Sociologija i prostor 2007-3.indb - Institut za druÅ¡tvena istraÅ¾ivanja u ...

Časopis za istraživanja prostornoga i sociokulturnog razvoja 

Godina 45. 

Zagreb, srpanj–prosinac 2007. 

Broj 177–178 (3–4) 

str. 245–409 

Sadržaj 

Članci 

Ivan Cifrić, Dinka Marinović Jerolimov: Pobačaj kao bioetički izazov 247 

Ankica Marinović Bobinac, Goran Goldberger: Glas Koncila – poslanje ili 

tek ime: analiza komentara u razdoblju društvene tranzicije 269 

Benjamin Perasović: Rastafarijanstvo u Hrvatskoj 301 

Ilija Živković: Koncept Boga i religioznosti kod djece i adolescentata u 

istraživanjima Piagetovog, Kohlbergovog i postpiagetovog 

kognitivnog pravca 321 

Branislava Baranović, Vlatka Domović, Marina Štibrić: Obrazovanje za 

poduzetnost – perspektiva osnovnoškolskih učitelja i nastavnika 339 

Dušica Seferagić: Akteri društvenih promjena u urbanom prostoru Hrvatske 361 

Krešimir Peračković: Promjene u strukturi zanimanja u Hrvatskoj od 1971. 

do 2001. – Od ratara do konobara 377 

Recenzije i prikazi 

Tomislav Branković and Dragoljub B. Đorđević (eds.): Protestantism on the Balkans, 

in the Past, Today and the Future (Branko Ančić) 399 

Rascjep u svetome i svjetovnome: simpozij o Željku Mardešiću (Goran Goldberger) 402 

Norbert Elias: Mozart – sociologija jednog genija (Klara Bilić Meštrić) 405 

Sociologija i prostor 

245

Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies 

Volume 45. 

Zagreb, July–December 2007 

Number 177–178 (3–4) 

pp. 245–409 

Contents 

Articles 

Ivan Cifrić, Dinka Marinović Jerolimov: Abortion as a Bioethical Challenge 247 

Ankica Marinović Bobinac, Goran Goldberger: Glas Koncila – a True Mission 

or Simply a Name: Analysis of the Commentaries During the Period 

of Social Transition in Croatia 269 

Benjamin Perasović: Rastafarianism in Croatia 301 

Ilija Živković: Children and adolescents’ understanding of God and religiosity 

in the studies of Piaget’s, Kohlberg’s and post-Piagetian theory 

of cognitive development 321 

Branislava Baranović, Vlatka Domović, Marina Štibrić: Enterprise education 

– the perspective of teachers in compulsory schools 339 

Dušica Seferagić: Actors of Social Changes in the Urban Space of Croatia 361 

Krešimir Peračković: Changes in the occupational structure of Croatia from 1971 

to 2001. From farmers to waiters 377 

Reviews and presentations 

Tomislav Branković and Dragoljub B. Đorđević (eds.): Protestantism on the Balkans, in 

the Past, Today and the Future (Branko Ančić) 399 

Gap between the Sacred and the Secular: Symposium about Željko Mardešić. Zagreb, 

27 October 2007 (Goran Goldberger) 402 

Norbert Elias: Mozart – sociology of a Genius (Klara Bilić Meštrić) 405 


246

UDK: 241.13: 614.253:618.39](497.5)“2004” 

Izvorni znanstveni rad 

Pobačaj kao bioetički izazov 

Ivan Cifrić 

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska 

e-mail: icifric@ffzg.hr 

Dinka Marinović Jerolimov 

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska 

e-mail: dinka@idi.hr 

SAŽETAK Pobačaj je jedan od indikatora koji ukazuje na prijeporne bioetičke rasprave 

u modernom društvu, on je indikator društvenoga i osobnoga odnosa prema 

nerođenom životu. Dosadašnji diskurs pokazao je dva temeljna stajališta, a svako 

se na svoj način argumentira. Jedno stajalište dopušta pobačaj u određenim slučajevima 

– kada se radi o teškom oštećenju fetusa, kada je žena neudana, kada bračni 

par ne želi više djece, te u slučaju lošega ekonomskog stanja. Drugo stajalište je za 

zabranu pobačaja, također s različitom argumentacijom – jer je zločin i nemoralan 

čin, jer ugrožava život žene i jer ugrožava demografski opstanak naroda. Pitanje je 

tko o tome treba odlučiti? Po jednima pobačaj treba zakonom regulirati, bez obzira 

radilo se o zabrani ili u nekim slučajevima dopuštenju pobačaja, a po drugima nije 

potrebna zakonska regulativa pobačaja nego odluku treba prepustiti ženi. 

U radu su prikazani rezultati empirijskoga istraživanja provedenoga u Hrvatskoj 

2004. godine na reprezentativnom uzorku odrasle populacije (N = 2.220), a primijenjen 

je poseban instrument za percepciju pobačaja. Cilj je rada ukazati na odnos 

između mišljenja ispitanika o pobačaju i ne/religioznosti, odnosu prema životu poslije 

smrti, eutanaziji, samoubojstvu i kloniranju, te povezanost stavova o pobačaju 

i sociodemografskih obilježja ispitanika. 

Rezultati su pokazali da je svega trećina ispitivane populacije za zakonsku zabranu 

pobačaja dok ih 46% misli da to pitanje ne treba regulirati zakonom. Značajan dio 

ispitanika (62%) smatra da odluku o pobačaju treba prepustiti ženi. U slučajevima 

kada smatraju da pobačaj treba biti dopušten, ispitanici najviše odobravaju pobačaj 

iz medicinskih razloga. S obzirom na religijsku samoidentifikaciju, “uvjereni vjernici” 

izdvajaju se kao skupina znatno sklonija zabrani pobačaja od ostalih ne/religioznih 

skupina. Zabrani pobačaja najskloniji su ispitanici koji vjeruju u kršćansku koncepciju 

zagrobnoga života, kao i oni kojima je neprihvatljivo samoubojstvo, eutanazija 

i kloniranje čovjeka. S obzirom na sociodemografske pokazatelje, zabrani pobačaja 

najčešće su skloni ispitanici s nižim stupnjem obrazovanja. Značajnu sklonost zabrani 

pokazuju ispitanici kojima je vjera važna u životu, ispitanici starije dobi i oni iz 

Copyright © 2007 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb 

Sva prava pridržana – All rights reserved 


247

Sociologija i prostor, 45 (2007) 177–178 (3–4): 247–268 

manjih (ruralnih) sredina. Navedeni rezultati upućuju na već utvrđenu veću rasprostranjenost 

tradicionalnoga sustava vrijednosti u određenim dijelovima populacije 

(najreligiozniji ispitanici), kao i veće rasprostranjenosti modernoga, liberalnoga sustava 

vrijednosti kod manje religioznih i nereligioznih dijelova populacije. 

Ključne riječi: pobačaj, religioznost, umiranje, život, eutanazija. 

Primljeno: veljača 2008. 

Prihvaćeno: veljača 2008. 

1. Uvod 

1.1. Govor o pobačaju govor je o životu i smrti 

Govoriti o pobačaju znači govoriti o temi čovjekova postojanja koja u sebi uključuje 

život i smrt i njihove različite aspekte, te ima simbolično značenje govora o ljudskoj 

egzistenciji. U tom smislu pitanje pobačaja neminovno je i značajno bioetičko 

pitanje. Naime, čovjek je odgovoran za ljudski, ali i sav ostali život (Cifrić, 2007.). 

Pobačaj znači nasilni prekid nastanka života i potencijalnoga ovozemaljskog ljudskog 

bića, bez obzira na to što se shvaća pod prekidom, ubojstvo osobe ili eliminacija 

neželjene organske tvorevine. U svakom slučaju, pobačaj znači smrt – prekid 

potencijalne životne aktivnosti, a njegova zabrana potencijalno novi život. 

O smrti postoje religijski i a(nti)religijski pristup. Religijski pristup podrazumijeva 

da ovozemaljska smrt nije kraj ljudskoga života. Smrt (kao i život) tematizirana je 

u svim velikim religijama (Barloewen, 2000.), a pristupi i tumačenja su različiti. U 

kršćanstvu tek nakon čovjekove smrti počinje novi istinski život u transcendenciji. 

Individualna smrt samo je prijelaz u drugačiji život, “kriterij” za nastavak transcendentnoga 

života. U nekim drugim religijama (budizam, hinduizam) postoji pak 

vjerovanje u reinkarnaciju, ponovno rođenje. 


248 

Prema nereligijskom pristupu smrt je nešto što nas se ne tiče. Tipičan primjer je 

epikurovski odgovor (Epikur, 1957.) po kojemu nas se, sve dok živimo, smrt ne tiče. 

Život treba živjeti i u njemu uživati, ali bez težnje za besmrtnošću. Kad nastupi 

smrt, tada nas više nema, pa nas se i u tom slučaju ne tiče. Zato o smrti ne treba 

brinuti. Antireligijski, ateistički odgovor je sličan – ne postoji život poslije smrti. 

Ovozemaljska smrt je konačna smrt živoga, organskoga bića. U životu treba postići 

maksimalnu puninu ljudskosti ostvarivanjem ljudske kreativnosti. 

Smrt i život nisu dvije krajnje točke iako se smrt i život međusobno isključuju. 

Čovjek istodobno živi i umire, i ne može svoju svijest osloboditi od tema života i 

smrti. Razgovor o smrti ne treba izbjegavati jer njegovo izbjegavanje znači izbjegavanje 

govora o životu. Nije riječ samo o govoru o smrti nego o življenju sa smrću, s 

umiranjem. Sociološki promatrano umiranje je društveni proces povezan s ritualima 

i simbolikom (Müller, 2005.) kojim se danas bavi sociologija umiranja – thanato

I. Cifrić, D. Marinović Jerolimov: Pobačaj kao bioetički izazov 

sociologija (Knoblauch i Zingerle, 2005.). No, na to trajno i teško pitanje ipak svaki 

čovjek mora sam tražiti odgovor iako “konačnoga racionalnog, teorijskog odgovora 

nema, nego je u zadnjoj instanci stvar praktičnoga doživljavanja, aracionalnoga ili 

nadracionalnoga vjerovanja ili nevjerovanja” (Skledar, 2005.:375). 

1.2. Pobačaj kao bioetički problem/izazov 

Iako je pobačaj poznat u svim društvima tijekom ljudske povijesti, tek je u modernom 

društvu postalo masovnije i diskurzivno transparentnije pitanje odnosa 

prema embriju. Tako se danas pitanju pobačaja otvorenije pristupa, a i sredstva 

pobačaja su se modernizirala. Međutim, moralni problem ostaje. 

U ruralnom društvu u kojemu je religija bila glavni izvor moralne regulacije postupaka 

u životu, pobačaj se izrazito shvaćao i osuđivao kao grijeh, što je i danas 

slučaj u religiji. Riječ “grijeh” imala je veću težinu nego riječi “nemoralno” ili “protuzakonito”. 

U postmodernom sekulariziranom društvu religijska interpretacija pobačaja verbalno 

se pomiče u neke druge sfere kao što je moralna, socijalna ili politička, 

kao i u opći kontekst odnosa modernoga društva prema životu. Posebno se teološke 

rasprave o pobačaju usmjeravaju na problem odgovornosti i moralnoga statusa 

embrija kao bioetičkoga pitanja (Matulić, 2006.; Tomašević, 2004.:108–135). 

Pri tome se pitanje odgovornosti i moralnosti odnosi kako na osobu koja se želi 

riješiti trudnoće tako i na osobu koja joj pomaže – primjerice liječnika. U svezi 

pitanja moralnoga statusa embrija u raspravama postoje “za”i “protiv” argumenti, 

odnosno “opcija života” i “opcija izbora” (široko elaborirana u Goldberger, 

2005.:423). 

Jedan opći tip takve argumentacije – SKIP argumentacija, polazi od četiriju argumenata 

kojima se dokazuje ili osporava dostojanstvo ljudskoga embrija (Damschen; 

Schönecker, 2003.). Argument vrste (Speciesargument) dokazuje da svaki 

član ljudske vrste ima dostojanstvo, pa ga tako ima i embrij. Argument kontinuuma 

(Kontinuumsargument) dokazuje sposobnosti ljudskoga bića kao osnove dostojanstva 

(primjerice, autonomija volje). Otuda dostojanstvo i embriju. Argument 

identiteta (Identitätsargument) dokazuje identitet odrasle moralne osobe i embrija. 

Konačno, argument potencijaliteta (Potentialitätsargument) dokazuje da je embrij 

potencijalni čovjek i po tome ima dostojanstvo čovjeka. 

Sekularni govor o pobačaju podrazumijeva neke druge aspekte: socijalne (u nekim 

sredinama je npr. društveno neprihvatljivo da žena rodi nevjenčana), ekonomske 

(veći broj djece postaje ekonomski problem obitelji), zdravstvene (pobačaj ili 

trudnoća kao moguća opasnost za zdravlje žene u nekim okolnostima), političke 

(kao briga za zdravlje nacije, ali i kao pitanje demografske obnove, te posebno 

prava na pobačaj kao ljudskoga prava žena) itd. Pitanje pobačaja postaje temeljem 

napetosti (u globalnom kontekstu) i sporova između države i Crkve, pa tako i u 


249


našem sociokulturnom kontekstu. Crkva na pitanje pobačaja gleda “ujedno na 

humanističko, etičko, vjersko i civilizacijsko pitanje, a također je dio pitanja o opstanku 

u demografskom pogledu”, pa je shvatljivo “da će na ovom polju biti velikih 

napetosti između Crkve, koja štiti načelnu nepovredivost čovjeka i svakoga drugog 

bića – rođenoga i nerođenoga, i države koja je prisiljena donositi zakone u društvu 

koje nosi u sebi određene civilizacijske elemente nadahnute kršćanstvom, ali koje 

je pluralističko, te ima i drugih vrijednosnih komponenti” (Valković, 1997.:211). 

Iako se i u Crkvi smatra da treba uzeti u obzir prvenstveno socijalne, medicinske, 

gospodarske i općenito kulturne mjere, ipak je za nju centralna “zaštita naravnoga 

‘prava na život’ svakoga ljudskog bića, koje garantira Ustav” (Valković, 1997.:210). 

Ukazuje se i na značenje enciklike Ivana Pavla II. Evangelium vitae kao izazova 

današnjoj civilizaciji usmjerenoj “prema materijalnom i kvantitativnom (stoga konačno 

‘kultura smrti’), usko doživljajnom i trenutnom (u stilu razvikane ‘postmoderne’)” 

(Valković, 1997.:211). 

U radu smo u konceptualnom pogledu slijedili dosadašnji prepoznatljivi opći diskurs 

“za” i “protiv” pobačaja, a u kojemu su se iskristalizirali različiti argumenti za 

zakonsku zabranu i za dopuštenje pobačaja. Tako smo u izradi instrumenta uzeli 

u obzir nekoliko aspekata: moralni, životni, natalitetni, zdravstveni (fetus), bračni, 

socijalni, ekonomski i argument prava žene, koje smo operacionalizirali u obliku 

10 tvrdnji (čestica na instrumentu). 


250 

U objašnjenju rezultata treba imati na umu kontekstualni aspekt hrvatskoga društva, 

kojega nismo posebice istraživali, nego smo pokušali objasniti rezultate o 

pobačaju putem nekoliko kriterijskih varijabli za koje smo pretpostavili da imaju 

neku vezu sa stavom o životu: a) religijska samoidentifikacija, b) mišljenje o životu 

poslije smrti i c) odnos prema samoubojstvu, eutanaziji i kloniranju. Naime, iz 

dosadašnjih istraživanja utvrđeno je da su religiozni ispitanici, poglavito kršćani, 

u većem stupnju protivnici pobačaja (Goldberger, 2005.). Mišljenje o životu poslije 

smrti relevantno je zato što se vjerovanje u život poslije smrti odražava i na 

shvaćanje pobačaja kao ubojstva što, naravno, ne znači da svi kršćani vjeruju u 

postojanje života poslije smrti. Prema rezultatima istraživanja na kojem se temelji 

ova analiza, u život poslije smrti vjeruje 52% ispitanika, sumnja 27% dok ih 21% 

ne vjeruje. Pri tome treba imati na umu da se radi o uzorku populacije u kojoj je 

90% deklariranih katolika i 78% onih koji su izjavili da su religiozni. Odnosi prema 

samoubojstvu, eutanaziji i kloniranju relevantni su stoga što oni koji su skloni 

samoubojstvu, tj. skloni “dignuti ruku na sebe”, vjerojatno pobačaj ne shvaćaju kao 

uništenje života ili u najmanju ruku neko zlo. Slično je i s eutanazijom. Sklonost da 

se drugom “pomogne” umrijeti vjerojatno je bliska shvaćanju da “smrt” fetusa nije 

neko “grješno” ili krivično djelo. Također smo pretpostavili da sklonost ispitanika 

kloniranju vjerojatno znači uvjerenje da je moguće tehnički reproducirati život, te 

da im je stoga blisko stajalište o dopuštenju pobačaja. 

Pretpostavili smo, također, da je stav o pobačaju povezan i s različitim sociodemografskim 

obilježjima ispitanika, kao što su spol, dob, mjesto rođenja i stanovanja, 

te stupanj obrazovanja.


1.3. Metodologija istraživanja 

Cilj ovoga rada je analiza stavova ispitanika prema pobačaju i utvrđivanje povezanosti 

tih stavova sa samoprocjenom religioznosti ispitanika, percepcijom života 

poslije smrti, odnosom prema samoubojstvu, eutanaziji i kloniranju, te sa sklopom 

odabranih prediktora (sociodemografskim obilježjima i važnosti vjere u životu ispitanika). 

Prikazani rezultati su iz istraživanja Društvene i religijske promjene u Hrvatskoj 

Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu provedenoga 2004. godine na uzorku 

odrasle populacije od 2.220 ispitanika. Istraživanje je provedeno metodom ankete, 

uz individualno anketiranje ispitanika. Ovaj rad obuhvaća specifična pitanja 

usmjerena na problematiku pobačaja dok su podaci o osnovnim religijskim dimenzijama, 

te osnovni podaci o pobačaju iz toga istraživanja već objavljeni (Sociologija 

sela, 2, 2005.) 

U radu smo postavili sljedeće hipoteze: 

H1 – Ne postoji dominantno stajalište o (zabrani ili dopuštenju) pobačaja koje bi 

zastupala većina ispitanika. Odnos prema pobačaju (zabrana ili dopuštenje) ovisan 

je o argumentacijskom sklopu. 

H2 – S obzirom da ne postoji konsenzus o odnosu prema pobačaju, očekuje se 

faktorska struktura tvrdnji koja će odražavati ambivalentnost mišljenja ispitanika 

i diskursa. 

H3 – Skupina “uvjerenih vjernika” statistički se značajno razlikuje u odnosu prema 

pobačaju od ostalih skupina ispitanika na skali religijske samoidentifikacije. Uvjereni 

vjernici značajno su skloniji “zabrani” pobačaja, a ostale skupine ispitanika 

više sklone “dopuštenju” pobačaja. 

H4 – Skupina ispitanika sklona kršćanskom učenju o sudbini duše nakon smrti 

statistički se značajno razlikuje od ostalih skupina ispitanika glede odnosa prema 

pobačaju. Ispitanici skloni kršćanskom učenju o duši relativno su skloniji 

prihvaćanju “zabrane” pobačaja dok su ostali relativno skloniji “dopuštenju” pobačaja. 

H5 – Statistički značajno razlikuju se ispitanici koji ne prihvaćaju samoubojstvo, 

eutanaziju i kloniranje čovjeka glede “zabrane” pobačaja od ostalih ispitanika. Oni 

su relativno skloniji “zabrani” pobačaja, a potonji “dopuštenju” pobačaja. 

H6 – Postoji povezanost između utvrđenih faktora (“zabrana pobačaja” i “dopuštenje 

pobačaja”) i većine sociodemografskih obilježja. Neki prediktori bolje 

objašnjavaju odnos prema pobačaju, a neki slabije. Pretpostavljamo da od svih 

prediktora obrazovanje i religioznost ispitanika najbolje objašnjavaju faktor “zabrana” 

pobačaja. 


251


Za istraživanje odnosa prema pobačaju izrađen je osnovni instrument od 10 tvrdnji 

(6 koje se odnose na dopuštanje pobačaja zakonom i 4 koje se odnose na zabranu 

pobačaja zakonom). Tvrdnje su sljedeće: Pobačaj treba dopustiti u slučaju teškoga 

oštećenja fetusa; Zakonom treba dopustiti da žena sama odlučuje o pobačaju; Pobačaj 

ne treba regulirati zakonom; Pobačaj treba dopustiti u slučaju izrazito lošega 

ekonomskog stanja obitelji; Pobačaj treba dopustiti kada bračni par ne želi više djece; 

Pobačaj treba dopustiti kada žena nije udana; Pobačaj treba zabraniti zakonom; 

Pobačaj treba zabraniti zakonom jer ugrožava život žene; Pobačaj treba zabraniti 

zakonom jer je zločin i težak moralni nered; Pobačaj treba zabraniti zakonom jer 

ugrožava demografski opstanak naroda. 

Pored njega primijenjeni su i drugi instrumenti iz upitnika. U analizi su korišteni: 

– Skala religijske samoidentifikacije od 6 stupnjeva. Ispitanici su odgovarali na 

pitanje “Kad bi Vas netko pitao o Vašem odnosu prema religiji, gdje biste Vi sami 

sebe svrstali?” Ponuđeni odgovori bili su: Uvjereni sam vjernik i prihvaćam 

sve što moja vjera uči; Religiozan/na sam premda ne prihvaćam sve što moja 

vjera uči; Dosta razmišljam o tome, ali nisam na čistu vjerujem li ili ne; Prema 

religiji sam ravnodušan; Nisam religiozan iako nemam ništa protiv religije; Nisam 

religiozan i protivnik sam religije. 

– Skala važnosti vjere u životu. Na pitanje “Koliko je Vama osobno važna vjera 

u životu?”, ispitanici su birali između sljedećih ponuđenih odgovora: Izrazito 

nevažna; Malo važna; Djelomično važna i Izrazito važna. 

– Pitanje o odnosu prema životu poslije smrti. Na pitanje “Što mislite o životu 

poslije smrti?”, ispitanici su birali između sljedećih ponuđenih odgovora: Poslije 

smrti duša boravi u raju ili paklu, ovisno o djelima počinjenim u zemaljskom 

životu; Poslije smrti duša se ponovo utjelovljuje i nastavlja živjeti; To se ne može 

dokučiti; Ne postoji život poslije smrti; Ne razmišljam o tome i Ne znam. 

– Pitanja o sociodemografskim obilježjima ispitanika. 


U analizi su korištene različite statističke (bivarijatne i multivarijatne) metode obrade 

podataka: distribucija frekvencija i postoci; za utvrđivanje faktorske strukture 

primijenjena je komponentna analiza pod GK kriterijem redukcije dimenzionalnosti; 

na utvrđenim faktorima rađena je analiza varijance s obzirom na religijsku 

samoidentifikaciju, stav o životu poslije smrti, stav o samoubojstvu, eutanaziji i 

kloniranju. Za objašnjenje dobivenih faktora primijenjena je regresijska analiza na 

prediktorskom sklopu (obrazovanje, religioznost, važnost vjere u životu, mjesto 

rođenja, mjesto stanovanja, dob i spol). U obradi je primijenjen programski paket 

SPSS. 

252


2. Analiza rezultata 

2.1. Stavovi o pobačaju – distribucija frekvencija i faktori1 

a) Distribucije rezultata 

Tablica 1. 

Stavovi o zakonskom reguliranju pobačaja (%) 

Ne slažem se 

Niti se slažem 

niti ne slažem 

Slažem se 

M 

Zabraniti zakonom 52,8 17,3 30,0 2,59 

Zabraniti – zločin i težak moralni nered 51,6 16,4 32,1 2,66 

Zabraniti – ugrožava život žene 46,9 18,0 35,1 2,79 

Zabraniti – ugrožava demografski 

opstanak naroda 52,2 18,1 29,8 2,60 

Dopustiti – teško oštećenje fetusa 10,9 15,5 73,7 4,10 

Dopustiti – žena nije udana 39,7 26,2 34,2 2,88 

Dopustiti – bračni par ne želi više djece 36,8 23,8 39,4 3,02 

Dopustiti – izrazito loše ekonomsko 

stanje obitelji 35,3 22,5 42,2 3,08 

Žena sama odlučuje 23,4 14,8 61,9 3,71 

Ne regulirati zakonom 34,4 19,5 46,0 3,23 

Nešto preko polovice ispitanika (52,8%) ne prihvaća zakonsku zabranu pobačaja 

dok se za zakonsku zabranu pobačaja izjasnilo manje od trećina ispitanika (30,0%). 

Tri su razine zastupljene u stavovima o zakonskoj zabrani: moralno-teološka – pobačaj 

je zločin i težak moralni nered 2 ; individualno-zdravstvena – pobačaj ugrožava 

život žene i nacionalno-demografska – pobačaj ugrožava opstanak naroda. 

Svaka od ovih razina može se u empirijskim istraživanjima dodatno specificirati, a 

razine ovdje samo signiraju područja argumentacije o zabrani pobačaja. U sve tri 

razine postotak onih koji prihvaćaju dotične argumente za zabranu pobačaja kreće 

se od 29,8% do 35,1%. Oko polovice ispitanika odbacuje svaku od tri navedene 

argumentacije u prilog zabrani pobačaja. 

1 Rezultati su izloženi na znanstvenom skupu 6. lošinjski dani bioetike u organizaciji 

Hrvatskoga filozofskog društva i Hrvatskoga bioetičkog društva u Malom Lošinju 2007. 

godine. 

2 Ovu smo česticu formulirali iz stava o pobačaju iznesenom u pastoralnoj konstituciji 

Gaudium et spes, 51 (Dokument Drugoga vatikanskog koncila) koja pobačaj osuđuje kao 

užasan zločin (str. 386), te stava Ivana Pavla II. iznesenoga u njegovoj enciklici Evangelium 

vitae (1997.:112), po kojem je pobačaj “teški moralni nered jer sadrži ubojstvo nedužnoga 

ljudskog bića...”. 


253


Što se tiče mišljenja o dopuštenju pobačaja, navedena su četiri tipa argumentacije: 

zdravstveni – oštećenje fetusa; moralni – ako žena nije udana; planiranje obitelji 

– kada bračni par ne želi više djece, te obiteljsko-ekonomski – u slučaju izrazito 

lošega ekonomskog stanja obitelji. Najveći postotak ispitanika dopušta pobačaj u 

slučaju teškoga oštećenja fetusa (73,7%). U ostala tri slučaja postoci prihvaćanja 

pobačaja gotovo su upola manji. Dva stava posebno su naznačena – liberalni stav 

koji odluku o pobačaju smatra pitanjem prava žene i stav da pobačaj ne treba regulirati 

zakonom. Stav da žena sama odlučuje o pobačaju prihvaća 61,9% ispitanika, 

a deregulacijski stav prihvaća 46,0% ispitanika. 

Rangovi aritmetičkih sredina pokazuju da su vrijednosti u prilog zakonskoj zabrani 

niže od vrijednosti o dopuštenju pobačaja. Na prvom mjestu za dopuštenje 

pobačaja argumentacija je teškoga oštećenja fetusa (M = 4,10), zatim odluka žene 

(M = 3,71). Najkraće rečeno, za dopuštenje pobačaja ispitanici u prosjeku najviše 

uvažavaju medicinski razlog stanja fetusa i socijalno-politički razlog slobode i 

prava žene. Treba naglasiti da ovaj potonji razlog nešto više uvažavaju žene, ali 

i gotovo polovica ispitivane muške populacije. Stoga se s pravom može postaviti 

pitanje o utjecaju religije na formiranje stava o pobačaju, tj. utjecaja religije 

na određene aspekte života ispitanika. Naime, i ovi podaci potvrđuju nalaze 

drugih istraživanja o značajnom odstupanju stanovnika Hrvatske od vrijednosti 

tradicionalnoga religijskog morala, posebno kod stavova o seksualnosti i braku 

(Baloban, Črpić, 1998., 2000., 2000a.; Marinović Jerolimov, 2002.), te pobačaju 

(Goldberger, 2005.). 

b) Faktorska struktura 

Tablica 2. 

Stavovi o pobačaju – faktorska struktura (varimax) 

Zabrana 

pobačaja 

Dopuštenje 

pobačaja 

Zabraniti zakonom jer je zločin i težak moralni nered .913 

Zabraniti zakonom jer ugrožava život žene .907 

Pobačaj treba zabraniti zakonom .895 


Zabraniti zakonom jer ugrožava demografski opstanak naroda .891 

Zakonom dopustiti da žena sama odlučuje o pobačaju -.547 .533 

Pobačaj ne treba regulirati zakonom -.432 .460 

Pobačaj dopustiti – bračni par ne želi više djece .838 

Pobačaj dopustiti – izrazito loše ekonomsko stanje u obitelji .834 

Pobačaj dopustiti – žena nije udana .801 

Pobačaj dopustiti – teško oštećenje fetusa .648 

Ekstrahirani faktori tumače 73,09% varijance. 

254


Faktorskom analizom dobivena su dva faktora. Čestice su korelirane po logici zabrane, 

odnosno dopuštenja pobačaja. Ovakva logika faktorskih struktura na svoj 

način odražava generalno prihvaćanje zabrane pobačaja (pro-life) i prihvaćanje 

dopuštenja pobačaja (pro-choice) kao stanje diskursa o pobačaju. 

U prvom faktoru četiri su pozitivno korelirane varijable koje se odnose na zakonsku 

zabranu pobačaja i dvije negativno korelirane varijable. Jedna se odnosi 

na dopuštenje pobačaja, a druga govori o nepotrebnom zakonskom reguliranju. 

U ovom faktoru obje u osnovi znače da ne treba dopustiti ženi da sama odlučuje 

o pobačaju i da pobačaj treba regulirati zakonom. Faktor je nazvan “zabrana 

pobačaja”. 

U drugom faktoru četiri su pozitivno korelirane varijable koje govore o razlozima 

dopuštenja pobačaja i (prethodno spomenute) dvije – žena sama odlučuje o pobačaju 

i pobačaj ne treba regulirati zakonom. Ovaj faktor nazvan je “dopuštenje 

pobačaja”. 

2.2. Religioznost i pobačaj 

Prije nego što analiziramo povezanost između religijske samoidentifikacije i pobačaja, 

navest ćemo strukturu religijske samoidentifikacije. Religijska samoidentifikacija 

utvrđena je distribucijom odgovora ispitanika na ponuđenoj skali od 6 

stupnjeva. 

Tablica 3. 

Religijska samoidentifikacija (%) 

Odnos prema religiji % 

Uvjereni sam vjernik i prihvaćam sve što moja vjera uči 40,5 

Religiozan sam premda ne prihvaćam sve što moja vjera uči 37,6 

Dosta razmišljam o tome, ali nisam na čistu vjerujem li ili ne 7,1 

Prema religiji sam ravnodušan 6,3 

Nisam religiozan iako nemam ništa protiv religije 7,8 

Nisam religiozan i protivnik sam religije 0,7 

Rezultati pokazuju da se najveći postotak ispitanika izjasnio kao religiozan – njih 

ukupno 78,1%. Ostalih 21,9% su neodlučni, ravnodušni, oni koji ne vjeruju, te 

protivnici religije. Za utvrđivanje povezanosti ne/religioznosti i stavova o pobačaju 

koristili smo analizu varijance. Podaci s obzirom na religijsku samoidentifikaciju i 

faktor “zabrana pobačaja” prikazani su u tablici 4. 


255


Tablica 4. 

“Zabrana pobačaja” s obzirom na religijsku samoidentifikaciju (analiza varijance) 

M 

Kontrast 

Uvjereni sam vjernik i prihvaćam sve što moja vjera uči .446 

Religiozan sam premda ne prihvaćam sve što moja vjera uči -.249 

Dosta razmišljam o tome, ali nisam na čistu vjerujem li ili ne -.327 

Prema religiji sam ravnodušan -.321 

1 > ostali 

Nisam religiozan iako nemam ništa protiv religije -.494 

Nisam religiozan i protivnik sam religije -.762 

F = 73,098; p < 0,01 

Rezultati pokazuju da su faktoru “zabrana pobačaja” relativno najviše skloni “uvjereni 

vjernici” koji prihvaćaju sve što ih njihova vjera uči (.446), a najmanje oni 

nereligiozni (-.494) i protivnici religije (-.762). Najveće statistički značajne razlike 

utvrđene su između skupine “uvjerenih vjernika” i svih ostalih ispitanika. 

Tablica 5. 

“Dopuštanje pobačaja” s obzirom na religijsku samoidentifikaciju (analiza varijance) 

M 

Kontrast 

Uvjereni sam vjernik i prihvaćam sve što moja vjera uči -.171 

Religiozan sam, premda ne prihvaćam sve što moja vjera uči .099 

Dosta razmišljam o tome, ali nisam na čistu vjerujem li ili ne .092 

Prema religiji sam ravnodušan .161 

1 < 2,4,5 

Nisam religiozan iako nemam ništa protiv religije .150 

Nisam religiozan i protivnik sam religije .554 

F = 9,826; p < 0,01 


256 

Na faktoru “dopuštenje pobačaja” rezultat je, očekivano, sasvim suprotan. Nereligiozni 

i protivnici religije relativno su najviše (.554), a “uvjereni vjernici” najmanje 

skloni “dopuštenju pobačaja” (-.171). Najveće statistički značajne razlike utvrđene 

su između skupine “uvjerenih vjernika” i svih ostalih. 

Rezultati potvrđuju hipotezu 3 (H3), što znači da se i ubuduće može očekivati da 

će “uvjereni vjernici” značajno više podržavati zabranu pobačaja od ostalih pripadnika 

populacije. Ta spoznaja je važna činjenica u političkom diskursu oko zabrane/ 

dopuštenja pobačaja u hrvatskom društvu, a govori nam da ne znači da će zabranu 

pobačaja podržavati 40% odraslih stanovnika, koliko ih je u istraživanju utvrđeno 

da se izjašnjavaju kao “uvjereni vjernici” (tablica 3.). U određenoj situaciji i trenutku 

odlučivanja taj postotak može biti i drugačiji. Osim toga, za zakonsku odluku o


pobačaju relevantnija bi bila spoznaja koliki je postotak članova zakonodavnoga 

tijela opredijeljen za jednu ili drugu opciju. 

2.3. Život poslije smrti i pobačaj 

Smrt nas se tiče u ovozemaljskom životu jer ne misliti o smrti znači ne misliti o 

životu. Za mišljenje i zauzimanje stava o smrti potreban je i odgoj (Polič, 1993.; 

Marinković, 1987.). Vjerovanje da postoji život poslije ovozemaljske smrti, vjerojatno 

učvršćuje uvjerenje da se kod pobačaja ne radi o uništenju fetusa ili samo budućega 

ovozemaljskog života, nego o potencijalnom ubojstvu života koji nadilazi 

nama poznatu imanentnost života. U kršćanstvu je vjerovanje u transcendenciju 

života povezano s vjerovanjem o duši, o njezinoj vječnosti dok je u nekim drugim 

religijama povezano s reinkarnacijom. Dakako, za ateiste smrt imanentnoga života 

kraj je svakoga života. 

Tablica 6. 

Što mislite o životu poslije smrti? (%) 

Duša boravi u raju ili paklu, ovisno o počinjenim djelima u zemaljskom životu 28,6 

Duša se ponovo utjelovljuje i nastavlja živjeti 6,3 

To se ne može dokučiti 23,5 

Ne postoji život poslije smrti 8,3 

Ne razmišljam o tome 22,7 

Ne znam 10,6 

Na postavljeno pitanje “Što mislite o životu posije smrti?” 33,3% ispitanika odgovorilo 

je da o tome “ne razmišlja” ili “ništa ne zna”. U odgovorima ostalih ispitanika 

još su dvije značajnije skupine. U prvoj su ispitanici kršćanske religioznosti (28,6%) 

dok su u drugoj agnostici (23,5%). Ostali su ateističke orijentacije (8,3%) i oni koji 

vjeruju u reinkarnaciju (6,3%). 

Na zasebnom instrumentu u upitniku o prihvaćanju različitih vjerovanja utvrđeno 

je da u raj i pakao vjeruje 53,4% ispitanika, sumnja 23,7%, a ne vjeruje 22,9% ispitanika. 

U reinkarnaciju (da se duša nakon smrti ponovno utjelovljuje) vjeruje 17,3 

% ispitanika, sumnja 29,7%, a ne vjeruje 53,0% ispitanika. U tom kontekstu znatno 

je veći postotak ispitanika koji vjeruju u reinkarnaciju, nego što je dobiven kao 

odgovor naveden u tablici 6. 3 

3 Ove se razlike mogu tumačiti različito postavljenim pitanjima i mogućnosti odgovora “ne 

znam” i “ne razmišljam o tome” kojima se često pribjegava u želji da se izbjegne odgovor 

na pojedino pitanje, ali i kao realno pristajanje uz takve odgovore. 


257


Tablica 7. 

“Zabrana pobačaja” s obzirom na stav o životu poslije smrti (analiza varijance) 

M 

Kontrast 

Poslije smrti duša boravi u raju ili paklu, ovisno o djelima počinjenim u 

zemaljskom životu .394 

Poslije smrti duša se ponovo utjelovljuje i nastavlja živjeti -.177 

To se ne može dokučiti -.164 

Ne postoji život poslije smrti -.179 

1 > ostali 

Ne razmišljam o tome -.130 

Ne znam -.170 

F = 29,511; p < 0,01 

Analizom varijance utvrđeno je da su faktoru “zabrana pobačaja” najskloniji ispitanici 

kršćanske vjeroispovijesti koji vjeruju u život poslije smrti, ovisno o djelima 

u ovozemaljskom životu (.394), a najmanje su skloni oni koji ne vjeruju u postojanje 

života poslije smrti (-.179) ili vjeruju u reinkarnaciju (-.177). Najveće statistički 

značajne razlike među skupinama utvrđene su između skupine “kršćanske” i svih 

ostalih skupina ispitanika. 

Tablica 8. 

“Dopuštanje pobačaja” s obzirom na stav o životu poslije smrti (analiza varijance) 

M 

Kontrast 

Poslije smrti duša boravi u raju ili paklu, ovisno o djelima počinjenim u 

zemaljskom životu -.243 

Poslije smrti duša se ponovo utjelovljuje i nastavlja živjeti .045 

To se ne može dokučiti .100 

Ne postoji život poslije smrti .145 

1 < 3,4,5 

Ne razmišljam o tome .166 

Ne znam -.065 


F = 12,786; p < 0,01 

Na faktoru “dopuštenje pobačaja” analiza varijance pokazala je da su mu relativno 

najmanje skloni ispitanici kršćanske vjeroispovijesti (-.243), a najviše oni koji ne 

razmišljaju o životu poslije smrti (.166). Najveće značajne razlike utvrđene su između 

skupine ispitanika kršćanskoga shvaćanja života poslije smrti i ostalih skupina. 

Oni koji vjeruju u život poslije smrti (kršćani), značajno su manje skloni prihvatiti 

pobačaj, odnosno “dopuštenje pobačaja” (tablica 8.). 

258


2.4. Samoubojstvo, eutanazija, kloniranje i pobačaj 

Samoubojstvo i eutanazija poznati su u različitim kulturama, ali nisu bili toliko 

značajni socijalni fenomeni sve do suvremenoga doba. Kloniranje je noviji fenomen, 

fenomen znanosti postmodernoga doba. 

Samoubojstvo se u društvu smatralo kukavičlukom, katkad pokušajem osobne kazne 

kao iskupljenja za počinjeno zlodjelo, a ponekad kao izlaz zbog neuspjeha u postizanju 

ideala. U kršćanskom smislu oduzeti (sebi) život je grijeh. Camus drži da je samoubojstvo 

temeljni ozbiljan filozofski problem kojim se promišlja o smislu življenja 

(Camus (Kami), 1973.). Eutanazija se također prakticirala u nekim slučajevima (primjerice 

u ratnim uvjetima). Danas oba fenomena izazivaju etičke i bioetičke rasprave. 

O pobačaju smo u upitniku postavili detaljnija pitanja, no o samoubojstvu, eutanaziji 

i kloniranju pitali smo ispitanike samo za stupanj u kojem su im oni prihvatljivi, 

odnosno neprihvatljivi. Nismo postavili pitanje za različite hipotetske scenarije kada 

je nekome potrebna pomoć u umiranju, tako da nismo bili u mogućnosti povezati 

stavove s pristajanjem uz različite moguće opcije. Naime, eutanazija kao pomaganje 

pojedincu koji želi umrijeti da to i učini, dakle asistencija pri umiranju, može imati 

različite oblike. Osnovna podjela je na “potpomognuto samoubojstvo”, kada onome 

tko to želi netko pomogne da sam uzme supstancu kojom će okončati život i “dobrovoljnu 

eutanaziju”, kada takvu supstancu (npr. smrtonosnu injekciju) daje, osobi koja 

to želi, netko drugi. Postoji i razlika u tome tko u obje te opcije pomaže – liječnik ili 

netko drugi (npr. netko od rodbine) (Clery, McLean, Phillips, 2007.:36). Postoji i problem 

nedobrovoljne eutanazije za pacijente koji ne mogu sami o tome odlučiti, npr. 

za pacijente u komi ili sasvim malu djecu, kada to moraju učiniti liječnik ili netko od 

rodbine. U svakom slučaju, i pristalice legalizacije eutanazije i njeni protivnici imaju 

svoje argumente. Pristalice legalizacije eutanazije pozivaju se na dva argumenta: prvi 

je autonomija svakoga pojedinca da odlučuje o svom životu (argument osnovnih ljudskih 

prava), dakle da odluči kada smatra da je kvaliteta njegova života toliko narušena 

da ne može i ne želi više živjeti, odnosno da može dostojanstveno umrijeti. Drugi 

je tvrdnja da pojedinci imaju zakonsko pravo odbiti tretman održavanja na životu, te 

da terminalno bolesnim pacijentima u vegetativnom stanju često namjerno uskraćuju 

hranu i vodu, iako nisu sami to sposobni zatražiti, kako bi im omogućili da što prije 

umru. Zbog čega onda ne pomoći umrijeti onima koji su sasvim sposobni to i zatražiti? 

(Clery, McLean, Phillips, 2007.:37–38). Protivnici legalizacije eutanazije najčešće 

koriste četiri argumenta u podupiranju svojega stava. Prvi argument govori o svetosti 

života, a kod religioznih pristalica o životu kao Božjem daru. Oni se, sukladno tome, 

protive i samoubojstvu. Drugi argument je da takva dozvola lako vodi od strogo kontrolirane 

dozvoljene eutanazije do manipulacije i mogućnosti da se ljude ubije mimo 

njihove želje. Treći argument ukazuje na ogroman pritisak koji se tako stavlja na stare 

ljude, koji se mogu osjećati kao teret rodbini, i četvrti je da posao liječnika nikada ne 

može biti pomoć pri ubijanju (Clery, McLean, Phillips, 2007.:38). U svakom slučaju, u 

nas je malo istraživanja, pogotovo ovakvoga tipa, koja bi istražila podrobnije stavove 

opće populacije o ovom složenom pitanju. 4 

4 Jedan od rijetkih je magistarski rad I. Sorta-Bilajac (2005). Od eutanazije do distanazije, 

objavljen na Medicinskom fakultetu u Rijeci. 


259


Pošli smo od pretpostavke da oni koji prihvaćaju samoubojstvo i eutanaziju kao 

čin koji se može moralno opravdati, nemaju moralnih zapreka prihvatiti i opravdati 

pobačaj. Dakako, važi i obrnuta teza – ako se ne prihvaćaju ovi oblici odnosa 

prema životu, jer nisu socijalno ili moralno prihvatljivi, vjerojatno se neće prihvatiti 

ni pobačaj. 

Tablica 9. 

Koliko je za Vas prihvatljivo? (%) 

Neprihvatljivo Neutralan Prihvatljivo 

Samoubojstvo 92,4 5,2 2,4 

Eutanazija 66,0 13,8 20,2 

Kloniranje čovjeka 90,4 6,8 2,8 

Podaci u tablici 9. pokazuju da najveći postotak ispitanika ne prihvaća samoubojstvo, 

eutanaziju i kloniranje. Samoubojstvo i kloniranje čovjeka odbacuje preko 

90% ispitanika, a prihvaća manje od 3%. Pri tome je zanimljiv odnos prema eutanaziji. 

Eutanaziju prihvaća svaki peti ispitanik, a 66,0% ispitanika ne prihvaća. 

Dakle, kad je riječ o eutanaziji, stavovi su nešto “mekši”. 

Hipoteza 5 (H5) odnosila se na testiranje odnosa na dvama faktorima i odnosa prema 

samoubojstvu, eutanaziji i kloniranju. Za svaki od njih zasebno je primijenjena 

analiza varijance na oba faktora. 

2.5. Samoubojstvo i pobačaj 

Tablica 10. 

“Zabrana pobačaja” s obzirom na (ne)prihvatljivost samoubojstva (analiza varijance) 

M 

Kontrast 


260 

Neprihvatljivo .042 

Neutralno -.400 

Prihvatljivo -.746 

F = 26,700 

p < 0,01 

1 > 2,3 

U utvrđivanju odnosa između stava prema samoubojstvu i faktora “zabrana pobačaja”, 

analiza varijance pokazala je da su zabrani pobačaja relativno najviše skloni 

ispitanici koji ne prihvaćaju samoubojstvo (.042), a najmanje skloni oni ispitanici 

za koje je samoubojstvo prihvatljivo (-.746). Najveća značajna razlika utvrđena je 

između skupine ispitanika koja ne prihvaća samoubojstvo i skupine za koju je ono 

prihvatljivo. Ispitanici za koje je samoubojstvo neprihvatljivo značajno više prihvaćaju 

zabranu pobačaja.


Na faktoru “dopuštenje pobačaja” nisu utvrđene statistički značajne razlike između 

skupina s obzirom na ne/prihvatljivost samoubojstva. 

2.6. Eutanazija i pobačaj 

Tablica 11. 

“Zabrana pobačaja” s obzirom na (ne)prihvatljivost eutanazije (analiza varijance) 

M 




F = 81,492 

p < 0,01 

Kontrast 

1 > 2,3 

Faktoru “zabrana pobačaja” najviše su skloni ispitanici koji eutanaziju smatraju 

neprihvatljivom (.172), a najmanje oni ispitanici koji eutanaziju smatraju prihvatljivom 

(-.480). Najveće značajne razlike utvrđene su između skupine koja smatra 

eutanaziju neprihvatljivom i ostale dvije skupine. Analiza varijance pokazala je da 

neprihvaćanje eutanazije istodobno znači sklonost prihvaćanju zabrane pobačaja 

(tablica 11.). 

Tablica 12 

“Dopuštanje pobačaja”s obzirom na (ne)prihvatljivost eutanazije (analiza varijance) 

M 

Neprihvatljivo -.100 

Neutralno .063 

Prihvatljivo .286 

F = 27,063 

p < 0,01 

Kontrast 

3 > 1,2 

“Dopuštenju pobačaja” najskloniji su ispitanici koji eutanaziju smatraju prihvatljivom 

(.286), a najmanje skloni oni koji ju smatraju neprihvatljivom. Najveće značajne 

razlike utvrđene su između skupine koja eutanaziju smatra prihvatljivom i 

ostale dvije skupine. Prihvaćanje eutanazije znači sklonost prihvaćanju pobačaja 

(tablica 12.). 

2.7. Kloniranje i pobačaj 

Tablica 13. 

“Zabrana pobačaja” s obzirom na (ne)prihvatljivost kloniranja (analiza varijance) 

M 




F = 9,095 

p < 0,01 

Kontrast 

1 > 2,3 


261


Zabrani pobačaja najviše su skloni ispitanici za koje je kloniranje neprihvatljivo 

(.028), a najmanje oni za koje je kloniranje prihvatljivo (-.378). Najveće značajne 

razlike utvrđene su između skupine za koju je kloniranje neprihvatljivo i ostale 

dvije skupine ispitanika. Ispitanici koji ne prihvaćaju kloniranje značajno su skloniji 

faktoru “zabrana pobačaja” (tablica 13.). Na faktoru “dopuštenje pobačaja” nisu 

utvrđene statistički značajne razlike između skupina s obzirom na odnos prema 

kloniranju. 

2.8. Pobačaj i sociodemografska obilježja ispitanika 

Koliko pojedina sociodemografska obilježja, religioznost i važnost vjere u životu 

(prediktori) tumače odnos prema pobačaju, utvrdili smo regresijskom analizom 

prediktorskoga sklopa i faktora “zabrana pobačaja” i “dopuštenje pobačaja”. 

Tablica 14. 

Regresijska analiza faktora “Zabrana pobačaja” i prediktorskog sklopa (religioznost, spol, dob, 

obrazovanje, mjesto rođenja, mjesto stanovanja, važnost vjere u životu) 

Standardizirani 

Korelacije 

koeficijenti 

Sig. 

Beta Direktne Parcijalne 

Obrazovanje -.158 .000 -.260 -.148 

Religioznost .14 8 .0 0 0 .217 .13 8 

Mjesto rođenja -.068 .005 -.234 -.060 

Spol -.108 .000 -.033 -.113 

Dob -.127 .000 -.215 -.122 

Važnost vjere u život u .10 4 .0 0 0 .201 .097 

Mjesto stanovanja -.098 .000 -.199 -.089 

R = .401, R 2 = .161, p < 0,05 


262 

U tablici 14. navedeni su rezultati regresijske analize koji pokazuju da je “zabrana 

pobačaja” (kriterijska varijabla) statistički značajno povezana s većinom navedenih 

obilježja (prediktora). 

Obrazovanje najviše tumači “zabranu pobačaja”. Zabrani pobačaja najčešće su skloni 

ispitanici s nižim stupnjem obrazovanja. To se može tumačiti i činjenicom da je 

među ispitanicima s nižim stupnjem obrazovanja značajno više uvjerenih vjernika 

(54%) nego u skupini ispitanika sa srednjim obrazovanjem (35%), a osobito onih 

s višim i visokim obrazovanjem (25%) (Marinović Jerolimov, 2005.:309). Zabrani 

pobačaja skloniji su ispitanici koji se smatraju religioznima, kojima je vjera važna 

u životu, starije su životne dobi i žive u manjim (ruralnim) sredinama. Konceptu 

“zabrana pobačaja” također su relativno skloni i ispitanici muškoga spola, te rođeni


u manjim (ruralnim) sredinama. U objašnjenju se može reći da dominacija ruralnoga 

mentaliteta s tradicionalnim vrijednostima, niskom naobrazbom i religioznošću, 

ponajprije kršćanskom, čini ključni sklop koji djeluje u smjeru potpore zabrani 

pobačaja. Prediktorski sklop tumači 16% varijance kriterijske varijable (“zabrana 

pobačaja”). 

Tablica 15. 

Regresijska analiza faktora “Dopuštanje pobačaja” i prediktorskog sklopa (religioznost, spol, dob, 

obrazovanje, mjesto rođenja, mjesto stanovanja, važnost vjere u životu) 

Standardizirani 

Korelacije 

koeficijenti 

Sig. 

