitanika. 

46


Tablica 7. 

Utjecaj zdravstvenih razloga na način prehrane prema tipu naselja (u %) 

Naselje stanovanja 

Zagreb 

Makroregionalni 

centar 

Županijski 

centar 

Širi 

lokalni 

centar 

Seoski 

lokalni 

centar 

Selo 

Ukupno 

Uopće ne utječe 40,7 50,4 45,6 45,9 52,5 46,7 47,0 

Uglavnom ne utječe 19,4 13,3 16,6 22,7 17,2 16,5 17,4 

Niti utječe niti ne utječe 14,4 15,0 12,1 15,0 14,3 14,1 14,1 

Uglavnom utječe 16,3 13,8 17,8 12,1 9,5 12,3 13,4 

Izrazito utječe 9,2 7,5 8,0 4,3 6,6 10,5 8,2 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 

U tablici 8. vide se alternativni utjecaji i vrijednosti (zdrava hrana, makrobiotika, 

vegetarijanstvo, upoznavanje novih prehrambenih navika) na prehranu po spolu. 

Ovdje se pokazala razlika prema spolu gdje 11,8% žena (uglavnom utječe i izrazito 

utječe zajedno) drugim vrijednostima u prehrani pridaje više značaja nego muškarci 

(6,0%). Može se reći da su žene sklonije većim promjenama i eksperimentiranju 

s ishranom, a time i načinom života u cijelosti 16 . Općenito se za vegetarijanstvo 

kao alternativan prehrambeni odabir može reći da je podjednako zdrav i nezdrav. 

Isto tako i konzumacija mesa također može biti i zdrava i nezdrava, a mnogi nalazi 

moderne znanosti potvrđuju taj spoznajni paradoks iako češće potvrđuju konzumaciju 

mesa zdravijim i “normalnijim” načinom prehrane. “Stoga je sveprisutna 

dilema danas može li hrana uzrokovati probleme zdravlja i bolesti odnosno kako 

se hrana može konzumirati sigurno?” (Wilson, Weatheral i Butler, 2004.:576). 

Brzu hranu ili fast food hranu nikad ne konzumira 55,1% ispitanika iz Zagreba, a 

74,8% ispitanika iz sela. Isto tako u Zagrebu 8,7% stanovnika tjedno jede fast food 

hranu, dok u selu samo 3,6% tjedno jede takvu hranu. U Zagrebu 37,5% stanovnika 

nikad ne jede u restoranima i gostionicama, dok 59,6% stanovnika sela nikad ne 

jede u njima. U gotovo svim gradovima tjedno se češće jede u restoranima i gostionicama, 

nego u selima (u Zagrebu tjedno jede u njima 9,4% ispitanika, u ostalim 

makroregionalnim centrima – Splitu, Rijeci i Osijeku – 7,5%, a u selima samo 2,8% 

ispitanika). Općenito se u restoranima i gostionicama, odnosno izvan kuće, jede 

više u gradskim, nego u seoskim naseljima. 

16 Lloyd (1993.) naglašava binarnu podjelu na racionalnost i emocionalnost, te time objašnjava 

veći broj vegetarijanki žena nego muškaraca jer se muškarac povezuje s umom, racionalnošću 

dok je žena povezana s tijelom, emocionalnošću i sl. Prema tome i jedenje mesa 

povezano je s racionalnošću i muževnošću (prema Wilson, Weatheral i Butler, 2004.:578). 


47


Tablica 8. 

Alternativni utjecaji na prehranu (zdrava hrana, makrobiotika, vegetarijanstvo, upoznavanje novih 

prehrambenih navika), po spolu (u %) 

Alternativni utjecaji 

na prehranu 

Muški 

Spol 

Ženski 

Ukupno 

Uopće ne utječe 72,3 66,8 69,4 

Uglavnom ne utječe 11,4 11,6 11,5 

Niti utječe niti ne utječe 10,2 9,8 10,0 

Uglavnom utječe 4,3 7,9 6,2 

Izrazito utječe 1,7 3,9 2,8 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 

Prema obrazovanosti ili školskoj spremi ispitanici s fakultetom (VSS) najčešće 

jedu u restoranima ili gostionicama i to 21,3% njih više puta tjedno, a dnevno u 

restoranima ili gostionicama jede njih 8,4%. Ispitanici s nezavršenom osmogodišnjom 

školom i s osmogodišnjom školom jedu izrazito rijetko u restoranima ili 

gostionicama, svega 0,9% njih jede više puta tjedno u njima. Između ove dvije 

varijable, školskoj spremi i konzumaciji hrane u restoranima (gostionicama) postoji 

relativno visoka korelacija (koeficijent kontingencije KC = 0,412). Veće obrazovanje 

u pravilu znači i veći društveni status, a time i povećanje mogućnosti 

konzumiranja hrane izvan kuće, što ulazi i u stil života obrazovanijih društvenih 

slojeva. 


Prema podacima o zadovoljstvu prehranom (tablica 9.) zanimljivo je kako prema 

tipu naselja gotovo nema razlike. Većina je stanovnika u njima (iznad 70% u svim 

naseljima) uglavnom zadovoljna i izrazito zadovoljna svojom prehranom. Također 

je zanimljivo što su stanovnici sela (čak 78,4) i stanovnici Zagreba (78,0%) 

podjednako zadovoljni prehranom. Nepostojanje razlike u zadovoljstvu prehranom 

može se dijelom objasniti velikim utjecajem tradicije i navike na prehranu 

kod nas jer su očekivanja manja i stanovnici ih lakše ispunjavaju. Stoga, ne može 

se reći je li kvaliteta prehrane bolja u selu ili gradu, ali se može pretpostaviti 

da stanovnici sela ipak imaju kvalitetnije namirnice, često uzgojene na domaći 

način. U gradovima je pak prisutan veći broj novih i alternativnih prehrambenih 

utjecaja koji donekle mijenjaju stare prehrambene navike, ali utječu i na 

zadovoljstvo prehranom. Tako na zadovoljstvo prehranom utječu podjednako i 

subjektivne preferencije i aspiracije pojedinaca kao i objektivni elementi mjerljivi 

za većinu stanovnika. Kvaliteta prehrane stoga je kod nas zadovoljavajuća, ali se 

relativno sporo mijenja. 

48


Tablica 9. 

Zadovoljstvo prehranom prema tipu naselja (u %) 


Zagreb 


centar 

Županijski 

centar 

Širi 

lokalni 

centar 

Seoski 

lokalni 

centar 

Selo 

Ukupno 

Izrazito nezadovoljan 1,3 1,7 2,1 ,5 2,3 1,3 1,6 

Uglavnom nezadovoljan 6,6 8,8 6,8 6,3 6,1 7,0 6,8 

Niti nezadovoljan niti 

zadovoljan 14,2 12,5 13,0 19,8 14,0 13,2 14,1 

Uglavnom zadovoljan 62,5 60,8 61,8 58,0 60,0 62,1 61,2 

Izrazito zadovoljan 15,5 16,3 16,3 15,5 17,6 16,3 16,4 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 

3.3. Rezultati istraživanja – zdravlje 

Iz provedenog istraživanja izdvojeni su i neki važniji rezultati iz segmenta zdravlja 

koji će biti prikazani u nastavku teksta. Dobiveni podaci o zdravlju ukrštani su s 

obilježjima spola, obrazovanja i naselja stanovanja, a oni značajniji prikazani su u 

tablicama 10–16. U obradi ovih podataka korištena su sljedeća obilježja o zdravlju: 

najčešće zdravstvene poteškoće u posljednjih 12 mjeseci, sklonosti pušenju i konzumaciji 

alkohola, uzimanje lijekova i vitamina u posljednjih 12 mjeseci, odlazak 

liječniku radi preventive u zadnjih 12 mjeseci, odlazak liječniku zbog zdravstvenih 

problema u zadnjih 12 mjeseci, korištenje privatnih liječničkih usluga, individualna 

procjena zdravstvenog stanja, te korištenje alternativne medicine. 

Tablica 10. pokazuje učestalosti zdravstvenih poteškoća izraženih u aritmetičkim 

sredinama, pri čemu je najniža vrijednost 1, a najviša 3. Možemo primijetiti kako 

su sve dobivene aritmetičke sredine ispod prosjeka, što znači da niti jedna 

zdravstvena teškoća nije značajnije zastupljena. Prema dobivenim vrijednostima 

najučestalija zdravstvena poteškoća su bolovi u kostima (1,71). Nakon toga slijede 

opći umor (1,68) i glavobolja (1,66), kao ‘općenite’ zdravstvene tegobe, te prema 

tome i često zastupljene kod ispitanika. Nešto ‘specifičnije’ tegobe poput teškoća 

s tlakom, srcem i krvnim žilama, te zubima i želucem znatno su manje prisutne. 

A najmanje zdravstvenih poteškoća ispitanici imaju s ginekološkim problemima i 

prostatom (1,15). 

Što se tiče dobi ispitanika, očekivano je da veće teškoće s bolovima u kostima imaju 

ispitanici iznad 66. godine života (45,0%), a tu dobnu skupinu najviše pogađaju i 

teškoće s tlakom (34,9%), te srcem i krvnim žilama (31,0%). Također, 55,7% ispitanika 

u dobi između 46. i 65. godine života ima veće teškoće s bolovima u kostima, 

dok 28,5% ispitanika između 55. i 65. godine ima veće teškoće s tlakom, a 13,5% 


49


iste dobne skupine osjeća opći umor. Općenito gledano, ali i očekivano, ispitanici 

iznad 66. godine života imaju najviše zdravstvenih problema, a oni do 25. godine 

života najmanje. Kod mlađe skupine ispitanika (do 25. godine) prisutne teškoće su 

opći umor (7,9%), a zatim teškoće sa zubima (6,3%) i glavobolja (5,0%). 

Tablica 10. 

Najčešće zdravstvene poteškoće u aritmetičkim sredinama 

Najučestalije zdravstvene poteškoće Aritmetička sredina Standardna devijacija 

Bolovi u kostima 1,71 ,800 

Opći umor 1,68 ,685 

Glavobolja 1,66 ,662 

Teškoće s tlakom 1,55 ,750 

Teškoće sa srcem I krvnim žilama 1,39 ,678 

Teškoće sa zubima 1,38 ,647 

Teškoće sa želucem 1,34 ,598 

Ginekološki problemi ili problemi s prostatom 1,15 ,425 

Iz segmenta zdravlja važni podaci su i o pušenju i konzumiranju alkohola koji 

dijelom utječu i na kvalitetu zdravlja. S obzirom na mjesto stanovanja najviše je 

onih koji ne puše i nikada nisu pušili na selu (53,9%), zatim seoskim lokalnim 

centrima ili općinskim centrima (51,6%) i širim lokalnim centrima ili gradskim 

naseljima (47,8%). Prema istraživanju iz 1989. godine koje je proveo IDIS 17 , na 

selu ne puši i nikada nije pušilo 47,2% ispitanika, naspram grada u kojem ne puši 

i nikada nije pušilo 41,5% ispitanika. Prema rezultatima iz 2004. godine pokazalo 

se da puši više muškaraca, nego žena. Više muškaraca puši do jedne i preko jedne 

kutije dnevno (38,9%), dok toliko puši 28,2% žena. Prestalo je pušiti ukupno 18,5% 

ispitanika gledano prema spolu, od kojih je također više muškaraca (25,3%), nego 

žena (12,3%). 


50 

Usporedbom rezultata istraživanja iz 2004. s onima iz 1989. godine čiji se istraživački 

interes kretao u okviru promjena u svakodnevnom životu u selu i gradu 18 , 

može se primijetiti da je tada također više muškaraca (21,3%) nego žena (8,6%) 

prestalo pušiti. “Interpretacije ovoga podatka kreću se u raznim smjerovima: 1. že- 

17 Istraživanje o kvaliteti života na selu i gradu provela je grupa autora: Seferagić, Stojković, 

Popovski i dr., a rezultati su objavljeni u zborniku: Promjene u svako dnevnom životu sela 

i grada, Zbornik radova, Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 

1990. 

18 Popovski, Vesna: Ishrana i zdravlje u gradu i selu, u: Promjene u svakodnevnom životu 

sela i grada, Zbornik radova, IDIS, 1990.


ne pušenje doživljavaju kao svojevrstan oblik emancipacije” (Popovski, 1990.:117). 

Danas možda više ne bi moglo biti govora o emancipaciji kao važnom ili ključnom 

čimbeniku vezanom uz pušenje, budući da je vrijeme radikalnog feminizma iza 

nas, dok bi druga dva razloga navedena u spomenutom istraživanju: “2. anksioznost 

je u žena veća nego u muškaraca i 3. žene su upornije u raznim oblicima 

ovisnosti” (Popovski, 1990.:117), dijelom i danas bila dobro objašnjenje istoga. Međutim, 

stalno prisutna medijska propaganda protiv pušenja u zadnjih desetak godina, 

naročito u zapadnoj Europi i Americi, ali i kod nas, rezultirala je rastom broja 

nepušača i općenito većim prestankom pušenja. 

Prema podacima o konzumiranju alkohola možemo primijetiti da 39,2% ispitanika 

tvrdi da nikad ne pije i nije pilo, od čega je 16,6% muškaraca i 59,8% žena, što 

je dio tradicionalno prihvaćenog ponašanja kod nas. Ženama koje to ponašanje 

ne slijede pridaje se tzv. društvena stigma jer se kaže: “nema ništa gore nego 

vidjeti pijanu ženu” (Popovski, 1990.:118). Prema naselju stanovanja, u Zagrebu 

52% ispitanika tvrdi da pije prigodno (blagdani, svadbe i sl.), kao i 53,1% onih u 

širem lokalnom centru ili gradskom naselju. Prema obrazovanju, najviše 19 , piju 

ispitanici sa završenom osmogodišnjom školom (6,5%), a zatim oni sa zanatskom 

i industrijskom školom (4,7%), iako su ti postoci vrlo niski. Redovito, ali manje od 

već navedenoga (½ litre vina, 3 piva ili 3 čašice žestokog pića na dan) pije 14,2% 

ljudi iz makroregionalnih centara (Split, Rijeka i Osijek) i 12,7% ljudi iz regionalnih 

ili županijskih centara, a toliko i više od toga pije 6,8% ljudi iz seoskog lokalnog 

centra (općinskog centra), te 6,4% ljudi iz sela. 

U tablici 11. vidi se redovito uzimanje ostalih lijekova 20 prema naseljima u posljednjih 

godinu dana. Ono je najmanje u širim lokalnim centrima ili manjim gradskim 

naseljima (21,3%) i seoskim lokalnim centrima ili općinskim centrima (24,0%). 

Redovito i najviše lijekovi su korišteni u Zagrebu (27,6%), što je, moguće je, povezano 

s većom dostupnošću lijekova i zdravstvenih ustanova. U seoskim naseljima 

podjednako se redovito koriste lijekovi (26,1%). Prema spolu, 20,0% muškaraca i 

29,6% žena redovito je uzimalo lijekove u posljednjih 12 mjeseci. To možemo povezati 

s procjenom zdravstvenog stanja kod žena i muškaraca, prema kojoj ćemo vidjeti 

da žene procjenjuju svoje zdravstveno stanje slabijim u odnosu na muškarce, 

pa time možemo objasniti i količinu lijekova koje koriste. Podaci iz 1989. godine 

također su pokazali kako žene svoje zdravstveno stanje procjenjuju lošijim te zato 

uzimaju više lijekova (Popovski, 1990.:122). 

Kod uzimanja vitamina prema naseljima, najviše ispitanika na selu (61,1%) ne 

uzima vitamine. U Zagrebu i makroregionalnim centrima gotovo jednak broj ispitanika 

redovito uzima vitamine (19,2% u odnosu na 19,6%). To možemo povezati s 

19 Misli se zajedno na one koji piju ½ litre vina, 3 piva ili 3 čašice žestokog pića na dan i 

na one koji piju više od toga. 

20 Pitanje se odnosilo na konzumiranje: a) vitamina, b) umirujućih sredstava i c) ostalih 

lijekova. 


51


više čimbenika: većom informiranošću i zdravstvenom osviještenošću ljudi u gradu 

i gradskim naseljima, stresnijim tempom života u gradu, u kojem se o zdravlju 

ponekad brine i češćim uzimanjem različitih lijekova i vitamina. Na selu se međutim 

više koristi zdravija i prirodno uzgojena hrana što također govori u prilog 

manjoj potrebi uzimanja vitamina ili sličnih dodataka prehrani. Porast uzimanja 

vitamina možemo objasniti podjednako i povećanom zdravstvenom sviješću, ali 

i utjecajem farmaceutske industrije na zdravlje stanovnika i njihov svakodnevni 

život. 

Tablica 11. 

Uzimanje lijekova u zadnjih 12 mjeseci prema naselju stanovanja (u %) 


Uzimanje 

lijekova 

Zagreb 


centar 

Regionalni 

centar 

Širi lokalni 

centar 

Seoski 

lokalni 

centar 

Selo 

Ukupno 

Ne 32,0 43,8 37,6 39,1 46,2 45,6 41,4 

Povremeno 40,4 31,7 38,2 39,6 29,9 28,3 33,6 

Redovito 27,6 24,6 24,3 21,3 24,0 26,1 25,0 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 

Možemo primijetiti također i da 63,9% ispitanika sa završenom višom školom i 

fakultetom, povremeno ili redovito uzima vitamine, kao i 59,6% ispitanika sa završenom 

srednjom školom, dok to čini tek 36,1% ispitanika s nezavršenom osmogodišnjom 

školom i 42,2% ispitanika sa završenom osmogodišnjom školom. Navedeni 

podaci upućuju na interpretaciju utjecaja stupnja obrazovanja na korištenje 

vitamina, a i na razlike u obrazovnoj strukturi sela i grada, pa prema tome i nižem 

stupnju obrazovanja na selu. Redovito vitamine uzima 10,0% muškaraca i 16,5% 

žena dok ih povremeno koristi 40,1% žena i 30,3% muškaraca. Uzimanje vitamina 

danas je svakako prisutnije nego što je bilo devedesetih, kao i uzimanje lijekova 

općenito. 


52 

Podaci u tablici 12. upućuju na to koliko ispitanika odlazi liječniku radi preventive, 

što govori o svjesnosti i brizi ispitanika za vlastito zdravlje. Pokazalo se kako je 

ukupno 60,7% ispitanika išlo na preventivni pregled liječniku. Takvih je najviše u 

Zagrebu (71,4%), a najmanje u seoskim lokalnim centrima (55,2%). Prema spolu, 

46,8% muškaraca i 32,4% žena odgovorilo je da nije išlo na preventivne preglede. 

Više je žena nego muškaraca (67,6% : 53,2%) išlo na preventivne preglede, što je 

u skladu s podacima o korištenju lijekova i procjeni vlastitog zdravstvenog stanja. 

Žene su osvještenije što se tiče vlastitog zdravlja, što možemo povezati i s većim 

brojem pregleda na koje trebaju odlaziti (npr. ginekološki), te s učestalijom upotrebom 

ostalih lijekova i slabijom individualnom procjenom svoga zdravstvenog 

stanja (Štifanić, 2001.).


Tablica 12. 

Odlazak liječniku radi preventive u zadnjih 12 mjeseci prema naselju stanovanja (u %) 

Preventivan 

odlazak 

liječniku 

Zagreb 


centar 


Regionalni 

centar 

Širi 

lokalni 

centar 

Seoski 

lokalni 

centar 

Selo 

Ukupno 

Ne 28,6 32,9 40,5 41,1 44,8 43,1 39,3 

Da 71,4 67,1 59,5 58,9 55,2 56,9 60,7 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 

Odlazak na preventivni liječnički pregled može se objasniti i porastom brige o 

vlastitom tijelu i zdravlju, higijeni i “zdravom” načinu života. “Općenito se može 

reći da su ‘zdravlje’ i zdrav život nešto čemu se kod većine ljudi teži kao idealu, 

te je sve ono što se smatra ‘zdravim’ automatski i dobro i poželjno, kao što je ono 

što se smatra ‘nezdravim’ loše i potrebno izbjegavati” (Wilson, Weatheral i Butler, 

2004.:577–578). 

Po učestalosti odlaska liječniku zbog zdravstvenih problema u zadnjih 12 mjeseci 

prema naseljima ističe se Zagreb sa 66,1% ispitanika, regionalni ili županijski centri 

sa 64,2% ispitanika, te seoski lokalni centri ili općinski centri sa 60,4% ispitanika 

koji su odlazili liječniku radi zdravstvenih tegoba. U gradovima se češće odlazi 

liječniku radi zdravstvenih tegoba, nego na selu (Zagreb – 66,1% : selo – 58,8%) 

iako ne mnogo više, što možemo pripisati stresnijem načinu života u gradu koji 

stoga pogoduje porastu zdravstvenih teškoća. 

Ukupno gledano, 61,3% ispitanika išlo je liječniku zbog zdravstvenih problema u 

posljednjih 12 mjeseci, dok 38,7% ispitanika nije. Prema školskoj spremi, liječnicima 

su zbog zdravstvenih tegoba najviše išli ispitanici s nezavršenom osnovnom 

školom (75,1%), a najmanje oni sa završenom zanatskom ili industrijskom školom 

(56,2%), te možemo primijetiti kako ni prema obrazovanju, kao ni prema mjestu 

stanovanja, razlike među ispitanicima nisu velike. Prema spolu (tablica 14.), više je 

žena nego muškaraca išlo liječniku zbog zdravstvenih tegoba (67,5% : 54,5%), što 

možemo povezati s već spomenutom lošijom samoprocjenom zdravstvenoga stanja 

kod žena, kao i češćim korištenjem lijekova i vitamina, te cjelokupnom većom 

brigom o zdravlju u odnosu na muškarce. 

Tablica 13. 

Odlazak liječniku zbog zdravstvenih problema u zadnjih 12 mjeseci prema spolu (u %) 

Odlazak liječniku zbog 

3. Spol 

zdravstvenih problema 

Muški 

Ženski 

Ukupno 

Ne 45,5 32,5 38,7 

Da 54,5 67,5 61,3 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 


53


Privatne liječničke usluge (tablica 14.) povremeno ili redovito koristi 44,9% ispitanika 

s višom i visokom stručnom spremom. Korištenje privatnih liječničkih usluga 

određeni je pokazatelj višeg ekonomsko-socijalnog statusa prvenstveno zbog veće 

financijske mogućnosti korištenja ovih usluga, ali je i pokazatelj određenoga zdravstvenog 

elitizma. Samo 1,8% pripadnika nezavršene osmogodišnje škole i 5,9% 

ispitanika završene osmogodišnje škole koristi privatne liječničke usluge, iz čega 

možemo primijetiti kako nastale društveno-ekonomske promjene povećavaju diferencijacije 

i u zdravstvu, što se odražava na korištenje privatnih liječničkih usluga. 

Prema naselju stanovanja, privatne usluge najviše koriste ispitanici iz većih gradova, 

Zagreba (40,2%) i makroregionalih centara (40,9%), dok je na selu taj postotak 

znatno manji (17,6%). “Glavno je pravilo da osobe koje imaju viši društveni status 

uživaju bolju prehranu, odnosno kvalitetnije žive, znaju brže prepoznati i objasniti 

simptome i brže potraže liječničku pomoć, te imaju mogućnost dobiti kvalitetnije 

medicinske usluge.” (Karen, Gold, Makuc, 1981.; u: Štifanić, 2001.:38). 

Tablica 14. 

Korištenje privatnih liječničkih usluga prema školskoj spremi (u %) 

Školska sprema 

Privatne 

liječničke 

usluge 

Nezavršena 

osmogodišnja 

škola 

Osmogodišnja 

škola 

ŠUP 

(zanatska, 

industrijska 

škola) 

Srednja 

škola 

Viša škola, 

fakultet 

Ukupno 

Ne 87,7 82,2 75,4 63,0 55,1 73,3 

Povremeno 10,6 12,0 16,6 26,1 29,5 18,5 

Da 1,8 5,9 8,0 10,9 15,4 8,2 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 


54 

Vlastiti kriteriji procjene kvalitete života i zdravstvenog stanja (tablica 16.) važan 

su kriterij zdravlja i nezaobilazni element u definiranju zdravlja. Procjena svoga 

zdravstvenog stanja subjektivna je kategorija jer ne postoji sasvim jasna granica u 

razdvajanju zdravoga od bolesnog i jer “zbog tih razlika u ulogama zdravih, tj. individualnih 

razlika u društvenim obvezama, ne postoje čvrsti kriteriji za označavanje 

granica zdravlja i/ili bolesti” (Cerjan-Letica; Letica, 2003.:61). Dakako, neke se bolesti 

dijagnosticiraju kao teške i nisu područje subjektivne procjene – ta se procjena 

uglavnom odnosi na relativno zdravu osobu i njezin doživljaj istog. Najveći broj 

osoba u gradu procjenjuje svoje zdravstveno stanje kao dobro ili vrlo dobro (61,4% 

ispitanika u Zagrebu i 60,5% u ostalim makroregionalnim centrima.). 

Čak 34% pripadnika nezavršene osnovne škole procjenjuju svoje zdravstveno stanje 

kao loše ili vrlo loše, dok najveći broj osoba sa završenom visokom školom i 

fakultetom procjenjuje svoje zdravstveno stanje kao dobro ili vrlo dobro (72,5%), 

a samo 3,3% kao loše ili vrlo loše. Za to možemo navesti razloge kao što su bolji 

zdravstveni uvjeti, veća mogućnost prevencije bolesti ili poboljšanja zdravstvenoga


stanja, no i činjenica da obrazovane osobe općenito imaju veću motivaciju za disciplinirano 

ponašanje i životni stil koji ih održava u boljem zdravlju i duljem životu 

(Štifanić, 2001.:48). 

Društvena istraživanja potvrđuju da su postupci povoljni za zdravlje povezani s višim 

socioekonomskim razinama, budući da je pripadnost tim razinama povezana s 

provođenjem zdravstveno-preventivnih ponašanja kao što su dobre prehrambene 

navike, kontrolni medicinski pregledi, itd., dok će se osobe niskoga socioekonomskog 

statusa manje angažirati u postupcima koji sprečavaju stanja koja dovode do 

bolesti (Jonjić, 1983.:19; u: Štifanić, 2001.:48–49). 

Vrlo lošim ili lošim svoje zdravstveno stanje procjenjuje oko 14% ljudi sa sela, što 

možemo dovesti u vezu sa slabim zdravstvenim prilikama na selu, te u nekim slučajevima 

ne postoje ni mogućnosti liječenja ili odlaska liječniku budući da zdravstvenih 

usluga i nema dovoljno. Prema spolu, svega 2,5% muškaraca i 4,4% žena 

procjenjuje svoje zdravstveno stanje kao vrlo loše, dok ukupno gledano kao vrlo 

loše svoje zdravstveno stanje procjenjuje svega 3,5% ispitanika. Najviše muškaraca 

(42,8%) i žena (37,6%) procjenjuje svoje zdravstveno stanje dobrim, dok ga kao vrlo 

dobrim ocjenjuje 19,5% muškaraca i 12,6% žena. Više muškaraca nego žena smatra 

svoje stanje dobrim ili vrlo dobrim, što se pokazalo i u prijašnjim varijablama o 

uzimanju lijekova i vitamina. 

Tablica 15. 

Individualna procjena zdravstvenog stanja prema školskoj spremi (u %) 

Procjena 

vlastitog 

zdravstvenog 

stanja 

Nezavršena 

osmogodišnja 

škola 

Osmogodišnja 

škola 

Školska sprema 

ŠUP 

(zanatska, 

industrijska 

škola) 

Srednja 

škola 

Viša škola, 

fakultet 

Ukupno 

Vrlo loše 9,7 3,3 2,6 2,1 ,7 3,5 

Loše 24,3 13,0 4,0 4,7 2,6 9,0 

Osrednje 40,8 40,7 28,6 24,8 24,3 31,6 

Dobro 19,6 33,3 45,8 46,4 51,5 40,1 

Vrlo dobro 5,6 9,8 18,9 22,0 21,0 15,9 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 

Alternativnu medicinu (tablica 16.) koriste ispitanici sa srednjom školom (18,8%) i 

višom školom i fakultetom (23%) u nešto većoj mjeri od ostalih, te osobe između 

46. i 55. godine starosti (18,9%) također nešto više od ostalih. Ovisno o naselju 

stanovanja, možemo primijetiti gotovo padajući niz povremenog i redovitog korištenja 

alternativne medicine od najvećeg naselja, Zagreba (21%) preko makroregionalnih 

centara (20,8%), regionalnih ili županijskih centara (21,9%), širih lokalnih 

centara ili gradskih naselja (15,4%), seoskih lokalnih centara ili općinskih centara 

(10%) do sela (8,8%). 


55


Tablica 16. 

Korištenje alternativne medicine prema naselju stanovanja (u %) 

Korištenje 

alternativne 

medicine i 

lijekova 

Glavni 

grad 


centar 


Županijski 

centar 

Gradsko 

naselje 

Općinski 

centar 

Selo 

Ukupno 

Ne 79,0 79,2 78,1 84,5 90,0 91,2 85,0 

Povremeno 12,6 13,3 16,6 10,1 6,8 5,7 10,0 

Da 8,4 7,5 5,3 5,3 3,2 3,1 5,0 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 100,0 

Alternativna medicina 21 (primjerice travarstvo, kiropraktika, kineska medicina, homeopatija, 

aromaterapija, akunpunktura i dr.) često se koristi kao način prevencije 

bolesti, pa ta tzv. preventivna medicina ima sve više pristalica koji je uzimaju kao 

prvi izbor, tj., ispred konvencionalne medicine. Dijelom je to i logičan izbor današnjega 

čovjeka koji tako lakše podnosi suvremeni način života koji je često stresan 

pa mnogi objašnjenje i liječenje svojih zdravstvenih tegoba pronalaze upravo u 

alternativnim pravcima. Često se čini da su pristalice alternativne medicine najčešće 

i pristalice alternativne prehrane (primjerice vegetarijanstva i makrobiotike), 

koji usvajanjem novih prehrambenih vrijednosti doista radikalno utječu na brigu o 

vlastitom zdravlju. Međutim, korelacija između tih dviju varijabli, korištenja alternativnom 

medicinom i lijekovima i utjecaja alternativnih vrijednosti na prehranu 

pokazala se relativno niskom (koeficijent kontingencije KC = 0,224). Alternativna 

medicina kao i vegetarijanstvo, a i pristup zdravlju općenito, kontroverzne su teme 

oko kojih od strane znanosti postoje razne proturječne informacije. Mnogo izbora 

koji se stavljaju pred pojedinca vode u nesigurnost i dileme pri odabiru kako životnog 

stila tako i odnosa prema zdravlju. Pojam nesigurnosti može se promatrati i 

kroz pojam dilema osobe 22 koji se kod pojedinaca često javlja u odnosu na veliku 

mogućnost izbora koji im se svakodnevno nude. 


56 

21 Alternativnu medicinu bitno obilježava drugačije (neznanstveno) objašnjavanje 

prirode bolesti. Tu spada liječenje narodnih vidara (prisutno stoljećima), hidroterapija, 

travarstvo, homoterapija, antropozofija, manipulativna terapija, osteopatija, 

kiropraktika, refleksoterapija, terapija vježbama i pokretima (joga, tai chi, akido, 

plesoterapija...) te svjetski poznata tradicionalna kineska medicina i indijska ayurvedska 

medicina. Izvor: dr. Jure Murgić u Bolesničkim novinama, Kliničke bolnice 

“Sestara milosrdnica”, Zagreb, travanj 2006. 

22 Sintagma A. Giddensa, u njegovom djelu “Modernity and Self Identity” iz 1991.


4. Zaključak 

Analizirane podatke o elementima kvalitete života – prehrani i zdravlju – nastojalo 

se prikazati preko nekoliko socio-ekonomskih obilježja: dobi, spola, obrazovanja te 

postojeće tipologije naselja unutar hrvatske mreže naselja. Ta tipologija obuhvaća 

sve tipove naselja od ruralnih do urbanih, a naslanja se na dogovoreni teritorijalni 

ustroj u zemlji. U današnjim tranzicijskim uvjetima situacija u kvaliteti prehrane i 

zdravlja dijelom je izmijenjena u odnosu na vrijeme prije tranzicije. Prema prethodno 

iznesenim podacima može se reći da je kod oba elementa, prehrane i zdravlja, 

ispunjena osnovna razina, odnosno da je za većinu stanovnika njihova kvaliteta 

zadovoljavajuća, ali i da se još može poboljšavati. Međutim, zbog brojnih transformacija 

u društvu nastalih u vremenu tranzicije, kao što je primjerice privatizacija 

kapitala i tržišta rada, znatno se promijenila kvaliteta života većine stanovnika. 

Može se reći da je dotadašnja sigurnost u području rada zamijenjena nesigurnošću 

i porastom nezaposlenosti što je dovelo do smanjene mogućnosti utjecanja na 

vlastitu kvalitetu života, a time i kvalitetu prehrane i zdravlja. To se može povezati 

s podacima o pojedinačnim troškovima u kućanstvima iz kojih se vidi da trećina 

ukupnih troškova odlazi samo na hranu i piće što je relativno visoki izdatak za 

jednu prosječnu obitelj. Isto tako, godišnji indeksi potrošačkih cijena hrane svake 

su godine viši, odnosno cijene prehrambenih proizvoda rastu, što direktno utječe 

na ukupnu kvalitetu života, a time i kvalitetu prehrane. 

S druge pak strane, tranzicijski i globalizacijski utjecaji donose znatan pomak u 

osviještenosti većine stanovnika o brizi za zdravu prehranu i brizi za zdravlje 

koje su danas međusobno povezane. U današnjem vremenu angažirana briga za 

zdravlje nemoguća je bez brige za prehranu i tek zajedno čine osnovne preduvjete 

zdravog života. Međutim, zdravstvena situacija kod nas nije na zadovoljavajućoj 

razini za većinu stanovnika, već se može znatno poboljšavati. Izdaci za zdravstvo 

u ukupnim troškovima kućanstva u 2006. bili su među najmanjim izdacima, što 

je ipak premalo za njegovu kvalitetnu razinu. Pored toga i pojava sve većeg broja 

privatnih liječnika i privatnoga liječničkog sektora, čije usluge većina stanovnika 

sebi ne može priuštiti, također utječe na ukupnu kvalitetu zdravlja. 

Među analiziranim podacima iz istraživanja u tekstu ne postoji potpuna sistematska 

povezanost prehrane i zdravlja s tipom naselja, već samo djelomična. Iz 

analiziranih podataka o prehrani stanovnika pokazalo se kako se kod nas najviše 

jedu kruh, tjestenina, riža i krumpir, tzv. skupina ugljikohidrata i to svakodnevno, 

zatim slijedi povrće, dok se meso i riba jedu znatno rjeđe. Prema nekim važnijim 

nalazima kod elementa zdravlja može se općenito reći da su najčešće zdravstvene 

poteškoće bolovi u kostima i opći umor, teškoće specifične za stariju populaciju, 

ali i ne samo za nju. Kao noviji fenomeni koji se mogu istaći iz istraživanja su 

korištenje privatnih liječničkih usluga i pojava alternativnih pravaca prehrane (vegetarijanstva, 

makrobiotike i sl.), a uglavnom se pokazalo da se odnose na više i 

obrazovanije slojeve stanovništva, te na najveće makroregionalne centre. Također 

je zamjetna i pojava alternativne medicine koja se koristi kao sve češća metoda 

liječenja brojnih zdravstvenih tegoba, ali i kao kombinacija s konvencionalnom 


57


medicinom. Sve te pojave rezultat su globalizacijsko-tranzicijskih utjecaja vidljivih 

gotovo posvuda, pa tako i na našim prostorima. 

Na kraju se može ponoviti da je stanje u područjima prehrane i zdravlja kod nas u 

transformacijskoj fazi koju će još neko vrijeme obilježavati brojne promjene i problemi 

tipične za tranzicijske zemlje, a time i za Hrvatsku. Proces prilagodbe novim 

načinima ponašanja u svim segmentima društva po uzoru na razvijene zemlje 

zapadne Europe još nije završen što direktno utječe na ukupnu kvalitetu života, a 

time i prehrane i zdravlja. 

Literatura 


58 

1. Anketa o potrošnji u domaćinstvima 1988. (1990). Zagreb: Republički zavod za statistiku. 

2. Anshutz, F. (1992). Medicina umanistica. Rim: Citta'Nuova. 

3. Bourdieu, P. (2002). Distinction: A Social Critique of the Judgment of Taste. Cambridge. 

Massacusets: Harvard University Press. 

4. Britanski medicinski rječnik (1963). London: Caxton. 

5. Cerjan-Letica, G.; Letica, S.; Bobić-Bosanac, S.; Mastilica, M.; Orešković, S. (2003). Medicinska 

sociologija. Zagreb: Medicinska naklada. 

6. Čaldarović, O. (1995). Socijalna teorija i hazardni život. Zagreb: Biblioteka Razvoj i 

okoliš. 

7. Elias, N. (1996). O procesu civilizacije 1–2. Sociogenetska i psihogenetska istraživanja. 

Zagreb: Izdanja antibarbarus. 

8. Giddens, A. (2005). Odbjegli svijet. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. 

9. Hodžić, A. (2005). Mreža naselja u umreženom društvu. Sociologija sela, 43, 169 (3): 

497–525. 

10. Hrvatski zdravstveno-statistički ljetopis za 2005. godinu (2006). Hrvatski zavod za javno 

zdravstvo. Zagreb: Web izdanje. 

11. Jonjić, A. (1983). Zašto pušiti i piti. Rijeka: Tiskara Rijeka, d.d. 

12. Lang, S. (2004–2005). Hrvatski časopis za javno zdravstvo. Zdravstvena politika u Hrvatskoj. 

Hrvatski zavod za javno zdravstvo (www.zdravlje.hr). 

13. Letica, S. (1989). Zdravstvena politika u doba krize. Zagreb: Naprijed. 

14. Lefebvre, H. (Anri Lefevr) (1974). Urbana revolucija. Beograd: Nolit. 

15. Little, C. B. (2007). Social Capital and Health. In: The Blackwell Encyclopedia of Sociology. 

Ritzer, G. (ed.): Blackwell Publishing. Blackwell Reference Online. (www.epnet. 

com). 

16. Mennell, S.; Murcott, A.; van Otterloo, H. A. (1998). Prehrana i kultura. Sociologija 

hrane. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, HSD. 

17. Parsons, T. (1972). Definition of Health and Illness in the Light of American Values and 

Structure. Patiens, Psychicians and Illness. New York: Free Press. 

18. Parsons, T. (1979). Teoria sociologica e societa moderna. Milano: Etas. 

19. Popis stanovništva 2001. kontingenti stanovništva po gradovima/općinama (2007). Zagreb: 

DZS. (http://www.dzs.hr). 

20. Popovski, V. (1990). Ishrana i zdravlje u gradu i selu. Promjene u svakodnevnom životu 

sela i grada (Zbornik radova). Zagreb: IDIS. 

21. Promjene u svakodnevnom životu sela i grada (1990). Zbornik radova. Zagreb: Institut 

za društvena istraživanja Sveučilišta u Zagrebu.


22. Ritzer, G. (ed.) (2007). The Blackwell Encyclopedia of Sociology. Blackwell Publishing: 

Blackwell Reference Online (www.epnet.com). 

23. Putnam, R. D. (1996). In: Ritzer, George (ed.) (2007). The Blackwell Encyclopedia of 

Sociology. Blackwell Publishing: Blackwell Reference Online (www.epnet.com). 

24. Seferagić, D. (1988). Kvaliteta života i nova stambena naselja. Zagreb: Sociološko društvo 

Hrvatske. 

25. Seferagić, D. (1990). Razlike u stanovanju između grada i sela. U: Promjene u svakodnevnom 

životu sela i grada. Zbornik radova. Zagreb: IDIS. 

26. Seferagić, D. (2005). Piramidalna mreža gradova. Sociologija sela, 43, 169 (3):579–617. 

27. Standage, T. (2006). Povijest svijeta u 6 čaša. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk 

28. Statistički ljetopis RH 1994. Zagreb, prosinac, 1994. 

29. Statistički ljetopis RH 2005. Zagreb: DZS. 2006. (http://www.dzs.hr) 

30. Statistički godišnjak SR Hrvatske 1985. Zagreb: Republički zavod za statistiku, kolovoz 

1985. 

31. Statistički godišnjak SR Hrvatske 1987. Zagreb: Republički zavod za statistiku, rujan 

1987. 

32. Statističko priopćenje, Osnovne karakteristike potrošnje i primanja kućanstava od 

2003. do 2005. (www.dzs.hr) 

33. Svirčić Gotovac, A. (2006). Kvaliteta stanovanja u mreži naselja Hrvatske, Sociologija 

sela, 171 (1):105–127. 

34. Svirčić Gotovac, A. (2006). Sociološki aspekti mreže naselja u zagrebačkoj regiji, Zagreb: 

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, magistarski rad: 180 str. 

35. Šegota, I. (1995). Medicinska sociologija. Rijeka: Medicinski fakultet 

36. Štifanić, M. (2001). Medicinska sociologija. Rijeka: Adamić 

37. Webster’s Third New International Dictionary (2000). Springfield, MA: Merriam-Webster 

38. Wilson, M. S.; Weatheral, A.; Butler, C. (2004). A Rhetorical Approach to Discussions 

about Health and Vegetarianism, Journal of Health Psychology, Sage Publications, London, 

Vol 9 (4), 567–581. 

39. Warde, A.; Martens, L.; Olsen, W. (1999). Consumption and the Problem of Variety: 

Cultural Omnivorousness, Social Distinction and Dining out, Sociology, Vol. 33, No 1: 

105–127. 

40. Župančić, M. (2005). Infrastrukturna opremljenost hrvatskih seoskih naselja. Sociologija 

sela, 43, 169 (3):617–659. 


59




Jelena Zlatar 

Institute for Social Research in Zagreb, Zagreb, Croatia 

e-mail: svircic@idi.hr; jelena@idi.hr 

Nutrition and health – components of the quality of living in the 

settlements network in Croatia 

Abstract 

The text analyses some components of the quality of living, namely nutrition and health. 

In sociology, the quality of living is defined by the level of satisfaction people experience 

regarding their basic and other needs, living conditions and their standard of living. Numerous 

elements in the quality of living comprise different areas of human life, such as 

accommodation, working conditions, education, free time, health, diet etc. The last two life 

segments can be examined as separate branches of sociology, which in turbulent modern 

times become more and more interesting and known as sociology of nutrition and sociology 

of health (medical sociology). This paper presents the results of research carried out 

at the Institute for Social Research in Zagreb in 2004. Its representative sample were 2.220 

respondents all over settlements network in Croatia and it was called Sociological aspects 

of the settlements network in the context of transition. Nutrition and health data obtained in 

the research were satisfactory, although there is always room for change and improvement 

for the majority of people. The expected results place the areas of research in the context 

of transition and transformation. They also confirm the inseparable connection between 

health and diet, reflected in permanent concern for healthy life in modern day conditions. 

Key words: nutrition, health, settlements network, quality of living, transition period, 

Croatia 




60

UDK 329.11:316.75(497.113=163.42) 


Kulturni i politički konzervativizam 

bunjevačkih Hrvata u Vojvodini 

Zlatko Šram 

Hrvatsko akademsko društvo 

Sekcija za sociologiju, psihologiju i političke znanosti, Subotica, Srbija 

e-mail: sram.had@tippnet.co.yu 

SAŽETAK Na uzorku bunjevačkih Hrvata u Vojvodini nastojali smo utvrditi (1) povezanost 

sociodemografskih karakteristika i deklarativne religioznosti s kulturnim 

i političkim konzervativizmom kao jednodimenzionalnim konstruktima; (2) utjecaj 

sociodemografskih karakteristika i deklarativne religioznosti na latentnu konfiguraciju 

dimenzija kulturnog i političkog konzervativizma i (3) predikativnu važnost 

dimenzija kulturnog i političkog konzervativizma u pogledu preferencija različitih 

političkih opcija. Istraživanje je izvršeno na uzorku od 489 punoljetnih bunjevačkih 

Hrvata u Subotici od kojih se polovica nacionalno izjasnila Hrvatima, a druga 

“samo” Bunjevcima. Rezultati su pokazali da je političko-kulturni obrazac nazvan 

“tradicionalna autoritarnost i socijalistički mentalitet” u većoj mjeri izražen kod niže 

obrazovanih ispitanika koji su se nacionalno izjasnili samo kao Bunjevci i kod 

kojih je prisutan manji stupanj religioznosti. Dimenzije političkog konzervativizma 

ili socijalističkog mentaliteta, za razliku od kulturnoga, pokazale su se važnim prediktorima 

preferencija onih političkih opcija koje Bunjevcima negiraju pripadnost 

hrvatskoj naciji. Autoritarnost, netolerantnost dvoznačnosti, izbjegavanje neizvjesnosti 

i dogmatizam jesu oni koncepti pomoću kojih se pokušava objasniti i razumjeti 

političko-kulturni konzervativizam jednoga dijela bunjevačkih Hrvata. 

Ključne riječi: konzervativizam, tradicionalna autoritarnost, socijalistički mentalitet, 

političke opcije, bunjevački Hrvati, Vojvodina 



1. Uvod 

Jedan od problema u društvenom i političkom životu bunjevačkih Hrvata u Vojvodini 

njihova je podjela na “samo” Bunjevce s jedne i na Hrvate s druge strane. 

Takvo određenje drastično je došla do izražaja u popisu stanovništva iz 1991. 




61


Buđenje srpskog nacionalizma krajem 80-ih i agresija na Republiku Hrvatsku početkom 

90-ih godina prošloga stoljeća jednim su dijelom svakako doprinijeli ovoj 

podjeli. Hrvati su, naime, od strane Miloševićeva režima bili optuživani za razbijanje 

bivše Jugoslavije i politički percipirani kao neprijateljski raspoloženi “prema 

svemu što je srpsko”. U ozračju takve srbijanske ratne političke propagande vrši se 

popis stanovništva, i bunjevačkim se Hrvatima nudi politička odstupnica na način 

da se odreknu pripadnosti hrvatskom narodu uz istodobno isticanje tzv. bunjevačke 

nacionalne samobitnosti. I u ranijoj povijesti, kad su bunjevački Hrvati živjeli 

u sklopu Austro-Ugarske Monarhije, njihova je elita “znala da bi poticanje samosvijesti 

Bunjevaca o njihovoj pripadnosti hrvatskoj naciji zasigurno izazvalo represivnu 

reakciju mađarskih vlasti...” (Bušić, 2004.:169). Izgleda da je “bunjevština” u 

različitim političko-povijesnim kontekstima imala funkciju određenog političkog 

obrambenog mehanizma. 

Unatoč tome, povijesna je znanost utvrdila kako su Bunjevci velika skupina hrvatskoga 

naroda koja je bila naseljena u raznim dijelovima Kvarnerskog primorja, 

Dalmacije, Like i Bosne i Hercegovine (Sekulić, 1990.). “Udaljenost i teritorijalno-politička 

izdvojenost od modernizacijskog središta matičnog etničkog prostora 

(hrvatskog, Z. Š.) tijekom 19. i u prvoj polovici 20. st. za posljedicu ima slabljenje 

svijesti u dijelu bunjevačke populacije o zajedničkom kulturnom identitetu s matičnom 

hrvatskom nacijom. Napose se to ogleda u jezičnoj povezanosti kao jednoj 

od glavnih sastavnica kulturnog identiteta jer Hrvati-Bunjevci dijele s većinom 

hrvatskog stanovništva najrašireniji narodni govor – štokavsku ikavicu” (Bušić, 

2004.:86). Drugim riječima, neovisno o tome izjašnjavaju li se bunjevački Hrvati u 

Vojvodini na popisu stanovništva “samo” kao Bunjevci, oni pripadaju hrvatskom 

nacionalnom korpusu. Ipak, sociološka je činjenica da se danas bunjevački Hrvati 

u Vojvodini na popisima stanovništva međusobno dijele na Hrvate s jedne i na 

“samo” Bunjevce s druge strane. Imajući na umu ovu sociološku tvrdnju vodili smo 

računa da imamo podjednak broj jednih i drugih ispitanika u uzorku na kojem će 

biti izvršeno ovo istraživanje. 


62 

Za očekivati je bilo da nakon pada Miloševićeva režima nova demokratska vlast 

više neće potencirati bunjevačku nacionalnu “samobitnost” i kako bunjevački Hrvati 

neće imati potrebu koristiti “bunjevštinu” kao socijalni i politički obrambeni 

mehanizam. Ova se očekivanja ne samo nisu ostvarila, nego je u međuvremenu od 

strane demokratske vlasti došlo do priznavanja Bunjevaca kao nacionalne manjine 

omogućivši im legalno formiranje Bunjevačkog nacionalnog vijeća, a broj je onih 

koji se izjašnjavaju jedino kao Bunjevci prema popisu stanovništva iz 2002. godine 

ostao isti kao i 1991. godine. 

Politička i svaka druga potpora “bunjevštini” često se doživljava i tretira kao asimilacija 

Hrvata u Vojvodini, te se u tom kontekstu upućuju pozivi za njenu političku 

prevenciju. Primjerice, u jednom stranačkom priopćenju za javnost Demokratski 

savez Hrvata u Vojvodini poziva domicilnu i matičnu državu da reagiraju, i to 

sljedećim riječima: “... pozivamo vlasti domicilne države – Republike Srbije da 

prestanu materijalno i logistički favorizirati asimilaciju hrvatskog naroda u Vojvo-

Z. Šram: Kulturni i politički konzervativizam bunjevačkih Hrvata u Vojvodini 

dini i ujedno pozivamo tijela matične države – Republike Hrvatske da poduzmu 

političke mjere radi zaštite manjinskih prava Hrvata u Vojvodini” (“Hrvatska riječ”, 

15. prosinca, 2006.). Očigledno se ovdje radi o eksplicitnom pozivu hrvatskoj vanjskoj 

politici da intervenira u prevenciji asimilacije Hrvata u Vojvodini na taj način 

da se određenim diplomatskim mjerama i postupcima uključi u aktualni problem 

nacionalne samoidentifikacije bunjevačkih Hrvata. Nameće se, međutim, pitanje 

je li realno očekivati da bi specifične ad hoc diplomatske intervencije u značajnoj 

mjeri doprinijele konsolidaciji nacionalne svijesti bunjevačkih Hrvata u slučaju da 

su razlike u pogledu strukturiranosti i stupnja internalizacije određenih stavovskovrijednosnih 

obrazaca koji postoje između Bunjevaca i Hrvata takve prirode da ne 

podliježu lakim i relativno brzim promjenama. Isto se tako može postaviti pitanje 

bi li došlo do znatnijeg smanjenja broja onih koji se nacionalno izjašnjavaju “samo” 

Bunjevcima u slučaju da srbijanska državna politika odustane i prestane davati 

“materijalnu i logističku” potporu bunjevačkoj političkoj opciji. 

U svakom slučaju vidimo da se problem “bunjevačkog pitanja” odnosi na eksplicitno 

unutarnje i implicitno vanjskopolitičko pitanje na koje je teško dati određene 

odgovore ako se “vizija i budućnost vojvođanskih Hrvata ne temelji na recepciji 

kako nasljeđa i aktualnog stanja unutar zajednice tako i srbijanskog društva u cjelini...” 

(Žigmanov, 2006.:61–62), odnosno ako se pored povijesnog nasljeđa ne uzima 

u obzir i “percepcija društvene stvarnosti” (Ilišin, 2002.:162). Drugim riječima, slijedeći 

Parsonsov konceptualni okvir teorije društvenih sustava “zadovoljavanje individualnih 

ili kolektivnih potreba ne događa se u nekom vrijednosno-kulturalnom 

i društvenom vakuumu već uvijek u nekom određenom vrijednosno-kulturnom 

referentnom okviru konkretne zajednice ili društva u cjelini” (Dulić, 2006.:12). 

Na konzervativni društveni karakter bunjevačkih Hrvata ukazivali su različiti autori. 

Govoreći o društvenom životu bačkih (bunjevačkih) Hrvata Ante Sekulić (1990.) 

naglašava patrijarhalni karakter zajednice u kojoj su živjeli i za koju je karakteristična 

autarkijska ekonomija (sama sebi dovoljna). Subotički biskup Ivan Antunović, 

koji je živio i djelovao u 19. stoljeću, ukazuje na zadrugarstvo kao jednu od 

najznačajnijih odrednica društvenog života i zajednice bunjevačkih Hrvata. Na 

jednom mjestu on kaže: “Razmatro ti čovjeka u pogledu ćudorednom, tvarnom il 

političkom, svagdi češ naći, da je za njeg koristnije, ako u zadrugi što dulje obstoji. 

Zadrugu trieba smatrat kao vrilo, gradjanskog žića svakog čovjeka, u pogledu 

duševnom i tvarnom... Zadruga je dakle ogledalo, u kom se zrca ćudoredan, i 

gospodarski život svakog čovjeka” (Antunovich, 1879.:426). 

Patrijarhalni karakter zadružnog života na slikovit način opisuje Alojzije Stantić, 

suvremeni subotički autor koji i danas piše na izvornoj bunjevačkoj ikavici: “Ko 

u svakoj zajednici tako i u obiteljskoj zadrugi domaćin, obično najstariji muškarac 

‘dida’, bio je glava zadruge s dvadesetak i više čeljadi. Njega su svi slušali: ‘kako 

su dida kazali, tako mora bit’ su riči na kojima je počivao odnos čeljadi u zadrugi. 

‘Dida’ je držao buđelar (lisnicu, raspolagao je s novcem), zapovido ko će šta radit, 

kako će i šta radit...” (Stantić, 2006.:46). 


63


Zadružna kultura, koja upućuje na prisutnost konzervativnog, patrijarhalnog, autokratskog 

i autoritarnog društvenog karaktera, u izvjesnoj mjeri korespondira s konceptom 

one društvene skupine koju Ferdinand Tönnies naziva “zajednicom”, nasuprot 

onoj društvenoj skupini koju naziva “društvom” (prema: Lukić, 1987.). Krvna, 

prostorna i intelektualna bliskost, te prevladavanje običaja, tradicije, solidarnosti i 

prisnosti, navode se kao temeljne karakteristike Tönniesovog koncepta “zajednice” 

(prema: Gurvitch, 1965.). Ova se kultura, odnosno otpor prema promjenama, 

prema Sekulićevim riječima održala gotovo sve do naših dana: “I dok je u rad i 

službu zemlji, salašu, posjedu i njivama prodiralo novo..., u obitelji su se uporno, 

ljubomorno čuvali odnošaji koji su nekoć davno uvedeni na temelju životnog iskustva, 

pučko-vjerskog svjetonazora. Tako je bilo tijekom vjekova, nepromijenjeno i 

postojano, sve do sredine našeg stoljeća” (20. stoljeća, Z. Š.) (Sekulić, 1990.:146). 

Drugim riječima, konzervativizam se kao stil života i svjetonazor kod bunjevačkih 

Hrvata održavao unatoč nastalim tehnološkim, političkim i društvenim promjenama. 

Upravo pomoću koncepta konzervativizma nastojimo barem djelomično 

rasvijetliti one segmente društvene svijesti bunjevačkih Hrvata na temelju kojih bi 

bilo moguće razumjeti ne samo njihovu podvojenost u etničkoj samoidentifikaciji, 

već i sklonost određenim političkim opcijama. Upravo stoga ovdje ćemo pobliže 

odrediti sam koncept konzervativizma i njegov dinamički karakter. 


64 

Konzervativizam se uobičajeno definira kao otpor prema promjenama i kao tendencija 

da se preferiraju sigurni, tradicionalni, konvencionalni i autoritarni oblici 

ponašanja i mišljenja (Altemeyer, 1988.; Muller, 2001.; Wilson, 1973.). Valja napomenuti 

kako povijesno nasljeđe i situacijski faktori ne utječu samo na stupanj 

internalizacije, već i na samu strukturu različitih konzervativnih orijentacija (Golubović, 

2005.; Suedfeld, 1997.; Šiber, 1998.a). Pored toga, koncept konzervativizma 

ne ukazuje samo na sindrom društvenih stavova nego i na sindrom specifičnih 

osobina ličnosti poprimajući pri tom karakteristike jednog socijalno-psihološkog 

hibrida (Milas, 2002.). Moguće je, dakle, na temelju poznavanja određenih društvenih 

stavova ili pak vrijednosnih orijentacija djelomično zaključivati o postojanju 

specifične strukture ličnosti (Adorno i sur., 1950.; Christie, 1991.; Milas, 1998.; 

Šram, 2006.; 2007.), odnosno na temelju poznavanja specifičnih osobina ličnosti 

prognozirati pojavljivanje određenih konzervativnih stavovsko-vrijednosnih obrazaca 

koji u krajnjoj liniji mogu upućivati na postojanje određene konzervativne 

ideologije (Duckitt, 2001.; Šram, 2000.; Tomkins, 1995.). Upravo povezanost specifičnih 

psiholoških motiva i procesa s određenim stavovsko-vrijednosnim sadržajima 

omogućuje kompleksniju interpretaciju značenja i funkcije konzervativizma 

unutar određene društvene skupine, te pruža temelj za različite teorijske pristupe 

konzervativizmu (Jost i sur., 2003.). 

Budući da se konzervativizam manifestira u različitim područjima i aspektima društvenog 

života (Johnson i Tamney, 2001.), bilo je potrebno definirati prostore konzervativizma 

koje ćemo ispitivati u ovom istraživanju. Pošli smo od pretpostavke da će 

konstrukt kulturnog i političkog konzervativizma u značajnoj mjeri doprinijeti razumijevanju 

različitih nacionalnih samoidentifikacija bunjevačkih Hrvata i preferencija


određenih političkih opcija. Kulturni konzervativizam najčešće sadrži one stavovske 

strukture koje upućuju na postojanje različitih autoritarnih tendencija i tradicionalnih 

vrijednosti (Durrheim, 1997.). Iz ovih se razloga za kulturni konzervativizam ponekad 

naizmjenično koriste termini kao što su “autoritarni konzervativizam”, “konzervativna 

autoritarnost” i “tradicionalni konzervativizam” (Miller i sur., 1981.). U našem 

istraživanju konstrukt kulturnog konzervativizma definirali smo kao onaj stavovskovrijednosni 

obrazac koji u svojoj strukturi sadrži dimenzije kao što su patrijarhalnost, 

autoritarna poslušnost i sklonost pokoravanja državnom autoritetu. 

Konstrukt političkog konzervativizma definirali smo kao onaj stavovsko-vrijednosni 

obrazac koji u svojoj strukturi sadrži dimenzije kao što su antizapadna orijentacija, 

jugonostalgija i militaristički sentiment. Drugim riječima, sa stajališta aktualne 

tranzicijske političko-ekonomske filozofije jedna vrsta “socijalističkog mentaliteta” 

daje temeljno značenje političkog konzervativizma (Šram, 2001.a). Neka su istraživanja 

u bivšim komunističkim zemljama ukazala na povezanost autoritarnih 

tendencija i preferiranja političkih vrijednosnih orijentacija bivših socijalističkih 

sustava (McFarland i sur., 1992.; Šram, 2006.), odnosno na povezanost političkog 

konzervativizma i preferiranja nacionalističkih političkih opcija (McFarland i sur., 

1996.; Šram, u tisku). Realno bi stoga bilo za očekivati pojavljivanje strukturalne 

povezanosti između određenih dimenzija kulturnog i političkog konzervativizma 

unutar pojedinih sociodemografskih skupina bunjevačkih Hrvata, odnosno povezanosti 

pojedinih (sub)dimenzija konzervativizma s različitim političkim opcijama. 

Pored autoritarnih tendencija religioznost se gotovo u pravilu pokazuje kao značajan 

prediktor konzervativnih vrijednosnih orijentacija (Labus, 2005.; Sekulić i 

Šporer, 2006.; Šram, 2001.c). Za pretpostaviti je onda bilo da će i kod bunjevačkih 

Hrvata deklarativna religioznost (religijska samoidentifikacija) biti pozitivno korelirana 

barem s nekima od dimenzija kulturnog i političkog konzervativizma. 

U ovom smo istraživanju nastojali utvrditi sljedeće: (1) povezanost sociodemografskih 

karakteristika i deklarativne religioznosti s kulturnim i političkim konzervativizmom 

kao jednodimenzionalnim konstruktima; (2) utjecaj sociodemografskih 

karakteristika i deklarativne religioznosti na latentnu konfiguraciju faktorski 

ekstrahiranih dimenzija kulturnog i političkog konzervativizma; (3) prediktivnu 

važnost dimenzija kulturalnog i političkog konzervativizma u pogledu preferiranja 

različitih latentnih političkih opcija. 

2. Metoda 

2.1. Ispitanici 

Uzorkom je obuhvaćeno 489 ispitanika na teritoriju općine Subotica sa sljedećim 

sociodemografskim karakteristikama: 

Rezidencijalni status: grad: 64%, selo: 36%. 

Spol: muški: 47%, ženski 53%. 


65


Dob: 18–30 god. = 24,3%; 31–45 = 32,5%; 46–55 = 21,1%; 56–65 = 13,9%; 66 i više 

god. = 8,2%. 

Školska naobrazba: nezavršena osnovna škola = 5,8%; osnovna škola = 15,1%; 

srednja trogodišnja škola za radnička zanimanja = 26%; srednja četverogodišnja 

škola = 37,4%; viša škola = 8,7%; fakultet = 7%. 

Nacionalna samoidentifikacija: Bunjevci = 46%, Hrvati = 54%. 

Deklarativnu religioznost mjerili smo na temelju religiozne samoidentifikacije i 

dobili sljedeće rezultate: nije vjernik = 4,3% (ateisti); vjernik je samo utoliko što poštuje 

i drži se običaja svoga naroda = 34,2% (“tradicionalni” vjernici); vjernik je ali 

ne prihvaća sve što njegova Crkva naučava = 25,4%; uvjereni je vjernik i prihvaća 

sve što njegova Crkva naučava = 36,1%. 

Istraživanje je izvršeno u srpnju 2005. godine, u sklopu jednog šireg istraživačkog 

projekta, a za potrebe Nacionalnog vijeća hrvatske nacionalne manjine u Republici 

Srbiji. 

2.2. Mjerni instrumenti 


66 

Kulturni konzervativizam. Skalu kulturnog konzervativizma konstruirali smo na 

temelju izbora čestica korištenih u nekim ranijim istraživanjima (Fine-Davis, 1989.; 

Šiber, 1984.; Šram, 2001.c). Od ispitanika je traženo da izraze stupanj slaganja ili 

neslaganja sa svakom ponuđenom tvrdnjom na petostupanjskoj skali Likertovog 

formata u rasponu potpunog neslaganja (1 = uopće se ne slažem) do potpunog 

slaganja (5 = u potpunosti se slažem). Verbalizacija korištenih čestica ili tvrdnji vidi 

se iz prikaza faktorske strukture (tablica 1.). Veličina koeficijenta unutarnje konzistencije, 

za skalu od 9 čestica, izražena Cronbachovom alfom iznosi .84 što ukazuje 

na visoku pouzdanost skale. Kako bismo provjerili dimenzijski prostor kulturnog 

konzervativizma, izvršili smo faktorsku analizu pod komponentnim modelom uz 

kosokutu rotaciju (oblimin) jer smo pretpostavili da će faktori biti međusobno korelirani. 

Ekstrahirana su tri faktora kojima je objašnjeno 73,05% varijance. Visoki 

postotak varijance govori o tome da skala u cjelini mjeri jedan dobro definirani 

konstrukt. 

Faktore smo nazvali: 1. Patrijarhalni sindrom; 2. Autoritarna poslušnost i 3. 

Pokoravanje državnom autoritetu (tablica 1.). Pored rezultata faktorske analize 

prikazani su sumarni postoci odgovora “uglavnom se slažem” i “u potpunosti 

se slažem” sa svakom tvrdnjom koja definira strukturu ekstrahiranog faktora. 

Veličine interfaktorskih korelacija (tablica 2.) upućivale su na postojanje faktora 

višega reda kojim je objašnjeno 57,84% varijance. Ne samo da je faktorska analiza 

drugoga reda pokazala da je kulturni konzervativizam jedan relativno homogeni 

konstrukt društvenih stavova, već na to upućuje i faktorska struktura prve glavne 

komponente (faktorska zasićenja se kreću od .54 do .74) kojom je objašnjeno 

44,43% varijance.


Tablica 1. 

Faktorska struktura skale kulturnog konzervativizma (oblimin) 

F1: PATRIJARHALNI SINDROM 

Varijabla 

Zasićenje 

Slaže se 

(%) 

Rukovodeća mjesta u poslovnom svijetu trebaju biti u rukama muškaraca .85 21,0 

Muškarac treba imati glavnu riječ u obitelji .83 30,4 

Žene se ne trebaju miješati u politiku .80 20,0 

Žene trebaju slušati svoje muževe .78 33,2 

F2: AUTORITARNA POSLUŠNOST 

Oni koji ne poštuju autoritete velika su opasnost za zajednicu u kojoj žive .91 32,0 

Poslušni ljudi uvijek su korisniji društvu negoli oni koji se stalno zbog nečega bune .83 39,8 

Poslušni građani garancija su stabilnosti svake države .82 40,5 

F3: POKORAVANJE DRŽAVNOM AUTORITETU 

Državne vlasti najbolje znaju koji su pravi interesi i potrebe njihovih građana .89 22,5 

Država najbolje zna tko su njeni neprijatelji, a tko prijatelji .87 30,9 

Tablica 2. 

Matrica interfaktorskih korelacija dimenzija kulturnog konzervativizma 

F1 F2 F3 

F1 Patrijarhalni sindrom 1.00 

F2 Autoritarna poslušnost .43 1.00 

F3 Pokoravanje državnom autoritetu .29 .37 1.00 

Politički konzervativizam. Skalu političkog konzervativizma konstruirali smo također 

na temelju izbora čestica korištenih u ranijim istraživanjima (Šram, 2001.a; 

2001.b). Veličina koeficijenta unutarnje konzistencije, za skalu od 11 čestica, izražena 

Cronbachovom alfom iznosi .86. Faktorskom analizom pod komponentnim modelom 

uz oblimin rotaciju ekstrahirana su tri faktora kojima je objašnjeno 73,36% 

varijance. Faktore smo nazvali: 1. Antizapadna orijentacija; 2. Jugonostalgija i 3. 

Militaristički sentiment (tablica 3.). Veličine interfaktorskih korelacija (tablica 4.) 

upućivale su na postojanje faktora višega reda kojim je objašnjeno 56,96% varijance. 

Osim toga, faktorska struktura prve glavne komponente (faktorska zasićenja 

kreću se od .58 do .79) i postotak varijance kojim je ona objašnjena (43,13%) 

ukazuje da je politički konzervativizam relativno homogeni konstrukt društvenih 

stavova. 


67


Tablica 3. 

Faktorska struktura skale političkog konzervativizma (oblimin) 

Varijabla 

F1: ANTIZAPADNA ORIJENTACIJA 

Zasićenje 

Slaže se 

(%) 

Zapadni svijet želi našu zemlju pretvoriti u svoju koloniju .88 36,0 

Od članstva u Europskoj uniji naša će zemlja imati više štete nego koristi .85 27,6 

Ulaskom stranog kapitala u našu zemlju većina radnika ostat će bez posla .82 38,7 

Više nikada nećemo biti slobodni ako budemo radili ono što od nas traži 

međunarodna zajednica (Europa i Amerika) .79 34,5 

F2: JUGONOSTALGIJA 

U bivšem komunističkom sustavu bilo je više pravde, morala i reda .89 55,4 

Josip Broz Tito bio je najbolji državnik kojeg smo ikada imali .89 61,1 

Uvođenjem višestranačkog sustava dobili smo samo ekonomsku katastrofu i raspad 

bivše nam domovine .79 54,5 

Trebalo bi obnoviti bivšu Jugoslaviju .69 39,8 

F3: MILITARISTIČKI SENTIMENT 

Naše društvo mora izdvajati znatno više novca za modernizaciju naše vojske i 

proizvodnju oružja .91 30,6 

Disciplinirana, dobro obučena i velika vojska jedina je garancija da se nitko neće 

usuditi napasti našu zemlju .89 26,8 

U slučaju većih društvenih nemira vojska je ta koja treba preuzeti vlast u zemlji .78 25,7 

Tablica 4. 

Matrica interfaktorskih korelacija dimenzija političkog konzervativizma 

F1 Antizapadna orijentacija 1.00 

F1 F2 F3 

F2 Jugonostalgija .28 1.00 


68 

F3 Militaristički sentiment .44 .32 1.00 

Političke opcije. Dimenzije političkih opcija definirali smo hipotetskim višestrukim 

stranačkim preferencijama. Ispitanicima smo postavili sljedeće pitanje: “Kad bi bilo 

moguće istovremeno glasovati za više političkih stranaka, kojim biste od dolje 

navedenih stranaka dali svoj glas na budućim lokalnim izborima?” Od ispitanika 

je traženo da se za svaku političku stranku opredijele na skali Likertova formata 

od potpunog odbacivanja (1. ne bih nikada glasovao) do potpunog prihvaćanja (5. 

sigurno bih glasovao). Na temelju korelacijske matrice od 11 stranačkih preferencija 

faktorskom su analizom uz oblimin rotaciju ekstrahirana tri faktora odnosno


tri latentne političke opcije kojim je objašnjeno 58,61% varijance. Političke smo 

opcije nazvali: 1. Bunjevačka opcija (definira je skup stranaka čiji čelnici negiraju 

činjenicu da su Bunjevci dio hrvatskog naroda, odnosno propagiraju i bore se 

za nacionalnu samobitnost Bunjevaca); 2. Hrvatsko-mađarska i srbijanska demokratska 

opcija i 3. Srbijanska nacionalistička opcija (definirana je preferiranjem 

Miloševićevih socijalista, Šešeljevih radikala i Koštuničinih demokrata). Faktorska 

struktura političkih opcija prikazana je u tablici 5. Matrica interfaktorskih korelacija 

ukazala je na postojanje pozitivne korelacije između Bunjevačke opcije i Srbijanske 

nacionalističke opcije (r = .25) (tablica 6.). 

Tablica 5. 

Faktorska struktura političkih opcija ekstrahiranih na temelju višestrukih stranačkih preferencija 

(oblimin) 

F1: BUNJEVAČKA OPCIJA 

Varijabla 

Zasićenje 

Narodna demokratska stranka (Mirko Bajić) .85 

Ekološka stranka (Blaško Gabrić) .68 

Bunjevačka stranka (Darko Babić) .60 

Demokratska stanka Srbije (Vojislav Koštunica) .35 

F2: HRVATSKO-MAĐARSKA I SRBIJANSKA DEMOKRATSKA OPCIJA 

Savez vojvođanskih Mađara (Jozsef Kasza) .75 

Demokratski savez Hrvata u Vojvodini (Petar Kuntić) .72 

Liga socijaldemokrata Vojvodine (Nenad Čanak) .71 

Demokratska stranka (Boris Tadić) .64 

G 17 Plus (Mlađan Dinkić) .63 

F3: SRBIJANSKA NACIONALISTIČKI OPCIJA 

Socijalistička partija Srbije (Ivica Dačić) .79 

Srpska radikalna stranka (Tomislav Nikolić) .74 

Demokratska stranka Srbije (Vojislav Koštunica) .50 

Tablica 6. 

Matrica interfaktorskih korelacija dimenzija političkih opcija 

F1 Bunjevačka opcija 1.00 

F1 F2 F3 

F2 Hrvatsko-mađarska i srbijanska demokratska opcija .02 1.00 

F3 Srbijanska nacionalistička opcija .25 –.06 1.00 


69


3. Rezultati 

3.1. Povezanost sociodemografskih karakteristika i deklarativne religioznosti 

s kulturnim i političkim konzervativizmom kao jednodimenzionalnim 

konstruktima 

Metrijske karakteristike skala kulturnog i političkog konzervativizma dopuštaju 

nam da ih tretiramo kao jednodimenzionalne konstrukte. Prve glavne komponente 

ovih konstrukata stavili smo u relaciju sa sociodemografskim karakteristikama i 

varijablom deklarativne religioznosti. Kako bismo utvrdili razlikuju li se ispitanici 

različitog spola, dobi, školske naobrazbe, etničke samoidentifikacije, rezidencijalnog 

statusa (grad – selo) i deklarativne religioznosti u pogledu stupnja internalizacije 

kulturnog i političkog konzervativizma, izračunati su prosječni faktorski 

bodovi na promatranim varijablama, a značajnosti razlika testirane su postupkom 

jednosmjerne analize varijance. 

U tablici 7. vidimo da veći stupanj kulturnog konzervativizma izražavaju muški 

ispitanici /F(1,487) = 31.01, p


Kulturni konzervativizam 

Politički konzervativizam 

Dob 

18–30 godina –.06 –.02 

31–45 –.30 –.15 

46–55 .01 .13 

56–65 .45 .11 

66 i više godina .59 .15 

F (4,484) = 12.02** 

F = 2.03nz 

Školska naobrazba 

Nezavršena osnovna škola .92 .70 

Osnovna škola .29 .38 

Trogodišnja srednja škola .20 .15 

Četverogodišnja srednja škola –.23 –.20 

Viša škola –.29 –.37 

Fakultet –.44 –.47 

F(5,478) = 12.46** F = 10.66** 

Etnička samoidentifikacija 

Bunjevac .27 .36 

Hrvat –.23 –.31 

F(1,487) = 33.93** F = 62.10** 

Rezidencijalni status 

Grad –.02 –.10 

Selo .04 .18 

F(1,487) = .47nz F = 9.41* 

Deklarativna religioznost 

Ateist .20 –.04 

“Tradicionalni” vjernik .21 .22 

Vjernik je, ali ne prihvaća sve doktrine –.21 .05 

Uvjereni je vjernik i prihvaća sve doktrine –.07 –.26 

F(3,484) = 5.11* F = 7.28** 

*p


3.2. Utjecaj sociodemografskih karakteristika i deklarativne religioznosti na 

latentnu konfiguraciju dimenzija kulturnog i političkog konzervativizma 

Kako bismo utvrdili imaju li i u kojoj mjeri sociodemografske karakteristike i deklarativna 

religioznost utjecaj na latentnu konfiguraciju dimenzija kulturnog i političkog 

konzervativizma, primijenili smo kanoničku diskriminacijsku analizu. Po 

jedna je statistički značajna diskriminacijska funkcija (ili latentna dimenzija) derivirana 

na temelju spola, dobi, školske naobrazbe, etničke samoidentifikacije i rezidencijalnog 

statusa ispitanika. Na temelju deklarativne religioznosti derivirane su 

dvije statistički značajne diskriminacijske funkcije. Drugu diskriminacijsku funkciju 

nismo uzeli u razmatranje jer se tek oko 4% ukupnog varijabiliteta u skupu 

ispitivanih varijabli (dimenzije kulturnog i političkog konzervativizma) može pripisati 

razlikama u religijskoj samoidentifikaciji. U tablici 8. prikazane su strukture 

diskriminacijskih funkcija ili faktora, a centroidi skupina koji predstavljaju skupne 

srednje vrijednosti na pojedinoj diskriminacijskoj funkciji prikazani su u tablici 9. 

Centroidi skupina pokazuju kolika je međusobna udaljenost pojedinih sociodemografskih 

i (ne)religioznih skupina na određenom latentnom stavovsko-vrijednosnom 

obrascu kojeg predstavlja diskriminacijska funkcija ili faktor. 