Beta Direktne Parcijalne 

Religioznost -.071 .004 -.086 -.062 

Mjesto stanovanja -.090 .000 -.058 -.087 

Obrazovanje .083 .000 .058 .079 

Spol .067 .002 .034 .065 

Važnost vjere u životu -.051 .038 -.075 -.044 

R = .149, R 2 = .022, p < 0,05 

Regresijska analiza prediktorskoga sklopa i faktora “dopuštenje pobačaja” (koncepta 

dopuštenja pobačaja) pokazuje da prediktorski sklop vrlo slabo tumači 

koncept dopuštenja pobačaja kao kriterijsku varijablu. Protumačeno je svega 

2,2% varijance kriterijske varijable. Prema analizi Goldbergera (2005.:427-428) 

od promatranih sociodemografskih varijabli (spol, dob, radni status, zanimanje, 

mjesto boravka, školska sprema i makroregionalni rezidencijalni status) samo 

ovaj potonji proizvodi razlike na faktoru “opcija izbora” (dopuštenje pobačaja), 

na način da ispitanici iz riječke makroregije najviše prihvaćaju dopuštenje 

pobačaja. To je u skladu s nalazima o najmanjem postotku uvjerenih vjernika 

u Istri i Primorju (17%), u odnosu na ostale makroregije u Hrvatskoj gdje je 

utvrđeno između 56% i 70% uvjerenih vjernika (Marinović Jerolimov i Zrinščak, 

2006.:285). 

3. Zaključak 

Pobačaj je jedno od aktualnih bioetičkih pitanja u modernom društvu jer se tiče 

života – kako žene tako i budućega djeteta, a čim je riječ o životu, riječ je i o bioetičkom 

pitanju. Literatura i svjetski diskurs ukazuju: (a) da u praktičnom pogledu 

danas u modernom društvu ne postoji jedinstveno mišljenje o pobačaju – u nekim 

zemljama on je dopušten, a u nekim zabranjen, uz izuzetke u kojima se dopušta; 

(b) da u teoretskom pogledu ne postoji jedinstveno stajalište, odnosno opća suglasnost 

o pobačaju i da se navodi različita argumentacija. 


263


Postoje dva oprečna stajališta: prihvaćanje i odbijanje pobačaja, s različitom argumentacijom 

koja se kreće od moralne, socijalne, do individualnih prava i sloboda. 

Jedan od ključnih etičkih pitanja shvaćanje je moralnoga statusa ljudskoga embrija. 

SKIP argumenti o tome omogućavaju iscrpan, ali nedovršen diskurs. 

Moralni status embrija nije jedini razlog zabrani pobačaja. Postoje i druge socijalne 

okolnosti u kojima se različito percipira pobačaj. Tako su u istraživanju navedene 

neke okolnosti koje idu u prilog zakonskoj zabrani pobačaja: a) da je to zločin i 

težak moralni nered, b) da ugrožava život žene, c) da ugrožava demografski opstanak 

naroda. Također su navedene okolnosti koje idu u prilog dopuštenju pobačaja: 

a) u slučaju teškoga oštećenja fetusa, b) kad žena nije udana, c) kad bračni par ne 

želi više djece, d) u slučaju lošega ekonomskog stanja obitelji. 

Osim ovih okolnosti, navedena su još su dva važna stava: a) da zakonom treba 

zabraniti ili zakonom ne regulirati pitanje pobačaja i b) da se odluka prepusti samoj 

ženi. 

Što su pokazali rezultati istraživanja? Slijedom postavljenih hipoteza navest ćemo 

nekoliko zaključaka koji slijede iz analize rezultata, odnosno provjere hipoteza. 

H1 – Ne postoji dominantno opredjeljenje ispitanika ni u načelnim pitanjima o 

zabrani pobačaja. Svega 30,0% ispitanika drži da je potrebno pobačaj zakonom 

zabraniti, a 46,0% da to pitanje ne treba zakonom regulirati, odnosno da odluku o 

pobačaju treba prepustiti ženi (61,9%). 

Oko trećine ispitanika prihvaća da pobačaj treba zakonom zabraniti: a) jer je zločin 

i težak moralni nered – 32,1%, b) jer ugrožava život žene – 35,1%, c) jer ugrožava 

demografski opstanak naroda – 29,8%. 

Najviše ispitanika smatra da pobačaj treba dopustiti u slučaju: a) teškoga oštećenja 

fetusa – 73,7% dok značajan dio to smatra u slučaju kad žena nije udana – 43,2%, 

te u slučaju izrazito lošega ekonomskog stanja obitelji (42,2%). U slučaju kada bračni 

par ne želi više djece, s dopuštenjem pobačaja slaže se 39,4% ispitanika. 


264 

Iz ovih podataka može se zaključiti da svega trećina ispitanika prihvaća zakonsku 

zabranu pobačaja, ali u određenim slučajevima on je dopušten. Najveći postotak 

ispitanika odobrava pobačaj iz medicinskih razloga. 

H2 – Faktorskom analizom ekstrahirana su dva faktora kojima je utvrđena konzistentnost 

opcija za i protiv pobačaja i koje smo nazvali “zabrana pobačaja” i 

“dopuštenje pobačaja”. Oni argumentiraju postavljenu hipotezu o postojanju dva 

koncepta o pobačaju, dva suprotna stajališta u hrvatskom društvu. 

H3 – S obzirom na “religijsku samoidentifikaciju” analizom varijance utvrđeno je 

postojanje statistički značajnih razlika. Pritom se izdvajaju dvije skupine s najvećim 

razlikama: skupina “uvjerenih vjernika” i skupina u kojoj su ispitanici iz svih osta-


lih kategorija religijske samoidentifikacije. Zabrani pobačaja značajno su skloniji 

ispitanici koji sebe smatraju “uvjerenim vjernicima” dok je “dopuštenju pobačaja” 

značajno sklonija skupina svih “ostalih” ispitanika. 

H4 – O odnosu prema životu poslije smrti tri su značajnije skupine ispitanika. Među 

njima je najviše onih koji vjeruju u život poslije smrti (28,6%). Na drugom mjestu 

skupina je koja smatra da se to ne može znati (23,5%) dok trećina ispitanika (33,3%) 

uopće ne razmišlja o životu poslije smrti i izjavljuje da o tome ništa ne zna. Testiranjem 

hipoteze putem analize varijance utvrdili smo da su faktoru “zabrana pobačaja” 

najviše skloni ispitanici koji vjeruju u kršćansku koncepciju zagrobnoga života. Između 

njih kao skupine i skupine pristalica svih ostalih ponuđenih odgovora postoji 

najveća značajna razlika. U slučaju “dopuštenja pobačaja” slika je sasvim obrnuta. 

H5 – Analizom varijance utvrđeno je da u prihvaćanju “zabrane pobačaja” najveće 

statistički značajne razlike postoje između dviju skupina: skupine ispitanika kojima 

je “neprihvatljivo” samoubojstvo, eutanazija i kloniranje čovjeka i ostale dvije skupine 

ispitanika za koje su samoubojstvo, eutanazija i kloniranje čovjeka “prihvatljivi” 

ili se prema njima odnose “neutralno”. Prva skupina značajno više prihvaća 

“zabranu pobačaja”. Na faktoru “dopuštenje pobačaja” najviše se razlikuju skupina 

ispitanika (koja inače relativno više prihvaća “eutanaziju”) i ostale dvije skupine 

koje ne prihvaćaju ili su neutralni prema eutanaziji. 

S obzirom na odnos prema “samoubojstvu” i “kloniranju čovjeka” nisu utvrđene 

skupine s međusobno značajnim razlikama u prihvaćanju “dopuštenja pobačaja”. 

H6 – Regresijska analiza prediktorskog sklopa (religioznost, važnost vjere u životu 

i neka sociodemografska obilježja) i faktora “zabrana pobačaja” pokazuje statistički 

značajnu povezanost faktora s većinom prediktora. Obrazovanje je najbolji prediktor 

u objašnjenju ovoga faktora. Zabrani pobačaja najčešće su skloni ispitanici s 

nižim stupnjem obrazovanja. Značajnu sklonost zabrani pokazuju ispitanici kojima 

je vjera važna u životu, religiozni ispitanici, ispitanici starije dobi i oni iz manjih 

(ruralnih) sredina. Regresijska analiza spomenutoga prediktorskog sklopa i faktora 

“dopuštenje pobačaja” objašnjava tek 2,2% varijance. U odnosu na koncept zabrane 

pobačaja to se čini logičnim s obzirom na karakter obilježja (prediktora). 

Ruralne sredine s niskom naobrazbom stanovništva, značajnim utjecajem (kršćanske) 

religije značajno djeluju kao potpora zabrani pobačaja. 

Istraživanje je dalo izvjesnu argumentaciju za zaključak da u hrvatskom društvu 

postoji “podijeljenost” mišljenja populacije glede odnosa prema pobačaju, što znači 

da u društvu postoje dva prepoznatljiva koncepta o pobačaju – zabrana i dopuštenje. 

U prilog zabrani pobačaja najčešće se u prvi plan ističu moralni argumenti – ponajprije 

onaj (teološki) da se kod fetusa radi o čovjeku, osobi, ali postoje i drugi 

argumenti – zdravstveni i demografski. 


265


Pobačaj nije samo moralno pitanje, nego ima i neke druge aspekte – zdravstvene, 

obiteljske, ekonomske, demografske itd. I u načelnoj zabrani pobačaja postoje situacije 

koje treba akceptirati kao izuzetke u kojima je pobačaj dopušten. Pitanje je 

koliku težinu imaju u odnosu na argument “ubojstva osobe”. 

Moralni argumenti tiču se svakoga pojedinca – kako onoga koji se odlučuje na 

pobačaj tako i onoga (liječnik) koji obavlja pobačaj. Njihovi motivi mogu biti različiti. 

Ali, postoje argumenti druge vrste koji idu u prilog dopuštenju pobačaja. Dopuštenje 

pobačaja može se shvatiti kao liberalni stav po kojemu je zabranjen pobačaj, 

ali s izuzecima u nekoj sasvim konkretnoj situaciji. 

Nedvojbeno se pokazalo da su religiozni ispitanici, kao i oni koji su neskloni samoubojstvu, 

eutanaziji i kloniranju čovjeka, značajno skloniji prihvatiti zabranu 

pobačaja. Dobiveni rezultati upućuju na već utvrđenu veću rasprostranjenosti tradicionalnoga 

sustava vrijednosti u određenim dijelovima populacije (najreligiozniji 

ispitanici), kao i na već utvrđenu činjenicu veće rasprostranjenosti modernoga, 

liberalnoga sustava vrijednosti u pojedinim regijama (riječka makroregija). No, s 

obzirom na izrazito većinsku pripadnost kršćanstvu istraživane populacije (prvenstveno 

Katoličkoj crkvi – 87%), podaci ukazuju i na činjenicu da i značajan dio 

religioznih ispitanika odstupa od stavova Crkve u pitanju pobačaja, što upućuje na 

proces individualizacije i privatizacije vjerovanja. Kada je u pitanju pobačaj, tu se 

očituje i postojanje dugogodišnje zakonske prakse dozvoljenoga pobačaja, dakle 

liberalne “opcije izbora” na razini sustava i države, koja je doprinijela difuznoj sekularnosti 

(Vrcan, 2001.) i u ovom kompleksnom pitanju. 

Literatura 


266 

1. Baloban, S.; Črpić, G. (1998). Relevantne vrednote za uspješan brak i željeni broj djece. 

Bogoslovska smotra, (68) 4:619–640. 

2. Baloban, S.; Črpić, G. (2000). Spolnost – odnos prema seksualnom ponašanju. Bogoslovska 

smotra, (70) 2:395–419. 

3. Baloban, S.; Črpić, G. (2000a). Bitne vrednote za uspješan brak u Hrvatskoj. Bogoslovska 

smotra, (70) 2:313–341. 

4. Barloewen von, Constantin (2000). Der Tod in den Weltkulturen und Weltreligionen. 

Frankfurt am Main, Leipzig: Insel. 

5. Cifrić, I. (2007). Verantwortung für das Leben oder Konformismus? (Internationale 

Konferenz “1. Südosteuropäisches Bioethik-Forum” Mali Lošinj). U: Čović, A.; Sören, T. 

Hofmann. Integrative Bioethic. Sankt Augustin: Academia: 178–194. 

6. Clery, E.; McLean, S.; Phillips, M. (2007). Quickening death: the euthanasia debate. In: 

Park, A. et al. (eds.). British Social Attitudes. The 23rd Report. Perspectives on a changing 

society. London: Sage.: 35–54. 

7. Damschen, G.; Schönecker, D. /Hrsg./ (2003). Der moralische Status menschlicher Embryonen. 

Berlin, New York: Walter de Gruyter.


8. Dokumenti Drugoga vatikanskog koncila (1972). Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 

9. Epikur (1957). Pismo Menoikeju. U: Bošnjak, B. Filozofija od Aristotela do renesanse. 

Zagreb: Matica hrvatska: 44–148. 

10. Goldberger, G. (2005). Revitalizacija religije u sjeni nasljeđa liberalne zakonske regulative: 

stavovi o pobačaju. Sociologija sela, 43 (2):409–437. 

11. Ivan Pavao II. (1997). Evangelium vitae – Evanđelje života. Enciklika o vrijednosti i 

nepovredivosti ljudskog života. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 

12. Kami, A. (1973). Mit o Sizifu. Sarajevo: Veselin Masleša. 

13. Knoblauch, T.; Zingerle, A. (2005). Thanatossoziologie. Berlin: Duncker & Humblot. 

14. Marinković, J. (1987). Ogledi iz filozofije odgoja. Zagreb: Školske novine. 

15. Marinović Jerolimov, D. (2000). Religijske promjene u tranzicijskim uvjetima u Hrvatskoj: 

promjene u dimenzijama religijske identifikacije i prakse. Sociologija sela, supplement 

1/2 (147/148):43–80. 

16. Marinović Jerolimov, D. (2005). Tradicionalna religioznost u Hrvatskoj 2004.: između 

kolektivnoga individualnoga. Sociologija sela, Zagreb, 43 (2):303–336. 

17. Marinović Jerolimov, D.; Zrinščak, S. (2006). Religion Within and Beyond Borders: The 

Case of Croatia. Social Compass, 53 (2):279–290. 

18. Matulić, T. (2006). Život u ljudskim rukama. Zagreb: Glas koncila. 

19. Müller, T. (2005). Begleitetes sterben als gesellschaftliches Phänomen. Marburg: Tectum 

Verlag. 

20. Polić, M. (1993). Smrt u životu i odgoju. U: Polić, M. Odgoj i svije(s)t. Zagreb: HFD 

(Biblioteka Filozofska istraživanja).: 83–98. 

21. Skledar, N. (2005). O životu poslije smrti. Sociologija sela, 43 (2):371–379. 

22. Sorta-Bilajac, I. (2005). Od eutanazije do distanazije. Rijeka: Medicinski fakultet. 

(Magistarski rad). 

23. Tomašević, L. (2004). U hodu s vremenom. Tomislavgrad: NO. 

24. Valković, M. (1997). Ženidba i obitelj između crkve i države u Hrvatskoj. Crkva i država 

u društvima u tranziciji. Split: Hrvatska akademska udruga.: 201–222. 

25. Vrcan, S. (2001). Vjera u vrtlozima tranzicije. Split: Glas Dalmacije – revija Dalmatinske 

akcije. 


267


Ivan Cifrić 

Department of Sociology, Faculty of Philosophy, University of Zagreb, Croatia 

e-mail: icifric@ffzg.hr 

Dinka Marinović Jerolimov 

Institute for Social Research in Zagreb, Zagreb, Croatia 

e-mail: dinka@idi.hr 

Original scientific paper 

Abortion as a Bioethical Challenge 

Abstract 


268 

Abortion is an indicator of some controversial bioethical issues of the modern society. It 

indicates both the social and personal attitude towards unborn life. Two basic attitudes and 

their own arguments are shown in the contemporary discourse. One attitude allows abortion 

in certain cases: a heavily damaged foetus, an unmarried woman, a couple who do 

not want any more children or a particularly difficult financial situation. The other attitude 

forbids abortion because it is a crime, it is immoral, it puts a woman’s life in danger and it 

threatens the birth rate of a country. The question is: who is to decide about it? Some people 

believe abortion should be regulated by law, whether it forbids it or allows it in some 

cases. Others believe there is no need for legislation because a woman alone should decide. 

In this paper are shown the results of an empirical survey conducted in 2004 by the Institute 

for Social Research in Zagreb for the project “Social and Religious Changes in Croatia”. 

The survey was carried out on a representative sample of adult population (N=2.220) and 

a special instrument for the perception of abortion was applied. The aim of the paper is to 

examine how the respondents’ attitude to abortion relates to their religious beliefs (or lack 

of them), their views on life after death, euthanasia, suicide and cloning as well as their sociodemographical 

characteristics. The results show that only one third of respondents think 

abortion should be forbidden by law. 46% think abortion should not be regulated by law. A 

remarkable number of respondents (62%) believe the decision should be made by women. 

In cases when respondents think abortion should be allowed, they mostly choose medical 

reasons for it. Regarding religious self-identification, “true believers” oppose abortion much 

more strongly than other (un)religious groups and the same is true for those respondents 

who believe in the Christian afterlife, do not accept suicide, euthanasia and human cloning. 

Regarding sociodemographical characterisics, respondents with lower education, advanced 

in age and from smaller (rural) areas where religion plays an important part in life – oppose 

abortion. Again this points to the established system of traditional values in some population 

segments (the most religious people) and the modern, liberal system of values in less 

religious or unreligious segments of population. 

Key words: abortion, religious feelings, dying, life, euthanasia. 

Received in February 2008 

Accepted in February 2008

UDK 316.42:050.482](497.5)“1990/2004” 


Glas Koncila – poslanje ili tek ime: analiza 

komentara u razdoblju društvene tranzicije 

Ankica Marinović Bobinac, 

Goran Goldberger 


e-mail: ankica@idi.hr, goran@idi.hr 

SAŽETAK U tekstu autori raspravljaju o tranzicijskom razdoblju u Hrvatskoj i društvenim 

i religijskim promjenama. Objašnjava se društveni kontekst u Hrvatskoj u kojem 

je katoličanstvo postalo važan element individualnoga i kolektivnoga identiteta, te se 

daje povijesni prikaz Katoličke crkve u Hrvatskoj. U tekstu se prezentiraju rezultati 

(frekvencije i postoci) analize sadržaja komentara Glasa Koncila kao službene publikacije 

Katoličke crkve, te njihov odnos prema dominantnim temama (odnosi Crkve 

i države, neke društveno-političke teme, druge vjerske zajednice, “hrvatske teme”, 

evangelizacija, Sveta Stolica u svijetu), podtemama i akterima tranzicijskoga razdoblja 

koji su praćeni od 1990. do 2004. godine. Potvrđena je radna hipoteza da je Crkva u 

pojedinim aspektima tranzicijskih promjena bila aktivan sudionik događaja, te da se 

različito odnosila prema temama i akterima u analiziranim razdobljima. Učestalost 

pojavljivanja dominantnih tema, podtema i aktera bila je određena specifičnim tranzicijskim 

društvenim kontekstom u Hrvatskoj. U prvom razdoblju (1990. – 1994.) na 

djelu je bio proces izgradnje nacionalne države i rat. Crkva je pružila podršku vlasti 

koja je pobijedila na izborima i nastojala na mobiliziranju nacionalne samosvijesti 

Hrvata. Podjednako su bile prisutne “hrvatske teme” i neke društveno-političke teme. 

Drugo razdoblje (1995. – 1999.) karakterizira završetak rata, teška politička i ekonomska 

situacija, podrška Crkve aktualnoj vlasti, daljnji rad na mobilizaciji nacionalnih 

osjećaja, ozbiljne kritike HDZ-ove vlasti na kraju toga razdoblja, smrt predsjednika 

Tuđmana i kraj, po mnogim elementima, autoritarne vlasti HDZ-a. Uočeno je da 

su najčešće prisutne “hrvatske teme”. U trećem razdoblju (2000. – 2004.) dolazi do 

promjene vlasti, reformi i otvaranja Hrvatske prema globalnim i integracijskim procesima. 

Crkva, koja je neskriveno protiv nove (“lijeve”) vlasti, postaje puno kritičnija 

nego što je to bila u prethodnom razdoblju. Konačno počinje odčitavati “znakove 

vremena” i baviti se, na svoj način, “grijehom struktura”: neke društveno-političke 

teme javljaju se gotovo deset puta češće od “hrvatskih tema”. 

Ključne riječi: Hrvatska, tranzicijsko razdoblje, revitalizacija religije, Katolička crkva, Glas 

Koncila, komentari, analiza sadržaja. 

Primljeno: veljača 2008. 





269


1. Napomena o tranziciji: društvene i religijske promjene u Hrvatskoj 

Društvene znanosti razdoblje promjena u “postkomunističkim” društvima centralne 

i istočne Europe opisivale su terminima “tranzicije” ili “transformacije”, naglašavajući 

specifičnosti u odnosu na tranzicijske procese u drugim dijelovima svijeta 

vezane uz opseg i brzinu tranzicijskih procesa i promjena (Centeneo, 1994.; Cifrić, 

1996.; 1998.; Juchler, 2000.; Melich, 2000.; 2005.; Offe, 2004.). 

Cifrić (1996.; 1998.) naglašava da pojam tranzicija, s obzirom na ciljeve društvenih 

promjena i procesa, označava normativni cilj – tranziciju prema demokraciji 

dok uvjete u kojima se odvija tranzicija (konkretne promjene) opisujemo procesima 

transformacije konkretnih društvenih struktura (institucionalnih, industrijskih 

i gospodarskih, te kulturnog sklopa). Neki drugi autori govore o trostrukoj 

tranziciji prema demokraciji na nivou kreiranja nacije-države, institucionalnog 

uređenja i politike alokacije resursa (Offe, 2004.). U tranzicijskim promjenama 

paralelno se odvijaju procesi liberalizacije i demokratizacije, koji, kao uvjeti društveno-političkih 

promjena, omogućuju dosezanje zapadnoga modela društva tržišta 

i demokracije (Cifrić, 1996.; 1998.). U tom smislu termin postkomunistička 

društva označava društva različitoga stupnja demokratiziranosti i različitih 

oblika demokracija, proizašlih iz specifičnih povijesnih, te novijih, tranzicijskih 

okolnosti. 

Najčešće se govori o političkoj i ekonomskoj tranziciji prema demokraciji i kapitalizmu, 

te pitanjima nesigurnosti i nepovjerenja građana u odnosu na položaj i 

ulogu državnih institucija. Tako se raspravlja o odnosu politike i ekonomije koje 

koriste mehanizme ugovora, dominacije i povjerenja radi stabilizacije (Centeneo, 

1994.). Raspravlja se o pitanju kontinuiteta i diskontinuiteta (staroga i novoga) koji 

proizvode različitosti u pristupu s obzirom na specifične povijesne okolnosti (Juchler, 

2000.) i paradokse zbog zanemarivanja sociokulturnih faktora “postkomunističkoga 

sindroma” (Melich, 2000.; 2004.). 


270 

Neki autori (Borowik, Marinović Jerolimov, Zrinščak, 2004.) naglašavaju da tranzicijske 

promjene mogu biti promatrane iz sistemske i subjektivne pozicije: prva ukazuje 

na promjene u području politike i ekonomije, iako utječe i na obrazovni sustav, 

zdravstvenu skrb i sustav javnoga osiguranja dok druga naglašava subjektivnu 

perspektivu (u smislu individualnog vrednovanja promjena) i promatra tranziciju 

kao proces u kontekstu problema koje donosi. Primjerice, Borowik (2004.:125) citira 

sociologe koji tvrde da je lakši dio tranzicije vezan uz sistemsku institucionalnu 

i pravnu reformu dok se veći problemi nalaze u području kulture i svijesti građana. 

Sztompka (2000.) također naglašava koncept “kulturalne traume” kao naličja društvenih 

promjena povezanih s kulturalnom dezorijentacijom. 

Neki autori upozoravaju kako je u procesu tranzicije bila prisutna najprije njezina 

afirmativna strana, a onda i krizna zbog pozadine “koja je društveno izrazito problematična 

i bremenita krizom” (Vrcan, 2001.:58). Dijagnozu tranzicijskih lomova 

i strategija izlaska iz krize autori vide kroz različite perspektive: prva raspravlja

A. Marinović Bobinac, G. Goldberger: Glas Koncila – poslanje ili tek ime... 

problem slabe države, druga naglašava prejaku državu, treća zaključuje da rasprave 

o tranziciji trebaju završiti jer je taj proces završen, a četvrta problematizira 

perspektive demokracije i demokratizaciju postkomunističkih zemalja u tranziciji 

(Mandelbaum, 1996.). Vrcan (1998.) zadnju smatra najplodonosnijom u analizi situacije 

u Hrvatskoj. 

Društveno-političke promjene utjecale su i na promjenu mjesta i uloge religije i 

crkve u hrvatskom društvu u kojem su se događali procesi deprivatizacije i revitalizacije 

religije (Cifrić, 1995.; Črpić, Zrinščak, 2005.; Marinović Jerolimov, 2001.). 

Religija i religioznost ponovno su se pojavili kao važan element individualnoga i 

kolektivnoga identiteta. 

Došlo je do obnavljanja tradicionalne uloge Crkve i religije. Brojni indikatori socioreligijskih 

istraživanja zadnjih godina svjedoče kako se u Hrvatskoj značajno povećao 

broj konfesionalno izjašnjenih katolika, tj. da je porasla manifestna religioznost 

(istraživanje Vjera i moral u Hrvatskoj (1998.), Religijske promjene i vrijednosti u 

Hrvatskoj (1999.), Aufbruch (1997.), Društvene promjene u Hrvatskoj (2004.)). Riječ 

je o tradicionalnoj, crkveno orijentiranoj, kolektivističkoj religioznosti usko vezanoj 

za obitelj i naciju, posredovanoj kroz obiteljsku socijalizaciju, s prepoznatljivim 

elementima: slijedom sakramenata od krštenja do posljednjega pomazanja, 

pohađanja vjeronauka, obiteljskoga vjerskog odgoja i bar prigodnoga odlaženja 

u crkvu. Živi se u naslijeđenim oblicima i u značajnoj mjeri simbol je povijesne 

provenijencije i znak društvene i kulturne pripadnosti (što su pokazala istraživanja 

od sedamdesetih godina do danas). U porastu su i novi oblici religioznosti, širenje 

novih religijskih pokreta i drugačijih oblika i doživljavanja svetoga (Črpić, Jukić, 

1998.; Marinović Bobinac, 1994.; 1999.). 

Kao aktivni čimbenik Katolička crkva u Hrvatskoj javlja se gotovo u svim aspektima 

društvenog života – političkom, socijalnom, gospodarskom, odgojnom, obrazovnom, 

kulturnom, pa se može reći da je došlo do ukupnoga porasta značaja 

religije u društvenom životu. 

Treba spomenuti i veću vidljivost drugih vjerskih zajednica u javnom životu. U 

2007. godini u Hrvatskoj je, prema Evidenciji vjerskih zajednica pri Središnjem državnom 

uredu za upravu, bilo 40 registriranih vjerskih zajednica. Broj postojećih 

neregistriranih vjerskih zajednica nije poznat. 

Regulacija religije i pravne odredbe odnosa između države i vjerskih zajednica 

(osim Ustava iz 1990.) pokazuju tendenciju države da favorizira Katoličku crkvu 

u odnosu na ostale vjerske zajednice (Goldberger, 2006.). Republika Hrvatska 

potpisala je četiri međunarodna ugovora sa Svetom Stolicom 1996. i 1998. godine, 

prije donošenja Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (2002.). U 

2002. i 2003. godini još je 15 vjerskih zajednica potpisalo šest ugovora s državom 

na nacionalnoj razini. Ovakav razvoj kreirao je najmanje tri različita reda 

religijskih zajednica: u prvom je redu Katolička crkva, u drugom su redu vjerske 

zajednice koje su potpisale ugovore s državom, a u trećem su redu ostale vjerske 


271


zajednice (Zrinščak, 2004.). Ovu podjelu treba dopuniti pojašnjenjem kategorije 

ostale vjerske zajednice, kojima pripadaju vjerske zajednice koje nisu zainteresirane 

za potpisivanje ugovora i vjerske zajednice koje žele ugovor, a ne mogu ga 

potpisati. 1 

1.1. Katolička crkva u Hrvatskoj 

Da bi se mogli shvatiti rezultati ove analize koja se bavi stavovima Katoličke crkve 

prema društvenim i političkim stvarnostima suvremenoga hrvatskog društva, potrebno 

je ukratko elaborirati osnovne karakteristike Katoličke crkve u Hrvatskoj u 

povijesnom i sociokulturnom kontekstu. 

Katolička crkva u Hrvatskoj (koja je kroz povijest bila u periferijskoj poziciji u 

odnosu na bitne društvene procese koji su se zbivali u Europi) u svojoj je povijesti 

imala dugi kontinuitet povezanosti s feudalnim tipom države koji joj je zbog 

njezine hijerarhijske organiziranosti i odgovarao. Međutim, kontinuirano je imala 

problema s adaptacijom na nove društvene okolnosti. Sve što se događalo s 

Katoličkom crkvom u kontekstu građanskih revolucionarnih društveno-političkih 

promjena u 19. stoljeću na globalnoj europskoj razini, Crkvu u Hrvatskoj je mimoišlo, 

ali ju je zahvatilo dvostruko snažnije polovicom 20. stoljeća. Duh građanskog 

društva (koje je na ove prostore, u odnosu na europske zemlje prilično zakasnilo) 

i ideologije koje su iz njega proizašle, “za crkveni način mišljenja i izražavanja bio 

(je) toliko nov da ga nije uspijevala shvatiti ni uz pomoć Rječnika stranih riječi” 

(Marasović, 1997.). 


272 

U komunističkom razdoblju u Hrvatskoj su paralelno postojala dva tipa kolektivizma 

– ateistički i religijski. Crkva se pojavljuje kao marginalizirana, ali društveno 

snažno ukorijenjena institucija, prvenstveno vezana uz tradicionalni svijet (Vrcan, 

1980.). Proces modernizacije 2 koji je zahvaćao socijalistička društva postupno je 

ugrožavao takav sociokulturni sustav. Tek pojavom sekularizacije koja je na ove 

prostore ponešto zakasnila, kao uostalom i temeljni sadržaji građanskoga društva, 

a koja je bila dominantno uvjetovana ekonomskim i političkim promjenama, počinju 

slabjeti ideološki naboji na obje strane. Prodor građanskih sadržaja, i svega 

onoga što modernost nosi sa sobom – migracije stanovništva u gradove, jačanje 

1 Primjer prvih su Jehovini svjedoci – kršćanska vjerska zajednica u Hrvatskoj koji su mogli, 

a nisu željeli, sklopiti ugovor s državom. Primjer druge skupine zajednica su tri vjerske 

zajednice (Crkva cjelovitog evanđelja, Savez crkava Riječ života i Protestantska reformirana 

crkva u Republici Hrvatskoj), koje su hrvatsku državu tužile Sudu za ljudska prava u Strasbourgu 

zbog diskriminacije – nemogućnosti potpisivanja ugovora kakav su neke zajednice 

uspjele potpisati. 

2 Za modernizaciju Županov kaže da je imala obilježja prisilne i devijantne modernizacije, 

koja nije vođena vlastitom inherentnom logikom niti je rezultirala modernizmom kao svojom 

prirodnom posljedicom (Županov, 2001.).


utjecaja masovnih medija, jačanje potrošačkoga mentaliteta i individualizma, zakoni 

tržišne ekonomije, postupno slabe elemente kolektivizma u društvu i unutar 

Crkve, pa tako dolazi i do opadanja religioznosti, ali i ateističke ideologiziranosti 

(Jukić, 1993.). 

Hrvatska pripada skupini zemalja Istočne i Srednje Europe koje su 45 godina svoje 

povijesti provele pod komunističkom vlašću. U svim komunističkim zemljama 

religija i crkva desetljećima su sustavno potiskivane. Ali, iako su sve komunističke 

države odnos prema vjeri i crkvi temeljile uglavnom na istim teorijskim postavkama, 

sve ih nisu u praksi provodile na jednak način. Marasović ističe barem tri 

načina odnošenja komunističke države prema vjeri i crkvi u bivšim komunističkim 

zemljama. Prvi, najradikalniji način, odnosi se na Albaniju u kojoj je komunističko 

vodstvo Ustavom ukinulo religiju i crkve. Drugi način odnosi se na sve zemlje 

Istočnoga bloka, osim na Jugoslaviju, u kojoj je zaživio treći model, liberalnija 

politika prema religiji i crkvi (od šezdesetih godina nadalje). 3 Još 1972., pišući o 

crkvi u socijalističkom društvu, Bajsić ističe razliku u njezinu položaju i statusu 

između jugoslavenskoga i ostalih socijalizama (Bajsić, 1972.). U kontinuitetu s tom 

tezom može se reći i da je Katolička crkva u Jugoslaviji bila manje i Crkvom šutnje 

(Ecclesiam suam, 1966.) nego crkve u ostalim zemljama socijalizma. Misli se dominantno 

na razdoblje od Koncila nadalje (Bajsić, 1972.; Skledar, 1984.; Franić, 1972.; 

Šagi-Bunić, 1972.; Vereš, 1973.). 

Posljednja desetljeća socijalizma karakterizira kontinuirana borba između vladajuće 

ideologije i elemenata u društvu koji teže novom tipu socijalnoga sustava. 

Religija i Crkva jesu među najznačajnijim socijalnim činiteljima u borbi za samoodređenje 

i socijalnu autonomiju. Važan su izvor kontrakulture u komunističkoj eri, 

značajan su čuvar i prijenosnik nacionalne kulture i bazičnih vrijednosti dok je 

naglašenost kulturno-povijesnoga značaja religije izrazita (Grubišić, 1997.; Tomka, 

1995.; Črpić, Zrinščak, 2005.:50). 

Vrcan smatra da je bitna osobina predkoncilske, pa i koncilske Katoličke crkve u 

Hrvatskoj bila opterećenost “konzekvencijama jedne sinteze tradicionalnoga duha 

ecclesiae militans i ecclesiae triumphans, te duha svojstvenoga crkvi kao tvrđavi 

pod opsadom, ponajprije od ‘nekrsta’, zatim od ‘raskolnika’ i na kraju od marksističkih 

‘bezbožnika’” (Vrcan, 1985.). Nadalje, Vrcan smatra da je u tom smislu i nakon 

Koncila Crkva ostala dobrim dijelom pretkoncilska, u vidu jednoga “dinamičkog 

i osuvremenjenog konzervativizma” (sporije kretanje politike otvaranja prema 

socijalizmu kod domaćega episkopata nego u centru katoličanstva, zatvorenost za 

teološki pluralizam koji je bujao nakon Koncila...). Neki autori primjećuju da na- 

3 Marasović kaže: “Crkva u Jugoslaviji, unatoč svim teoretskim zasjedama i praktičnim 

šikaniranjima, u odnosu prema državi ipak je bila uvelike slobodna (imenovanje biskupa, 

postavljanje župnika, slobodno djelovanje crkvenih škola, redovničkih zajednica, postupna 

sloboda vjerskog tiska, dozvoljen studij na inozemnim sveučilištima, dozvoljeno organiziranje 

velikih vjerskih skupova itd.)” (Marasović, 1997.). 


273


kon osamostaljenja Hrvatske 4 Katolička crkva teži uspostavljanju bliske zajednice 

državnoga i crkvenoga vodstva (srednjovjekovni “Corpus Christianum”). U središtu 

njezina društvenoga angažmana vrlo važnu ulogu ima još uvijek “nacionalno 

pitanje” (dok katolici zapadne Europe i Trećeg svijeta svojom zadaćom smatraju 

kršćansko prevladavanje mračne prošlosti i posljedica totalitarizma, zalažu se za 

individualna ljudska prava, za zaštitu stvaranja i prakticiraju međunarodnu solidarnost) 

(Gruenfelder, 2002.). Lerotić smatra da je “Crkva (u zemljama tranzicije, 

op.a.) ušla u spregu s novim staležima koji su počeli kružiti oko vlasti, tako da 

se počelo stvarati trojstvo sastavljeno od državne, poduzetničke i crkvene vlasti” 

(prema Grubišić, 1997.:163). 

Navedeni uvidi u neke bitne karakteristike Katoličke crkve u socijalnom i kulturnom 

kontekstu Hrvatske kroz povijest, polazište su ove analize. 

2. Metodologijske napomene 

2.1. Metoda istraživanja: analiza sadržaja 

Analiza sadržaja metoda je koja se već dugo koristi u sociologiji i drugim društvenim 

znanostima u istraživanjima različitih medija, govora političara, ali i dokumenata, 

te drugih komunikacijskih sadržaja. U ranijoj fazi dominirao je kvantitativni 

pristup, a uslijedila je i kritika iz “kvalitativnoga kampa” oko pitanja manifestnoga 

i latentnoga sadržaja poruke, kao i nove kvalitativne metode analize teksta. 5 

Do sada je u sociologiji religije u Hrvatskoj provedeno nekoliko istraživanja koja su 

koristila metodu analize sadržaja u analizi vjerskoga tiska i dnevnih novina (Boeckh, 

1995.; Marinović Bobinac, 1991.; Mataušić, Nikodem i Črpić, 2001.; Matijević, 

2005.; Plačko, 1985.; Relja, 1998.; Šterc, Bošnjak, Bahtijarević, 1971.). U ovom istraživanju 

primijenjena je metoda analize sadržaja, s naglaskom na kategoriji “tranzicijske 

promjene” i izabranim temama koje su dominirale u analiziranom razdoblju. 

2.2. Predmet, ciljevi, svrha i hipoteza istraživanja 


274 

Osnovna ideja ovoga istraživanja je utvrditi stavove Katoličke crkve o tranzicijskim 

promjenama i akterima tih promjena u Hrvatskoj s obzirom na njezin utje- 

4 Grubišić smatra da je “u počecima demokratskih gibanja Crkva odigrala pozitivnu ulogu 

i da je bila stožerna snaga demokratskih promjena” (Grubišić, 1997.:161). 

5 Neuendorf daje izvrstan povijesni i kritički pregled analize sadržaja, definirajući je kao 

“sažetu, kvantitativnu analizu poruka koja se oslanja na znanstvenu metodu (uključujući 

pažnju na objektivnost –intersubjektivnost, apriori dizajn, pouzdanost, valjanost, općenitost, 

ponovljivost) i koja nije limitirana bilo tipom varijabli koje može mjeriti ili kontekstom 

u kojem su poruke stvorene ili predstavljene” (Neuendorf, 2002.:10).


caj u društvu, te velika očekivanja građana i vjernika od promjena društva prema 

liberalnom tržištu, višestranačju i novostečenim nacionalnim i građanskim 

slobodama. Predmet istraživanja su sadržaji poruka o tranzicijskim promjenama 

prezentirani u komentaru Glasa Koncila. Kao službeno glasilo Katoličke crkve 

ovaj tjednik predstavlja jednu od njezinih institucija i važan je element njezinih 

poruka 6 . Cilj rada je utvrditi sadržajnu strukturu komentara Glasa Koncila u 

smislu dinamike dominantnih tema, podtema unutar njih, te aktera koji se u 

njima pojavljuju. Svrha rada je utvrditi i interpretirati stavove Katoličke crkve u 

odnosu prema dominantnim društvenim tijekovima promjena u okviru tranzicijskih 

procesa. 

U radu se polazi od sljedeće radne hipoteze: Crkva je u pojedinim aspektima tranzicijskih 

promjena bila aktivan sudionik događaja, te se različito odnosila prema 

temama i akterima u analiziranim razdobljima. 

2.3. Razdoblje i uzorak 

Istraživanjem su obuhvaćeni svi brojevi Glasa Koncila u razdoblju od 01. 01. 1990. 

do 31. 12. 2004. Tako definiran osnovni istraživački skup uokviren je razdobljem 

od 15 godina koje se može definirati kao tranzicijsko, a iz analitičkih razloga uokvireno 

je u tri petogodišnja razdoblja. 

Prvo razdoblje (1990. – 1994.) karakterizira raspad Jugoslavije i oružani sukobi na 

razini republika. U slučaju Hrvatske radi se o odcjepljenju od Jugoslavije i međunarodnom 

priznavanju države, Domovinskom ratu, stjecanju članstva u UN-u, ratu 

u Bosni i Hercegovini, u kojoj živi velika populacija katolika, te posjet pape Ivana 

Pavla II. Zagrebu. 

Drugo razdoblje (1995. – 1999.) karakterizira završetak rata (oslobodilačkim akcijama 

Bljesak i Oluja i, kasnije, mirnom reintegracijom ostatka teritorija, uključujući 

istočnu Slavoniju) i po mnogim elementima autoritarna vlast HDZ-a i tadašnjega 

predsjednika Tuđmana, drugi posjet pape Ivana Pavla II., kritike političke i ekonomske 

situacije na kraju toga razdoblja, te smrt predsjednika Tuđmana. 

U trećem razdoblju (2000. – 2004.) došlo je do dvije promjene vlasti. U 2000. vlast 

je osvojila koalicija “šestorke” (SDP, HSLS, LS, HSS, HNS, te IDS) koja se zbog 

6 Glas Koncila izdaje Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu, tj. Zagrebačka, Splitska, Sarajevska, 

Riječka i Zadarska nadbiskupija. Katolička crkva vlasnica je izvještajne novinske 

agencije (IKA), 30-ak tiskanih medija, dviju radiopostaja, uz značajnu izdavačku djelatnost 

izdavačke kuće Kršćanska sadašnjost. Iz Katoličke crkve u zadnje vrijeme javljaju se i 

glasovi o potrebi stvaranja katoličke televizije, što je prenio HTV. Jedna analiza vlasništva 

medijskoga prostora Hrvatske pokazuje sljedeće – država je i dalje najveći vlasnik, a slijede 

privatne medijske kuće, te Katolička crkva (Malović, 2004.). 


275


sukoba pretvorila u “četvorku” (SDP, LS, HSS, te HNS), a krajem 2003. HDZ je 

došao na vlast uz pomoć podrške koalicije HSLS-a i DC-a, nekoliko zastupnika 

nacionalnih manjina i HSU-a. Uz ove događaje, važno je napomenuti i treći posjet 

pape Ivana Pavla II., te početak pregovora o priključivanju Europskoj uniji i NATO 

savezu. 

U analiziranom razdoblju Glas Koncila izašao je 780 puta. U radu je korišten 

jednostavni slučajni poduzorak (40% uzorak), a tretira se kao reprezentativan i 

proporcionalan – godišnje je analizirano 13 brojeva, a sveukupno 195 brojeva 

Glasa Koncila. Istraživanje je provedeno metodom analize sadržaja, uz prethodno 

pilot-istraživanje. Analiza rezultata rađena je na deskriptivnoj razini, te je obuhvatila 

razinu postotaka i frekvencija. Za provedbu istraživanja konstruiran je mjerni 

instrument (matrica) u kojoj su razrađene jedinice analize, jedinice sadržaja, dominantne 

teme, podteme, te akteri. 

2.4. Jedinica analize i jedinica sadržaja 

Jedinica analize komentar je u Glasu Koncila koji je redovna kolumna, zapravo 

uvodnik ili ono što je u nekim stranim dnevnim novinama editorial, u kojoj autor 

polemizira i iznosi poziciju uredništva (Crkve) o određenim područjima društvenoga 

života koje smatra bitnim. Analiza je bila usredotočena na komentare jer se 

u njima najjasnije vidi stajalište Katoličke crkve, a stavovi u komentarima se i najčešće 

citiraju u drugim dnevnim novinama. 

Jedinica sadržaja jesu pojedine dominantne teme unutar kategorije tranzicijskih 

promjena. Za postizanje ciljeva istraživanja izrađena je matrica koja se sastojala 

od šest dominantnih tema (odnosi Crkve i države, neke društveno-političke teme, 

druge vjerske zajednice, “hrvatske teme”, evangelizacija, te Sveta Stolica u svijetu) 

u kategoriji tranzicijskih promjena. Unutar dominantnih tema razrađene su i podteme 

kao njihovi sastavni elementi. 


276 

Prva tema, odnosi Crkve i države, analizira se u kontekstu stavova II. vatikanskog 

koncila koji je apostrofirao nekoliko smjernica – prvenstvo duhovnoga nad 

vremenitim (što znači da se Crkva u prvom redu posvećuje svom vlastitom poslanju 

svjedočenja riječi Božje i odgoja savjesti, ali i vremenitom radu); autonomija 

političke vlasti (s čime ide i autonomija društva i kulture); slobodna Crkva 

u svakom društvu (sloboda za poslanje koje je prije svega duhovno); suradnja i 

lojalnost prema državi; nepoistovjećivanje s bilo kojim političkim oblikom vladavine, 

ni s bilo kojom nacijom (Šagi, 1997.:21–22). Većina podtema unutar prve 

dominantne teme proizlazi iz pravnoga okvira uređenja odnosa (Ustav, ugovori 

između Republike Hrvatske i Svete Stolice, te Zakon o pravnom položaju vjerskih 

zajednica). 

Druga dominantna tema, društveno-političke teme, ima izvorište u socijalnom nauku 

Katoličke crkve, osobito u tekovinama II. vatikanskog koncila, a odnosi se na


široku primjenu evanđeoskih naputaka u životu 7 : priznanje religijskoga pluralizma 

u društvu, afirmativni stav prema vjerskoj slobodi u svakom društvu i autonomiju 

vremenitih stvarnosti – društva, u odnosu na religiju i Crkvu (Šagi, 1997.:17). 

Treća tema, odnos prema drugim vjerskim zajednicama, također je vezana za II. 

vatikanski koncil, a proizlazi iz priznanja religijskog pluralizma u društvu i afirmativnog 

stava prema vjerskoj slobodi koju Koncil izvodi iz dostojanstva ljudske osobe 

i oslanja je na ljudsku savjest (Šagi, 1997.:17), te tolerancije prema različitim religijama. 

Koncilski, moderno društvo znači pluralizam pogleda na stvarnost, pluralizam 

životnih stilova, vrijednosti, vjerovanja i da se kršćani trebaju stalno prilagođavati 

toj situaciji, što marginalizira opstanak kršćanske duhovnosti koja je bila svojstvena 

tradicionalnom društvu koje je bilo uniformnije sa socijalnoga i kulturnog stajališta 

(Šagi, 1997.:19). No razvila se praksa koja u svim dijelovima svijeta nije bila jednaka, 

a bitno ju je određivala konkretna povijesna i sociokulturna situacija. 

Četvrta tema, “hrvatske teme”, koja proizlazi iz povezanosti Crkve i tradicionalnoga 

društva, bila je poduprta ulogom Crkve u očuvanju nacionalnog identiteta hrvatskog 

naroda, te isticanjem povezanosti nacionalne i konfesionalne identifikacije. Za 

vrijeme komunističkog razdoblja Crkva je bila okosnica podržavanja i homogenizacije 

hrvatske nacionalne svijesti, što Marasović naziva “populističkim pastoralom ili 

pastoralom velikoga dojma i velikih brojeva” za koji smatra da je bio koristan s gledišta 

nacionalnih interesa, ali da je istovremeno vodio prema nekoj vrsti hrvatskoga 

“svetosavlja” – trenda prema selektivnoj vjeri i selektivnom ćudoređu koje je ovisno 

o tome što se smatra primarnim nacionalnim interesom (Marasović, 1997.:41). 

Peta tema, evangelizacija, također je vezana za katoličku socijalnu doktrinu. Papa 

Ivan Pavao II. još je u enciklici Centesimus Annus iz 1991. godine upozoravao na 

prisutnost još opasnijega tipa nereligioznosti od marksističkog ateizma – praktičnog 

ateizma i materijalizma koji nisu nametnuti silom i koji su rasprostranjeni 

po čitavoj Europi, a čovjeka navode da misli i živi “kao da Bog ne postoji” (Ivan 

Pavao II., 1991.) 8 Takvoj Europi bila je namijenjena “druga evangelizacija” koja je, 

za razliku od prve u predkršćanskom razdoblju, polazila od ateizma u teorijskoj 

i praktičnoj sferi. Zadatak takve evangelizacije je “taknuti srca ljudi”, doći do srca 

praktičnoga ateista uronjenoga u “ovdje i sada” (Marinović Bobinac, 1993.). Nakon 

7 Tu se podrazumijeva opće dobro hrvatske države i svih njenih građana i dobro svakog 

čovjeka, svake obitelji i cijele zajednice, koje se ostvaruje primjenom pravednih zakona, 

odgovornim postupcima izvršne vlasti i pravednim sudstvom, riječju, strogim poštivanjem 

ljudskih prava. To se postiže iskrenom i poštenom suradnjom koja se ostvaruje otvorenim 

dijalogom, a uključuje međusobno poštovanje i isključuje nepravedne sudove, vrijeđanja i 

svaki oblik mržnje (izjava katoličkih biskupa s X. plenarnog zasjedanja od 18. do 20. lipnja 

1997. godine (prema Grubišić, 1997.:163). 

8 U kontinuitetu socijalne doktrine Katoličke crkve (od Leona XIII. preko predkoncilskih 

papa, koncilskih dokumenata, zatim pape Ivana XIII., pape Pavla VI., pape Ivana Pavla II. 

pa do pape Benedikta XVI., kritizirana je ideologija liberalnog kapitalizma s potrošačkim 

materijalizmom. 


277


pada komunističkog sustava u Jugoslaviji i osamostaljenja Hrvatske takav tip evangelizacije 

(u kontekstu daljnjega kontinuiteta katoličke socijalne doktrine) postao 

je jedan od najvažnijih ciljeva Katoličke crkve u Hrvatskoj. 

Šesta dominantna tema je Sveta Stolica u svijetu, a svjedoči o djelovanju i utjecaju 

Pape i Vatikana na događanja na svjetskoj religijskoj i društvenoj sceni. 

U matrici (instrumentu) korištene su i druge varijable bitne za interpretaciju: datum 

objavljivanja komentara; naslov komentara; akteri u komentaru (ima, nema); vrsta 

aktera u komentaru (crkveni akteri, crkvena hijerarhija i Crkva u BiH-u, ostale vjerske 

zajednice i grupe, Papa i Sveta Stolica, svjetovni mediji, Hrvatska i Hrvati, akteri vlasti, 

politički akteri, nevladine udruge, ostale državne službe, ostale društvene skupine, 

međunarodni akteri, ostali iz bivše Jugoslavije); napadi aktera u komentaru (ima, nema); 

akteri koji napadaju (kao i kod vrste aktera); akteri koji su napadani (kao i kod 

vrste aktera); osnovni ton komentara (pozitivan, negativan, neutralan i programatski); 

strategija komentara (objašnjava, informira, mobilizira i propagira stav Katoličke 

crkve); vremenska dimenzija komentara (ne može se odrediti, pretežno sadašnjost, 

pretežno prošlost i pretežno budućnost); te prostorna dimenzija komentara (ne može 

se odrediti, pretežno lokalna i mjesna, pretežno državna i pretežno globalna). 

3. Rezultati 

3.1. Dominantne teme komentara 

Analizirano petnaestogodišnje razdoblje (1990. – 2004.) podijeljeno je, radi bolje 

preglednosti podataka i usporedbe manjih isječaka vremena, na tri petogodišnja 

razdoblja. Tablica 1. pokazuje kako je Glas Koncila pratio dominantne teme, tj. 

učestalost njihovog pojavljivanja po razdobljima. 

Tablica 1. 

Dominantna tema u komentarima po razdobljima (f, %) 


Dominantna tema 1990. – 

1994. 

1995. – 

1999. 

2000. – 

2004. 