Diskriminacijsku funkciju deriviranu na temelju spola ispitanika u pozitivnom 

smjeru definira patrijarhalni sindrom (.81), a u negativnom smjeru antizapadna 

orijentacija (–.25). Centroidi skupina pokazuju da je patrijarhalni sindrom u većoj 

mjeri prisutan kod ispitanika, a antizapadna orijentacija kod ispitanica. Jedino su 

ove razlike među spolovima doprinijele da ispitanici imaju veće faktorske bodove 

na dimenziji kulturnog konzervativizma, odnosno ispitanice na dimenziji političkog 

konzervativizma. Oko 20% varijance u skupu ispitivanih varijabli mogu se 

pripisati razlikama među spolovima. 

Diskriminacijsku funkciju deriviranu na temelju dobi definiraju patrijarhalni sindrom 

(.70), autoritarna poslušnost (.85), pokoravanje državnom autoritetu (.51) i 

militaristički sindrom (.49). Centroidi skupina pokazuju da je ovaj tip kulturnog 

konzervativizma u većoj mjeri prisutan u dobnoj skupini između 56 i 65 godina i 

skupini od 66 i više godina. Oko 10% varijance u skupu ispitivanih varijabli može 

se pripisati dobnim razlikama. 


72 

Diskriminacijsku funkciju deriviranu na temelju školske naobrazbe definiraju sve 

dimenzije kulturnog i političkog konzervativizma. Centroidi skupina pokazuju da 

je generalni konzervativizam u većoj mjeri prisutan kod ispitanika s nezavršenom 

i završenom osnovnom školom i trogodišnjom srednjom školom za radnička zanimanja. 

Postoji gotovo pravolinijska koreliranost školske naobrazbe i generalnog 

konzervativizma. Oko 17% varijance u skupu ispitivanih varijabli može se pripisati 

razlikama u obrazovnom nivou. 

Diskriminacijsku funkciju deriviranu na temelju etničke samoidentifikacije također 

definiraju sve dimenzije kulturnog i političkog konzervativizma. Centroidi skupina 

pokazuju da je generalni konzervativizam u većoj mjeri prisutan kod onih ispita-


nika koji su se nacionalno izjasnili samo kao Bunjevci. Oko 14% varijance u skupu 

ispitivanih varijabli može se pripisati razlikama u etničkoj samoidentifikaciji. 

Diskriminacijsku funkciju deriviranu na temelju rezidencijalnog statusa definiraju 

antizapadna orijentacija (.70), jugonostalgija (.50), militaristički sentiment (.56) i 

pokoravanje državnom autoritetu (.36). Centroidi skupina pokazuju da je ovaj tip 

političkog konzervativizma u većoj mjeri prisutan kod ispitanika koji žive na selu. 

Premda je ova diskriminacijska funkcija statistički značajna, veličina kanoničke korelacije 

je niska (r = .17) što ukazuje kako rezidencijalni status ima razmjerno skromno 

značenje pri iskazivanju političkog konzervativizma. Tek oko 3% varijance u 

skupu ispitivanih varijabli može se pripisati razlikama u rezidencijalnom statusu. 

Diskriminacijsku funkciju deriviranu na temelju deklarativne religioznosti definiraju 

patrijarhalni sindrom (.56), pokoravanje državnom autoritetu (.59), jugonostalgija 

(.45) i militaristički sentiment (.69). Centroidi skupina pokazuju da je jedna 

vrsta paternalističko-socijalističkog mentaliteta u većoj mjeri prisutna kod ateista 

i “tradicionalnih” vjernika. Oko 4% varijance u skupu ispitivanih varijabli može se 

pripisati razlikama u iskazivanju deklarativne religioznosti. 

Tablica 8. 

Koeficijenti strukture diskriminacijskih funkcija deriviranih na temelju sociodemografskih 

karakteristika i deklarativne religioznosti 

Varijabla Spol Dob Škola 

Etnička 

samoident. 

Rezid. 

status 

Deklarativna 

religioznost 

F F1 F1 F1 F F1 

Patrijarhalni sindrom .81 .70 .76 .56 .17 .56 

Autoritarna poslušnost .05 .85 .54 .44 –.02 .18 

Pokoravanje državnom autoritetu .04 .51 .33 .40 .36 .59 

Antizapadna orijentacija –.25 .16 .52 .70 .70 .13 

Jugonostalgija –.11 .08 .56 .41 .50 .45 

Militaristički sentiment –.15 .49 .52 .78 .56 .69 

Statistici diskrim. funkcija: 

Wilksova lambda .79 .88 .80 .85 .97 .87 

Svojstvena vrijednost .26 .11 .20 .17 .03 .09 

Kanonička korelacija .45 .31 .41 .38 .17 .29 

p< .001 .000 .001 .001 .050 .001 


73


Tablica 9. 

Centroidi skupina na diskriminacijskim funkcijama deriviranim na 

temelju sociodemografskih karakteristika i deklarativne religioznosti 

Spol 

C 

Muški .53 

Ženski –.49 

Dob 

18–30 godina –.07 

31–45 –.33 

46–55 –.01 

56–65 .56 

66 i više godina .60 

Školska naobrazba 

Nezavršena osnovna škola 1.10 

Osnovna škola .44 

Trogodišnja srednja škola .26 

Četverogodišnja srednja škola –.30 

Viša škola –.47 

Fakultet –.68 

Etnička samoidentifikacija 

Bunjevac .44 

Hrvat –.38 

Rezidencijalni status 

Grad –.12 

Selo .23 

Deklarativna religioznost 

Ateist .31 

“Tradicionalni” vjernik .39 


74 

Vjernik, ali ne prihvaća sve doktrine –.24 

Uvjereni vjernik i prihvaća sve doktrine –.23 

3.3. Dimenzije kulturnog i političkog konzervativizma kao prediktori političkih 

opcija 

Kako bismo utvrdili doprinos pojedinih dimenzija kulturnog i političkog konzervativizma 

u predikciji rezultata na dimenzijama političkih opcija, primijenili smo 

multipluregresijsku analizu koja omogućuje uvid u odnos između nekoliko nezavisnih 

ili prediktor varijabli i pojedinačne zavisne ili kriterij varijable. Nastojali


smo utvrditi koje se od prediktor varijabli (dimenzije kulturnog i političkog konzervativizma) 

nalaze u statistički značajnim korelacijama s pojedinačnom kriterij 

varijablom ili dimenzijom političke opcije. Sumarni rezultati regresijskih analiza 

prikazani su u tablici 10. 

Kao značajnim prediktorima bunjevačke opcije pokazali su se antizapadna orijentacija, 

jugonostalgija, militaristički sentiment i pokoravanje državnom autoritetu. 

Oko 18% varijance kriterij varijable objašnjeno je prediktor varijablama. Vidimo da 

se politički konzervativizam nalazi u pozitivnoj korelaciji s preferiranjem bunjevačke 

političke opcije. 

Kao značajnim prediktorima hrvatsko-mađarske i srbijanske građanske opcije pokazali 

su se u negativnom smjeru antizapadna orijentacija, militaristički sentiment 

i jugonostalgija, a u pozitivnom smjeru autoritarna poslušnost. Oko 16% varijance 

kriterij varijable objašnjeno je prediktor varijablama. Politički konzervativizam 

nalazi se u negativnoj korelaciji s preferiranjem hrvatsko-mađarske i srbijanske 

građanske političke opcije. Valja uočiti kako dimenzije kulturnog konzervativizma 

nemaju nikakvu ili vrlo malu važnost u predikciji rezultata na ovoj političkoj opciji. 

Kao značajnim prediktorima srbijanske nacionalističke opcije pokazali su se u pozitivnom 

smjeru antizapadna orijentacija, militaristički sentiment i pokoravanje 

državnom autoritetu, a u negativnom smjeru jugonostalgija. Oko 12% varijance 

kriterij varijable objašnjeno je prediktor varijablama. Vidimo kako se jedan tip 

političkog konzervativizma nalazi u pozitivnoj korelaciji s preferiranjem srbijanske 

nacionalističke opcije. 

Tablica 10. 

Sumarni rezultati regresijske analize prediktora kulturnog i političkog konzervativizma na 

dimenzijama političkih opcija 

Bunjevačka 

opcija 

Hrvatsko-mađarska i srbijanska 

demokratska opcija 

Srbijanska 

nacionalistička opcija 

Prediktori (beta) (beta) (beta) 

Patrijarhalni sindrom .08 –.06 .02 

Autoritarna poslušnost –.06 .10* .00 

Pokoravanje državnom autoritetu .17*** .05 .13** 

Antizapadna orijentacija .15** –.25*** .18*** 

Jugonostalgija .14** –.10* –.09* 

Militaristički sentiment .17*** –.19*** .16** 

F-omjer (6,482) 18.72 15.44 11.19 

R .43 .40 .35 

R2 .18 .16 .12 

*p


4. Rasprava 

Na temelju veličina interfaktorskih korelacija koje postoje između patrijarhalnog 

sindroma, autoritarne poslušnosti i pokoravanja državnom autoritetu vidimo da se 

koncept kulturnog konzervativizma, kako smo ga definirali u ovom radu, može 

tretirati kao jednodimenzionalni konstrukt društvenih stavova na razini faktora 

drugog reda što ukazuje na visoku unutarnju konzistentnost (Cronbachov alfa = 

.84). Drugim riječima, prihvaćanje tradicionalnih uloga među spolovima, preferiranje 

autoritarno-konformističkog načina mišljenja i sklonost podvrgavanju političkom 

autoritetu jesu strukturalne komponente našega koncepta kulturnog konzervativizma 

koji u izvjesnoj mjeri korespondira sa socijalno-psihološkim sadržajem 

“autoritarnog konzervativizma” (Miller i sur., 1981.), odnosno Altemeyerovim konceptom 

“desne autoritarnosti” (1988.). Povezanost između patrijarhalnog sindroma 

i autoritarne poslušnosti (r = .43, p


konflikata traži se u militarizaciji društva. S obzirom na utvrđenu strukturalnu 

povezanost dimenzija političkog konzervativizma, vidimo da se i jugonostalgični 

sentiment može tretirati kao jedan aspekt političko-obrambenog mehanizma. 

Rezultati analize varijance pokazali su da se ispitanici različitih sociodemografskih 

karakteristika međusobno statistički značajno razlikuju u pogledu stupnja izražavanja 

kulturnog i političkog konzervativizma kao jednodimenzionalnih konstrukata. 

Međutim, ne doprinose sve sociodemografske varijable podjednako njihovoj 

internalizaciji. Kulturni konzervativizam u većoj je mjeri prisutan kod muških ispitanika, 

starijih, niže obrazovanih, kod ateista i “tradicionalnih” vjernika koji se 

nacionalno izjašnjavaju samo kao Bunjevci, i to neovisno o tome žive li na selu ili 

u gradu. Politički je pak konzervativizam u najvećoj mjeri prisutan kod Bunjevaca 

s nižim stupnjevima školske naobrazbe i “tradicionalnih” vjernika, i to neovisno o 

njihovoj kronološkoj dobi. Postoji također određena tendencija da ispitanice i oni 

na selu u nešto većoj mjeri iskazuju “sindrom” političkog konzervativizma. 

Na temelju ovih nalaza možemo zaključiti kako je kulturni i politički konzervativizam 

u većoj mjeri prisutan kod niže obrazovanih “samo” Bunjevaca koji su 

“tradicionalni” vjernici, praktični ateisti (vjernik je samo utoliko što poštuje i drži 

se običaja svoga naroda). 

I rezultati kanoničke diskriminacijske analize ukazali su na postojanje jednog generalnog 

faktora konzervativizma u čijoj se strukturi nalaze sve dimenzije kulturnoga 

i političkog konzervativizma, tj. patrijarhalni sindrom, autoritarna poslušnost, 

pokoravanje državnom autoritetu, antizapadna orijentacija, jugonostalgija i 

militaristički sentiment. Latentna konfiguracija ovoga kanoničkog faktora, koji je u 

najvećoj mjeri internaliziran kod niže obrazovanih i ispitanika koji se nacionalno 

izjašnjavaju samo kao Bunjevci, potvrđuje nalaze onih istraživanja koja su utvrdila 

strukturalnu povezanost autoritarnih tendencija i preferiranja političkih vrijednosti 

bivših komunističkih sustava (McFarland i sur., 1992.; Šram, 2006.) te povezanost 

između autoritarnih predispozicija i percipiranja socijetalnih prijetnji (Feldman i 

Stenner, 1997.). Vidljivo je da su se školska naobrazba i nacionalna samoidentifikacija 

pokazali kao najbolji prediktori kulturnog i političkog konzervativizma, odnosno 

generalnog konzervativizma kojeg smo nazvali tradicionalna autoritarnost 

i socijalistički mentalitet. Drugim riječima, niže obrazovani Bunjevci u većoj mjeri 

iskazuju onu političku ideologičnost koja korespondira sa socijalističkim mentalitetom 

u čijoj se kulturnoj i psihološkoj pozadini nalazi jedna vrsta tradicionalne 

autoritarnosti. 

Ostale sociodemografske varijable nemaju takav utjecaj na pojavljivanje jednoga 

ovakvo definiranog faktora generalnog konzervativizma. Naime, za pripadnike 

pojedinih sociodemografskih skupina karakteristični su različiti obrasci konzervativizma. 

Tako je, primjerice, kulturni konzervativizam ili tradicionalna autoritarnost 

dominantnija kod starijih ispitanika, dok je politički konzervativizam ili 

socijalistički mentalitet dominantniji kod onih koji žive na selu. A jedan tip paternalističko-socijalističkog 

mentaliteta karakterističan je za ateiste i “tradicionalne” 


77


vjernike. Ovi nalazi samo ukazuju da pojavljivanje generalnog konzervativizma 

nazvanog “tradicionalna autoritarnost i socijalistički mentalitet” ne ovisi toliko o 

dobi i rezidencijalnom statusu koliko o formalnom stupnju naobrazbe, prisutnosti 

“bunjevačkog sindroma” u nacionalnoj samoidentifikaciji i manjem stupnju religioznosti. 

Očito je da visok stupanj religioznosti u populaciji bunjevačkih Hrvata 

nije u pozitivnoj korelaciji s autoritarnim i konzervativnim tendencijama na što su 

ukazala istraživanja provedena na nekim drugim uzorcima (Labus, 2005.; Sekulić i 

Šporer, 2006.; Šram, 2001.c). Dapače, veći stupanj religioznosti povezan je s manjim 

stupnjem izražavanja autoritarno-konzervativnih tendencija. Drugim riječima, autoritarno-konzervativne 

tendencije u većoj mjeri izražavaju bunjevački Hrvati kod 

kojih je prisutan manji stupanj deklarativne religioznosti. (Spol ispitanika pokazao 

se irelevantnim za pojavljivanje bilo kakve interpretabilne konfiguracije dimenzija 

kulturalnog i političkog konzervativizma.) 

Latentna konfiguracija kanoničkih faktora deriviranih na temelju školske naobrazbe 

i nacionalne samoidentifikacije daje dovoljno dokaza da koncept konzervativizma 

kao faktor višega reda nije samo sindrom društvenih stavova nego i sindrom 

specifičnih osobina ličnosti (Milas, 2000.), odnosno da se na temelju poznavanja 

određenih društvenih stavova može jednim dijelom zaključivati o postojanju specifične 

strukture ličnosti (Christie, 1991.) ili pak da se na temelju poznavanja specifičnih 

osobina ličnosti može prognozirati pojavljivanje određene konzervativne 

ideologije (Duckitt, 2001.; Šram, 2000.; Tomkins, 1995.) ili političkih vrijednosnih 

orijentacija (Caprara i sur., 2006.). 


78 

Faktorska struktura političkih opcija, definirana hipotetskim višestrukim stranačkim 

preferencijama ukazala je da u političkoj svijesti bunjevačkih Hrvata postoji 

bunjevačka opcija, hrvatsko-mađarska i srbijanska demokratska opcija i srbijanska 

nacionalistička opcija. Vidljiva je dakle politička heterogenost ovoga biračkog 

tijela. Pošli smo od pretpostavke da pojedine dimenzije kulturnog i političkog 

konzervativizma u značajnoj mjeri doprinose preferiranju različitih političkih opcija 

što su i potvrdili rezultati regresijske analize. Sve tri dimenzije političkoga i 

jedna dimenzija kulturnog konzervativizma (pokoravanje državnom autoritetu) 

pokazale su se značajnim prediktorima preferencije bunjevačke opcije. Drugim 

riječima, u političko-psihološkoj pozadini preferiranja onih političkih stranaka koje 

negiraju pripadnost bačkih Bunjevaca hrvatskom narodu leži “relikt” socijalističkog 

mentaliteta kojega karakterizira jedan tip političke dominantno-submisivne autoritarnosti 

(militaristički sentiment i pokoravanje državnom autoritetu). Vrlo sličnu 

konfiguraciju prediktor varijabli imaju bunjevačka opcija i srbijanska nacionalistička 

opcija (preferiranje Miloševićevih socijalista, Šešeljevih radikala i Koštuničinih 

demokrata). 

U pozadini ovih političkih opcija nalazi se onaj aspekt političkog konzervativizma 

kojeg karakterizira jedan “antieuropski etatističko-militaristički sindrom”. Upravo 

iz ovog razloga i postoji pozitivna korelacija između ove dvije političke opcije (r 

= .25, p


negativnoj je korelaciji s preferiranjem srbijanske nacionalističke opcije. Ovaj nalaz 

ukazuje na činjenicu da različiti motivi mogu ležati u pozadini, na prvi pogled, 

istog stavovsko-vrijednosnog obrasca (Jost i sur., 2003.). 

Nalaze našega istraživanja potvrđuju ona koja su ukazala na povezanost političkog 

konzervativizma i preferencija nacionalističkih političkih opcija (McFarland, 1996.; 

Šram, u tisku), te povezanost određenog profila ličnosti i stranačkih preferencija 

(Caprara, Barbaranelli i Zimbardo, 1999.; Šiber, 1998.b). Radi se o tome da se 

u psihološkoj pozadini i kulturnog i političkog konzervativizma nalaze različite 

vrste autoritarnih tendencija. Treba međutim razlikovati koji se tip autoritarnosti 

nalazi u pozadini jednoga ili drugog stavovsko-vrijednosnog konstrukta. U tom 

smislu može nam pomoći razlikovanje ego-obrambene autoritarnosti i kognitivne 

autoritarnosti. Ego-obrambena autoritarnost obrazac je stavova i ponašanja koji se 

temelji na “eksternalizaciji obrane ega” u kojem se naglašava iracionalnost, tj. ulaganje 

velike energije u uspostavljanje unutarnje ravnoteže (Greenstein, 1987.:108). 

U tom slučaju dolazi do krive percepcije stvarnosti, a istovremeno se pojavljuje, 

kaže Greenstein, neosjetljivost za nijansirane i suptilne međuljudske odnose koja 

je popraćena jednom vrstom agresivnosti. S obzirom na psihološku strukturu 

komponenti kulturnog konzervativizma mogli bismo zaključiti da ovaj stavovskovrijednosni 

konstrukt u značajnoj mjeri korespondira s jednom vrstom ego-obrambenog 

mehanizma. Komponente političkog konzervativizma više korespondiraju s 

jednom vrstom kognitivne autoritarnosti koja se temelji na “naučenim koncepcijama 

stvarnosti više negoli u labirintu procesa ego-obrambene tipologije”, odnosno 

više je “refleksija aktualnih uvjeta u kojima pojedinac živi” (Greenstein, 1987.:109), 

ali isto tako i refleksija socijalnog i političkog nasljeđa. 

Radi se o tome da je socijalistički mentalitet kao “relikt” komunističke ideologije 

jedan naučeni obrazac autoritarnih stavova i ponašanja. Imamo li na umu činjenicu 

da sve dimenzije kulturnog i političkog konzervativizma sudjeluju u latentnoj konfiguraciji 

kanoničkih faktora deriviranih na temelju razlika u školskoj naobrazbi i 

nacionalnoj samoidentifikaciji, onda možemo zaključiti da je kod niže obrazovanih 

Bunjevaca istovremeno prisutna i ego-obrambena i kognitivna autoritarnost. 

Prisutnost snažnog super ega i slabog ega navodi ih na kruto prihvaćanje gotovo 

svakoga, ali primarno političkog autoriteta. Drugim riječima, prisutnost stavovskovrijednosnog 

obrasca “tradicionalna autoritarnost i socijalistički mentalitet” može 

kod nižih obrazovnih slojeva “samo” Bunjevaca dovesti do kraće ili duže kolektivne 

suspenzije realnosti zbog kognitivne rigidnosti koja se nalazi u njegovoj psihološkoj 

pozadini. Naime, različiti aspekti autoritarnih tendencija često su povezani s kognitivnom 

rigidnošću (Durrheim, 1997.) i onom vrstom dogmatizma kojeg karakterizira 

kratkoročna orijentiranost na budućnost i jaka orijentacija prema autoritetu 

(Rokeach, 1960.). 

Činjenica da dimenzije kulturnog konzervativizma kao što su patrijarhalni sindrom 

i autoritarna poslušnost ne sudjeluju značajno u predikciji rezultata na dimenzijama 

političkih opcija govori o tome da je prisutnost jednoga tipa političkog konzervativizma 

(“antieuropski etatističko-militaristički sindrom”) kod bunjevačkih Hrvata 


79


sklonih bunjevačkoj ili srbijanskoj nacionalističkoj političkoj opciji više u funkciji 

obrane pred višeznačnom i nesigurnom društvenom stvarnošću (Foxman, 1976.) 

negoli je u psihoanalitičkom značenju neki “čisti” ego-obrambeni mehanizam. Isto 

tako možemo zaključiti da tradicionalna autoritarnost bunjevačkih Hrvata nije 

onaj kulturni obrazac koji će nužno sam po sebi dovesti do preferiranja nehrvatskih 

političkih opcija. To znači da neke tradicionalne vrijednosti “zajednice” kao 

tipa društvene skupine u Tönniesovom značenju ne moraju nužno biti onaj vrijednosno-kulturni 

referentni okvir koji će značajno doprinijeti pojavljivanju različitih 

političkih opcija. Najbolji je dokaz za ovu tvrdnju nalaz da nijedna od dimenzija 

kulturnog konzervativizma ne sudjeluje značajnije u predikciji rezultata na dimenziji 

hrvatsko-mađarske i srbijanske građanske opcije. Očigledno je da “politički 

liberalizam”, karakterističan za bunjevačke Hrvate koji preferiraju hrvatsko-mađarsku 

i srbijansku građansku opciju, ne podrazumijeva nužno odsutnost tradicionalne 

autoritarnosti ili kulturnog konzervatizma. Drugim riječima, tradicionalna 

autoritarnost ili kulturni konzervativizam ne mora biti inhibirajući faktor niti u suprotnosti 

s preferiranjem liberalnih i demokratskih vrijednosti i političkih opcija. 


80 

Rekli smo već ranije da povezanost specifičnosti psiholoških motiva i procesa ili 

osobina ličnosti s određenim društvenim stavovima i vrijednosnim orijentacijama 

u značajnoj mjeri određuje teorijski pristup konzervativizmu. Čini nam se da bi 

za razumijevanje “tradicionalne autoritarnosti i socijalističkog mentaliteta” bilo 

najprikladnije koristiti teorijski pristup koji polazi od teorije ličnosti i individualnih 

razlika premda i drugi pristupi nisu sasvim isključeni. Kod niže obrazovanih i 

manje religioznih “samo” Bunjevaca prisutan je visok stupanj podložnosti autoritetima 

(autoritarna poslušnosti ili submisivnost), jedna vrsta autoritarne agresivnosti 

(militaristički sentiment) i visok stupanj konvencionalnog i tradicionalnog mišljenja 

i ponašanja što se očituje u prisutnosti visokog stupnja patrijarhalnog sindroma 

(Altemeyer, 1988.). Prisutnost antizapadne orijentacije zacijelo je jednim dijelom 

produkt netolerantnosti dvoznačnosti koja predstavlja tendenciju da se dvoznačne 

socijalne ili političke situacije percipiraju kao izvor prijetnje. Naime, s povećanjem 

kognitivne i motivacijske potrebe za sigurnošću, netolerantnost dvoznačnosti dovodi 

do toga da se pojedinac ili određene socijalne skupine priklanjaju pouzdanim 

stvarima i situacijama, da donose preuranjene zaključke i da održavaju različite 

stereotipe (Frenkel-Brunswik, 1949.). Visok stupanj jugonostalgičnog sentimenta 

ukazuje na prisutnost različitih oblika izbjegavanja neizvjesnosti (Wilson, 1973.) 

koja se pojavila raspadom bivše Jugoslavije i ekonomskog poretka socijalističkog 

sustava. Riječ je o jednoj generalnoj osjetljivosti na iskustvo prijetnje i anksioznosti 

u stanju nesigurnosti. Svi ovi kognitivni i motivacijski mehanizmi doprinose pojavljivanju 

jednog generalnog faktora konzervativizma koji se manifestira u različitim 

oblicima dogmatizma ili “zatvorenog uma” (Rokeach, 1960.). 

Vidimo da potreba za kognitivnim referentnim okvirom (znati i razumjeti), te potreba 

za izbjegavanjem ili odbacivanjem prijetećih aspekata realnosti dovodi do 

pojavljivanja i manifestiranja one vrste konzervativizma koju smo nazvali “tradicionalna 

autoritarnost i socijalistički mentalitet”. Ukoliko je potreba za izbjegavanjem 

prijetnje jača, utoliko će potreba za znanjem i razumijevanjem stvarnosti biti


slabija. Ovo nužno dovodi do zatvorenog sustava vjerovanja ili različitih oblika 

socijalne, političke i nacionalno-identifikacijske rigidnosti, odnosno do kognitivne 

zatvorenosti koja će uvelike smanjiti konfuznost, nesigurnost i međunacionalnu 

nesigurnost društva ili zajednice u kojoj se živi (Webster i Kruglanski, 1994.). Možemo 

dakle uočiti da se u latentnoj strukturi generalnog konzervativizma, karakterističnog 

za niže i manje religiozne socijalne slojeve “samo” Bunjevaca, nalazi povezanost 

između različitih epistemičkih, egzistencijalnih i ideoloških motiva. Ako 

i ovu vrstu konzervativizma tretiramo kao “motivarnu socijalnu kogniciju” (Jost i 

sur., 2003.), tek onda možemo razumjeti zašto kod dijela bunjevačkih Hrvata postoji 

povezanost između političkog konzervativizma ili socijalističkog mentaliteta s 

preferiranjem bunjevačke političke opcije s jedne i srbijanske nacionalističke opcije 

s druge strane. 

Pojavljivanje i razvoj konzervativizma nije samo produkt društvenog nasljeđa, socijalnog 

statusa i odgojnih faktora, već je jednim dijelom uvjetovan hereditarnim 

faktorom u smislu postojanja naslijeđenih osobina ličnosti koje mogu biti povezane 

s internalizacijom određenih društvenih stavova (Bouchard i sur., 2003.; Wilson, 

1973.). Kao takav socijalno-psihološki hibrid konzervativizam ne podliježe lakim 

i brzim promjenama (Kelman, 1972.; McGuire, 1972.). Vrlo je teško očekivati da bi 

podjele bunjevačkih Hrvata na “samo” Bunjevce s jedne i na Hrvate s druge strane 

brzo i lako nestale kada bi srbijanska politika i država prestale davati političku i 

svaku drugu potporu bunjevačkoj nehrvatskoj opciji, pa čak i onda kad bi srbijanske 

vlasti nedvosmisleno potvrdile da su Bunjevci dio hrvatskog naroda i da se svi 

trebaju nacionalno izjašnjavati kao Hrvati. Hrvatska vanjska politika i njena diplomacija 

još bi manje doprinijele konsolidaciji hrvatske nacionalne svijesti u slučaju 

aktivnog uključivanja u rješavanje postojećeg problema nacionalnog identiteta bunjevačkih 

Hrvata. Ova podjela i njihova politička zloporaba ostat će sve dotle dok 

se na popisu stanovništva bude pružala mogućnost da se bunjevački Hrvati nacionalno 

mogu izjasniti samo kao Bunjevci. Nerealno je očekivati da će država Srbija 

od toga odustati i uskratiti ovu vrstu ljudskih prava na “nacionalno” samoopredjeljenje. 

Isto tako, nerealno je očekivati da će bilo kakav domaći politički marketing 

imati značajnijeg uspjeha u konsolidaciji hrvatskog identiteta bačkih Bunjevaca. 

Literatura 

1. Adorno, T. W.; E. Frenkel-Brunswik; D. L. Levinson; R. Nevitt Stanford (1950). The Authoritarian 

Personality. New York: Harper & Sons. 

2. Altemeyer, R. A. (1988). Enemies and Freedom: Understanding right-wing authoritarianism. 

San Francisco: Jossey-Bass. 

3. Antunovich, I. (1879). Bog s’ Čoviekom. U Vacu: Tiskom G. Serédy obrtna zavoda gluhoniemih. 

4. Bouchard, T. J. Jr.; N. L. Segal; A Tellegen; M. Mcgue; M. Keyes; R. Krueger (2003). 

Evidence for the construct validity and heritabiliti of the Wilson-Patterson conservatism 

scale: a reared-apart twins study of social attitudes. Personality and Individual 

Differences, 34 (6):959–969. 


81



82 

5. Bušić, K. (2004). Migracije i kulturni identitet Hrvata-Bunjevaca. U: J. Temunović (ur.). 

Zbornik radova o biskupu Lajči Budanoviću (119–188). Subotica: Zadužbinski odbor 

Zadužbine biskupa Budanovića. 

6. Caprara, G. V.; C. Barbaranelli; P. G. Zimbardo (1999). Personality Profiles and Political 

Parties. Political Psychology, 20 (1):175–197. 

7. Caprara, G. V.; Shalom Schwartz, C.; Capanna, M. V.; C. Barbaranelli (2006). Personality 

and Politics: Values, Traits, and Political Choice. Political Psychology, 27 (1):1–28. 

8. Christie, R. (1991). Authoritarianism and related constructs. U: J. P. Robinson, P. R. Shaver; 

L. S. Wrightsman (Eds.). Measures of personality and social psychological attitudes. 

San Diego: Avademic Press: 501–571. 

9. Duckitt, J. (2001). A dual-process cognitive-motivational theory of ideology and prejudice. 

In: M. P. Zanna (Ed.). Advances in Experimental Social Psychology. Vol. 33:41–113. 

10. Dulić, J. (2006). Modernizacija istočnoevropskih društava u konceptualnom okviru 

teorije društvenih sistema. Seminarski rad na postdiplomskom studiju. Novi Sad: Filozofski 

fakultet, Odsjek za sociologiju. 

11. Durrheim, K. (1997). Theoretical Conundrum: The Politics and Science of Theorizing 

Autoritarian Cognition. Political Psychology, 18 (3):625–647. 

12. Feldman, S.; Stenner K. (1997). Perceived Threat and Authoritarianism. Political Psychology, 

18 (4):741–770. 

13. Fine-Davis, M. (1989). Attitudes Toward the Role of Women as Part of a Larger Belief 

System. Political Psychology, 10 (2):287–308. 

14. Foxman, P. (1976). Tolerance for Ambiguity and Self-Actualization. Journal of Personality 

Assessment, 40 (1):67–72. 

15. Frenkel-Brunswik, E. (1949). Intolerance of ambiguity as an emotional perceptual personality 

variable. Journal of Personality, 18:108–143. 

16. Greenstein, F. I. (1987). Personality and Politics. Princeton: Princeton University Press. 

17. Golubović, Z. (2005). Authoritarian Heritage and Obstacles to Development of Civil Society 

and Democratic Political Culture. U: Vujadinović, D.; Veljak, L.; Goati, V.; Pavićević, 

V. (Eds.). Between Authoritarianism and Democracy. Belgrade: CEDET: (255–270). 

18. Gurvitch, G. (1965). Savremeni poziv sociologije. Sarajevo: Izdavačko preduzeće “Veselin 

Masleša”. 

19. Ilišin, V. (2002). Mladi i politika. U: Ilišin, V.; Radin, F. (ur.), Mladi uoči trećeg milenija. 

Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu i Državni zavod za zaštitu obitelji, 

materinstva i mladeži: 155–202. 

20. Johnson, S. D.; Tamney, J. B. (2001). Social traditionalism and economic conservatism: 

Two conservative political ideologies in the United States. Journal of Social Psychology, 

141 (2):233–243. 

21. Jost, J. T.; Glaser, J.; Kruglanski, A. W.; Sulloway; F. J. (2003). Political Conservatism as 

Motivated Social Cognition. Psychological Bulletin. 129 (3):339–375. 

22. Kelman, H. C. (1972). Processes of opinion change. In: Cohen, J. B. (Ed.). Behavioral 

Science and Consumer Behavior. New York: The Free Press: 293–305. 

23. Labus, M. (2005). Vrijednosne orijentacije i religioznost. Sociologija sela, 168 (2):383– 

408. 

24. Lukić, R. D. (1987). Formalizam u sociologiji. Zagreb: Naprijed. 

25. Mcfaraland, S. G.; Ageyev, V. S.; Abalakina-Paap, M. A. (1992). Authoritarianism in the 

former Soviet Union. Journal of Personality and Social Psychology, 63 (6):1004–1010. 

26. Mcfarland, S. G., Ageyev, V. S.; Djintchaeadze, N. (1996). Russian authoritarianism two 

years after communism. Personality and Social Psychology Bulletin, 22 (2):210–217. 

27. Mcguire, W. J. (1972). The current status of cognitive consistency theory. In: Cohen, J. B. 

(Ed.). Behavioral Science of Consumer Behavior. New York: The Free Press: 253–274.


28. Milas, G. (1998). Korelacijska i eksperimentalna studija odnosa temeljnih dimenzija 

društvenih stavova, ličnosti i društvene poželjnosti. Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski 

fakultet, Odsjek za psihologiju. 

29. Milas, G. (2002). Mjerenje posvađanih sestara: dispozicijska objašnjenja u psihologiji 

ličnosti i socijalnoj psihologiji. Društvena istraživanja, 60–61 (4–5):577–601. 

30. Miller, J.; Slomczynski, K.; Schoenberg, R. J. (1981). Assessing Comparability of Measurement 

in Cross-National Research: Authoritarian-Conservatism in Different Sociocultural 

Settings. Social Psychology Quarterly, 44 (3):178–191. 

31. Muller, J. Z. (2001). Conservatism: Historical aspects. In: Smelser, N. J.; Baltes, P. B. 

(Eds.). International Encyclopedia of the Social and Behavioral Sciences. Amsterdam: 

Elsevier: 2624–2628. 

32. Pennington, D. C. (2001). Osnove socijalne psihologije. Jastrebarsko: Naklada slap. 

33. Rokeach, M. (1960). The open and closed mind. New York: Basic Books. 

34. Sekulić, A. (1990). Bački Bunjevci i Šokci. Zagreb: Školska knjiga. 

35. Sekulić, D.; Šporer, Ž. (2006). Religioznost kao prediktor vrijednosnih orijentacija. Revija 

za sociologiju, 37 (1–2):1–19. 

36. Stantić, A. (2006). Bunjevačka obiteljska zadruga – I. dio. Subotica: “Hrvatska riječ”, br. 

191, 13. listopada. 

37. Suedfeld, P. (1997). Reactions to Societal Trauma: Distress and/or Eustress. Political 

Psychology, 18 (4):849–861. 

38. Šiber, I. (1984). Psihologija i društvo. Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost. 

39. Šiber, I. (1998a). Povijesni i etnički rascijepi u hrvatskom društvu. U: Kasapović, M.; 

Šiber, I.; Zakošek, N. Birači i demokracija. Zagreb: Alinea: 51–71. 

40. Šiber, I. (1998b). Autoritarna ličnost, politički svjetonazor i stranačka preferencija. Politička 

misao, 35 (4):193–209. 

41. Šram, Z. (2000). Ideologijski obrasci i osobine ličnosti. Subotica: Hrvatski kulturni centar 

“Bunjevačko kolo”. 

42. Šram, Z. (2001a). Antizapadna orijentacija kao komponenta šire ideologijske matrice: 

slučaj Vojvodine. Politička misao, 38 (2):91–110. 

43. Šram, Z. (2001b). Dimenzije agresivnosti kao psihološka pozadina političkih orijentacija 

i etnocentrizma: komparacija različitih sociodemografskih skupina u Vojvodini. 

Migracijske i etničke teme, 17 (4):353–375. 

44. Šram, Z. (2001c). Religioznost i društvena svijest: analiza odnosa na uzorku građana 

Subotice. Crkva u svijetu, 36 (4):389–418. 

45. Šram, Z. (2006). Socijalni stavovi i osobine ličnosti kao komponente političke kulture. 

U: Mihailović, S. (ur.). Pet godina tranzicije u Srbiji II. Beograd: Socijaldemokratski 

klub i Fondacija Friedrich Ebert: 200–218. 

46. Šram, Z. (2007). Društveni karakter, politička kultura i struktura ličnosti: komparativna 

analiza zagrebačkih i beogradskih studenata. Doktorska disertacija. Zagreb: Fakultet 

političkih znanosti. 

47. Šram, Z. (u tisku). Konstrukt socijalnog konzervativizma i stranačke preferencije: slučaj 

Srbije. Politička misao. 

48. Tomkins, S. S. (1995). Ideology and affect. In: Demos, E. V. (Ed.). Exploring affect: The 

selected writings of Silvan S. Tomkins. New York: Cambridge University Press: 109–167. 

49. Webster, D. M. (1994). Individual differences in need for cognitive closure. Journal of 

Personalty and Social Psychology, 67(6):1049–1062. 

50. Wilson, G. D. (1973). The psychology of conservatism. London: Academic Press. 

51. Zvonarević, M. (1989). Socijalna psihologija. Zagreb: Školska knjiga. 

52. Žigmanov, T. (2006). Hrvati u Vojvodini danas – traganje za identitetom. Zagreb: Hrvatska 

sveučilišna naklada. 