Ukupno 

f 

Ukupno 

% 

1. Neke društveno-političke teme 29,2 23,1 55,4 70 35,9 

2. “Hrvatske teme” 27,7 26,2 6,2 39 20,0 

3. Evangelizacija 10,8 23,1 18,5 34 17,4 

4. Odnosi crkve i države 16,9 15,4 16,9 32 16,4 

5. Druge vjerske zajednice 9,2 6,2 1,5 11 5,6 

6. Sveta Stolica u svijetu 6,2 6,2 1,5 9 4,6 

Ukupno f 65 65 65 195 

Ukupno % 100,0 100,0 100,0 100,0 

278


Neke društveno-političke teme najčešće su se pojavljivale u komentarima (35,9%), 

tj. bile su prisutne u 70 komentara. Učestalo su se pojavljivale “hrvatske teme” 

(20,0%), evangelizacija (17,4%), te odnos crkve i države (16,4%). Najrjeđe su se pojavljivale 

druge vjerske zajednice (5,6%) i Sveta Stolica u svijetu (4,6%). 

Neke društveno-političke teme u trećem su se razdoblju udvostručile i uvjerljivo 

dominirale (55,4%). To je vrijeme promjene političkog konteksta – nove koalicijske 

vlasti i novih očekivanja građana Hrvatske koji su u većini podržali novu vladu. I 

Crkva kao da je osjetila bilo građana (koji su u većini katolici i vjernici) i mijenja 

rakurs svojih komentara, baveći se (barem u komentarima) više aktualnim društvenim 

temama nego samom sobom. 

“Hrvatske teme” su, nakon prva dva stabilna razdoblja, naglo opale (6,2%). Društveni 

kontekst i ovdje igra glavnu ulogu. U prva dva razdoblja je, uz stvaranje 

nacionalne države i osvješćivanja identiteta, rat i žrtve, ova tema odnosila mnogo 

prostora dok je u trećem još jedino pitanje generala i Haaških optužnica ostalo 

relevantno. U tom se razdoblju, nakon 2000., u javnosti u većoj mjeri raspravljalo o 

ratnim zločinima hrvatske strane kada se i pojavila ideja obrane digniteta Domovinskoga 

rata u udrugama boraca, na čemu je i Katolička crkva insistirala. 

Evangelizacija se kao tema, nakon prvoga razdoblja gotovo udvostručila (18,5%). 

Evangelizacija je osnovna misija svih kršćanskih crkava, pa tako i Katoličke crkve. 

Osim što se javlja kao posebna tema, prisutna je gotovo u svakoj aktivnosti Crkve, 

pa tako prožima i gotovo sve teme o kojima se u komentarima raspravljalo. Stoga 

se može reći da je puno prisutnija nego što na prvi pogled izgleda. 

Odnos crkve i države najstabilnija je dominantna tema u sva tri razdoblja, uz vrlo 

mala odstupanja u učestalosti pojavljivanja. U sva tri razdoblja Crkva je upućivala 

poruke vlasti i državi oko svojih potreba (od vjeronauka, rješavanja pravnoga statusa 

do financiranja i povrata imovine) vjernicima uoči parlamentarnih i predsjedničkih 

izbora, a u drugom razdoblju definitivno je reguliran pravni položaj Crkve 

u društvu. 

Druge vjerske zajednice i Sveta Stolica u svijetu teme su koje su se najrjeđe javljale, 

a u trećem razdoblju gotovo su nestale. Ovo upućuje na određenu zatvorenost Katoličke 

crkve, na usmjerenost unutra – prema sebi i narodu u kome djeluje. Crkva 

je gotovo nezainteresirana za druge vjerske zajednice (o suradnji i ekumenskim 

nastojanjima pisala je rijetko, a još rjeđe o drugim vjerskim zajednicama), a o Papi 

i Svetoj Stolici se, općenito, malo pisalo, i to samo u slučajevima koji se tiču Hrvatske 

ili na neki način nalikuju hrvatskom kontekstu (kroz promicanje mira, a protiv 

komunizma i rata). 

Rasprostranjenost dominantnih tema u komentarima Glasa Koncila donekle je u 

skladu s društvenim kontekstom. U prvom razdoblju Hrvatska je bila u procesu 

izgradnje nacionalne države i ratu koji je zahvatio i Bosnu i Hercegovinu, u kojoj 

živi velika populacija Hrvata i katolika. Crkva je pružila podršku vlasti koja je po- 


279


bijedila na izborima i nastojala na mobiliziranju nacionalne samosvijesti Hrvata u 

ratnom razdoblju. Istovremeno, trudila se maksimalno iskoristiti novu društvenu 

situaciju u kojoj je, nakon desetljeća potisnutosti, na velika vrata ušla u javnu sferu 

društva. 

U drugom razdoblju društvene, ekonomske i političke posljedice raspada Jugoslavije 

i stvaranja nacionalne države postale su evidentne (nejednakost, siromaštvo, 

nezaposlenost, autoritarnost vlasti i zatvorenost društva). Crkva je podržavala 

aktualnu vlast i dalje radila na mobilizaciji nacionalnih osjećaja, pa su stoga i u 

komentarima Glasa Koncila, unatoč velikim društvenim problemima, “hrvatske 

teme” bile najprisutnije. 

U trećem razdoblju, nakon smrti Franje Tuđmana koncem 1999., dolazi do promjena 

– označene su promjenama vlasti, reformama i otvaranjem Hrvatske prema globalnim 

i integracijskim procesima. Crkva, koja je neskriveno protiv nove (“lijeve”) 

vlasti, konačno je počela odčitavati znakove vremena: društveno-političke teme 

javljaju se gotovo deset puta češće od “hrvatskih tema”. 

3.2. Podteme komentara 

Unutar dominantnih tema podteme (do tri) birane su po važnosti. Učestalost pojavljivanja 

pojedinih podtema unutar dominantnih tema ukazuje na njihovu unutrašnju 

dinamiku i kompleksnost. Moguće je uočiti pojedinačne podteme koje su se, 

bez obzira na frekvencije dominantnih tema, najčešće spominjale u komentarima. 

U tablici 2. prikazana je učestalost pojavljivanja glavnih podtema u komentarima. 

Tablica 2. 

Podteme komentara po razdobljima (f, %) 

Podteme 

1990. – 

1994. 

1995. – 

1999. 

2000. – 

2004. 

Ukupno 

f 

Ukupno 

% 

1. evangelizacija 7,7 23,1 16,9 31 15,9 


2. društvena transformacija i politika 12,3 7,7 13,8 22 11,3 

3. ekonomske i socijalne teme 10,8 4,6 18,5 22 11,3 

4. Crkva i hrvatski narod 16,9 9,2 0 17 8,7 

5. osamostaljenje, rat i žrtve 10,8 6,2 4,6 14 7,2 

6. odnos crkve i države 12,3 4,6 9,2 14 7,2 

7. političke strukture i predizborni proglas biskupa 1,5 4,6 7,7 9 4,6 

8. teme vjeronauka, dušebrižništva, rada nedjeljom 3,1 6,1 4,6 9 4,6 

9. političke manipulacije Crkvom 0 10,8 1,5 8 4,1 

10. obitelj i seksualnost 0 6,2 6,1 8 4,1 

280


Podteme 

1990. – 

1994. 

1995. – 

1999. 

2000. – 

2004. 

Ukupno 

f 

Ukupno 

% 

11. Hrvatska u međunarodnim odnosima 1,5 0 7,7 6 3,1 

12. suradnja i ekumenska nastojanja 6,2 3,1 0 6 3,1 

13. vjerske zajednice 3,1 3,1 1,5 5 2,6 

14. mediji i informatizacija 0 3,1 4,6 5 2,6 

15. Sveta Stolica i tranzicijske zemlje 6,2 1,5 0 5 2,6 

16. Sveta Stolica i druge zemlje 0 4,6 1,5 4 2,0 

17. grupe s društvenoga ruba 3,1 1,5 1,5 4 2,0 

18. zakonodavstvo 1,5 0 3,1 3 1,5 

19. organizacijski problemi u Crkvi 3,1 0 1,5 3 1,5 

Ukupno 100,0 100,0 100,0 195 100,0 

Kao glavne podteme najčešće su se javljale evangelizacija (15,9%), društvena transformacija 

i politika (11,3%), ekonomske i socijalne teme (11,3%), Crkva i hrvatski 

narod (8,7%), osamostaljenje, rat i žrtve (7,2%), te odnos crkve i države (7,2%). 

Kod podteme evangelizacija raspravljani su oblici evangelizacije, svetkovine i crkveni 

događaji, te nova duhovna kretanja. Pisalo se o evangelizaciji općenito i o 

medijima, o evangelizaciji mladih i evangelizaciji Srednje Europe, o vjeronauku 

za odrasle, o Alojziju Stepincu i o svjedočenju vlastitim primjerom. Govorilo se o 

novogodišnjim porukama Pape, poslanicama biskupa, hodočašćima, Jubileju 2000, 

ustoličenju biskupa i nadbiskupa, proglašenju blaženika i svetaca i pokajanju Pape 

za grijehe Crkve. Kao tema pojavila su se i laička katolička udruženja i eklezijalni 

pokreti. 

Kod podteme društvena transformacija i politika radilo se o komentarima koji su 

se bavili pitanjima pluralizma, demokracije, vjerskog pluralizma, zatim ideologijama 

poput komunizma, nacionalizma, te nacizma i fašizma. Raspravljalo se o pitanjima 

izbora i predizbornih skupova, o koaliranju, o revanšizmu, o demokršćanstvu, 

o civilnom društvu, o radikalizaciji politike i o prisezi novoga predsjednika 

Republike Hrvatske. 

Kod podteme ekonomske i socijalne teme komentirala se ekonomska i socijalna 

situacija, te društvene devijacije. Raspravljala su se pitanja gospodarske i socijalne 

krize, nezaposlenosti, socijalne politike, deložacija, siromaštva, pretvorbe i privatizacije, 

populacijske politike, organiziranog kriminala, društvenih sukoba, zatim 

nasilje, kršenje ljudskih prava, dezinformiranje javnosti, te narkomanija i zloupotreba 

droga. 

Kod podteme Crkva i hrvatski narod raspravljalo se o katoličanstvu kao bitnom 

elementu hrvatskoga nacionalnog identiteta, o odnosu vjerske i nacionalne pripad- 


281


nosti, o “slavnoj” hrvatskoj povijesti, o bosanskim Hrvatima, o hrvatskoj katoličkoj 

dijaspori i o Papinom posjetu Hrvatskoj. 

Kod podteme osamostaljenje, rat i žrtve govorilo se o referendumu o samostalnosti 

u Hrvatskoj, o pravu na samoodređenje, o priznavanju samostalnosti, o Domovinskom 

ratu, o ratu u Bosni i Hercegovini, prognanicima i povratnicima, razaranju 

vjerskih i crkvenih objekata, te o ratnim zločinima i odnosu s Haaškim sudom, o 

žrtvama u Bleiburgu i Jasenovcu. 

Kod podteme odnos crkve i države raspravljala se pravna regulativa, sloboda vjere 

i vjeroispovijesti, modeli odnosa (odvojenost crkve i države, suradnički odnos, 

državna crkva), financiranje crkve, povrat crkvene imovine, rad papinske nuncijature, 

pravni status vjerskih zajednica, ugovori sa Svetom Stolicom, te Zakon o 

pravnom položaju vjerskih zajednica. 

Najčešće podteme bile su vezane uz poslanje i život Crkve, konkretnu društvenopolitičku 

situaciju, te ulogu Crkve u životu hrvatskog naroda, što je i bilo u skladu 

s društvenim kontekstom i željom Crkve da postane važna institucija u životu nove 

države. 

Kod podteme političke strukture i predizborni proglas biskupa (4,6%) raspravljao 

se odnos prema Vladi, Saboru, vlasti i političkim strankama općenito, te predizborni 

proglasi biskupa. Unutar podteme vjeronauk, dušebrižništvo i rad nedjeljom 

(4,6%) komentiralo se djelovanje Crkve u društvu na temelju Ugovora (vjeronauk 

u školskom sustavu, dušebrižništvo u zatvorima i bolnicama), ali i zakonsko reguliranje 

nedjelje kao neradnoga dana. Kod podteme političke manipulacije Crkvom 

(4,1%) promovirala se neutralnost Crkve prema ideologijama i političkim strankama, 

komentiralo sudjelovanje svećenika na političkim skupovima, zloupotreba 

povezanosti vjere i nacije, te teze o politizaciji Crkve. 

Ako razmotrimo rasprostranjenost tri najučestalije podteme u svakom od tri razdoblja, 

vidi se sljedeća slika. 


282 

U prvom razdoblju najučestalije su podteme bile Crkva i hrvatski narod (16,9%), 

društvena transformacija i politika (12,3%), te odnos crkve i države (12,3%). U tom 

su razdoblju dominirale podteme koje su se bavile bliskošću Crkve i naroda, željom 

Crkve da se društveno potvrdi i riješi svoj status, te društvenom transformacijom i 

političkom situacijom u kojoj se izgrađuje novo društvo. Crkva je prvenstveno bila 

zauzeta jačanjem svoga identiteta kao moralnoga arbitra i zaštitnika hrvatskoga 

naroda, argumentirajući svoje stavove povijesnim činjenicama ukorijenjenosti u hrvatskom 

narodu u cjelini (dakle, i izvan Hrvatske). Dodatnom značajnom zastupljenošću 

tema osamostaljenje, rat i žrtve, koje su organski vezane za najzastupljeniju 

temu, Crkva podupire svoju ulogu savjesti nacije i čuvara povijesnoga pamćenja 

i sjećanja hrvatskoga naroda. Tu se odmah prirodno nadovezuju teme društvene 

transformacije i politike u kojima se izriču stavovi o osnovnim pitanjima demokracije 

i uređenja društva, i utvrđuju stavovi o prošlim ideologijama, s naglaskom na


njihovim negativnim stavovima prema religiji i crkvi, te ekonomske i socijalne teme 

u kojima se kontekstualiziraju ratna zbivanja i njihove posljedice. Kao značajan akter 

društvene transformacije devedesetih godina 20. stoljeća, Crkva počinje dijalog 

s državom želeći svoj novi položaj u društvu učiniti što utjecajnijim, a vidljivo je iz 

zastupljenosti teme odnos crkve i države u komentarima Glasa Koncila u prvom 

analiziranom razdoblju. 

U drugom razdoblju najučestalije su podteme bile evangelizacija (23,1%), političke 

manipulacije Crkvom (10,8%), te Crkva i hrvatski narod (9,2%). To je vrijeme 

završetka ratnih sukoba i mirne reintegracije Slavonije, vladavine HDZ-a i Franje 

Tuđmana. To je razdoblje u kojem je Sveta Stolica potpisala 4 ugovora o pitanjima 

od zajedničkoga interesa s Vladom RH, kojima je Crkva dobila niz povlastica i 

izrazito povlašten položaj u odnosu na druge vjerske zajednice. U komentarima 

Glasa Koncila dominantna tema je evangelizacija (to je i vrijeme drugoga posjeta 

Pape Hrvatskoj). Može se reći da je riječ o razdoblju u kojem se Crkva najviše bavi 

samom sobom. Naime, druga po zastupljenosti tema je političke manipulacije 

Crkvom. U tim komentarima opravdavala su se sudjelovanja svećenika (i biskupa) 

na političkim skupovima, te neki drugi primjeri politizacije Crkve, koji su bili česti 

u tom razdoblju. Treća podtema je Crkva i hrvatski narod koja se sasvim uklapa u 

osnovni ton komentara toga razdoblja. Tek na četvrtom mjestu teme su vezane za 

probleme civilne sfere društva (društvena transformacija i politika), a konkretni 

problemi društva (ekonomske i socijalne teme) dijele tek osmo mjesto s još četiri 

teme. 

U trećem razdoblju najučestalije su podteme bile ekonomske i socijalne teme 

(18,5%), evangelizacija (16,9%), te društvena transformacija i politika (13,8%). To 

je vrijeme promjene vlasti (koalicija “šestorke”), ali i ponovnoga dolaska HDZ-a 

na vlast, krajem 2003. godine. Nakon dugoga vremena kohabitacije s HDZ-ovom 

vlašću, Crkva u ovom razdoblju, mada evangelizacija po prirodi njenoga posla 

ostaje vrlo značajna tema, kao da konačno počinje osluškivati znakove vremena 

i više pisati o zaista gorućim temama hrvatskoga društva: ekonomskim, socijalnim 

temama i temama civilnoga društva, a sasvim izostaju teme Crkva i hrvatski 

narod. Podtema političke strukture i predizborni proglasi biskupa bila je jedna od 

zastupljenijih tema (najzastupljenija u odnosu na dva prethodna razdoblja) zbog 

predsjedničkih i dvaju parlamentarnih izbora. To je i vrijeme konačnoga donošenja 

Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, kojemu doduše nije posvećena posebna 

pažnja jer je status Crkve u društvu ionako bio riješen Ugovorima, a Crkva 

nije pokazivala zanimanje za sudbinu ostalih vjerskih zajednica. U ovom razdoblju 

jedna od zastupljenijih tema je Hrvatska u međunarodnim odnosima jer tada počinju 

pregovori o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji. 

3.3. Ton komentara 

Analiziran je i ton komentara, tj. praćena je generalna orijentacija komentara s 

obzirom na vrednovanje teme i aktera koji su se u njima pojavili. Pozitivan ton 


283


upućuje na odobravanje i afirmativni pristup temi i akterima o kojima se piše, 

negativan ton na kritički i osuđujući pristup, neutralan ton na uopćeno opisivanje 

bez zauzimanja vrijednosnoga stava dok programatski ton upućuje na vrijednosnu 

ocjenu, odnosno kako bi situacija vezana za temu i aktere trebala izgledati u odnosu 

na “realno” stanje stvari. Tablica 3. prikazuje ton komentara po dominantnim 

temama. 

Tablica 3. 

Ton komentara po dominantnim temama (%) 

Dominantna tema 

Ton komentara 

pozitivan negativan neutralan programatski Ukupno 

1. Neke društveno-političke teme 5,7 31,4 42,9 20,0 100,0 

2. “Hrvatske teme” 20,5 23,1 48,7 7,7 100,0 

3. Evangelizacija 47,1 0 35,3 17,6 100,0 

4. Odnosi Crkve i države 12,5 9,4 56,3 21,9 100,0 

5. Druge vjerske zajednice 36,4 0 63,6 0 100,0 

6. Sveta Stolica u svijetu 11,1 11,1 77,8 0 100,0 

Ukupno 19,0 17,9 47,7 15,4 100,0 

U komentarima je najčešće i gotovo u polovici slučajeva (47,7%) bio prisutan neutralan 

ton dok su se u drugoj polovici slučajeva rjeđe i gotovo ravnopravno izmjenjivali 

pozitivni (19,0%), negativni (17,9%) i programatski (15,4%) tonovi 9 . 

Stoga se može zaključiti da su autori u komentarima cijeloga razdoblja na generalnoj 

razini izbjegavali davati vrijednosne ocjene o temama i akterima u gotovo 

polovici slučajeva iako se može konstatirati kako su vrijednosne orijentacije uvijek 

prisutne, ali se moraju čitati između redaka. U slučajevima vrijednosne opcije autori 

su podjednako podržavali, kritizirali i upućivali kako bi stvari trebale izgledati 

u komentiranoj temi i akterima povezanima s njom. 


284 

Ako se razmotre pojedine dominantne teme i ton komentara, iz tablice 3. vidi se da 

u svim dominantnim temama prevladavaju neutralni stavovi (od 42,9% do 77,8%), 

osim u evangelizaciji u kojoj su na drugom mjestu (35,3%). Vidi se da su najpozitivniji 

stavovi prisutni u evangelizaciji (47,1%). S druge strane, najnegativniji stavovi 

bili su prisutni u nekim društveno-političkim temama (31,4%), i to u ekonomskim 

9 Rezultati ove analize slični su analizi vrijednosnih orijentacija priloga Glasa Koncila u 

ratnim godinama u kojima prevladavaju neutralni stavovi (60,1%), a slijede ga negativni 

(18,43%), programatski (16,01%) i pozitivni (5,46%) stavovi (Relja, 1998.:105). Ovdje je manje 

neutralnih tonova jer je riječ o komentaru u kojem su prisutnije vrijednosne orijentacije, 

nego u nekim drugim novinskim formama.


i socijalnim temama (primjerice društvenim devijacijama), društvenoj transformaciji 

i političkim temama, te medijima. To pokazuje da je Crkva u trećini slučajeva 

kritizirala društvenu i političku situaciju u državi, te aktere koji djeluju na toj ravni. 

Programatski stavovi najčešće su bili prisutni u odnosu crkve i države (21,9%), a 

radilo se o temama političkih struktura i predizbornih proglasa biskupa, modela 

odnosa crkve i države, rada nedjeljom i vjeronauku u školama. Crkva je kontinuirano, 

u sva tri razdoblja, promovirala svoju viziju odnosa Crkve i države, i načina 

na koje treba riješiti te odnose. 

Neutralni tonovi prevladavali su u sva tri razdoblja. U prvom razdoblju bilo je najviše 

pozitivnih komentara (21,5%), a najčešće su bili povezani s “hrvatskim temama” 

i s crkvenim akterima (crkvenom hijerarhijom i Crkvom u Hrvatskoj), te Papom 

i Svetom Stolicom. Najviše negativnih tonova tj. kritike bilo je upućeno nekim 

društveno-političkim temama (podteme osamostaljenje i rat, društvene devijacije, 

te društvene ideologije), a najčešće su kao akteri bili prisutni ostali iz bivše Jugoslavije, 

te crkveni akteri (crkvena hijerarhija i Crkva u Hrvatskoj), koji su bili izvor 

međusobnog kritiziranja. 

U drugom razdoblju najviše su pozitivno vrednovani neki aspekti evangelizacije 

(različite svetkovine i događaji), a od aktera Papa i Sveta Stolica. Najviše kritike bilo 

je upućeno nekim društveno-političkim temama, vezano za obitelj i seksualnost te 

političke manipulacije Crkvom, a od aktera bili su prisutni crkveni akteri (kardinal 

Kuharić) i svjetovni mediji koji su bili izvor međusobne kritike. 

U trećem razdoblju najviše ima negativnih (21,5%) i programatskih (18,5%) tonova. 

Najviše je kritika bilo upućeno nekim društveno-političkim temama (društvene 

devijacije, politička scena i mediji), a od aktera svjetovnim medijima i predsjedniku 

Mesiću. 

3.4. Strategija komentara 

Analiziran je i način na koji autor gradi priču, odnosno kakvom se strategijom izlaganja 

služi u komentarima. Objašnjavanje se koristi u komentarima u kojima autor 

dominantno interpretira i tumači temu i/ili aktere dovodeći ih, po određenom ključu 

tj. ideji, u vezu s nekim drugim procesom. Informiranje se koristi u komentarima 

u kojima prevladava jednostavno prenošenje informacija o temi i akterima bez 

izlaganja vlastitih stavova. Mobiliziranje i propagiranje stava Katoličke crkve koristi 

se u komentarima u kojima prevladava određeno dramatiziranje teme kojom se 

autor bavi kako bi se aktiviralo i mobiliziralo čitatelja i/ili pozivanje na određene 

spise i događaje unutar Crkve kako bi ih se uputilo na stavove i dogmatski sustav 

Katoličke crkve. Tablica 4. prikazuje te podatke. 


285


Tablica 4. 

Strategija komentara po dominantnim temama (%) 

Strategija komentara 


objašnjava 

informira 

mobilizira/ 

propagira 

Ukupno 

1. Neke društveno-političke teme 44,3 17,1 38,6 100,0 

2. “Hrvatske teme” 59,0 15,4 25,6 100,0 

3. Evangelizacija 38,2 14,7 47,1 100,0 

4. Odnosi Crkve i države 40,6 18,8 40,6 100,0 

5. Druge vjerske zajednice 45,5 27,3 27,3 100,0 

6. Sveta Stolica u svijetu 55,6 33,3 11,1 100,0 

Ukupno 46,2 17,9 35,9 100,0 

U komentarima 10 je najčešća bila strategija objašnjavanja i tumačenja (46,2%). Nešto 

rjeđa se javljala strategija mobiliziranja i propagiranja stavova Katoličke crkve, 

motiviranja na tip djelovanja za koji se ona zalaže (35,9%). Najrjeđe se javljala strategija 

informiranja (17,9%). Komentar je novinarska forma u kojoj autor obrađuje, 

analizira i interpretira vijesti, te se smatra složenom formom u kojoj se okušavaju 

iskusniji autori. Za razliku od većine novinarskih žanrova, u komentaru se izražavaju 

osobni stavovi i mišljenja. I u Glasu Koncila komentar je shvaćen kao forma 

koja ima prvenstveno ulogu objašnjavanja, te mobiliziranja i propagiranja stavova 

Katoličke crkve dok je informativna uloga zanemarena. 

Rasprostranjenost pojedine strategije po dominantnim temama pokazuje nam da 

je strategija objašnjavanja bila najučestalija u svim dominantnim temama osim 

teme evangelizacija, u kojoj je dominirala strategija mobiliziranja i propagiranja 

stavova Katoličke crkve (47,1%). Najučestalija je bila u “hrvatskim temama” (59,0%) 

kroz podteme Crkva i hrvatski narod, političke manipulacije Crkvom, te osamostaljenje, 

rat i druge žrtve. Strategija informiranja najučestalije se koristila u temi Sveta 

Stolica u svijetu (33,3%) u kojoj je čitateljstvo informirano o djelovanju i porukama 

vrha Katoličke crkve. 


286 

Strategija komentara mijenjala se tijekom vremena. Strategija mobiliziranja i propagiranja 

stavova Katoličke crkve dominirala je u prvom razdoblju (41,5%) kroz 

neke društveno-političke teme (društvene devijacije), Crkvu i hrvatski narod, 

te evangelizaciju. Strategija informiranja bila je najmanje zastupljena u sva tri 

razdoblja. Strategija objašnjavanja pokazuje trend rasta tijekom tri analizirana 

razdoblja (od 36,9% preko 46,2 do 55,4%), te dominantnost u drugom kroz 

10 U analizi sadržaja i diskursa Vjesnika o konfliktima na početku rata (u 1991. godini) 

Hodžić (2000.:28–29) prikazuje rezultate retoričkih strategija komentara: prevladava objašnjavanje 

(62,0%), zatim mobiliziranje (15,7%), ostalo (14,4%) i informiranje (7,9%).


“hrvatske teme” (Crkvu i hrvatski narod i političke manipulacije Crkvom), a u 

trećem kroz neke društveno-političke teme (političku scenu, te ekonomsku i 

socijalnu situaciju). 

3.5. Vremenska dimenzija komentara 

Praćena je i vremenska dimenzija – u kojoj je mjeri tematika komentara dominantno 

vezana uz sadašnjost, prošlost ili budućnost. Tablica 5. prikazuje vremensku 

dimenziju komentara po dominantnim temama. 

Tablica 5. 

Vremenska dimenzija komentara po dominantnim temama (%) 


Vremenska dimenzija komentara 

nije jasna sadašnjost prošlost budućnost Ukupno 


2. “Hrvatske teme” 7,7 82,1 5,1 5,1 100,0 

3. Evangelizacija 11,8 76,5 5,9 5,9 100,0 

4. Odnosi Crkve i države 0 93,8 3,1 3,1 100,0 

5. Druge vjerske zajednice 9,1 90,9 0 0 100,0 

6. Sveta Stolica u svijetu 0 100,0 0 0 100,0 

Ukupno 6,7 86,7 3,1 3,6 100,0 

Iz ovih podataka može se zaključiti da je komentar u potpunosti usmjeren na 

sadašnjost u svim dominantnim temama i u sva tri razdoblja analize (86,7%). 

Prošlost (3,1%) i budućnost (3,6%) kao da su isključene dok vremenska dimenzija 

nije jasna u postotku koji je jednak njihovom zbroju (6,7%). Iz ovoga se vidi da 

je komentar aktivna forma. U tranzicijskom je razdoblju promijenjen društveni 

poredak, ali i položaj Crkve, te uloga religije i Crkve u društvu. Crkva je shvatila 

da ponovno ima priliku učiniti što nije mogla za vrijeme socijalističkoga sustava 

– nastojati u evangelizaciji i po mogućnosti postizanju pozicija koje je imala u 

predsocijalističkom razdoblju. U svrhu legitimacije toga cilja Crkva povezuje sadašnji 

trenutak s prošlošću putem dominantnih tema evangelizacije i “hrvatskih 

tema”. Na gotovo isti način kroz evangelizaciju i “hrvatske teme” ta se priča perpetuira 

i u budućnost. 

3.6. Prostorna dimenzija komentara 

Prostorna dimenzija komentara pokazuje lokaciju na koju se dominantno odnosi 

komentar. Lokalna i mjesna su u slučaju navoda lokalnoga područja i mjesta u 


287


komentaru, državna je u slučaju širega nacionalnog i teritorijalnog određenja, globalna 

je u slučaju navođenja drugih područja i država, a prostorna dimenzija nije 

jasna u slučaju prevelikoga miješanja navedenih elemenata. Tablica 6. pruža uvid 

u prostornu dimenziju komentara po dominantnim temama. 

Tablica 6. 

Prostorna dimenzija komentara po dominantnim temama (%) 


nije jasna 

Prostorna dimenzija komentara 

lokalna i 

mjesna 

državna globalna Ukupno 


2. “Hrvatske teme” 12,8 15,4 43,6 28,2 100,0 

3. Reevangelizacija 20,6 20,6 44,1 14,7 100,0 

4. Odnosi Crkve i države 6,3 15,6 65,6 12,5 100,0 

5. Druge vjerske zajednice 18,2 27,3 18,2 36,4 100,0 

6. Sveta Stolica u svijetu 0 0 11,1 88,9 100,0 

Ukupno 9,2 14,9 56,4 19,5 100,0 

Najučestalija prostorna dimenzija bila je državna (56,4%), i to kroz teme Crkve i 

hrvatskog naroda, društvene transformacije i politike, ekonomske i socijalne teme, 

političkih struktura i predizbornih proglasa biskupa, te evangelizacije. Slijedi globalna 

prostorna dimenzija (19,5%), te lokalna i mjesna prostorna dimenzija (14,9%) 

kroz teme poput evangelizacije, političke manipulacije Crkvom, modela odnosa 

crkve i države, te prostorna dimenzija koja nije jasna (9,2%). Državna je dimenzija 

bila, isto tako, najučestalija kroz sva tri razdoblja. 

Ovi rezultati pokazuju da su komentari većinom usmjereni na tematiku na nivou 

nacionalne države, osim kod tema druge vjerske zajednice (molitve za mir u Beču 

ili Vatikanu) i Sveta Stolica u svijetu, a najmanje na lokalnu razinu. 


3.7. Akteri komentara 

Jedan od ciljeva rada bio je utvrditi koji se društveni akteri pojavljuju u komentarima, 

te kakav je odnos prema njima. Unutar dominantnih tema akteri (do tri) 

birani su po važnosti. Akteri su definirani kao pojedinci ili institucije čije akcije ili 

mišljenja čine sadržaj komentara – teme, koji utječu na događaje ili na koje utječu 

događaji. Od 195 komentara akteri su se pojavili u njih 191. Tablica 7. pokazuje 

podatke o rasprostranjenosti aktera u komentarima. 

288


Tablica 7. 

Akteri u komentarima (f, %) 

Akteri f % 

Crkveni akteri 77 40,3 

Papa i Sveta Stolica 28 14,7 

Akteri vlasti 19 9,9 

Svjetovni mediji 14 7,3 

Politički akteri 14 7,3 

Međunarodni akteri 7 3,7 

Ostale društvene skupine 7 3,7 

Ostali iz bivše SFRJ 5 2,6 

Crkvena hijerarhija i Crkva u BiH-u 5 2,6 

Ostale državne službe 5 2,6 

Ostale vjerske zajednice i grupe 4 2,1 

Nevladine udruge 3 1,6 

Hrvatska i Hrvati 3 1,6 

Ukupno 191 100,0 

Kao akteri najučestalije su se pojavljivali crkveni akteri u Republici Hrvatskoj 

(40,3%). Među njima bili su biskupi, crkvene ustanove, svećenici, župnici, nadbiskupi, 

kardinal Kuharić, kardinal Bozanić, Glas Koncila, ostali vjerski mediji, te 

ostali vjerski akteri. Uz njih su se, kao učestaliji akteri, pojavljivali i Papa i Sveta 

Stolica (14,7%), akteri vlasti (9,9%) (primjerice Sabor, Vlada i predsjednik RH), 

svjetovni mediji (7,3%) (primjerice dnevne novine poput Jutarnjega lista, Vjesnika, 

Novoga lista, Večernjega lista, tjednici poput Globusa i novinari), te politički akteri 

(7,3%) (općenito političari i političke stranke, HDZ, SDP, ostale stranke). 

Prema tome, najučestaliji akteri u komentarima s jedne strane su crkveni akteri 

u Hrvatskoj i Svetoj Stolici, čije djelovanje, stavove i ideje komentari posreduju. S 

druge strane su akteri vlasti (primjerice Sabor, Vlada i predsjednik RH) i politički 

akteri, te svjetovni mediji koji šalju svjetovne poruke i ideje često suprotne i suprotstavljene 

porukama Crkve. Takav raspored aktera razumljiv je ako uzmemo u obzir 

rasprostranjenost najučestalijih podtema (evangelizacija, društvena transformacija i 

politika, ekonomske i socijalne teme, Crkva i hrvatski narod, osamostaljenje, rat i 

druge žrtve, te odnos crkve i države) za koje su obje strane pokazale interes dok 

je svaka više naglašavala svoju sferu djelovanja. 

Rjeđe su se (od 3,7% do 0,5%) kao akteri pojavljivali ostali međunarodni akteri 

(međunarodna zajednica, SAD, EU), ostale društvene skupine (građani, branitelji, 

mladi, stručnjaci, sportaši), ostale državne službe (znanstvenici, državni djelatnici), 

ostali iz zemalja bivše Jugoslavije (Srbi, mediji iz Srbije i Slovenije, predsjednici 


289


republika SFRJ-a), crkvena hijerarhija i Crkva u Bosni i Hercegovini (bosanski kardinal), 

ostale vjerske zajednice i grupe (vjerske zajednice, Srpska pravoslavna crkva, 

pravoslavni patrijarh Pavle), Hrvatska i Hrvati (narod, Hrvatska), te nevladine 

udruge (HHO, Helsinki Watch, Građanski odbor za ljudska prava). Slijede tablice 

iz kojih se vidi u kojoj su mjeri akteri u komentarima napadali (kritizirali) druge 

aktere, s obzirom na dominantne teme i razdoblja 11 . 

U Tablici 8. prikazani su podaci o napadima aktera po dominantnim temama. 

Tablica 8. 

Napadi aktera po dominantnim temama (f, %) 


Napadanje aktera 

Nema Ima Ukupno f Ukupno % 

1. Neke društveno-političke teme 22,9 77,1 70 100,0 

2. “Hrvatske teme” 46,2 53,8 39 100,0 

3. Evangelizacija 88,2 11,8 34 100,0 

4. Odnos Crkve i države 50,0 50,0 32 100,0 

5. Druge vjerske zajednice 90,9 9,1 11 100,0 

6. Sveta Stolica u svijetu 44,4 55,6 9 100,0 

Ukupno f 94 101 195 

Ukupno % 48,2 51,8 100,0 

U komentarima je bilo prisutno nešto više napada aktera (51,8%) nego što je bilo 

nenapadanja (48,2%). Najviše napada prisutno je u nekim društveno-političkim temama 

(77,1%), zatim u “hrvatskim temama” (53,8%), te temi odnos Crkve i države 

(50,0%) dok je najmanje napada bilo u evangelizaciji (11,8%), te temi druge vjerske 

zajednice (9,1%). 


290 

Prve tri dominantne teme područja su ljudskog djelovanja u kojima povijesni događaji 

igraju važnu ulogu, te su konflikti očekivano najvidljiviji, a mogući su i između 

i unutar sekularne i crkvene strane. Druge dvije dominantne teme područja su 

podložnija manjoj kritici jer se aktivnosti i djelovanje aktera u njima smatraju dobrima 

za Crkvu i njene vjernike (evangelizacija) ili Crkva za njih nije zainteresirana 

(druge vjerske zajednice). 

U Tablici 8.a prikazani su napadi aktera po razdobljima. 

11 U komentarima smo pratili i slučajeve u kojima su se akteri branili od drugih aktera, te 

podržavali/odobravali druge aktere. Tih je slučajeva na obje strane bilo jako malo (u prvom 

15%, a u drugom 29%), pa ih ovdje nećemo prikazati.


Tablica 8.a 

Napadi aktera po razdobljima (f, %) 

Napad 

Razdoblje 

1990. – 1994. 1995. – 1999. 2000. – 2004. 

Ukupno f Ukupno % 

Nema 56,9 63,1 24,6 94 48,2 

Ima 43,1 36,9 75,4 101 51,8 

Ukupno f 65 65 65 195 

Ukupno % 100,0 100,0 100,0 100,0 

Dok su u prva dva razdoblja bili učestaliji komentari bez napada (56,9% i 63,1%), u 

trećem razdoblju primjetan je zaokret i značajan porast napada aktera (75,4%). 

Karakteristika prvoga razdoblja na nacionalnoj razini uključivala je borbu za neovisnost 

i samostalnost Hrvatske, uz suzdržanu kritičnost. U drugom razdoblju 

kritičnost se smanjila zbog podržavanja vlasti HDZ-a i Franje Tuđmana od strane 

Crkve, naglašene politizacije Crkve i religije, te bavljenja Crkve dominantno svojim 

probitkom u društvu. Zanimljivo je da je upravo nadbiskup Bozanić baš u tom 

razdoblju govorio o “grijehu struktura” kako bi ukazao na bit društvenih problema. 

U trećem razdoblju (kada je promijenjen glavni urednik Glasa Koncila koji piše 

komentare), i nakon promjene vlasti koju Crkva nije podržavala, Crkva je postala 

puno kritičnija u javnom životu baveći se socijalnom politikom, općim dobrom i 

nacionalnim interesima, kao i pitanjima seksualnih sklonosti, pobačaja i obiteljskog 

života. 

Sljedeća tablica pokazuje aktere koji su najčešće napadali druge aktere po razdobljima. 

Tablica 9. 

Akteri koji napadaju druge aktere po razdobljima (f, %) 

Akteri koji napadaju 1990. – 1994. 1995. – 1999. 2000. – 2004. Ukupno f Ukupno % 

Crkveni akteri 60,8 54,2 73,5 66 65,3 

Svjetovni mediji 10,7 25,0 6,1 12 11,9 

Akteri vlasti 10,7 0 4,0 5 4,9 

Politički akteri 3,6 4,2 4,0 4 3,9 

Ostale državne službe 0 0 6,1 3 3,0 

Nevladine udruge 3,6 8,3 0 3 3,0 

Ostali iz bivše SFRJ 7,1 0 2,0 3 3,0 

Hrvatska i Hrvati 0 0 2,0 1 1,0 


291


Akteri koji napadaju 1990. – 1994. 1995. – 1999. 2000. – 2004. Ukupno f Ukupno % 

Ostale društvene skupine 0 4,2 0 1 1,0 

Ostali međunarodni akteri 0 0 2,0 1 1,0 

Papa i Sveta Stolica 0 4,2 0 1 1,0 

Ostale vjerske zajednice i grupe 3,6 0 0 1 1,0 

Ukupno f 28 24 49 101 

Ukupno % 27,7 23,8 48,5 100,0 

Najučestalije su napadali i kritizirali druge aktere crkveni akteri (65,3%), zatim 

svjetovni mediji (11,9%) dok su svi ostali akteri rijetko napadali druge aktere (od 

1,0 do 4,9%). Među sve ostale aktere pripadaju akteri vlasti, politički akteri, ostale 

državne službe, nevladine udruge, ostali iz bivše Jugoslavije, Hrvatska i Hrvati, 

ostale društvene skupine, ostali međunarodni akteri, Papa i Sveta Stolica, te ostale 

vjerske zajednice i grupe. 

Kritičnost crkvenih aktera prema drugim akterima povezana je s njihovim viđenjem 

vlastite pozicije moralnoga arbitra u društvu. S jedne strane tu je Glas Koncila 

kao službeno glasilo Crkve, u kojem se komentator često javlja kao akter koji 

napada druge aktere i situaciju (većinom su to akteri domaće i internacionalne 

politike, te mediji, a puno rjeđe vjerski akteri, dok je tematski ponajviše u nekim 

društveno-političkim temama, a pogotovo kroz podteme ekonomska i socijalna 

situacija, te politička scena). Osim toga, napadi se javljaju s aspekta Crkve kao institucije 

vjere, vjernika i klera, čije vrijednosti i stavove komentar promiče – osuđuje 

i napada one koji se protive ili djeluju protivno Crkvi, dakle aktere sekularne 

sfere, a tematski su napadi najčešće vezani uz podtemu obitelji i seksualnosti 

(pogotovo pobačaja). 


Svjetovni mediji (na drugom mjestu) javljaju se kao javni, svjetovni forum u kojem 

društveni akteri raspravljaju, te razmjenjuju mišljenja, često kritizirajući događaje 

i/ili druge aktere koji su dio Crkve u Hrvatskoj. Tematski su usmjereni na neke 

društveno-političke teme i “hrvatske teme”, a podtemama na medije i političke 

manipulacije Crkvom (ili/i Crkve). 

U tablici 9.a prikazani su akteri koji su napadani od drugih aktera po razdobljima. 

Tablica 9.a 

Akteri koji su napadani od drugih aktera po razdobljima (f, %) 

Akteri koji su napadani 1990. – 1994. 1995. – 1999. 2000. – 2004. Ukupno f Ukupno % 

Crkveni akteri 42,8 50,0 20,3 34 33,7 

Politički akteri 3,6 8,4 32,5 19 18,8 

Svjetovni mediji 7,1 8,3 16,3 12 11,9 

292


Akteri koji su napadani 1990. – 1994. 1995. – 1999. 2000. – 2004. Ukupno f Ukupno % 

Akteri vlasti 0 8,2 20,4 12 11,9 

Ostali međunarodni akteri 10,7 8,3 4,1 7 6,9 

Ostali iz bivše SFRJ 17,9 4,2 0 6 5,9 

Ostale državne službe 3,6 4,2 4,1 4 4,0 

Hrvatska i Hrvati 3,6 8,3 2,0 4 4,0 

Papa i Sveta Stolica 7,1 0 0 2 2,0 

Ostale društvene skupine 3,6 0 0 1 1,0 

Ukupno f 28 24 49 101 

Ukupno % 27,7 23,8 48,5 100,0 

Najnapadaniji akteri u komentarima bili su crkveni akteri (33,7%) (crkvena hijerarhija 

i Crkva u Hrvatskoj, Glas Koncila, kardinal Kuharić, kardinal Bozanić i ostali 

vjerski akteri), a po učestalosti napadanja slijedili su ih politički akteri (18,8%) 

(političari –općenito, HDZ, političke stranke – općenito, ostale stranke, SDP), svjetovni 

mediji (11,9%), te akteri vlasti (Sabor, Vlada i predsjednik RH) (11,9%). Ostali 

akteri (međunarodni akteri, ostali iz bivše Jugoslavije, ostale državne službe, Hrvatska 

i Hrvati, Papa i Sveta Stolica, te ostale društvene skupine) napadani su još 

rjeđe (do 6,9%). 

Crkva u Hrvatskoj i njezini djelatnici kao čuvari društvenoga morala i reda bili 

su meta napada svjetovnih medija, nevladinih udruga, Vlade i Sabora, te vlasti 

– općenito. Tematski radilo se o političkoj manipulaciji Crkvom, podjednako ekonomskoj 

i socijalnoj situaciji, političkoj sceni, medijima, društvenim devijacijama i 

grupama s društvenoga ruba, te o Glasu Koncila koji su kritizirali većinom svjetovni 

mediji i ostali vjerski mediji, a podteme su najčešće bile Crkva i hrvatski narod, 

te političke manipulacije Crkvom. 

Političari – općenito, (neimenovani) inače su česte mete javnih kritika 12 , što je 

vidljivo i u komentarima Glasa Koncila i to kroz podteme ekonomske i socijalne 

situacije, Hrvatske u međunarodnim odnosima, političkih struktura i predizbornih 

proglasa biskupa. 

Svjetovni su mediji društveni akteri koji se često kao javni forum kritiziraju, a u 

komentarima su najčešće napadani u vezi s temama vjeronauka i etike u školi, 

dušebrižništva u vojsci, te društvenih transformacija. 

12 Neodređeno naglašavanje krivnje političkih aktera primjerice u frazama “političari općenito” 

ili su “neki političari” na neki način kolektivizira krivnju ili zamagljuje pojedinaca 

i umanjuje njihovu odgovornost. Sličan pristup “igre skrivača” u odgovornosti i krivnji za 

političke ili javne odluke prisutan je i kod diskursa glavnih nacionalnih dnevnih novina 

(Obad, Goldberger, 2004.), a ne služi javnom, općem dobru. 


293


Akteri vlasti (Sabor, Vlada i predsjednik RH) uglavnom slijede logiku političara 

– općenito, po tipu aktera koji ih kritiziraju, kao i po najčešćoj podtemi (ekonomska 

i socijalna situacija), ali je na drugom mjestu prisutno pitanje zakonodavstva. 

Međunarodni akteri (SAD i druge velike sile, međunarodna zajednica općenito) 

kritizirani su zbog njihove međunarodne politike, a najviše kroz podteme Crkva i 

hrvatski narod, te osamostaljenje i rat. 

4. Zaključci 

Glas Koncila, kao službeno glasilo Katoličke crkve, u svojim je komentarima (od 

1990. do 2004. godine) promovirao stavove Katoličke crkve u Hrvatskoj o društvenim 

promjenama u tranzicijskom razdoblju, iako ih je vrlo rijetko opisivao pojmom 

tranzicije. Rezultati provedenog istraživanja potvrđuju radnu hipotezu po kojoj 

komentari Glasa Koncila pokazuju da je Crkva u pojedinim aspektima tranzicijskih 

promjena bila aktivan sudionik događaja, te da se različito odnosila prema temama 

i akterima u analiziranim razdobljima. Učestalost pojavljivanja dominantnih tema 

i podtema bila je određena specifičnim tranzicijskim društvenim kontekstom u 

Hrvatskoj. 

U prvom razdoblju (1990. – 1994.) na djelu je bio proces izgradnje nacionalne države 

i rat. Crkva je pružila podršku vlasti koja je pobijedila na izborima i nastojala 

na mobiliziranju nacionalne samosvijesti Hrvata u ratnom razdoblju. Istovremeno, 

trudila se maksimalno iskoristiti novu društvenu situaciju u kojoj je, nakon desetljeća 

anonimnosti ušla u javnu sferu društva. Podjednako su bile prisutne “hrvatske 

teme” i neke društveno-političke teme. Drugo razdoblje (1995. – 1999.) karakterizira 

završetak rata, teška politička i ekonomska situacija (društvena nejednakost, 

siromaštvo, nezaposlenost, autoritarnost i zatvorenost društva) i ozbiljne kritike 

situacije na kraju toga razdoblja, podrška Crkve aktualnoj vlasti, daljnji rad na mobilizaciji 

nacionalnih osjećaja i smrt predsjednika Tuđmana. Najčešće su prisutne 

“hrvatske teme”. 


294 

Unatoč spomenutim gorućim ekonomskim i socijalnim problemima, analiza pokazuje 

da se Crkva, naročito u drugom razdoblju, dominantno bavila samom sobom 

i ostvarenjem svojih interesa u društvu, u čemu je i uspijevala: Sveta Stolica potpisala 

je vrlo povoljne ugovore s hrvatskom državom, koji su je riješili niza briga s 

kojima se borila nakon devedesetih – izgradnja crkvenih objekata, financiranje iz 

državnoga proračuna (plaće i mirovine crkvenim službenicima), dušobrižništvo u 

bolnicama, vojsci, policiji i zatvorima, vjeronauk u predškolskim, osnovnoškolskim 

i srednjoškolskim ustanovama, valjanost crkvenog braka i niz drugih povlastica. 

Crkva se našla u izrazito privilegiranom položaju u odnosu na ostale vjerske zajednice. 

Unatoč Bozanićeve sintagme o “grijehu struktura”, Crkva je podržavala 

HDZ-ovu vlast i dobro s njom surađivala i nije razrađivala temu “grijeha struktura”. 

Od teorijskih koncepata naročito se u drugom razdoblju očitim činio koncept politizacije 

religije i religizacije politike.


U trećem razdoblju (2000. – 2004.) dolazi do promjene vlasti, reformi i otvaranja 

Hrvatske prema globalnim i integracijskim procesima. Crkva, koja je protiv nove 

(“lijeve”) vlasti, postala je puno kritičnija prema vlasti i političarima i njihovim potezima 

nego što je to bila u prethodnom razdoblju. Konačno je počela odčitavati 

“znakove vremena” i baviti se, na svoj način, “grijehom struktura”: neke društvenopolitičke 

teme javljaju se gotovo deset puta češće od “hrvatskih tema”. U tom je razdoblju 

Crkva zahtijevala promjenu zakona o pobačaju i o radu nedjeljom (zalagala 

se za zabranu pobačaja, kao i rada nedjeljom). 

Djelovanje Crkve je (prema komentarima) u sva tri razdoblja bilo dominantno 

usmjereno na sadašnjost, na ovdje i sada, na ostvarenje vjekovnoga hrvatskog 

sna o hrvatskoj državi, u kojoj Crkva ima važnu ulogu (ne samo u sferi civilnoga 

društva, nego i u politici – proglasi biskupa, različite izjave biskupa...), u kojoj 

kristijanizira društvo (u kojemu je, prema popisu stanovništva, 87,8% katolika), s 

argumentima povijesnih zasluga za opstanak hrvatskoga naroda, povijesne uloge 

predziđa kršćanstva za Europu i najkatoličkije zemlje u Europi. 

Ne samo da Crkva u analiziranom razdoblju nije razložno i analitički sagledavala 

nove “znakove vremena” (osiromašenje građana, pljačka nacionalnih resursa, nezaposlenost, 

kriminal, nesposobnost i nevoljkost političke elite da sve to zaustavi...) 

koji se tiču njenih vjernika koji su u Hrvatskoj u uvjerljivoj većini, nego je pokazivala 

i socijalnu neosjetljivost, apostrofirajući često probleme koji nisu bili ključni 

za hrvatsko društvo i njene vjernike. Briga za materijalne interese (povrat crkvene 

imovine, bavljenje dionicama, iznos koji dobiva iz državnog proračuna, rastrošnost, 

neumjerena gradnja velebnih objekata) dovela je Crkvu u nesklad s vlastitim 

samorazumijevanjem – evanđeoskom biti njena poslanja na zemlji i s koncilskom 

Crkvom koja služi i koja je duhovno utočište. 

Koliko su službene novine Katoličke crkve u Hrvatskoj zaista glas Koncila kada su 

u pitanju neki temeljni koncilski postulati koji se tiču dijaloga sa svijetom u kojem 

Crkva živi? 

Dijalog Crkve na četiri razine postulirane na Koncilu (unutarcrkveni dijalog, dijalog 

s drugim kršćanima, s nekršćanima, s nevjerujućima), rijetko je bio tema komentara. 

Unutarcrkveni dijalog nije se pojavio nijednom kao tema. Teološki pluralizam u 

Crkvi gotovo da i ne postoji, disonantni glasovi se neutraliziraju (niz je “slučajeva” 

koji o tome svjedoče). Dijalog s drugim vjerskim zajednicama kao tema gotovo ne 

postoji. Ni religijski pluralizam u društvu kao tema nije prisutan. Nevjerujući/ateisti/agnostici 

kao tema također ne postoje, osim generalno negativne konotacije 

ateizma u vezi s ateističkim ideologijama. 