83



Zlatko Šram 

Croatian Academic Association 

Section of sociology, psychology and political sciences, Subotica, Serbia 

e-mail: sram.had@tippnet.co.yu 

Cultural and political conservatism of the Croatian Bunjevci in Vojvodina 

Abstract 

On a sample of the Bunjevci Croats in Vojvodina (the Republic of Serbia) we tried to find 

out (1) how sociodemography and declared religiousness are connected with cultural and 

political conservatism, (2) the impact of sociodemography and declared religiousness on 

latent dimensions of cultural and political conservatism, and (3) the anticipated significance 

of various dimensions of conservatism regarding preferences for different political options. 

The data reported here were obtained by standard survey methods on a sample of adult 

population in Subotica (N=489), where one half of subjects declared themselves Croats and 

the other half just Bunjevci. The results showed that the political-cultural pattern called 

“traditional authoritarianism and socialist-communist mentality” was more present in the 

poorly educated who declared themselves just Bunjevci and at the same time expressed a 

lower level of religiousness. Political conservatism or socialist-communist mentality, but not 

cultural conservatism, proved a significant indicator of preferred political options which 

negate the Bunjevci Croats’ affiliation to the Croatian nation. Political-cultural conservatism 

of one part of the Croatian Bunjevci should be explained and understood by concepts of 

authoritarianism, intolerance of ambiguity, avoidance of uncertainty and dogmatism. 

Key words: conservatism, traditional authoritarianism, socialist-communist mentality, 

political options, Bunjevci Croats, Vojvodina 




84

UDK: 294:282]:316.347(497.4) 


Hare Kristos: usporedba religioznosti 

sljedbenika Zajednice za svjesnost Krišne i 

katolika 

Aleš Črnič 1 

Fakulteta za družbene vede, Ljubljana, Slovenija 

Oddelek za kulturologijo 

e-mail: ales.crnic@fdv.uni-lj.si 

SAŽETAK U članku su analizirane razlike u intenzitetu vjerske prakse slovenskih 

sljedbenika pokreta Hare Krišna i katolika, zatim je provjeren utjecaj tih razlika na 

svakodnevni život sljedbenika Krišne i katolika te njihov odnos prema društvu. U 

analizi su korišteni podaci prve sustavne sociološke analize nekog novog religijskog 

pokreta u Sloveniji koji su uspoređeni s podacima ispitivanja javnog mišljenja Aufbruch 

(1997 (SJM 97/2) i ISSP 1998 (SJM 98/1). Potvrđena je pretpostavka o mnogo 

intenzivnijoj vjerskoj djelatnosti sljedbenika pokreta Hare Krišna, koji su u svom 

svakodnevnom životu, gledano sa stajališta primjene vjerskih načela, prilično ortodoksni, 

što u suprotnosti s općim vjerovanjem ne rezultira izrazitom zatvorenošću 

Zajednice za svjesnost Krišne i njezinom odvojenošću od okoline i društva općenito, 

kao ni nekom natprosječnom konzervativnošću njezinih pripadnika. 

Ključne riječi: religioznost, Hare Krišna, novi religijski pokreti, kultovi, katolicizam, 

Slovenija 

Primljeno: lipanj 2007. 


1. Uvod 

Iz teorije koja je postepeno nastala na temelju višegodišnjih istraživanja s područja 

sociologije novih religijskih pokreta, znamo da se male, alternativne vjerske skupine 

razlikuju od velikih, etabliranih vjerskih institucija uglavnom po organizacijskoj 

strukturi i odnosima s okolinom. Istraživanja novih religijskih pokreta u pravilu se 

1 Dr. Aleš Črnič je docent na Odsjeku za kulturologiju Fakulteta društvenih znanosti u 

Ljubljani. Godine 2005. izdao je monografiju V imenu Krišne: družboslovna študija gibanja 

Hare Krišna (U ime Krišne: sociološka studija pokreta Hare Krišna). 




85


usredotočuju na društvene uzroke, okolnosti njihova nastanka, posljedice i na društvene 

reakcije na njihovo pojavljivanje i djelovanje, a često se podrobno analizira 

i tko su njihovi sljedbenici i zašto se pridružuju takvim vjerskim skupinama. Kad 

uspoređujemo male, alternativne vjerske skupine s velikim, etabliranim vjerskim 

institucijama, mi sociolozi rjeđe se usredotočujemo na razlike u vjerskoj praksi. 

U ovom članku 2 autor je pokušao upravo ovo posljednje: zanimaju ga razlike u 

intenzitetu vjerske prakse sljedbenika pokreta Hare Krišna i katolika, a u sljedećem 

koraku i eventualne posljedice tih razlika u svakodnevnom životu jednih i 

drugih vjernika i u njihovom odnosu prema društvu. Pretpostavljamo naime, da su 

sljedbenici pokreta Hare Krišna u Sloveniji mnogo aktivniji u svojim neposrednim 

vjerskim aktivnostima, no zanimalo nas je jesu li onda (što često čujemo u javnosti) 

i nužno konzervativniji i zatvoreni u svoju zajednicu, te tako na određeni način 

odvojeni od šire društvene zajednice. Za usporedbu s katoličkom religioznošću 

izabrali smo novi religijski pokret, koji u Sloveniji postoji već dva desetljeća, ali koji 

je ipak dovoljno velik, vidljiv i prepoznatljiv da o njemu možemo sresti čitav niz 

stereotipa koje javnost u suvremenim zapadnim društvima već desetljećima pripisuje 

sektama: prvenstveno autoritativnost, fanatizam, zatvorenost i izdvojenost 

iz društva u kojemu djeluju. Pomoću dubinske, sveobuhvatne sociološke analize 

usmjerene po prvi put u Sloveniji na neku od manjih, alternativnih vjerskih zajednica, 

pokušali smo proučiti neke od tih stereotipa. 

Nakon kratkog opisa nastanka, razvoja i temeljnih doktrina pokreta Hare Krišna u 

članku ćemo ocrtati metodološki okvir istraživanja čiji će rezultati biti primijenjeni na 

usporedbu intenziteta vjerske prakse sljedbenika pokreta Hare Krišna i katolika. U 

prvom dijelu analize istražit ćemo vjersku prošlost sljedbenika pokreta Hare Krišna, 

u središnjem dijelu usporedit ćemo vrijeme koje jedni i drugi vjernici troše na neposredne 

vjerske aktivnosti i pokušat ćemo osvijetliti razlike između ta dva uspoređena 

tipa religioznosti, dok ćemo u završnom dijelu analizirati utjecaj izuzetno intenzivnog 

tipa religioznosti na socijalnu i doktrinarnu otvorenost/zatvorenost Zajednice za 

svjesnost Krišne, kao i ortodoksnost i konzervativnost njezinih sljedbenika. 

2. Geneza i doktrina pokreta Hare Krišna 


86 

Međunarodna zajednica za svjesnost Krišne (službeno međunarodno ime: ISKCON 

– International Society for Krishna Consciousness), poznata pod imenom pokret 

Hare Krišna, 3 nakon četiri desetljeća djelovanja na Zapadu jedan je od poznatijih, 

2 Slovenska je verzija članka bila objavljena 2005. u Teoriji i praksi, 42 (2/6), str. 674–690. 

3 Poistovjećivanje Međunarodne zajednice za svjesnost Krišne (ISKCON) s pokretom Hare 

Krišna općenito gledano nije posve ispravno. Želimo li biti jako precizni, onda je ISKCON 

samo jedan ogranak pokreta Hare Krišna, ali ogranak koji je na Zapadu daleko najmasovniji, 

pa ga zbog toga za potrebe ovoga članka možemo bez veće štete poistovjetiti s 

cjelokupnim pokretom.

A. Črnič: Hare Kristos: usporedba religioznosti sljedbenika Zajednice za svjesnost Krišne i katolika 

djelomice i kontroverznijih, a po mnogim značajkama i specifičnijih novih religijskih 

pokreta. Od mnoštva pokreta indijskog podrijetla, ovo je jedna od rijetkih 

skupina koja dosljedno ustraje na poštivanju starodrevne indijske tradicije i to ne 

samo kad se radi o doktrini i o obredima, već često i kod posve običnih, svakodnevnih 

stvari, kao što su prehrana, odjeća, i slično. Zbog toga se životni stil 

sljedbenika pokreta vidljivo razlikuje od većinske kulturne okoline, a posljedica 

su različite, često i dosta suprotne reakcije na sljedbenike pokreta i na njihovo 

djelovanje. 

Pokret Hare Krišna neposredno proizlazi iz vaišnavizma, koji je jedna od triju 

glavnih vjerskih struja klasične Indije, a u čijem se središtu nalazi štovanje boga 

Višnua. Sljedbenici pokreta Hare Krišna štuju ga u obliku Krišne i to kao sveprisutnog 

i svemogućeg vrhovnog boga, koji je ujedno i osoba. Temeljne svete spise 

pokreta predstavljaju Bhagavad-gita (Gospodinova pjesma) 4 i Bhagavata-purana, 

jedna od opsežnijih purana 5 poznata i pod imenom Šrimad Bhagavatam. Prema 

predaji, svevišnje božanstvo Krišna izgovorio je prije 5.000 godina Bhagavad-gitu i 

u njoj uspostavio pojam religije, koja je nemotivirano ljubeće služenje Svevišnjemu 

– takva potpuna predaja bogu naziva se bhakti. Prema mišljenju većine znanstvenika 

konačna verzija Gite, u obliku u kome se sačuvala do danas, nastala je negdje 

između 2. i 4. stoljeća 6 . 

Za nastanak pokreta od ključne je važnosti srednjovjekovni, preporodni duhovni 

pokret koji je predvodio Šri Krišna Čajtanja (Caitanya) Mahaprabhu (1486. 

– 1533.), za kojega sljedbenici pokreta Hare Krišna vjeruju da je (posljednja) inkarnacija 

Krišne. Čajtanjina reformirana grana vaišnavizma, koja naglašava da 

je jedini put do boga odano i ljubeće štovanje, a glavna pozornost namijenjena 

je Krišni i njegovoj pratilji Radhi, poznata je pod imenom gaudijski vaišnavizam 

(neki je nazivaju bengalski vaišnavizam). Gaudija (Gaudîya) odnosno Gaudadeša 

ili Gaud, ime je područja koje obuhvaća zapadni Bengal i dio drugog indijskog teritorija 

na kome je djelovao Šri Čajtanja Mahaprabhu. S vremenom je zemljopisna 

oznaka postala ime za sve Čajtanjine bhakte. 

Nakon što je Krišna napustio Zemlju, izvorni su nauk prenosila četiri duhovna 

učitelja nasljeđa (sampradajah). Pokret Hare Krišna spada u prvo nasljeđe – zadnji 

4 Na slovenskom imamo čak dva prijevoda: Bhagavadgita: Gospodova pesem (vidi Pacheiner-Klander, 

1990.) i prijevod s opsežnim komentarima Zajednice za svjesnost Krišne (vidi 

Prabhupada, 1998.). 

5 Slično kao i veliki epovi Mahabharata (čiji je dio i Bhagavadgita) i purane (purana doslovce 

znači “starodrevna tradicija”) su nastale u okviru bardske usmene tradicije. Najranije 

među njima navodno su svoj konačni oblik dobile negdje u 5. st. naše ere, dok su najkasniji 

tekstovi unosili u korpus uvijek nove sadržaje. 

6 Da vjernici određene vjere njezin izvor i izvor temeljnih tekstova postavljaju u drevnu 

prošlost i tako se suprotstavljaju prevladavajućem znanstvenom datiranju, nije ništa neobično 

jer na taj način samo izražavaju i legitimiraju svoje vjerovanje u “vječne istine”, a 

istodobno time svome religioznom vjerovanju daju dodatnu težinu i veću legitimnost. 


87


u tom nasljeđu duhovnih učitelja (sve od Krišne preko Čajtanje) bio je osnivač 

pokreta A. Č. Bhaktivedanta Svami Prabhupada, 7 koji nedvojbeno spada u najuspješnije 

promotore hinduističke vjere i kulture. Godine 1965. uz pomoć domaćih 

i jednog američkog sponzora doputovao je teretnim brodom iz Kalkute u SAD. 

Nakon napornog putovanja na kojemu je preživio dva infarkta, stigao je u New 

York donijevši sa sobom svoju jedinu imovinu – dvjesto kompleta svojih prijevoda 

i komentara Šrimad Bhagavatama na engleskom jeziku. Bez iskustava života na 

Zapadu i bez financijskih sredstava, u New Yorku je 1966. osnovao Međunarodnu 

zajednicu za svjesnost Krišne, koja se strelovito proširila i to prvo po SAD-u, a ubrzo 

zatim i po Velikoj Britaniji, a kasnije i po zapadnoj Europi. Svami Bhaktivedanta 

Prabhupada bio je tako prvi koji je uspješno prenio vaišnavizam na Zapad i tako 

sa sedamdeset godina ispunio zadaću koju mu je četiri desetljeća prije zadao njegov 

guru. U sljedećih deset godina nekoliko je puta proputovao zemaljsku kuglu, 

osnovao preko 100 centara svjesnosti Krišne u 49 zemalja svijeta, među ljudima 

potakao i probudio na tisuće učenika i približio vaišnavsku kulturu milijunima ljudi. 

8 Napisao je preko osamdeset knjiga s prijevodima i tumačenjima vedskih spisa. 

Umro je 17. studenoga 1977. u svetom gradu Vrindavanu u Indiji. 

Doktrinarni sustav pokreta Hare Krišna temelji se na “hinduističkom” vjerovanju u 

univerzalni zakon karme (sustav uzroka i posljedica, koji na temelju rada i djelovanja 

nekog pojedinca određuje tijek njegova sadašnjeg i budućih života) i u beskonačni 

krug reinkarnacija. Pojedinac, koji je “uvjetovana duša” uhvaćena u spone 

materijalnoga svijeta, doživljava potisnutu, nečistu savjest. U svjesnosti Krišne, koja 

je čista ljubav prema bogu, pojedinac može iskusiti prvobitnu božansku svijest savjesnim 

ispunjavanjem osnovnoga čovjekova poslanstva – služenja bogu. Tako je 

središnji koncept pokreta Hare Krišna koncept “svijesti”. Temeljni cilj svih vjerskih 

aktivnosti jeste biti u svakom trenutku svjestan svojega odnosa s bogom (što je 

Prabhupada naglasio već u samom imenu Međunarodne zajednice za svjesnost 

Krišne). Najdjelotvornije sredstvo za uspostavljanje ovakve permanentne svijesti i 

čiste ljubavi prema Krišni, trebalo bi biti ponavljanje maha-mantre (“velike mantre”), 

sastavljene od svetih božjih imena: 


88 

Hare Krišna, Hare Krišna, 

Krišna Krišna, Hare Hare. 

Hare Rama, Hare Rama, 

Rama Rama, Hare Hare. 

Krišnine bhakte mantraju (ponavljaju mantru) na dva načina: mogu je glasno pjevati 

u skupini uz pratnju glazbala (ovaj način često prati ekstatičan ples), ili tiho 

7 Za podrobniji opis Prabhupadovoga života i rada vidi njegovu biografiju (Satsvarupa, 

1994.). 

8 Tako se navodno ispunilo proročanstvo zapisano neposredno nakon njegova rođenja u 

osobnom horoskopu, da će kao sedamdesetogodišnjak prijeći ocean i postati veliki duhovni 

učitelj, te osnovati 108 hramova (Klostermaier, 2000.:155).


izgovarati u sebi pomoću krunice sa 108 drvenih kuglica (džapa-mala). Kod obje 

metode nema ni strogih ni krutih pravila, pa se zato može mantrati bilo kada. 

Krišnine bhakte trebale bi svaki dan najmanje 1.728 puta izgovoriti maha-mantru 

Hare Krišna, što predstavlja 16 krugova na džapi sa 108 kuglica (a što u prosjeku 

traje oko dva sata). Često na javnim mjestima izvode kirtan, zajedničko pjevanje 

uz pratnju glazbenih instrumenata. 

Središnja doktrinarna ideja, koja bitno određuje svakodnevni život svih sljedbenika 

pokreta Hare Krišna, izražena je u takozvana četiri regulativna načela, odnosno 

četiri načela slobode: 

1. milosti (uživanje isključivo vegetarijanske prehrane); 

2. strogosti (odreći se uživanja svih vrsta droga, kao što su opijati, alkohol, duhan, 

prava kava i pravi čaj); 

3. čistoći (suzdržavanje od spolnih odnosa izvan braka, a u okviru braka isključivo 

s namjenom rađanja djece); 

4. težnji za istinom (odreći se igara na sreću i svih oblika financijskih spekulacija). 

Navedena načela u svakodnevnom životu morao bi poštivati svaki bhakta jer se 

smatra da će mu ona pomoći u oslobađanju iz kozmičke iluzije maje, koja neprestano 

tjera pojedinca na zadovoljavanje materijalnih poriva. Na neki način radi se 

o podreligijskim načelima, koja pojedincu omogućavaju stvaranje nužnih uvjeta za 

duhovni život. 

ISKCON je već preko dva desetljeća aktivno prisutan i u Sloveniji, u kojoj od 1983. 

godine ima status vjerske zajednice. Zajednica za svjesnost Krišne unatoč svojoj 

relativnoj malobrojnosti (prema završnim procjenama istraživanja aktivnu jezgru zajednice 

čini najviše 150 jako predanih sljedbenika oko kojih se okuplja najviše dva 

puta toliko manje aktivnih članova i onih koji po svojim uvjerenjima i aktivnostima 

nisu toliko vjerni službenoj doktrini ISKCON-a, ali osjećaju bar slabu pripadnost Zajednici). 

9 Zajednica je u Sloveniji jako prepoznatljiva (vjerojatno najviše od svih kod 

nas postojećih religijskih pokreta), ali teško da bismo mogli reći da šira javnost ima 

o njezinom djelovanju bilo kakve podrobnije informacije. U djelovanju Zajednice 

mogu se zapaziti dvije jasno prepoznatljive faze. U prvom, na određeni način pionirskom 

razdoblju, za Zajednicu je bilo karakteristično intenzivno djelovanje njezinih 

članova, koji su uglavnom bili mladi ljudi, a čitav su svoj život posvetili Zajednici. 

Tako je Zajednica bila veoma vidljiva u javnosti, u kojoj je pobuđivala pomiješane 

osjećaje, a mnogo puta i proturječne reakcije. Za ovo prvo razdoblje bio je znakovit 

9 Odgovor na pitanje o broju sljedbenika slovenskog pokreta Hare Krišna nije tako jednostavan, 

kao što se to možda čini. Sama Zajednica ne vodi točnu evidenciju o članstvu, 

a ne postoje ni jasni kriteriji na temelju kojih bi se moglo lako odrediti tko je uopće član 

Zajednice. No, dojam da je Zajednica malobrojna valja postaviti u odgovarajući kontekst 

jer u Sloveniji Zajednica za svjesnost Krišne nedvojbeno spada u najveće nove religijske 

pokrete. 


89


i brzi rast Zajednice, što je u velikoj mjeri bio plod intenzivnih javnih aktivnosti 

njezinih pripadnika. Istodobno je za to razdoblje značajno i relativno neselektivno 

primanje novih članova, koji bi dobili inicijaciju već nakon vrlo kratkog razdoblja 

uvođenja. Negdje oko 1997. i 1998. godine Zajednica prelazi u drugu fazu djelovanja, 

kad se većina starijih članova postepeno seli iz hrama i počinje takozvani laički 

život. Mnogi su se oženili i stvorili obitelj, što je imalo važne posljedice za njihov 

odnos prema Zajednici i vjeri općenito. Tako je Zajednica za svjesnost Krišne, slično 

kao i ISKCON-ove zajednice u većini zapadnih zemalja desetljeće ili više prije toga, 

doživjela prijelaz iz “hramovske” u “kongregacijsku” ili “stambenu” fazu djelovanja, 

što je bilo popraćeno složenim posljedicama za samo djelovanje Zajednice, ali i za 

odnose s okolinom. Zajednica se primjetno otvara na van, kontakti s okolinom i širim 

društvom se intenziviraju, većina sljedbenika živi u krugu svojih obitelji, a hram 

posjećuju samo zbog obavljanja vjerskih aktivnosti i sličnih razloga. 

3. Metodološki okvir istraživanja 

Osnovni metodološki pristup istraživanja pokreta Hare Krišna karakterizira kombinacija 

kvalitativnih i kvantitativnih metoda istraživanja. U prvoj smo fazi etnografskim 

metodama (prvenstveno promatranjem, sudjelovanjem i nestrukturiranim 

i polustrukturiranim intervjuima) skupljali osnovne informacije o Zajednici za 

svjesnost Krišne i o njezinim sljedbenicima. Intenzivno smo sudjelovali u različitim 

aktivnostima u ljubljanskom hramu, a posjećivali smo i sljedbenike Zajednice koji 

nisu živjeli u hramu, već u samostalnim kućanstvima. Na temelju informacija i 

znanja dobivenoga pomoću etnografskih istraživačkih metoda, u jesen 2000. godine 

sastavili smo upitnik sa 79 varijabli. Nakon višekratnog zajedničkog pregleda i 

korekcija upitnika s jednim od vodećih predstavnika Zajednice, u užoj skupini od 

13 osoba proveli smo pokusno anketiranje. Na temelju pripomena anketiranih i na 

temelju vlastitih konstatacija napravili smo konačnu verziju upitnika. Samo anketiranje 

započelo je početkom prosinca 2000. i trajalo do kraja veljače 2001. 


90 

Neposredno prije početka anketiranja, na jednom od posjećenijih nedjeljnih susreta 

u hramu, predstavili smo istraživanje, cilj i način provedbe. Pri tome nam je 

pomoglo i vodstvo Zajednice, koje je naglasilo korist istraživanja za samu Zajednicu 

i više puta pozvalo sljedbenike na suradnju. U nekim ljubljanskim i u jednoj 

mariborskoj skupini, gdje se bhakte 10 tjedno sastaju i zajednički obavljaju religijsko 

čašćenje (ti se susreti nazivaju nama-hate i sanghe), organizirali smo zajedničko 

ispunjavanje upitnika, koje smo osobno nadzirali i vodili. Pri tome smo veliku 

pozornost posvetili privatnosti i tajnosti anketiranih, a istodobno smo naglašavali 

10 Sljedbenike pokreta Hare Krišna, za razliku od medija i opće javne uporabe, u kojoj ih 

nazivaju krišnovci, harekrišnovci ili harekrišne, iz načelnih razloga imenujemo riječju kojom 

se nazivaju sami: bhakte (bhakta za sljedbenika muškog spola i bhaktin za pripadnicu 

ženskoga spola), a označava vjernike koji boga Krišnu štuju i časte potpunom, ljubećom 

predanošću.


značenje iskrenih odgovora za same rezultate istraživanja (naglašavajući pri tome 

tajnost svih osobnih podataka). 

Veći dio anketiranih upitnike je ispunio samostalno. Osim upitnika pripremili smo 

i kuverte s nalijepljenim markama i napisanom adresom Fakulteta na koju je svaki 

anketirani mogao vratiti ispunjeni upitnik. Dio upitnika zajedno s kuvertama razdijelili 

smo po sanghama i većim nama-hatama, a glavninu smo stavili na posebno 

označeno mjestu na recepciji hrama u Ljubljani (gdje su se upitnici nalazili i čitavo 

vrijeme provođenja ankete – tj. čitava tri mjeseca). Posjetitelji su mogli sami uzeti 

upitnik i kuvertu, a ispunjenu anketu vratiti u zatvorenu kutiju, koja se nalazila na 

istom mjestu uz upitnike, ili su je mogli ubaciti u poštanski sandučić. Tako smo u 

najvećoj mogućoj mjeri osigurali intimnost i tajnost ispunjavanja upitnika. 

Na taj smo način do kraja veljače 2001. prikupili 116 ispunjenih upitnika, 11 koji 

doduše ne čine reprezentativan uzorak, već je, strogo metodološki, uzet samo 

slučajan skup jedinki. Ipak, zbog relativno dugoga vremenskog intervala u kome 

smo provodili anketiranje (puna tri mjeseca) i zbog različitih mjesta na kojima se 

provodilo samo istraživanje, možemo s velikom vjerojatnošću zaključiti da je anketni 

upitnik ispunila većina aktivnih pripadnika Zajednice, što potvrđuje i ocjena 

broja svih sljedbenika Zajednice, po kojoj uzorak obavljenog istraživanja obuhvaća 

većinu aktivnih pripadnika Zajednice. Tako možemo usprkos nereprezentativnosti 

uzorka, dobivene rezultate poopćiti na cjelokupnu populaciju sljedbenika slovenske 

Zajednice za svjesnost Krišne. 

Dobivene upitnike kodirali smo u elektronički oblik, a podatke obradili pomoću 

statističkog programskog paketa SPSS 12 . Vrijednosti izabranih varijabli usporedili 

smo s vrijednostima izmjerenima na reprezentativnom uzorku slovenske populacije 

i vrijednostima izmjerenima među katolicima iz toga uzorka. Kod te usporedbe 

za slovensku populaciju i za katolike koristili smo podatke istraživanja “Slovensko 

javno mnenje 97/2 – Mednarodna raziskava o veri in odnosu do cerkve”/Slovensko 

javno mišljenje 97/2 – Međunarodno istraživanje o religiji i odnosu prema crkvi 

(dio međunarodnog istraživanja Aufbruch 1997.) i “Slovensko javno mnenje 98/1 

– mednarodna raziskava o neenakosti in religiji”/Slovensko javno mišljenje 98/1 

– međunarodno istraživanje o nejednakosti i religiji (dio međunarodnog istraživa- 

11 Osim ovih upitnika dobili smo i tri upitnika koji su zbog svoje nepotpunosti bili posve 

neupotrebljivi dok su dva upitnika ispunili anketirani koji se ne smatraju sljedbenicima pokreta 

Hare Krišna. Te smo upitnike izdvojili i u istraživanju koristili preostalih 116 upitnika. 

U tako dobivenom uzorku tri petine anketiranih bili su muškarci, a dvije petine žene. U 

vrijeme istraživanja anketirani su bili stari od 15 do 61 godine. Prosječna starost bila je 30 

godina, a preko tri četvrtine anketiranih bilo je između 21 i 35 godina. 

12 Kod analiza smo zbog malog uzorka uzeli u obzir i neke rezultate koji formalno ne 

ispunjavaju kriterije stupnja karakterističnosti jer možemo očekivati, da bi se uz veći uzorak 

povećao i stupanj karakterističnosti. Kod prikaza rezultata stupanj karakterističnosti 

posebno je naveden. 


91


nja ISSP 1998.), koje je proveo Centar za ispitivanje javnoga mišljenja i masovnih 

komunikacija Fakulteta za društvene znanosti u Ljubljani. 

Nakon završenog anketiranja i statističke obrade rezultata nastavili smo empirijsko 

proučavanje Zajednice za svjesnost Krišne kvalitativnim istraživačkim metodama. 

Zimi 2003. godine posjetili smo brojna sveta mjesta pokreta Hare Krišna u Indiji 

(Majapur, Vrindavan, Mathura, itd.), a dodatno promatranje sa sudjelovanjem unutar 

slovenske zajednice i intervjue s njezinim članovima (kako sadašnjim tako i s 

nekim bivšima) provodili smo sve do kraja 2005. godine. Dodatne informacije, 

dobivene u toj zadnjoj fazi istraživanja bile su izuzetno korisne (a često i ključne) 

za razumijevanje i interpretaciju anketnih rezultata. 

4. Vjerska prošlost sljedbenika Zajednice za svjesnost Krišne 

Prije no što počnemo analizu vjerske prakse slovenskih bhakta, pogledajmo koliko 

su bili religiozni prije stupanja u pokret Hare Krišna. Polovica sljedbenika nije 

pripadala niti jednoj religiji, krštenih je bilo gotovo tri četvrtine anketiranih (što je 

malo ispod slovenskog prosjeka), 13 a manje od polovice bilo je odgojeno u kršćanskom 

duhu (u usporedbi s 80% Slovenaca, koji su odgojeni u katoličkom duhu). 

O slabijem intenzitetu vjerskog odgoja najzornije svjedoče podaci o pohađanju 

vjeronauka, koji je u usporedbi s cjelokupnom slovenskom populacijom pohađalo 

znatno manje Krišninih bhakta (oni koji su pohađali vjeronauk pohađali su ga 

kraće nego što je slovenski prosjek). 

Tablica 1. 

Pohađanje vjeronauka, priprema za prvu pričest ili krizmu (usporedba pripadnika pokreta Hare 

Krišna i cjelokupne slovenske populacije) (u %) 

Učestalost pohađanja 

Hare Krišna 

Cjelokupna slovenska populacija 

(SJM 97/2) 

Čitavo vrijeme osnovnog školovanja 37,8 65,9 

Nekoliko godina 9,0 13,8 


92 

Nekoliko mjeseci 5,4 2,9 

Nekoliko tjedana 0,9 1,8 

Prigodno 6,3 0,8 

Nije pohađao/la 40,5 14,8 

Ukupno 100,0 100,0 

13 Podaci o krštenjima prikupljaju se i arhiviraju na temelju izvješća iz župa pastoralne 

službe slovenskih biskupija. Prema tim podacima kršteno je 81,5% stanovnika Slovenije 

(Potočnik, 2001.:203).


Predstavljeni podaci o vjerskom odgoju pripadnika slovenskog pokreta Hare Krišna, 

koji je u prosjeku slabijeg intenziteta, ne govore nužno i o potpunom izostanku duhovnosti 

u obiteljima sadašnjih bhakta. L. V. u intervjuu za dnevne novine Delo: 14 

U obitelji smo bili ateisti. To znači da, doduše, nismo išli u crkvu, ali je duhovnost 

unatoč tome kod nas imala veliku važnost. Otac je proučavao zen-budizam, 

a mama se bavila jogom, dok sam ja otkako znam za sebe na određeni 

način tražio. Bio sam dobar učenik i dobio sam stipendiju za nadarene u 

srednjoj školi, pa su svi računali da ću mnogo toga postići u životu. No, ja 

sam tražio duhovnog učitelja, čitao Život svetaca i sa šesnaest godina otkrio 

literaturu pokreta Hare Krišna, ortodoksne grane hinduizma. Nakon završene 

gimnazije u Mariboru došao sam na studij u Ljubljanu. Pohađao sam, doduše, 

predavanja na Filozofskom i Teološkom fakultetu, ali to nije bilo ono pravo. 

Tražio sam učitelja, a ne predavača. S devetnaest godina napustio sam studij 

i stupio u hram pokreta Hare Kišna u Ljubljani. 

No, i iz analize anketnoga dijela studije jasno se vidi da se u slučaju pokreta Hare 

Krišna većinom radi o vjerskim preobraćenicima. Gotovo polovica (45%) anketiranih, 

naime, prije ulaska u Zajednicu nije uopće vjerovala u boga. 15 Na temelju 

analiziranih rezultata možemo, dakle, ustvrditi da su slovenske bhakte prije ulaska 

u Zajednicu u prosjeku bile manje religiozne od Slovenaca, da dolaze iz manje 

religioznih sredina i da su u djetinjstvu imali manje vjerskog odgoja. 

5. Vjerska praksa pripadnika Zajednice za svjesnost Krišne i katolika 

Na temelju analiziranih rezultata istraživanja (mjerili smo učestalost posjećivanja 

hrama i sudjelovanja na redovitim tjednim susretima, broj sati koje su pojedinci 

posvetili neposrednim vjerskim aktivnostima, kao i udjel onih koji kod kuće imaju 

oltar) možemo postaviti hipotezu da se u slučaju pripadnika Zajednice za svjesnost 

Krišne radi o veoma intenzivnoj vjerskoj praksi. Preko dvije trećine ispitanika sudjeluju 

u obredima u hramu bar jednom tjedno (više od jedne trećine anketiranih 

dolazi u hram više puta tjedno ili čak svaki dan), čemu valja pridodati i sudjelovanje 

na nama-hatama, odnosno sanghama, koje Zajednica priređuje u različitim 

gradovima i krajevima diljem Slovenije. Na sanghama, odnosno nama-hatama 

sudjeluju, doduše, rjeđe, ali više od trećine anketiranih najmanje jednom tjedno. 

Nekim pripadnicima Zajednice, a napose onima koji žive daleko od Ljubljane, sanghe 

predstavljaju neku vrstu nadomjeska za hramske aktivnosti, dok su većem dijelu 

bhakta sanghe samo dodatak redovitim (najčešće tjednim) odlascima u hram. 

14 Delo, 3. 2. 2002. 

15 Usporedimo li to s aktivnim katolicima (oni pojedinci koji izražavaju pripadnost Rimokatoličkoj 

crkvi i vlastitu religioznost, te koji prisustvuju vjerskim obredima bar jednom 

mjesečno, a mole bar jednom tjedno), dobit ćemo sasvim drugačiju sliku: velika većina 

(97%) odavno vjeruje u boga. 


93


Vjerskim aktivnostima u hramu i na sanghama valja dodati i one koje pripadnici i 

sljedbenici izvode kod kuće. Velika većina bhakta (četiri petine) kod kuće, naime, 

ima bar manji oltar sa slikama, a mnogi imaju i s likovima božanstava i svim ostalim 

pomagalima za dnevno obredno čašćenje, nuđenje hrane Krišni (prasadam), i 

slično. Članovi Zajednice tako u prosjeku utroše na mantranje, čašćenje božanstava 

i čitanje svetih tekstova više od tri sada dnevno. Može se zapaziti da neposrednim 

vjerskim aktivnostima više vremena namjenjuju muškarci, što se podudara i s 

tvrdnjama iz kvalitativnog dijela studije prema kojima su muški sljedbenici pokreta 

Hare Krišne u prosjeku aktivniji u svojim vjerskim aktivnostima od žena. 

Tablica 2. 

Broj sati mantranja i čašćenja koje utroše sljedbenici pokreta Hare Krišna u jednom danu (usporedba 

po spolu) (u %) 

Broj sati Ukupno Muškarci Žene 

Do 2 sata 43,0 37,7 56,4 

Od 2 do 5 sati 44,9 45,9 38,5 

Više od 5 sati 12,1 16,4 5,1 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 

sig. = 0.097 


94 

Ako ove podatke usporedimo s vjerskom aktivnošću slovenskih katolika, jasno 

ćemo vidjeti da Krišnine bhakte imaju neusporedivo intenzivniju vjersku praksu. 

Zbog usporedbe analizirali smo učestalost odlaska na vjerske obrede (mise) i 

molitve među samodeklariranim pobožnim katolicima (onima koji su se izjasnili 

da su pripadnici Rimokatoličke crkve i koji su istodobno prilično, jako ili duboko 

pobožni). Odlazak na mise i molitve katolika nemaju, doduše, isto značenje kao 

i odlazak bhakta u hram i mantranje te štovanje boga kod kuće, ali usporedba 

podataka ipak nam razotkriva znatne razlike u vremenu koje i jedni i drugi vjernici 

posvećuju neposrednim vjerskim aktivnostima. U usporedbi s bhaktama, koji 

prisustvuju vjerskim obredima (i/ili sanghama) u hramu najmanje jednom tjedno 

i neposrednim vjerskim aktivnostima posvete nekoliko sati dnevno, samodeklarirani 

katolici vjernici neusporedivo su manje aktivni – približno jedna trećina sudjeluje 

u vjerskim obredima bar jednom tjedno, a nešto više njih mole bar jednom 

dnevno. Iz podataka se vidi da u toj skupini katolika jednostavno ne možemo govoriti 

o dnevnoj vjerskoj praksi. Upravo stoga, intenzivnost vjerske prakse bhakta 

usporedili smo i s još aktivnijim katolicima – s onima koji pohađaju vjerske obrede 

najmanje jednom mjesečno i mole najmanje jednom tjedno 16 . Vidimo da se inten- 

16 Prema podacima istraživanja SJM-a 98/1 bilo je na temelju tako postavljenih kriterija u 

cjelokupnoj slovenskoj populaciji 33% samodeklariranih katolika vjernika, među kojima je 

bilo aktivnih katolika približno polovica (to je 16% od cjelokupne slovenske populacije). 

Ovaj posljednji udjel po svojoj je veličini usporediv sa skupinom “crkveno religioznih” 

Slovenaca, kao što ju je u svojoj složenoj dvostupanjskoj multivarijatnoj i clusterskoj analizi 

iskristalizirao Toš (1999.). Prema rezultatima njegove analize 19% Slovenaca su “crkveno 

religiozni”, 21% su “autonomno religiozni”, a 60% su “nereligiozni”.


zivnost vjerskih aktivnosti tako definiranih aktivnih katolika nešto više približava 

intenzivnosti u bhakta (iako je razlika još uvijek velika): većina aktivnih katolika, 

naime, sudjeluje u vjerskim obredima bar jednom tjedno, a više od polovice i moli 

bar jednom dnevno. 

Tablica 3. 

Učestalost molitve i pohađanja vjerskih obreda među katolicima (SJM 98/1) (u %) 

Učestalost 

Samodeklarirani katolici vjernici 

Molitva 

Pohađanje 

vjerskih obreda 

Molitva 

Aktivni katolici 

Pohađanje 

vjerskih obreda 

Nikada 1,8 3,0 

Manje od jednom godišnje 0,9 2,1 

Približno jednom do dva puta na godinu 3,6 14,4 

Više puta na godinu 14,7 15,3 

Približno jednom mjesečno 3,0 8,1 4,4 

Dva do tri puta mjesečno 6,9 9,3 11,8 

Skoro svaki tjedan 8,1 12,6 18,1 

Svaki tjedan 12,0 31,8 21,9 59,4 

Više puta na tjedan 11,4 3,0 18,9 6,3 

Jednom dnevno 24,3 38,8 

Više puta dnevno 11,1 20,6 

Nema odgovora 2,1 0,4 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 

Glede velike razlike u intenzivnosti vjerske prakse između slovenskih bhakta i katolika, 

u nastavku smo tamo gdje uspoređujemo određene podatke za pripadnike 

Zajednice za svjesnost Krišne i za katolike koristili podatke za aktivne katolike 

(one anketirane koji su se deklarirali kao pripadnici Rimokatoličke crkve i kao 

vjernici, a koji su istodobno sudjelovali u vjerskim obredima bar jednom mjesečno, 

a molili bar jednom tjedno). Pretpostavljamo da intenzivnost vjerske prakse znatno 

utječe na odnos pojedinaca prema doktrinarnim, ali i prema svakodnevnim 

i općim društvenim pitanjima. Na taj smo način usporedili stajališta sljedbenika 

pokreta Hare Krišna sa stajalištima onih katolika (u nastavku ih nazivamo “aktivni 

katolici”), čija se vjerska praksa svojom intenzivnošću bar uvjetno približava intenzivnosti 

vjerske prakse bhakta. 

Religioznost slovenskih sljedbenika pokreta Hare Krišna ne razlikuje se samo po 

intenzitetu vjerske prakse, već i po sadržaju. Unatoč nekim sličnostima s kršćanstvom 

(obje su teologije više usmjerene k nekom drugom svijetu koji nastupa 

nakon smrti, nego na mijenjanje svijeta u kome živimo, obje poznaju boga koji 


95


je osoba, koji je istodobno i punovrijedan čovjek i svemogući bog). Vaišnavističko 

čašćenje Krišne bitno se razlikuje od kršćanstva i to prvenstveno po odnosu 

prema bogu Krišni, kojeg valja štovati i častiti s ljubavlju i potpuno mu se predati. 

Takav bog ima u životu bhakta središnje mjesto, a pojedinac gaji prema njemu 

izrazito osoban odnos. S toga bismo vidika religioznost pokreta Hare Krišna mogli 

nazvati mnogo mističnijom od oblika kršćanstva koji prevladavaju na Zapadu što 

se iskazuje u osjećaju živog, osobnog dodira s Krišnom, odnosno Isusom, koji doživljavaju 

i jedni i drugi vjernici. I dok dvije trećine bhakta navodi čest ili povremeni 

živi osobni doživljaj Krišne, sličan doživljaj Krista navodi samo petina aktivnih 

katolika dok takav osjećaj nikada (ili samo iznimno) nije doživjelo 19% bhakta i 

čak 71% aktivnih katolika (SJM 97/2). 

6. Ortodoksnost pripadnika Zajednice za svjesnost Krišne 

Na temelju jasno vidljive intenzivnosti neposredne vjerske prakse kojoj sljedbenici 

pokreta Hare Krišna posvećuju neusporedivo više vremena od katolika, mogli 

bismo očekivati da su bhakte jako dosljedne i pri poštivanju temeljnih vjerskih 

zapovijedi. Zbog toga smo analizirali i ortodoksnost pripadnika Zajednice za svjesnost 

Krišne – mjerili smo u kojoj se mjeri Krišnine bhakte u svakodnevnom životu 

pridržavaju već spomenutih četiriju regulativnih načela. Dodatno smo provjerili u 

kojoj bi mjeri željeli svoja pravila primijeniti na čitavo društvo, odnosno u kojoj bi 

mjeri bili spremni prilagoditi se društvenim pravilima koja bi bila u suprotnosti s 

njihovim vjerskim načelima. 

Na temelju analiziranih rezultata možemo utvrditi da su pripadnici Zajednice za 

svjesnost Krišne dosta dosljedni u poštivanju temeljnih vjerskih načela. Većina u 

velikoj mjeri poštuje propisana regulativna načela, pri čemu se u najvećoj mjeri 

pridržavaju načela istinoljubivosti (zabrana igara na sreću) i milosrđa (vegetarijanstvo), 

a u nešto manjoj mjeri načela strogosti (zabrana uživanja opojnih droga) i još 

manje načela čistoće (zabrana spolnih odnosa koji ne služe reprodukciji). I rezultati 

kvalitativnog dijela istraživanja pokazuju da je strogo načelo čistoće za mnoge jedan 

od glavnih razloga za istupanje iz Zajednice. No, ipak valja naglasiti da i ovo 

posljednje načelo dosljedno poštuje polovica anketiranih 17 . 


96 

17 Uvažiti moramo i ne/iskrenost odgovora na ovako intimno pitanje jer postoji mogućnost 

da, unatoč svim jamstvima glede tajnosti istraživanja, anketirani ipak nisu odgovorili u 

skladu s pravim stanjem.


Tablica 4. 

Učestalost kršenja temeljnih regulativnih načela (u %) 

Učestalost 

Igre 

na sreću 

Uživanje mesa, 

riba ili jaja 

Uživanje 

opojnih tvari 

Nedozvoljeni 

spolni odnosi 

Nikada 72,4 75,7 57,7 50,0 

Iznimno 19,8 13,9 23,3 17,2 

Povremeno 6,0 1,7 6,0 10,3 

Često 0,9 3,5 7,8 17,2 

Možda pogreškom/ 

Ne želim odgovoriti 0,9 5,2 5,2 5,2 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 100,0 

O priličnoj ortodoksnosti sljedbenika pokreta govori i njihov odnos prema općeprihvaćenim 

pravilima širega društva. Većina sljedbenika željela bi zakonski 

zabraniti uživanje mesa (gotovo 60%, dok bi se daljnjih 30% samo djelomično 

složilo s ovakvom zabranom). Kod interpretacija ovih rezultata valja uzeti u obzir 

da se kod vegetarijanstva radi o temeljnom etičkom načelu, koje je u uzročno-posljedičnoj 

povezanosti s karmom i reinkarnacijom neodvojivi dio same doktrine 

ISKCON-a 18 , pa su stoga tako visoki postoci onih koji bi se složili s potpunom 

zabranom uživanja mesa razumljivi. Unatoč tome, ove rezultate možemo shvatiti i 

kao dokaz razmjerno visokog stupnja ortodoksnosti slovenskih bhakta. Na slične 

zaključke još više upućuju odgovori anketiranih na dilemu u slučaju suprotnosti 

između državnih zakona i vjerskih načela, odnosno nauka. Čak dvije trećine 

bhakta u takvom bi se slučaju odlučili za vjerska načela, što je vrlo slično odgovorima 

na isto pitanje kod aktivnih katolika (68%). No, samo bi manjina anketiranih 

bhakta (7%) sigurno ili vjerojatno poštivala zakon koji bi bio u suprotnosti s 

njihovim vjerskim načelima, dok bi se od aktivnih katolika za poštivanje takvog 

zakona odlučio znatno veći dio (22%). 

7. Socijalna i doktrinarna otvorenost/zatvorenost Zajednice 

Jedan od najčešćih stereotipa o novim religijskim pokretima, a napose o onima 

koji njeguju takozvani način života u komuni, jest uvjerenje da su zatvoreni i izdvojeni 

iz svoje okoline. Smatra se da je za njih karakterističan ekstremni način života 

te da zbog iznimno intenzivne vjerske prakse i zbog središnjeg značenja vjerskoga 

18 Vegetarijanstvo na određeni način predstavlja u okviru doktrinarnoga sustava pokreta 

Hare Krišna mnogo bitnije pitanje, kao što je to npr. u okviru katoličke doktrine pitanje 

pobačaja. Govoreći o pobačaju postavlja se pitanje koje nikako nije jednoznačno, a to je 

kad počinje život? Navedeno pitanje omogućava različite interpretacije i etičke dileme, dok 

je vegetarijanstvo nedvojbeno etička zapovijed koja je apsolutna. 


97


identiteta u većoj ili manjoj mjeri prekidaju odnose s okolinom. Ovaj prigovor izuzetno 

često nalazimo i u vezi s pokretom Hare Krišna. 

Sama doktrina pokreta Hare Krišna zaista preporučuje uglavnom druženje s bhaktama, 

dok se kontakti s onim ljudima koji ne vjeruju u Krišnu, a koje nazivaju karmiji, 

što označava njihovu usredotočenost na materijalnu stranu života i kao posljedicu 

toga gomilanje negativne karme, ne preporučuje. Zbog toga bismo logično 

mogli očekivati da će Zajednica za svjesnost Krišne biti bar do određene mjere 

zatvorena i odvojena od ostatka svijeta. Stoga ne iznenađuje što više od polovice 

anketiranih ocjenjuje da ima više kontakata s bhaktama, nego s drugim ljudima 

što su potvrdili i rezultati iz kvalitativnog dijela istraživanja. Ipak, s tvrdnjom da 

bi “najradije imali što manje dodira s ljudima koji nisu u bhakti-jogi”, u cjelini se 

slaže samo četvrtina anketiranih, dok se gotovo polovica slaže s ovom tvrdnjom 

samo djelomično, a nešto više od četvrtine anketiranih s time se uopće ne slaže. 

Tako bismo unatoč mišljenju više od dvije trećine anketiranih, da njihovo vjersko 

uvjerenje (jako ili umjereno) utječe na odnose s drugim ljudima (znatno više nego 

kod aktivnih katolika) teško mogli govoriti o socijalnoj zatvorenosti i o izdvojenosti 

Zajednice od ostalog društva. 

Podatke o socijalnoj otvorenosti, odnosno zatvorenosti Zajednice i njezinih pripadnika 

nadopunili smo još simboličnom doktrinarnom otvorenošću (inkluzivnošću/ 

ekskluzivnošću), koje smo provjerili pomoću odnosa anketiranih prema drugim 

religijama. Iz rezultata je vidljivo da čak devet desetina anketiranih pripadnika 

smatra da temeljne istine sadrže mnoge religije (što je osjetno više nego u cijele 

slovenske populacije i u aktivnih katolika), dok trećina ispitanika smatra da se 

odrješenje može doseći u svakoj religiji. 

Tablica 5. 

Na koji način može pojedinac postići odrješenje? (usporedba između sljedbenika pokreta Hare 

Krišna, cjelokupne slovenske populacije i aktivnih katolika) (u %) 

Način postizanja odrješenja 

Hare Krišna 

Slovenska populacija 

(SJM 97/2) 

Aktivni katolici 

(SJM 97/2) 

Samo unutar religije ispitanika 24,8 35,7 49,0 


Mogu postići u svakoj religiji 33,9 26,0 28,5 

Postižem izvan organizirane religije 41,3 32,9 22,0 

Odrješenje ne postoji / 5,3 0,5 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 

Na temelju predstavljenih podataka možemo zaključiti da su pripadnici Zajednice 

za svjesnost Krišne, unatoč intenzivnoj i ortodoksnoj vjerskoj praksi, iznenađujuće 

otvoreni prema drugim religijama. U usporedbi s aktivnim katolicima znatno manje 

lociraju vjerske istine isključivo u svoju religiju. Čak vidimo da je u usporedbi s 

98


cjelokupnom slovenskom populacijom među pripadnicima ISKCON-a mnogo manje 

onih koji smatraju da je istina sadržana samo u jednoj religiji (takvih je među 

bhaktama 10%, u cjelokupnoj populaciji 20%, a među aktivnim katolicima 41%). 

Slično je i s odrješenjem, koje u usporedbi s cjelokupnom slovenskom populacijom 

i aktivnim katolicima, rjeđe povezuju isključivo sa svojom religijom. Udjel onih koji 

smatraju da se odrješenje može postići izvan organizirane religije kod pripadnika 

ISKCON-a čak je veći nego u cjelokupnoj slovenskoj populaciji. Ove, na prvi pogled 

iznenađujuće konstatacije, jasno ruše stereotip o pretpostavljenoj ekskluzivnosti 

“sekte” Hare Krišna, ali ako dobro poznajemo i inače tolerantan i otvoreni 

vaišnavizam, to možda i nije tako neočekivano. 

8. Konzervativnost pripadnika Zajednice 

Do sada smo utvrdili da su slovenski sljedbenici pokreta Hare Krišna jako aktivni 

u svojim neposrednim vjerskim djelatnostima, da su glede poštivanja temeljnih 

vjerskih načela prilično ortodoksni, ali da unatoč tome ostaju u socijalnom i 

doktrinarnom smislu dosta otvoreni. A sad pogledajmo u kojoj mjeri doktrinarna 

predanost i ortodoksnost slovenskih bhakta utječu na njihov odnos prema nekim 

društvenim pitanjima. 

Odnos pripadnika pokreta prema obitelji i društvenoj ulozi žene jeste s obzirom 

na opći položaj žene unutar indijske tradicije očekivano konzervativan, ali je u 

usporedbi s cjelokupnom slovenskom populacijom (posebice s aktivnim katolicima) 

manje konzervativan nego što bismo to očekivali. S tradicionalnom podjelom 

obiteljskih uloga po kojoj je osnovna zadaća žene brinuti se za kuću i obitelj, 

a muškarca osigurati financijska sredstva za preživljavanje, slaže se isti postotak 

pripadnika Zajednice za svjesnost Krišne kao i stanovnika Slovenije (30%), ali je 

manji postotak onih koji se protive takvoj podjeli (20% bhakta i 53% Slovenaca). 19 

Aktivni se katolici s takvom konzervativnom podjelom uloga spolova u obitelji 

slažu u mnogo većoj mjeri (43%). 20 

Sličan, razmjerno nekonzervativan odnos prema podjeli uloga po spolovima u obitelji, 

vidljiv je i iz odgovora na postavljenu tvrdnju da “obiteljski život trpi kad je žena 

zaposlena”. Više od polovice anketiranih (56%) slaže se s time. Slično kao i kod 

prethodne tvrdnje: žene se s navedenim slažu u manjoj mjeri nego muškarci, ali u 

manjoj mjeri su i protiv ove tvrdnje (znatno više je neopredijeljenih). Usporedimo 

li te rezultate s rezultatima za cjelokupnu populaciju (63%) i za katolike (74%), vidimo 

da se – slično kao i u prethodnoj tvrdnji – pripadnici ISKCON-a u manjoj mjeri 

19 Prema očekivanju, muški pripadnici Zajednice u većoj se mjeri slažu s ovakvom podjelom 

uloga nego žene. Iznenađuje da su žene u manjoj mjeri izrazito protiv nje i da su više 

neopredijeljene. 

20 A protiv je 35% aktivnih katolika. 


99


slažu s ovom tvrdnjom u odnosu na stanovnike Slovenije, a još u manjoj mjeri u 

odnosu na aktivne katolike, ali su u manjoj mjeri i protiv nje. 

Pripadnici Zajednice za svjesnost Krišne imaju izrazito konzervativne, odbijajuće 

stavove prema predbračnim spolnim odnosima (mnogo više od aktivnih katolika, 

a posebno više od stanovnika Slovenije općenito). 

Tablica 6. 

Usporedba stavova o predbračnim spolnim odnosima (u %) 

Predbračni spolni odnosi 

Hare Krišna 

Slovenska populacija 

(SJM 98/1) 

Katolici 

(SJM 98/1) 

Uvijek su nešto loše 31,9 2,6 6,5 

Gotovo uvijek su nešto loše 22,4 3,4 11,6 

Samo ponekad su nešto loše 19,0 16,0 30,2 

Nikada nisu nešto loše 6,0 72,6 45,2 

Ne znam 20,7 5,4 6,5 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 

Još negativniji stav bhakte imaju prema homoseksualnim spolnim odnosima, 

ali pri tome se ne razlikuju bitno od aktivnih katolika. Približno 70% pripadnika 

ISKCON-a i aktivnih katolika smatra da su homoseksualni odnosi uvijek ili 

gotovo uvijek nešto loše. Odnos cjelokupne slovenske populacije prema homoseksualnim 

spolnim odnosima u mnogo je manjoj mjeri negativan, iako je protiv 

takvih odnosa još uvijek više od polovice anketiranih. 

9. Rasprava i zaključci 


100 

Na temelju predstavljene analize možemo zaključiti da sljedbenici slovenskoga pokreta 

Hare Krišna imaju vrlo intenzivnu vjersku praksu, koja je, s obzirom na njihovu 

prethodnu podprosječnu religijsku socijaliziranost i očekivana, 21 čemu znatno 

pridonosi i sama doktrina pokreta. Njihova se religioznost od katoličke religioznosti 

ne razlikuje samo po vremenu koje utroše na neposredne vjerske aktivnosti (ili 

u hramu ili kod kuće), već i po tome što je mističnija (u smislu da pojedinac ima 

mnogo intenzivniji, osobni odnos s bogom). Religijski ideal je potpuno predavanje 

bogu, koje ne bi smjelo biti ograničeno na posebno vrijeme rezervirano za obrede 

21 Brojne rasprave ukazuju, naime, na to da su konvertiti u pravilu predaniji svojoj zajednici 

i aktivniji u vjerskim djelatnostima od onih vjernika koji su socijalizirani u određenoj 

religiji.


već bi trebalo biti stalno – u tom smislu kod bhakta nema jasnog odvajanja vjerskih 

(svetih) poslova od svakodnevnog života. 

Tako možemo govoriti o dva različita tipa religioznosti: u slučaju pokreta Hare 

Krišna radi se o izuzetno intenzivnoj i mističnijoj religioznosti, dok je katolička religioznost 

više formalni oblik čašćenja, koji ima u velikoj mjeri prvenstveno kulturni 

karakter u smislu pripadnosti i identiteta, a ne u tolikoj mjeri i karakter sadržajne 

religioznosti (tip moderne religioznosti, koji je britanska sociologinja Grace Davie 

(2000.) okarakterizirala sintagmom “pripadam, a ne vjerujem”) 22 . Ovo plastično 

potvrđuju podaci o vjerovanju u temeljne doktrinarne postavke kod katolika: prema 

podacima istraživanja SJM-a 97/2 u boga vjeruje 74%, u nebesa 49%, u pakao 

29%, u sotonu 20,5%, a u uskrsnuće nakon smrti, što je temeljna doktrinarna 

postavka kršćanstva, samo 36% samodeklariranih pobožnih katolika. Na temelju 

predstavljenih podataka može se zaključiti da većina slovenskog stanovništva pripada 

“sekulariziranim katolicima” (Smrke, 1999.). 

Ovakav tip formalne religioznosti često prevladava, što ponekad dovodi do izjednačivanja 

vjerskog i nacionalnog identiteta, a što je posebno jako prisutno u nekim 

državama postsocijalističke Europe – najbolji je primjer zasigurno Poljska, ali valja 

spomenuti i Slovačku, kao i neke države nastale na području nekadašnje Jugoslavije. 

U tim se državama nekako očekuje da je recimo Poljak (Hrvat, Slovak, Slovenac...) 

katolik (onaj koji nije katolik ne može biti “pravi” Hrvat, Slovak, Slovenac...), 

da je “pravi” Srbin pravoslavac, a “pravi” Bošnjak musliman. Za razliku od ovakvog 

shvaćanja, tip religioznosti predstavljen na primjeru pokreta Hare Krišna, koji nerijetko 

možemo naći kod manjinskih, alternativnih vjerskih zajednica, nacionalnu 

pripadnost jasno zapostavlja na račun vjerske pripadnosti (zbog čega su ovakve 

vjerske zajednice nerijetko predmet društvenih kontroverzi jer ih okolina shvaća 

kao prijetnju nacionalnom identitetu naroda) (Barker, 1997.). 

O tome zorno svjedoče i rezultati predstavljenog istraživanja, prema kojima slovenski 

bhakte, u usporedbi sa slovenskim prosjekom i aktivnim katolicima, znatno 

niže vrednuju pripadnost naciji i državi; u pravilu im je vjerski identitet mnogo 

važniji od nacionalnog (čak 92% anketiranih pripadnika Zajednice smatra da je 

važnije biti bhakta nego Slovenac). To ne čudi, s obzirom na doktrinarno poimanje 

čovjeka kao u prvom redu duhovnoga bića (u svojoj biti svi smo duše, a tek se na 

drugim razinama dijelimo po spolu, nacionalnosti, vjerskoj pripadnosti, i slično). 

U skladu s time kod bhakta je razumljiv i znatno niži stupanj nacionalne svijesti. S 

tvrdnjom “Radije sam slovenski državljanin nego državljanin bilo koje druge drža- 

22 Ovom sintagmom označava tip suvremene institucionalne religioznosti, za koji je nadasve 

znakovit visoki stupanj kulturne, identitetne pripadnosti i niski stupanj religioznosti u 

smislu vjerovanja u temeljne doktrinarne postavke. Taj tip Grace Davie opisuje kao suprotnost 

suvremenoj neinstitucionaliziranoj religioznosti (“vjerujem, a ne pripadam”), koji po 

njezinom mišljenju sve više prevladava (u Velikoj Britaniji i općenito u zapadnom svijetu), 

temeljeći se više na vjerovanju u sadržaj nego na pripadnosti vjerskim institucijama. 


101


ve” slaže se samo 12% (uspoređeno sa 78% Slovenaca i 86% aktivnih katolika), a 

protivi joj se 59% (uspoređeno s 11% Slovenaca i 9% aktivnih katolika). Tako jasno 

vidimo da pripadnici Zajednice za svjesnost Krišne imaju mnogo slabije izražen 

nacionalni identitet od slovenskog prosjeka, osjećaju manju pripadnost slovenskoj 

državi, manje idealiziraju osobine Slovenaca 23 i na neki su način i više internacionalistički. 

Doduše, kao što smo to i vidjeli, sljedbenici slovenskoga pokreta Hare 

Krišne prilično su ortodoksni pri poštivanju temeljnih doktrinarnih zapovijedi u 

svome svakodnevnom životu, a jasno je prepoznatljiva i ambicija primjene tih 

pravila na čitavo društvo – čak i ako je primjer vegetarijanstva zbog svoga temeljnog 

doktrinarnog značenja sasvim specifičan, o tome nedvojbeno svjedoči znatno 

manja spremnost (u usporedbi s aktivnim katolicima) poštivanja zakona koji bi bili 

u direktnoj suprotnosti s vjerskim zapovijedima. Teško bismo im mogli pripisati 

veliku konzervativnost glede tradicionalne podjele uloga među spolovima u obitelji 

i društvu (uglavnom su “neopredijeljeni”), dok su neusporedivo konzervativniji 

glede spolnog morala. 

Očekivanja o zatvorenosti i izdvojenosti skupine od okoline i društva u detaljnoj 

se analizi nisu potvrdila. U socijalnom smislu bhakte imaju mnogo kontakata prvenstveno 

unutar Zajednice, ali ti kontakti nikako nisu ograničeni na Zajednicu. 

Sam je pokret iznenađujuće otvoren (mnogo više od katolika) u doktrinarnom 

smislu, što se prvenstveno odražava u neekskluzivnosti glede posjedovanja vjerskih 

istina. 


102 

Tako se hipoteza o pretpostavljenom neposrednom utjecaju izrazito intenzivnoga 

tipa religioznosti i razmjerno velike ortodoksnosti na konzervativnost, te nadasve 

na socijalnu i doktrinarnu zatvorenost Zajednice nije potvrdila. U tom smislu u 

slučaju pokreta Hare Krišna ne možemo govoriti o idealnotipskoj autoritarnoj sekti, 

kao što ćemo se teško složiti i s britanskim sociologom Royem Wallisom, koji 

pokret svrstava u idealni tip novih religijskih pokreta za koje je karakteristično 

“odricanja od svijeta” (“world-renouncing”) (Wallis, 1984.). Za religijske skupine 

toga tipa znakovito je poimanje svijeta kao u osnovi pokvarenoga, pa se nastoje 

što intenzivnije udaljiti i odvojiti od njega. Na taj način postoji strogo razgraničenje 

između zajednice i vanjskog, grešnog svijeta, jasna podjela na “mi” i “oni”, a onda 

su kao posljedica toga ograničeni i kontakti s vanjskim svijetom, dok sebe shvaćaju 

kao više ili manje ekskluzivne nositelje vjerskih istina. Pokretu Hare Krišna 

možemo pripisati samo dio nabrojenih osobina i to samo u prvoj “hramovskoj” fazi 

njegova djelovanja. Na temelju analiziranih rezultata danas je mnogo primjerenije 

svrstati pokret u zajednice koje se “prilagođavaju svijetu” (“world-accommodating”) 

– za njih je karakteristično da ne otklanjaju u potpunosti društvene vrijednosti 

i norme te da ne vide rješenje u odricanju od svijeta, već u obnovi osobnoga 

23 I dok samo 1% anketiranih pripadnika ISKCON-a smatra da bi svijet bio bolji kad bi 

ljudi iz drugih država bili više sličniji Slovencima, u cjelokupnoj je populaciji takvih jedna 

petina, a među aktivnim katolicima 28%.


duhovnog života i u unutrašnjem usavršavanju. 24 Zajednica za svjesnost Krišne 

doktrinarno je, naime, veoma otvorena, a ima i mnoštvo socijalnih kontakata s 

okolinom i sa širim društvom. 

Literatura 

1. Barker, E. (1997). “But Who’s Going to Win?” National and Minority Religions in Post 

Communist Society. U: I. Borowik and G. Babiñski (eds.): New Religious Phenomena 

in Central and Eastern Europe. Kraków: “Nomos” Publishing House: 25–62. 

2. Črnič, A. (2002). Devotees of Krishna in Slovenia. ISKCON Communications Journal, 

10 (1):35–50. 

3. Davie, G. (2000). Religija u suvremenoj Evropi: Mutacija sječanja. Zagreb: Golden 

marketing – Tehnička knjiga. 

4. Klostermaier, K. K. (2000). Hinduism: A Short Introduction. Oxford: Oneworld. 

5. Pacheiner-Klander, V. (prev.) (1990). Bhagavadgita – Gospodova pesem. Ljubljana: Mladinska 

knjiga. 

6. Potočnik, V. (2001). Religiozni obredi prehoda v prehodnem času. Časopis za kritiko 

znanosti, 29 (202–203):197–211. 

7. Prabhupada, A. C. B. Swami (prev.) (1998). Bhagavad-gita. The Bhaktivedantna Book 

Trust International. 

8. Satsvarupa, D. G. (1994). Prabhupada: Človek, modrec, njegovo življenje, njegova dediščina. 

The Bhaktivedanta Book Trust International. 

9. Smrke, M. (1999). Proselytism in Post-socialist Slovenia. Journal of Ecumenical Studies, 

36 (1–2):202–220. 

10. Toš, N. (1999). (Ne)religioznost Slovencev v primerjavi z drugimi Srednje – in Vzhodnoevropskimi 

narodi. U: Toš, N. (in drugi): Podobe o cerkvi in religiji (na Slovenskem 

v 90-ih), Ljubljana: FDV, IDV-CJMMK.: 11–80. 

11. Wallis, R. (1984). Elementary Forms of the New Religious Life. London: Routledge in 

Kegan Paul. 

24 Osim predstavljenih dvaju tipova Wallis navodi i treći idealni tip, takozvane nove religijske 

pokrete s “potvrdnim” odnosom prema svijetu (“world-affirming”) koji prihvaćaju 

većinu vrijednosti i ciljeva širega društva, te nude samo nove načine kako ih ispuniti. 

Spomenute su kategorije idealni tipovi, pa zbog toga neki novi religijski pokret može imati 

karakteristike više različitih kategorija. 


103



Aleš Črnič 

Faculty of Social Sciences, Ljubljana, Slovenia 

Department of Culturology 

e-mail: ales.crnic@fdv.uni-lj.si 

Hare Kristos: comparison between religiosity of adherents to 

Krishna Consiousness Community and Catholics 

Abstract 

The article analyses the differences in intensity of religious practices of Slovenian adherents 

to Hare Krishna and Catholics. Furthermore, it measures their influence on everyday life 

of believers. It uses the data of the first systematic case study research of any new religious 

movement in Slovenia and compares them with some results of international surveys 

Aufbruch 1997 and ISSP 1998. The findings prove that Krishna adherents are considerably 

more active in their religious activities than Catholics and quite orthodox when it comes to 

applying religious rules in everyday life. But contrary to popular belief, it does not lead to 

noticeable shutting off or isolation of the Krishna community from the society, nor to higher 

than average conservatism of its members. 

Key words: religiosity, Hare Krishna, new religious movements, cults, Catholicism 

Received on: June 2007 



104

UDK: 316.723:79(497.5) 

Pregledni rad 

Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu 

Benjamin Perasović 

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Hrvatska 

e-mail: ben.perasovic@gmail.com 

Sunčica Bartoluci 

Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska 

e-mail: suncica.bartoluci@kif.hr 

SAŽETAK Sociologija sporta, kao jedna od mlađih posebnih sociologija, u svijetu se 

snažnije razvija od 60-ih godina 20. stoljeća. U Hrvatskoj u tom razdoblju (također 

i ranije) djeluje Miro Mihovilović kojega zbog opsega i sadržaja njegovih radova 

možemo smatrati osnivačem discipline u našem kontekstu. U drugoj fazi razvoja 

značajni su radovi Kreše Petrovića i Ankice Hošek-Momirović, koji disciplinu u 

nastajanju čvršće vežu uz kineziologiju. Uoči treće faze razvoja postoji određeni nesklad 

između teorijskih radova (gdje među najdublje i najprofiliranije, sistematične 

radove spada autorski doprinos Srđana Vrcana) i empirijskih istraživanja koja smjeraju 

na aplikativnost. Pojava nogometnog huliganizma i sociološka istraživanja toga 

fenomena, koja kreću od kraja osamdesetih i početka devedesetih, označavaju treću 

fazu razvoja naše sociologije sporta, koja sada ujedinjuje teorijski i empirijski dio, 

ravnopravno se služeći kvantitativnim i kvalitativnim dijelom istraživačke metodologije. 

U trećoj fazi razvoja inspirativnim se pokazalo nasljeđe sociologije (sub)kultura 

mladih, u pokušaju razumijevanja novih aktera stadionskog rituala, koji su početkom 

osamdesetih izgradili specifični subkulturni stil. U nedostatku sustavnog istraživanja 

posljednjih petnaestak godina, za potrebe ovoga rada ostvareni su kontakti s 

utjecajnim akterima nogometnog huliganizma, kako bi se neke teze (poput Lalićeve 

tipologije navijača iz prijašnjeg razdoblja) testirale u današnjim uvjetima. Sociologija 

sporta, pod uvjetom da sociolozi nastave istraživanja, ima dobru i raznoliku 

perspektivu iz više razloga – zbog značenja koji sport ima u svakodnevnom životu 

velikog broja ljudi u Hrvatskoj, zbog potrebe objašnjenja velikih rezultata tako male 

zemlje, kao i niza drugih aspekata sporta kao društvenog fenomena. 

Ključne riječi: sociologija sporta, nogometni huliganizam, subkultura mladih, hrvatsko 

društvo 






105


1. Uvod 

U suvremenom društvu sport postaje predmetom interesa različitih profila znanstvenika, 

kako kineziologa, tako i sociologa, psihologa, medicinara, ekonomista, 

komunikologa, itd. Ako pokušamo podijeliti populaciju vezanu za područje sporta 

(aktivni sportaši, rekreativci, gledatelji sportskih događaja, konzumenti putem 

masovnih medija, treneri, suci, članovi sportskih organizacija, populacija koja drži 

kako sport zauzima neznatniji dio njihova života kada primjerice prate sportske 

vijesti, razgovaraju o sportskim temama na poslu ili u obitelji), vidjet ćemo kako je 

najmanje onih koji ni na koji način nisu uključeni u to područje. Sport je jedna od 

temeljnih društvenih institucija, neodvojiv od strukture društva i institucija obitelji, 

gospodarstva, medija, politike, obrazovanja, religije i sl., kao i sastavni dio svakodnevnog 

života ljudi širom svijeta. Na to nam ukazuju i događaji poput zimskih i 

ljetnih olimpijskih igara, svjetskog nogometnog prvenstva, biciklističke utrke Tour 

de France, teniskog turnira Wimbledon i sl., koji zaokupljaju pažnju milijuna ljudi 

neovisno o dobi, spolu, rasi ili socijalnom statusu. 

Iako je sport “možda najvažniji kulturni i politički fenomen naše epohe” (Harrison, 

u: Vrcan, 2003.) još uvijek znamo premalo o njegovim socijalnim aspektima. Sport 

je dio kulture društva, ljudska tvorevina koja se mijenja paralelno s društvom u 

cjelini – sportovi poprimaju različite oblike i značenja ovisno o kontekstu promatranja 

– npr. borilački sportovi poput sumo-hrvanja u Japanu drugačije su organizirani 

i imaju drugačije značenje nego borilački sportovi poput boksa i hrvanja u 

Americi ili Europi. Isto tako, značenje, organizacija i svrha košarke promijenila se 

od 1891. kada je nastala na YMCA-u u Massachusettsu kao dvoranska aktivnost za 

muškarce koji nisu htjeli igrati nogomet vani tijekom zime (Coakley, 2007.:5). Za 

sport kažemo da je zrcalo modernoga društva. Upravo je iz toga razloga važno kritički 

promišljati sport i promjene koje se u njemu događaju jer je “znanje o sportu 

ustvari znanje o društvu” (Elias; Dunning, 1986. U: Bodin; Robène; Héas, 2007.). 

2. Sport kao društveni fenomen 


106 

Budući da koncept sporta nije jednoznačan, i da nema jedinstvene definicije, sociolozi 

se uglavnom slažu da se trebamo pitati koje su aktivnosti i zašto definirane 

kao sport u određenom društvu. Prema jednoj od njih, sport je institucionalizirana 

natjecateljska aktivnost jer se temelji na standardiziranim, unaprijed 

određenim pravilima, a uključuje snažno tjelesno naprezanje ili upotrebu relativno 

kompleksnih tjelesnih vještina u kojemu je sudjelovanje motivirano kombinacijom 

osobnoga zadovoljstva i vanjskih nagrada (Coakley, 2007.). Ovakva definicija za 

sobom povlači čitav niz pitanja i nejasnoća, primjerice, je li kompeticija nužna 

karakteristika sporta? Znači li to da se rekreativno bavljenje tjelesnom aktivnošću 

(npr. pješačenje, preskakanje užeta) ne može smatrati sportom? 

Istraživanja pokazuju kako bavljenje sportom može u većoj mjeri utjecati na stvaranje 

identiteta i životnoga stila od bilo kojega drugog segmenta masovne kulture. Iz

B. Perasović, S. Bartoluci: Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu 

tog nas razloga i zanima zašto je neka sportska aktivnost dominantna u određenom 

okruženju. Kao društvena institucija, sport uvelike ovisi o dominantnoj kulturi tj. 

normama i vrijednostima društva kojega je dio. U tom je smislu znakovit primjer 

Vaterpolo kluba “Šibenik”, osnovanog 1953. godine pod imenom Vaterpolo klub 

“Solaris”. U gradu duge sportske tradicije (vaterpola i košarke) nakon privatizacije 

objekta u kome su se odvijali treninzi osam mjeseci u godini, klub ostaje bez osnovnog 

resursa potrebnog za opstanak sporta – zatvorenog bazena. Navedeni događaj 

bio bi dovoljan razlog za gašenje kluba jer više nije bilo uvjeta neophodnog za 

treninge. No, tada se javljaju elementi prkosa i otpora, kao i drugih emotivnih i simboličkih 

struktura ljudskoga djelovanja. Fenomen postaje sociološki interesantnim 

upravo zbog kontinuiranog razvoja vaterpola svih dobnih skupina, ne samo seniora 

već i četiri mlađe kategorije (mlađih kadeta, kadeta, mlađih juniora i juniora), koji, 

unatoč gotovo nemogućim uvjetima (svakodnevno tri godine putuju na treninge u 

stotinjak kilometara udaljeni Split 1 ) ostvaruju velike sportske rezultate. Upravo stoga, 

2004. godine nagrađeni su i Državnom nagradom sporta “Franjo Bučar”. Mišljenja 

smo kako je upravo kulturna ukorijenjenost ovoga sporta u društvenu sredinu o 

kojoj je bila riječ od presudne važnosti i razlog njegova opstanka 2 . 

Ako je točna tvrdnja kako sport nije puno drugačiji od društva kojeg je dio, nužno 

je usredotočiti se na istraživanje njegova “dubljeg značenja” unutar širega društvenog 

konteksta. U tom smislu sociolozi kritički promišljaju sport postavljajući 

pitanja, zašto u nekom društvu ljudi toliku pozornost pridaju stvaranju vrhunskih 

sportaša po principu “brže, više, jače”, što nam to govori o vrijednosnom sustavu 

određenoga društva, kako sport utječe na širenje obrazaca patrijarhata, društvenih 

klasa, rase i etniciteta, (ne)jednakosti šansi, fair-playa, nasilja i agresivnosti. 

3. Nastanak i razvoj sociologije sporta u Hrvatskoj 

Poznati američki sociolog sporta Jay Coakley smatra kako je sport “važan dio našeg 

društvenog života koji ima značenje i utjecaj koji nadilaze statistiku rezultata 

i izvedbe” (Coakley, 2007.:4). Iz tog razloga nužno je istraživati društvenu utemeljenost 

sporta, pa nas stoga i zanima njegov razvojni tijek u hrvatskom društvu. 

Sociologija sporta jedna je od najmlađih disciplina sociologije, a istražuje sport kao 

1 “Ljubav prema športu i Klubu bila je tako jaka da im nije bilo teško odlaziti na kompleks 

bazena prilično udaljen od grada. Uloženi trud iznjedrio je tri juniorska reprezentativca (Samodol, 

Petković i Petirčević) koji su na posljednjem Europskom prvenstvu na Malti, u rujnu 

2004. godine, s hrvatskom reprezentacijom osvojili srebrnu medalju. Kao iz tradicionalnog 

rasadnika talenata i kvalitetnog rada s djecom iz Vaterpolo kluba “Šibenik” izašli su veliki 

vaterpolisti poput Perice Bukića, Renata Vrbičića, Dalibora Perčinića...” (Obrazloženje Odluke 

o dodjeli Državne nagrade športa “Franjo Bučar” u 2004. godini. http://public.mzos. 

hr/Default.aspx?art=5751&sec=2403) 

2 Danas klub postiže zavidne rezultate na domaćem i međunarodnom terenu, a izgrađen 

je i zatvoreni bazen te time riješen navedeni problem. 