Unatoč dominaciji katoličke vjere, stvarnost hrvatskoga društva danas ipak karakterizira 

pluralizam vjerovanja, vrijednosti i životnih stilova, a analiza komentara 

Glasa Koncila pokazuje da Crkva nema puno sluha za prilagođavanje takvom 

društvu. Diskurs Glasa Koncila (Crkve) svojstveniji je tradicionalnom društvu koje 

je bilo uniformnije sa socijalnoga i kulturnog stajališta. 


295


Literatura 


296 

1. Bajsić, V. (1972). Na rubovima crkve i civilizacije. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 

2. Boeckh, K. (1995). O crkvenom tisku u Hrvatskoj: Prikazivanje religije i nacije u Glasu 

Koncila. Crkva u svijetu, 30 (2):204–216. 

3. Borowik, I.; Marinović Jerolimov, D.; Zrinščak, S. (2004). Religion and Patterns of Social 

Transformation – or: How to Interpret Religious Changes in Post-Communism? U: 

Marinović Jerolimov, D., Borowik I., Zrinščak, S. (Eds.). Religion and Patterns of Social 

Transformation. Zagreb: Institute for Social Research in Zagreb, 9–19. 

4. Borowik, I. (2004). Religion and Civil Society in Poland in the Process of Democratic 

Transformation. U: Marinović Jerolimov, D., Borowik, I., Zrinščak, S. (Eds.). Religion 

and Patterns of Social Transformation. Zagreb: Institute for Social Research in Zagreb, 

125–139. 

5. Centeno, M. A. (1994). Between Rocky Democracies and Hard Markets: Dilemmas of 

the Double Transition. Annual Review of Sociology, 20: 125–147. 

6. Cifrić, I. (1995). Socijalno-ekološke orijentacije i odnos prema vjeri u kontekstu tranzicije. 

Socijalna ekologija, 4 (1):15–33. 

7. Cifrić, I. (1996). Tranzicija i transformacija – između norme i prakse. Socijalna ekologija, 

5(2):135–153. 

8. Cifrić, I. (1998). Tranzicija i transformacija. U: Cifrić, I. i suradnici (Ur.). Društveni 

razvoj i ekološka modernizacija. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo i Zavod za sociologiju 

Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 47–78. 

9. Črpić, G., Zrinščak, S. (2005). Između identiteta i svakodnevnog života: Religioznost 

u hrvatskom društvu iz europske komparativne perspektive. U: Baloban, J. (Ur.). U 

potrazi za identitetom: Komparativna studija vrednota: Hrvatska i Europa. Zagreb: 

Golden marketing – Tehnička knjiga, 45–83. 

10. Črpić, G., Jukić, J. (1998). Alternativna religioznost. Bogoslovska smotra, 68 (4):589– 

617. 

11. Franić, F. (1973). Putevi dijaloga. Split: Crkva u svijetu. 

12. Goldberger, G. (2006). From Antagonism to Establishment and Dominance: Re-construction 

of Church-State Relations in Croatia. U: Révay, E., Tomka, M. (Eds.). Eastern 

European Religion. Budapest, Piliscsaba: Pázmány Társadalomtudomány, 5.:149–169. 

13. Grubišić, I. (1997). Katolicizam i postkomunizam u Hrvatskoj. U: Grubišić, I. (Ur.). 

Crkva i država u društvima u tranziciji.: 157–166. 

14. Grünfelder, A. (2002). “Profil” crkve u Hrvatskoj. U: Weber, B. i Dvornik, S. (Ur.). Hrvatska, 

godinu dana nakon promjene – prva bilanca. Zagreb: Heinrich Boll Stiftung. 

15. Hodžić, A. (2000). Preoccupation with the “Other”. U: Skopljanac Brunner, S., Gredelj, 

S., Hodžić, A., Krištofić, B. (Eds.). Media and War. Zagreb: Centre for transition and 

civil society research. Belgrade: Agency Argument, 19–40. 

16. Juchler, J. (2000). Global Trends: The Transformation in Eastern Europe and European 

Unification. Dialogue and Universalism, 10 (12):33–59. 

17. Ivan Pavao II. (1992). Centesimus annus (Stota godina). Enciklika. Zagreb: Kršćanska 

sadašnjost. 

18. Jukić, J. (1993). Budućnost religije. Split: Matica hrvatska. 

19. Malović, S. (2004). Croatia. U: Petković, B. (Ed.). Media Ownership and its impact on 

media independence and pluralism. Ljubljana: Peace Institute, 119–140. 

20. Mandelbaum, M. (Ed.). (1996). Postcommunism: Four Perspectives. New York: Council 

on Foreign Relations Press. 

21. Marasović, Š. (1997). Crkva i država u komunističkim društvima. U: Grubišić, I. (Ur.). 

Crkva i država u društvima u tranziciji. Split: Hrvatska akademska udruga, 25–43.


22. Marinović Bobinac, A. (1991). Analiza sadržaja tiska malih vjerskih zajednica u Zagrebu. 

Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. 

23. Marinović Bobinac, A. (1993). Aktualnost dijaloga Katoličke crkve s nevjerujućima na 

razmeđu dva stoljeća. U: Bahtijarević, Š. (Ur.). Prilozi izučavanju nereligioznosti i ateizma. 

Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 37–46. 

24. Marinović Bobinac, A. (1995). Necrkvena religioznost u Hrvatskoj. Društvena 

istraživanja, 4/6:853–865. 

25. Marinović Bobinac, A. (1999). Urbanost pentekostalnih zajednica: socijalno-demografska 

obilježja zagrebačkih pentekostalaca. Sociologija sela, 37/4:407–425. 

26. Marinović Jerolimov, D. (2001). Religious Changes in Croatia: Some empirical Data 

from 1972, 1982 and 1999 in the Zagreb Region. U: Borowik, I., Tomka, M. (Eds). 

Religion and Social Change in Post-Communist Europe. Krakow: Zaklad Wydawniczy 

Nomos, 63–180. 

27. Mataušić, M.; Nikodem, K.; Črpić, G. (2001). Crkva i mediji. U: Aračić, P. (Ur.). Jeremija 

što vidiš? Crkva u hrvatskom tranzicijskom društvu. Đakovo: Biblioteka Diacovensia, 

53–76. 

28. Matijević, M. (2005). Recepcija Srba i Srbije u katoličkome vjerskom tisku 1980.-1991. 

godine. U: Graovac, I. (Ur.). Dijalog povjesničara-istoričara. Zagreb: Zaklada Friedrich 

Naumann, 9: 469–486. 

29. Melich, J. S. (2000). The Relationship Between the Political and the Economic in the 

Transformations in Eastern Europe: Continuity and Discontinuity and the Problem of 

Models. East European Quarterly, 34 (2):131–157. 

30. Melich, J. S. (2005). Breaking the Postcommunist Liminality: The Transformation Process 

in Eastern Europe. Demokratizatsiya: The Journal of Post-Soviet Democratization, 

13 (1):117–139. 

31. Neuendorf, K. A. (2002). The Content Analysis Guidebook. London: Sage Publications. 

32. Obad, O.; Goldberger, G. (2004). Who is to Blame? Discourse Analysis of Responsibility/Guilt 

in Croatian Daily Newspapers. Trans – Internet Journal for Cultural Sciences, 

Nr. 15, dostupno na: http://www.inst.at/trans/15Nr/02_3/obad15.htm. 

33. Offe, C. (2004). Capitalism by Democratic Design? Democratic Theory Facing the Triple 

Transition in East – Central Europe. Social Research, 71(3):501–528. 

34. Papa Pavao VI. (1979). Ecclesiam suam. (Crkvu svoju). Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 

35. Plačko, Lj. (1985). Djelovanje crkve i prihvaćanje religiozno-crkvene doktrine. Zagreb: 

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. 

36. Relja, R. (1998). Analiza sadržaja vjerskog tiska u vremenskom razdoblju od 1991. do 

1995. godine: Glasa Koncila, Kane i Karitasa. Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu, 

magistarski rad. 

37. Skledar, N. (1984). Dijalog kršćana i marksista. Beograd: Mladost. 

38. Sztompka, P. (2000). Cultural Trauma: The Other Face of Social Change. European 

Journal of Social Theory, 3(4):449–466. 

39. Šagi-Bunić, T. (1972). Ali drugog puta nema. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 

40. Šterc, J.; Bošnjak, B.; Bahtijarević, Š. (1971). Analiza vjerske štampe. Zagreb: Institut za 

društvena istraživanja u Zagrebu. 

41. Šagi, B. Z. (1997). Novi stavovi Katoličke crkve u odnosu Crkve i države. U: Grubišić, 

I. (Ur.). Crkva i država u društvima u tranziciji. 17–26. 

42. Tomka, M. (1995). The Changing Social Role of Religion in Eastern and Central Europe: 

Religious Revival and its Contradictions. Social Compass, 42 (1):17–26. 

43. Vereš, T. (1973). Filozofsko-teološki dijalog s Marxom. Zagreb: FTI DI. 

44. Vrcan, S. (1980). Studije i eseji iz sociologije religije. U: Vušković, B. i Vrcan, S. (Ur.). 

Raspeto katoličanstvo. Zagreb: Naše teme. 


297


45. Vrcan, S. (1985). Koncil i Katolička crkva u iskušenjima suvremenog doba. Pogledi, 15 

(3):19–30. 

46. Vrcan, S. (1998). O tranziciji s različitih uglova. Revija za sociologiju, 3–4:243–248. 

47. Vrcan, S. (2001). Vjera u vrtlozima tranzicije. Split: Glas Dalmacije – revija Dalmatinske 

akcije. 

48. Zrinščak, S. (2004). Religion and Society in Tension in Croatia: Social and Legal Status 

of Religious Communities. U: Richardson, J. T. (Ed.). Regulating Religion: Case Studies 

from Around the Globe. 299–318. New York: Kluwer Academic/Plenum Publishers. 

49. Županov, J. (2001). Industrijalizirajuća i deindustrijalizirajuća elita u Hrvatskoj u drugoj 

polovici 20. stoljeća. U: Čengić, D. i Rogić, I. (Ur.). Upravljačke elite i modernizacija. 

Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. 


298


Ankica Marinović Bobinac, Goran Goldberger 


e-mail: ankica@idi.hr, goran@idi.hr 


Glas Koncila – a True Mission or Simply a Name: Analysis of the 

Commentaries During the Period of Social Transition in Croatia 

Abstract 

In the text the authors discuss the transition period in Croatia and its social and religious 

changes. They explain the social context of the country where Catholicism has become an 

important part of the individual and collective identity and present the history of the Catholic 

Church in Croatia. The text presents the results (frequency and percentage) of analysed 

commentaries which appeared in Glas Koncila (a weekly newspaper of the Catholic Church) 

and their attitude towards dominant topics, such as the relations between the Church and 

the state, some political events, other religious communities, “Croatian themes”, reevangelization, 

the Vatican and the world, the actors of the transition period in Croatia from 1990 

to 2004. The working hypothesis has been confirmed: the Church was an active participant 

in some aspects of transitional changes and it showed different attitudes to themes and 

actors in the analysed periods. The frequency of dominant themes and actors was defined 

by the specific social transition in Croatia. The first period (1990–1994) was characterised 

by the war of independence and the creation of a national state. The Church supported the 

elected government and worked on the revival of the Croatian national feelings.“Croatian 

themes” and some social and political themes were equally present in the commentaries 

The second period (1995–1999) was marked by the end of the war, a very difficult political 

and economic situation, the Church support of the government, further strengthening of 

the national feelings, a serious criticism of the HDZ government towards the end of this 

period, President Tuđman’s death and the end of the HDZ largely authoritarian government. 

“Croatian themes” were mostly present in the commentaries. In the third period 

(2000-2004) the government changed, Croatia opened to reforms, global and integration 

processes. The Church was openly against the new,”left” government and criticized it much 

more strongly than in the previous period. Finally, it became more sensitive to “the changes 

in time” and started dealing, in its way, with “the sin of structures”: some political and social 

themes were almost ten times more present than “Croatian themes”. 

Actors who appear most frequently in the commentaries are the Church, the Pope and the 

Vatican, the government and the secular media. 

Key words: Croatia, period of transition, religious revival, the Catholic Church, Glas 

Koncila, commentaries, content analysis. 

Received in February 2008 

Accepted in February 2008 


299

UDK: 316.723:289(497.5) 


Rastafarijanstvo u Hrvatskoj 

Benjamin Perasović 

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Hrvatska 

E-mail: ben.perasovic@gmail.com 

SAŽETAK Namjera ovog rada jest istražiti rastafarijanstvo u Hrvatskoj, raznovrsne 

oblike pojavnosti rastafarijanskih uvjerenja i eventualnih duhovnih praksi. Rastafarijanski 

pokret nastaje na Jamajci tridesetih godina prošloga stoljeća, na temelju 

tradicije garveističkoga pokreta i propovijedanja Marcusa Garveyja. Garveyjeve riječi 

o “skoroj krunidbi crnog kralja” pripadnici rastafarijanskoga pokreta uzimaju kao 

proročanstvo koje se ispunilo u povijesnom događaju iz 1930. godine, kada je etiopski 

car Tafari okrunjen u kralja uzevši kraljevsko ime Haile Selassie. Ras kao riječ za 

cara, Tafari kao ime, uz starozavjetno Jah (Jahve) činit će najčešći uzvik rastafarijanaca 

i sažeto izražavati njihovo duboko uvjerenje o Mesiji koji se vratio, o Bogu koji 

će pomoći napaćenom crnom narodu da se oslobodi ropskih i neokolonijalističkih 

okova u svom povratku u Afriku kao Kraljevstvo Nebesko. Rastafarijanski pokret 

započeo je kao jamajkanski, ali se proširio u druge zemlje migracijama Jamajkanaca 

i širenjem reggae glazbe. Nekoliko generacija reggae glazbenika koristili su reggae 

kao glavni medij za vlastitu religioznost, za prenošenje poruka o Bogu, a okupljanja 

slična bogoslužjima odvijala su se često uz reggae glazbu. 

Upravo je univerzalna moć glazbe, uz praksu nastajanja subkulturnih životnih stilova 

na temelju glazbenih pravaca, mjesto posredovanja i mjesto začetka domaćih recepcija 

rastafarijanstva. Na osnovu sudjelovanja u raznovrsnim okupljanjima na domaćoj 

reggae sceni, uz intervjuiranje dvadesetak pripadnika scene i anketiranje tridesetak 

glazbenika koji čine reggae scenu, zaključuje se o postojanju rastafarijanskih uvjerenja 

u hrvatskom kontekstu. Dvije temeljne dimenzije iskazivanja rastafarijanstva u 

Hrvatskoj odnose se na klasične i našoj sredini poznate koordinate kršćanstva, s 

jedne strane, i suvremene oblike duhovnih praksi prisutnih u new age tradiciji, s 

druge strane. Rastafarijanstvo nije postalo jedinstvenom doktrinom ni u regiji svoga 

nastanka. Rastafarijanci nisu željeli izgraditi crkvu ni sličnu hijerarhijsku organizaciju, 

pa je prirodno da u Hrvatskoj također nalazimo samo elemente rastafarijanstva na 

različite načine povezane s reggae scenom i drugim scenama (sub)kulture mladih. S 

obzirom na dinamiku subkulturnih scena, (re)definiranja subkulturnih situacija, rastafarijanstvo 

nije čvrsto omeđeno područje, a dosadašnje istraživanje dokazuje njegovu 

snažnu prisutnost na nekim dijelovima hrvatske subkulturne i alternativne scene. 

Ključne riječi: rastafarijanstvo, reggae scena, (sub)kulture mladih, hrvatsko društvo. 

Primljeno: siječanj 2008. 





301


1. Uvod 

Šira javnost zapadnoga svijeta doznala je za rastafarijanizam preko prve međunarodno 

priznate zvijezde Trećeg svijeta – glazbenika, pjesnika i rastafarijanca 

– Boba Marleyja. 

Bob Marley, kao i većina drugih reggae glazbenika iz razdoblja širenja reggaea s 

Jamajke u druge zemlje, bio je pripadnik rastafarijanskog pokreta, koji uz svoju 

primarno religijsku dimenziju sadržava i druge, kulturno-političke dimenzije socijalnih 

pokreta. 

Popularnost reggae glazbe, njeno širenje i prepletanje s drugim glazbenim oblicima, 

prisutnost reggae subkulture u mnogim zapadnim zemljama, omogućilo je 

zainteresiranoj javnosti i izvan akademskih krugova upoznavanje s rastafarijanskom 

religioznošću, upravo zbog neraskidive povezanosti dobrog dijela reggaea s 

rastafarijanskom tematikom. 

Namjera ovoga rada jest istražiti postojanje rastafarijanstva u hrvatskom kontekstu 

i propitati raznovrsne oblike recepcije rastafarijanske duhovnosti na mjestima gdje 

se domaći akteri s tim fenomenom susreću. 

2. Ciljevi i metode istraživanja 


302 

S obzirom da slični radovi u Hrvatskoj ne postoje, i da tezu o postojanju rastafarijanstva 

(na dubljem nivou od preuzimanja dijela simbolike u kulturi mladih) nitko 

još u našoj sredini nije postavio, utvrđivanje postojanja i oblika pojavnosti rastafarijanstva 

predstavlja osnovni cilj istraživanja. Radom će se pokušati odgovoriti 

na pitanje kako i na koji način možemo govoriti o rastafarijanstvu u našoj sredini, 

odnosno kako i na koji način nastaju hrvatski rastafarijanski akteri. Istraživanje 

uključuje promatranje i sudjelovanje, intervju i anketu. Subkulture mladih godinama 

su predstavljale glavni predmet interesa autora ovoga rada, tako da istraživanje 

ne kreće od potrebe stvaranja mreža kontakata, ono ih podrazumijeva. Osim toga, 

postoje i domaće web-stranice, forumi u kojima raznovrsni akteri reggae scene 

raspravljaju, između ostalog, i o pitanjima religije, vjere, crkve, rastafarijanstva i 

srodnih tema, neposredno vezanih uz temu ovoga rada. Tijekom 2004. i 2005. 

godine sudjelovao sam u većini događanja/rituala reggae scene koja se u tom razdoblju 

širila i brojčano uvećavala. Tijekom 2006. napravio sam desetak intervjua 

s akterima scene zbog RIME 1 projekta kojeg je financiralo sveučilište u Warvicku, 

što se pokazalo korisnim za ovaj rad iako religioznost nije bila u prvom planu istraživanja. 

Na temelju dugogodišnjeg praćenja i poznavanja aktera mogao sam izdvo- 

1 RIME – trogodišnji projekt “Realising Indegenous Multiculturalism through Education”. 

Detaljnije na: www2warwick.ac.uk/fac/soc/sociology/research/current/rime/

B. Perasović: Rastafarijanstvo u Hrvatskoj 

jiti iz općeg uzorka reggae scene one koji prihvaćaju rastafarijanstvo na različitim 

razinama, pa ih intervjuirati za potrebe ovog rada, što je i učinjeno krajem 2007. 

godine. Također, kao mentor za izradu diplomskog rada Ane Petrović sudjelovao 

sam u prikupljanju podataka i strukturiranju uzorka koji se nije preklopio s ranije 

intervjuiranim osobama, a uključio je 30 glazbenika s reggae scene koji su ispunili 

anketu Životni stilovi muzičara u Hrvatskoj. 

3. Nastanak rastafarijanskog pokreta 

U hrvatskim sociološkim publikacijama prije 17 godina objavljen je rad Rastafarijanska 

utopija (Dubreta i Perasović, 1990.) u kojem je objašnjen nastanak rastafarijanizma. 

U navedenom radu govori se o počecima rastafarijanizma, od pokreta 

koji mu prethode (etiopijanizam, panafrikanizam i iznad svega pokret obilježen 

djelovanjem Marcusa Garveyja), preko tridesetih godina prošlog stoljeća kada je 

okrunjen Haile Selassie, do razvoja reggae glazbe koja je bila sredstvom i primjerenim 

oblikom prenošenja poruke od sedamdesetih godina 20. stoljeća pa sve do 

današnjih dana. Također, zbog varijacija u organizacijskoj, vrlo labavoj formi okupljanja 

rastafarijanskih vjerskih zajednica i zbog ukorijenjenosti rastafarijanstva u 

svakodnevnom životu, autori su analizirali aspekte izgleda rastafarijanaca, njihovu 

prehranu, odnos prema prirodi, jeziku, upotrebi kanabisa i glazbi. Ovdje je potrebno 

podsjetiti na nastanak i ključne točke rastafarijanizma da bismo uopće mogli 

problematizirati raznovrsnu recepciju u hrvatskom kontekstu. 

Marcus Garvey, rođen na Jamajci, predstavlja jednu od najutjecajnijih osoba u povijesti 

crnačkih pokreta. Bio je vođa pokreta za repatrijaciju (povratka u domovinu), 

a njegova organizacija U.N.I.A. (Universal Negro Improvement Association) brojala 

je dvadesetih godina prošlog stoljeća blizu pet milijuna članova. Osim što je bio 

propovjednik, nakon odlaska s Jamajke u SAD postaje i sindikalni vođa, aktivist 

obespravljenoga afroameričkog radništva. Njegov slogan “Afrika Afrikancima” bit 

će preuzet od strane brojnih antikolonijalističkih pokreta i drugih aktera, kako u 

Africi, tako i u zemljama u kojima su potomci robova počeli polako osvještavati 

vlastitu poziciju, porijeklo i perspektivu. Interpretirajući Bibliju u skladu s činjenicama 

o tamnoj puti “Božjeg naroda” i biblijskim dokazima o značaju Afrike kao 

kolijevke civilizacije, Biblija postaje uporište za povratak izgubljenog ponosa crne 

rase. Etiopija je u to doba bila sinonim za Afriku, a Garvey je svojom interpretacijom 

Biblije ukazivao na drevnu kulturu i mudrost, razvijenost civilizacije u Etiopiji/ 

Africi kada su Europljani bili “divljaci”. Garvey nije samo ukazivao na prošlost, na 

činjenice koje su vraćale ponos i dignitet porobljenim Afrikancima, nego je propovijedao 

i o budućnosti i o vremenu kada će se drevna mudrost afričkih civilizacija 

ponovno uzdići i iznova stvoriti na dobrobit crne rase. Kada je Garvey ponovno 

napuštao Jamajku 1916. godine, izgovorio je sljedeću rečenicu: “Uprite svoje oči u 

Afriku, tamo će uskoro biti okrunjen crni kralj, i on će biti Iskupitelj”. 

Četrnaest godina kasnije, u Etiopiji je princ Tafari okrunjen za kralja, što je bio 

događaj kojemu je Zapadni svijet pridao veliku važnost, a novoj kruni poklonile 


303


su se i sve ostale, počevši od engleske. Možemo lako zamisliti kako je taj događaj 

odjeknuo na Jamajci, ali i drugdje gdje su među raseljenim Afrikancima traga ostavili 

etiopijanistički i garveistički pokreti. Dokazi o ispunjenju proročanstva nisu bili 

sadržani samo u činjenici da je doista okrunjen crni kralj, koji je uzeo ime Haile 

Selassie (moć trojstva), nego su se dodatno osnaživali različitim nazivima kralja, 

kao npr.: “Kralj Kraljeva”, “Gospodar Gospodara”, “Osvajački Lav iz Judina plemena”. 

O povratku nečega velikog i zaboravljenog govorile su i tvrdnje kraljevske 

obitelji o neprekinutoj lozi još od kralja Solomona. Pošto se za princa rabila riječ 

“ras”, ras Tafari je zapravo Haile Selassie, pa možemo smatrati njegovu krunidbu 

temeljem za nastajanje rastafarijanizma. Percepcija tog događaja iz 1930., kao ispunjenja 

Garveyjeva proročanstva, kod jednog dijela Jamajkanaca stvorila je čvrst 

dojam o povratku Mesije, o ras Tafariju (Haile Selassie) kao živom Bogu, o skorom 

oslobođenju iz patnji ovakvog svijeta i povratku u Afriku kao u Kraljevstvo Božje, 

naravno na Zemlji. Ovakvi stavovi, ovo oduševljeno obogotvorenje etiopskoga 

kralja, ukidanje onostranosti i čekanja kraljevstva nebeskoga, utemeljenje crnoga 

kraljevstva i oslobođenja u sadašnjosti, u razdoblju kolonijalizma i svježih uspomena 

na ropstvo, svjedoči nam o jednoj specifičnoj socijalnoj i duhovnoj energiji, 

mobilizaciji, o nastajanju pokreta koji zovemo rastafarijanskim. Desetljećima kasnije, 

i dalje će biti primjerenije govoriti o pokretu i spontanosti, o rastafarijanstvu 

i vjeri, o duhovnoj praksi i socijalnom pokretu, a ne o crkvi ili čvrstoj religijskoj 

organizaciji. 


304 

Pokret koji je započeo na Jamajci nakon vijesti o crnoj kruni koju priznaje cijeli 

svijet, susreo se s represijom. Vlastima nije bio simpatičan pokret koji je slavio crnoga 

Boga, koji snažnu duhovnu komponentu spaja s principima pravedne borbe 

protiv ropstva, rasizma, kolonijalizma, pokret koji stvara svoje komune, zajednice i 

koji želi ovdje i sada, mimo svih drugih postojećih autoriteta, biti jedno s Bogom, 

prirodom i starim zakonima. Rastafarijanci su ovu civilizaciju i društvo u kome 

živimo nazvali Babylon, poistovjećujući se s Izraelcima i smatrajući kako će crna 

rasa izaći iz Babylona, kao što je izraelski narod pod vodstvom Mojsije izašao iz 

Egipta. Puštali su duge dreadlockse evocirajući Samsona, identificirajući se s lavom, 

lavljom grivom i ponosnim hodom. Samopouzdanje i samopoštovanje poraslo je 

već od prvih slika crnog kralja koje su novine objavile, a rastafarijansko uvjerenje 

nalagalo je potpuno uspravan hod i ukidanje ropskoga mentaliteta kod jamajkanskih 

potomaka robova koji su sada u potpunosti odbili poniznost i poslušnost 

bijelim kolonizatorima. Rastafarijanci su svoj pokret stvarali u teškim uvjetima 

– bili su premlaćivani i zatvarani, djecu su im izbacivali iz škola i nasilno šišali, 

oduzimali su im Biblije u kojima su bili označeni dijelovi koji ukazuju na činjenicu 

da je “pobijedio lav iz Judina plemena, Davidov izdanak, tako da može otvoriti 

knjigu i njezinih sedam pečata”, ili da “na svom ogrtaču na boku nosi napisano 

ime: Kralj Kraljeva i Gospodar Gospodara” (Dubreta i Perasović, 1990.:673). Najčešći 

uzvik rastafarijanaca, koji se i danas čuje na reggae koncertima širom svijeta 

jest Jah Rastafari, što zapravo znači da je ras Tafari/Haile Selassie – Bog. Ime koje 

su uzeli za Boga je ono iz Staroga zavjeta – Jahve (Jah). Rastafarijanizam se razvijao 

u uvjetima represije i kriminalizacije, uglavnom daleko od očiju javnosti izvan 

Jamajke. Velike migracije Jamajkanaca u Veliku Britaniju i SAD proširit će rastafari-


janski pokret preko granica regije u kojoj je nastao. No, prvi pravi val širenja počet 

će šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća s reggae glazbom koja je postala 

primjerenom glasnogovornicom pokreta, i ostala to do današnjih dana. 

Rastafarijanci nisu stvorili čvrstu organizaciju niti crkvu. Oni predstavljaju vjerski 

nadahnut širi društveni pokret, jednim dijelom i specifičnu kršćansku denominaciju. 

No element spontanosti, povezivanja pojmova Boga, prirode i čovjeka, i iznad 

svega mogućnost življenja onoga u što vjeruju, približava ih mnogim suvremenim 

društvenim pokretima koji uključuju različite duhovne prakse. Prisutnost vjere 

u svakodnevnom životu, nastojanje da se svakodnevni život prožme kršćanskim 

principima, poznato je danas kao “praktično kršćanstvo”, i na našim prostorima. 

No, drugi elementi rastafarijanskih nastojanja oko principijelnosti u svakodnevnom 

životu pripadaju tradiciji društvenih pokreta koje je sociologija nazivala alternativnim, 

utopijskim, emancipatorskim ili pak kontrakulturnim. S obzirom na 

materijalizam, militarizam i antiekološki karakter današnjega svijeta, mnoge su od 

oporbenjačkih tendencija povezane. Uostalom, Theodore Roszak (1978.) u svojoj 

studiji hipijevskih i brojnih drugih srodnih otpora američkom društvu s kraja 60-ih 

godina 20. stoljeća, ponudio je primjer ranih kršćana kao kontrakulturnih aktera 

koji su nakon obespravljenosti i progona uspjeli postati vladajućom kulturom u 

određenom prostoru i vremenu. No, rastafarijanci se nisu postavljali tako univerzalistički 

kako iz prethodnoga možda zaključujemo. Ne smijemo zaboraviti da 

nastaju u strogo rasnom kontekstu tek pronađenoga samopouzdanja potomaka porobljene 

i raseljene Afrike, pa tako dijele zajedničko područje s drugim pokretima 

koji su nazivani “afrocentričkim”, barem kada je riječ o klasičnom rastafarijanstvu. 

Iz garveizma su moguća oba puta, integracionistički i separatistički – očevi Martina 

L. Kinga i Malkolma X-a bili su garveisti. Rastafarijanstvo najčešće uključuje vegetarijanstvo, 

ekološku svijest, pa zbog spoja takvih načela i spremnosti za borbu, 

a ne samo za molitvu, nije nerazumljivo zašto je lik rastafarijanca bio pozitivnim 

simbolom mnogih novih socijalnih pokreta bjelačke, građanske mladeži zapadnoeuropskih 

društava. J. Owens (1976.), koji je istraživao rastafarijanski pokret na 

Jamajci, smatra da je priroda temeljno polazište rastafarijanskoga pogleda na svijet. 

Zbog imperativa prirodnosti rastafarijanci ne žele šišati kosu, niti jesti konzerviranu 

hranu, niti živjeti u gradovima. Osim upečatljivog izgleda (dreadlocks), odnosa 

prema prirodi, inzistiranju na zdravoj prehrani (I-tal food) i reggae glazbi. Uz sve 

navedeno postoje još dva aspekta svakodnevnoga života koja se ne mogu zaobići, 

a to su jezik i sveta biljka. Jezik je nastao u uvjetima kreolizacije engleskoga 

jezika i predstavlja rastafarijansku svijest o sebi, Bogu, kolonizatorima, korijenima 

i potrebi samoodređenja. Intervencijama u jezik rastafarijanci su intervenirali u 

društvenu stvarnost. Pogledajmo samo revolucionarnu transformaciju koju je doživjela 

povratna zamjenica za prvo lice jednine. Me u engleskom jeziku, po mišljenju 

rastafarijanskih aktera, označava podređenost i poniznost, ropsku poslušnost 

zahtijevanu i očekivanu od robovlasnika i kolonizatora (Me go me home, Me have 

me book i sl.), što je jednoga rastafarijanskog pjesnika dovelo do tvrdnje – “Me 

have no friends inna society, me still search for me identity”. Suprotno ovom Me, 

rastafarijancima je bilo jako važno naglasiti I i upotrebljavati taj oblik svuda, gdje 

god je moguće. Još češće taj se oblik upotrebljava kao I’n’I, što znači i “ja”, ali i 


305


“mi”, s odgovarajućim nastavcima tvoreći povratnu zamjenicu (I-self ). I and I (I’n’I) 

označava i jedinstvo svakog rastafarijanca s Rastafarijem, s Bogom. Jezikom jedne 

drukčije filozofske tradicije, moglo bi se reći, taj pojam znači i samosvijest (Dubreta 

i Perasović, 1990.:677). 

Sveta biljka (indijska konoplja, poznatija kao marihuana) često je bila povod kriminalizacije 

rastafarijanaca, no oni je nisu zbog toga prestali koristiti, kao što ni 

Jehovini svjedoci nisu prestali odbijati pozive u vojsku, iako su zbog toga godinama 

sjedili u zatvorima. Sveta se biljka koristi u obredne svrhe, u medicini, prehrani 

i drugim aspektima svakodnevnoga života. Rastafarijanci smatraju da je to prva 

biljka koja je izrasla na grobu kralja Solomona, pa je zato zovu (uz još brojna druga 

imena) biljkom mudrosti. Na Jamajci se indijska konoplja koristila i prije rastafarijanskoga 

pokreta, no oni su je učinili zaštitnim znakom vlastitoga pristupa u kojem 

se nije željelo pokleknuti pred prohibicionističkim zakonima Babylona, pa Leonard 

Barett (1982.) smatra da je to bio jedan od prvih oblika protesta i dokazivanja 

slobode od babilonskih zakona. 


306 

Rastafarijanska ikonografija redovito uključuje lavove, slike Selassiea, boje etiopske 

zastave (zelenu, žutu i crvenu), citate iz Biblije, slike Marcusa Garveyja, a 

dijelovi te ikonografije su zbog masovnih medija, glazbe, tržišta, te identifikacijskih 

kodova kultura mladih, danas planetarno prisutni, često potpuno izvan bilo 

kakvoga konteksta rastafarijanizma. Rastafarijanski pokret traje već skoro osamdeset 

godina, sa svojim različitim fazama, plimama i osekama, različitim tretmanima 

vlastodržaca i pokušajima manipulacija političkih stranaka na Jamajci. Smrt 

etiopskoga kralja nije pokolebala rastafarijance koji su proglasili da Jahve ne 

može umrijeti, ne obazirući se previše na analize Selassiea kao povijesne ličnosti. 

Većina autora smatra da se rastafarijanizmu ne može pristupiti kao jednoj doktrini. 

Rastafarijanizam je daleko od jedinstvenosti, sustavnosti i jednoznačnosti. 

Zbog toga je moguće da neki autori, promatrajući rastafarijanstvo iz perspektive 

sociologije religije u Velikoj Britaniji, (Wright, 1984.), uspoređuju ova vjerovanja 

s adventističkim i pentekostalnim crkvama, te Jehovinim svjedocima. Na drugoj 

strani postoje studije koje se bave rastafarijanstvom iz perspektive antikolonijalističke 

(čak antikapitalističke) borbe naroda Trećeg svijeta, navodeći primjere 

aktera koji su spajali rastafarijanizam i marksizam (Campbell, 1985.). Također 

nije nimalo slučajno da je Stuart Hall (1989.), kao jedan od začetnika kulturnih 

studija, navodio upravo rastafarijanski diskurs kao primjer artikulacije u svojim 

raspravama o postmoderni i artikulaciji. 

Do sada navedeno predstavlja samo ključne koordinate rastafarijanstva, bez ulaženja 

u različite oblike vjerskih povezivanja rastafarijanaca na Jamajci, poput 

Bobo Dreads zajednice (za koju se smatra da predstavlja radničku klasu i siromašne) 

ili zajednice Dvanaest plemena Izraelovih (koja predstavlja okupljanje 

rastafarijanaca srednje klase), ili na stotine drugih, rastafarijanstvom inspiriranih 

zajednica širom svijeta. Po strani je ostalo i analiziranje specifičnosti rastafarijanstva 

u uvjetima Velike Britanije, u jednom sociokulturnom kontekstu drukčijem 

od jamajkanskoga. No, ovdje nam je prije svega stalo do postavljanja pitanja o


rastafarijanstvu u Hrvatskoj, čemu prethodi pitanje, kako je uopće moguće da 

nešto tako specifično, povijesno i kontekstualno vezano uz Afriku, ropstvo, Jamajku, 

crnačku interpretaciju Biblije, ima stvarnu i djelatnu vezu s nekim akterima 

u hrvatskom društvu? 

4. Rastafarijanstvo u Hrvatskoj 

4.1. Nastanak reggae scene osamdesetih godina 20. stoljeća 

Odgovor na postavljeno pitanje treba tražiti u nastajanju (sub)kultura mladih, njihovoj 

komunikacijskoj i identifikacijskoj praksi. Također ne smijemo zaboraviti ni 

višeslojnu prisutnost kompleksne new age paradigme, niti odnos te paradigme s 

tradicionalnom i deklarativno masovno prihvaćenom paradigmom katoličanstva 

u Hrvatskoj. Iz potrebe objašnjenja valjanosti brojnih socioloških teorija o subkulturi 

i propitivanja primjenjivosti tih teorija (nastalih na tlu britanske i američke 

sociologije) u hrvatskom kontekstu (Perasović, 2002.), treba izdvojiti dvije bitne 

dimenzije. Prva se odnosi na postojanje dviju razina značenja pojma subkultura, 

dakle na neku konkretnu društvenu grupu, društvenoga aktera (klapu, škvadru, 

ekipu itd.), ali i na subkulturu kao simboličku strukturu. Druga bitna dimenzija 

također ima svoja dva dijela – s jedne strane riječ je o onom nasljeđu sociologije 

subkulture koje govori o svojevrsnom djelovanju koji nam se na prvi pogled 

može činiti pasivnim, poput procesa recepcije glazbe, a uključuje niz postupaka 

svijesti, osjećaja, prerade i pregrupiranja iskustva, zapravo jednog tipa spoznaje. 

S druge strane, a također u pojmu djelovanja, iz istog nasljeđa sociologije subkulture 

poznajemo svojevrstan rad na predmetima masovne kulture kojim pripadnici 

subkulturnih stilova preuzimaju, preoblikuju, rekontekstualiziraju značenja. S onu 

stranu klasnog determinizma možemo dosta toga iz ranih, ali još uvijek aktualnih 

radova birminghamske škole (Willis, 1978.; Hebdige, 1980.), preuzeti u hrvatski 

kontekst. Dok je klasni determinizam i želja za kritikom navodne pasivnosti hipijevskih 

druženja oko slušanja glazbe onemogućavao ponekad birminghamske 

autore u zaključivanju, njihove teze o raznovrsnom subkulturnom djelovanju na 

artefaktima masovnoga društva u potpunosti su primjenjive na ono što se kod nas 

događalo sa subkulturalizacijom dijela mladih. Također treba naglasiti neverbalnu 

dimenziju, držanje, geste i opći image, što se u doba masovnih medija brzo i 

lako prenosi bez nužnog poznavanja jezika zemlje iz koje neki subkulturni akteri 

dolaze. 

Glazba je vrlo moćan medij, bez obzira govorimo li o zapadnoj tradiciji tumačenja 

od predsokratovaca do Schopenhauera, o šamanskom bubnju koji omogućuje 

seljenje duše i astralna putovanja, ili o terapiji glazbom, pa sve do utjecaja glazbe 

na životinje. Poznavanje snažnoga utjecaja glazbe, uz pažljivu analizu procesa u 

kojem se događa prisvajanje glazbenih svjetova, primanje i preoblikovanje značenja, 

mogućnost da se na temelju glazbe (metaforički, ali i doslovno) zasnivaju 

životni stilovi i identiteti, omogućuje jedan dio potrebnog razumijevanja recepcije 

rastafarijanstva u Hrvatskoj. 


307


Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća, reggae glazba 

stiže u naše krajeve gdje već postoji rock kultura s pratećom infrastrukturom 

diskografskih kuća, prodavaonica ploča, glazbenih časopisa, klubova, domaćih 

bendova i gostovanja stranih, u većim ili manjim dvoranama. Tijekom osamdesetih 

pojavljuju se i prve reggae emisije (reggae session), domaći bendovi koriste reggae 

kao dio svoga glazbenog izraza (Haustor). Informiranost o reggae kulturi raste, 

organiziraju se i veći koncerti (Misty in Roots), uz nešto stalnije glazbene slušaonice, 

domaći ljubitelji putuju u druge zemlje donoseći nove informacije i iskustva s 

međunarodne reggae scene. U to vrijeme u Zagrebu studira i veliki broj studenata 

iz Afrike od kojih neki imaju kontakt s reggae glazbom i rastafarijanstvom. Valja 

naglasiti da je riječ o razdoblju fragmentacije subkulturnih stilova u Hrvatskoj, što 

je istovremeno praćeno i procesom specifičnog miješanja stilova i nastajanja afektivnih 

saveza na široj sceni. Osamdesete su doba novih društvenih pokreta, pa se 

reggae glazba i rastafarijanska ikonografija pojavljivala i na demonstracijama protiv 

atomskih centrala (posredovano katastrofom u Černobilu), i sličnim manifestacijama 

inspiriranim nastajućom zelenom paradigmom. Ako tome pridodamo i domaće 

odjeke suradnje britanskih reggae glazbenika s punk/hard core akterima, gostovanje 

Burning Speara u Ljubljani, možemo tvrditi kako je do kraja osamdesetih 

reggae glazba postala jednim od elemenata posredovanja životnoga stila domaćih 

subkulturnih aktera. 

To, naravno, ne znači automatsko preuzimanje rastafarijanske religioznosti, ali 

svjedoči o upoznavanju, interakciji, razmjeni, definiranju i redefiniranju subkulturnih 

situacija. Nitko nije mogao izbjeći određeni odnos prema rastafarijanstvu ako 

je riječ o uronjenosti u reggae scenu. Makar se radilo o odbijanju rastafarijanstva, 

moralo je postojati zapažanje, referiranje, uspostavljanje nekoga, ponekad i ambivalentnoga, 

odnosa prema dominantnim porukama većine reggae pjesama. Bilo 

bi nemoguće duže vrijeme slušati reggae glazbu, a ne zapitati se o čemu te pjesme 

govore, tim više što se u skoro svakoj nalazio uzvik – Jah Rastafari! 


308 

Tadašnju scenu karakteriziraju subkulture i alternativni pokreti, dominacija ljevičarskih 

i anarhističkih uvjerenja, uz obnovu hrvatskih nacionalnih osjećaja na 

jednom dijelu scene, (nogometni navijači također su prigrlili rasta ikonografiju, 

a punk osamdesetih se jednim dijelom izražavao i na stadionima). Teško bismo 

mogli argumentirati u prilog tezi da je širenjem reggae scene došlo i do širenja 

rastafarijanstva, posebno ako mislimo na klasične rastafarijanske ideje i slavljenje 

Hailea Selassiea, jer kakvoga bi smisla imalo vjerovanje o povratku u Afriku za 

mlade Zagreba ili Splita? Ipak, na sceni je bilo raznovrsnih modela prisvajanja 

ikonografije, tekstova, stvaranja granica stila, koje su i osobne granice do kojih 

netko ide. Primjerice, mnogi su pjevali na koncertima i u klubovima tada popularnu 

pjesmu “I love King Selassie” (Black Uhuru), ali je skoro nezamislivo bilo da 

netko stavi sliku etiopskoga kralja na zid svoje sobe. Također, došlo je i do prisvajanja 

ikonografije, dijela jezika i simbolike, pri čemu ovdje nije riječ o banalnom 

izdvajanju pušenja marihuane iz konteksta (što je ponegdje također bio slučaj), 

zadržanoga na nivou rasta trobojnice sa slikom lišća kanabisa, nego o prihvaćanju 

nekih metafora poput Babylona, nekih dijelova pozdrava i uzvika, gesti, prihvaća-


nja prirodne mistike, pozitivne vibracije, frizure, plesa. Poznato je kako su mladi u 

Poljskoj osamdesetih godina 20. stoljeća pod stegom komunizma, unutar ruskoga 

imperija, prigrlili reggae, stvorili scenu vlastitih bendova i zdušno pjevali kako 

“Babylon pada”, misleći pri tome na Moskvu, na vrh partije kao centar moći, kao 

njihovu sliku Babylona. 

Osamdesete su kod nas definitivno donijele nastanak reggae scene i protok informacija 

o duhovnoj pozadini te glazbe, specifičnom pokretu koji je progovarao iz 

većine tadašnjih (pa i onih najpoznatijih, Marleyjevih) reggae pjesama. Također je 

dio ikonografije i rastafarijanskoga pristupa životu bio prihvaćen od strane dijela 

subkulturnih aktera, uz različite razine razumijevanja i poznavanja konteksta, 

uključujući, kod maloga broja, snažnu identifikaciju s rastafarijanskim akterima 

kroz potpuno prihvaćanje reggae zvukova i vibracija, bez obzira na racionalne 

prigovore o nekonzistentnosti prihvaćanja religijskih simbola za aktere koji su bili 

inspirirani anarhizmom i ljevičarstvom. 

4.2. Devedesete godine 20. stoljeća i hrvatski rastafarijanski akteri 

Dok su osamdesete, pod utjecajem službene ideologije, uglavnom protekle u znaku 

teze o sekularizaciji, devedesete će puno više biti primjerene “povratku svetoga”, a 

teza o sekularizaciji (Marinović Jerolimov, 2005.; Jukić, 1988.) ozbiljno potkopana. 

U našem slučaju to znači da ćemo u devedesetim moći pobliže detektirati prve, 

ma kako malobrojne, pojave prihvaćanja rastafarijanstva, a također i posredovanja 

rastafarijanstva drugim oblicima, kako subkulturnih pripadnosti, tako i prakticiranja 

duhovnosti. 

Ovdje pod pojmom devedesetih godina podrazumijevam zapravo kraj devedesetih 

i ovih posljednjih sedam godina, kada je reggae scena obnovljena, a reggae doživio 

pravi revival, dok su skupine mladih ljudi počeli izgledati kao rastafarijanci. 

Naravno, nije riječ samo o frizuri, jer dreadlocksi su postali dio mode, a kod onih 

koji ne mare za modu mogu biti dijelom nekih drugih subkulturnih pripadnosti, 

poput punk/hc scene, neohipijevske scene, crust scene, a s malobrojnim (splitskim) 

primjerima čak i navijačke scene, ili sasvim osobnih afiniteta. Ovdje se pod “izgledati 

kao rastafarijanci” doista misli na ukupni dojam koji netko ostavlja, uključujući 

cjelokupan izgled, držanje, gestikulaciju, jezik, a onda, na temelju poznavanja 

aktera (i intervjuiranja), prepoznaje se i prihvaćanje rastafarijanstva kao vlastite 

religioznosti ili duhovnosti, odnosno prihvaćanje nekih dijelova rastafarijanskoga 

diskursa, kombiniranih s drugim sustavima vrijednosti koje čine nečiji identitet. 

4.3. Rast hrvatske reggae scene devedesetih godina 20. stoljeća 

Posljednjih deset godina u Zagrebu reggae scena proširila se i učvrstila u većoj 

mjeri nego što se to događalo osamdesetih godina, suprotno medijskoj mistifikaciji 


309


osamdesetih koji to razdoblje smatraju zlatnim dobom omladinskih klubova, rock 

kulture i srodnih (sub)kultura mladih. Dok je reggae glazba mogla napuniti veliku 

sportsku dvoranu jednom u razdoblju od nekoliko godina, što se znalo dogoditi u 

osamdesetim godinama upravo zbog rijetkih gostovanja i zbog postojanja šire rock 

publike koja je reggae doživljavala kao srodnu glazbu, u posljednjem razdoblju 

situacija se mijenja u korist manjih bendova i sound systema, ali s neusporedivo 

češćim (skoro svakotjednim) okupljanjima. Digitalizacija glazbe donijela je revolucionarne 

promjene u produkciji glazbe, uređaje koje su si nekad mogli priuštiti 

isključivo najveći i najbogatiji (poput Pink Floyda, primjerice), a danas stanu u 

prosječno računalo dostupno prosječnom džepu. Osim što je digitalizacija unaprijedila 

i demokratizirala stvaranje zvukova, što se posebno osjetilo u dub glazbi 

kao instrumentalnom i eksperimentalnom dijelu reggae scene (koji se ponekad 

od matice do neprepoznatljivosti udaljava), klasična izvedba reggae pjesama danas 

je ovisna o vokalima, dakle pjevačima koji upotrebljavaju unaprijed snimljene 

matrice za svoje nastupe. Sve navedeno olakšava i pojeftinjuje reggae gostovanja 

iz inozemstva, iako ne može u potpunosti zamijeniti iskustvo klasičnog benda 

na pozornici, što u reggae glazbi najčešće znači osam ili devet ljudi. No, sound 

system označava i približavanje party konceptu, gdje se odsutnost benda koji bi 

odsvirao svojih sat do sat i pol vremena nadomješta puno dužim puštanjem glazbe 

(uz pjevanje i proizvodnju zvukova i efekata tijekom nastupa), što obično znači 

šest ili sedam sati cjelonoćne zabave i svojevrsnoga rituala, za puno manje novca. 

Reggae scena u Hrvatskoj nije se odrekla klasičnih reggae bendova i periodično se, 

posebno u okviru pulskog seasplash festivala dovode veliki i poznati bendovi, ali 

za integraciju i profiliranje reggae scene veliku važnost imaju redovitost okupljanja 

i stalni termini koje su pojedini sound systemi zauzimali u domaćim klubovima i 

srodnim prostorima. Usporedbe radi, tijekom nekoliko mjeseci 2004. godine, samo 

u zagrebačkom SKUC-u, gostovalo je više ključnih reggae izvođača iz Engleske i 

s Jamajke, nego u svih deset godina koje se odnose na mistificirane osamdesete 

godine. RDK sound system, bass culture sound system, Kingston sound system, 

Jahstice sound system, Trip to Zion, samo su neki od poznatijih domaćih kolektiva 

okupljenih oko puštanja glazbe, organiziranja gostovanja, višeslojnog promoviranja 

reggae scene (uključujući i svakotjednu trosatnu emisiju na radiju). Postoje i 

domaći bendovi, poput međunarodno priznatog Radikal Dub Kolektiva, a scenu 

čine i splitski Stillnes, zagrebački Antenat, Brain Holidays i drugi. 


310 

Većina reggae izvođača koji su posjetili Hrvatsku nije odstupila od rastafarijanske 

religioznosti, pa su se, u pauzama između pjesama, poruke o Bogu (praćene više 

univerzalnim temama mira i ljubavi nego isključivo crnačkim temama povratka u 

Afriku), razmjenjivale sa sve informiranijom jezgrom hrvatske reggae publike. 

Rastafarijanstvo kao element posredovanja vlastitoga životnog stila, krajem devedesetih 

i početkom posljednjega desetljeća, uglavnom je vezano uz domaću 

subkulturnu i alternativnu scenu. Imamo i primjere susretanja domaćih aktera s rastafarijanstvom 

u inozemstvu (gdje su neki duže boravili) ili razmjene informacija 

i iskustva s malobrojnim Afrikancima koji u našoj zemlji privremeno ili stalno žive. 

Naravno, akteri prihvaćanja rastafarijanske duhovnosti (gdje se prihvaćanje najve-


ćim dijelom odvija kao subkulturno prisvajanje i posredovanje) nalaze se na široj 

reggae sceni, koja je raznolika i heterogena. Na jednom dijelu scene nesumnjivo 

postoji razumijevanje i simpatiziranje rastafarijanstva, no jedan drugi dio scene, 

bez obzira na prihvaćanje glazbe, ne pokazuje interes za takvim temama uopće, 

a posebno ne za eventualnom primjenom ili prisvajanjem specifične religioznosti 

i/ili duhovnosti. 

4.4. Neki aspekti razlika u vrijednostima na reggae sceni 

Postoji puno nijansi i oblika razlikovanja aktera na reggae sceni (kao i na mnogim 

drugim scenama subkulture mladih, alternativnih pokreta, afektivnih saveza) i nikako 

nije riječ o samo dva dijela niti o nekoj lakoj, mehaničkoj podjeli individualnih 

identiteta i životnih stilova koji se posreduju reggae glazbom. Također, postoje 

prepletanja aktera i različiti konteksti iz kojih dolaze na reggae scenu, a to se može 

vidjeti u glazbenom smislu, vrijednosnom, ili individualno-biografskom. Tako su 

neki godinama boravili na punk/hc sceni anarhističkih vrijednosti, neki na rock 

sceni, neki na techno sceni, nekima je reggae scena prva u životu na kojoj izgrađuju 

subkulturni stil i identitet. Ne smijemo zaboraviti ni mnoštvo onih koji povremeno 

sudjeluju u ritualima, zabavljaju se, ali nemaju naviku eksperimentiranja sa 

subkulturnim stjecanjem identiteta, što je oduvijek bilo rezervirano za statistički 

manjinske i marginalne brojke mladih. 