107


cjelovitu i specifičnu društvenu pojavu, društvene odnose i procese koji utječu na 

tjelesni odgoj, sport i sportsku rekreaciju i njihov utjecaj na razvoj pojedinca (Petrović; 

Hošek, 1986.; Žugić, 1996.; 2000.). 

Iako prve tekstove nalazimo još početkom 19. st., i to kod klasika sociologije poput 

M. Webera i W. G. Sumnera, sport je u njima razmatran u širem društvenom 

kontekstu (Coakley; Dunning, 2004.:XXII). Proces institucionalizacije discipline u 

svijetu počinje sredinom 60-ih godina 20. st. kada sveučilišni profesori tjelesnog 

odgoja uviđaju važnost sporta kao društvene pojave i njegovu kulturnu i povijesnu 

uvjetovanost 3 . Tih se godina sociologija sporta počinje predavati na sveučilištima 

velikoga broja zapadnih zemalja. Sport je društveni fenomen i integralni dio suvremenog 

društva pa stoga postaje predmetom zanimanja sociologa polovicom 

prošlog stoljeća, međutim pravi zamah u istraživanjima doživljava 1980. godine. 

Razvoj discipline u Hrvatskoj moguće je pratiti kroz tri, doduše nejednako plodonosna 

razdoblja: 1950. – 1970.; 1970. – 1990. i 1990. do današnjih dana. 

4. Miro Mihovilović – Prometej sa “Sedmog kontinenta” 

U “Sociologiji sporta”, prvom sveučilišnom udžbeniku u nas iz ovoga područja, 

Zoran Žugić navodi kako se prva domaća istraživanja sociologije sporta javljaju 

početkom sedamdesetih godina (Žugić, 1996.). Taj podatak nije u potpunosti točan. 

Naime, prva istraživanja društvene utemeljenosti sporta javit će se dvadesetak godina 

ranije u radovima Mira A. Mihovilovića, osnivača sociologije sporta u Hrvatskoj. 

Njegov osobni doprinos razvitku ove znanosti je višestruk. 


108 

Miro A. Mihovilović – kozmopolit, erudita, uspješan sportaš i znanstvenik, najstariji 

je živući hrvatski sociolog. Na njegovu inicijativu, nakon studije koju je napisao 

(“Izvještaj o fizičkom odgoju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu školske godine 

1948./49.”) uvodi se nastava tjelesnog odgoja na prvu godinu studija svih fakulteta 

Sveučilišta u Zagrebu. Jedan je od osnivača Zavoda za fizički odgoj u Zagrebu 

1952. i Visoke škole za fizičku kulturu, preteče današnjega Kineziološkog fakulteta. 

Uz edukaciju i istraživanja tjelesnog vježbanja i sporta, unutar Zavoda na kojemu 

je proveo trinaest radnih godina, istraživale su se i pomoćne kineziološke discipline 

kao što su “športska medicina, psihologija športa i rekreacije, pedagogija, 

sociologija športa i rekreacije, te urbanizam, prostorno planiranje u svrhu izgradnje 

športskih objekata, rekreacijskih centara i dječjih igrališta” (Afrić, 2000.:XXIII). 

Iako nikada nije predavao sociologiju sporta (predmet ulazi u studijski program 

ak. god. 1970./71. kada Mihovilović radi u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu), 

njegovi se radovi mogu smatrati prvim pokušajima elaboriranja društvenih 

problema vezanih uz tjelesno vježbanje, sport i rekreaciju. 

3 Prvi radovi iz područja sociologije sporta u Hrvatskoj javljaju se 50-ih godina 20. st.


Pedesetih godina svojim istraživanjima (“Krivulja uspona atletike i plivanja: od 

1945. do 1954.”) utire put sociološkim promišljanjima sporta kao društvenog fenomena. 

Brojna sudjelovanja na međunarodnim skupovima i izlaganja rezultata provedenih 

istraživanja (1954. na Internacionalnom kongresu sociologa u Beaunneu, 

u Francuskoj referira na temu: “Socijalni sastav osnovnih sportskih organizacija i 

uloga sporta u suvremenom društvu”; 1959. u Parizu na međunarodnoj konferenciji 

“Journees d’etudes internationales” na teme: Sistematika sredstava fizičkog odgoja, 

Uloga fizičkog odgoja kod ženske radničke omladine nekih profesija i Socijalni 

sustav osnovnih sportskih organizacija NR Hrvatske i uloga sporta u suvremenom 

društvu; 1958. u Bruxellesu na Svjetskom kongresu fizičkog odgoja na temu: Psihosocijalni 

i drugi motivi koji utječu na bavljenje športom) pokazat će kako “i u 

zemljama tadašnjeg ‘socijalističkog lagera’ postoje znanstveni radovi koji su po 

svojim osnovnim značajkama integralan dio svjetske znanosti” (Afrić, 2000.:XXVI). 

Mihovilović radi i prva sociopsihološka istraživanja u nas: Sociometrijska istraživanja 

u sportskim kolektivima (1957.); Smjena generacija u sportu: sociopsihološka 

studija (1959.); Utjecaj domaćeg terena na sportske rezultate (1960.); Utjecaj psihosocijalnih 

faktora na pripremu nogometne momčadi (1960.); Istraživanja u malim 

grupama u sportu (1966.). Utemeljitelj je i voditelj Sekcije za sociologiju slobodnog 

vremena, rekreacije i turizma (od 1964. god.) unutar Instituta za društvena istraživanja 

i udruženja za sociologiju bivše države (JUS). 

Posebno su interesantni njegovi radovi nastali u okviru projekta istraživanja bioloških, 

psiholoških, socioloških, ekonomskih i sportskih elemenata iz života i 

rada vrhunskih sportaša Jugoslavije, kao npr. rad The Status of Former Sportsmen 

objavljen 1968. godine u eminentnom časopisu International Review of Sport Sociology 

(Mihovilović, 1968.:73–96). Smatra ga se i osnivačem sociologije slobodnoga 

vremena i sociologije mladih. Svojim je radom uvelike pridonio i nastanku i razvoju 

sociologije turizma. Predavao je na nekoliko europskih i američkih sveučilišta. 

Veliki broj radova (oko 400) i projekata, koje je ovdje nemoguće pobrojati, ukazuju 

na ranu recepciju sociologije sporta u Hrvatskoj. 

Može se reći kako se sociologija sporta u Hrvatskoj razvija paralelno sa svojom 

matičnom znanošću, sociologijom. Ovi podaci prilog su tezi o “znanstveno-istraživačkom 

proboju iz ideološkog diskursa koji je u to vrijeme vladao na našim 

prostorima i utemeljenju empirijske istraživačke znanstvene prakse u društvenoznanstvenim 

istraživanjima onoga vremena” (Afrić, 2000.:XXVI). 

5. Sociologija sporta na Sveučilištu u Zagrebu 

Druga faza razvitka sociologije sporta u Hrvatskoj kreće akademske godine 

1970./71. ulaskom sociologije sporta u studijski program na Fakultetu za fizičku 

kulturu Sveučilišta u Zagrebu. Prvi predavači kolegija Kineziološka sociologija, 

Sociologija slobodnog vremena i Sociologija sporta bili su Krešimir Petrović s ljubljanskog 

Fakulteta za telesno kulturo (1970.–1978.) i Ankica Hošek-Momirović 

(1978.–1992.). Kao rezultat suradnje navedenih autora, 1986. izlaze “Prilozi za so- 


109


ciologiju sporta”, svojevrstan pregled tekstova objavljivanih od 1970. godine u raznim 

domaćim i međunarodnim časopisima. 

Budući da je sport refleksija društva u cjelini, problemi koji se javljaju u široj 

okolini utječu na sve njegove aspekte. Glavna zadaća sociologije sporta sastoji 

se u objašnjavanju obrazaca ponašanja, procesa i problema u svijetu sporta. Da 

bi ispunili svoj cilj, sportski sociolozi moraju koristiti valjane i vjerodostojne 

kvantitativne i kvalitativne podatke kao relevantne pokazatelje socijalne zbilje 

(McPherson; Curtis; Loy, 1989.). U tom smislu, objavljena teorijska i empirijska 

istraživanja rađena su “više u interdisciplinarnom, nego intradisciplinarnom 

okruženju” – u okviru kineziologije i psihologije sporta (Žugić, 1996.), a moguće 

ih je podijeliti u nekoliko tematskih područja. Radovi koji tematiziraju problem 

društveno-političke uloge sporta (Sport u samoupravnom društvu (Petrović, 

1982.); Sportski spektakli, idolatrija i problem sportskih rukovodioca (Petrović, 

1984.); Nacionalizam kot oblika nasilja in reprimitivizacija življenja (Petrović, 

1986.)) ukazuju na njegovu važnost u konstituiranju vrijednosnog sustava tadašnjeg, 

socijalističkog društva, te utjecaj opće društvene klime na položaj, ulogu i 

razvoj međunarodnog sporta. 

Istraživanjima socijalne strukture utvrđivao se utjecaj socijalno-demografskih karakteristika 

na razvoj antropoloških dimenzija (Teoretični model socijalne stratifikacije. 

Pokus kvantitativne verifikacije. (Saksida; Petrović, 1972.); Utjecaj socioloških 

karakteristika na motoričke sposobnosti (Hošek, 1979.); Utjecaj nekih socioloških 

činilaca na brzinu izvođenja jednostavnih pokreta (Hošek, 1978.)). 

Utjecaj kinezioloških aktivnosti na proces socijalizacije tema je treće, vrlo opsežne 

skupine radova (Relacije socioloških i demografskih karakteristika i kineziološke 

aktivnosti maloljetnih delinkvenata (Petrović; Momirović; Hošek, 1973.); Relacije 

između nekih vrijednosnih sustava i angažiranosti kineziološkim aktivnostima 

(Mraković; Hošek; Juras; Sabioncello, 1974.); Varijable za procjenu efikasnosti procesa 

socijalizacije (Hošek, 1980.)). 


110 

Socijalne determinante kineziološke aktivnosti i problem socijalne diferencijacije 

istraživan je u radovima kao što su: Diskriminativna analiza sportske aktivnosti 

u prostoru manifestnih stratifikacijskih dimenzija (Petrović, 1974.); Povezanost između 

indikatora položaja roditelja na nekim stratifikacijskim dimenzijama i angažiranosti 

njihovih sinova u sportskim organizacijama (Petrović, 1974.); Effects of 

social stratification and socialization in various disciplines of sport in Yugoslavia 

(Šnajder; Hošek, 1976.). 

Sociometrijska istraživanja strukture i dinamike sportskih grupa izučavala su primjerice 

ulogu kolektiva, zajedničkih normi i vrijednosti, status pojedinca u grupi, 

koheziju grupe i njenu strukturu (Group dynamics in child and cadet alpine skiing; 

Sociometrijska struktura in odnosi v rokometni reprezentanci SFRJ (Petrović, 

1970.); Utjecaj socijalnog statusa na formiranje grupa u jednoj vrhunskoj odbojkaškoj 

momčadi (Petrović, 1985.)).


Posljednju grupu čine studije socioloških aspekata vrhunskog sporta (Vrhunski jugoslavenski 

sportaši o sebi i sportu; Nasilje u sportu – segment nasilja u suvremenom 

svijetu (Petrović, 1984.)), istraživanja aktualnih i neiscrpnih tema poput nasilja 

u sportu, koja će svoju recepciju doseći u idućem razdoblju razvitka sociologije 

sporta u Hrvatskoj, od 1990. godine do današnjih dana. 

Sociologija sporta dobila je svoju novu dimenziju istraživanjima nogometnog huliganizma. 

Jednim dijelom, možemo zaključiti o plodnom metodologijskom susretu 

do tada ne baš uvijek združenih elemenata istraživačkog rada; teorijsko i kritičko 

nasljeđe sociologije sporta (u kome je Vrcanovo djelo gotovo paradigmatskog karaktera) 

spojilo se s empirijskim istraživanjem kakvoga je u prethodnom razdoblju 

češće karakterizirao imperativ aplikativnosti ili uža intrakineziologijska rasprava. 

6. Sociološka istraživanja navijačkog ponašanja 

U drugoj polovici 80-ih godina 20. stoljeća započinje jedno specifično poglavlje 

u razvoju hrvatske sociologije sporta, obilježeno istraživanjima nasilničkog ponašanja 

sportske publike, odnosno sociologijskim zahvatima u stvarnost tada sve 

profiliranijeg fenomena nogometnog huliganizma. Buzov, Magdalenić, Perasović 

i Radin (1989.) autori su prvoga istraživanja, koje je pod naslovom Socijalni i psihološki 

aspekti nasilničkog ponašanja sportske publike zapravo predstavljalo istraživačku 

studiju naručenu od tadašnjeg SSRNH-a, objavljenu najprije u časopisu 

Pitanja, a zatim objavljenu i kao zasebnu studiju naslovljenu Navijačko pleme. Fanuko, 

Magdalenić, Radin i Žugić (1991.) nastavili su istraživanje i zaokružili portret 

zagrebačkih navijača s BBB-om u središtu, a Lalić (1993.) se pridružio ovom valu 

istraživanja svojom studijom Torcida – pogled iznutra. Potrebno je naglasiti kako 

spoj teorijskoga i empirijskog dijela socioloških istraživanja pokriva i sve metodologijske 

tradicije, pa su ovim radovima u hrvatskoj sociologiji definitivno rehabilitirane 

metode poput sudjelujućeg promatranja, grupnoga intervjua, uz već priznatu 

anketu ili individualne intervjue. 

Zoran Žugić (1996.; 2000.) je u prvom domaćem, sveobuhvatnom i sustavno napisanom 

udžbeniku iz sociologije sporta, posvetio ovim istraživanjima posebno 

poglavlje. Već na početku istraživanja postalo je jasno da klasični instrumentarij 

nije bio dovoljan, da kategorija sportske publike nije bila primjerena akterima o 

kojima je riječ, da promatranje i tumačenje dijela suvremenih navijačkih aktera 

na temelju stare Le Bonove teorije i interpretacije prelaska sportske publike u aktivnu, 

ekspresivnu ili destruktivnu gomilu, ne omogućuje potpuno razumijevanje 

tih aktera. Upravo stoga, skovan je pojam permanentne gomile, uz znanje autora 

o kontradiktornosti toga pojma iz perspektive klasične teorije i njenih definicija, 

prema kojima je gomila, naravno, prolazni oblik, ona nastaje i nestaje, dakle po 

definiciji ne može biti trajna. Ipak, koliko god taj pojam bio u sebi kontradiktoran, 

on opisuje želju autora da iz horizonta klasične teorije sportske publike i njenoga 

eventualnog pretvaranja u gomilu, pokaže specifičnosti ponašanja, odnosno karakteristike 

okupljanja i djelovanja aktera poput Bad Blue Boysa ili Torcide. 


111


Razumijevanje novih navijačkih aktera, koji su se po mnogim obilježjima (dob, 

izgled, strana stadiona, preferencije droga, sleng, rekviziti, koreografija, nazivlje, 

komunikacija sa sličnim grupama, fokusiranost na navijanje više nego na samu 

igru, itd.) počeli simbolički i stvarno odvajati od svojih roditelja, omogućeno je 

nasljeđem sociologije (sub)kultura mladih. 

Od kraja 70-ih godina 20. stoljeća na stadionima i oko njih započeo je proces koji 

je bio posredovan brojnim elementima kulture mladih, uključujuću glazbu i mnoge 

druge elemente izvansportskog sadržaja. Taj proces je izazivao čuđenje promatrača, 

kako ostalog dijela sportske publike koja je uočavala promjene u izgledu i 

ponašanju navijačkih aktera, tako i publike na rock-koncertima i srodnim manifestacijama, 

koja se čudila neuobičajenoj prisutnosti stadionskih obilježja u jednom 

drukčijem i potpuno izvansportskom kontekstu. 

Za istraživača koji je bio svjedokom toga procesa neminovno se nameću usporedbe 

s prirodno-znanstvenim uvjetima otkrića, s obzirom na nastajanje jednoga 

aktera, jedne simboličke strukture, jednoga fenomena koji sam stječe svoje ime i 

prezime, koji za upućeni pogled tako jasno i očigledno miješa do tada nespojive 

obrasce ponašanja i simboličke strukture stvorene na drugim mjestima i u drugim 

razdobljima. Kao što bi prirodni znanstvenik bio ushićen otkrićem novog leptira, 

gljive ili nekog vulkana (neovisno o mogućim teškim posljedicama, primjerice vulkanske 

erupcije blizu naseljenog mjesta), tako se sociolozima koji su pratili proces 

stjecanja stila i identiteta neformalnih grupa mladih okupljenih oko navijanja na 

sportskim stadionima, već sama takva usporedba čini dovoljno slikovitom. Ovdje 

to nipošto ne znači ponavljanje starih i nepotrebnih frustracija društvenih znanosti 

koje često pate od nedostatka egzaktnosti kakva je možda primjerenija prirodnim 

znanostima, samo se želi naglasiti transparentnost procesa koji je krenuo krajem 

sedamdesetih i bio dovršen do sredine osamdesetih, a to je nastajanje subkulturnog 

stila nogometnog huligana, kojemu je sportski stadion primaran i konstitutivan, 

ali nikako ne i jedini prostor izgradnje identiteta i životnog stila. 


112 

Teza o subkulturi mladih koja više ne stoji s obje noge na stadionu uronjena u 

tijek utakmice, odluke suca, ponašanje igrača i slično, nego je u znatnoj mjeri 

određena ponašanjem suparničkih navijača, policije, a često jednom nogom iskoračuje 

sa stadiona ili sportske dvorane u kafić, na koncert, u diskoteku ili bilo 

koje srodno okupljalište urbane (sub)kulture mladih, izražena u prvom istraživanju, 

dobila je svoju potvrdu u drugom istraživanju, kada su Fanuko, Magdalenić, 

Radin i Žugić (1991.) pokazali kako jedna urbana frakcija zagrebačkih navijača 

(nazvanih za tu prigodu “agresivni BBB”) ima više sličnosti u provođenju slobodnog 

vremena s nenavijačima, nego s drugim navijačkim frakcijama istoga kluba. 

Riječ je upravo o onim adolescentima koji su stvorili subkulturni stil nogometnog 

huligana, koji su se u izgradnji toga stila poslužili drugim urbanim novostvorenim 

tradicijama (rock i srodne kulture, image, sleng, određena autorefleksija) 

pojačavajući klasične patrijarhalne koncepte muškosti, čuvanja časti, iz ruralnog 

razdoblja naše povijesti, te stilizirajući nasilje u svome simboličkom, ali i drastično 

stvarnom obliku.


Domaća istraživanja pokazala su realnu sliku uvjetovanosti nogometnog huliganizma 

društvenim kontekstom, u kome socioekonomski status aktera (naprimjer 

tvrdnja o dvije trećine prvih Boysa iz radničkih obitelji) ne strši u smjeru klasnog 

determinizma kao što je to bio slučaj u većini studija britanske sociologije o ovom 

fenomenu. Ni Boysi ni Torcida, kao dvije naše najveće navijačke grupe, ne mogu se 

u potpunosti objasniti navođenjem sličnih primjera iz britanske sociologije, dobrim 

dijelom potpuno opsjednute klasnim determinizmom u tumačenju nogometnog 

huliganizma, kao i mnogih drugih subkulturnih stilova mladih. Uostalom, najsvježiji 

radovi koji uspoređuju britanski nogometni huliganizam s europskim zemljama 

(Bodin; Robene; Heas, 2007.) također pokazuju kako je moguće usvojiti image i 

ikonografiju skinheadsa, primjerice u Francuskoj, a pripadati srednjoj i višoj klasi, 

bez obzira što su skinheadsi u zemlji svoga nastanka, Engleskoj, označeni kao tipični 

akteri radničke klase koji svojim vanjskim izgledom žele vratiti tradicionalne 

vrijednosti radništva. 

7. Nogometni huliganizam u Hrvatskoj u razdoblju bez socioloških 

istraživanja 

Rat u Hrvatskoj izazvao je sociologe na komentiranje tih događaja u svjetlu sudjelovanja 

navijača u ratu, ili povezivanja društvenoga konteksta, rata i navijačkih 

aktera (Perasović, 1995.; Vrcan; Lalić, 1999.), no sudjelovanje navijača u ratu bilo je 

jednim dijelom najavljeno još prije nego se dogodilo, u prvom istraživanju (Buzov 

i sur., 1988.). 

Osim knjige Srđana Vrcana (2003.) koja opisuje i neke događaje koji su obilježili 

devedesete godine 20. stoljeća, sociološka istraživanja nogometnog huliganizma 

su zamrla, a novinarski diskurs počeo je prevladavati nad (u jednom razdoblju 

djelomično u javnosti izborenim) sociologijskim diskursom. Tipičan primjer odnosi 

se na prve veće nerede u Splitu nakon što je HDZ izgubio vlast, a na hrvatskoj 

društvenoj i političkoj sceni počeo nastajati specifičan pokret okupljen oko oporbenjaštva 

haškim optužnicama i koaliciji na vlasti, oko ponovnog romantiziranja 

nacionalnih osjećaja i hrvatskog nacionalizma kao samodovoljne platforme djelovanja. 

Nesumnjivo je da su u tom pokretu sudjelovali i navijači, kao što je također 

nesumnjivo da su mogući pokušaji manipulacije i instrumentaliziranja navijačkih 

grupa, no medijski diskurs tada je jednoznačno i suglasno, potpuno uniformno 

zaključio kako je riječ o zavjeri tajnih službi, o desničarskoj manipulaciji i pokušaju 

destabilizacije legalno izabrane vlasti. Tada nije bilo mjesta za sociologijski diskurs 

koji bi, uz dužno poštovanje prema mogućim (i stvarnim) manipulacijama, ipak 

pronašao jednako stvarne elemente dugog pripremanja smjene generacija u Torcidi, 

želje mlađih za huliganskim dokazivanjem i okončanjem razdoblja u kojem je 

Torcida zanemarila nasilničku reputaciju iz osamdesetih godina. Drugim riječima, 

a mimo teorija zavjere koje su dominirale medijima, smjena generacije i provala 

nasilništva dogodila bi se u Splitu i da je HDZ ostao na vlasti, što je zaključivanje 

na temelju dugogodišnjeg praćenja, istraživanja i poznavanja aktera nogometnog 

huliganizma, u ovom slučaju Torcide. 


113


Razdoblje u kojem nije bilo sustavnoga istraživanja nogometnog huliganizma donekle 

je pokriveno Vrcanovom knjigom (2003.), prije svega kada je riječ o sukobu 

između Bad Blue Boysa i tadašnjeg establishmenta u Hrvatskoj, na čelu s predsjednikom 

Tuđmanom. Vježbe iz sociološke imaginacije, kako je autor naslovio 

poglavlje koje se tim sukobom bavi, pokrivaju sve glavne aspekte sukoba, osim što 

nedostaje sociološki zahvat u svakodnevni život tadašnjih aktera, pojedinih Bad 

Blue Boysa odvojenih generacijski, kvartovski i na druge načine, a ujedinjenih represijom 

sustava i zajedničkom borbom za povratak imena Dinamo. Također, bez 

pravog istraživačkog odgovora ostalo je razdoblje u kojemu se masovnije na stadionima 

pojavljuju skinheadsi, kojima sam stadionski ritual postaje konstitutivan za 

vlastiti image, što u malobrojnim grupicama skinsa prije sredine devedesetih nije 

bilo pravilo. 

Međutim, dok organiziranog istraživanja domaćih nogometnih plemena nije bilo, 

kod nas su u proteklih desetak godina objavljene knjige o nogometu i nogometnom 

huliganizmu. Riječ je o literaturi koja nema veze sa sociologijom niti bilo 

kojom srodnom znanosti, o prozi kroničarskog, novinarskog, književnog, autobiografskog 

tipa, no te su knjige dragocjen sekundarni izvor podataka, u nekim 

slučajevima prava ilustracija sociologijskih pojmova društvene klase, maskulinizma, 

seksizma, raznolikih ovisnosti (mimo psihijatrijske definicije), poput ovisnosti 

o samom nogometu ili pak nasilju. Hornby (2001.), King (2003.), Brimson 

(2006.), Foer (2006.) predstavljaju taj trend i mogu poslužiti kao dodatno štivo 

koje varira u kvaliteti, stupnju ponavljanja istoga, duhovitosti ili dosadi, no to 

ovdje ne prosuđujemo, samo pronalazimo mogućnosti razumijevanja fenomena 

i iz neznanstvenih radova. 


114 

Lalićeva (1993.) tipologija navijača (navijač-navijač, navijač-politički aktivist, navijač-nasilnik 

i navijač iz trenda) trebala bi biti ponovno provjerena u današnjem 

kontekstu. Koliko su danas prisutni tipovi koji su dobijeni Lalićevim istraživanjem, 

posebno u svjetlu činjenice da je Lalić svoje istraživanje Torcide provodio u posljednjim 

godinama Jugoslavije, kada je hrvatska orijentacija navijača predstavljala 

političku činjenicu i donosila etiketu neprijatelja, a banalna pjesma o banu Jelačiću 

prijetila prijavom i dvomjesečnim zatvorom. Na temelju praćenja aktualnih stadionskih 

aktera i razgovora s nekima od utjecajnijih navijača, svi su ovi tipovi ostali, 

iako s nešto različitijom učestalošću i brojnošću. 

Navijač-navijač je naravno i dalje prisutan, to je osnovni tip i ne treba ga brkati sa 

starim tipom navijača ili sjedilačkom, kazališnom publikom. Riječ je o vatrenim 

navijačima, o ljudima koji će putovati, bodriti, brinuti o transparentima, zastavama, 

pjevanju, koordinaciji, organizaciji. Unutar toga tipa moguće su brojne specijalizacije 

(poput, recimo, izrade zastava ili poznavanja računala i održavanja web-stranica). 

No, navedeni tip podrazumijeva zaokruženost navijačkog iskustva i bez nasilja 

ili primarno politički konotiranog djelovanja. Međutim, to ne znači da će na stadionu 

postojati jasna razlika u svemu u skladu s navedenim tipovima. Ovdje je riječ 

o sociologijski inspirativnom modelu, a ne o izravnoj i isključivoj podudarnosti sa 

stvarnim akterima, pa ćemo zateći predstavnike jednoga tipa (recimo navijač-navi-


jač) kako sudjeluju u tučnjavi ili nekom političkom skandiranju, ali uglavnom neće 

započeti tučnjavu niti će im političko skandiranje biti primarno. 

Navijač-nasilnik također je snažno prisutan, pa iako se u pojedinim razdobljima 

naglasci mijenjaju, a neke navijačke grupe poznaju i višegodišnja razdoblja u kojima 

ovaj tip nije dominirajući, ipak je krajem devedesetih, a posebno posljednjih 

godina, u obje naše najveće navijačke grupe ovaj tip među dominirajućim obrascima 

navijačkog subkulturnog stila. 

Politički aktivist nije više tako vidljiv ni lako čitljiv kao u razdoblju prije promjene 

političkog sustava, u doba Jugoslavije i jednostranačja, no to ne znači da je nestao 

sa stadiona. Ono što se na samom stadionu moglo vidjeti i čuti podrška je hrvatskim 

generalima i protesti protiv optužnica tribunala u Haagu, no koju godinu ranije i 

masovna podrška NATO paktu za vrijeme akcija protiv Srbije. Ono što na stadionu 

nije uvijek vidljivo, često je podrška dijela navijača različitim radikalnim političkim 

akcijama, uglavnom ekstremno desnim, što uključuje djelovanje skinheads frakcije 

ili drugih aktera spremnih baciti suzavac na Gay pride paradi, Bajaginom koncertu, 

pretući posjetitelje filmske večeri u Močvari, i slično. U takvim akcijama (koje 

ne izvodi neka homogena grupa niti su kod tih aktera prisutni uvijek konzistentni 

politički stavovi) nogometni navijači se miješaju s akterima koji uopće nisu navijači, 

ili barem nemaju ništa sa subkulturnim stilom nogometnih huligana. 

Navijač iz trenda također je opstao, no taj tip navijača ovisi o tome koliko je i 

kada neka navijačka grupa u trendu. Dominacija navijača nasilnika može privući 

nenavijačke aktere sklone nasilju, ili voajerski fascinirane nasiljem, no istovremeno 

odbiti druge koji bi se priključili navijačkoj grupi ako bi prevladali drukčiji trendovi, 

pa naglasak s nasilja prešao na klasično bodrenje ili pak na ekstatička stanja i 

dobar provod prilikom gostovanja, navijačkih putovanja. 

Jednom stvoren, subkulturni stil nogometnog huligana ne ostaje nepromjenjiv. Mijenjaju 

se konkretni akteri, a s njima i dijelovi simboličke strukture, zadržavajući 

neke temeljne odrednice, poput maskulinizma, kompeticije, rivalstva, ritualnih netrpeljivosti, 

alkohola, teritorijalnosti, gradskih, regionalnih i nacionalnih identifikacija. 

Vanjska obilježja se mijenjaju kroz razdoblja; naprimjer jakna spitfajerica koja 

je bila jako važna na početku, pa poslije masovno prisutna, počela je nestajati, a 

danas u nekim grupama doživljava svoj revival, a negdje iščezava čekajući novu 

plimu. 

U uvjetima potrošačkog kapitalizma s jedne strane i pojačane represije ojačane zakonom 

o navijačima s druge strane, domaći navijači koji se smatraju huliganskom 

avangardom, sve češće sliče engleskim huliganima iz jednog prijašnjeg razdoblja 

(koje za dio Engleza nije posve završilo). Riječ je o engleskoj specifičnosti (koju 

su počeli prihvaćati i drugi) napuštanja huliganstva obilježenog neselektivnošću u 

stvaranju nereda, panike, destrukcije i nasilja prema bilo kome izvan grupe, posebno 

prema teritoriju suparničkog kluba, uključujući žene, djecu, starce ili imovinu. 

Takvo razdoblje orgijastičke destruktivnosti i nasilja širokog spektra u Engleskoj je 


115


završilo osamdesetih, paralelno s uvođenjem novih zakona, oštrijih, restriktivnijih 

mjera, te širenjem kamera i drugih oblika nadzora, što je engleske huligane uvelo 

u novu fazu koja se odlikuje odbacivanjem klasičnih i prepoznatljivih obilježja koja 

policiji još uvijek sugeriraju sliku tipičnog navijača (šalovi, kape, zastave, dresovi u 

bojama kluba). Od druge polovice osamdesetih prema devedesetim godinama 20. 

stoljeća u Engleskoj je među huliganskim akterima nogometnog plemena prisutno 

nastojanje za običnim ili pak šminkerskim izgledom, skupom odjećom poznatih 

marki i visokom selektivnošću u nasilju. Ta selektivnost izražava se orijentacijom 

na sukobe sa sličnim pripadnicima suparničkih navijačkih (huliganskih) grupa, 

zaobilazeći (uglavnom) ostale navijače koji nisu zainteresirani za obračun. U Hrvatskoj 

je ta tendencija također primjetna, a među Boysima i Torcidom sve je više 

Londsdale, Fred Perry i drugih poznatih marki (brandova) omiljenih u britanskom 

i širem navijačkom svijetu još od šezdesetih godina. 

Jedna od specifičnosti hrvatskog konteksta iz razdoblja u kome su istraživanja zamrla 

jest primirje među hrvatskim navijačima na dan kada igra hrvatska nogometna 

reprezentacija. To je primirje trajalo osam godina, od razdoblja nakon utakmice 

Hrvatska – Danska u Splitu, kada je došlo do obračuna Boysa i Torcide, pa sve do 

nekoliko dana uoči utakmice Hrvatska – Engleska, kada su sukobi obnovljeni. Ova 

tema i dalje čeka svoje istraživače, a zbog raznolikih dimenzija hrvatskoga društva 

koje ujedinjuje, za očekivati je interdisciplinarnost u budućim pristupima. 

Bez obzira što će se istraživanja nogometnog huliganizma vjerojatno nastaviti, treća 

faza razvoja hrvatske sociologije sporta čini se završenom. Određeni diskurs je 

uspostavljen, bez obzira na dominaciju senzacionalizma u javnosti, barem u akademskim 

krugovima zainteresiranih istraživača neće više biti potrebno kretati iz 

početka, dokazivati kako nasilje na stadionima nije moguće izdvojiti iz društvenog 

konteksta, kako sport nije jednoznačan fenomen i kako je potrebno koristiti cjelokupno 

nasljeđe sociologije i srodnih znanosti u razumijevanju ovoga društvenog 

fenomena. Kao što je sociologijsko istraživanje (sub)kultura mladih (u svijetu vrlo 

bogato i preko pola stoljeća prisutno), pomoglo sociologiji sporta u razumijevanju 

fenomena nasilničkog ponašanja navijačkih aktera, tako i druge tradicije, od antropologije 

do socijalne psihologije, mogu pomoći budućim istraživačima u sociologiji 

sporta. 


116 

Sociologija (sub)kultura mladih nije omogućila samo bolje razumijevanje fenomena 

nogometnog huliganizma krajem osamdesetih, nego i bolje razumijevanje životnih 

stilova mladih koji su posredovani izravnim sportskim aktivnostima. Poznato 

je da su na urbanoj adolescentskoj sceni životnih stilova i identiteta, uz brojne 

zajedničke nazivnike koji su u vezi s raznolikim glazbenim pravcima, uz pojmove 

poput punker, metalac, darker, koraš, reper, partijaner, (od sredine osamdesetih i 

nogometni huligan, u svojoj grupi poput BBB ili Torcidaš) prisutni i pojmovi poput 

skejter, roler, bajker, boarder, što ukazuje na identitete vezane uz same sportove, 

od kojih su neki bili nazivani ekstremnima, ali je taj pojam neprecizan i prilično 

upitan nakon što su neki od tih sportova (primjerice snowboard ili brdski biciklizam) 

postali službenim olimpijskim sportovima. Nasljeđe sociologije omladinskih


(sub)kultura omogućilo je razumijevanje procesa stjecanja identiteta u slobodnom 

vremenu, na temelju raznovrsne recepcije i prerade iskustva s proizvodima masovne 

kulture, oblikovano u interakciji s vršnjacima i drugima, kao lepeza subkulturnih 

životnih stilova. Sam pojam subkulture često je bio podložan raznovrsnim mistifikacijama, 

pa treba podsjetiti na njegovu analitičku prirodu, mimo vrijednosnih 

konotacija koje su uvijek mistifikacije, bilo da je riječ o negativnim mistificiranjima 

(što obično idu u smjeru proglašavanja svega subkulturnoga devijantnim, nemoralnim 

i nepoželjnim) ili pak pozitivnim (što obično sugeriraju neku obvezatnu 

buntovnost, nekonvencionalnost, artikuliranost, antiestablishment stavove, itd.). 

Subkultura označava odstupanje samo jednoga dijela vrijednosti i normi nekoga 

aktera od njegove uže i šire roditeljske kulture, pa ju ne treba brkati s pojmom 

kontrakulture, koja se u sociologiji najčešće odnosi na skup društvenih pokreta i 

drugih aktera koji bi željeli izgraditi radikalno drukčije društvo od postojećega. Neki 

će subkulturni stilovi biti povezani s kontrakulturnim intencijama (poput dijela 

punk ili neohipi stila), no teško ćemo takve intencije naći u području nogometnog 

huliganizma, prije svega zbog uronjenosti u patrijarhalne i maskulinističke obrasce 

odrastanja i ponašanja. 

8. Perspektive 

Ove tri navedene faze razvoja sociologije sporta svjedoče o potrebi daljeg istraživanja 

i širenja perspektiva, prije svega jer zahvaćaju mnoge druge, više etablirane 

dijelove sociologije – od socijalizacije, obrazovanja, kulturne antropologije, preko 

samog istraživanja sporta kao društvenog fenomena i suradnje s disciplinama poput 

kineziologije, povijesti, psihologije i filozofije, do sociologije hrvatskoga društva 

u kome sport predstavlja vrlo snažnu društvenu činjenicu. Što sport znači za 

svakodnevni život ljudi u Hrvatskoj i kako je moguće da jedna tako mala zemlja 

bude sportska velesila? Kao što je u drugoj fazi razvoja psihologija (uz istraživanja 

socijalne strukture) pripomogla profiliranju tema i spoznaja, u trećoj je to bila sociologija 

(sub)kultura mladih. Možda će četvrta faza donijeti propitivanje temeljnih 

pojmova sporta, zdravlja, odnosa natjecateljske i rekreativne dimenzije, ili pak 

sustavnu interdisciplinarnu analizu značenja sporta u hrvatskom društvu. Naravno, 

ovako mlada posebna sociologija nije mogla obuhvatiti sve, mnogo toga iz 

međuodnosa sporta i društva ostalo je neistraženo. Uz navedena pitanja, djelo Srđana 

Vrcana, između ostaloga i kao riznica europske kritičke tradicije u sociologiji 

sporta, dovoljan je izazov budućim istraživačima za nastavljanjem ili propitivanjem 

započetog. 


117


Literatura 


1. Afrić, V. (2000). Prometej sa “Sedmog kontinenta”. Intelektualni životopis Mira A. Mihovilovića. 

U: V. Afrić (ur.) Izabrani radovi Mira A. Mihovilovića (XIX–XXXVI). Zagreb: 

Hrvatsko sociološko društvo. 

2. Bakoš, N. (Ur.). (1969). Bibliografija radova nastavnika, suradnika i diplomskih radnji 

studenata Visoke škole za Fizičku kulturu u Zagrebu. Zagreb: Visoka škola za fizičku 

kulturu Sveučilišta u Zagrebu. 

3. Bodin D.; Robène, L.; Héas, S. (2007). Sport i nasilje u Europi. Zagreb: Knjiga trgovina. 

4. Brimson, D. (2006). Tajne nogometnog huliganizma. Zagreb: Celeber. 

5. Brimson, D. (2006). Nogometno nasilje u Europi. Zagreb: Celeber. 

6. Buzov, Ž.; Magdalenić, I.; Perasović, B.; Radin, F. (1988). Navijačko pleme. Zagreb: RZ 

RH SSOH. 

7. Coakley, J.; Dunning, E. (eds.) (2004). Handbook of Sports Studies. London, Thousand 

Oaks, New Delhi: SAGE Publications. 

8. Coakley, J. (2007): Sports in Society: Issues and Controversies. New York: McGraw-Hill. 

9. Fanuko, N.; Magdalenić, I.; Radin, F.; Žugić, Z. (1991). Zagrebački nogometni navijači: 

grupni portret s BBB u središtu. Zagreb: Institut za društvena istraživanja Sveučilišta u 

Zagrebu. 

10. Foer, F. (2006). Kako nogomet objašnjava svijet. Zagreb: Celeber. 

11. Hornby, N. (2001). Nogometna groznica. Zagreb: Celeber. 

12. King, J. (2003). Tvornica nogometa. Zagreb, Celeber. 

13. Lalić, D. (1993). Torcida. Zagreb: AGM. 

14. McPherson, B. D.; Curtis, J. E.; Loy, J. W. (1989): The social significance of sport: an 

introduction to the sociology of sport. Champaign, Illinois: Human Kinetics Books. 

15. Obrazloženje Odluke o dodjeli Državne nagrade športa “Franjo Bučar” u 2004. godini. 

http://public.mzos.hr/Default.aspx?art=5751&sec=2403. 

16. Perasović, B. (1989). Nogometni navijači kao dio omladinske subkulture. Potkulture, 

2/4:75–86. 

17. Perasović, B. (1995). Navijačko pleme: do nacije i natrag. Erasmus: časopis za kulturu 

demokracije, 61–67. 

18. Petrović, K. (1983). Kritički osvrt na dosadašnji razvoj sociologije sporta. Fizička kultura, 

37/5:346–350. 

19. Petrović, K.; Hošek, A. (1986). Prilozi za sociologiju sporta 1 i 2. Zagreb: Fakultet za 

fizičku kulturu. 

20. Vrcan, S. (1990). Sport i nasilje danas u nas i druge studije iz sociologije sporta. Zagreb: 

Naprijed. 

21. Vrcan, S. (2003). Nogomet – politika – nasilje. Ogledi iz sociologije nogometa. Zagreb: 

Jesenski i Turk; Hrvatsko sociološko društvo. 

22. Vrcan, S.; Lalić, D. (1999). From Ends to Trenches, and Back: Football in the former Yugoslavia. 

In: G. Amstrong; G. Giulianotti (ed.) Football Cultures and Identities. London: 

MacMillan. 

23. Žugić, Z. (1996). Uvod u sociologiju sporta. Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu. 

24. Žugić, Z. (2000). Sociologija sporta. Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu. 

118


Benjamin Perasović 

Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb, Croatia 

e-mail: ben.perasovic@gmail.com 

Sunčica Bartoluci 

Faculty of Kinesiology, Zagreb, Croatia 

e-mail: suncica.bartoluci@kif.hr 

Overview scientific work 

Sociology of Sport in Croatia 

Abstract 

Sociology of sport, one of the more recent sociology disciplines, started developing in the 

world in the sixties. In Croatia at that time (and earlier) there was Miro Mihovilović whose 

work, its volume and content made him the founder of the discipline in this country. In the 

next phase of development, Krešo Petrović and Ankica Hošek-Momirović in their remarkable 

work linked up the new discipline more closely with kinesiology. Before the third 

stage of development there was a certain discrepancy between theoretical work (among 

which Srđan Vrcan’s contribution was the most thorough, systematic and clear-cut) and 

empirical research directed at applicability. Football hooliganism and sociological research 

of the phenomenon in the late eighties and early nineties marked the third stage of development, 

which united theoretical and empirical part equally using quantitative and qualitative 

research methodology. At this stage of development, sociology of youth (sub)cultures 

proved very inspiring in trying to understand new agents of stadium rituals, who created a 

specific subcultural style in the early eighties. Since there has been no systematic research 

into the subject in the last fifteen years, contacts have been made with some influential 

agents of football hooliganism for the purpose of this paper, in order to test some theses 

in present day conditions (such as Lalić’s different types of football supporters from earlier 

time). Prospects are good and diverse for sociology of sport if sociologists continue their 

research, because sport plays an important role in everyday life of a large number of people 

in Croatia. It is also necessary to explain excellent sport results of a small country such as 

Croatia, as well as a number of other aspects of sport as a social phenomenon. 

Key words: sociology of sport, football hooliganism, youth subculture, Croatian society 




119


Irena Borowik (ed.) 

Religions, Churches and Religiosity in 

Post-Communist Europe 

Krakow, Zakład Wydawniczy “NOMOS”, 2006., 368 p. 

Knjiga Religions, Churches and Religiosity (Religije, crkve i religioznost) podijeljena 

je u tri tematske cjeline: Religion and Social Processes in CEE (Religija i društveni 

procesi u srednjoj i istočnoj Europi), New Religious Movements in CEE (Novi religijski 

pokreti u srednjoj i istočnoj Europi) i Reserching religion in Context (Istraživanje 

religije u kontekstu). 

U navedenim tematskim cjelinama nalazi se 28 tekstova autora iz raznih zemalja i 

raznih disciplina, ali ujedinjenih u pasioniranom bavljenju religijom. Knjiga je posvećena 

Eileen Barker, profesorici emeritus s London School of Economics. 

Prvo poglavlje započinje tekstom autora Włodzimierza Pawluczuka Liminalna stanja 

u postkomunističkoj stvarnosti (Liminal States in Post-Communist Reality). Koristeći 

koncept Arnolda Gennepa ovaj poljski sociolog i antropolog smatra da je za 

jednog sociologa vrlo zanimljivo istraživati situacije u kojima se cijelo društvo ili 

pleme nalazi u liminalnom stanju. Gennepov koncept liminalnog stanja odnosi se 

na stanje kada pojedinac gubi svoj prethodni identitet i pri tom nije stekao novi. 

Pawluczk taj koncept proširuje na društvo pri čemu se fokusira na neliminalna 

stanja kao što je revolucija, i to misleći na revoluciju u srednjoj Europi koja se dogodila 

1989. godine. 

Drugi je članak pod naslovom Religioznost u srednjoj i istočnoj Europi: prema individualizaciji? 

(Religiousness in Central and Eastern Europe: Towards Individualization?) 

dvojice autora – Detlefa Pollacka i Olafa Műllera. Autori naglašavaju kako 

u razvoju religije više nije dominantna paradigma sekularizacijske perspektive, 

nego se koriste pojmovi kao što su desekularizacija, deprivatizacija, respiritualizacija 

ili povratak religije. Pokušavajući dobiti empirijski uvid u socijalnu realnost 

i dominaciju spomenutih paradigmi, Pollack i Műller zaključuju da su alternativni 

oblici religijskog života u srednjoj i istočnoj Europi u porastu, pri čemu u visoko 

religioznim zemljama predstavljaju opoziciju crkvi, dok u više sekulariziranim zemljama 

ne predstavljaju opoziciju crkvi ili se čak s institucionaliziranim oblicima 

tradicionalne religije spajaju. 




121


Mađarski sociolog religije Miklós Tomka priložio je ovom zborniku svoj tekst pod 

naslovom Katolici i protestanti u postkomunističkoj Europi (Catholics and Protestants 

in Post-Communist Europe). Dekristijanizacija Europe po Tomki nije posljedica 

sociokulturnog razvoja, već je odraz neuravnotežene akulturacije i anomije. 

Omjer katolika i protestanata kompariran između Latvije, Češke, Slovačke i Mađarske 

pokazuje dvije tendencije – povećanje katolika unutar kršćanstva i smanjenje, 

ili čak na nekim mjestima nestajanje, protestanata. Pokušavajući objasniti navedene 

tendencije Tomka zaključuje kako moderno industrijsko društvo odstranjuje 

tradicionalne denominacijske subkulture. 

Marjan Smrke slovenski je sociolog koji u svom članku pod naslovom Zakrivljena 

margina defenzivne i ofenzivne religijske mimikrije u poskomunističkom društvu 

(The Sinious Margin of Defensive and Offensive Religious Mimicry in Post-Communist 

Societies) iznosi svoju teoriju religijske mimikrije koju razvija od 2001. godine. 

Smrke definira socijalnu ili ljudsku mimikriju kao one aktivnosti koje izvodi pojedinac 

ili grupa čiji je cilj povećati mogućnost uspjeha ili smanjiti mogućnost neuspjeha 

u datom socijalnom i prirodnom okruženju. Za mimetsku situaciju potrebno 

je imati socijalnog igrača koji izvodi mimikriju (mimic), model kojeg “mimičar” 

izvodi (model), socijalnog igrača koji će potencijalno biti zavaran (operator) i komunikacijske 

jedinice mimikrije (mimetic signals), pri čemu se socijalna mimikrija 

odvija kroz mimetske odnose u kojima se ostvaruje mimetska akcija. Smatrajući 

da postoji defenzivna i ofenzivna mimikrija, Smrke zaključuje da je teško odrediti 

distinktivnu granicu, ali isto tako ističe da je teorija socijalne mimikrije aplikabilna 

na religijske promjene. 


122 

Siniša Zrinščak hrvatski je sociolog religije koji u svom tekstu Anonimni vjernici 

kao sociološki izazov: religije i religijske promjene u postjugoslavenskim državama 

(Anonymous Believers as a Sociological Challenge: Religions and Religious Changes 

in Post-Yougoslav States) iznosi podatke o religioznosti na prostorima bivše Jugoslavije 

i to komparirajući ih među državama i kroz vrijeme (prije transformacije 

i poslije nje). Zrinščak pokušava ocrtati socijalne procese u kojima se iznjedrila 

kategorija koju naziva “novim vjernicima”. Ta nova religioznost potaknuta je socijalnim 

procesima, ali pri tome sa sobom ne nosi prave promjene u religijskoj 

orijentaciji. Stoga je, zaključuje Zrinščak, potrebna etnografija religijskih vjernika 

u postkomunističkim društvima kako bismo shvatili odnose socijalnih procesa i 

religijskih orijentacija, odnosno povezanost socijalne egzistencije i religije. 

Poljski sociolog religije Janusz Mariański autor je teksta Religioznost poljskog društva 

iz perspektive sekularizirane Europe (The Religiosity of Polish Society from the 

Perspective of Secularized Europe). Iznoseći nekoliko hipoteza (hipoteza dezintegracije 

crkvene religioznosti, hipoteza nepromijenjene religioznosti u promjenjivom 

društvu, hipoteza revitalizacije religije, hipoteza višesmjernih promjena unutar religioznosti) 

ili bolje rečeno teorijskih stavova o religioznosti u Poljskoj, Mariański pokušava 

shvatiti ulogu Poljske u Europskoj uniji. Zaključuje da povezanost i utjecaj 

modernizacijskih mijena zapadnog društva utječe na promjene u Poljskoj, ali da će 

Poljska u tom europskom kontekstu ipak biti poseban slučaj zbog značajne uloge 

religije u socijalnom životu.


Bjeloruska sociologinja Larissa Titarenko nastoji kroz određeni teorijski okvir i 

historijsku utemeljenost opisati situaciju u Bjelorusiji u članku Religija i socijalni 

procesi u poslijesovjetskoj Bjelorusiji (Religion and Social Processes in Post-Soviet 

Belarus). Ističući promjene u religioznosti bjeloruskog društva, zaključuje da nema 

jednostranog pokušaja objašnjenja situacije u toj zemlji. Oživljavanje religije nakon 

raspada Sovjetskog Saveza, porast nove religioznosti, porast novih religijskih pokreta 

samo je dio religijske slike bjeloruskog društva u kojem religija ima ideološku 

ulogu političkih elita koje nastoje društvo uroniti u tradicionalni konzervativizam. 

Religijske promjene u Slovačkoj i Češkoj Republici nakon “baršunastog razvoda” 

(Religious Changes in Slovakia and the Czech Republic after the “Velvet Divorce”) 

tekst je slovačke sociologinje Adele Kvasničkove. Koristeći podatke iz popisa stanovništva 

iz 1991. i 2001. godine, autorica dokazuje kako niti 75 godina zajedničke 

države nije uspjelo izbrisati religijske razlike koje postoje između tih dviju država 

i društava. Slovačka pokazuje porast, a Češka pokazuje opadanje broja vjernika. 

No, autorica je svjesna da se navedena razlika u trendovima ne može objasniti isključivo 

kroz dihotomiju sekularizacije i desekularizacije, već da su potrebni neki 

drugi teorijski okviri. Religijska razlika između Slovačke i Češke po Kvasničkovoj 

potvrđuje popularnu Huntingtonovu tezu kako religijske razlike stvaraju granice. 

Drugi dio knjige naslovljen Novi religijski pokreti u srednjoj i istočnoj Europi (New 

Religious Movements in CEE) započinje tekstom Istvána Kamarása – Usporedba religioznosti, 

životnih stilova i ukusa između dviju Krishna vjerskih grupa u Mađarskoj 

(Comparison of Religiosity, Life-Style, and Taste between Two Krishna-Believer 

Groups in Hungary). U Mađarskoj postoje tri Krishna vjerske grupe – ISKCON je 

najveća i iz te zajednice su se odvojili Mađarska Vaisnavaska grupa (koja slijedi 

Govindu Maharaja) i Mađarska brahmanska misija koja se odvojila od prethodne. 

Istražujući svjetonazorsku i vrijednosnu orijentaciju (religioznost, odnos prema 

“svetim stvarima”, vrijednosni sustav i životni stil, slobodno vrijeme, stav prema 

umjetnosti i razinu umjetničkog ukusa) ISKCON-a i Mađarske brahmanske misije, 

autor ističe razliku između pozicija na liniji istočnjačke kontemplativnosti i zapadnog 

asketicizma, pri čemu Mađarska brahmanska misija u isto vrijeme prihvaća 

svijet u kojem živi, ali ga i odbacuje, pa se zapravo smješta negdje u sredini. 

Nije dječja igra: pokušaj analiziranja broja članova novih vjerskih pokreta u Mađarskoj 

(Not a Child´s Play: An Attempt to Analyze Membership Figures for New Religious 

Movements in Hungary) tekst je mađarskog sociologa Pétera Tőrőka. Eileen 

Barker rekla je kako “... pokušati pristupiti opsegu pokreta izgleda kao dječja igra 

onda kad se čovjek okrene pitanjima koja se odnose na broj članova”. Opasnost 

u istraživanjima je u tome da vlastita procjena novih religijskih pokreta ide prema 

povećanju brojki. Uspoređujući rezultate vlastitog istraživanja i komparirajući ih s 

rezultatima iz popisa stanovništva, autor dobiva podatak da je otprilike četiri puta 

manji broj po popisu stanovništva od broja iz autorova istraživanja. 

Dvojica slovenskih sociologa Aleš Črnič i Gregor Lesjak autori su članka Sustavna 

studija novih religijskih pokreta – slučaj Slovenije (A Systematic Study of New Reli- 


123


gious Movements – The Slovenian Case). Odredivši ciljeve istraživanja, uz kratku 

eksplanaciju strukture istraživanja kojeg su proveli, autori prezentiraju nalaze na 

koje su naišli, bacajući svjetlo na odnos novih religijskih pokreta i države. Smatrajući 

kako se država ne odnosi baš prijateljski prema tim alternativnim religijama, 

Črnič i Lesjak kažu kako se ne može reći da se u Sloveniji krše vjerska prava, ali 

kako je religijski prostor ipak tenzičan. 

Religiologinja Marina V. Vorobjova napisala je članak Novi religijski pokreti i Rusija 

– biti ili ne biti? O problemu prioriteta u suvremenoj ruskoj populaciji (New 

religious Movements and Russia – To Be or Not to Be? On the Matter of Priorities 

among the Contemporary Russian Population). Novi religijski pokreti u Rusiji su u 

nepovoljnijem položaju nego u većini zemalja srednje i istočne Europe. Promatrajući 

odnos politike, medija i ruskog društva prema novim religijskim zajednicama, 

Vorobjova zaključuje kako se država nastoji odvojiti od “sekti” jer ih smatra direktnom 

prijetnjom sebi. 

Tadeusz Dóktor napisao je tekst A Typology of New Religious Movements and Its 

Emprirical Indicators u kojem je, koristeći teoriju religije Rodneya Starka i Williama 

S. Bainbridgea, pokušao tipologizirati nove religijske pokrete na temelju odnosa 

koncepta o konvencionalnoj religijskoj tradiciji i koncepta o tenzijama sa sociokulturnim 

okruženjem. S obzirom na te koncepte, religijski pokreti mogu se locirati 

prema njihovoj otvorenosti inovacijama ili antagonizmu prema dominantnoj religiji 

i na sekte koje su visoko tenzične, te crkve koje su manje tenzične. Dóktor smatra 

da se Stark-Bainbridgeova teorija religije može dobro primijeniti na diferencijalnu 

regrutaciju u različite tipove pokreta. Na temelju istraživanja konceptualiziranog iz 

spomenute teorije kojeg je i proveo, autor zaključuje da postoji statistički značajna 

razlika među članovima koji pripadaju grupama visoke inovacije i grupama niske 

inovacije, te kako dimenzija napetosti bolje diferencira tipove pokreta. 


124 

Zbigniew Pasek u tekstu State and Local Government Policies towards New Religious 

Movements in Poland, 1989 – 2004 iznosi pregled politika poljske države 

prema novim religijskim pokretima. Poljska je potpisala konkordat sa Svetom Stolicom 

kojim se uređuje odnos Katoličke crkve i države i koji radi svoje ekskluzivnosti 

diskriminira ostale religijske zajednice. Pasek smatra kako se mora ponovno 

pregovarati oko navedenih ugovora te da se država mora prema svim religijskim 

zajednicama postaviti jednako. Isto tako ističe da trenutačno snage za promjene u 

Poljskoj nema jer se svaki pokušaj da se smanje ovlasti Katoličke crkve doživljava 

kao napad na nju. 

Promjena nečije vjere i pristup novoj religijskoj kulturnoj okolini religijska je konverzija. 

Promjena može ići u smjeru da osoba od nevjernika postaje vjernikom, 

da prelazi iz jedne religije u drugu, ili da prestaje biti vjernikom. Pitanje je mijenja 

li se u konverziji i identitet? Odgovor na to pitanje u ovom zborniku pokušala je 

dati Maria Libiszowska-Żółtkowska u tekstu Religijska konverzija – nastavljanje ili 

promjena identiteta (Religious Conversion – Continuation or Change of Identity). 

Religijski konvertit u svakom slučaju mijenja svoj način života pri čemu mijenja


navike, uvjerenja, vrijednosti, obrasce ponašanja, autoritete i referentne grupe. Autorica 

smatra da se socijalni identitet, koji je po Giddensu refleksivna projekcija, u 

konverziji mijenja, i to dramatično. Dramatično znači da se u usvajanju novog referentnog 

životnog okvira odbacuje stari, pri čemu često obitelj i prijatelji “odbace” 

religijskog konvertita. 

Kulturni šok među misionarima novih religijskih pokreta u Poljskoj (Culture Shock 

among Missionaries for NRMs in Poland) tekst je psihologinje religije Haline Grzymala-Moszczyńske. 

Autorica u ovom tekstu nastoji istražiti razne aspekte kulturnog 

šoka kojeg dožive misionari kada stižu u Poljsku gdje trebaju vršiti svoju religijsku 

misiju. Kroz otprilike godinu dana osobe koje zbog nekih razloga dolaze u novu 

kulturu mogu iskusiti pet faza: 1. faza “medenog mjeseca”, 2. faza dezintegracije, 3. 

faza reintegracije, 4. faza autonomije i relativističkih stavova, 5. faza interdepedencije. 

Istraživanje koje je provela autorica na inicijativu Eileen Barker pokazuje kako 

misionari ne proživljavaju prvu fazu. Jedina im je barijera jezik koji pokušavaju u 

što kraćem vremenu savladati. 

Katarzyna Zielińska autorica je članka Sloboda religije i vjerovanja u Poljskoj – ideologije 

i realnost (Freedom of Religion and Belief in Poland – Ideologies and Reality). 

Analizira odnos Katoličke crkve i države, te stav Katoličke crkve prema novim 

religijskim organizacijama. Autorica napominje da su religijske i vjerske slobode 

zaštićene poljskim ustavom, ali i upozorava da izraziti negativan stav Katoličke 

crkve prema novim religijskim pokretima uzrokuje da se taj stav širi i na cijelu 

populaciju, te time postaje općedruštveni stav u Poljskoj. 

NLO na selu: slučaj Wylatowo, Poljska (UFO in the Countryside: The Case of Wylatowo, 

Poland) tekst je kulturne antropologinje Dorote Hall u kojem se istražuje 

kako se u selu Wylatowo nakon navodne pojave neidentificiranih letećih objekata 

i krugova u žitu potaknuo ufološki diskurs koji ipak nije bio tako nov, već je reanimirao 

strukture tradicijskog ponašanja i spiritualnosti. 

O New Ageu u ovom zborniku pisala je Anna E. Kubiak u članku New age – mitizirajući 

stare mitove (New Age – Mythicizing Old Myths). Polazeći od konstatacije 

Eileen Barker kako u New Ageu ne postoji ništa novo što već nije bilo predstavljeno 

u Older Ageu, te kako je sve to dio individualnog bricolagea, Kubiakova 

predlaže koncept složenih mitova koji sugeriraju kako zapravo obuhvatiti nova lica 

religijskog života. 

Zadnji članak u ovom poglavlju je U dilemi – istraživanje novih religijskih pokreta 

(In a Dilemma – Research on New Religious Movements) Szymona Beźnica u kojem 

iznosi nekoliko metodoloških i etičkih dilema koje prate proces istraživanja religije. 

Dileme proizlaze iz činjenice da je kategorija novih religijskih pokreta vrlo često 

visoko diferencirana i kompleksna. 

Treći dio knjige Istraživanje religije u kontekstu (Researching Religion in Contex) 

započinje tekstom domaće autorice Dinke Marinović-Jerolimov Tradicionalna cr- 


125


kvena vjerovanja i alternativna vjerovanja u Hrvatskoj (Traditional Church Beliefs 

and Alternative Beliefs in Croatia). Marinović-Jerolimov zanima u kojoj mjeri su 

alternativna vjerovanja prihvaćena uz tradicionalna crkvena vjerovanja. Činjenici 

da je Hrvatska jedna od najreligioznijih zemalja u Europi u grupi s Poljskom, Irskom 

i Rumunjskom (Transilvanijom) prethodila je promjena koja se zbila nakon 

1990-e. Ali kakva je religioznost posrijedi? Iznoseći zanimljive rezultate dobivene 

iz istraživanja u sklopu projekta Društvene i religijske promjene u Hrvatskoj (2004.) 

autorica zaključuje kako su crkvena vjerovanja strukturirana i hijerarhizirana, a 

da su alternativna vjerovanja sve više prihvaćena, što znači da se može govoriti o 

dezintegraciji dogmatskog sustava, odnosno o privatizaciji vjerovanja. 

Drugi tekst u ovom dijelu knjige također je rad hrvatske sociologinje religije Ankice 

Marinović Bobinac pod naslovom Religiozno iskustvo i tradicionalna religioznost 

u Hrvatskoj (Religious Experience and Traditional Religiosity in Croatia). Marinović 

Bobinac nastoji prikazati rasprostranjenost religijskog iskustva pri čemu dolazi 

do općeg zaključka da postoji korelacija između raznolikih religijskih iskustava i 

religijske pripadnosti, te korelacija između religijske samoidentifikacije i religijskog 

iskustva unutar konteksta tradicionalne katoličke religioznosti. 

Civilna ili etnička religija: slučaj Mađarske (Civil or Ethnic Religion: The Case of 

Hungary) tekst je Attile K. Molnára u kojem pokazuje kako je zapravo razlika 

između zapadne Europe i srednjoistočne Europe u tome što se u prvoj politička 

zajednica oslanja na državu, dok se u potonjoj oslanja na etnicitet i kulturu. Etnička 

religija je širi pojam od civilne religije, te autor u svojem tekstu nastoji objasniti 

koji je pojam primjenjiviji kad se govori o Mađarskoj. 

Tekst Jasmine Glišić Srpska pravoslavna crkva slijedeći 5. listopada 2000. demokratske 

promjene u Srbiji (The Serbian Orthodox Church Following the 5 th of October 

2000 Democratic Changes in Serbia) analizira situaciju kada je u Srbiji s 

uspjehom skinut s vlasti Slobodan Milošević, pri čemu pokušava potvrditi temeljnu 

tezu kako Srpska pravoslavna crkva u postkonfliktnoj Srbiji remeti demokratski 

poredak i razvoj civilnoga društva. 


126 

U članku Sergeja Flerea Sudski pregled religijskih pitanja od strane ustavnog suda 

Slovenije; prijeporni položaj Katoličke crkve u središtu pozornosti (Judical Review 

of Religious Issues on the Part of the Constitutional Court of Slovenia; The Contentious 

Position of the Roman Catholic Church in the Center of Attention) u kojem se 

iznosi pregled sudskih odluka Ustavnog suda u nekoliko slučajeva Katoličke crkve, 

zapravo se zanimljivo spaja sociologija religije i sociologija prava. Flere primjećuje 

kako ne postoji konzistentnost u pravnom i načelnom stavu Ustavnog suda Slovenije 

prema Katoličkoj crkvi, ali kako postoji razlika između prvog izabranog 

sastava Ustavnog suda i drugog. 

Urednica ovog zbornika Irena Borowik u članku Pogled na Katoličku crkvu iz 

perspektive biografske naracije poljske mladeži (The View of the Roman Catholic 

Church from the Perspective of the Biographical Narratives of Polish Youth) iz bio-


grafija mladih ljudi izdvaja stavove prema crkvi, pri čemu koristi kvalitativnu metodologiju. 

Zaključuje kako je stav mladih prema Rimokatoličkoj crkvi uglavnom 

negativan. 

Litavska autorica Milda Alisauskiene u članku Uspon religije u postkomunističkom 

društvu: slučaj grada Visiginasa u Litvi (The Emergence of Religion in a Post-Communist 

Society: The Case of the City of Visaginas in Lithuania) iznoseći podatke 

o religijskoj situaciji u gradu Visiginasu pokušava razumjeti ulogu religije u postkomunističkom 

društvu, te kako je usprkos intenzivnoj i nametnutoj sekularizaciji 

moguć opstanak različitih religija na istom prostoru. 

Zadnji članak ovoga zbornika je tekst Modernitet u zrcalu apokaliptičnog imaginarija 

(Modernity in the Mirror of the Apocalyptic Imaginary) autorice Dominike 

Motak, koja teorijski i refleksivno kroz diskurs moderne nastoji prikazati duh vremena. 

Citirajući Waltera Benjamina (za kojeg bismo slobodno mogli reći premalo 

citiranog) završava ovaj zbornik riječima da “nikad nije bilo ere koja nije smatrala 

sebe modernom i nije vjerovala sebi da stoji na rubu litice”. 

Za ovaj zbornik ne bismo mogli reći da je interdisciplinaran, ali bismo mogli reći 

upravo da je discipliniran i to u smislu učenja, analiziranja, sintetiziranja i prikazivanja 

odnosa društva prema religiji. Značenje zbornika je u tome što je obuhvaćen 

široki dijapazon tema i pristupa, a njegova vrijednost je u aktualnosti, iscrpnosti, 

edukativnosti, te teorijskom i metodološkom šarenilu. No, vrijednost je u još nečemu 

što je u uvodu spomenuto – knjiga je posvećena engleskoj sociologinji religije 

koja je svojim intelektualnim, stručnim i ljudskim angažmanom, te ogromnom 

erudicijom komunicirala sa sociolozima religije, religiolozima, teolozima i ostalim 

intelektualcima koji se bave religijom, te ih na taj način potaknula da joj se i ovim 

zbornikom zahvale. U svakom slučaju radi se o knjizi kojoj će se učenjaci koji se 

bave religijom često vraćati. 

Branko Ančić 


127


Vladimir Lay, Krešimir Kufrin, Jelena Puđak 

Kap preko ruba čaše: klimatske promjene – 

svijet i Hrvatska 

Zagreb, Hrvatski centar “Znanje i okoliš”, 2007., 84 str. 

Knjiga Kap preko ruba čaše: klimatske promjene – svijet i Hrvatska nastala je u 

sklopu LIFE 3 projekta koji se odnosi na osposobljavanje za provedbu Okvirne 

konvencije UN-a o promjeni klime i Kyotskog sporazuma u Republici Hrvatskoj. 

Autori su Vladimir Lay (koji je ujedno i urednik), Krešimir Kufrin i Jelena Puđak. 

Knjiga je, zapravo, priručnik o klimatskim promjenama i globalnom zatopljenju 

namijenjen svima koji se bave odgojnim i obrazovnim aktivnostima u Hrvatskoj. 

Sastoji se od pet poglavlja, odnosno priča, kako ih nazivaju autori, zaokruženih 

uvodom i zaključkom. 

U uvodnom dijelu čitatelj upoznaje složene, aktualne i dramatične probleme globalnog 

zagrijavanja i klimatskih promjena nastalih kao posljedica ljudskih aktivnosti. 

Uvjerljivim premisama poput “ako se već desetljećima u pojedine prirodne 

sustave i u globalni planetarni ekološki sustav unosi toliko mnogo novih onečišćenja 

– to mora imati određene posljedice”, autori pokušavaju potaknuti čitateljsku 

angažiranost koja je preduvjet za razumijevanje tako složenog problema koji se 

detaljno razlaže u narednim poglavljima. 


128 

Prva priča nosi naslov Uzročnici, a razmatra u najvećoj mjeri pojavu “efekta staklenika” 

kao posljedicu emisije stakleničkih plinova. Premda jasno naznačuju da je 

“efekt staklenika” ponajprije prirodni proces koji je zaslužan za prikladno okruženje 

za život čovjeka i da ljudi u njemu sudjeluju s tek 0,1%, autori upozoravaju da 

je riječ o vrlo ozbiljnom ljudskom doprinosu. Naime, riječ je o utjecaju malih, ali 

presudnih brojeva-postotaka koji bitno utječu na osjetljiv i složen prirodni sustav, 

izazivajući niz štetnih “domino-učinaka”, što je i najizravnija poveznica s naslovom 

knjige. Poglavlje detaljno razrađuje čovjekov udio u emisiji stakleničkih plinova, 

te ih pojedinačno opisuje, osobito tri najraširenija: ugljikov dioksid (CO 2 ), metan 

(CH 4 ) i didušikov oksid (N 2 O). Također upoznaje čitatelja s najvećim zagađivačima 

i glavnim ljudskim aktivnostima koje pridonose emisiji stakleničkih plinova. 

Drugo poglavlje pod nazivom Posljedice priča je o posljedicama porasta stakleničkih 

plinova u atmosferi, odnosno porasta temperature koja stvara već spomenuti 

“domino-učinak” klimatskih promjena. Analizom temperature i udjela koncentraci- 


Sva prava pridržana – All rights reserved


je CO 2 u atmosferi unazad 400.000 godina ustanovljena je nedvojbena povezanost 

tih dvaju parametara koja glasi – viši udio CO 2 u atmosferi čini i temperaturu višom. 

Najvidljivija posljedica globalnog zagrijavanja povlačenje je i topljenje ledenjaka i 

snježnog pokrova. Nadalje, zagrijavanje mora uzrokuje snažna, devastirajuća nevremena. 

Upozorava se na sve veće temperaturne razlike u različitim područjima 

diljem planeta što će za posljedicu imati ekstremne vremenske uvjete poput suša i 

poplava. Ovo poglavlje nudi niz dramatičnih futurističkih scenarija koji su zapravo 

projekcije temeljene na znanstvenim činjenicama. Također analizira učinke klimatskih 

promjena na ljudsko zdravlje, ali i na globalni ekonomski sustav. 

Na koji se način moderni svijet do sada organizirao u znanstveno-stručnom pristupanju 

problemu te koji se politički napori poduzimaju kako bi se suprotstavilo 

izazovu globalnog zagrijavanja, knjiga donosi u priči broj tri koja se zove Globalni 

odgovor. Prvi “Earth Summit” održan je 1972. godine u Stockholmu, no tek se 1988. 

godina uzima kao početak političkog pokreta za rješavanje globalnog zagrijavanja 

i klimatskih promjena. Tada je Generalna skupština UN-a proglasila klimatske 

promjene “zajedničkom brigom čovječanstva”. Poglavlje osobit naglasak stavlja na 

Kyotski protokol iz 1997., godine, a završava UN-ovom konferencijom o klimatskim 

promjenama održanom u Nairobiju, u studenom prošle godine. 

Najopsežnije poglavlje u knjizi tiče se četvrte priče pod nazivom Hrvatska, a govori 

o iskustvima i analizi stanja u Hrvatskoj koje se odnosi na emisiju stakleničkih 

plinova u atmosferu. Osobito se tematizira proizvodnja i potrošnja energije s 

obzirom da je energetski sektor uvjerljivo najveći onečišćivač atmosfere (75,8%). 

Iscrpno se elaboriraju klimatske promjene koje su zahvatile Hrvatsku, osobito 

analizom količine padalina i porasta srednje temperature u 20. stoljeću. Posebno 

se obrađuju okolišni parametri poput vodnih resursa, poljoprivrede, šumarstva, 

biološke raznolikosti i prirodnog kopnenog ekosustava, obale i obalnog područja, 

te morskog ekosustava i ribljeg bogatstva. Poglavlje zatvara tekst koji upozorava 

s kojim će se dramatičnim posljedicama globalnog zagrijavanja Hrvatska susresti, 

apostrofirajući prije svega ugrožavanje stanja voda i vodnih sustava, te porast 

razine mora. 

Posljednja, peta priča (bez naslova) govori o tome što je potrebno poduzeti i što je 

uopće moguće poduzeti kako bi se izbjegli katastrofični scenariji budućnosti. Na 

koji način ljudi percipiraju problem, na koji se način tema tretira u medijima, te što 

može učiniti pojedinac, neke su od tema koje se pojavljuju u ovom poglavlju. Riječ 

je o sugestivnom i multidisciplinarnom pristupu koji potiče čitatelja na svjesniji i 

aktivniji pristup problemu. “Umjesto dio problema, postani dio rješenja” – poruka 

je koja se iščitava iz niza korisnih savjeta kojima autori žele potaknuti čitateljevu 

angažiranost. 

Zaključak ponavlja temeljnu namjeru autora da knjiga posluži kao izvor informacija 

i motivacije, prije svega osobama koje sudjeluju u procesu odgoja i obrazovanja 

djece i mladih. Ističe važnost djelovanja kojemu prethodi faza osvješćivanja problema 

u kojoj ova knjiga vidi svoje mjesto. 


129


Kap preko ruba čaše prije svega vrijedan je i pouzdan izvor informacija o klimatskim 

promjenama i globalnom zagrijavanju koji su zahvatili Hrvatsku i čitav svijet. 

Knjiga je pisana razumljivim jezikom, a protkana je nizom zanimljivih i konkretnih 

primjera koji oživljuju puku analitičku informativnost. Ostvaren je čitatelju ugodan 

ritam izmjene takvih primjera i “tabličnih” podataka pa se knjiga može čitati 

s lakoćom i zanimanjem. Iako je riječ o građi koju je, zbog širine i višeslojnosti 

koju posjeduje, objektivno teško sintetizirati u jednu smislenu cjelinu, autori su u 

pomoć pozvali formu gotovo klasične grčke tragedije – pet činova. Radnja ima 

svoju dinamiku, postupni razvoj, mjesto i vrijeme radnje, kulminaciju, a i svoga 

tragičnog junaka. Premda bismo mogli reći da ostaje nejasno tko je tragičar – Čovjek 

ili Priroda? Pretpostavlja se da to ovisi o posljednjem neispisanom poglavlju 

– poglavlju katarze. 

Kap preko ruba čaše nas podsjeća da olovku držimo upravo mi, a papir je upravo 

ispred nas. 

Tomislav Šnidarić 


130


Nacionalni sociološki kongres: 

“Metodološki izazovi u sociologiji: 

društveni problemi u Hrvatskoj” 

Split, Hrvatska, 30. – 31. ožujka 2007. 

Na ovogodišnjem nacionalnom sociološkom kongresu koji je održan u Splitu 30. 

– 31. ožujka 2007., u organizaciji Hrvatskoga sociološkog društva i Odsjeka za sociologiju 

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, sudjelovalo je stotinjak sociologa 

iz Hrvatske, studenata sociologije, kao i znanstvenika iz različitih znanstvenih područja. 

Tema kongresa bila je Metodološki izazovi u sociologiji: društveni problemi 

u Hrvatskoj, a njegov rad podijeljen je u dvodnevni program. 

Kongres je otvoren pozdravnim govorima Željka Domazeta, prorektora splitskog 

Sveučilišta, Josipa Milata, dekana Filozofskog fakulteta u Splitu i Siniše Zrinščaka, 

predsjednika Hrvatskog sociološkog društva. Nakon pozdrava prešlo se na uvodna 

izlaganja koja su se bavila današnjim položajem i perspektivom metodologije u 

Hrvatskoj. 

Prvi dan naglasak je bio na dosadašnjim metodologijskim dosezima u općoj sociologiji, 

te njezinim rezultatima, odnosno svojevrsnoj metodološkoj evaluaciji dostignutoga. 

Rasprava se kretala u kontekstu diobe na kvantitativno i kvalitativno ili u 

kontekstu razvitka teorijskog u odnosu na empirijsko ili istraživačko. 

Benjamin Čulig otvorio je kongres izlaganjem teme O nekim razvojnim stramputicama 

kvantitativne metodologije u Hrvatskoj, predlažući niz strukovnih mjera koje 

bi mogle potaknuti izlazak hrvatske sociologije iz “zone (strukovnog) sumraka”. 