Kao što skoro svaku subkulturnu scenu obilježavaju procesi fragmentacije i njima 

suprotni, ali ponekad paralelni procesi crossovera i miješanja stilova, tako i reggae 

scenu obilježava fragmentacija koja neke dijelove scene jako udaljava, da bi ih na 

nekim festivalima druga struja djelomično spojila, bilo kao različite i autonomne 

aktere (ipak) zajedničke scene ili na glazbenom nivou miješanjem zvukova. Međutim, 

u slučajevima kada dođe do dubljih razlika u vrijednosnom i normativnom 

smislu, jaz se ne može tako lako prijeći, zapravo se ne prelazi nego se razvije 

prešutna tolerancija kako bi se izbjegli konflikti. O kojim razlikama je riječ? Na 

reggae sceni postoje različiti glazbeni stilovi i pravci – roots (stari i novi), dancehall 

(stari i novi), dub (stari i novi). Nadalje, često se po zvuku i produkciji razlikuju 

jamajkanska i britanska scena, postoje još i jungle, suvremeni dubstep, kao i brojne 

druge podvarijante primarnih, još sedamdesetih nastalih pravaca (lovers, raga, 

stari nyabingy stil itd.). Zbog dugogodišnjega (više od četrdeset godina) razvoja 

reggae glazbe i različitih naglasaka u pojedinim razdobljima (koji mogu naglašavati 

glazbenu i/ili vrijednosnu bliskost), reggaeu su srodne scene rock glazbe, hiphopa, 

punka (od Marleyjeve punky-reggae party do danas bilo je višegeneracijskih 

susreta), drum and bass glazbe, trance/ambient glazbe. Ponekad je opravdano 

postaviti pitanje o održivosti bilo kakvog zajedničkog nazivnika za neke glazbene 

pravce koji su krenuli od reggae forme, a završili na prilično udaljenim spektrima 

zvuka. Akteri subkulturne scene koji svoj identitet posreduju glazbenim stilovima i 

koji imaju razvijenu kulturu individualnoga i grupnog slušanja glazbe, osjetljivi su 

na varijacije u zvukovima, upravo zato što tvore osnovu identitetskih i afektivnih 

saveza. No, latentno konfliktna situacija postaje ozbiljnom kada se sa spektrima 


311



312 

zvukova povežu (ili mimo zvukova, s druge strane pristignu) vrijednosne razlike. 

Dobar primjer za takvu situaciju predstavlja konflikt oko tradicionalnih spolnih 

uloga, spolnih orijentacija i (re)prezentacije seksualnosti i muško-ženskih odnosa 

na zagrebačkoj reggae sceni. Činjenicu tradicionalizma, tradicionalnih spolnih 

uloga, latentnoga seksizma i konzervativizma ne možemo prikriti ni u najvećem 

dijelu reggae scene, ni u rastafarijanstvu. No poput čvrstih patrijarhalnih sustava 

u prošlosti, nasilje nad ženom bilo je manje dok je vlast muškarca bila neupitna, 

dok u doba društvenih promjena, s obzirom na djelomičnu uzdrmanost patrijarhata, 

potreba dijela muškaraca za podređivanjem i ponižavanjem žena raste. Tako 

je kompletan rastafarijanizam, kao uostalom i kompletno kršćanstvo (ili islam), 

između ostaloga, i priča o patrijarhatu i prevlasti muškarca. No stari rastafarijanci 

i dobar dio roots reggae produkcije izbjegavao je teme seksualnosti, oslanjajući se 

uglavnom na religijsko-borbene priče o padu destruktivnoga Babylona, povratku 

u Afriku, armagedonskom ratu, Danielu kojeg lavovi nisu dirali, o kralju i nadi, o 

rastafarijanskom bratstvu, o svetoj biljci, siromaštvu, hipokriziji suvremenoga svijeta, 

rasizmu, prirodnosti, potrebi molitve i čitanja Biblije “jedno poglavlje dnevno”, 

Marcusu Garveyju itd. Seksualnost je bila rezervirana za lovers rock i osim nekoliko 

Marleyjevih pjesama ne možemo naći puno drugih s temom muško-ženskih 

odnosa u prvoj generaciji rastafarijanskih reggae glazbenika. Autobiografska knjiga 

Marleyjeve supruge Rite (Marley i Jones, 2005.) pokazuje, uz svu potrebu za uljepšavanjem, 

kako je izgledalo unutar braka najpoznatijeg reggae rasta glazbenika na 

svijetu. Patrijarhalno usmjerenje neupitno je, no više je samorazumljivo nego što 

ima potrebu naglašavati podređenost dragih seksualnih objekata. Stari rastafarijanci 

poštovali su ženu onako kako se ona poštuje i u nekim drugim tradicionalnim 

(pa i poligamnim) kulturama neupitnoga patrijarhata. U suvremenom, amerikaniziranom 

jamajkanskom društvu s velikim rastom kriminala i nasilja na ulicama, na 

jednom dijelu reggae scene razvio se novi dancehall pravac unutar kojega postoji 

snažna struja dokazivanja maskulinizma i mačizma, ekstremna homofobičnost i 

seksizam. Pošto zagrebačku reggae scenu karakterizira prisutnost svih glavnih 

reggae struja, uz veze s već navedenim srodnim scenama, akteri koji su se socijalizirali 

na punkersko-anarhističkoj sceni i trenutno stoje iza nekih heavy-dub/roots 

reggae projekata, došli su u sukob s akterima kojima lovers rock i dancehall nisu 

strani i koji ne razmišljaju o seksizmu i patrijarhatu (kao ni većina drugih ljudi u 

Hrvatskoj). Povod za raspravu bio je jedan letak, no sličnih je rasprava bilo više. 

Na klupsku večer koju su u jednom razdoblju organizirali akteri (između ostalog) 

dancehall pravca, pozvani su i već spomenuti heavy dub/roots reggae akteri. 

Izrađena je pozivnica koja je s jedne strane pozivala na reggae večer u jednom 

tjednu, a s druge strane pozivalo se ljude na reggae večer sedam dana kasnije, u 

istom klubu. Na slici za heavy dub/roots reggae večer nalazila se mikseta i ostale, 

za izvođače neproblematične stvari. Međutim, na drugoj strani istoga letka nalazila 

se slika mlade djevojke u kupaćem kostimu, u izazovnoj pozi. To je aktere koji su 

trebali nastupati prve večeri razljutilo, došlo je do svađe i rasprave. Organizatori su 

tvrdili da se navedena slika ne odnosi na prvu večer nego na drugi tjedan, ali prvi 

akteri nisu htjeli da na istom letku na kojem je i njihovo ime, na drugoj strani bude 

takva slika, koja je njih asocirala na seksizam i na uobičajenu reklamnu prodaju 

proizvoda ženskim tijelom. Povišeni tonovi, svađa, nerazumijevanje, sukob različitih 

vrijednosti unutar scene koja nosi zajednički nazivnik, pa kasnije spuštanje


tona i šutljiva koegzistencija, ilustriraju prije iznesenu tvrdnju o tome kako akteri 

na reggae sceni koji ne mogu (glazbeno, vrijednosno, estetski ili osobno) raditi 

zajedno, uglavnom ni ne rade. Sukobi oko dancehall pravca odvijaju se svuda u 

svijetu. U liberalnom Amsterdamu rijetkost je zabrana nekog koncerta, pa ipak su 

nedavno zabranjena dva – hrvatskom Thompsonu i jamajkanskom rastafarijancu 

Sizzli (zbog homofobije). Organizatori koncerata jamajkanskih dancehall heroja 

u Europi, primjerice u Njemačkoj, moraju u ugovoru navesti da se neće izvoditi 

pjesme homofobičnoga i sličnog, problematičnog sadržaja, inače bi i tamo otkazali 

nastupe na kojima se očekuju deseci tisuća ljudi. 

4.5. Glavni diskursi na reggae sceni od nereligioznosti do rastafarijanstva 

Ono što je za našu temu dodatno zanimljivo jest činjenica da domaći akteri koji su 

izražavali otvoreno prihvaćanje rastafarijanske religioznosti ne pripadaju niti jednom 

glazbenom taboru (roots, dancehall, dub i sl.) u većini, nego pokrivaju sve 

glazbene pravce reggae scene, ovisno o pojedinačnim ukusima. Ljudi koje sam 

upoznao prilikom sudjelovanja u raznovrsnim reggae okupljanjima i koji su prisvojili 

mnogo rastafarijanskih izraza, dobili su nešto u držanju što me podsjetilo na 

posjete rastafarijanskoj zajednici Dvanaest plemena Izraelovih u Londonu, mogli su 

se naći i na roots i na dancehall i na dub događanjima posljednjih godina. Fenomen 

“hrvatski rasta” nije moguće odvojiti od šire reggae scene, od subkulturnih afilijacija 

koje se godinama isprepliću na domaćoj alternativnoj sceni, približavajući neke 

aktere vrijednostima ekoloških, akvarijansko-duhovnih, mirovnih, anarhističkih, 

“antiglobalizacijskih” društvenih pokreta ili ih od njih udaljavajući. Čak ni među 

onima koji otvorenije prihvaćaju biblijsku i molitvenu stranu rastafarijanstva nema 

potpune podudarnosti stavova. Ono što odmah možemo primijetiti jest ravnopravna 

zastupljenost oba spola. Žene su u nekim razdobljima razvoja domaće scene 

zapravo prednjačile u stvaranju rastafarijanskoga ugođaja i doslovnoga prenošenja 

rastafarijanskih vjerovanja u našoj sredini. Također, ono što se odmah uoči jest podudarnost 

vanjskog izgleda s poznatim rastafarijanskim izgledom, gdje nisu dovoljni 

samo dreadlocksi, nego i niz ukrasa, nakita, prirodnih materijala, simbola Afrike, 

zelenih, žutih i crvenih trobojnica, lavova, listova kanabisa itd. Međutim, ono što se 

ne može odmah uočiti jest postojanje aktera koji svojim vanjskim izgledom uopće 

ne sugeriraju ništa od rasta imagea, koji nemaju niti dreadove, niti ukrase, često niti 

jednu sitnicu koja bi odudarala od bilo kojega prosječnog, sportski i jednostavno 

odjevenoga studenta. Ali, na temelju razgovora i zapažanja o stalnom boravku na 

istoj sceni, može se pronaći duboka veza s rastafarijanstvom. “Mnogima je Selassie 

na ustima, a nije u srcu”, reći će jedan od takvih aktera, nezaobilazan u organizaciji 

reggae scene, ali nikakvim vanjskim obilježjima označen. 

“Čitam Bibliju, možda ne uvijek jedno poglavlje dnevno kako bi trebalo, ali čitam. 

Cijenim ljude po tome što rade, imaju li srca, a ne s čime se kite. Normalno, drago 

mi je vidjet trobojnice i lavove, ali to za dio ljudi može biti površno, svojevrsna 

šminka, mnogi ni ne razumiju o čemu je riječ. Puše travu i slušaju muziku, to je 

okej, ali nisu kršćani, nisu rastafarijanci po predanosti Bogu, kužiš?” 


313


Evo kako jedan drugi pripadnik iste scene, također bez dugih dreadova, s ponekim 

ukrasom u rasta bojama, odgovara na pitanje “Može li za sebe reći da je 

rasta”? 

“Pa, gledaj, ja nisam crnac, ako ćemo iskreno, mislim da su oni možda jedini, ono, 

pravi raste, ali pitanje je sad kol‘ko ‘ko i od njih, uopće u to vjeruje, onako, do kraja... 

A opet, slušam tu muziku, godinama već, prihvaćam sve to svim srcem, dugo 

sam u tome, možda sam ja više rasta od nekog ‘ko je samo crn i ta cijela spika mu 

je onako usput... a meni znači puno u životu, tu sam, ovaj, taj sam, jebi ga.” 

Na istoj sceni, s punim međusobnim uvažavanjem i čestim prijateljstvima među 

akterima, nalaze se i ovakvi stavovi: 

“Čuj, da se odma‘ razumijemo, meni je svaka religija sranje, baš svaka, zatupljivanje 

ljudi, hijerarhija, neke dogme i spika o spolovima i ... da sad ne pričam ali i 

kroz povijest, sama gomila smeća. Tako da ja ove što briju ful na Selassiea i samo 

na to, ono ... nije da ne volim, neka njih, ali nije to moja brija. Zapravo, bitno je 

kakav si čovjek, možeš ti brijat na ovo ili ono, tu ima super ljudi i mjuze i ja podržavam 

scenu, ali ne mogu ja sad brijat na Boga i te spike ...” 


314 

Među onima koji su na bilo koji način izabrali da im elementi rastafarijanstva čine 

dio stila i identiteta, uvijek će se naglašavati značenje glazbe, moć koju glazba ima 

u svojoj tjelesnoj i spiritualanoj dimenziji. Mnogi odgovori sadrže upućivanja na 

glazbu, kako se tko osjećao prilikom slušanja (i plesanja) određene pjesme, što se 

događalo u želucu u kojem se zvuk basa sasvim fizički osjećao, što u glavi, a što 

u duši. To nije slučajno jer glazba doista ima moć dovođenja čovjeka u ekstatička 

stanja, posebno u kombinaciji s ponavljanjem plesnih koraka, da ne govorimo o 

cijeloj tradiciji (prisutnoj u zapadnoj kulturi) kojom se glazbi daju mogućnosti da 

svojom harmonijom sugerira harmoniju prirode, čovjeka i Boga. Rastafarijanstvo 

u hrvatskim uvjetima možemo promatrati i kao element šire priče o duhovnim 

praksama. Bez obzira što mnoge rastafarijanske zajednice zapravo pripadaju kršćanstvu, 

i što će vam svaki od pripadnika ponoviti da morate čitati Bibliju jedno 

poglavlje dnevno, moguće je rastafarijanskom nasljeđu, upravo zato što se prenosi 

i posreduje reggae glazbom, u našim uvjetima (također i širim, europskim uvjetima) 

pristupiti i kao nasljeđu duhovnih praksi, gdje neke rastafarijanske molitve 

postaju mantrama, a mladi ljudi prihvaćaju spiritualni naboj sudjelujući u ritualima, 

okupljanjima uz glazbu i ples kao uz svojevrstan healing session ili meditaciju. To 

bi se nesumnjivo moglo ustvrditi za veći broj aktera na domaćoj sceni, iako postoje 

i oni koji rastafarijanstvu pristupaju doslovnije, naglašavajući (za mnoge od njih 

još od djetinjstva uspostavljene) kršćanske koordinate rastafarijanstva, obogaćujući 

opći i domaćoj sredini poznati kršćanski vokabular rastafarijanskom simbolikom. 

Evo izjave jedne od dugogodišnjih pripadnica reggae subkulture: “Čuj, dok sam 

bila mlađa prolazila sam kroz faze, ono, tražiš se, razne duhovne spike... bilo mi 

je važno ime neke spike i razni detalji, duhovne razine, recimo čak i kako se zove 

Bog, pa mi se mijenjalo raspoloženje i traganje i dokazi ovi, oni, ali sad brijem na


neki način šire, bitna je vibracija, nije bitno da li se Bog zove Bog, ili Isus, ili Krišna, 

ili Šiva, ili na koncu Selassie, jer Bog je jedna energija, jedna svjetlost, jedna 

ljubav. Najgluplje je brijat kako je tvoje ime za Boga bolje ili pravilnije od nekog 

drugog... a što se tiče rastafarijanizma... jednom sam se vratila doma s jako jako 

dobrog reggae događanja, bila je blizu zora, mislila sam pustit ću još koju stvar 

prije nego idem spavat, zamotat još jednu, i to je to, i onda me ponijelo, skupa s 

jednom pjesmom, da ponavljam Selassie... i ponavljala sam u ritmu. Mjuza je bila 

stala, a ja sam još ponavljala Selasi, Selasi, Selasi... i čovječe, odjednom me obuzela 

spoznaja da ja to cijelo vrijeme izgovaram – ISUS!” 

Ovih nekoliko izjava reprezentativno je za nekoliko glavnih tipova diskursa oko 

rastafarijanstva u Hrvatskoj, ali nikako ne iscrpljuje sve mogućnosti i različitosti subkulturnih 

posredovanja na reggae sceni. Prije zaključka o prisutnosti i pojavnosti 

rastafarijanstva u Hrvatskoj, promotrimo kako izgleda rastafarijanski diskurs koji 

se pokazuje kvantitativno manje prisutnim na sceni, ali kvalitativno i s obzirom na 

temu ovog rada višestruko zanimljivim 2 . 

“Ako voliš kralja, kralj voli tebe i to se osjeća.” 

“Možeš ti biti bogat, uzeti velike pare za koncert, ali ako je duh s tobom, to će se 

osjetiti, ako ti je srce u parama, to će se isto osjetiti i tvoj koncert neće imati takvu 

duhovnu snagu, neće biti dobar... uostalom kralj Solomon je bio jako bogat čovjek, 

ali njemu nije bilo primarno do bogatstva nego do mudrosti.” 

“Moja je zadaća na ovom svijetu služiti Bogu, prenositi poruku... ova reggae vibracija, 

ova poruka o Kristu kralju, o Haileu Selassieu, to je zapravo evanđelje, 

i to evanđelje uz prekrasnu glazbu. Selassie se neće sramiti onih koji se njega ne 

srame, sasvim sigurno, treba tražiti Boga svim srcem svojim i jasno i glasno reći 

Haile Selassie je moj spasitelj, moj kralj, jednako kako možeš reći i Isus Krist je moj 

spasitelj, moj kralj.” 

“Ja sam dijete ateističkih roditelja, nisam kršten ni išta slično, a rastafarijanstvo, 

koliko god to nekome smiješno bilo, predstavlja moj prvi pravi susret s religijom, 

bolje reći vjerom i spiritualnim iskustvom, jer nije to baš religija k‘o ove druge...” 

“Moji roditelji su katolici, onako k‘o većina, zapravo ih ne zanima Biblija detaljnije... 

na žalost, danas mnogi odbacuju Bibliju, a ja mislim da je Biblija temelj svega 

i da nas puno može naučiti.” 

“Svaki pravi rasta stavit će Božju slavu ispred svog ega, treba se odreći materijalističke 

strane života i živjeti po zapovijedima.” 

2 Riječ je o kompilaciji izjava iz razgovora sa troje aktera zagrebačke reggae scene, što predstavlja 

tip diskursa kojeg bi doslovno i sa istom strašću podržalo svega desetak pripadnika 

najužeg kruga stvaratelja scene. Većinu rečenica u ovom bloku izgovara osoba muškog 

spola, DJ i glazbenik, star 32 godine. 


315


“Rastafarijanstvo se razlikuje od klasičnog kršćanstva i po tome što kršćani, poput 

hipija, propovijedaju mir i ljubav, a mi se aktivno borimo protiv zla, netko i to treba... 

u čovjeku koji je pobožan stanuje sveti duh, u ovim drugima mogu stanovati 

neki zli, nečisti duhovi, zato je to borba, to nije igra, to je ozbiljna borba, reggae 

rasta kultura je križ na leđima.” 

“Poruka je u ovoj glazbi najvažnija, a poruka je jednostavna, riječ je o borbi dobra 

i zla, živimo u doba armagedona, sudnji dan se bliži i treba se pripremiti, treba ga 

dočekati čist. Treba prenositi znanje, što naučiš drugoga, to su ti duhovni plodovi, 

takvu ćeš djecu imati, to je ta poruka koja se vidi u glazbi koju netko pušta jer treba 

puštati čistu glazbu, roots and culture, glazbu koja čisti ljude, pročišćava, reggae 

zato izaziva mnoge jer to je glazba svjetla, glazba koja razmiče tamu, ali tama 

neće mirno gledati kako ju netko miče sa scene, zato je to borba.” 

“Knjiga otkrivenja je ključna za nas, za rastafarijanstvo općenito i za sve ljude, jer 

to je zapravo knjiga današnjih dana, posljednjih dana uoči sudnjeg dana... armagedon 

je, u stvari, već počeo...” 

“Povratak u Afriku, u Zion, to je zapravo povratak u edenski vrt, u Kraljevsto Božje... 

to ne znači doslovno geografski da ću ja putovati u Afriku, ali to se odnosi na 

stanje duha, na jedinstvo s Bogom... kao što pjeva Leroy Sibbles –‘We all belong to 

the garden of life’.” 

“Ovo što mi radimo, to je prenošenje poruke, to je rušenje kule babilonske, oslobađanje 

robova iz tamnice... Robovi su se povijesno oslobađali, ali je došao kapitalizam 

i materijalizam i opet porobio ljude, zato Marley i pjeva ‘Emancipate yourselves 

from mental slavery’ i mi svi sudjelujemo u tome, mi sviramo, bubnjamo, plešemo, 

to je poput jerihonskih trublji, to što mi radimo s glazbom i bubnjanjem, lupanjem, 

stupanjem, to je gaženje svega nečistog”. 

5. Zaključak 


316 

Teza o prisutnosti rastafarijanstva u Hrvatskoj verificirana je sudjelujućim promatranjem, 

intervjuima, a donekle i anketom. Rastafarijanstvo se pojavljuje u kontekstu 

reggae scene i reggae glazbe, bez obzira na raznolike glazbene pravce i potpravce 

široke reggae scene. U ritualima te scene, u stvaranju afektivnog saveza na temelju 

glazbe ravnopravno sudjeluju i akteri koji nisu religiozni i koji se jednim dijelom 

gnušaju svih oblika religioznosti. 

Na temelju izjava i ponašanja samih aktera, možemo zaključiti da postoji diskurs 

nereligioznosti, unutar kojega postoje različite razine tolerancije prema religijskom 

govoru uopće, zatim diskurs prihvaćanja duhovnosti, zajedničkih glazbenih i plesnih 

rituala, opet s različitim razinama tolerancije prema klasičnijem religijskom 

govoru, i na kraju diskurs religioznosti (koji se sam više voli nazivati vjerom nego


religijom) i prihvaćanja rastafarijanstva kao vlastite vjere i duhovne prakse. Eksplicitno 

prihvaćanje rastafarijanstva kao kršćanske denominacije zastupa najmanji 

broj aktera, iako će glazbu sa strogo određenim rastafarijanskim porukama poštovati 

(i aktivno reproducirati) skoro svi, uključujući i protivnike religije. 

Ako ostavimo po strani nereligioznost (gdje se pojavljuje i protureligijska orijentacija), 

i promotrimo detaljnije raznovrsno prihvaćanje rastafarijanstva, uočit ćemo 

neke konstante. 

S jedne strane, tu su već postojeći kršćanski referentni okviri, od katoličanstva do 

brojnih manjih kršćanskih vjerskih zajednica, i, s druge strane, različiti oblici new 

age prisvajanja duhovnosti koja može kod raznolikih aktera biti povezana čak i s 

tradicijama ekoloških, mirovnih ili srodnih društvenih pokreta. Također je važno 

poznavati bricolage i stalna (re)definiranja stila i identiteta u subkulturi, mogućnost 

prihvaćanja nekih dijelova rastafarijanstva (poput ekološke svijesti, držanja, vegetarijanstva, 

kanabisa, buntovnosti, spiritualnosti), a odbacivanja nekih drugih, ili, 

prihvaćanja upravo tradicionalizma, stalne starozavjetne tematike, osjećaja nadolazećeg 

armagedona i sudnjeg dana, čitanja Biblije – poglavlje dnevno, usvajanja biblijske 

terminologije i interpretiranja suvremenosti u skladu s tom terminologijom i 

simbolikom. Kombinacije su raznovrsne i mijenjaju se s obzirom na komunikaciju 

i interakciju u vremenu i prostoru (su)kultura mladih i alternativnih pokreta. Broj 

aktera o kojima je ovdje riječ, ako govorimo o Zagrebu, kreće se od pedesetak do 

stotinu pripadnika jezgre koja aktivno oblikuje scenu, (među kojima je značajan 

broj doživio rastafarijanstvo kao vlastitu duhovnost), nakon čega je još stotinu do 

dvije stotine ljudi moguće lako mobilizirati za događanja na reggae sceni. Nakon 

toga postoji širi krug simpatizera i ljubitelja glazbe koji može, prilikom nekog koncerta, 

narasti i na nekoliko tisuća. 

Životni stilovi mladih koji su primarno nastali na reggae sceni razlikuju se od 

nekih drugih i po opuštenoj atmosferi koja krasi njihove rituale i okupljanja, bez 

nasilja i napetih situacija. Reggae scena u cijelosti, a posebno onih nekoliko stotina 

stvaratelja subkulturnog stila, pravi su predstavnici domaće (između svih peace, 

eko, tribal, anarho, spiritual, ganja i srodnih određenja) neohipijevske scene sa 

puno nižim razinama nasilničkog ponašanja od većine drugih subkulturnih scena 

ili od svakodnevnog života u našem društvu uopće. Među akterima koji oblikuju 

scenu nisu nužno ni isključivo muzičari u klasičnom smislu, nego šira grupa podrške 

organizaciji, ljudi koji dizajniraju plakate, pozivnice, DJ-i, svi oni koji sudjeluju 

redovito u ritualima (partiji, koncerti, slušaonice, festivali) i doprinose sceni i vibraciji 

kako konkretnim radom, tako i vlastitim osobnostima, držanjem, simbolima, 

neverbalnom komunikacijom, plesom. Ipak, ovdje smo imali mogućnost propitati 

utjecaj reggae glazbe na same glazbenike, sličnosti i razlike reggae glazbenika s 

drugim kolegama, s obzirom na istraživanje koje je Ana Petrović (2007.) provela 

među 220 muzičara u Hrvatskoj, podijeljenih na sedam glazbenih izraza i pripadnih 

scena: jazz, folklor, punk, metal, rock, hip-hop i reggae. Na samom početku 

istraživanja postojala je teza po kojoj će glazbenici biti više slični jedni drugima 

nego što će se oštro podijeliti po razlikama koje češće forsiraju mladi sljedbenici, 


317


izgrađujući svoje subkulturne stilove i identitete. Međutim, istraživanje je pokazalo 

kako postoje statistički značajne razlike, kako svaki od navedenih glazbenih pravaca 

(i njegovih djelatnih aktera, bendova) mogu definirati zasebne životne stilove, 

dakle glazba u ovom slučaju izravno utječe na formiranje životnog stila. Pogledajmo 

nekoliko osnovnih obilježja reggae muzičara: prosječna dob je 26 godina, većinom 

su visokog obrazovanja kao i njihovi roditelji, koji uglavnom žive u bračnoj 

zajednici (23% razvedenih). Komunikaciju s roditeljima smatraju uglavnom uspješnom. 

Negativan stav imaju prema crkvi, politici, skinheadsima i teškim drogama, 

prema alkoholu i braku su neutralni, a pozitivno gledaju na obitelj, vjeru u Boga, 

kulturne običaje, lake droge (kanabis), društva za zaštitu životinja i ekologe. Takvi 

stavovi ih u jednom dijelu (primjerice, kad je riječ o pozitivnom prihvaćanju kanabisa) 

približavaju drugim scenama, u navedenom slučaju hip-hopu, ali ih u slučaju 

visoko vrjednovane vjere u Boga približavaju sceni folklora (Petrović, 2007.:62.). 

Rezultati tog istraživanja pokazuju, dakle, da hrvatski reggae glazbenici nisu ostali 

imuni na vjerske poruke koje snažno odjekuju reggae glazbom, dok njihov pozitivan 

stav prema vjeri u Boga, a negativan prema crkvi, podsjeća na riječi Sinead 

O’Connor, koja se na svom albumu zahvaljuje rastafarijanskim glazbenicima što su 

“oslobodili Boga od religije”. 

Literatura 


1. Barret, L. (1982). The Rastafarians. London: Heinemann. 

2. Campbell, H. (1985). Rasta and Resistance. London: Hansib. 

3. Dubreta, N.; Perasović, B. (1990). Revija za sociologiju, 21 (4):671–680. 

4. Hall, S. (1989). O postmodernizmu i artikulaciji. Naše teme, 9. 

5. Hebdidž, D. (1980). Potkultura: značenje stila. Beograd: Rad. 

6. Marinović Jerolimov, D. (2005). Društvene i religijske promjene u Hrvatskoj: teorijskohipotetski 

okvir istraživanja. Sociologija sela, 168 (2):289-303. 

7. Marley, R.; Jones, H. (2005). No woman no cry: moj život s Bobom Marleyjem. Zagreb: 

Naklada Ljevak. 

8. Jukić, J. (1988). Povratak svetoga. Split: Crkva u svijetu. 

9. Owens, J. (1976). Dread. Kingston: Sangster Book Stores Ltd. 

10. Perasović, B. (2002). Sociologija subkultura i hrvatski kontekst. Društvena istraživanja, 

11 (2–3):485–498. 

11. Petrović, A. (2007). Životni stilovi muzičara u Hrvatskoj. Diplomski rad. Hrvatski studiji 

Sveučilišta u Zagrebu. 

12. Roszak, T. (1978). Kontrakultura. Zagreb: Naprijed. 

13. Wilis, P. (1978). Profane Culture. London: Routledge and Kegan Paul. 

14. Wright, C. (1984). Cultural Continuity and the Growth of West Indian Religion in Britain. 

Religion, 14337–356. 

318



Benjamin Perasović 

Ivo Pilar Institute of Social Sciences, Zagreb, Croatia 

E-mail: ben.perasovic@gmail.com 

Rastafarianism in Croatia 

Abstract 

The aim of the paper is to look at the Rastafari movement in Croatia, its beliefs and possible 

spiritual practices. The Rastafari movement emerged in Jamaica in the 1930s and its roots 

can be traced back to the tradition of Marcus Garvey’s movement and preaching. For the 

Rasta adherents Garvey’s words about the “forthcoming coronation of the black king” are 

a prophecy which was fulfilled in 1930 when the Ethiopian king Tafari was crowned and 

took the royal name of Haile Sellasie. “Ras” meaning king, the name Tafari and Jah from 

the Old Testament is the most frequent exclamation used by the Rastafarians to express 

their deep belief in the Messiah who has come back, in God who will help the suffering 

black people to free themselves from slavery and neocolonial chains and return to Africa, 

the Heavenly Kingdom. The Rastafari movement was originally Jamaican but with Jamaican 

migrations and reggae music it has spread to other countries. For several generations of reggae 

musicians music has been the principal medium through which they have talked about 

their religion and passed their messages about God; gatherings similar to religious services 

have been accompanied by reggae music. 

Croatian Rastafarians owe their beginning to the universal power of music and the practice 

of starting subcultural lifestyles based on various music styles. If we look at their presence 

on the domestic reggae scene and interviews with some twenty members of the scene plus 

about thirty reggae musicians, we can conclude that Rastafarian beliefs exist in Croatia. 

They are basically expressed in the classical and familiar Christianity on the one hand, 

and in modern forms of the New Age spiritual practices on the other. The Rastafari movement 

has never become a unique religious doctrine even in the country of its origin; the 

adherents have never wanted to build a church or a similar hierarchical organization. It is 

therefore natural that in Croatia there are only some elements of the movement linked to 

the reggae and other subculture scenes of the young people. In view of their dynamics 

and (re)defining of subcultural situations, it is obvious that Rastafarianism is not a clearly 

defined area. However, the survey so far shows its remarkable presence in some parts of 

the Croatian subcultural and alternative scene. 

Key words: rastafarianism, reggae scene, (sub)culture of the young people, Croatian 

society. 

Received in January 2008 



319

UDK: 159.922-053.2/.6:211 

Pregledni rad 

Koncept Boga i religioznosti kod djece i 

adolescentata u istraživanjima Piagetovog, 

Kohlbergovog i postpiagetovog kognitivnog 

pravca 

Ilija Živković 

Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu 

e-mail: frailija@gmail.com 

SAŽETAK Rad pruža sažeti uvid u segment istraživanja literature, pretežno anglosaksonskog 

znanstvenog svijeta posljednjih pedesetak godina, o konceptu religioznosti 

i Boga kod djece i adolescenata. U pregledu literature polazi se od konceptualnih 

pristupa Piagetovog i postpiagetovog modela kognitivnog razvoja, te Kohlbergovog 

modela moralnog razvoja, predstavljenih u radovima pionira ovakvoga pravca 

istraživanja Fowlera i Goldmana, te njihovih sljedbenika. Pokušava se u najkraćim 

crtama sažeti zaključke istraživanja percepcije religije i religioznih pojmova kod 

djece do treće godine života, zatim koncept Boga i duhovnosti kod djece od treće 

do šeste godine, religioznost i predodžba Boga u razdoblju srednjeg djetinjstva, te 

poimanje religioznosti i duhovnih koncepata u razdoblju adolescencije. Rad pokazuje 

kako evolucija shvaćanja religioznih koncepata odgovara evoluciji psihološkog 

razvoja djeteta. Ovim radom prati se razvojni proces percepcije Boga i religioznosti, 

polazeći od animističke i antropomorfističke predodžbe Boga pa do razvoja osjećaja 

i shvaćanja transcendentalnog pojma Boga i religioznosti. 

Ključne riječi: percepcija Boga, koncept religioznosti, animistička religioznost, 

antropomorfistička religioznost, kognitivni razvoj, Piaget, Kohlberg. 

Primljeno: studeni 2007. 

Prihvaćeno: prosinac 2007. 

1. Uvod 

Područje psihologije religioznosti te razvoj koncepta religioznosti, pogotovo koncepta 

Boga, znanstvena je tema kojom se hrvatska psihologija donedavno gotovo 

nije niti bavila, a i ono što je u posljednje vrijeme objavljeno (Ćorić, 1997.) samo 

je slab uvid u ogroman opus istraživanja koja su u zapadnom svijetu rađena u 




321


posljednjih pedesetak godina. U anglosaksonskom svijetu znanosti koncepti religioznosti 

vrlo su popularne teme kognitivne psihologije već od kraja 1940. godine. 

Cilj je ovoga rada dati mali uvid, odnosno kratak pregled izrazito brojnih znanstvenih 

radova objavljenih prvenstveno na engleskom jeziku, te se zaustaviti na jednom 

segmentu istraživanja posvećenom konceptu Boga kod djece i adolescenata. 

Namjera je autora pružiti, u jednom sažetom prilogu, elementarne natuknice kako 

djeca različitih uzrasta doživljavaju Boga, molitvu i na koji način mogu razumjeti 

religiozne obrede i rituale. 

Ponajprije ćemo dati kratki uvod u postojeća istraživanja usmjerena na kognitivni 

pravac psihologije. Ukazat ćemo na temeljna istraživanja usredotočena na koncept 

Boga, dok će glavni dio ovoga rada biti posvećen religioznoj percepciji djece u 

prvim godinama života, konceptu Boga i duhovnosti kod djece od treće do šeste 

godine, predodžbi Boga u srednjem djetinjstvu, te religioznosti i konceptu Boga 

kod adolescenata. 

2. Kratak pregled literature glede koncepta religioznog razmišljanja 

U posljednjih pedesetak godina brojna su istraživanja razvojnih psihologa usredotočena 

na koncepte religioznog razmišljanja u najranijim razdobljima djetinjstva 

pa do adolescencije. Istraživanja, koja su predmet ovoga rada, uglavnom su 

provedena na temelju triju konceptualnih pristupa razvojnoj psihologiji: Piagetovom 

modelu kognivitnog razvoja 1 , Kohlbergovom modelu moralnoga razvo- 


322 

1 Piaget je teoretičar faza kognitivnog razvoja. Prema njegovu shvaćanju sva djeca prolaze 

kroz iste stupnjeve kognitivnog razvoja jednakim redoslijedom. Svaki stupanj kvalitativno je 

različit oblik funkcioniranja. Strukture koje su svojstvene svakom stupnju određuju djetetov 

uradak u širokom rasponu situacija. Senzomotoričko razdoblje predstavlja prve dvije godine 

života. Početne sheme novorođenčeta su jednostavni refleksi. Postupno se ti refleksi kombiniraju 

u veće, fleksibilnije jedinice aktivnosti. Znanje o svijetu ograničeno je na tjelesnu 

interakciju s ljudima i objektima. Tijekom faze predoperacijskog razdoblja, od otprilike druge 

do šeste godine, dijete počinje upotrebljavati simbole kako bi kognitivno reprezentiralo 

svijet oko sebe. Riječi i brojevi zauzimaju mjesto objekata i događanja, a akcije koje su se 

nekada morale izvoditi fizički sada se mogu izvoditi mentalno, upotrebom unutarnjih simbola. 

Dijete u predoperacijskoj fazi razvoja nije, međutim, još vješto u simboličkom rješavanju 

problema, što je vidljivo u različitim propustima i zabunama, u djetetovim pokušajima 

razumijevanja svijeta oko sebe. Mnoga od tih ograničenja dijete prevladava kada dostigne 

razdoblje konkretnih operacija, koje traje približno od šeste do jedanaeste godine. Djeca u 

razdoblju konkretnih operacija mogu izvoditi mentalne operacije na česticama znanja koje 

posjeduju. Te mentalne operacije dopuštaju jednu vrstu logičkog rješavanja problema koja 

nije bila moguća tijekom predoperacijskog razdoblja. Završni stupanj kognitivnog razvoja 

je razdoblje formalnih operacija, koji se proteže od otprilike jedanaeste godine do kraja 

života. Ovo razdoblje uključuje sve više stupnjeve apstraktnih operacija koje ne zahtijevaju 

konkretne objekte ili materijale. Najjasniji je primjer takvih operacija sposobnost razumi-

I. Živković: Koncept Boga i religioznosti kod djece i adolescentata ... 

ja 2 i, najnovijem, postpiagetovom modelu kognitivnog razvoja, predstavljenom 

u radovima Fowlera i Goldmana. 

Postoje i brojna istraživanja freudovaca i neofreudovaca (Kay i Ray, 2004.; Loewenthal, 

2002.) koja su uglavnom usredotočena na koncept Boga i religije s obzirom na 

razlike u spolu – polazi se od Freudovih psihoseksualnih faza 3 u kojima “Edipov 

kompleks” i dinamika unutarnjeg života formiraju psihološke mehanizme koji će 

se nositi s društvenom realnošću. U tom kontekstu dječaci imaju tendenciju doživljavati 

Boga kao strogog oca dok djevojčice Boga doživljaju više kao objekt ljubavi. 

Budući da mnoga empirijska istraživanja nisu mogla potvrditi Freudovu teoriju 

(Kay i Ray, 2004.), istraživanja ovoga pravca samo ćemo povremeno dotaknuti dok 

ćemo detaljnije slijediti razvoj istraživanja Piagetovog, Kohlbergovog i postpiagetovog 

kognitivnog pravca. 

Sistematsko psihološko istraživanje religioznog razmišljanja i religioznih pojmova 

započeli su David Elkind (1971.) i Roland Goldman (1964.). Elkindova istraživanja 

usmjerena su na razvoj pojmova religioznog identiteta i molitve kod djece i 

adolescenata, dok su se Goldmanova više odnosila na razvoj shvaćanja biblijskih 

prispodoba kod djece i adolescenata. Istraživanja i jednog i drugog provođena su 

u obliku intervjua, no rezultati su se analizirali po modelu Piagetovih faza kognitivnog 

razvoja. Prema ovom modelu djeca prolaze kroz “intuitivnu” fazu u kojoj 

religiozni identitet doživljavaju kao nešto što im je darovano od Boga i njihovih 

roditelja. Molitva se sastoji od “recepata” putem kojih se ispunjavaju osobne želje, 

jevanja događaja ili odnosa koji su samo mogući za razliku od onih koji stvarno postoje. 

Drugim riječima, osoba je u stanju mentalno razmatrati sve načine na koje se određeni 

objekti mogu kombinirati, ili su u stanju rješavati probleme kognitivnim ispitivanjem svih 

načina na koje se tom problemu može pristupiti (usp. Živković, 2001.). 

2 Kohlbergov model moralnog prosuđivanja sastoji se od tri stupnja: pretkonvencionalni 

(preddogovorni) stupanj je prvi od tri stupnja; drugi je konvencionalni (dogovorni) stupanj, 

a treći je post-konvencionalni ili autonomni stupanj. Iako se dijete na pretkonvencionalnom 

stupnju često dobro vlada i prihvaća kulturne oznake za dobro i loše, ono ih tumači pomoću 

njihovih fizičkih posljedica (kazne, nagrade, izmjena usluga) ili pomoću fizičke moći 

osoba koje izriču pravila i odredbe dobrog i lošeg. Drugi ili konvencionalni stupanj može 

se još nazvati konformističkim. Osoba koja se nalazi na ovom stupnju smatra kako je samo 

po sebi vrijedno da se opravdaju očekivanja i pravila svoje obitelji, grupe ili nacije. Ona se 

nastoji prilagoditi redu te održati, braniti i opravdati ovaj red. Postkonvencionalni stupanj 

se odlikuje krupnim napretkom k autonomnim moralnim principima, čija je vrijednost i 

primjenjenost nezavisna i od autoriteta grupa ili osoba koje ih poštuju i od identifikacije 

pojedinca s tim osobama ili grupama (usp. Živković, 1997.). 

3 Freud faze ljudskog razvoja naziva psihoseksualnim kako bi naglasio da proces sazrijevanja 

seksualnog instinkta ostavlja posebne pečate na razvijajuću psihu i osobnost. Razlikuje 

pet faza: oralnu – od rođenja do prve godine života, analnu – od prve do treće godine 

života, faličnu – od treće do šeste godine života (obilježenu Edipovim, Orestovim i Elektrinim 

kompleksima), razdoblje latencije – od šeste do dvanaeste godina života i genitalnu 

fazu – od dvanaeste godine pa do kraja života (usp. Živković, 2001.). 


323


dok se u interpretaciji biblijskih priča pokazalo da su dječji koncepti nesistematični, 

fragmentarni i nekonzistentni. 

U otprilike sedmoj godini života dječji koncepti religioznosti poprimaju odlike Piagetove 

faze “konkretnih operacija”. U ovom razdoblju djeca religiozni identitet povezuju 

s posebnim oblicima ponašanja, rodbinom, načinom oblačenja, molitvom i 

specifičnim kultnim aktivnostima. Biblijske priče tumače na konkretan način opisujući 

Boga kao osobu s ljudskim kvalitetama, moćnoga i onoga koji budno prati 

naše postupke, spreman na kažnjavanje. U dobi od desete do četrnaeste godine 

djeca, prema Piagetu, ulaze u razdoblje faze “formalnih operacija”, odnosno razdoblje 

kad su u stanju misliti apstraktno. U ovoj fazi djeca su u stanju razlikovati vjerske 

denominacije i razlike u vjeri, ne više po načinu odijevanja i vjerskoj praksi, 

nego po konceptualnoj različitosti. Na molitvu gledaju kao na privatni razgovor s 

Bogom, a biblijske priče interpretiraju u apstraktnom i sistematskom smislu, otkrivajući 

u njima moralnu i vjersku poruku. Elkindova istraživanja provedena su nad 

pripadnicima židovske vjere, protestantima i katolicima, dok se Goldman usredotočio 

na pripadnike Anglikanske crkve. Uskoro su drugi psiholozi počeli koristiti 

iste metode (Tamminen, 1976.) te su dolazili do gotovo istih rezultata. Jedina razlika 

bila je u tome da se progresivnost u razumijevanju koncepata bolje uviđala u 

samoj postupnosti sazrijevanja, negoli po relativno krutoj Piagetovoj shemi “faza”. 

Međutim, krajem sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća Piagetove faze i sama 

njegova istraživanja o načinu kako djeca misle došla su pod lupu kritike (Phillips 

i Kelly, 1975.), a u pitanje su dovedene i mnoge Piagetove teze o konceptualnim 

razlikama glede dobi djeteta (Donaldson, 1978.). No, i pored teoretskih neslaganja 

s originalnom impostacijom Piagetovih faza, Elkindova i Goldmanova istraživanja i 

dalje su u znanstvenom svijetu razvojnih psihologa, smjera psihologije religioznosti, 

prihvaćena kao baza kognitivnih faza u razvoju religioznog mišljenja (Batson, 

Schoenrade i Ventis, 1993.; Gorsuch, 1988.; Hyde, 1990.). 


324 

Drugi val istraživanja religioznog mišljenja naišao je sa sljedbenicima Kohlbergovog 

moralnog pravca utemeljenog na prilagodbi Piagetovih faza razvoja i njegovih 

stupnjeva moralnog razmišljanja djece. U središte istraživanja došla je Kohlbergova 

shema moralnog razvoja, daleko izgrađenija i rafiniranija od Piagetove. Njegovi 

učenici Fowler (1974.) i Oser (1980.) nastavili su istraživanja po kategoriji “stupnjeva” 

s time što su ih proširili, s tri originalna Kohlbergova stupnja, na šest stupnjeva 

u koje su vrlo vjerno ukomponirali Kohlbergove stadije moralnosti (Živković, 

2001.). Fowlerov model usredotočen je na razvoj koncepta vjere, dok je Oserov 

pristup uglavnom usmjeren na razvoj religioznog prosuđivanja. 

Krajem devedesetih godina prošlog stoljeća na scenu su stupili znanstvenici, takozvani 

“teoretičari teorije” (Gopnik i Wellman, 1994.). Ova se struja pozabavila 

postpiagetovim konceptima. Predmet analize postale su Piagetove kognitivne faze 

razvoja, te se uspostavilo da djeca i nisu baš primitivni mislioci, nego mali znanstvenici 

(Gopnik, Meltzoff i Kuhl, 1999.). Istraživanja su ukazivala da se dječja 

razmišljanja kvalitetno ne razlikuju od razmišljanja odraslih, no razlika koja po-


stoji pripisuje se kvantitativnim nedostacima u dječjem znanju i iskustvu. Čak su 

najnovija empirijska istraživanja pokazala da su dječji koncepti religije daleko više 

slični konceptima odraslih negoli su pokazala dosadašnja istraživanja piagetovaca 

i postpiagetovaca (Barrett, 2001.; Boyer i Walker, 2000.). 

3. Koncept Boga u suvremenim kognitivnim istraživanjima 

Prema nekim istraživanjima koncept Boga je konkretan, doslovan i antropomorfan 

sve do razdoblja adolescencije (Fowler, 1981.; Goldman, 1964.; Oser i Gmünder, 

1991.). Prema drugima, pojam Boga je apstraktan te poprima drugačiji oblik u 

dvanaestoj godini života (Elkind, 1961.; Long, Elkind i Spilka, 1967.). Treća skupina 

istraživanja ukazuje da je koncept Boga kod djece od pete ili eventualno osme godine 

života gotovo identičan konceptu Boga odraslih (Barrett, Richert i Driesenga, 

2001.; Woolley i Phelps, 2001.). Međutim, ovi pomalo oprečni zaključci izvedeni su 

na temelju različitih tema dječjeg razumijevanja religioznih koncepata. Goldman 

(1964.) tvrdi da su predadolescentski koncepti Boga i duhovnosti konkretni i antropomorfni 

na temelju toga što su djeca biblijske priče uzimala u literarnom smislu, a 

molitve su shvaćala kao magijske formule za egocentrično postizanje ciljeva. 

Elkind i njegovi suradnici, s druge strane, svoju teoriju da jedanaestogodišnjaci 

dolaze do mogućnosti apstraktnih religioznih koncepata temelje na spoznaji 

djece da religiozni identitet spada u područje vjere, a ne konkretnog religioznog 

djelovanja, i da na molitvu gledaju kao na osobni razgovor s Bogom, a ne kao na 

dio nekog religioznog rituala. Najnovija istraživanja svoje spoznaje, da se dijete 

u svojim konceptima Boga i molitve previše ne razlikuje od odraslih, temelje na 

tome da petogodišnje dijete u dosta jednostavnom upitniku pravi razliku između 

Boga i vlastite majke (Barret, Richert i Driesenga, 2001.), te da osmogodišnje dijete 

mentalne komponente molitve smatra važnijim od fizičkog ponavljanja određenih 

formula (Woolley i Phelps, 2001.). 

Imajući u vidu spomenuta istraživanja treba istaknuti da su sva ona poprilično 

parcijalna u svojim zaključcima. Kao i u svim empirijskim istraživanjima, i u ovom 

slučaju pokazuju se nesavršenosti svakog upitnika, odnosno metode istraživanja. 

Stoga bi teško bilo donijeti nekakav konačni zaključak s obzirom da su u najvećem 

dijelu provedenih istraživanja razvojni psiholozi Piagetove i postpiagetove 

orijentacije kao i “teoretičari teorije”, pozornost posvetili daleko više na sadržaje 

dječjeg vjerovanja nego na dječje mišljenje o određenim konceptima. Istraživanja 

u posljednjih pedeset godina uglavnom su usmjerena na to da djeca kažu što vjeruju 

o Bogu, kako zamišljaju čudesa, molitvu i slično, iako neki naglašavaju da su 

potrebna detaljnija istraživanja ne o tome kako djeca misle nego što djeca misle 

(Gottlieb, 2002.). 

Dok znanstvenici rade na usavršavanju upitnika i metodologije kako bi došli do 

spoznaja što djeca misle, mi smo se ipak usredotočili na temeljne rezultate realnog 

koncepta Boga i duhovnosti u različitim životnim fazama djece, od najranijih godina 

života pa do adolescencije. 


325


4. Religiozna percepcija kod djece u prve dvije godine života 

Pojmovi i koncepti religioznosti ne zasnivaju se na izravnim senzornim podacima, 

nego obuhvaćaju sve vrste percepcije i koncepata životnog iskustva. Nema sumnje 

da su život i religiozni pojmovi u prvim godinama djetetova života isprepleteni. Dijete 

doživljava svoje prvo senzorno iskustvo materijalnoga svijeta u kome u početku 

nema velikog razlikovanja između stvari i ljudi. Tek s vremenom dijete formira opće 

koncepte na temelju iskustva, te ih razumijeva uz pomoć sheme simbola, ponajprije 

putem predodžbi, a kasnije s razvojem govora izražava ih riječima ili verbalnim 

predodžbama. Cjelokupna struktura religioznog mišljenja utemeljena je na takozvanom 

“posrednom” iskustvu. Dijete ne poznaje neke vrste zasebne religiozne percepcije 

nepovezane s percepcijom svijeta i okoline oko sebe. Stoga je religioznost 

kod djeteta u biti proces koji polazi od mnoštva impresija i iskustva u kome se 

razvija koncept interpretacije aktivnosti, prirode i prepoznavanja božanskoga. Zbog 

kompleksnosti ovog procesa nije moguće govoriti o specifičnim prvim koracima ili 

fazama razumijevanja religioznosti djece u prvim godinama života. 

Prema Piagetu (1926.) u prve dvije godine života djeca nisu u stanju razumjeti 

koncept religioznosti. U toj dobi dječji “ja” i vanjski svijet još uvijek nisu razdvojeni. 

Igračke i svaki objekt, uključujući i osobe, osjećaju i misle isto kao i dijete 

(barem tako dijete smatra). U tom razdoblju dijete nema spoznaju o samom sebi. 

Neki kognitivni psiholozi poput Murphyja (1977.) prihvaćaju Piagetovo mišljenje, 

no naglašavaju kako prve dvije godine života stvaraju ozračje za kasniji razvoj religioznosti 

s obzirom da se simboli poimanja roditelja na neki način isprepleću sa 

simbolima religioznosti. 