Ognjen Čaldarović osvrnuo se na Mogućnosti kvalitativne sociološke metodologije 

u aspektima primijenjene sociologije, kroz primjere nekoliko tipova analiza, dok je 

tema Anči Leburić bila Mješovita metodologija – utočište ili nemoguća misija?!, u 

kojoj je mješovitu metodologiju prikazala kao aktualan trend u društvenim istraživanjima. 

Nakon izloženoga uslijedila je rasprava koja se velikim dijelom doticala odnosa 

istraživača i naručitelja. 

Siniša Zrinščak je na okruglom stolu iznio temu pod naslovom Sociološka istraživanja 

u sustavu znanosti – hrvatska iskustva i europske mogućnosti, u kojoj je kroz 

podatke o procesu prijave i evaluacije socioloških istraživanja u Hrvatskoj nazna- 




131


čio probleme s kojima se sociolozi susreću u prijavljivanju projekata, te ukazao na 

mogućnosti financiranja iz europskih fondova, kao i na ostale mogućnosti pogodne 

za sveučilišta. Pokrenula se rasprava oko financiranja znanstvenih projekata u 

kojoj su mnogi sudjelovali s komentarima i prijedlozima. 

Uslijedio je radni dio kongresa na kojem su se mogla čuti mnoga zanimljiva izlaganja 

u sklopu naznačene teme. Tako je Ivan Kuvačić ukazao na Kvalitativni pristup 

u istraživanjima i njegov doprinos, a Dražen Lalić i Marko Mustapić na manjak 

empirijskih podataka o važnim društvenim pitanjima u radu Istraživanja društvenih 

problema: bijele mrlje na sociološkoj mapi Hrvatske. Valerio Baćak dao je 

kritički prikaz metode uzorkovanja, pod naslovom Metodološki pomaci u istraživanju 

teško dostupnih populacija – uzorkovanje upravljano ispitanicima (respondent 

driven sampling – RSD), orijentirano na tzv. skrivene i teško dostupne populacije. 

Renata Relja je izložila temu pod nazivom Interdisciplinarna primjena suvremenih 

etnografskih istraživanja, te istakla važnost etnografskih istraživanja u tumačenju 

i djelovanju društvenoga života, dok su Drago Čengić i Denisa Krbec u izlaganju 

Analiza slučaja kao oruđe sociološke analize predstavili svoje iskustvo u rabljenju 

ovoga tipa analize. Predložili su vlastitu definiciju studije slučaja reklasificirajući 

njezine moguće funkcije u sociološkom istraživanju i naznačujući njezino mjesto u 

teorijama srednjega dometa. Zorana Šuljug i Marija Lončar su, kroz izlaganje Etičnost 

u društvenim istraživanjima, ukazale na probleme etičnosti koji se javljaju u 

društvenim, posebno sociološkim, istraživanjima. Teo Matković održao je izlaganje 

pod naslovom Arhiv istraživačkih podataka: lijek za analitičku amneziju, u kojem 

je ukazao na potrebu formiranja arhive istraživačkih podataka iz društvenih znanosti 

i prikazao trenutne napore u tom smjeru. Miriam Mary Štajcar izložila je rad 

Metode promatranja sa sudjelovanjem i intervjui u istraživanjima subkultura okupljenih 

oko elektroničke glazbe, a Ivana Mijić Odnos etnometodologije i sociologije 

na temelju osobnog iskustva u analizi izvještavanja hrvatskih medija o pristupnim 

pregovorima između RH i EU-e. 


132 

Drugoga dana kongresa izlaganja su se istovremeno održavala u dvije dvorane. Bili 

su to radovi u sesijama, a zamišljeni su kao artikulatori događaja u razvitku naših 

posebnih sociologija, istraživačkih područja ili pojedinih istraživačkih orijentacija. 

Moglo se prisustvovati zanimljivim izlaganjima o dosezima, stanju, razvoju i perspektivama 

onih grana ili istraživačkih područja koja bi se mogla artikulirati kao 

posebne sociologije, te onima o razvitku pojedinih socioloških (sub)disciplina ili 

socioloških grana i njihovim problemima, razvoju, statusu i izazovima kao što su: 

Sociologija roda, ženski studiji, interdisciplinarnost i aktivizam (Branka Galić), 

Prostor, vrijeme, rizik – o suvremenom statusu sociologije grada (Ognjen Čaldarović), 

Medicinska sociologija i fenomen nesretnosti hrvatskih liječnika (Gordana Cerjan-Letica), 

Prilog razumijevanju geneze, dosega i razvoja nove discipline – sociologija 

tijela (Živka Staničić), Vojna sociologija/sociologija vojske: izazovi empirijskog 

istraživanja Oružanih snaga RH (Petra Klarić-Rodik; Nikola Petrović), Sociologija 

nastavnika – od sociologije obrazovanja do sociologije profesije (Šime Pilić), Socijalna 

ekologija i istodobnost života i zaštite (Marin Perković), Kritika metodološkog


nacionalizma – primjer sociologije migracija (Milan Mesić), Sociologija sporta u 

hrvatskom kontekstu (Sunčica Bartoluci; Benjamin Perasović). 

Izlagači su održali predavanja o područjima (temama, problemima, fenomenima) 

koja su bila predmet njihovih istraživanja, kao i o nekim specifičnim metodološkim 

aspektima istraživanja pojedinih društvenih problema: Diskurzivni prostor društva 

znanja (Vjekoslav Afrić), Faktori održivosti povratka izbjeglica: slučaj Srba povratnika 

u Hrvatsku (Dragan Bagić; Milan Mesić), Vrijednost vrednota – civilno društvo 

i hrvatska demokratizacija (Suzana Kunac), Metodološki problemi u istraživanju 

socijalne stratifikacije suvremenog hrvatskog društva (Zoran Malenica), Socijalna 

zbilja i ekonomska znanost – mimo povijesti? (Matko Meštrović; Vladimir Cvijanović), 

Depopulacija i identitet – slučaj istočne Hrvatske (Antun Šundalić). Nakon 

rasprave održana su predavanja s temom Javna uloga religije u postkomunizmu 

– teorijske i metodologijske dileme (Siniša Zrinščak) i Neke psihosocijalne i sociokulturne 

determinante nacionalnog ponosa (Benjamin Čulig). 

Ostala izlaganja održana u sesijama u drugoj dvorani bila su: Doprinos medicinske 

sociologije i zdravstvene ekonomike “dijagnozi” i reformi hrvatskog zdravstva 

(Slaven Letica), Sociologija i upotreba droga (Nikša Dubreta), Hrvatsko društvo i 

“začarani krug” kriminala (Renato Matić), Metodološke teškoće i dileme u mjerenju 

siromaštva (Zoran Šućur), Rizici pornografije (Aleksandar Štulhofer; Ivan 

Landripet; Matko Vlasta; Aco Momčilović; Gjuro Kladarić), te nakon rasprave Fenomen 

obrazovanja u suvremenim udžbenicima sociologije (Adnan Tufekčić), 

Vidljivost sociologije kao discipline u djelatnosti socijalne skrbi (Sretna Vrdoljak- 

Roguljić; Ada Reić; Nikolina Arnaut), Akteri sociokulturnih promjena u suvremenom 

hrvatskom društvu – primjer Muzeja suvremene umjetnosti (Jelena Zlatar) 

i Suvremenost ciljeva i zadataka Sociološkog društva u Zagrebu (1914. do 1932.) 

(Goran Batina). 

Nakon rasprave održana je radionica Vjekoslava Afrića i Tijane Trako pod nazivom 

Baza znanja iz sociološke metodologije na kojoj je prikazano korištenje baze sociološke 

metodologije preko interneta, što je čini dostupnom studentima i svima zainteresiranima. 

Takvoj inicijativi “umrežavanja” metodoloških znanja cilj je učenje i 

korištenje sociološke metodologije na dostupniji način. No takav pristup sa sobom 

nosi i određene poteškoće, primjerice provjere točnosti postavljenih sadržaja. 

Nakon zatvaranja kongresa održana je izborna skupština Hrvatskoga sociološkog 

društva, također u Velikoj dvorani, u kojoj su se, osim točaka predviđenih za skupštinu, 

vodile i druge rasprave, primjerice o financiranju doktorskoga studija. U novo 

vodstvo Hrvatskoga sociološkog društva za mandatno razdoblje 2007. – 2009. 

izabrani su: Inga Tomić Koludrović, predsjednica; Siniša Zrinščak i Aleksandar 

Štulhofer, potpredsjednici; Saša Božić, Ognjen Čaldarović, Dražen Lalić, Dinka 

Marinović Jerolimov, Saša Poljanec Borić i Renata Relja, članovi predsjedništva, te 

Branko Ančić, tajnik. 


133


Uz ovu konferenciju izdana je i knjižica Nacionalni sociološki kongres “Metodološki 

izazovi sociologiji: društveni problemi u Hrvatskoj” (ur. Anči Leburić), u nakladi 

Hrvatskoga sociološkog društva, s programom kongresa, sažecima svih izlaganja 

te listom sudionika i sudionica. 

Jelena Zlatar 


134


Drugi kongres hrvatskih znanstvenika iz 

domovine i inozemstva 

Split, 7. – 10. svibnja, 2007. 

Drugi kongres hrvatskih znanstvenika iz domovine i inozemstva zamišljen je kao 

nastavak nastojanja u povezivanju i umrežavanju hrvatskih znanstvenika, započetih 

na Prvome kongresu održanom od 15. do 19. studenoga 2004. u Zagrebu i 

Vukovaru. Osnovni je cilj Kongresa formuliran kroz ugradnju znanja i istraživanja u 

sustav znanstvenoga, gospodarskog, kulturnog i političkog razvoja Hrvatske. Ovaj 

je Kongres obilježen osjetno većim dolaskom i aktivnim sudjelovanjem znanstvenika 

(procjene govore oko 800 sudionika), kako iz domovine, tako i iz inozemstva. 

Važno je istaknuti da je uočeno aktivnije i brojnije sudjelovanje mladih znanstvenika 

koji su u organizaciju Kongresa uključeni od samih početaka, i to ne samo kao 

članovi Organizacijskog odbora, već i kao voditelji i izlagači tematskih cjelina, što 

je osjetan kvalitativan pomak u odnosu na Prvi kongres. 

Kongres je svoje određenje dobio već i samim podnaslovom: “Hrvatska 2010. – 

društvo utemeljeno na znanju”, a cjelokupan je rad kroz sva tri dana imao za cilj 

stvoriti temelje snažnijem pozicioniranju Hrvatske na europskoj karti znanstvenih, 

tehnoloških i gospodarskih dostignuća, kao i aktivnije uključivanje mladih znanstvenika 

u promišljanje politike visokog obrazovanja i znanosti u Hrvatskoj. 

Sam je rad tijekom trajanja Kongresa podijeljen u tri dana od kojih je prvi bio 

usmjeren k izlaganju voditelja prirodnih, tehničkih, humanističkih, biotehničkih 

i društvenih sekcija, te sekcije biomedicine i zdravstva. Voditelji sekcija su kroz 

iznošenje rezultata u razdoblju od Prvoga kongresa, te kroz analizu potrebnih 

promjena, dali okvire za umreženiji rad znanstvenika pojedine sekcije, a u cilju boljeg 

iskorištavanja ljudskih i materijalnih resursa, te postizanja značajnijih rezultata 

znanstveno-istraživačkog rada. Priključeni izlaganjima s područja sekcija znanosti, 

predstavljeni su zaključci skupa “Hrvatski studiji u inozemstvu” kojim su sudionici 

upoznati s tradicijom u hrvatskim studijima u inozemstvu, recentnim promjenama, 

te predloženim reformama sustava. 

Usmjerenost Kongresa na suradnju znanosti i gospodarstva ostvarena je kroz “Gospodarski 

forum”, s podnaslovom “Partnerstvom do gospodarstva znanja”, u čijem 

je okviru otvoren i Ured za transfer tehnologije Split. Ured djeluje u okviru Zavoda 

za fiziku, Sveučilišta u Splitu, Fakulteta prirodoslovno-matematičkih znanosti i 

kineziologije, ali usluge pruža svim sastavnicama Sveučilišta i šire. Cilj je Ureda 

postati mjesto susreta Sveučilišta i gospodarstva, te svojim aktivnostima znatno po- 




135


većati komercijalizaciju intelektualnog vlasništva Sveučilišta. Ured je otvorio dr. sc. 

Christian Ege, državni tajnik Ministarstva gospodarstva i rada Savezne pokrajine 

Saarland (Njemačka). 

Drugi dio prvog dana Kongresa je kroz izlaganja voditelja tematskih cjelina, koje 

su u pripremnim koracima Kongresa prepoznate kao ključne za definiranje strateškog 

okvira razvoja sustava visokog obrazovanja i znanosti u Hrvatskoj (Europski 

i međunarodni projekti; Suradnja s gospodarstvom i tehnologijski projekti; Razvoj 

znanstvenih institucija; Strateški okvir razvoja znanosti do 2010. te Privlačenje 

pozornosti medija na znanstvene teme i istraživanja), dao okvir za drugi dan Kongresa, 

usmjeren kroz praktičan rad u radionicama, te definiranje dokumenata koji 

će poslužiti kao osnova daljnjeg razvoja navedenih područja. 

U drugom danu Kongresa, na radionici “Europski i međunarodni projekti”, voditelja 

prof. dr. sc. Mile Dželalije, definirano je da su europski i međunarodni projekti 

jedni od glavnih instrumenata postizanja kvalitete i učinkovitosti znanstvenih 

istraživanja, te korisnost rezultata takvih aktivnosti za gospodarstvo i cijelo društvo. 

Istaknuti su osnovni elementi koje treba pravilno ustrojiti kako bi hrvatsko 

društvo što više iskoristilo sve mogućnosti koje daju ovakvi projekti. Završno su 

dani prijedlozi konkretnih akcija koje treba poduzeti kako bi se postigao cilj, a 

pritom je Sedmi okvirni program uzet kao središnji primjer rada i umrežavanja 

znanstvenika. 

Prof. dr. sc. Stjepan Risović u okviru radionice Suradnja s gospodarstvom i tehnologijski 

projekti pokušao je iskazati važnost izgradnje poduzetničkoga duha i 

zaštite intelektualnoga vlasništva za razvoj društva, prikazati izgradnju i razvoj 

administrativne i tehničke potpore, ulogu i položaj mladih znanstvenika u suradnji 

s gospodarstvom, naglasiti doktorat kao važan instrument u projektima s gospodarstvom, 

važnost prijenosa znanja i tehnologije i suradnje s dijasporom. 


136 

Radionica Razvoj znanstvenih institucija, voditelja prof. dr. sc. Tihomira Hunjka 

kao svoj rezultat imala je prijedlog konkretnih mjera za učinkovitije upravljanje 

razvojem sustava znanosti u Republici Hrvatskoj. Prijedlozi se temelje na analizi 

stanja znanstvenih institucija, analizi istraživačkih projekata i programa hrvatskih 

znanstvenika, te na prepoznavanju ključnih faktora uspješnosti za razvoj sustava 

znanosti Republike Hrvatske. Osnovna obilježja društva znanja su ekonomija 

temeljena na znanju i kvalitetne javne usluge temeljene na širokoj upotrebi informacijsko-komunikacijskih 

tehnologija, što zahtijeva bitne promjene u našem sustavu 

znanosti i visokoga obrazovanja. Predloženi dokument, uz operativni plan za 

unaprjeđivanje razvoja znanstvenih institucija donosi i preporuke o unaprjeđenju 

financiranja sustava znanosti koje bi trebale pridonijeti povećanju učinkovitosti 

sustava. 

Prof. dr. sc. Pero Lučin svojom je radionicom Strateški okvir razvoja znanosti do 

2010. usmjerio razradu strateškog okvira razvoja znanosti do 2010. godine u Hrvatskoj, 

naslanjajući se na Strateški okvir za razvoj Republike Hrvatske 2006. – 2013. i


Strategiju razvoja znanosti koju je usvojio Hrvatski sabor 2003. U završnom dokumentu 

utvrđuju se četiri strateška cilja i 27 strateških zadataka. Dokument se fokusira 

na postojeći sustav znanstvenika i znanstvenih institucija. U okviru dokumenta 

posebna je pažnja posvećena dodatnom reguliranju sustava znanstvenog podmlatka, 

te stvaranju uvjeta za samostalan istraživački rad mladih znanstvenika. 

Još jedna poticajna tema, koju se sve više prepoznaje kao nužnu za razvoj znanosti 

u Hrvatskoj – Privlačenje pozornosti medija na znanstvene teme i istraživanja, 

vodila je novinarka Novoga lista – Elvira Marinković-Škomrlj. Radionica je za cilj 

imala pokazati kako je znanost itekako medijski zanimljiva, kao paradigma ljudske 

znatiželje, istraživačkog duha i napretka čovječanstva, te dokazati da je nužno 

podići razinu informiranja, a onda i svijesti o važnosti i ulozi znanosti. Konkretni 

predloženi koraci bili su: kao pravilo uvesti “dane otvorenih vrata”, tiskati godišnjake 

institucija, uvesti mjere većeg uključivanja javnosti u znanost, poput u svijetu 

popularnih i izuzetno uspješnih akcija financiranja nekih istraživanja (genetske 

bolesti, rak itd.). Osim toga, treba imati na umu da je promocija znanosti definirana 

i u strateškim dokumentima Vlade Republike Hrvatske. 

U trećem je danu Kongresa održana Plenarna sjednica sa zaključcima tematskih 

cjelina i donošenja Izjave koju su potpisali najvažniji nositelji dužnosti u hrvatskom 

sustavu visokog obrazovanja i znanosti: ministar znanosti, obrazovanja i športa, 

predsjednik Nacionalnog vijeća za znanost, predsjednik Nacionalnog vijeća za visoko 

obrazovanje, te rektori svih hrvatskih sveučilišta. Izjavom je utvrđena nužnost 

provođenja u djelo akcijskih planova razvijenih po tematskim cjelinama Kongresa, 

pružanje daljnje potpore radu Nacionalne zaklade za znanost, te snažnije uključivanje 

hrvatskih znanstvenika iz inozemstva u hrvatski sustav znanosti i visokog 

obrazovanja. U Izjavi se također promovira potreba podizanja kvalitete rada i 

odgovornosti hrvatskih znanstvenika uz snažno pomlađivanje sustava znanosti, te 

pružanje pomoći mladim znanstvenicima na početku njihovih karijera. Dodatno, 

najavljuje se određivanje pet uskih prioritetnih znanstvenih i tehnoloških područja 

razvoja i ulaganja, a kao posljednja točka navodi se potreba za zajedničkim sudjelovanjem 

hrvatskih znanstvenika u natječajima Sedmog okvirnog programa. 

Krajnje pozitivna energija, intrinzična motivacija i komunikacija usmjerena k stvaranju 

kooperativnih mreža obilježili su Drugi kongres, stvorivši tako temelje produktivnijem 

razvoju hrvatske znanosti. 

Dunja Potočnik 


137

In memoriam 

Tadeusz Doktór 

(1950. – 2007.) 

Iznenada nas je napustio naš dragi kolega i prijatelj, profesor Tadeusz Doktór iz 

Varšave. Otišao je tiho, u snu, s mjesta gdje je istinski uživao boraviti, sa svog malog 

imanja nedaleko od Varšave. 

Tadeusz Doktór je rođen 13. 10. 1950. godine. Diplomirao je filozofiju i psihologiju 

na Katoličkom Sveučilištu u Lublinu. Doktorirao je 1988. na Sveučilištu u Varšavi, 

gdje je i proveo najveći dio svoga radnog vijeka. Jedan je od osnivača Međunarodnog 

udruženja za proučavanje religije u Istočnoj i Srednjoj Europi (ISORECEA), a u 

prosincu 2006. izabran je za dopredsjednika. Bavio se kvantitativnim istraživanjima 

psihološkog profila članova novih religijskih pokreta i dubinskim kvalitativnim 

istraživanjima religioznog iskustva. Objavio je niz knjiga i članaka na poljskom i 

engleskom jeziku: Cult Movements in Poland: The Psychological Characteristics of 

Members (1991), Between Medicine and Religion (1994), New Religious and Para- 

Religious Movements in Poland. A Short Vocabulary (1999), Religious and Moral 

Pluralism in Poland (with I. Borowik, 2001), Religious Innovations. Movements, 

Participants, Social Reactions (2002). 

Tadeusza sam prvi puta susrela u Budimpešti 1999. na konferenciji ISORECEA-e. 

Samozatajan i duhovit, međunarodno priznati neumorni istraživač novih religijskih 

pokreta i alternativne duhovnosti “in vivo”. Predani i strastveni botaničar i pčelar 

u svom paralelnom svijetu. 

Susreli smo se zadnji puta na jednoj konferenciji u Szegedu krajem travnja i prvi 

puta smo imali puno vremena za razgovor i druženje. Obišli smo sve szegedinske 

parkove i sjedili u hladovini krošnji, a on je poznavao baš svako drvo u parku. 

Napustio je Szeged džepova punih sjemenki koje je želio posaditi na svom imanju. 

Planirali smo zajedničke projekte, sljedeći susret u Leipzigu u srpnju. Teško će biti 

naviknuti se na njegovu odsutnost. Nedostajat će nam. 

Ankica Marinović Bobinac 




139

Na zahtjev kolege Antuna Petaka objavljujemo popis literature koji se odnosi na 

njegovo izlaganje “Sociološki aspekti mreže naselja u kontekstu tranzicije: uzoran 

znanstvenoistraživački projekt” na okruglom stolu “Mreža naselja u umreženom 

društvu: društvene i prostorne promjene u nekim tranzicijskim zemljama”, održanom 

2. lipnja 2006. godine u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu. 

Izlaganja sa spomenutog skupa objavljena su u Sociologiji sela broj 171 (1) 2006. 

godine. 

Literatura 

1. Brkić, Srećko (1998.): Agroekonomska i agrosociološka istraživanja. – U: Srećko Brkić, 

ur.: Prvi sabor hrvatskih agrarnih ekonomista: zbornik. – Zagreb: Hrvatsko agroekonomsko 

društvo, str. 109–125. 

2. Brkić, Srećko (2005.): Šuvarov doprinos razvoju sociologije poljoprivrede. Sociologija 

sela, Zagreb, 43 (2005) 170 (4): 871–877. 

3. Castells, Manuel (2003.): Kraj tisućljeća. – Zagreb: Golden marketing, 438 str. 

4. Hodžić, Alija (2002.): Selo kao izbor?: uvodno izlaganje za Okruglim stolom Selo u 

tranziciji. – Sociologija sela, Zagreb, 40 (2002) 155/156 (1/2): 15–22. 

5. Hodžić, Alija (2005.a): Društveno restrukturiranje i novi socijalni kontekst. Sociologija 

sela, Zagreb, 43 (2005.b) 169 (3): 525–561. 

6. Hodžić, Alija (2005.b): Fleksibilizacija radnog procesa? – Sociologija sela, Zagreb, 43 

(2005) 169 (3): 563–577. 

7. Hodžić, Alija (2005.c): Mreža naselja u umreženom društvu. – Sociologija sela, Zagreb, 

43 (2005) 169 (3): 497–524. 

8. Hodžić, Alija (2005.d): Uzorak i metode istraživanja. – U: Dinka Marinović Jerolimov: 

Društvene i religijske promjene u Hrvatskoj: teorijsko-hipotetski okvir istraživanja. 

– Sociologija sela, Zagreb, 43 (2005) 168 (2): 294–295. 

9. Hoult, Thomas Ford, ed. (1977.): Dictionary of Modern Sociology. – Littlefield, Adams 

& Co., 408 p. 

10. Marshall, Gordon (ed.) (1998.): A Dictionary of Sociology. – Oxford; New York: Oxford 

University Press, 712 p. 

11. Mendras, Henri (1978.): Budućnost seoskih društava u industrijskom društvu. Sociologija 

sela, Zagreb, 16 (1978) 61/62: 121–133. 

12. Petak, Antun (2003.): Sociologija sela: časopis koji obvezuje i koji duguje. Sociologija 

sela, Zagreb, 41 (2003) 161/162 (3/4): 260–263. 

13. Petak, Antun (2004.): Osnivanje, razvoj i organizacija IDIS-a / IDIZ-a. – U: Antun Petak 

(ur.): Institut za društvena istraživanja u Zagrebu 1964–2004. – Zagreb: Institut za 

društvena istraživanja u Zagrebu, str. 9–16. 

14. Petak, Antun (2005.): Aktualnost i relevantnost teme Sociologijski aspekti naselja. Sociologija 

sela, Zagreb, 43 (2005) 169 (3): 487–494. 

15. Petak, Antun; Puljiz, Vlado; Štambuk, Maja (2002.): Časopis Sociologija sela, razvoj sela 

i poljoprivrede, razvoj ruralne sociologije. – Sociologija sela, Zagreb, 40 (2002) 157/158 

(3/4): 227–251. 

16. Puljiz, Vlado (1987.): Ruralno-sociološka istraživanja i glavni trendovi promjena u našem 

selu. – Sociologija sela, Zagreb, 25 (1987) 95/98: 9–18. 

17. Puljiz, Vlado (1989.): Ruralna sociologija. – Sociologija sela, Zagreb, 27 (1989) 103/104: 

133–138. 


141

18. Seferagić, Dušica (ur.) (2002.): Selo: izbor ili usud / autori: Dušica Seferagić, Milan 

Župančić, Alija Hodžić, Anđelina Svirčić i Bosiljka Milinković. – Zagreb: Institut za 

društvena istraživanja u Zagrebu, 279 str. (Biblioteka Znanost i društvo; knj. 4). 

19. Seferagić, Dušica (2004.): Sociologija grada, društveni procesi u prostoru, urbanizam. 

– U: Antun Petak (ur.): Institut za društvena istraživanja u Zagrebu 1964–2004. Zagreb: 

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, str. 55–57. 

20. Seferagić, Dušica (2005.): Piramidalna mreža gradova. – Sociologija sela, Zagreb, 43 

(2005) 169 (3): 579–615. 

21. Selo u tranziciji (2000.) autori: Milan Župančić, Alija Hodžić, Dušica Seferagić, Anđelina 

Svirčić i Bosiljka Milinković; uvod: Antun Petak. – Sociologija sela, Zagreb, 38 

(2000) 147/148 (1/2): 5–336. 

22. Supek, Rudi (1968.): Ispitivanje javnog mnijenja. Drugo, prošireno izdanje. – Zagreb: 

Naprijed, 467 str. 

23. Svirčić Gotovac, Anđelina (2006.): Sociološki aspekti mreže naselja u Zagrebačkoj regiji. 

Magistarski rad. – Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 180 + 6 str. 

24. Župančić, Milan (2002.): Modernizacija sela: uvodno izlaganje za Okruglim stolom Selo 

u tranziciji. – Sociologija sela, Zagreb, 40 (2002) 155/156 (112): 10–14. 

25. Župančić, Milan (2004.): Sociologija sela i agroekonomska istraživanja. – U: Antun 

Petak (ur.): Institut za društvena istraživanja u Zagrebu 1964–2004. – Zagreb: Institut 

za društvena istraživanja u Zagrebu, str. 49–55. 

26. Župančić, Milan (2005.): Infrastrukturna opremljenost hrvatskih seoskih naselja. Sociologija 

sela, Zagreb, 43 (2005) 169 (3): 617–657. 

27. Županov, Josip (2001.): Tradicionalno društvo i njegova (sub)kultura: Šolta – idealna jedinica: 

pristup istraživanju otočnog tradicionalnog društva. – Sociologija sela, Zagreb, 

39 (2001) 151/154 (1/4): 169–188. 


142

ERRATA CORIGE 

U prošlom broju 174 (4) za 2006. godinu potkrale su se dvije omaške: 

1. Slučajno je došlo do ispuštanja jedne riječi u naslovu teksta Branislave Baranović, 

Vlatke Domović i Marine Štirbić. Naslov je trebao glasiti: O nekim aspektima 

školske klime u osnovnim školama u Hrvatskoj. 

2. Na kraju prikaza Politika teorije: zbornik rasprava iz kulturalnih studija (ur. 

Dean Duda) slučajno je ispušteno ime autorice Ane Maskalan. 

Ispričavamo se autoricama. 

Glavna i odgovorna urednica: 


Izvršna urednica: 



143

Sociologija i prostor – Časopis 

za istraživanja prostornoga i 

sociokulturnog razvoja 

Sociology and Space – Journal 

for Spatial and Socio-Cultural 

Development Studies 

Tromjesečnik – Quarterly 

Izdavač – Publisher 

Institut za društvena 

istraživanja u Zagrebu – 

Institute for Social Research in 

Zagreb, Amruševa 11/II, P.O. 

Box 280, HR-10001 Zagreb, 

Hrvatska – Croatia 

Tel. (++385 01) 4810-264, 4922- 

925, 4922-926; Fax (++385 01) 

4810-263; E-mail: idiz@idi.hr 

Glavna i odgovorna urednica 

– Editor-in-chief 


Izvršna urednica – 

Managing Editor 


Uredništvo – 

Editorial Board 

Branislava Baranović (Zagreb), 

Ana Barbič (Ljubljana), 

Dejana Bouillet (Zagreb), 

Josip Defilippis (Split), 

Branka Golub (Zagreb) 

Vlasta Ilišin (Zagreb), 

Jasenka Kodrnja (Zagreb), 

Antun Petak (Zagreb), 

Dušica Seferagić (Zagreb), 

Maja Štambuk (Zagreb), 

Milan Župančić (Zagreb), 

Đurđica Žutinić (Zagreb). 

Savjet časopisa – 

Journal Council 

Mladen Ante Friganović 

(Zagreb), 

Ivan Katalinić (Zagreb), 

Hristo Kartalov (Skopje), 

Ivan Kuvačić (Zagreb), 

Zvonko Lerotić (Zagreb), 

Holger Magel (München), 

Ante Marušić (Zagreb), 

Melita Mihaljević (Osijek), 

Vjekoslav Mikecin (Zagreb), 

Zdravko Mlinar (Ljubljana), 

Katarina Prpić (Zagreb), 

Furio Radin (Zagreb), 

Maria de Nazaré Oliveira Roca 

(Lisabon), 

Nikola Skledar (Zagreb), 

Alice Wertheimer Baletić 

(Zagreb), 

Tito Žimbrek (Zagreb). 

Izdavanje časopisa novčano 

podupiru Ministarstvo 

znanosti, obrazovanja i športa 

Republike Hrvatske i izdavač. 

Sociologija i prostor (Sociology 

and Space) is published by 

the financial support of the 

Ministry of science, education 

and sport of the Republic of 

Croatia, with the assistance 

of the publisher (Institute for 

Social Research in Zagreb). 

Obavijesti pretplatnicima 

Godišnja pretplata za Hrvatsku 

za pojedince iznosi 180 kn, 

a za ustanove i tvrtke 250 kn 

(cijena jednog primjerka 80 

kn, dvobroja 140 kn). 

Godišnja pretplata za 

inozemstvo 25.00 $ USA, 

ustanove i tvrtke 

32.50 $ USA (cijena jednog 

primjerka 8.15 $ USA, dvobroja 

16.25 $ USA). Naknada za 

zračni prijevoz posebno se 

naplaćuje. 

Pretplate i uplatu slati na 

adresu: Institut za društvena 

istraživanja u Zagrebu, 

Amruševa 11/II., 10000 

Zagreb, Hrvatska, Matični 

broj: 3205118. Žiro račun kod 

Zagrebačke banke, Zagreb, 

broj 2360000-1101349645 

s naznakom: za časopis 

»Sociologija i prostor«. 

Information for 

Subscribers 

Annual subscription for 

Croatia is: 180 HRK for 

individuals, 250 HRK for 

institutions and firms (the 

price of one copy is 80 HRK, 

of a double issue 140 HRK). 

Annual subscription in other 

countries: US$ 25.00 for 

individuals, US$ 32.50 for 

institutions and firms (the 

price of one copy is US$ 8.15, 

of one copy of a double issue 

US$ 16.25). Air mail postage 

will be additionally charged. 

Annual subscription rates 

should be remitted, by chek 

only, to Institut za društvena 

istraživanja u Zagrebu, 

Amruševa 11/II., HR-10000 

Zagreb, Croatia, Registered 

No.: 3205118, or to the bank 

account no. ZABA HR 2x 

2400104260-3205118 (for 

Sociologija i prostor); or, by 

chek only, to BTS - KNJIGA 

TRGOVINA, Donji prečac 19, 

HR-10000 Zagreb, Croatia, 

Registered No.: 3992829, 

or to the bank account no. 

2402006-1100075624 at Erste 

Steiermärkische Bank, Zagreb, 

Croatia (for Sociologija i 

prostor).

Opća obavijest autorima 

SOCIOLOGIJA I PROSTOR – 

Tromjesečnik za istraživanja 

prostornoga i sociokulturnog 

razvoja objavljuje znanstvene 

i stručne radove iz sociologije i 

srodnih znanstvenih područja 

koja proučavaju selo, grad, 

prostor, te druge društvene 

teme. Radovi se objavljuju na 

hrvatskom, engleskom i drugim 

jezicima. 

Opseg rukopisa – računajući 

bilješke, literaturu, tablice, 

grafičke priloge i sažetak – ne 

smije prelaziti 27 stranica, od 

kojih na svakoj može biti najviše 

1.800 slovnih mjesta. Rukopisu 

se prilažu dva sažetka, opsega 

do 250 riječi, na hrvatskom i 

engleskom jeziku, a iza sažetka 

navodi se popis najvažnijih 

ključnih riječi (najviše 8), 

odnosno ključni standardni 

pojmovi kojima se u rukopisu 

imenuju rabljeni teorijski pristupi, 

metodologija, iskustveni rezultati 

ili pravac promišljanja. Iznimno, 

specijalne bibliografije mogu biti 

opsega do 100 stranica, recenzija 

knjige i časopisa do devet (9), 

a prikaz knjige, monografije, 

bibliografije ili časopisa do tri (3) 

stranice. 

Radovi se mogu poslati u tri 

tiskana primjerka s disketom ili 

CD-om u programu Microsoft 

Word, ili elektronskom poštom. 

Rukopisi se upućuju na adresu: 

Glavna i odgovorna urednica, 

SOCIOLOGIJA I PROSTOR, 

Institut za društvena istraživanja 

u Zagrebu, Amruševa 8/III., p.p. 

280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska, 

tel. (++385 01) 4922-925 i 

4922-926, fax (++385 01) 

4810-263, e-mail: sip@idi.hr i 

ankica@idi.hr 

Podnošenje rukopisa podrazumijeva 

prijenos prava na 

objavljivanje, na zaštitu autorstva, 

te dozvole ili uskrate njegovog 

reproduciranja, u cijelosti ili u 

dijelovima, isključivo na Institut 

za društvena istraživanja u 

Zagrebu. 

General Information to 

Authors 

SOCIOLOGIJA I PROSTOR 

(SOCIOLOGY AND SPACE) – 

Quarterly Journal for 

Spatial and Socio-Cultural 

Development Studies 

publishes scientific and expert 

(professional) papers from 

sociology and sociology 

congenial scientific fields and 

disciplines studying village, town, 

space and other social themes. 

The articles are published in 

Croatian, English and other 

languages. 

Volume of the manuscript 

– including notes, list of 

references used, tables, graphics 

and abstract – mustn’t exceed 

27 pages, each of them having 

no more then 1.800 character 

places. The manuscript must 

be supplemented with two 

summaries, each of them up to 

250 words, in Croatian and in 

English. After the text of abstracts 

give the key word list (no 

more than eight), key standard 

terms used in the manuscript 

to describe your theoretical 

approach, methodology, 

empirical results, or the line of 

reasoning. Exceptionally, special 

bibliographies can have up to 

100 pages, peer-reviews of the 

books and journals up to nine 

(9), and surveys of the books, 

monographs, bibliographies or 

journals up to three (3) pages. 

The articles might be send in 

three copies on diskette or CD 

or by e-mail to the following 

address: Editor-in-chief, 

SOCIOLOGIJA I PROSTOR 

(SOCIOLOGY AND SPACE), 

Institute for Social Research in 

Zagreb, Amruševa 8/III., P.O. Box 

280, HR-10001 Zagreb, Croatia, 

Phone (++385 1) 4922-925, 

4922-926 and 4810-264, 

Fax (++385 1) 4810-263, E-mail: 

sip@idi.hr and ankica@idi.hr 

Submission of the manuscript 

give the Institute for Social 

Research in Zagreb exclusive 

right to publish, to copyright, 

and to allow or deny 

reproduction of it, in whole or 

in part. 

Lektorica – Lector 

Ivana Marin-Garac 

Prevoditeljica na engleski 

jezik – English translation 

Dobrila Vignjević 

Dizajn – Design 

Igor Kuduz 

Prijelom – Layout 

TERCIJA d.o.o., B. Magovca 15, 

Zagreb, e-mail: tercija@vip.hr 

Sponzorstvo, tisak i uvez 

– Sponsorship, printing 

and binding 

CEKIN d.o.o., Augusta 

Prosenika 11, Zagreb 

Naklada – Circulation 

500 primjeraka 

Tiskano u Hrvatskoj 29. lipnja 2007. 

Printed in Croatia, 29 th June 2007 

Copyright © 2007. Institut za 

društvena istraživanja u Zagrebu 

– All rights reserved 

Radovi objavljeni u časopisu 

Sociologija i prostor referiraju 

se u sljedećim međunarodnim 

sekundarnim publikacijama 

The articles published in Sociologija 

i prostor (Sociology and 

Space) are indexed or abstracted 

in the following international 

secondary publications 

– SOCIOLOGICAL ABSTRACTS 

– WORLD AGRICULTURAL 

ECONOMICS AND RURAL 

SOCIOLOGY ABSTRACTS 

– AGRICOLA 

– AGRIS 

– CAB ABSTRACTS 

– GEOBASE 

– GLOBAL HEALTH 

– EDINA

Sociologija i prostor 2007-1.indb - Institut za druÅ¡tvena istraÅ¾ivanja u ...

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?