5. Koncept Boga i duhovnosti kod djece od treće do šeste godine života 


326 

Piaget (1964.) je ukazao na ulogu i funkciju simbola kod djece od treće do četvrte 

godine života. To razdoblje usvajanja simbola ipak ne uključuje jasnoću koncepata. 

Karakteristike intelektualnog razvoja ovoga razdoblja su egocentrizam (nemogućnost 

razlikovanja između sebe i realnog svijeta, nemogućnost da se dijete udalji od 

vlastitog mišljenja i da se može uživjeti u svijet drugih) i prekauzalnost (tendencija 

projekcije vlastitog subjektivnog iskustva na vanjski svijet). Te dvije karakteristike 

dječje psihe uvjetuju religioznost koja se tek u trećoj godini počinje pojavljivati pod 

aspektom primitivnog osjećaja religioznosti. Stoga neki psiholozi poput Goldmana 

(1964.) smatraju da se u ovom životnom razdoblju radi o rudimentarnoj religioznosti 

magijskog tipa. 

Prema Piagetovoj terminologiji, odlike takve religioznosti obuhvaćaju “artificijelizam” 

(svaka se realnost zamišlja povezana s nekim neposrednim uzrokom, kao, na 

primjer, uvjerenost djeteta da mjesec sja kako bi osvijetlio put, ili sunce zalazi da 

bi ono moglo ići spavati); “magičnost” (tendencija da dijete na bazi iskustva sebi 

pridodaje mogućnost da se postave relacije između stvari) i “finalizam” (da svaka 

realnost ima svoj kraj jer je ograničena egocentričnim iskustvom djeteta).


Dijete u ovoj dobi živi animističku religioznost što znači da pripisuje psihičke karakteristike 

ljudi neživim stvarima, nešto slično što čine primitivna plemena. Dječji 

koncept religioznosti Billingham (1980.) naziva “animističkom pobožnošću” koja 

ima dosta elemenata magične religioznosti, a temelji se na uvjerenju da se može 

zadobiti moć i snaga viših sila za vlastitu korist. 

Od treće pa do šeste godine života, s opadanjem razine egocentrizma, koncept 

Boga kod djeteta prilično je iskrivljen. Pojam Boga je sveden na običan antropomorfizam 

koji je direktno povezan s odnosom djeteta s njegovim roditeljima i okolinom. 

Goldman (1964.) ističe da djeca u ovoj dobi zamišljaju Boga kao čovjeka, 

jakog, dobrog, onoga koji ima velike moći, sličnog tati ili nekom moćnom kralju iz 

bajke, ili pak kao nekog starca s bradom koji stanuje na nebu iznad oblaka. Dijete 

često Boga, pogotovo ako se radi o djetetu Isusu, zamišlja kao perfektno dijete 

kojemu on ili ona sliči, s razlikom da Isus ima neograničenu moć. Ovakvim antropomorfnim 

predodžbama Boga najviše doprinosi kućni odgoj, ali i religiozna ikonografija. 

Stoga, kod djece u ranijoj dobi, koncept Boga u sebi sadržava mnoštvo 

koncepata poput moći autoriteta, svemoćnosti, sveprisutnosti, pravde i dobrote. 

Goldman (1964.) je sažeo oblikovanje koncepta Boga u najranijem životnom razdoblju 

u pet točaka: 

a) U koncept Boga ne ulaze samo direktne senzorne percepcije, nego i kombinacija, 

elaboracija i interpretacija senzornih doživljaja i pojmova, kao što je pojam 

i doživljaj “mog oca”, “moje kuće” ili prirode oko djeteta. 

b) Koncept Boga ovisi o prethodnom iskustvu djeteta, posebno njegovom iskustvu 

odnosa s vlastitim ocem, odnosno dječjeg doživljavanja uloge vlastitog 

oca. 

c) Koncept Boga uključuje gotovo intimnu dječju percepciju oca kao onoga koji 

je jak, moćan, onoga koji se brine, onoga koji zna i kazniti, onoga koji mu 

osigurava hranu i dom. Za dijete je Bog nešto poput vlastitog tate. Djeca često 

znaju reći: “Bog je veliki tata koji stanuje tamo gore u nebu”. 

d) U ranom razdoblju taj koncept Boga uglavnom je na razini simbola. Bog, iako 

ga dijete izrazi riječju, objedinjuje sve one percepcije i misli djeteta u iskustvu 

ljudskih odnosa. Simbol Boga uključuje pojam, simbol i koncept ljubavi, povjerenja, 

odanosti. Naravno, u nekim slučajevima teškoga djetinjstva asocijacija 

na Boga može biti povezana i s onim što je negativno u ljudskim odnosima, 

poput ljutnje, razočaranja, nepredvidivosti ili pak svojevoljnog kažnjavanja. 

e) U unutarnjem procesu misli kod djeteta koncept Boga uključuje svojevrsne 

selektivne faktore. Na primjer, Boga se uvijek povezuje s dobrom, a nikada sa 

zlom, s nečim svetim prema čemu se osjeća strahopoštovanje i divljenje. 

De Ross i suradnici (2004.) u svome su istraživanju došli do zaključka da koncept 

Boga kod djece između četvrte i šeste godine odgovara projekciji dječje 

narcisoidnosti i želje za moći, što su karakteristike te dobi. Pojam Boga često se 

identificira s likom djeteta Isusa, savršenog djeteta komu se svi dive, komu svi 


327


služe, koji je moćniji od drugih i koji je u stanju magičnom snagom riješiti svaki 

događaj i situaciju. 

Budući da je dijete i do svoje šeste godine još uvijek egocentrično, ono zamišlja 

kako je Bog samo na usluzi ljudima i zato počinje moliti s magičnom vjerom 

tražeći da mu se ispune prvenstveno materijalne želje. Cjelokupni djetetov svijet 

religioznosti liči na neku priču iz područja fantazije koja ga očarava. Prema Dickieu 

i suradnicima (1997.) dijete između treće i šeste godine živi u “čarobnoj ili 

bajkovitoj” fazi zato što je ta faza obilježena nejasnim konceptima i intenzivnom 

aktivnošću fantazije u kojoj priča predstavlja glavni jezični oblik izražavanja 

(Vergote, 1969.). Važno je napomenuti kako istraživanja pokazuju priličnu promjenu 

u predodžbama Boga kod djece nad kojima su provedena istraživanja 

do šezdesetih godina prošlog stoljeća i djece koja su rođena pred sam kraj 20. 

stoljeća. 

Dok u istraživanjima rađenim do 1961. godine (Harms, 1944.; Grafton, 1945.; Catton, 

1957.; Godin, 1961.) vidimo kako predškolci Boga zamišljaju uz pomoć predodžbi 

bajki koje su im se navečer čitale, istraživanja rađena devedesetih godina 

prošlog stoljeća i početkom ovog (Hyde, 1990.; Kay, 1996.; De Roos, 2006.) ukazuju 

da djeca formiraju svoje predodžbe daleko više prema predodžbi likova iz crtanih 

filmova. Nema sumnje da se pojava televizije, produkcija Hollywooda, videoigre 

i kompjutorske igre u velikoj mjeri odražava na percepciju drugačiju od one klasične. 

Stoga, i koncept Boga, religioznosti i doživljaja transcendentalne stvarnosti 

prolazi kroz jedan proces kome se ne vidi jasan ishod. 


328 

Dijete u ovoj dobi u stvari privlače liturgijske ceremonije, a ne konceptualni dio 

vjere jer od njih ne razumije gotovo ništa. Najviše ga zanimaju izvanjski aspekti liturgije, 

a posebno folklorni elementi kulta. Također su im od interesa neki aspekti 

rituala, kao sklopljene ruke, pozdravi preko mise, pa zaključujemo da dječja religioznost 

ima karakteristike imitiranja. Dijete imitira roditelje u religioznim radnjama 

i to mu dođe kao neka igra koju rado ponavlja. Molitva je pod utjecajem ambijenta 

i uvijek joj se pristupa kao nekoj simpatičnoj igri tako da neki znanstvenici poput 

Kaya (1996.) govore o molitvi kao “zabavi” u ovom razdoblju života. U ovom razdoblju 

djeca znaju molitve napamet, te ih izgovaraju kao pjesmice (Long, Elkind, 

Spilka, 1967.). 

6. Religioznost i predodžba Boga u razdoblju srednjeg djetinjstva 

U školskom razdoblju od sedme do jedanaeste godine dijete se polako pretvara od 

intuitivnog bića u logičko biće. Vrlo brzo stječe mogućnost kritičkog pogleda na 

okolinu i počinje s lakoćom izražavati logičke prosudbe (Živković, 2001.). Tijekom 

ranog djetinjstva usavršava se mogućnost sinteze instinkta od zahtjeva superega 

pa do realnosti izvanjskoga svijeta. Ponašanje dječaka i djevojčica u ovoj dobi 

daleko su manje egocentrična, pa uočavamo da je dijete već na putu altruizma i 

darežljivosti. Djeca pronalaze prijatelje, žele biti prihvaćena i uvažena u vlastitoj


(školskoj) grupi, a također i od starijih kako bi mogla izgrađivati samopovjerenje, 

ojačati i afirmirati svoj ego. 

Glede razvoja koncepta religioznosti i u ovom razdoblju dominira “animizam”, 

odnosno spontano nastojanje djeteta da svoje nakane i život pripisuju izvanjskim 

događajima i neživim stvarima kojima je okruženo, vjerujući da su izvanjska događanja 

ili stvari uzročnici kazni ili zaštite. Animizam srednjeg djetinjstva manifestira 

se bilo u obliku osjećaja straha (ako ima neke loše primisli ili želje glede 

objektivne stvarnosti), bilo u obliku iščekivanja zaštite (ukoliko su mu nakane i 

želje pozitivne). 

Psihološke karakteristike ovog dječjeg razdoblja odgovaraju psihičkom procesu 

projekcije vlastitog ja. Dobar dio znanstvenika, počevši od Piageta (1926.), preko 

Berzonskyja (1974.) do Billinghama (1980.), smatra da animizam koji sadrži strah 

od kazne proizlazi iz dječjeg shvaćanja “imanentne (unutarnje) pravednosti” prema 

kojoj svaki događaj koji nije imao u sebi moralno dobru namjeru za posljedicu 

ima neku kaznu. Pokušaj tumačenja događaja po principu imanentne pravednosti, 

odnosno direktne i neodgodive kazne za nešto počinjeno, izrazito je prisutan kod 

djece između šeste i sedme godine, ali se progresivno smanjuje s povećanjem životne 

dobi. U isto vrijeme, druga karakteristika animizma – osjećaj pronalaženja 

zaštite, od sedme godine života sve se više povećava, sve do razdoblja adolescencije, 

kada opet značajno opada. Uzroci ovakvih varijacija leže u psihološkom 

sazrijevanju kao i u socijalnom razvoju u krugu školskog ambijenta. 

Što se tiče magične dimenzije religioznosti, u ovom životnom razdoblju ona je još 

prisutna. 

Glede antropomorfizma, djeca u ovom razdoblju prelaze od afektivnog antropomorfizma 

(Billingham, 1980.) na imaginativni antropomorfizam, što znači da je zamišljanje 

Božjeg lika još uvijek zasnovano na ljudskim karakteristikama i ljudskom 

ponašanju, ali s godinama dolazi do spoznaje da je Bog ipak nekako “drugačiji” i 

da ima moć koja nadmašuje ljudske moći. 

I u ovom razdoblju dijete se susreće s poteškoćama u kome mu je predodžba Boga 

više opisnog negoli spekulativnog karaktera. Međutim, s godinama, od devete 

pa nadalje, počinje shvaćati različitost svojih usporedbi s roditeljima i okolinom u 

odnosu na Boga, te se polako javlja univerzalnija spoznaja Boga. S razvojem sposobnosti 

refleksije i apstraktnog razmišljanja dijete će transformirati svoju spoznaju 

Boga od antropomorfnog pojma u jedan viši oblik duhovnog pojma. 

Pitts (1977.) i Fowler (1981.) razlikuju tri vrste antropomorfizma kod djece različitih 

uzrasta. Primarni antropomorfizam od treće do sedme godine okarakteriziran je 

nezgrapnim pojmom Boga s bradom u svome dvoru. Drugi tip antropomorfizma 

je takozvani “ublaženi”, a susreće se kod djece od osme do desete godine, gdje 

se Boga zamišlja nešto rafiniranije, još uvijek s bradom, ali ovaj put dugom, na 

prijestolju, na nebu iznad oblaka okružen mnoštvom anđela. Treći tip antropomor- 


329


fizma duhovnog je karaktera, a pojavljuje se kod djece od desete do jedanaeste i 

eventualno dvanaeste godine, kada se Boga počinje shvaćati na transcendentalni 

način. Boga se već doživljava kao nevidljivog i prisutnog na svakom mjestu. Već u 

predadolescentskom razdoblju dijete jasno uočava razlike između Boga i ljudi, a takvo 

shvaćanje još se naziva moralnim antropomorfizmom (Boyer i Ramble, 2001.). 

Isti je autor, koristeći slobodne asocijacije dječjih odgovora, došao do zaključka da 

djeca između osme i desete godine Bogu uvijek daju atribute, a tek u jedanaestoj i 

dvanaestoj godini o Bogu govore kao o osobi, što je u biti prijelaz s koncepta Boga 

kao ljudskog bića na Boga kao duha. 

Ovo nas upućuje, što je i empirijski potvrđeno (Goldman, 1964.) da evolucija religioznog 

shvaćanja ide u korak s psihološkim razvojem. Od fizičkog antropomorfizma 

u šestoj ili sedmoj godini dolazi se nakon desete godine života, nakon 

mogućnosti konkretnih operacija, u razdoblje formalnih, apstraktnih operacija, na 

antropomorfizam intelektualno-duhovnog karaktera. 

Gledajući na razvoj religioznosti kroz prizmu Freudovih psihoseksualnih faza može 

se reći da slika o Bogu kod djeteta uvijek ima primjese slike o roditeljima, s 

time što je kod djeteta dimenzija ljubavi prema Bogu još uvijek nedorečena zbog 

afektivnosti prema roditeljima. Prema istraživanjima “dubinskih psihologa” (Loewenthal, 

2000.), tek kada dijete izađe iz faze Edipova kompleksa, pojam Boga se 

počinje povezivati s ljubavlju i emocijama. Prije toga, pojam Boga u sebi sadrži doze 

sumnje i straha jer se predodžba o magičnom dobrom Bogu – ocu, isprepleće 

s predodžbom Boga – suca, i onoga koji kažnjava. 

Paloutzian i Kirkpatrick (1995.) ističu da tijekom srednjeg djetinjstva djeca u biti 

imaju iskustvo autoritativne religioznosti jer ta religioznost u velikoj mjeri ovisi o 

autoritetu odraslih. Dakle, koncept djeteta o religioznosti temelji se na modelima i 

konceptima odraslih i to ne samo onih iz najbližeg obiteljskog kruga. Izvanobiteljsko 

okruženje ozbiljno utječe na dijete, posebno kultura u kojoj živi kao i religiozno 

okruženje koji uključuje bilo kontakte s crkvenim autoritetima ili kontakte s 

religijom putem školskog predmeta. 


330 

Zanimljivo je napomenuti kako kod istraživanja u posljednjih desetak godina, pogotovo 

u protestantskim dijelovima Europe, suvremena djeca sve više imaju tendenciju 

ocrtavati Boga kao žensko (Riegel i Ziebertz, 2001.). Došavši do istih zaključaka, 

Parsons (2002.) percepciju Boga kod djece pripisuje promjeni društvene 

uloge žene i porastu broja samohranih majki. Štoviše, u svojim crtežima dječaci sve 

više prikazuju Boga kao Supermana ili u obliku likova iz crtanih filmova (Hyde, 

1990.). 

Dok u ranom djetinjstvu dijete poistovjećuje religiju sa svojom obitelji, u srednjem 

djetinjstvu dijete započinje otkrivati daleko širu i brojniju religioznu instituciju 

– Crkvu. Uključivanje u religioznu instituciju ubacuje dijete u kulturalni model 

odraslih i stimulira njegov religiozni rast. Tijekom srednjeg djetinjstva, prema Goldmanu 

(1964.), dijete još uvijek nije u stanju u potpunosti razumjeti religiozne


obrede u cjelokupnoj svojoj simbolici. Prema tome, obredi za dijete imaju cilj služiti 

sebi samima, a ne kao sredstvo za susret s drugima. 

I dok je u ranom djetinjstvu molitva imala oblik imitacije i bila egocentrična i magična, 

u ovom razdoblju molitva postaje spontanija i osobnija, te više nije usredotočena 

na ispunjenje vlastitih želja, nego poprima elemente altruizma i duhovnosti. 

Tendencija imitiranja odraslih u religioznom nastupu iščezava negdje oko dvanaeste 

godine života, kada je na pomolu pubertet i psihološka potreba vrednovanja 

vlastitog iskustva. 

Još uvijek se zadržava koncept Boga kao onoga koji kažnjava, ali s obzirom na 

razvoj kognitivnih sposobnosti i ulaskom u višu fazu moralnog zaključivanja, predadolescent 

počinje hod k većoj moralnoj i etičkoj odgovornosti. 

U ovom razdoblju uz spoznaju Crkve dijete polako uočava i osobe crkvene institucije, 

te ih nastoji identificirati sa svojim roditeljima kao što je nekada činilo s učiteljima. 

Prema istom principu identifikacije crkvene osobe polako postaju baza za 

stvaranje predodžbe o Bogu. U ovom razdoblju predadolescent ulazi u određenu 

podsvjesnu konfuziju glede pitanja uloge i značenja vlastitog oca, duhovnog oca i 

Boga Oca. Slična konfuzija prisutna je i glede uloge majke, časne sestre i Blažene 

Djevice Marije. 

7. Religioznost i koncept Boga u razdoblju adolescencije 

Adolescentsko razdoblje okarakterizirano je osobnim konfliktima adolescenta sa 

samim sobom i sa svijetom oko sebe. Radi se o krizama povezanima s traženjem 

vlastite osobnosti popraćenima odbacivanjem tradicionalnih shema (Lacković-Grgin, 

2006.). Adolescent ima potrebu ponovno rekonstruirati vlastitu prošlost i preispitati 

sve ono u što je do tada pasivno vjerovao. Stavlja se na put procesa individualizacije 

koji ga treba dovesti do konačne jasne razlike između njega samoga 

i drugih. Adolescent traži jasan psihološki koncept identiteta, drugim riječima, 

psihološku autonomiju (Živković, 2001.). Do navedenoga cilja dolazi tako što dovodi 

u pitanje usvojene modele i vrijednosti, te stil života koji su u njega usadili roditelji, 

kao i socijalni i kulturni ambijent u kojem živi. Želja mu je postati neovisan 

o autoritetima i izbjeći zaštitničko ponašanje bližnjih, no u isto vrijeme ima veliku 

potrebu (koju, naravno, sebi ne može priznati) za nekim tko će ga voditi, odnosno 

za autoritetom (Schaffer, 2004.). 

Šire kognitivne sposobnosti, intenzivnije emocije, opsežnije iskustvo društvene 

okoline usredotočeno više na druge nego na obitelj iz koje potječe, uvjetuju kod 

adolescenta svojevrsni razvoj koncepta religioznosti. 

Početak razdoblja adolescencije još uvijek sa sobom nosi religioznost koja je ritualna 

s primjesama antropomorfizma, magijskih elemenata i elemenata animizma 

(Goldman, 1964.). 


331


Molitveni život adolescenta okarakteriziran je u ranim godinama adolescencije kao 

intenzivniji, ali i dalje sadrži magijske elemente. Molitva je i dalje sredstvo kojim 

se očekuje ispunjenje želja, vrlo često materijalnih. Glavna karakteristika molitve 

ovog životnog razdoblja je mehaničko ponavljanje formula sa snažnom motivacijom 

za ispunjenjem traženoga. 

Na početku adolescencije koncept Boga više ili manje odgovara predodžbi stečenoj 

u dosadašnjem kulturnom i religioznom ambijentu, te je uglavnom površan i 

pomalo stereotipan. Međutim, s obzirom da je adolescent sklon osami koja potiče 

želju afektivnog angažmana, u njemu se pojavljuje želja za prijateljskim odnosom s 

Bogom, pogotovo zato što u svojim unutarnjim monolozima ima potrebu za bićem 

kojem će se povjeriti. Naravno da su koncepti povezivanja Boga s ocem, Boga s 

bratom i dalje dosta prisutni u afektivnim potrebama. U ovoj fazi životnog razdoblja 

moguće je da Bog podsvjesno postane zamjena za roditelje. Česti su slučajevi 

adolescentskog pseudomisticizma, jake mistične želje za Bogom, no taj se vid 

pseudomisticizma uglavnom gubi pred kraj adolescencije. Jedna struja psihologa 

(De Ross, 2006.) razlikuje odnos prema Bogu s obzirom na spol adolescenta. Kod 

muških, čini se, prevladava slika Boga oca koja asocira na Boga suca i zakonodavca, 

dok kod adolescenata ženskog spola Bog više podsjeća na biće koje nudi povjerenje, 

koje je najbolji i najpouzdaniji prijatelj, izvor sigurnosti. Dakle, za muške 

adolescente Bog je više “Bog pravde” dok je za ženske više “Bog ljubavi”. 

Od četrnaeste pa do sedamnaeste godine koncept Boga postaje “interioriziran”. Boga 

se interiorizira kako na kognitivnoj tako i na emotivnoj razini (Deconchy, 1966.). 

Ideja Boga polako se pretače od koncepta “nečega” prema konceptu “nekoga”. 

Babin (1966.) odnos adolescenta s Bogom promatra kroz tri aspekta: spontanu 

tendenciju otkrivanja Boga kroz “egoformizam” (nastojanje da se Boga shvati na 

temelju vlastitih psiholoških tendencija u svjetlu narcisoidnih želja i vlastitih emocionalnih 

zahtjeva), te kroz etičnost u smislu preuveličavanja etičkih vrijednosti kad 

su u pitanju religiozne stvari. 


332 

Tijekom adolescencije polako se gube elementi animizma, magije, te se postupno 

razvija osjećaj za transcendentalno. Pojam Boga produhovljuje se i oslobađa animističkih 

i antropomorfističkih komponenti. Materijalni antropomorfizam polako se 

pretače u moralni antropomorfizam, što je zapravo nastojanje adolescenta da Bogu 

pripisuje moralne i etičke kvalitete proizvedene od vlastitog “ja”, što je posljedica interiorizacije 

društvenih moralnih principa. Budući da je Bog već interioziran, doživljava 

ga se bliskim, konkretnim, osobnim i živim. No budući da se taj odnos s Bogom 

proživljava u intenzivno afektivnim okolnostima, taj odnos ima karakteristiku ambivalentnosti. 

Stoga prisutnost Boga može biti prihvaćena ili odbačena, ovisno o tome 

shvaća li adolescent Boga kao podršku ili kao smetnju pri afirmaciji vlastitog “ja”. 

U pitanju moralnog razvoja adolescent pokušava biti nezavisan od zabrana i moralnih 

načela roditelja i društva, kako bi došao do vlastite racionalne moralne 

savjesti.


Fowler, Nipkow i Schweitzer (1991.) naglašavaju “adolescentski moralizam” okarakteriziran 

sklonošću za rigoroznim moralnim načelima koga adolescent primjenjuje 

na svoje vlastito idealizirano “ja”. Takav rigorozni stav posljedica je unutarnjeg 

stava adolescenta prema Bogu kojeg još uvijek doživljava sa strahom jer je za njega 

Bog u isto vrijeme izvor ljubavi i onaj koji pravedno kažnjava. 

U prvim godinama adolescencije religioznost je dosta ekvilibrirana i značajna dimenzija, 

no u drugoj polovini adolescentskog razdoblja religioznost postaje problematična. 

S obzirom na potrebu adolescenta za kritičkim postavljanjem prema svim 

doktrinama koje su mu nametnute, želje za neovisnošću kao i težnje za preispitivanjem 

svih vrijednosti koje je prihvaćao kao apsolutne, adolescent ima potrebu 

subjektiviziranja religioznosti kako bi došao do osobne i individualne religioznosti. 

U ovom razdoblju dolazi do prijelaza od pasivne na osobnu religioznost, drugim riječima 

od religioznosti nametnute kulturom, tradicijom i obiteljskim ambijentom na 

religioznost po osobnom izboru i uspostavi vlastitog odnosa s transcendentalnim. 

Već je Allport (1950.) govorio o “religioznoj krizi” između četrnaeste i šesnaeste 

godine života koja ima tri elementa: religioznu sumnju, odbacivanje Boga i napuštanje 

vjere. Navedena tipologija općenito je prihvaćena od Fowlera i sljedbenika 

njegova pristupa. 

Allportova tipologija sumnje uključuje nekoliko vidova. Prvi vid je “intelektualna 

sumnja”, u kojem adolescent postavlja pitanje vjerskih istina i dogme. Potom postoji 

“konfliktna sumnja”, koja proizlazi iz konflikta što ga adolescent ima u sebi s 

obzirom na ponašanje koje izaziva osjećaj krivnje. Zatim, “evolutivna sumnja” što 

je posljedica nadilaženja prethodne religiozne dimenzije, a da se još nije izgradila 

interiorna religiozna dimenzija. Slijedi “frustrirajuća sumnja” do koje dolazi kada 

adolescent shvati da religiozne institucije ne zadovoljavaju potrebe njegovog “ega”, 

te na kraju dolazi “sumnja znanstvenog karaktera”, koja je potaknuta traženjem 

racionalnosti i logičnosti u vjeri. 

Progresivno opadanje interesa za religioznost često se događa kad adolescent počne 

uviđati nesklad između religiozne prakse i onoga što vjernici ili vjerski službenici 

govore. Taj proces je posljedica prethodnih godina i vjerske prakse adolescenta koji 

imaju sklonost odbaciti, a još uvijek nisu u stanju doprijeti do potpunog značenja vjerske 

simbolike i rituala, kao i duhovnog značenja molitve. Kod adolescenata koji nisu 

previše ponosni na svoje djetinjstvo i koji nemaju baš najbolje iskustvo s roditeljima 

može doći do odbacivanja Boga i religije kao simbola autoriteta i “vjere roditelja”. 

Susret s erotskim izazovima u ovim adolescentskim godinama može izazvati osjećaj 

grijeha što doprinosi svojevrsnom pogledu na Boga kao strogog suca. Ovo može 

dovesti do reakcije adolescenta protiv emotivne napetosti uzrokovane osjećajem 

grijeha i krivnje ili pak razvojem klasnih i moralizirajućih stavova. 

Kontrast između vjerskog morala i seksualnosti povezane s osjećajem grijeha kod 

adolescenta često stvara ideju da religija predstavlja represivni faktor za njegove 

afektivne i fiziološke potrebe i sklonosti. 


333


Sociokulturalni ambijent također može negativno utjecati na susret s religioznošću, 

posebno prijatelji s kojima se adolescent druži. Ako se nalazi u grupi koja je 

senzitivnija za religiozne sfere, bit će zainteresiran, a ako je u grupi koja odbacuje 

religiozne koncepte, lako će potpasti pod utjecaj te grupe. 

Glavna karakteristika adolescentske religioznosti je mnoštvo mogućnosti religioznog 

sazrijevanja. Sazrijevanje se može odvijati na polagan i brz način, na problematičan 

ili dramatičan način. 

Rezultat emocionalnih kriza, krize identiteta i svih drugih kriza može se pokazati 

tako da adolescent dođe do integriranog i osobnog religioznog stava ili pak do 

pasivnog i konformističkog prihvaćanja tradicionalne vjere. Može doći i do nezainteresiranosti, 

udaljavanje od vjere, agnosticizma ili pak ateizma. 

8. Zaključak 

U ovom kratkom pregledu slijedili smo istraživanja pionira psihologije religioznosti 

kognitivnog pravca. Sva su ova istraživanja dala svoj značajan doprinos usprkos 

manjkavosti i nedorečenosti. Značajno je napomenuti da su u Engleskoj svi vjeronaučni 

udžbenici rađeni prema shemama i rezultatima Goldmanovih istraživanja. 

Kao što smo mogli i uočiti, suvremeni znanstvenici imaju dosta primjedbi na 

metodologiju i instrumentarij koji su koristili kognitivisti. Također je jasno da je u 

središtu spomenutih istraživanja bilo prenaglašeno načelo kognitivnih faza razvoja 

i da su ova istraživanja zasigurno ostavila po strani druge mogućnosti za razumijevanje 

kompleksnosti i jedinstvenosti pojedinačnog razvoja religioznosti. Ne začuđuje 

da nove generacije znanstvenika poput Boyera i Walkera (2000.) ističu kako 

su solidna empirijska istraživanja o razvoju religioznog koncepta još uvijek rijetka i 

da je tema religioznog mišljenja poprilično zapostavljena. Problem je dosadašnjeg 

istraživanja u tome da znanstvenici uspoređuju dječje mišljenje i dječje koncepte 

po shemama i konceptima teoloških doktrina odraslih. 


334 

Cilj ovog rada bio je potaknuti i naše psihologe na slična istraživanja, a katehete 

da iskustva i metodologije dosadašnjih istraživanja koriste u školskoj nastavi uvažavajući 

prije svega kognitivne sposobnosti djece. 

Literatura 

1. Allport, G. W. (1950). The Individual and His Religion: A Psychological Interpretation. 

New York: MacMillan. 

2. Babin, P. (1966). L’adolescente davanti a Dio. Roma: Paoline. 

3. Barrett, J. L. (2001). Do Children Experience God as Adults Do? Religion in Mind. Cognitive 

Perspectives on Religious Belief, Ritual and Experience. New York: Cambridge 

University Press.


4. Barrett, J. L.; Richert, R. A.; Driesenga, A. (2001). God’s Beliefs Versus Mother’s; The 

Development of Nonhuman Agent Concepts. Child Development, 72 (1):50–65. 

5. Batson, C.; Schoenrade, P.; Ventis, W. (1993). Religion and He Individual: A Social-Psychological 

Perspective. New York: Oxford University Press. 

6. Berzonsky, M. (1974). Reflectivity, Internality and Animistic Thinking. Child Development, 

45:785–789. 

7. Billingham, R. (1980). Animistic Thinking Between Parents and Children. Journal of 

Psychology, 105:35–60. 

8. Boyer, P.; Ramble, C. (2001). Cognitive Templates for Religious Concepts: Cross-Cultural 

Evidence for Recall of Counter-Intuitive Representations. Cognitive Science, 25:535–564. 

9. Boyer, P.; Walker, S. (2000). Intuitive Ontology and Cultural Input in the Acquisition of 

Religious Concepts. In: Rosengren, K. S.; Johnson, C. N.; Harris, P. L. (Eds.). Imagining 

the impossible: Magical, scientific, and religious thinking in children. Cambridge 

University Press: 13–156. 

10. Catton, W. (1957). What Kind of People Does a Religious Cult Attract? American Sociological 

Review, 22:561–566. 

11. Ćorić, Š. (1997). Psihologija religioznosti. Jastrebarsko: Naklada Slap. 

12. Deconchy, J. (1966). Dall’ esperienza all attitudine religiosa. Roma: Paoline. 

13. De Ross, S.; Iedema, J.; Miedema, S. (2001). Young Children’s Descriptions of God: 

Influences of Parents’ and Teachers’ God Concepts and Religious Denomination of 

Schools. Journal of Beliefs and Values, 22:19–30. 

14. De Ross, S.; Iedema, J.; Miedema, S. (2004). Influence of Maternal Denomination, God 

concepts, and childrearing practices on young children’s God concepts. Journal for the 

Scientific Study of Religion, 43:519–535. 

15. De Ross, S. (2006). Young Children’s God Concepts: Influences of Attachment and 

Religious Socialization in Family and School Contex. Religious Education, 101:84–103. 

16. Dickie, J.; Eschleman, A.; Merasco, D.; Wander Wilt, M. (1997). Parent-Child Relationships 

and Children’s Images of God. Journal for the Scientific Study of Religion, 

36:25–43. 

17. Donaldson, M. (1978). Children’s Minds. London: Fontana. 

18. Elkind, D. (1961). The Child’s Conception of His Religious Domination: The Catholic 

Child. Journal of Genetic Psychology, 99:649–659. 

19. Elkind, D. (1971). The Origins of Religion in the Child. Review of Religious Research, 

12:35–42. 

20. Fowler, J. W. (1974). Toward a Developmental Perspective on Faith. Religious Education, 

69:207–219. 

21. Fowler, J. W.; Nipkow, K. E.; Schweitzer, F. (Eds.) (1991). Stages of Faith and Religious 

Development. London: SCM Press Ltd. 

22. Godin, A. (1961). Le morte della catechesi nelle varie tappe dello sviluppo. Atti del secondo 

Convegno Amici di Catechesi. Torino: Elle Di Ci. 

23. Goldman, R. (1964). Religious Thinking from Childhood to Adolescence. London: 

Routledge and Kegan Paul. 

24. Gopnik, A.; Wellman, H. M. (1994). The Theory Theory. Mapping the Mind: Domain 

Specificity in Cognition and Culture. Cambridge; New York: University Press. 

25. Gopnik, A.; Meltzoff, A.; Kuhl P. (1999). The Scientist in the Crib: Minds, Brains and 

How Children Learn. New York: William Morrow. 

26. Gorsuch, R. (1988). Psychology of Religion. Annual Review of Psychology, 39:201–221. 

27. Gottlieb, E. (2002). Religious Thinking in Childhood and Adolescence: Argumentation 

and the Justification of Religious Belief. Unpublished doctoral dissertation. The Hebrew 

University of Jerusalem. 


335



28. Grafton, T. (1945). Religious origins and sociological theory. American Sociological 

Review, 10:726–738. 

29. Harms, E. (1944). The Development of Religious Experiences in Children. American 

Journal of Sociology, 50:112–122. 

30. Hyde, K. E. (1990). Religion in childhood and adolescence. AL: Birmingham: Religious 

Education Press. 

31. Kay, W.; Ray L. (2004). Concepts of God: The Silence of Gender and Age. Journal of 

Empirical Theology: 238–251. 

32. Kohlberg, L. (1969). Stages in the Development of Moral Thought and Action. London: 

Rinehart and Winston. 

33. Lacković-Grgin, K. (2005). Psihologija adolescencije. Jastrebarsko: Naklada Slap. 

34. Loewenthal, K. M. (2002). The Psychology of Religion. Oxford: Oneworld. 

35. Long, D.; Elkind, D.; Spilka, B. (1967). The Child’s Conception of prayer. Journal of the 

Scientific Study of Religion, 6:101–109. 

36. Murphy, R. (1977). Does Children’s Understanding of Parables Develop in Stages? 

Learning for living, 16:168–172. 

37. Oser, F. (1980). Stages of Religious Judgment. In: Brusselman, C. (Ed.). Toward Moral 

and Religious Maturity, Morristown: Silver Burdett Company. 

38. Oser, F.; Gmünder, P. (1991). Religious Judgement: A Developmental Perspective. Birmingham: 

Religious Education Press. 

39. Paloutzian, R.; Kirkpatrick A. (1995). The Scope of Religious Influences and Personal 

and Social Well-Being. Journal of Social Issues, 51:1–11. 

40. Parsons, T. (2002). One for my Baby. London: Harper Collins. 

41. Piaget, J. (1966). La rapprezentazione del mondo nel fanciullo. Torino: Boringhieri. 

42. Phillips, D.; Kelly M. (1975). Hierarchical Theories of Development in Education and 

Psychology. Harvard Educational Review, 45:351–375. 

43. Pitts, V. P. (1977). Drawing Pictures of God. Learning for Living, 16 (3):123–129. 

44. Ratcliff, D. (2004). Children’s Spirituality: Christian Perspectives, Research, and Applications. 

Eugene: Cascade Books. 

45. Riegel, U.; Ziebertz H. (2001). Images of God in a Gender Perspective. In: Ziebertz, 

H. G. (Ed.). Imagining God: Empirical Explorations from an International Perspective. 

Hamburg: Lit Verlag. 

46. Schaffer, R. (2005). Psicologia dello sviluppo. Milano: Raffaello Cortina Editore. 

47. Tamminen, K. (1976). Research concerning the development of religious thinking in 

Finnish students. Character Potential, 7:206–219. 

48. Vergote, A.; Tamayo A.; Pasquali, L.; Bonami M.; Pattijin R.; Custers, A. (1969). Parental 

Images and Concept of God. Juornal of the Scientific Study of Religion, 8:79–87. 

49. Živković, I. (2001). Razvojna psihologija. Zagreb: Skripta za potrebe studenata Katehetike 

pri Katehetskom insitutu KBF-a. 

50. Woolley, J. D.; Phelps, K. E. (2001). The Development of Children’s Beliefs about Prayer. 

Journal of Culture and Cognition 1(2):139–166. 

336


Ilija Živković 

Catholic Faculty of Theology in Zagreb 

e-mail: frailija@gmail.com 

Overview scientific work 

Children and adolescents’ understanding of God and religiosity in the 

studies of Piaget’s, Kohlberg’s and post-Piagetian theory of cognitive 

development 

Abstract 

This paper is a brief analysis of a segment of mostly Anglo-Saxon literature from the last 

fifty years which is dedicated to the children and adolescents’ concept of God and religiosity. 

The analysis starts with the conceptual approaches of the Piagetian and the post-Piagetian 

model of cognitive development and the Kohlberg model of moral development, 

presented through the works of Fowler and Goldman, the pioneers of this line of research, 

and their followers. 

The paper tries to summarise briefly the results of the research which looks at how children 

up to the age of three perceive religion and its terms; what God, spirituality and religiosity 

mean to the age group three to six, later in their mid-childhood and in the period of 

adolescence. The results show that the understanding of religious concepts corresponds to 

the psychological development of a child. The paper follows the developing perception of 

God and religiosity starting with the animistic and the anthropomorphous to the feeling 

and understanding of the transcendental. 

Key words: perception of God, religiosity, animistic religiosity, anthropomorphous 

religiosity, cognitive development, Piaget, Kohlberg. 

Received in November 2007 

Accepted in December 2007 


337

UDK 371.26:371.3:65.012:159.9]:371.13(497.5) 


Obrazovanje za poduzetnost – perspektiva 

osnovnoškolskih učitelja i nastavnika 

Branislava Baranović, Marina Štibrić 

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 

Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja, Zagreb, Hrvatska 

E-mail: baranov@idi.hr; marina@idi.hr 

Vlatka Domović 

Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska 

E-mail: vlatka.domovic@ufzg.hr 

SAŽETAK U tekstu su prikazani rezultati empirijskog istraživanja obrazovanja 

za poduzetnost u osnovnim školama u Hrvatskoj. U istraživanju se pošlo od 

šireg određenja poduzetničke kompetencije koje pored ekonomske pismenosti 

i znanja potrebnih za pokretanje posla obuhvaća osobine ličnosti i vještine 

potrebne za uspješno djelovanje pojedinca u profesionalnom i širem socijalnom 

kontekstu. 

Istraživanje je provedeno 2006. godine na uzorku od 688 učitelja i nastavnika iz 

25 osnovnih škola različitih regija Hrvatske. Ciljevi istraživanja bili su utvrditi kako 

učitelji i nastavnici percipiraju aktivnosti škole i nastavne metode kojima se potiče 

razvoj poduzetnosti učenika i kako procjenjuju poduzetničke osobine i ponašanje 

učenika. Također se nastojalo provjeriti postoje li razlike u učiteljskim i nastavničkim 

percepcijama i procjenama s obzirom na njihovo radno mjesto (rade li kao 

učitelji ili nastavnici) i duljinu njihovog radnog staža. 

Rezultati pokazuju da više od polovice učitelja i nastavnika ponekad sudjeluje u 

organiziranju i izvođenju aktivnosti na nivou škole kojima se potiče poduzetnost 

učenika. Procjene učitelja općenito su bile više od procjena nastavnika. Zamjetan 

je trend povećanja uključenosti učitelja i nastavnika u školske aktivnosti i nastavne 

metode kojima se potiče poduzetnička kompetencija s porastom duljine njihovog 

radnog staža. Prema procjenama učitelja i nastavnika, obilježja poduzetnosti 

koja posjeduje najveći broj učenika jesu otvorenost za promjene i nova iskustva, 

spremnost za suradnju i dogovaranje s vršnjacima, te motivacija za ostvarivanje 

postignuća. Oko trećine ispitanika procijenila je da ih ima većina ili svi učenici 

u njihovoj školi, dok je za druge osobine ovaj postotak još manji. Nalazi ukazuju 

na postojanje potrebe za uvođenjem sustavnog obrazovanja za poduzetnost u 




339


obvezno obrazovanje, što implicira izradu njegove jasne koncepcije i nastavnih 

programa, odnosno kurikuluma. 

Ključne riječi: poduzetnička kompetencija, poduzetnost, obvezno obrazovanje, učitelji 

razredne nastave, predmetni nastavnici, radni staž, nastavne metode, 

školske aktivnosti. 



1. Koncept poduzetništva i obrazovanje za poduzetnost – pristupi i 

određenja 

Koncept poduzetništva tradicionalno je vezan za područje ekonomije, preciznije 

za pokretanje i razvijanje posla, za poslovnog pojedinca i sl. Iako postoji mnoštvo 

različitih pristupa i određenja njegovog sadržaja, može se reći da koncept poduzetništva 

i u ekonomiji uključuje znanja i vještine, te osobine ličnosti i stavove potrebne 

za pokretanje i uspješan razvoj posla, s različitim akcentiranjem pojedinih 

komponenti (Drucker, 1995.; Kuip i Verheul, 2003.). 


340 

Usložnjavanje i brze promjene u ekonomskom i općenito društvenom kontekstu 

koje su zahtijevale aktivan odnos i odgovornost pojedinca, ne samo za njegov 

profesionalni život nego i za život zajednice, naglasile su važnost poticanja razvoja 

osobina ličnosti i stavova vezanih za poduzetnost i širenje pojma poduzetništva 

izvan područja ekonomije. Tako ekonomist Shultz već 1975. godine koristi pojam 

poduzetništva u širem smislu, navodeći da se ne može ograničiti na ekonomiju, 

odnosno poslovne ljude (Shultz, 1975.; prema Kuip i Verheul, 2003.). Vezivanje 

poduzetništva uz djelovanje pojedinca u širem socijalnom kontekstu rezultiralo 

je uvođenjem pojma socijalnog poduzetništva kao njegove komponente (Dees, 

1998.; Bornstein, 2003.; Davis i sur., 2003.; Hines, 2005.; Winifield, 2005.). U ovom 

sažetom ocrtavanju karakteristika pojma poduzetništva za našu analizu, koja je 

fokusirana na analizu odgoja i obrazovanja (dalje u tekstu obrazovanja) 1 za poduzetnost 

u obveznom obrazovanju, može se ukratko reći da se suvremeni koncept 

poduzetništva koristi u širem smislu, a implicira osobine ličnosti, znanja, vještine 

i stavove pojedinca koje mu omogućuju kreiranje i realiziranje prilika u promjenjivom 

i nesigurnom profesionalnom i društvenom okruženju. Današnje diskusije 

o pojmu poduzetništva, koje se odvijaju u kritičkom odnosu spram njegovog užeg 

tradicionalnog razumijevanja, idu u smjeru i terminološke promjene, tj. zamjene 

1 U tekstu pojam poduzetničke kompetencije koju učenici trebaju steći tijekom obveznog 

obrazovanja uključuje sljedeće komponente: znanja, vještine, vrijednosti i stavove, tj. sadrži 

obrazovnu i odgojnu dimenziju koje tretira kao jednu cjelinu. Sintagmu obrazovanje za 

poduzetničku kompetenciju koristimo u širem smislu, odnosno kao pojam koji pokriva sve 

navedene komponente, uključujući i odgojnu dimenziju u užem smislu. O određenju poduzetničke 

kompetencije, pojmu poduzetnosti i poduzetništva govori se dalje u tekstu.

B. Baranović, M. Štibrić, V. Domović: Obrazovanje za poduzetnost ... 

pojma poduzetništva pojmom poduzetnosti kako bi se i na semantičkoj razini izrazilo 

njegovo širenje izvan ekonomije na sva ostala područja ljudskog i društvenog 

života, te spomenuti pomaci u njegovim sadržajnim komponentama. Štoviše, ove 

konceptualne promjene i pojašnjenja razumiju se i kao prijelaz od dominacije poduzetničke 

paradigme u užem smislu (engl. entrepreneurship paradigm) paradigmi 

poduzetnosti (engl. entrepreneurial paradigm) koja danas dominira u europskom 

diskursu (Gibb, 2002.:233–269). 

Obrazovanje koje predstavlja značajno sredstvo razvoja ljudskog kapitala i socijalne 

integracije dobilo je značajnu ulogu u razvoju poduzetništva, odnosno poduzetnosti 

pojedinca. Uloga obrazovanja u razvoju poduzetnosti pojedinca dobila je 

na značaju širenjem procesa globalizacije i intenziviranjem kompeticije na svjetskoj 

razini koja zahtijeva, i na individualnom i na nacionalnom nivou, osposobljenost 

za nošenje s brzim i teško predvidivim promjenama u ekonomiji, tehnologiji, politici 

i društvenom životu općenito. Navedeni socijalni kontekst s izraženom liberalizacijom 

ekonomije tendira razvoju kulture oslanjanja na samog sebe (engl. culture 

of self-help). 

Upravo zbog činjenice da je poduzetnost danas postala način života pojedinca, 

tj. jedna od temeljnih pretpostavki uspješnog života pojedinca i društva, poduzetnička 

kompetencija proglašena je jednom od temeljnih kompetencija potrebnih za 

život i rad u društvu znanja koju putem obrazovanja treba osigurati svakom pojedincu 

(European Commission, 2004.). 

Pokazuje se da se u vezi s obrazovanjem za poduzetnost već na konceptualnoj 

razini postavljaju brojna pitanja čiji odgovori zahtijevaju teorijske i empirijske analize 

sadašnjeg stanja i razvojnih smjerova. Kako je definiran pojam poduzetničke 

kompetencije koju obrazovanjem treba razvijati, kada početi s obrazovanjem za 

poduzetnost i kako obrazovati za poduzetnost, samo su neka od pitanja o kojima 

se danas diskutira na teorijsko-znanstvenoj i političko-praktičnoj razini. 

Analize i iskustva u obrazovanju za poduzetnost upućuju da jedan od značajnijih 

problema u ovom području predstavlja nedovoljna teorijska elaboracija pojma 

poduzetništva, odnosno poduzetnosti, što predstavlja nužnu konceptualnu pretpostavku 

za koncipiranje obrazovanja za poduzetnost na pojedinim nivoima obrazovanja 

i izradu odgovarajućih nastavnih programa, odnosno kurikuluma. 

Analogno prethodno navedenoj diskusiji o konceptu poduzetništva, i u području 

obrazovanja može se uočiti tendencija širenja sadržaja pojma poduzetništva. Ono 

je na teorijskoj razini otvorilo pitanje važnosti razvoja osobina poduzetnosti pojedinca 

(model koji naglašava osobine poduzetnika kao što su inicijativnost, kreativnost, 

spremnost preuzimanja rizika, samopouzdanje, itd.), nasuprot dosadašnjeg 

naglašavanja znanja i vještina potrebnih za pokretanje posla i samozapošljavanje 

koje se u osnovnim i srednjim školama razvijalo kroz različite projekte i krozkurikulumske 

modele (tzv. bihevioralni model koji je fokusiran na poduzetničke 

aktivnosti i ponašanja) (Kuip i Verheul, 2003.:6–8). 


341


Modeli fokusirani na razvoj osobina poduzetnika (model poduzetnih osobina) 

legitimiraju svoj pristup stajalištem da se osobine ličnosti nalaze u osnovi svakog 

poduzetničkog ponašanja, te da utječu na stavove pojedinca i način kako on percipira 

i reagira na okolinu. Kako ove osobine nisu samo nasljedne nego se mogu 

razvijati pod utjecajem okoline i to u ranom djetinjstvu, potrebno je u škole uvoditi 

obrazovanje za poduzetnost od samog početka. Jedno od ključnih pitanja koje 

se postavlja u okviru spomenutog pristupa jest koje osobine treba razvijati kroz 

obrazovanje. 

Danas postoji mnoštvo definicija poduzetništva, odnosno poduzetnosti, koje navode 

različite liste osobina poduzetne osobe. Jedna od najutjecajnijih je Gibbova 

lista iz 80-tih godina 20. stoljeća, prema kojoj osobna obilježja poduzetne osobe 

čine: 1. inicijativnost, 2. snažna moć uvjeravanja, 3. sposobnost preuzimanja rizika 

(naglasak je na razumnom riziku), 4. fleksibilnost, 5. kreativnost, 6. nezavisnost 

(autonomija), 7. sposobnost rješavanja problema, 8. potreba za postignućem (postizanjem 

uspjeha), 9. imaginacija, 10. visok stupanj vjere u mogućnost upravljanja 

vlastitom sudbinom, 11. sposobnost vodstva, 12. ustrajnost u radu (Gibb, 1987.:6). 

U recentnijim pregledima definicija poduzetništva/poduzetnosti navodi se Rushingova 

sintetizirajuća definicija poduzetnosti, kao šesta osobina ličnosti, prema 

kojoj bi u školama trebalo razvijati sljedeće: 1. motivaciju za postizanjem uspjeha; 

2. autonomiju u izvršavanju zadataka; 3. kreativnost; 4. inicijativnost; 5. spremnost 

na preuzimanje rizika; 6. sposobnost uočavanja i kreiranja mogućnosti/prilika; 7. 

sposobnost postavljanja ostvarivih ciljeva; 8. samosvjesnost i vjeru u vlastite sposobnosti 

i mogućnosti; 9. vjeru u mogućnost kontrole vlastite sudbine i 10. ustrajnost 

(Kuip i Verheul, 2003.:12–14). Iako među navedenim listama postoje razlike, 

pokazuje se da su neke od osobina zajedničke, pa za njih možemo reći da se nalaze 

u osnovi poduzetnosti. To su: motivacija za postizanjem uspjeha, autonomija u 

izvršavanju zadataka, kreativnost, inicijativnost, spremnost na preuzimanje rizika, 

vjera u mogućnost kontrole vlastite sudbine i ustrajnost. 


342 

Navedene definicije poduzetnosti neki autori koriste kao osnovu za razlikovanje 

poduzetne osobe i poduzetnika. Tako npr. Caird (1990.:137) pozivajući se na Gibba 

kaže da osobine ličnosti poduzetne osobe i poduzetnika mogu biti identične i da 

je jedina razlika između njih u specifičnoj povezanosti poduzetnika s poslovnim 

pothvatom, tj. biznisom. 

Međutim, kada je riječ o obrazovanju za poduzetnost također treba reći da analize 

pokazuju kako naglašavanje važnosti razvoja poduzetnih osobina ne znači istovremeno 

isključivanje poučavanja znanja i vještina potrebnih za pokretanje poslova i 

razvoj svijesti o poduzetništvu kao profesionalnoj mogućnosti. Caird npr. navodi 

da pored osobnih obilježja pojedinca poduzetnička kompetencija sadrži i sljedeće 

komponente: komunikacijske vještine, menadžerske vještine, analitičke vještine i 

znanje koje uključuje informatičku pismenost, znanje vezano uz posao, te stavove 

kao što su otvorenost za potrebe i posljedice, fleksibilnost i sl. (Caird, 1992.; prema 

Kuip i Verheul, 2003.:9).


Obrazovanje za poduzetništvo koje je usmjereno na kreiranje novog, inicijativnost, 

samostalnost, spremnost na preuzimanje rizika i ostale karakteristike o kojima je 

prethodno bilo riječi zahtijeva i odgovarajuće metode poučavanja i školske aktivnosti. 

Za razliku od neslaganja znanstvenika kada je riječ o konceptualnom 

određenju obrazovanja za poduzetnost (npr. što sve obrazovanje za poduzetništvo 

uključuje), razilaženja su znatno manja kada je riječ o metodama poučavanja poduzetnosti. 

Prevladava stav da poduzetnost treba poučavati na principima aktivnog i 

iskustvenog poučavanja i učenja uz uvažavanje razvojnih stupnjeva djeteta. Obrazovanje 

budućih poduzetnika i općenito poduzetnih pojedinaca ne može cvjetati 

u školama koje ne inspiriraju, koje i same nisu organizacije čije ozračje i način 

rada ne potiču poduzetnost (Kent, 1990.). Prema Gibbu i Cottonu, naglasak treba 

biti na učenju kroz: djelovanje, iskustvo, istraživanje, preuzimanje rizika, pokušaje 

i pogreške, kreativno rješavanje problema, dobivanje povratne informacije kroz 

socijalnu interakciju, igranje uloga, upoznavanje i traženje uzora (npr. uspješnih 

poduzetnika i poduzetnih ljudi općenito), te kroz interakciju s odraslima (Gibb, 

1998.; Cotton i Gibb, 1992.; prema Kuip i Verheul, 2003.:18). 

Iskustva europskih zemalja u obrazovanju za poduzetnost pokazuju da se i u obrazovnoj 

praksi razvijaju i primjenjuju modeli koji se zasnivaju na širem razumijevanju 

pojma poduzetništva, tj. modeli koji ovisno o dobi djeteta, pored stjecanja znanja 

i vještina potrebnih za pokretanje poslova i samozapošljavanje, impliciraju i razvoj 

osobina ličnosti učenika koji se nalaze u osnovi poduzetničkih stavova i ponašanja 

(European Commission, Directorate General for Enterprise, 2004.). Zadržat ćemo se 

na predmetu naše analize, a to je prikaz poduzetničkog obrazovanja u obveznom 

obrazovanju. Treba imati u vidu da se u europskim zemljama obvezno obrazovanje 

sastoji od primarnog obrazovanja (najčešće traje šest godina) i nižeg srednjeg obrazovanja 

(najčešće traje tri godine), dok je u Hrvatskoj obvezno obrazovanje izjednačeno 

s osmogodišnjim osnovnim obrazovanjem koje se sastoji od četverogodišnjeg 

primarnog obrazovanja i četverogodišnjeg višeg osnovnog obrazovanja. 

U europskim zemljama obrazovanje za poduzetnost, odnosno poduzetništvo na 

razini primarnog obrazovanja ima sljedeće komponente: 1. razvoj osobina ličnosti 

koje omogućuju razvoj poduzetnog stava učenika u svakodnevnom životu, uključujući 

radne, odnosno školske aktivnosti (naglasak je na razvoju inicijativnosti, 

kreativnosti, autonomnosti u radu, spremnosti na preuzimanje rizika, razvoju samopouzdanja 

učenika i sl.); 2. stjecanje početnog znanja i kontakata s poslovnim 

svijetom (npr. razumijevanja uloge poduzetnika u zajednici, upoznavanje s različitim 

zanimanjima i uspješnim pojedincima i sl.). Na razini srednjeg obrazovanja 

(nižeg srednjeg obrazovanja) obrazovanje za poduzetnost širi se i fokusira na razvoj 

svijesti učenika o poduzetništvu kao mogućoj profesionalnoj opciji (svijest o 

mogućnosti samozapošljavanja, uključujući stjecanje osnovnih znanja i vještina o 

pokretanju biznisa) (European Commission, Directorate General for Enterprise, 

2004.; European Commision, 2006/962/EC; Attainment targets in the primary and 

basic secondary education, The Netherlands, 2005; The Structure and Balance of 

the Curriculum – 5-14 national guidelines, Scotland, 2000; National Core Curriculum 

for Basic Education 2004, Finland). 


343


Obrazovanje za poduzetnost danas se najčešće ostvaruje putem kroz-kurikulumskih 

modula i izvan-kurikulumskih aktivnosti (različiti programi i poduzetnički 

projekti primjereni dobi djeteta). 

Potreba za znanstvenim analizama i razvojem obrazovanja za poduzetnost dignuta 

je na europsku razinu i postala je jednim od zajedničkih obrazovnih ciljeva na čijoj 

realizaciji rade sve članice Europske unije. Široko konceptualno određenje poduzetničke 

kompetencije (ekonomska pismenost, te osobine i vještine pojedinca potrebne 

za djelovanje kao poduzetne osobe) u europskom referentnom kompetencijskom 

okviru čini konceptualnu osnovu koja će značajno utjecati na profiliranje 

obrazovanja za poduzetnost u pojedinim europskim zemljama, uključujući i Hrvatsku. 

U tom kontekstu provedeno je istraživanje o obrazovanju za poduzetnost u 

obveznom obrazovanju u Hrvatskoj, čije rezultate prezentiramo dalje u tekstu. 

2. Ciljevi istraživanja 

Istraživanje poduzetničke kompetencije provedeno je kao dio šireg istraživanja Procjena 

i promocija kompetencija “učiti kako učiti” i “poduzetnost” u hrvatskim osnovnim 

školama, kojim se ispitivala spremnost škola za uvođenje ovih dviju temeljnih 

kompetencija. 2 U koncipiranju poduzetničke kompetencije pošli smo od stava da je 

danas, i u znanosti i u dokumentima Europske komisije (Referentni kompetencijski 

okvir), općeprihvaćeno stajalište da se pojam poduzetništva širi na poduzetnost 

pojedinca općenito, odnosno da obuhvaća osobine ličnosti i vještine pojedinca 

koje se smatraju preduvjetom za njegovo uspješno djelovanje kao poduzetnika, te 

ekonomsku pismenost i znanja o pokretanju vlastitog posla (poduzetništvo u užem 

smislu). Smatrali smo da će nam ovakvo određenje omogućiti ispitivanje koliko se 

u hrvatskim osnovnim školama poučava poduzetnička kompetencija, i da se formuliraju 

prijedlozi za njezino koncipiranje i poučavanje sukladno europskim standardima. 

Problem poučavanja za poduzetništvo i razvijenosti poduzetničke kompetencije 

učenika u osnovnim školama ispitivan je s više stajališta: stajališta učitelja 

i nastavnika, učenika četvrtih i osmih razreda, te ravnatelja. U tekstu prikazujemo 

rezultate koje se odnose na mišljenje učitelja i nastavnika. 


344 

Ciljevi istraživanja mišljenja o poučavanju poduzetničke kompetencije u osnovnim 

školama bili su: 

1. utvrditi percepciju učitelja i nastavnika o aktivnostima škole kojima se potiče 

razvoj poduzetničke kompetencije ili poduzetnosti učenika; 

2. utvrditi percepciju učitelja i nastavnika o nastavnim metodama kojima se potiče 

razvoj poduzetničke kompetencije kod učenika; 

2 Istraživanje je provedeno u Centru za istraživanje i razvoj obrazovanja (Institut za društvena 

istraživanja u Zagrebu), a financirala ga je The European Training Foundation. Proveo ga 

je sljedeći tim: Boris Jokić (voditelj), Branislava Baranović, Petar Bezinović, Danijela Dolenec, 

Vlatka Domović, Iris Marušić, Tea Pavin-Ivanec, Damir Rister i Zrinka Ristić-Dedić.


3. utvrditi procjene učitelja i nastavnika o osobinama poduzetnosti i poduzetnom 

ponašanju učenika, te 

4. provjeriti postoje li razlike u učiteljskim i nastavničkim percepcijama i procjenama 

s obzirom na njihovo radno mjesto (rade li kao učitelji razredne nastave 

ili predmetni nastavnici) i duljinu njihovog radnog staža. 

Za razliku od europskih zemalja gdje je poduzetnička kompetencija eksplicite koncipirana 

kao kroz-kurikulumska tema, projekt i tome slično, ona se u nastavnim 

programima za obvezno obrazovanje u Hrvatskoj, uključujući i revidirani nastavni 

plan i nastavne programe iz 2007. godine (HNOS), ne spominje izravno. U HNOSu 

(2007.:11) se na nivou općih ciljeva obveznog obrazovanja spominju neke od 

karakteristika koje ulaze u poduzetne osobine pojedinca kao što su npr. samostalnost, 

inicijativnost, komunikativnost, samopouzdanje, kritičko mišljenje, suradnički 

duh itd. Kako ovi ciljevi nisu operacionalizirani kao poduzetnička kompetencija 

u ostalim komponentama HNOS-a (učenička postignuća, predmetna struktura, 

kroz-kurikulumske teme), oni uglavnom ostaju deklarativni. Spomenute osobine 

poduzetnosti prisutne su u pojedinim nastavnim predmetima i izvannastavnim aktivnostima 

vezanim uz nastavni plan i program, ali i u tom kontekstu marginalno 

su zastupljeni i utopljeni u sadržaj predmeta bez jasne eksplikacije njihove funkcije 

kao poduzetničke kompetencije i uvjeta izvođenja. Primjerice, kreativnost i sposobnost 

rješavanja problema poučavaju se i razvijaju u okviru nastave matematike, 

tj. isključivo na sadržajima iz matematike. 

Obzirom na navedeno, u istraživanju smo pošli od pretpostavke da u osnovnim 

školama u Hrvatskoj ne postoji sustavno i programski eksplicite koncipirano poučavanje 

poduzetničke kompetencije i, sukladno tome, ni razvijenost poduzetničke 

kompetencije kod svih ili kod velikog dijela učenika, kao što to zahtijeva poučavanje 

poduzetništva kao jedne od temeljnih kompetencija za cjeloživotno učenje. 

3. Uzorak i postupak istraživanja 

Istraživanje je provedeno 2006. godine na uzorku od 25 osnovnih škola odabranih 

prema sljedećim kriterijima: regija, tip naselja (grad – selo) i veličina škole (broj 

učenika) 3 . Škole su odabrane u uzorak tijekom dvostupanjske procedure. Najprije je 

primijenjena stratifikacija uzorka po regijama. Na temelju ukupnog broja škola i uku- 

3 U uzorak su odabrane škole iz sljedećih regija: Dalmacija, Slavonija, Središnja Hrvatska, 

Sjeverozapadna Hrvatska, Istra i Primorje, Grad Zagreb i Zagrebačka županija. Pri kategorizaciji 

škola prema urbano-ruralnom kriteriju urbanim školama smatrane su sve one škole 

koje rade u mjestima koje imaju priznat status grada. Škole u gradu Zagrebu tretirane su 

kao zasebna kategorija. Ostale škole kategorizirane su kao ruralne škole. O kriterijima 

konstrukcije i karakteristikama uzorka pisano je opširnije u integralnom izvještaju o rezultatima 

istraživanja: Ključne kompetencije “učiti kako učiti” i “poduzetništvo” u osnovnom 

školstvu Republike Hrvatske, B. Jokić (ur.), 2007. Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja, 

IDIZ (izvještaj nije publiciran). 


345


pnog broja učenika u osnovnim školama određen je broj škola koje su ušle u uzorak. 

Nakon toga je za odabir škola unutar svake regije korišteno slučajno uzorkovanje. U 

uzorak su uključene i urbane i ruralne škole, i to one koje su imale ukupan broj učenika 

unutar opsega od -1 standardne devijacije do +3 standardne devijacije prosjeka 

za škole u toj regiji. Ovaj je postupak isključio škole s vrlo malim brojem učenika. 

Unutar svake škole koja je sudjelovala u istraživanju upitnike su popunjavali svi 

dostupni učitelji razredne nastave i predmetni nastavnici. U istraživanju je ukupno 

sudjelovalo 688 učitelja i nastavnika. Učitelji razredne nastave činili su 38,7% uzorka, 

a ostalo su bili predmetni nastavnici od kojih je 15,6% predavalo Hrvatski jezik, 

15,1% Engleski jezik, 14,1% Matematiku, 8,8% Zemljopis i Povijest, 6,8% Fiziku, 

6,5% Vjeronauk, 5,8% Tjelesnu i zdravstvenu kulturu i 5,5% Kemiju. Nastavnici 

iz svih ostalih nastavnih predmeta (Njemački jezik, Glazbeni odgoj, Informatika, 

Likovna umjetnost, Tehnička kultura itd.) činili su manje od 5% uzorka. 

Od ukupnog uzorka učitelja i nastavnika 84,6% bile su žene, 52,0% nastavnici sa završenim 

sveučilišnim studijem, dok je 46,2% završilo visoke učiteljske škole. Struktura 

uzorka prema duljini radnog staža učitelja i nastavnika bila je sljedeća: 23,3% 

učitelja i nastavnika radilo je manje od 5 godina, 23,6% radilo je 6 do 15 godina, 

28,7% između 16 i 30 godina, a 24,4% imalo je više od 30 godina radnog staža. 

Prije primjene upitnika ravnatelji škola zamoljeni su za dopuštenje da se u njihovoj 

školi provede istraživanje. Upitnik je u većini škola popunjavan tijekom redovite 

sjednice, a njegovo popunjavanje trajalo je oko 30 minuta. Primjena upitnika bila 

je anonimna. U sklopu popunjavanja većeg upitnika, učitelji i nastavnici bili su 

zamoljeni da odgovore na pitanja koja su se odnosila na poučavanje poduzetničke 

kompetencije u njihovim školama. 

4. Rezultati istraživanja i diskusija 


346 

Način poučavanja poduzetničke kompetencije u osnovnim školama mjerili smo 

kroz sljedeće dimenzije: 1. aktivnosti na nivou škole kojima se potiče razvoj poduzetnosti 

učenika; 2. nastavne metode kojima se potiče razvoj poduzetnosti učenika; 

3. važnost pojedinih nastavnih metoda za poticanje razvoja poduzetnosti 

učenika i 4. zastupljenost poduzetničkih osobina i vještina u učeničkoj populaciji. 

U svim slučajevima dobiveni podaci su subjektivni, tj. odnose se na percepciju ili 

procjene učitelja i nastavnika. 

4.1. Učiteljska i nastavnička percepcija školskih aktivnosti kojima se potiče 

poduzetnost učenika 

Percepcija učitelja i nastavnika školskih aktivnosti, kojima se potiče razvoj poduzetnosti 

učenika u njihovoj školi, operacionalizirana je kroz procjenu učestalosti


sudjelovanja učitelja i nastavnika u organiziranju i provođenju pojedinih školskih 

aktivnosti. Na ponuđenoj skali tvrdnji koje su opisivale aktivnosti škole, učitelji i 

nastavnici za svaku aktivnost procjenjivali su jesu li u njoj sudjelovali često, ponekad 

ili nikada. Postoci njihovih odgovora po pojedinim tvrdnjama, odnosno 

aktivnostima škole prikazani su na slici 1. 

Kao što je vidljivo na slici 1., većina učitelja i nastavnika izjavila je da je ponekad 

bila uključena u aktivnosti škole kojima se potiče poduzetnost učenika. Postoci 

se kreću od 53% do 64%, što upućuje da više od polovice učitelja i nastavnika 

ponekad sudjeluje u organiziranju i izvođenju aktivnosti na nivou škole kojima se 

potiče poduzetnost učenika. 

Slika 1. 

Učiteljske i nastavničke procjene učestalosti njihovog sudjelovanja u organiziranju i provođenju 

aktivnosti kojima se potiče poduzetnost učenika (% odgovora) 

Međutim, ako pogledamo podatke za najpozitivniji stupanj skale, pokazuje se da 

znatno manji broj njih često sudjeluje u spomenutim aktivnostima. Pri tome najčešće 

sudjeluju (njih 40%) u aktivnostima kojima učenici iskazuju svoju solidarnost i 

pomažu onima kojima je pomoć potrebna. Zatim slijede aktivnosti koje učenicima 

omogućuju upoznavanje različitih zanimanja (29% odgovora), te izvannastavne 

aktivnosti u kojima učenici samostalno planiraju program i način rada (25% odgovora). 

Indikativan je podatak da je najmanji broj učitelja i nastavnika odgovorio 

kako često sudjeluje u organiziranju i izvođenju aktivnosti kojima se učenicima 

omogućuje upoznavanje uspješnih pojedinaca (samo 12% odgovora). Kako upoznavanje 

uspješnih pojedinaca tj. poduzetnih ljudi predstavlja važan način poticanja 

poduzetnosti kod učenika (omogućuje stvaranje slike o tome što je poduzetni 

pojedinac, kako se postaje uspješnim pojedincem ili poduzetnikom i sl.), mali 

postotak odgovora upućuje da su ovakve aktivnosti u osnovnim školama još uvijek 

marginalizirane. 


347


Tablica 1. 

Aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja značajnosti razlika između učitelja 

razredne nastave i predmetnih nastavnika u procjenama učestalosti njihovog sudjelovanja u 

organiziranju i provođenju aktivnosti kojima se potiče poduzetnost učenika 

Učitelji 

Nastavnici 

M SD M SD t 

Aktivnosti kojima se učenicima omogućuje upoznavanje 

uspješnih pojedinaca 1.92 .553 1.84 .613 1.65 

Aktivnosti kojima učenici iskazuju svoju solidarnost i 

pomažu onima kojima je pomoć potrebna 2.47 .567 2.27 .567 4.38** 

Aktivnosti kojima se učenicima omogućuje upoznavanje 

različitih zanimanja 2.26 .549 2.15 .609 2.38* 

Izvannastavne aktivnosti u kojima učenici samostalno 

planiraju program i način rad 2.04 .674 2.01 .698 0.59 

Napomena: * značajno uz p < .05; ** značajno uz p < .01 


348 

Zanimalo nas je razlikuju li se učiteljske i nastavničke procjene vlastite uključenosti 

u aktivnosti u školi koje su vezane za razvoj poduzetnosti učenika statistički značajno 

s obzirom na njihovo radno mjesto ili tip nastave koju izvode (razredni učitelj 

i predmetni nastavnik), te duljinu njihovog radnog staža. U tablici 1. prikazane su 

razlike u procjenama s obzirom na radno mjesto koje smo provjerili t-testom. Iz 

podataka je vidljivo da su kod učitelja prosječne skalarne vrijednosti na svim tvrdnjama 

veće od nastavničkih, dok se statistički značajno razlikuju na dvije tvrdnje, 

odnosno aktivnosti: aktivnosti kojima učenici iskazuju svoju solidarnost i pomažu 

onima kojima je pomoć potrebna i aktivnosti kojima se učenicima omogućuje upoznavanje 

različitih zanimanja. Ovi rezultati testiranja značajnosti razlika ne iznenađuju 

jer se radi o različitim obrazovnim ciklusima i o dva različita tipa nastave. 

Naime, učitelji koji izvode razrednu nastavu s integriranim nastavnim programima 

imaju više mogućnosti za organiziranje spomenutih aktivnosti koje su direktnije 

vezane za poduzetnost. Razlog tome je što se radi o aktivnostima koje svojim sadržajem 

izlaze izvan okvira pojedinih nastavnih predmeta, a u višim razredima su 

još uvijek segmentirani i fokusirani na pojedine znanstvene discipline na kojima 

se temelje. S druge strane, ciljevi i sadržaj nastavnih programa u nižim razredima 

u većoj su mjeri od predmetne nastave fokusirani na sadržaje kojima se razvijaju 

životne vještine i vrijednosti (među kojima je i solidarnost) učenika i upoznavanje 

osnovnih aspekata života, uključujući rad, zanimanja, lokalnu zajednicu i njezine 

uspješne članove i sl., a koji su povezani s poduzetnošću. 

Da bismo provjerili postoji li razlika u učiteljskim i nastavničkim procjenama učestalosti 

njihovog sudjelovanja u školskim aktivnostima kojima se potiče poduzetnost 

učenika s obzirom na duljinu njihovog radnog staža, proveli smo analizu 

varijance (ANOVA), čiji su rezultati prikazani u tablici 2. Rezultati pokazuju da 

postoji statistički značajna razlika u procjenama između učitelja i nastavnika različite 

duljine radnog staža u svim navedenim školskim aktivnostima. Zamjetan je 

trend povećanja uključenosti učitelja i nastavnika u školske aktivnosti kojima se


potiče poduzetnička kompetencija s porastom duljine njihovog radnog staža. Post 

hoc test pokazuje da su učitelji i nastavnici s 5 i manje godina iskustva značajno 

manje uključeni u većinu spomenutih školskih aktivnosti nego učitelji i nastavnici 

s dužim radnim iskustvom, posebice oni s više od 30 godina radnog staža. 

Ovakav podatak ne iznenađuje zbog više razloga. Kako mlađi učitelji i nastavnici 

kao ni njihovi stariji kolege nisu tijekom svojeg inicijalnog obrazovanja bili osposobljavani 

za poučavanje poduzetničke kompetencije (Domović, Baranović i Štibrić, 

2007.), logično je pretpostaviti da razlike u sudjelovanju i organiziranju aktivnosti 

škole proizlaze iz razlika u njihovom radnom iskustvu. 

Tablica 2. 

Aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja značajnosti razlika u procjenama 

učestalosti sudjelovanja učitelja i nastavnika u aktivnostima kojima se potiče poduzetnost učenika 

prema duljini radnog staža 

do 5 g. 6 – 15 g. 16 – 30 g. iznad 30 g. 

M SD M SD M SD M SD F 

Aktivnosti kojima se 

učenicima omogućuje 

upoznavanje uspješnih 

pojedinaca 1.70 0.569 1.88 0.570 1.91 0.578 2.01 0.597 6.88** 

Aktivnosti kojima učenici 

iskazuju svoju solidarnost 

i pomažu onima kojima je 

pomoć potrebna 2.06 0.594 2.39 0.530 2.44 0.551 2.43 0.538 15.64** 

Aktivnosti kojima se 

učenicima omogućuje 

upoznavanje različitih 

zanimanja 1.99 0.650 2.15 0.564 2.23 0.499 2.46 0.541 17.91** 

Izvannastavne aktivnosti u 

kojima učenici samostalno 

planiraju program i način 

rada 1.92 0.723 2.01 0.680 2.01 0.636 2.20 0.669 4.40** 

Napomena: ** značajno uz p < .01 

Naime, mlađi učitelji i nastavnici ne samo da su zbog kraćeg radnog staža imali 

manje prilika sudjelovati u takvim aktivnostima, nego su kao početnici više fokusirani 

na samo izvođenje nastave i, u usporedbi sa starijim kolegicama i kolegama, 

imaju manje razvijene kontakte sa školskom i širom zajednicom. 

4.2. Učiteljska i nastavnička procjena primjene nastavnih metoda kojima se potiče 

poduzetnost učenika u njihovoj školi 

Jedna od dimenzija poučavanja poduzetničke kompetencije koju smo ispitivali bila 

je učestalost primjene nastavnih metoda kojima se potiče njezin razvoj kod djece u 


349


osnovnim školama. Ova dimenzija poduzetničkog obrazovanja ispitivana je s dvije 

ljestvice procjene. Prvom ljestvicom ispitivao se opći dojam učitelja i nastavnika 

o korištenju ili primjeni nastavnih metoda kojima se potiče poduzetnost učenika 

u njihovoj školi. Druga ljestvica bila je namijenjena ispitivanju mišljenja učitelja i 

nastavnika o važnosti nastavnih metoda potrebnih za razvoj poduzetnosti učenika. 

U oba slučaja procjenjivan je isti set ponuđenih nastavnih metoda opisanih sa 

sedam tvrdnji. 

Učestalost korištenja pojedinih nastavnih metoda učitelji i nastavnici procjenjivali 

su na petostupanjskoj ljestvici (gotovo nikad /1/, rijetko /2/, osrednje /3/, često /4/ 

i gotovo uvijek /5/). Podaci o nastavničkim i učiteljskim procjenama prikazani su 

na slici 2. 

Slika 2. 

Učiteljske i nastavničke procjene korištenja nastavnih metoda u njihovim školama koje potiču razvoj 

poduzetnosti učenika (% odgovora) 


350 

Kako podaci pokazuju, u osnovnim se školama, prema procjeni učitelja i nastavnika, 

najčešće primjenjuju nastavne metode kojima se učenike potiče na samostalnost 

u radu (69% nastavnika i učitelja procjenjuje da se često ili gotovo uvijek 

primjenjuju u njihovoj školi) i timski rad učenika (65% nastavničkih i učiteljskih 

procjena da se primjenjuju često ili gotovo uvijek u njihovim školama). Zatim 

slijede nastavne metode kojima se učenike poučava kako procijeniti posljedice 

vlastitih odluka i preuzimati rizik pri odabiru neke aktivnosti. Oko 47% nastavnika 

odgovorilo je da se nastavne metode kojima se razvijaju spomenute poduzetničke 

vještine učenika primjenjuju često i gotovo uvijek u njihovoj školi. Ovaj postotak 

odgovora znatno je manji u odnosu na prethodne dvije tvrdnje.


Sudeći prema učiteljskim i nastavničkim procjenama u njihovim se školama vrlo rijetko 

koriste nastavne metode kojima se učenike potiče na surađivanje s lokalnom 

zajednicom i poučava kako vlastitim angažmanom mogu zaraditi novac za vlastite 

potrebe. Postoci odgovora na pozitivnom polu ljestvice za ove aktivnosti su 28% 

i 17%. Pretpostavljamo da se radi o procjenama učitelja i nastavnika zaposlenih u 

školama u kojima postoje učeničke zadruge od kojih su neke bile zastupljene u 

uzorku 4 . Ipak, gledajući odgovore na ovo pitanje u cjelini, pokazuje se da su dobiveni 

postoci niski jer je riječ o nastavnim metodama kojima se razvijaju vještine 

učenika direktno vezane za poduzetničku kompetenciju, a koje su učitelji i nastavnici 

procijenili nižim vrijednostima od drugih metoda. 

Koliko su navedene metode važne za razvoj poduzetnosti kod učenika, učitelji 

i nastavnici procjenjivali su na skali od 4 stupnja: uopće nije važno (stupanj 1), 

uglavnom nije važno (stupanj 2), uglavnom je važno (stupanj 3) i vrlo je važno 

(stupanj 4). Postoci odgovora učitelja i nastavnika za svaki pojedini stupanj skale 

prikazani su na slici 3. 

Ako pogledamo postotke odgovora za najpozitivniji stupanj skale “vrlo je važno”, 

iz podataka na slici 3. jasno je vidljivo da velik broj učitelja i nastavnika većinu 

ispitivanih aktivnosti procjenjuju vrlo važnima. Postoci odgovora najveći su za 

nastavne metode kojima se učenike potiče na samostalnost u radu i za metode 

kojima se učenici poučavaju za procjenu posljedica vlastitih odluka. 

Slika 3. 

Postotak učiteljskih i nastavničkih procjena važnosti pojedinih nastavnih metoda koje mogu 

potaknuti razvoj poduzetnosti kod učenika u njihovoj školi 

4 Od 25 osnovnih škola koje su činile uzorak u ovom istraživanju, u 7 osnovnih škola postojale 

su učeničke zadruge. 


351


Da su nastavne metode koje razvijaju ove aktivnosti vrlo važne, procijenilo je oko dvije 

trećine učitelja i nastavnika. Ovaj postotak tim je važniji jer je riječ o najpozitivnijoj 

kategoriji na skali. Zatim slijede nastavne metode kojima se potiče timski rad učenika 

i poučava ih se o tome kako preuzeti rizik pri odabiru neke aktivnosti (u oba slučaja 

oko 50% odgovora učitelja i nastavnika). Za razliku od navedenog, nastavne metode 

kojima se učenike poučava kako vlastitim angažmanom mogu zaraditi novac za vlastite 

potrebe i nastavne metode kojima se potiče na suradnju s lokalnom zajednicom 

su, i u ovom slučaju, najniže procijenjene. Preciznije, najmanji broj učitelja i nastavnika 

procijenio ih je vrlo važnim (oko 27% odgovora na obje tvrdnje). Iako ovaj postotak 

nije zanemariv, (radi se o najpozitivnijem stupnju skale), ipak je znatno manji 

od drugih. Dobiveni podatak ukazuje kako nastavne metode koje potiču učenike da 

sami zarađuju novce za svoje potrebe i surađuju s lokalnom zajednicom, imaju manju 

odgojno-obrazovnu važnost za učitelje i nastavnike od ostalih aktivnosti. 

U tablici 3. prikazane su aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja 

značajnosti razlika između učiteljskih i nastavničkih procjena učestalosti korištenja 

nastavnih metoda koje mogu potaknuti razvoj poduzetnosti učenika u njihovim školama. 

Prikazani su rezultati za obje skupine ispitanika: učitelje i predmetne nastavnike. 

Rezultati t-testa upućuju da postoje statistički značajne razlike između učiteljskih i 

nastavničkih procjena na svim tvrdnjama, osim one koja se odnosi na nastavne metode 

kojima se učenike potiče na suradnju s lokalnom zajednicom. Prosječne vrijednosti 

procjena pokazuju da učitelji imaju pozitivniji odnos prema korištenju nastavnih 

metoda kojima se potiče razvoj poduzetnosti učenika u njihovoj školi nego predmetni 

nastavnici. Međutim, pri tome ipak treba podsjetiti da su skalarni prosjeci računati za 

petostupanjsku ljestvicu i da se u većini slučajeva za učitelje kreću u rasponu od 2.76 

do 3.93, dok su za nastavnike još niži (kreću se od 2.52 do 3.74). 

Tablica 3. 

Aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja značajnosti razlika između učiteljskih i 

nastavničkih procjena o korištenju pojedinih nastavnih metoda u njihovoj školi koje mogu potaknuti 

razvoj poduzetnosti kod učenika 

Učitelji 

Nastavnici 

M SD M SD t 

Poticanje učenika na samostalnost u radu 3.93 0.732 3.74 0.726 3.11** 


352 

Poticanje timskog rada učenika 3.76 0.728 3.63 0.708 2.33* 

Poučavanje učenika o procesu planiranja vlastitih aktivnosti 3.34 0.792 3.14 0.799 3.07** 

Poučavanje učenika kako vlastitim angažmanom mogu 

zaraditi novac za vlastite potrebe 2.76 0.924 2.52 0.932 3.23** 

Poučavanje učenika o tome kako procijeniti posljedice 

vlastitih odluka 3.50 0.907 3.34 0.905 2.30* 

Poučavanje učenika o preuzimanju rizika pri odabiru neke 

aktivnosti 3.41 0.889 3.24 0.963 2.23* 

Poticanje učenika na aktivnosti u kojima mogu surađivati s 

lokalnom zajednicom 3.00 0.965 2.87 0.981 1.70 

Napomena: * značajno uz p < .05; ** značajno uz p < .01


Pri tome u obje skupine ispitanika samo prve dvije tvrdnje (poticanje učenika na 

samostalnost u radu i timski rad) imaju prosječne vrijednosti iznad 3.63. Kako je 

riječ o prosjecima računatim na petostupanjskoj skali, zaključno se može reći da ni 

učitelji ni predmetni nastavnici nisu visoko procijenili prisutnost, odnosno korištenje 

nastavnih metoda koje potiču razvoj poduzetnosti učenika. 

Rezultati analize varijance (ANOVA) ukazuju da su učiteljske i nastavničke procjene 

također povezane i s duljinom njihovog radnog staža. Iz podataka u tablici 4., 

u kojoj su prikazane srednje vrijednosti i njima pripadajuće standardne devijacije, 

te rezultati analize varijance, može se zaključiti da se procjene učitelja i nastavnika 

statistički značajno razlikuju na pet od ukupno sedam tvrdnji. Prosječne skalarne 

vrijednosti upućuju da pri tome učitelji i nastavnici s kraćim radnim stažem procjenjuju 

da se navedene metode rada u njihovim školama koriste rjeđe nego što to 

smatraju njihovi kolege i kolegice s duljim radnim stažem. 

Razlike su pri tome najveće između nastavnika i učitelja s najkraćim radnim stažem 

(do 5 godina) i onih s najduljim radnim stažem (iznad 30 godina), što ne iznenađuje 

s obzirom da su razlike u njihovim radnim iskustvima najveće. 

Tablica 4. 

Aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja značajnosti razlika između procjena 

učitelja i nastavnika o korištenju pojedinih nastavnih metoda u njihovoj školi koje potiču razvoj 

poduzetnosti kod učenika s obzirom na radni staž učitelja i nastavnika 

do 5 g. 6 – 15 g. 15 – 30 g. iznad 30 g. 


Poticanje učenika na 

samostalnost u radu 3.76 0.755 3.84 0.695 3.75 0.685 3.90 0.724 1.40 

Poticanje timskog rada 

učenika 3.69 0.726 3.74 0.675 3.57 0.723 3.79 0.663 2.67* 

Poučavanje učenika o 

procesu planiranja vlastitih 

aktivnosti 3.05 0.825 3.16 0.665 3.24 0.793 3.45 0.797 6.87** 

Poučavanje učenika kako 

vlastitim angažmanom 

mogu zaraditi novac za 

vlastite potrebe 2.43 0.938 2.45 0.908 2.60 0.915 2.92 0.879 8.62** 

Poučavanje učenika o tome 

kako procijeniti posljedice 

vlastitih odluka 3.28 1.010 3.42 0.883 3.37 0.850 3.59 0.788 3.13* 

Poučavanje učenika o 

preuzimanju rizika pri 

odabiru neke aktivnosti 3.13 1.013 3.29 0.871 3.33 0.930 3.44 0.881 2.72* 

Poticanje učenika na 

aktivnosti u kojima mogu 

surađivati s lokalnom 

zajednicom 2.88 1.043 2.85 0.932 2.92 0.997 2.98 0.914 0.45 



353


Ohrabruje podatak da istovremeno veliki broj učitelja i nastavnika prepoznaje važnost 

navedenih aktivnosti za poduzetničko obrazovanje. Kako pokazuju rezultati 

t-testa i analize varijance, obje skupine ispitanika, i nastavnici i učitelji, pri tome 

su u svojim procjenama prilično homogeni. Statistički značajnim pokazale su se 

razlike samo na jednoj tvrdnji. Preciznije, statistički značajna razlika u procjenama 

s obzirom na radno mjesto (učitelj i predmetni nastavnik) pokazala se na tvrdnji 

o poticanju timskog rada učenika (t(645) = 2.49, p < .05). Vrijednosti skalarnih 

prosjeka (M učitelji = 3.56; SD učitelji = 0.573; M nastav. = 3.44, SD nastav .= 0.572) upućuju 

da učitelji pridaju veću važnost poticanju timskog rada učenika nego predmetni 

nastavnici. Prema rezultatima analize varijance statistički značajna razlika u procjenama 

također se javila s obzirom na duljinu radnog staža nastavnika i učitelja, 

i to na procjeni važnosti poučavanja učenika kako vlastitim angažmanom mogu 

zaraditi novac za vlastite potrebe (F (3,595) = 2.95, p< .05). Iako su razlike u veličinama 

srednjih vrijednosti male, zanimljivo je da su procjene važnosti spomenutih 

metoda poučavanja više što su nastavnici i učitelji stariji, odnosno što imaju dulji 

staž. Najveće su razlike između nastavnika i učitelja koji imaju do 5 godina radnog 

staža (M = 2.99, SD = 0.707) i onih koji imaju više od 30 godina radnog staža (M = 

3.19; SD = 0.718). 

4.3. Učiteljska i nastavnička procjena obilježja poduzetnosti kod učenika u 

njihovoj školi 


354 

Jedan od glavnih istraživačkih zadataka bio je utvrditi mišljenje učitelja i nastavnika 

o tome koliko učenika u njihovoj školi posjeduje obilježja poduzetnosti. Na 

skali od 12 tvrdnji koje opisuju različita obilježja poduzetnosti nastavnici i učitelji 

trebali su procijeniti koji dio učenika posjeduje svako od navedenih obilježja: skoro 

nitko (1), mali dio (2), oko pola (3), većina (4), skoro svi (5). Predmetni nastavnici 

pri tome su davali procjene za učenike osmih razreda, a učitelji za učenike četvrtih 

razreda. U tablici 5. prikazani su postoci odgovora za pojedina obilježja. Postoci 

su grupirani u tri kategorije: 1. skoro nitko ili mali dio, 2. oko pola i 3. skoro svi 

ili većina. Budući da poduzetnička kompetencija spada u jednu od temeljnih kompetencija 

za cjeloživotno učenje, koju po završetku obveznog obrazovanja trebaju 

imati svi ili barem većina učenika, u interpretaciji podatka fokusirat ćemo se na 

postotke u kategoriji koja govori da određeno obilježje poduzetnosti ima “većina 

ili svi učenici”. 

Iz podataka prikazanih u tablici 5. vidljivo je da, prema procjenama učitelja i 

nastavnika, najveći broj učenika posjeduje sljedeća obilježja poduzetnosti: 1. 

otvorenost za promjene i nova iskustva, 2. spremnost za suradnju i dogovaranje 

s vršnjacima i 3. motivaciju za ostvarivanje postignuća. Oko trećina učitelja i nastavnika 

procijenila je da spomenute tri osobine ima većina ili skoro svi učenici. 

Znakovito je da se na dnu rang-ljestvice procjena nalaze inovativno, kreativno 

rješavanje problema i spremnost za preuzimanje inicijative, za koje tek oko 13% 

– 14% učitelja i nastavnika procjenjuje kako ih posjeduje većina ili skoro svi 

učenici.


Tablica 5. 

Učiteljske i nastavničke procjene broja učenika koji posjeduju obilježja poduzetnosti (% odgovora) 

skoro nitko ili 

mali dio 

oko pola 

većina ili skoro 

svi 

Otvorenost za promjene i nova iskustva 26,4 34,3 39,3 

Spremnost za suradnju i dogovaranje s vršnjacima 18,0 42,9 39,0 

Motivacija za ostvarivanje postignuća 20,6 46,7 32,6 

Efikasno komuniciranje 32,1 43,7 24,1 

Preuzimanje odgovornosti za vlastito ponašanje 45,7 31,9 22,3 

Realistično postavljanje ciljeva koje žele ostvariti 36,9 41,2 21,9 

Samostalnost u radu 30,0 49,3 20,7 

Realistična procjena vlastitih sposobnosti 37,7 41,9 20,3 

Ustrajnost u provođenju aktivnosti 35,0 45,8 19,3 

Samostalno donošenje odluka 40,3 40,5 19,2 

Inovativno, kreativno rješavanje problema 52,8 32,9 14,3 

Spremnost za preuzimanje inicijative 53,1 33,8 13,1 

Za preostala analizirana obilježja tek od 20% do 25% učitelja i nastavnika smatra 

da su rasprostranjena među svim ili većinom učenika u njihovim školama, što je 

također mali postotak s obzirom da smo ispitivali obilježja koja se nalaze u osnovi 

poduzetnosti. 

Provjere značajnosti razlika ukazuju da postoje statistički značajne razlike u procjenama 

nastavnika i učitelja, koje su kao i u prethodnim slučajevima vezane uz 

radno mjesto ispitanika (nastavnik i učitelj) i duljinu njihovog radnog staža. 

Tablica 6. 

Aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja značajnosti razlika između učitelja i 

nastavnika u njihovim procjenama broja učenika koji posjeduju pojedina obilježja poduzetnosti 

Učitelji 

Nastavnici 

M SD M SD t 

Motivacija za ostvarivanje postignuća 3.35 0.802 3.03 0.774 4.94** 

Inovativno, kreativno rješavanje problema 2.73 0.793 2.53 0.713 3.24** 

Efikasno komuniciranje 3.06 0.776 2.86 0.826 3.05** 

Otvorenost za promjene i nova iskustva 3.36 0.951 3.08 0.915 3.58** 

Realistično postavljanje ciljeva koje žele ostvariti 2.91 0.805 2.80 0.792 1.63 

Samostalno donošenje odluka 2.84 0.779 2.76 0.785 1.24 

Spremnost za suradnju i dogovaranje s vršnjacima 3.43 0.827 3.17 0.795 3.77** 

Spremnost na preuzimanje inicijative 2.71 0.775 2.53 0.737 2.83** 

Samostalnost u radu 3.15 0.775 2.80 0.713 5.65** 

Preuzimanje odgovornosti za vlastito ponašanje 2.91 0.993 2.63 0.833 3.86** 

Ustrajnost u provođenju aktivnosti 3.05 0.763 2.71 0.732 5.44** 

Realistična procjena vlastitih sposobnosti 2.91 0.858 2.77 0.778 2.18* 



355


Prema rezultatima t-testa procjene učitelja i nastavnika statistički se značajno razlikuju 

na većini ispitivanih obilježja. Izuzetak čine dva obilježja: realistično postavljanje 

ciljeva koje žele ostvariti i samostalno donošenje odluka čiju rasprostranjenost 

u učeničkoj populaciji procjenjuju podjednako. Skalarni prosjeci upućuju 

da učitelji pozitivnije procjenjuju razvijenost obilježja poduzetnosti kod učenika 

nego nastavnici, što je i logično ako imamo u vidu da su pozitivnije procjenjivali i 

vlastitu uključenost u školske aktivnosti i prisutnost nastavnih metoda koje potiču 

poduzetnost kod učenika u njihovoj školi. 

Tablica 7. 

Aritmetičke sredine, standardne devijacije i rezultati testiranja značajnosti razlika između učitelja i 

nastavnika u njihovim procjenama broja učenika koji posjeduju pojedina obilježja poduzetnosti s 

obzirom na duljinu radnog staža 

do 5 g. 6 – 15 g. 16 – 30 g. iznad 30 g. 


Inovativno, kreativno 

rješavanje problema 2.48 0.666 2.57 0.717 2.65 0.798 2.75 0.789 3.34* 

Efikasno komuniciranje 2.76 0.854 2.96 0.795 2.96 0.776 3.05 0.801 3.06* 

Otvorenost za promjene i 

nova iskustva 3.00 0.903 3.27 0.902 3.23 0.959 3.25 0.894 2.64* 

Napomena: * značajno uz p < .05; 

U tablici su navedene vrijednosti za obilježja sa statistički značajnim razlikama u 

procjenama. Za razliku od radnog mjesta, duljina radnog staža nastavnika i učitelja 

znatno manje je diskriminirala njihove procjene o rasprostranjenosti osobina 

poduzetnosti kod učenika. Od ukupno 12, statistički značajne razlike javile su se 

u procjeni samo kod tri obilježja poduzetnosti: 1. inovativno, kreativno rješavanje 

problema; 2. efikasno komuniciranje i 3. otvorenost za promjene i nova iskustva 

(tablica 7.). Nalaz da je razlika u procjenama najveća između učitelja i nastavnika s 

pet i manje godina radnog staža i onih koji imaju više od 30 godina radnog staža 

ne iznenađuje s obzirom da je riječ o razlikama u njihovom radnom iskustvu. 


356 

5. Zaključak 

Razvijenost obrazovanja za poduzetnost u osnovnim školama u Hrvatskoj ispitivali 

smo kroz nekoliko dimenzija: a) percepciju učitelja i nastavnika o aktivnostima 

škole kojima se potiče razvoj poduzetničke kompetencije kod učenika; b) percepciju 

učitelja i nastavnika o nastavnim metodama kojima se potiče razvoj poduzetničke 

kompetencije kod učenika; c) procjene učitelja i nastavnika o poduzetnim 

osobinama i ponašanju učenika. Osnovni cilj istraživanja bio je ustanoviti na koji se 

način u našim školama poučava poduzetnička kompetencija koja danas predstavlja 

jednu od temeljnih kompetencija potrebnih za rad i život u društvu znanja.


Analiza je bila svojevrsna procjena potreba (engl. needs assessment) kojim se nastojalo 

“snimiti stanje” u školama kako bi se na temelju dobivenih podataka i 

koncepata obrazovanja za poduzetništvo definiranih u literaturi i europskim dokumentima 

mogle dati sugestije za koncipiranje i uvođenje suvremenog modela 

obrazovanja za poduzetnost. 

U analizi smo, slijedom uvida u znanstvene analize i dokumente Europske komisije, 

pošli od šireg pojma obrazovanja za poduzetništvo prema kojem ono obuhvaća 

razvoj osobina ličnosti i vještina koje omogućuju razvoj poduzetnog stava i 

ponašanja učenika u svakodnevnom životu, ali i stjecanje ekonomske pismenosti 

i znanja potrebnih za pokretanje posla. Kako naše istraživanje spada među prva 

empirijska istraživanja u ovom području u Hrvatskoj, nastojali smo obuhvatiti problem 

u njegovim osnovnim aspektima i nismo išli u detaljnija ispitivanja pojedinih 

dimenzija poduzetništva, a nismo bili ni u mogućnosti obuhvatiti sve njegove 

ključne dimenzije. 

Na temelju dobivenih podataka može se zaključiti da je obrazovanje za poduzetnost 

u hrvatskim osnovnim školama djelomično prisutno. Ono nije rezultat planirane 

i osmišljene politike obrazovanja za poduzetništvo, nego se odvija u sklopu 

realizacije ciljeva drugih predmeta, a da pri tome nije osviješteno i imenovano kao 

obrazovanje za poduzetništvo ili poduzetnost. Obrazovanje za poduzetnost ni u 

novim, izmijenjenim nastavnim programima (HNOS), nije eksplicite koncipirano, 

pa ne iznenađuje što se u školama izvodi sporadično, a ne kao intencijska aktivnost 

s jasno definiranim ciljevima ili odgojno-obrazovnim postignućima učenika. 

Stoga, ne iznenađuje da su učitelji i nastavnici za većinu istraživanih aspekata poučavanja 

poduzetništva najčešće odgovarali da su djelomično prisutni. Tek mali broj 

učitelja i nastavnika (tek od 20% do 25%) procijenio je da su osobine poduzetnosti 

rasprostranjene među svim ili većinom učenika u njihovim školama. 

Rezultati testiranja značajnosti razlika u procjenama ispitanika s obzirom na njihovo 

radno mjesto (razredni učitelji i predmetni nastavnici) i duljinu radnog staža, 

upozoravaju na dva problema. Prvo, obrazovanje za poduzetnost problematičnije 

je u predmetnoj nego razrednoj nastavi. Kako je poduzetnička kompetencija kao 

temeljna kompetencija kroz-kurikularna, dobiveni nalaz upućuje na potrebu izrade 

integriranog kurikuluma i njezino definiranje kao kroz-kurikulumskog modula ili 

teme na nivou nacionalnog kurikuluma. Drugo, statistički značajno manja zastupljenost 

mlađih učitelja i nastavnika u odnosu na starije u aktivnostima škole koje 

potiču razvoj poduzetnosti učenika ne indicira samo problem razvoja učiteljske i 

nastavničke kompetencije za obrazovanje za poduzetnost kroz radno iskustvo u 

školi, nego i problem neadekvatnog inicijalnog obrazovanja učitelja i nastavnika. 

Stariji nastavnici i učitelji nisu tijekom svojeg inicijalnog profesionalnog obrazovanja 

bili osposobljavani za poučavanje poduzetničke kompetencije i logično je 

pretpostaviti da su tijekom rada stekli određeno iskustvo koje im omogućuje veći 

angažman i pozitivniji odnos prema poučavanju poduzetnosti u školama. Slabija 

zastupljenost i negativniji odnos mladih učitelja i nastavnika, koji nemaju veliko 


357


radno iskustvo, indicira da ni oni tijekom inicijalnog profesionalnog obrazovanja 

nisu dovoljno osposobljeni za poučavanje poduzetničke kompetencije. Potreba 

za kvalitetnijim osposobljavanjem učitelja i nastavnika za poučavanje poduzetničke 

kompetencije zahtijeva osmišljavanje njezinog sustavnog integriranja u sustav 

stručnog osposobljavanja i kurikulume inicijalnog obrazovanja nastavnika i učitelja. 

U inicijalnom obrazovanju učitelja i nastavnika u tom su pogledu učinjeni prvi 

koraci. Naime, u akademskoj godini 2006./2007. na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu 

uveden je izborni kolegij Učeničko zadrugarstvo, prvi takav kolegij u Hrvatskoj 

koji studentima razredne i predmetne nastave omogućuje stjecanje znanja iz učeničkog 

zadružnog poduzetništva (Zagrebačko društvo za promicanje učeničkog i 

studentskog zadrugarstva, 2007.). 

Iz učiteljskih i nastavničkih odgovora može se zaključiti da postoji potreba za uvođenjem 

sustavnog obrazovanja za poduzetnost u obvezno obrazovanje, što implicira 

izradu njegove jasne koncepcije i nastavnih programa, odnosno kurikuluma. 

Uvid u iskustva drugih zemalja i analize obrazovanja za poduzetnost upućuje da 

će za izradu kvalitetnih nastavnih programa biti potrebne daljnje konceptualne i 

empirijske analize, tim više što su takve analize u Hrvatskoj nedostatne. 

Literatura 


358 

1. Domović, V.; Baranović, B.; Štibrić, M. (2007). Učitelji i uvođenje poduzetničke kompetencije 

u osnovne škole. U: Babić, N. (Ur.). Kompetencije i kompetentnost učitelja. 

Osijek: Učiteljski fakultet u Osijeku i Kherson State University, Kherson, Ukraine: 175– 

181. 

2. Bornstein, D. (2003). How to change the world: Social entrepreneurs and the power of 

new ideas. New York: Oxford University Press. 

3. Caird, S. (1990). What Does it Mean to be Enterprising? British Journal of Management, 

1:137. 

4. Davies, I.; Fülöp, M.; Hutchings, M.; Ross, A.; Berkics, M. (2004). Citizenship and enterprise: 

Issues from an investigation of teachers’ perceptions in England and Hungary. 

Comparative Education, 40 (3):363–384. 

5. Dees, J. G. (1998). The Meaning of Social Entrepreneurship. Occasional Paper. CASE 

(Centre for the Advancement of Social Entrepreneurship), Fuqua School of Business, 

Duke University, Durham. http://www.fuqua.duke.edu/centers/case/documents/dees_ 

SE.pdf (3. 1. 2008.) 

6. Drucker, P. F. (1995). Innovation and entrepreneurship. New York: Harper Business. 

7. Gibb, A. (2002). In pursuit of a new ‘enterprise’ and ‘entrepreneurship’ paradigm for 

learning: Creative destruction, new values, new ways of doing things and new combinations 

of knowledge. International Journal of Management Reviews, 4 (3):233–269. 

8. Gibb, A (1987). Enterprise Culture – Its Meaning and Implications for Education and 

Training. Journal of European Industrial Training, 11 (2):1–38. 

9. Hines, S. M. Jr. (2005). The Practical Side of Liberal Education: An Overview of Liberal 

Education and Entrepreneurship. Peer Review, 7 (3):4–7. 

10. Kent, C. A. (1990). Entrepreneurship education. Current developments, future directions. 

Greenwood: Quorum Books.


11. Kuip, van der I.; Verheul, I. (2003). Early Development of Enterpreneurial Qualities: the 

Role of Initial Education. 

12. Winifield, I. (2005). Fostering Social Entrepreneurship through Liberal learning in the 

Social Sciences. Peer Review, 7 (3):15–17. 

13. European Commission (2006). Recommendation of the European Parliament and of 

the Council of 18 December 2006 on key competences for lifelong learning, 2006/962/ 

EC. 

14. European Commission (2004). Key competences for lifelong learning: A European 

reference framework, http://ec.europa.eu/education/policies/2010/doc/basicframe.pdf 

(31. 1. 2007.) 

15. European Commission, Directorate General for Enterprise (2004). Helping to create an 

entrepreneurial culture. Luxemburg: Office for Official Publications of the European 

Communities. 

16. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske (2006). Nastavni plan i 

program za osnovnu školu. HNOS. Zagreb: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa 

Republike Hrvatske. 

17. Finnish National Board (2004). National Core Curriculum for Basic Education. Helsinki: 

Finnish National Board. 

18. The Netherlands, Ministry of Education, Culture and Science (2005). An English version 

of attainment targets primary education: http://www.minocw.nl/english/education/doc/Kerndoelen_basisonderwijs_Engels.doc, 

February, 2005. Attainment targets 

basic secondary education: www.minocw.nl/english/education/pdf/kerndoelenVO_ 

engels.pdf, February, 2005. 

19. The structure and Balance of the Curriculum. 5-14 Guidelines (2000). Learning and 

Teaching Scotland, Glasgow. 

20. Zagrebačko društvo za promicanje učeničkog i studentskog zadrugarstva (2007). Kolegij 

Učeničko zadrugarstvo za drugu akademsku godinu na Učiteljskom fakultetu u 

Zagrebu: http://www.hrvatske-skolske-zadruge.com/07_kolegij2.html (15. 12. 2007.) 


359



Branislava Baranović, Marina Štibrić 

Institute for Social Research in Zagreb, Center for Research and Development of Education, 

Zagreb, Croatia 

e-mail: baranov@idi.hr; marina@idi.hr 

Vlatka Domović 

Faculty of Teacher Education of the University in Zagreb, Zagreb, Croatia 

e-mail: vlatka.domovic@idi.hr 

Enterprise education – the perspective of teachers in compulsory schools 

Abstract 

The paper offers the results of an empirical study of enterprise education in Croatian compulsory 

schools. The entrepreneurship competence are not only the necessary qualifications 

and knowledge of economics for starting and running the business, but also personal 

characteristics and skills of individuals who wish to lead a successful professional and 

social life. The study was conducted in 2006 on a sample of 688 teachers from 25 primary 

schools in different regions of Croatia. The purpose was to find out how the teachers felt 

about the school activities and teaching methods which try to develop children’s entrepreneurial 

skills and how they assessed children’s entrepreneurial potential and behaviour. 

The aim was also to see if there were any differences in the teachers’ perception due to 

the lenght of their experience or position (the first four years or the last four years of compulsory 

school). 


The results show that more than 50% of all teachers occasionally organize and take part 

in those school activities which encourage children’s entrepreneurial skills. Teachers in 

the first four classes of compulsory school generally make a higher evaluation of their pupils’ 

entrepreneurial characteristics than those in the last four years of compulsory school. 

Teachers with longer experience have a more active approach to those school activities 

and teaching methods which encourage entrepreneurship competence. According to their 

teachers’ evaluation, characteristics of entrepreneurial behaviour that most pupils show are 

openness about changes and new experiences, readiness for cooperation and dialogue 

with their peers and strong motivation for achievement. About one third of all examinees 

think that this is true for most or all pupils in their schools; for other characteristics the percentage 

is lower. The study results show that enterprise education should be a regular part 

of compulsory education which implies clearly defined planning and school curriculums. 

Key words: enterprise education, entrepreneurship competence, compulsory education, 

classroom and subject teachers, lenght of teachers’ experience, teaching 

methods, school activities. 



360

UDK: 316.334.56:316.42:711.4](497.5) 


Akteri društvenih promjena u urbanom 

prostoru Hrvatske 

Dušica Seferagić 


e-mail: dusica@idi.hr 

SAŽETAK U tekstu se u prvom redu govori o akterima društvenih promjena u urbanom 

prostoru na primjeru Hrvatske. Polazi se od suvremenih shvaćanja prostora 

tj. gradova unutar društvenih procesa globalizacije, tranzicije i neoliberalizma. Većina 

autora (Giddens, Castells, Soja, Ritzer, Sassen...) globalizaciju shvaća kao svjetsko 

umreženje s lokalnim varijacijama (glokalizacija). Od raznih tipologija aktera 

u prostoru autorica izabire onu Bassandovu (2001.) koja aktere dijeli na: političke, 

ekonomske, stručnjake i civilne aktere. Prva tri aktera čine trokut jer međusobno 

komuniciraju i povezuju se, dok se četvrti akter nalazi u opozicijskoj situaciji slabijega, 

ali sve prisutnijega aktera u rađanju civilnoga društva i demokracije. Posebna 

pažnja posvećena je urbanizmu kao djelatnosti (i urbanistima kao akterima), koja 

se definira brigom za javno dobro, uvažava javni interes, te djeluje unutar pravnih 

regulacija u demokratskom društvu. S obzirom da autorica pokazuje da tome nije 

tako, pita se radi li se o “smrti urbanizma”, “novom urbanizmu” u zadatom društvenom 

kontekstu ili o “negativnom urbanizmu”, odnosno “antiurbanizmu”. Društveni 

okvir je Hrvatska. 

Ključne riječi: prostor, grad, akteri, globalizacija, neoliberalizam, društvene promjene u 

urbanom prostoru. 






361


“Roman nije alegorija. On je osjetilno iskustvo jednoga drugačijeg 

svijeta. Ako ne uđete u taj svijet, ako ne dijelite uzbuđenje 

s njegovim junacima i ne poistovjetite se s njihovom sudbinom, 

nećete biti sposobni za empatiju, a u empatiji je sama bit romana. 

Tako treba čitati roman: udisati iskustvo. Zato počnite disati. 

Samo sam vas željela na to podsjetiti. I to je sve, sat je završen.” 

Azar Nafisi, Lolita u Teheranu 

1. Uvodno 1 


362 

Prostor je prirodan, prirodno zadan kao ograničenje ili kao resurs tj. kapital, ali je 

i društveno stvoren, kultiviran ili uništavan (Cifrić, 2007.; Roca, 2007.). Jedan dio 

autora sasvim negira ulogu prostora u suvremenom svijetu digitalnih tj. virtualnih 

komunikacija. Tako Virilio (1999.) pretpostavlja vrijeme prostoru koga smatra gotovo 

nevažnim. Takvi su pristupi rjeđi, dok su najčešći oni koji globalizaciju analiziraju 

kao premošćivanje prostornih prepreka velikom brzinom s jedne strane, a s druge 

kao porast važnosti lokalnoga, bilo kao dio globalizacije, bilo kao otpor prema njoj 

(Giddens, 1995.; Castells, 2000.; Soja, 2000.; Sassen, 2006.; Ritzer, 1998., 2004. i brojni 

drugi). Odatle i pojam glokalizacije. Možemo dodati da se gledano kroz prizmu aktera, 

prostor sam po sebi smatra akterom koji determinira društvene promjene. On nije 

samo preslika društva, nego i aktivni čimbenik. Tako Saskia Sassen u svojoj knjizi 

Cities in a World Economy (2006.) naglasak stavlja na porast mreže globalnih gradova, 

dodajući im neke nove koji postižu razinu globalnih gradova dok drugi gube 

na ljestvici (npr. New York i Tokyo). Globalni gradovi imaju stratešku ulogu u svjetskoj 

ekonomiji (i ne samo ekonomiji, D. S.), međusobno su umreženi i sličniji jedni 

drugima nego gradovima u svojoj bližoj okolici, regiji ili nacionalnoj državi. Ujedno 

ističe ulogu nacionalnih država u kojima su ti, kao i ostali gradovi, nužno smješteni 

i djeluju u njima i iz njih. To se posebno odnosi na one gradove čija važnost i utjecaj 

ne prelaze granice svojih država. Dapače, dodali bismo da se njihove uloge u razvoju 

pojedinih država, npr. u zemljama tranzicije tj. neoliberalizma posebno veličaju kao 

centri razvoja (npr. u Hrvatskoj uloga Zagreba). Dobar primjer je Europska unija čije 

se novopridošle članice vesele ukidanju granica dok se upravo toga neke starije članice 

pribojavaju. No, internacionalne migracije povećavaju se i ne mogu se zaustaviti 

nikakvim internim politikama (Sassen, 2006., Hodžić, 2006.). 

Tako istovremeno djeluju dva naoko kontradiktorna procesa: internacionalizacija 

i čuvanje interesa vlastitih država, što govori u prilog tezi o važnosti prostora bilo 

u širem ili užem smislu. Deregulacija uloge države i privatizacija ne poništavaju 

njezinu važnost kao političkoga okvira za svakodnevni život ljudi (Pušić, 2006.). 

1 Ovaj tekst nastao je na temelju ponude projekta “Akteri društvenih promjena u prostoru” 

Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, koji ga i financira. Istraživanje je počelo 2007. 

godine. U drugom dijelu provest će se empirijski dio istraživanja temeljen na metodama 

kvalitativnoga tipa, pretežno na analizi slučajeva.

D. Seferagić: Akteri društvenih promjena u urbanom prostoru Hrvatske 

“Globalni grad je funkcioniranje mreže i u tom smislu postoji oštar kontrast s nekadašnjim 

glavnim gradovima carstava. Mreže glavnih internacionalnih business 

centara stvaraju nove geografije centralnosti. Istovremeno, ti su centri locirani na 

nacionalnim prostorima pod vladavinom suverenih država. Globalna ekonomija 

nije smještena ‘nigdje’. Čak i www. (World Wide Web) smješten je u nacionalnim 

državnim teritorijima. Ono što se promijenilo način je regulacije ekonomije (i drugih 

djelatnosti, D. S.) u državama (Sassen, 2006.:xi). Naravno, brojni su gradovi i 

druga naselja koji nisu centralni komandni čvorovi, ali su i sami međusobno piramidalno 

ustrojeni” (Seferagić, 2006.). Kada se gradovi “personaliziraju” kao akteri, 

pa se kaže New York, London, Pariz, Frankfurt, Zürich, Sidney, Tokyo, Sao Paolo, 

Mexico City, pa i Zagreb, onda navedeni autori ne misle doslovno nego misle na 

aktere koji u njima stoluju i djeluju u različitim aktivnostima: ekonomskim, komunikacijskim, 

političkim, kulturnim, socijalnim i slično. 

Osim dilema i rasprava oko globalnoga i lokalnoga, druga je kontradikcija u globalizacijskom 

procesu porast bogatstva bogatih i novim tipovima siromaštva. Osim 

ekonomskih nejednakosti koje proizvodi nova organizacija ekonomije (smanjenje 

broja zaposlenih, potreba za prekvalifikacijom, prostorna mobilnost itd.) i jačanja 

grupa investitora i poduzetnika, te menadžera (Sassen, 2006.), javljaju se i 

tzv. digitalne nejednakosti kao posljedica (ne)posjedovanja elektroničke opreme i 

(ne)znanja korištenja njome. Te se nejednakosti pokazuju u prostoru (selo – grad) 

i među socijalnim grupama (bogatiji – siromašniji, obrazovaniji – manje obrazovani, 

mlađi – stariji (Krištofić, 2007.). Položaj žene u procesu digitalnih nejednakosti 

iznimno je zanimljiv. S. Sassen (2006.) ističe poraslu ulogu žena u internacionalnim 

migracijama, a Krištofić podacima pokazuje da faktor spola igra manju ulogu u 

digitalnoj nejednakosti. Castells (1983.) u svoju analizu uvodi feministički pokret 

kao važan element urbanih socijalnih pokreta. 

U hrvatskom društvu događa se sve ono, na specifičan način, što se događa u 

cijelom svijetu. Globalizacija djeluje kao nadređeni proces koji uobličava društvo, 

društvene odnose i društvene aktere. Unutar globalizacije djeluju lokalne 

restrukturacije i lokalni akteri uključujući se u globalne procese, ali i posebno, 

na način kako svako društvo definira sebe, svoje mjesto u svijetu i svoju “osobnost”. 

Osnovne osobine hrvatskoga društva u neoliberalnoj situaciji naizgled su kontradiktorne: 

potreba za uključenjem u širu zajednicu i potreba za označavanjem 

vlastitoga identiteta. Hrvatsko društvo karakterizira deregulacija državnih poslova 

i porast lokalne moći u političkoj sferi, privatizacija i porast samostalnosti ekonomskih 

aktera u ekonomskoj sferi, gubitak moći planiranja kao političke i stručne 

djelatnosti, te pojava civilnoga sektora kao samostalnoga aktera u odnosu s 

navedenima. Pri tome, naglasak na nacionalnoj državi pojavljuje se ne samo kao 

faktor obrane od gubitka identiteta na globalnoj sceni, nego i kao potreba za 

samodefiniranjem, unutrašnjom konzistencijom i okosnicom vlastitoga razvoja. U 

tim volatilnim procesima s jedne strane na djelu je postmoderni rasap struktura 

i odnosa, a s druge strane novo strukturiranje, novi odnosi i novi akteri. Njihovo 


363


rađanje može se pratiti nizom istraživanja društvene zbilje. Jedan od načina jest i 

istraživanje društvenih aktera u prostoru. Stoga smo i spomenuli osnovne karakteristike 

hrvatskoga društva od kojih svako istraživanje mora poći. 

Da bi se stvorile tipologije aktera u prostoru, mora im prethoditi teorijsko hipotetski 

okvir koji uzima u obzir, ako nije univerzalan, specifičnosti povijesnih, 

političkih i socijalnih osobina pojedinih društava u vremenu i prostoru. Pokazalo 

se ako se empirijski želi ispitati teorija, model, tipologija, ili se žele naknadno 

stvoriti, univerzalne teorije djeluju samo na najapstraktnijoj razini i vrlo ih je teško 

primijeniti na pojedina društva. Za analizu urbanoga najbolji je primjer Castellsove 

teorije u knjizi Urban Question (1977.), gdje on, kako kažu njegovi kritičari, bira 

one primjere iz empirijske analize koji odgovaraju njegovoj teoriji, a ne različitim 

društvima u stvarnosti. Pomne analize konkretnih društava najveća su sigurnost 

za teorije užega dometa i eventualno modeliranje tj. tipologije. No da bi se krenulo 

u istraživanje, od nečega se mora početi, pa počinjemo od fleksibilnih teorijskih 

pristupa i otvorenih tipologija. 

Upravo stoga korisne su opće i otvorene tipologije, u ovom slučaju urbanih aktera. 

Tipologije na neki način sugeriraju skrutnjavanje aktera u određene pretince, kao 

da su odijeljeni, samostalni i nepomični. U stvarnosti, oni se međusobno odnose 

na razne načine i aktivni su, a akcije su upravo ono po čemu ih prepoznajemo. 

Od početaka se u sociološkoj literaturi akcije tipologiziraju. Posljedice akcija nekih 

aktera, u ovom slučaju, realiziraju se u prostoru tj. gradu kao opredmećeni rezultati 

koji ostaju dugo nakon provedenih akcija, pa i aktera koji su ih proizveli. Uloge 

aktera obično su šire, no nas ovdje prvenstveno zanima njihova uloga u promjenama 

u prostoru, prvenstveno urbanom. Iako se isključivo ne bave prostorom, 

ekonomski i politički akteri bit će predmetom našega interesa. 


364 

Kad govorimo o selu, situacija je malo drugačija. Seoska se socijalna struktura 

heterogenizira, ukoliko se radi o rekompoziciji, a ne o propadanju sela, dok su 

gradska složenost i gustoća puno veće. Tako u analizama aktera u selu neki autori 

ističu vitalna gospodarstva (Župančić, 2006.), neki navode domaće stanovništvo, 

ne seosko, ali i za selo zainteresirane aktere, npr. državu (Štambuk, 2006.). Rogić 

(2002.) znatno širi lepezu stvarnih i potencijalnih aktera na hrvatsko seosko 

pučanstvo, hrvatsko seosko iseljeništvo, gradsko pučanstvo, useljenike s Istoka, 

državnu administraciju, javna poduzeća, poljoprivredna poduzeća, korporacije 

zainteresirane za seosko tržište, seljačke udruge, religijske ustanove. Seferagić 

(2002.) opisuje neke aktere promjena u selu: vitalna gospodarstva, poduzetne 

seljane, vanjske poduzetnike (one koji ne žive u selu), “zaštitare” kulture i prirode, 

mlade, seoska društva, političke organizacije, crkvu, obnovitelje poratnoga sela, 

lokalnu i mjesnu samoupravu, nove seljane (povratnike iz inozemstva, naseljene 

vanjske poduzetnike, umirovljenike, vikendaše...). Ova nabrajanja i opisi, premda 

različiti, korisni su za analizu aktera iako se iz njih ne očituje kriterij pa ni jasni 

koncept iz koga se ona navode, te se ne mogu smatrati tipologijama. S obzirom da 

se radi o empirijskim istraživanjima, dovoljno je navesti neke tipove, a ne nužno 

i tipologiju.


Predmet interesa ovoga rada jesu urbani akteri, a možemo ih razvrstavati na razne 

načine. Tako Petovar (2003.) urbane aktere u Srbiji dijeli na investitore, gradsku i 

općinsku upravu, republičku nomenklaturu, partijske nomenklature, stručnjake i 

profesionalna udruženja, te sudsku vlast. Možda je za nas (prije provedbe istraživanja) 

najprihvatljivija općenita klasifikacija koja omogućava kasnije “cizeliranje” 

unutar osnovnih kategorija, pa eventualno i stvaranje neke nove tipologije. Ovdje 

ćemo upotrijebiti već rabljenu, ali primjenjivu tipologiju M. Bassanda iz djela Za 

obnovu urbane sociologije – 11 teza (2001.), prevedenu i rabljenu od S. Vujovića 

(2006.). Bassand u svojoj trećoj tezi govori o tipovima aktera unutar sistema. Iako 

Bassand smatra prostor preslikom društva (s čime se ne slažemo) njegova je tipologija 

korisna za analizu europskih društava. Po njemu su akteri: 

– stručnjaci za prostor (arhitekti, urbanisti, inženjeri...), 

– ekonomski akteri (razna industrijska poduzeća i servisi, vlasnici gradskoga 

zemljišta, banke...), 

– politički akteri (politički lideri, njihove partije, pokreti...), 

– stanovnici (korisnici, građani, nevladine organizacije...). 

Radi li se tu o tipologiji, klasifikaciji ili sistematizaciji, ovom prilikom ne smatramo 

važnim za ovu analizu. Držat ćemo se navedene podjele jer se ona može relativno 

dobro uklopiti u hrvatsku situaciju neoliberalnoga društva u kome se akteri prestrukturiraju, 

javljaju se novi ili se starima mijenja uloga. Ako njima dodamo aktere 

u kulturi i aktere znanja, premda se njima zasada nismo bavili, otvaramo polje za 

proširenje tipologije. 

2. Politički akteri 

U zemljama bivšega socijalizma najvažniju ulogu imali su država i partijska nomenklatura 

jer su donosili glavne odluke o razvoju društva. Planovi društvenoga 

razvoja “prevodili” su se u planove prostornoga razvoja različitih razina, opsega 

i vremena, od strateških do najnižih. Prostorni planeri imali su relativnu slobodu 

unutar svoga polja, ali su ipak bili ancilla politicae, zrcaleći društvo u prostoru. Taj 

odnos prema prostoru kao podređenom društvu u smislu “prazne ploče” i danas 

je čest u razmišljanjima mnogih. 

Nakon raspada socijalizma, preko tranzicije i neoliberalizma na djelu, dolazi do znatne 

(ali nikako potpune) deregulacije uloge države i porasta uloge lokalnih vlasti 2 . 

2 Tako nacionalne države i političke elite koje ih zastupaju u prostoru više djeluju na internacionalnom 

i nacionalnom nivou. Kada utječu na prostor, onda su to velike ideje i zahvati 

poput izgradnje cesta, mostova, naftovoda, plinovoda, željezničkih pruga, ribolovnih zona, 

prodaja državnih tvornica i slično, dok ih “male stvari” ne zanimaju (osim ako se tiču njihovih 

interesa). 


365


Na lokalnom nivou pojavljuju se novi politički akteri dok starima opada ili raste 

značaj. Uz gradonačelnika i gradsku upravu postoji Ured za strategijsko planiranje 

razvoja grada (s posve nejasnom ulogom), gradski urbanisti i, dakako, Gradska 

skupština u kojoj vijećnici izglasavaju podnesene prijedloge. U toj proceduri izostavljeni 

su građani kao bitan akter u procesu donošenja odluka. Ne postoji čak ni 

pravni mehanizam njihova uključenja. Oni o svemu saznaju ili naknadno ili tijekom 

procedure, ali bez moći da je mijenjaju. Politički akteri često djeluju u trokutu: 

lokalni akteri – ekonomski akteri – stručnjaci. Četvrti tip aktera – civilni sektor 

(građani i nevladine organizacije) nisu četvrti potporanj mogućega četverokuta jer 

je njihova moć, uz primjetno napredovanje, znatno slabija. 

U piramidalnoj mreži naselja veliki i veći gradovi ostaju razvojni čvorovi nejednake 

moći, od metropole preko makroregionalnih, regionalnih, županijskih centara i 

ostalih srednjih i malih gradova. 

Političke stranke na lokalnoj razini brinu se za svoju prevlast, a gradove tretiraju 

kao mjesta vlastitoga uspjeha često pompoznih ideja ili pothvata (izgradnja “jeftinih” 

stanova, planovi obilaznica, skijališta, stadiona, metroa...). Među većim (pa i 

manjim) gradovima u Hrvatskoj očita je sličnost kada se radi o velikim idejama i 

ignoriranju mišljenja građana koji se često tim idejama protive (Zagreb, Split, Rijeka, 

Osijek...). Takvi primjeri bit će predmetom naših studija slučajeva. 

3. Ekonomski akteri 

Najveći prevrat u Hrvatskoj vjerojatno se dogodio u području ekonomije od državno-planske 

k liberalnoj, tržišnoj, privatiziranoj ekonomiji. Time su se pojavili 

brojni novi akteri, a uloga postojećih se promijenila. Mnogi autori, Sassen (2006.) 

posebno, naglašavaju da se tranzicija događa i u razvijenim zapadnim društvima, 

što se prije svega može zahvaliti globalizaciji kapitala i porastu umreženja odnosa 

internacionalnih aktera putem elektronskih komunikacija, ili između “prostora 

mjesta” i “prostora tokova” (Castells, 2000.; Roca, 2007.). 


366 

Ekonomski i politički akteri u socijalizmu mijenjali su prostor kroz urbanizaciju, 

deagrarizaciju, izgradnju velikih tvorničkih kompleksa, monumentalnih stambenih 

naselja itd. Bio je to nastavak modernizacije na socijalistički način dok se u tranziciji 

i neoliberalizmu nastavlja na drugi način (Hodžić, 2005.). Deregulacija uloge države, 

uspon tržišne ekonomije i privatizacija omogućile su velike i male privatne inicijative 

različitih aktera iz inozemstva (strani kapital) i tuzemstva (domaći kapital). Pojavljuju 

se brojni poduzetnici s velikim i malim investicijama, koji žele modernizirati proizvodnju, 

stvarati novu, gasiti staru (npr. propast i prodaja većine velikih poduzeća). 

Osim interesa za razvoj u cjelini, više se javljaju privatni interesi koji zbog vlastite 

koristi mogu pomoći razvoju, ali i prisvojiti javno dobro, te ga i devastirati. Takvo 

ponašanje može se nazvati i krađom (Pušić, 2006.; Petovar, 2006.; Vujošević, 2006.; 

Vujović, 2006.), a njezini počinitelji tajkunima (tajkun dolazi iz japanskoga i kineskoga 

jezika, a znači vođa, vojskovođa). F. S. Fitzgerald u knjizi Veliki Gatsby (2002.) taj


pojam upotrebljava za one bogataše koji su stekli bogatstvo na ne(sasvim) legalan 

način. Tajkuni nisu nova pojava u nas. Za naš interes zanimljiva je knjiga Iskre Iveljić 

Očevi i sinovi – privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća (2007.) o zagrebačkim 

tajkunima u 19. stoljeću, koji su poslovali u ranom kapitalizmu stvarajući 

njegove institucije. Za razliku od njihovoga civiliziranog ponašanja, sudjelovanja u 

kulturnim događajima i ulaganja u javna dobra grada (parkove, šetališta, muzeje, kazališta...), 

poklanjanja pojedinih javnih objekata gradovima, suvremeni tajkuni otvoreno 

i bahato brinu o privatnim interesima, a javno dobro ne samo da ih ne zanima 

nego ga nastoje i privatizirati, često i uništiti. Između ostalih “tragova zločina” oni su 

najvidljiviji u prostoru, osobito gradskom prostoru. 

O brojnim zahvatima u prostoru i na prostoru zanimljivo pišu spomenuti autori iz 

Srbije (iz Beograda i Novoga Sada) gdje se događaju “čudesa” u prostoru zahvaljujući 

trokutu: političari – ekonomski akteri – stručnjaci. Ti se gradovi, usprkos 

starim nedostacima, više gotovo ne mogu prepoznati. Odvija se uzurpacija javnih 

površina, nadogradnje, rušenja starih zaštićenih spomenika i gradnja novih monstruoznih 

zdanja, privatizacija najljepših dijelova grada i okolice za stanovanje i 

druge privatne namjene, a sve to na nelegalan, polulegalan ili neopravdano legaliziran 

način (“dolina lopova” u Novom Sadu, D. S). “Pravna država” i lokalne vlasti 

izigravaju pravo i pravila struke u korist onih koji imaju novac i moć. S druge strane 

gentrifikacije (o upotrebi navedenoga pojma u našem društvenom okruženju 

treba valjano razmisliti) buja pauperizacija i siromaštvo, a očituju se u prostoru u 

najgorem vidu sirotinjskih četvrti bez osnovne infrastrukture, s lošom izgradnjom, 

nehigijenskim uvjetima, nedostatkom prometnih veza itd. 3 . 

Zahvaljujući djelovanju trgovačkih aktera gradovi se okružuju, a potom i ulaze 

u njih, brojnim trgovačkim centrima i supermarketima. Pri tome propadaju male 

usluge, zanati, male specijalizirane ili opće trgovine jer ne mogu izdržati konkurenciju 

velikih, niti plaćati visoke rente za unajmljivanje malih prostora što se, dakako, 

reflektira na previsoke cijene kupcima. Prostori tih malih aktera, tako važnih za 

kapilarnu strukturu gradova, zatvaraju se naočigled, obljepljuju papirima, potom ih 

unajmljuju drugi mali poduzetnici koji očekuju sreću, a zatim neuspjeh. 

Povratak takvih malih usluga vidi se u velikim gradovima Zapadne i Istočne Europe 

kojima one daju posebnu draž i privlačnost i na kojima, između ostaloga, ti 

svjetski i mali gradovi grade svoj image. Male kavane, mali restorani, male trgovine, 

mjerilo maloga postaje mjerilom kvalitete i posebnosti dok mjerilo velikoga 

unificira i homogenizira prostor, pa kažemo da je “in” malo, specifično, raznoliko. 

S obzirom na prevlast velikoga i jednoobraznog, malo je samim tim i ekskluzivnije 

i skuplje jer je rjeđe. U Hrvatskoj se tek pokreće trend velikih pothvata koji mogu 

3 Petovar (2003.) govori o kulturi “ibarske magistrale” kao urbane paradigme tj. pojavi da 

periferija ulazi u grad kao način života, a ne da grad urbanizira okolicu. Slične pojave mogu 

se uočiti i u Hrvatskoj (u Zagrebu npr. sesvetska ili dugoselska magistrala koje “ulaze u 

Zagreb” kao način provođenja slobodnoga vremena). 


367


biti opasni jer mogu devastirati kulturno-povijesno nasljeđe, i jer su ireparabilni. 

No skorojevićki sloj napreduje i pri tome želi pokazati svoje bogatstvo i moć (Veblen, 

1994.). Ti “instant” bogatuni mogli bi učiniti mnogo štete prostoru, iako bi da 

hoće i znaju mogli učiniti i mnogo dobra, prije nego ih društveno odgovoran kapitalizam 

upokori. U borbi s javnim mnijenjem i građanima, ti akteri naglo mijenjaju 

retoriku iz bahate u udvorničku (“modernizirati grad za stanovnike”), ali s, dakako, 

istim latentnim ciljevima (poznati primjer Cvjetnoga trga u Zagrebu). 

Uz to i među stanovnicima raste kultura masovne potrošnje u velikim centrima, 

bez stvarnoga momentalnoga pokrića. Mediji podržavaju taj stil i zasipaju nas brojnim 

reklamama s dobrim prilikama. Indikativne su “ludnice” kupovanja povodom 

praznika, ili kolone automobila kupljenih na leasing. Masovna kultura i relativno 

siromaštvo pogoduju takvom tipu ponašanja, dok više klase (novca ili ukusa) 

biraju ekskluzivne ponude. No, i o tome bi se circulusu viciosusu moglo govoriti 

u trenutku kada se prijeđe granica rijetkoga. Ako je previše potrošača ekskluzivnoga 

ukusa, onda on to više i nije. Prisjetimo se sjajne analize T. Veblena, prije 

spomenute, imitatorske klase skorojevića – “Oni bi, a ne znaju”. S. Sassen (2006.) 

analizirajući promjene u socijalnoj strukturi gradova primjećuje kako se srednja 

klasa prošle generacije drži relativno dobro u ekonomskom smislu, no sadašnja 

generacija ne može vlastitim radom dostići nivo svojih roditelja. Zato se danas 

otvaraju drugi načini, poput kredita npr., koji postaju uobičajeni. 

4. Stručnjaci 


368 

U okviru našega užeg interesa jesu stručnjaci koji se bave prostorom (prostorni 

planeri, urbanisti, inženjeri, građevinari i ostali kojima je prostor dio interesa unutar 

njihove šire struke – urbani sociolozi, urbani ekonomisti, demografi, socijalni 

geografi...). U socijalizmu prostorno i urbanističko planiranje bili su preslika društvenoga 

planiranja, ali su imali i određenu samostalnost. Osim što su planirali, 

stručnjaci su pisali i znanstvene i stručne radove o planiranju. Ante Marinović 

Uzelac upozorava na razlike u vrstama planiranja. “Urbanistički plan bavi se unutrašnjim 

prostornim uređenjem naselja i gradova, a načinom i metodom koji ovise 

o vrsti urbanističkoga plana tj. je li riječ o generalnom urbanističkom planu ili 

detaljnom urbanističkom planu” (Marinović Uzelac, 2001.:11). Dodali bismo da je 

GUP uvijek bio dugoročniji, sveobuhvatniji, apstraktniji (nije išao u detalje), te je 

bio neka vrsta vizije razvoja grada. 

“Prostorni plan bavi se uređenjem ukupnog prostora tj. teritorija. Taj teritorij može 

sadržavati, a najčešće i sadržava, naselja i gradove, ali promatrane kao točke bez 

dimenzija, ili, ovisno o mjerilu u ciljevima plana, kao površine, ali samo ukupne, 

s dimenzijama i oblicima, bez ulaženja u njihovu unutrašnju strukturu. Međutim, 

prostorni plan može se baviti i teritorijem na kojem uopće nema naselja...” (Marinović 

Uzelac, 2001.:12). Isti autor dodaje da se ljudima, dobrima i djelatnostima u 

njemu bave druge discipline: sociologija, demografija, ekonomija, humana geografija 

(Marinović Uzelac, 2001.:12).


“Na teoriju, s jedne strane, imaju utjecaj druge znanosti, a s druge strane, ona se 

kreće u određenim društvenim uvjetima. Na praksu pak utječu druge struke, ali i 

društveni interesi i društveno htijenje, izraženo političkom voljom zakonodavnih 

institucija društva” (Marinović Uzelac, 2001.:12). 

Arhitektura se bavi projektiranjem pojedinačnih elemenata, kao npr. kuća i zgrada. 

Autor pretpostavlja multidisciplinarnost urbanističkoga i prostornog planiranja 

jer svaka od disciplina sudjeluje u planiranju svoga segmenta, a sve skupa unutar 

prostornoga/urbanističkoga plana. 

Vladimir Braco Mušič u knjizi Urbanizem – bajke in resničnost (Urbanizam – bajke 

i stvarnost) također urbanist, daje vrlo široku definiciju urbanizma: “Sve češće 

govorimo o urbanizmu. O urbanizmu kao društvenoj djelatnosti, o urbanizmu kao 

o putu k primjerenijem životnom i radnom okolišu našega čovjeka, o urbanizmu 

širokoga raspona, koji je ekonomska kategorija, društvena disciplina i akcija, dogovor 

o estetskom oblikovanju naselja i konačno način življenja, življenja u naselju, 

rada u naselju...” (Mušič, 1980.:11). Ova knjiga, stara trideset godina, obuhvatnija je 

i aktualnija od mnogih recentnijih. Ona čak prelazi granice interdisciplinarnosti i 

teži nekom “renesansnom” pristupu iako autor poistovjećuje urbanizam kao umijeće 

s urbanizmom Wirtha, tj. kao načinom života, a to ipak nije isto. 

Zdravko Mlinar u mnogim svojim radovima iz rakursa urbane sociologije ističe 

kompleksnost i interdisciplinarnost u znanostima o prostoru, ali ne kao njihov 

puki zbroj i podjelu posla na aspekte (“adicirajuća logika”). On kaže: “Interdisciplinarnost 

se može postići jedino postupno i temeljem zajedničkoga istraživanja koje 

u međunarodnom mjerilu jamči razvoj nomotehničkih i ideografskih znanosti” 

(Mlinar, 2005.:660). Mlinar kaže da su se i znanost o planiranju i planiranje samo 

ograničili na multidisciplinarnost, a ne na interdisciplinarnost. Iz našega iskustva 

u izradi urbanističkih planova, sociolozi i drugi sudjelovali su kao tvorci raznih 

“aspekata” plana, npr. “sociološki aspekti”, koji su se odnosili na kvalitetu života 

stanovnika naselja. Istraživanja su se najčešće provodila u mjesnim zajednicama 

gdje su stanovnici izricali svoje primarne i razvijene potrebe, koje su se onda (ako) 

pretvarale u planske kategorije. Urbani sociolozi bavili su se i drugim temama vezanim 

uz planiranje, a ticale su se uvjeta života u gradu. 

U razvijenim zemljama Zapada usprkos kapitalizmu, planovi i urbanizam i dalje 

igraju važnu ulogu, najmanje kao korektiv privatnih i obrana javnih interesa. Što 

se s urbanizmom dogodilo u razdoblju tranzicije i neoliberalizma u postsocijalističkim 

zemljama? Sociološki je neophodno tu djelatnost smjestiti u opći društveni 

kontekst karakteriziran deregulacijom uloge države, razvojem tržišne ekonomije, 

privatizacijom, postmodernom atomizacijom, pojavom novih aktera... Ne nameću 

li te promjene ipso facto rasap urbanizma kao “velike priče”, kao kraj regularnosti, 

predvidivosti i planiranja? (Mlinar, 2005.). Mlinar u tekstu Od slučajnosti ka zakonitosti 

(1987.) piše: “Poslije svega toga glavno se pitanje pak postavlja u kontekstu 

tzv. postmodernoga društva u kome se srećemo sa ‘svršetkom velikih priča’, ‘krajem 

povijesti’, s razglabanjima kako više nema nikakve regularnosti, ni ikakvih 

razvojnih procesa, ikakve predvidivosti, nego da je riječ samo još o neodređenoj 


369


preobrazbi (open ended transformation) u svim smjerovima... I znači li to, sukladno 

svemu, i kraj smislenosti rasprave o planiranju?” (Mlinar, 1987.; prema Mlinar, 

2005.:670). Mlinar polemizira s raznim autorima (Albrow, Gibbens i Reimer) koji 

tvrde da u postmoderno doba nema više starih prepoznatljivih pravilnosti, niti 

zajedničkoga nazivnika za neki interpretativni model društva. “Više je posrijedi 

eklektičko miješanje starih i novih elemenata u slijedu posve različitih lokalnih i 

globalnih odnosa... Istodobno, sa sve većom slobodom odabira životnih stilova nestaje 

nekadašnja sigurnost, a na prvo mjesto dolazi nesigurnost” (Mlinar, 2005.:671). 

Mlinaru teško pada pomirenje s takvim stavom te uporno traga za nekim zakonitostima 

u društvu i prostoru koje nisu na razini pojavnosti, a koje jedine daju smisao 

planiranju. Iako, kaže on, prostor gubi na značaju kao prepreka u komunikacijama, 

zbog njegovoga stvarnog nedostatka, on postaje poput “kontejnera”. Stvara se 

neki novi red ustanovljen novim situacijama, a može se prepoznati u dualnostima 

koje se ne isključuju: individualizacija – globalizacija, domocentričnost – posvudašnjost... 

Jedino možemo primijetiti da su dihotomije kao obrazac analize postale 

ograničavajuće i da tjeraju analitičare na donekle artificijelno razmišljanje ili – ili tj. 

i – i, iako su situacije znatno raspršenije u stvarnosti. 


370 

M. Vujošević (2003.) bez obzira na razornu analizu društvenih uvjeta razmišlja o 

hipotetičkim modelima planiranja (prije, poslije i za vrijeme), koji su značajni manje 

po svojoj kompliciranosti, a više po tome što se moraju stvarati in continuo jer se 

sama stvarnost akcelerirano mijenja. Petovar (2003.) uzima kao osnovne kategorije 

planiranja javno dobro i javni interes. Javno dobro u liberalnoj tradiciji upućuje na 

ostvareno blagostanje i dobrobit pojedinca. No autorica se priklanja razumijevanju 

javnoga dobra kao sreće za najveći broj ljudi. Premda su sintagmu stvorili Benton i 

Mill, “sreća” je svakako pojam o kome bi se dalo ozbiljno diskutirati u znanstvenoj 

analizi. Blagostanje je možda prihvatljiviji pojam iako nema isto značenje. U prostorno-naseljskom 

kontekstu javno dobro obuhvaća opredmećene vrijednosti koje 

se mogu kvantificirati i neopredmećene vrijednosti (npr. ambijentalne) koje su više 

kvalitativne. “U gradovima sa značajnim kulturnim, istorijskim, socijanim i drugim 

nasleđem i značajem, sve više se nastoji na definisanju velikih gradskih celina pa 

čak i ukupne gradske teritorije kao javnog dobra... Važno je imati na umu da ovako 

definisan pojam javnog dobra ne implicira svojinski status” (Petovar, 2003.:128). 

Time se otvara ili nastavlja velika tema odnosa javnoga i privatnoga koja se često 

interpretira doslovno, suženo, dakle, krivo. “Zbog porasta broja interesa i njihove 

česte konfliktnosti društvo mora razvijati forme i mehanizme za njihovu artikulaciju. 

Pojam pluralizacije podrazumeva legitimne interese, dakle poštovanje pravnih 

principa, demokratskih procedura, ukidanje monopola, te nove forme i neposrednu 

participaciju različitih aktera u javnoj sferi” (Petovar, 2003.:141). 

Ako, dakle, prihvatimo da urbanizam kao aktivnost i urbanisti kao akteri trebaju 

štititi javno dobro i javni interes unutar pravnoga sustava i u demokratskom 

društvu, i ako su te tri kategorije u neoliberalnom društvu bitno zapostavljene, 

onda se u pitanje dovodi i sam urbanizam, pa čak i njegova definicija. Kakva je 

to djelatnost i kakvi su to akteri koji podilaze privatnim investitorima za vlastite 

interese i koji u trokutu: političari – ekonomski akteri – stručnjaci zapostavljaju interese 

građana, pa rade protiv njih i protiv gradova u kojima djeluju?! Radi li se tu


o novom urbanizmu u skladu s postmodernim neoliberalnim društvom i njegovim 

pravilima, što jest neizbježan okvir, ili se radi o smrti urbanizma kao djelatnosti?! 

Tome doprinose i oni arhitekti koji zdušno grade ono što im investitori nalažu 

zapostavljajući pravila svoje struke. Njihovi zahvati takvoga tipa često narušavaju i 

urbanistička pravila jer privatnim napadaju javno ili ga uzurpiraju. 

Arhitekti na pojedinim objektima i urbanisti na pojedinim dijelovima grada oblikom 

koji se često naziva “točkastim urbanizmom” pomažu razaranju grada, gubitku 

njegova identiteta i uz pomoć ireparabilnih intervencija uništavaju genius loci 

grada. Može li se to nazvati negativnim urbanizmom ili antiurbanizmom (usprkos 

strogim pravilima znanstvenoga vrednovanja). U ovakvim raspravama vrijednosni 

otklon i objektivnost gotovo su nemogući. No, oni se mogu postići istraživanjima 

i dokazima iz rezultata koji mjere kvalitetu života stanovnika gradova i drugih naselja, 

te održivoga razvoja prostora u cjelini. U svakom slučaju, ako su urbanizam 

kao djelatnost i urbanisti kao akteri neminovan dio općega društvenog konteksta, 

možemo očekivati konflikte na društvenoj sceni. 

5. Civilni akteri 

Iako su civilni akteri brojni, ovdje ćemo izabrati dva značajnija: nevladine organizacije 

i urbane socijalne pokrete. 

Nevladine organizacije smatramo organiziranom formom s određenim ciljevima i 

trajnijim djelovanjem dok su urbani pokreti formalno nestrukturirani, često usmjereni 

jednom cilju i gotovo spontani. Premda međusobno surađuju, ta dva tipa civilnih 

aktera nisu isti. U razdvajanju društva od države i porastu civilnoga društva 

u početnoj demokraciji javljaju se brojne nevladine organizacije. Za vrijeme rata u 

Hrvatskoj otvorilo se polje brojnim nevladinim organizacijama, mahom inozemnim, 

ali i domaćim koji su obrazovanjem i materijalnim dobrima pomagale ljudima u ratnim 

situacijama. Završetkom rata otišle su i mnoge od njih, koje su uz veliku pomoć 

stvarale i ovisnički mentalitet onima koji su bili u progonstvu ili izgnanstvu. 

Ovdje nas prvenstveno zanimaju one koje se brinu o prostoru (u Zagrebu Zelena 

akcija i Pravo na grad, kao najeksponiranije). Njima se pridružuju pojedini stručnjaci 

i relativno brojni građani. Svojim akcijama prelaze okvire svojih moći i moći 

građana, ali postižu i zamjetne rezultate (Svirčić Gotovac, Zlatar, 2007.). Velika je 

uloga nevladinih organizacija tj. njihovih akcija u najmanje trima stvarima: 

– djelomičnom uspjehu obustave, ublažavanja ili odgode akcije jačih aktera, 

– uspostavi vertikalne komunikacije (konfliktne ili korektivne) s akterima na 

višim razinama, 

– uspostavi horizontalne komunikacije s građanima, pomažući im u samoosvješćenju, 

samoorganiziranju i reagiranju na akcije koje ih se tiču, tj. u razvijanju 

civilnoga društva. 


371


Ako se tome doda njihovo međusobno povezivanje (uz neizbježne konflikte) u različitim 

gradovima, onda njihovo djelovanje prelazi granice lokalnih okvira i stvara 

mrežu komunikacija i akcija u cijeloj zemlji, pa i izvan nje. 

Uz spomenute nevladine organizacije kao značajne aktere unutar civilnoga sektora, 

u svijetu su poznati različiti načini organiziranja i djelovanja građana. Na 

Zapadu postoji javno mnijenje, građani udruženi u razne interesne ili trajne grupe 

koje se bore za svoja prava 4 . 

Drugi akter koga izdvajamo, između ostalih, jesu urbani socijalni pokreti 5 . Javljaju 

se po cijelom svijetu, osobito u Americi i Europi. Za ovu priliku razumno je ograničiti 

se na Europu zbog niza sociopovijesnih razloga. Najveći “bard” urbane sociologije 

Manuel Castells veliku je pažnju posvetio urbanim socijalnim pokretima. 

Oni se provlače kroz njegova najvažnija djela iako im mijenja i definiciju i kontekst, 

i teorije kojima ih objašnjava. U Urban Question (1977.) Castells, na temelju svoga 

strukturalističkog pristupa, urbane socijalne pokrete usko povezuje s radničkim 

pokretom u cilju ostvarenja socijalizma. Premda već tu uvodi pojam “kolektivne 

potrošnje”, kao eminentno urbane i borbe urbanih pokreta oko nje, još uvijek ne 

odustaje od ciljeva promjene društva u cjelini. 

Nakon brojnih kritika, Castells u knjizi City, Class and Power (1978.) odvaja urbane 

socijalne pokrete od političkih stranaka, smatrajući ih, zbog njihove specifičnosti, 

autonomnim akterima koji se ne bore za političku moć nego za moć nad 

kontrolom javnih servisa. No, kako Castells ima potrebu svoj predmet smjestiti u 

neki formalni okvir, različite pokrete još ne smatra Pokretom, nego da će oni to 

postati. Minuncioznom analizom Castells Madridski slučaj proglašava arhetipom 

svih urbanih pokreta jer u sebi objedinjava sve osobine potrebne za univerzalni 

tip urbanoga socijalnog pokreta. 


372 

4 Tako npr. u nekim socijaldemokratskim društvima u Europi (Švicarska, Švedska, Finska, 

Norveška, Nizozemska) građani jednog kvarta pa čak i ulice mogu zabraniti Gradu ili raznim 

investitorima prenamjenu javnoga pa i privatnoga prostora do detalja – gradnju u parku, 

sječu drvoreda ili samo jednoga drveta, čak i promjenu boje neke kuće. Lokalne vlasti 

moraju se tome pokoriti. Potpuno smo svjesni činjenice da građani mogu biti egocentrični, 

“komunitarni” (konzervativni na način da štite interese samo svoje uže sredine, i ne htjeti 

ništa što ih ometa u “njihovom dvorištu” – smetlišta, domove za suspektne društvene grupe, 

čak i domove za starije osobe, bučna zabavišta..., ali sve to može i treba drugdje). To je 

stara priča o odnosu privatnoga i javnoga koji se u urbanim prostorima dotiču i isprepleću, 

ali nije tema ovoga teksta. 

5 U zemljama u razvoju, poput Južne Amerike npr., gdje država ne brine previše o sirotinji, 

postoje “paralelni svjetovi” država i građana u kojima se oni sami organiziraju i uređuju 

svoje životne uvjete kako znaju i mogu. Dapače, državi odgovara da prenosi dio svojih 

ingerencija na njih. Tu je siromaštvo osnovni “okidač” (trigger) samoorganiziranja građana 

(Bošnjak, 1988.). Ako, pak, država intervenira mogući su česti i neizbježni sukobi (Castells, 

l975., l983.). On ih analizira kao “urbane borbe” ili “grassrooth” pokrete.


Nizom daljnjih kritika (Pickvance, 1989.; Dunleavy, 1980.; Saunders, 1981.; Lowe, 

1986.) Castells ponovo mora reterirati od svoga grandioznog modela i uvažiti dva 

značajna elementa u različitosti pokreta: individualni faktor i povijesne okolnosti. 

Tako nastaje knjiga City and the Grassroots (1983.) u kojoj Castells analizira tri tipa 

urbanih socijalnih pokreta: one koji se bave kolektivnom potrošnjom (javnim 

servisima), one koji žele vratiti ili uspostaviti zajednicu i one koji teže lokalnoj samoupravi 

(borba za “slobodan grad”). Srž ove nove, urbane političke analize, čine 

odnosi potrošnje, komunikacije i moći. 

U knjizi Urban Social Movements – the City after Castells Stuart Lowe (1986.) 

precizno analizira sva Castellsova djela u kojima se bavi urbanim socijalnim pokretima, 

kao i kritikama njegovih koncepcija. Ne ulazeći ovdje u takvu raspravu, 

važno je napomenuti da svi autori vide pokrete odvojene od političkih partija, 

ali zainteresirane za lokalnu politiku (politics), odnosno razne određene politike 

(policies), da im je najveći interes u javnom sektoru društava, te da se oslanjaju 

na socijalnu bazu. Pri tome svi izabiru studije slučajeva kao metodološki pristup. 

U Europi su urbani socijalni pokreti buktali u 60-im i 70-im godinama, a splašnjavali 

u 80-im godinama 20. stoljeća. Međutim, smatramo da se oni ponovno 

javljaju (kao feniks) u Europi (vrlo često u suvremenim razmiricama brojnih imigranata 

u Europu, koja više nije ekonomski raj, i domicilne radne snage, koja se 

osjeća ugroženom). 

U razdoblju socijalizma u nas urbani socijalni pokreti praktički nisu postojali. S 

jedne strane, postojao je pritisak države na sve oblike socijalnih nemira, a s druge, 

stvarani su različiti oblici kvazisamoupravljanja – u prostoru to su bile mjesne 

zajednice. One nisu imale veliku moć, posebno ne vertikalno, ali su bile pravni 

subjekti odakle su proisticala neka njihova prava. U novom društvenom tj. prostornom 

ustroju mjesne zajednice su ukinute i zamijenili su ih nemoćni i obespravljeni 

mjesni odbori. Utemeljene su općine koje imaju znatno veću moć odlučivanja o 

prostornim pitanjima. Istovremeno, nisu se razvili drugi oblici mogućnosti utjecaja 

građana na proces donošenja odluka, pa ni u prostoru. Tako su se, neminovno, 

počeli pojavljivati urbani socijalni pokreti, kao male točke od slučaja do slučaja, od 

problema do problema, od mjesta do mjesta. Povezali su se s nekim nevladinim organizacijama 

koje su im pomogle oko artikulacije ciljeva i načina borbe. To što ih 

neki, direktno pogođeni akteri (ekonomski, politički, stručni...), još ne prepoznaju 

kao potencijalnu moć, samo govori o stupnju razvoja našega društva. No, budućnost 

je tek pred njima 6 . Takvim protestima građani pokazuju da nisu uskogrudno 

vezani samo za svoje najuže interese u stambenom okruženju nego da ih zanima 

cijeli grad, što je suprotno uvriježenom mišljenju o ograničenosti građana samo na 

sebe i svoju najbližu okolinu. 

6 Neki ugroženi investitori u svom bijesu pred mogućnošću postojanja drugačijega mišljenja 

i što više njegovoga izražavanja, upotrebljavaju uvredljive imenice za građane koji se ne 

slažu (tako ih privatni investitor Horvatinčić naziva “bubnjari”, “ulica”). 


373


6. Zaključak kao početak 

U ovom tekstu pokušali smo pokrenuti analizu aktera društvenih promjena u 

prostoru na strukturiran način, oslanjajući se na teorijski okvir analize postsocijalističkoga 

društva u Hrvatskoj i na jednu primjenjivu tipologiju aktera. Samo istraživanje 

može je potvrditi, nadopuniti ili opovrgnuti. Ponuđena analiza uloga i akcija 

različitih aktera u prostoru već pokazuje određene prepoznatljive promjene: porast 

uloge lokalnih aktera, pojavu samostalnih ekonomskih aktera, gubitak osnove za 

velike planske pothvate i dovođenje u pitanje urbanizma samoga, te jačanje civilnoga 

sektora, bio ili ne bio prepoznat u svijesti ostalih jačih aktera. Nameće se 

potreba za uvođenjem novih aktera u igru, npr. aktera u kulturi i aktera znanja, 

koji mogu, kao takvi, znatno doprinijeti kvalitetnim promjenama u urbanom okruženju 

i osobito kvaliteti života građana, braneći javni, a ne samo privatni interes. 

Pri tome analize slučajeva pokazuju se kao jedan od dobrih načina za provođenje 

istraživanja. Početak bi, dakle, bio u njihovoj primjeni u terenskom istraživanju 

koje predstoji. 

Literatura 


374 

1. Bassand, M. (2001). Za obnovu urbane sociologije – jedanaest teza. Sociologija, Vol. 

XLIII, br. 4. (preveo S. Vujović). 

2. Bošnjak, V. (1988). Metodologija poticanja društvenih promjena u zemljama u razvoju, 

doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 

3. Castells, M. (1975). Luttes urbaines. FM, Paris: Petites collectiones Maspero. 

4. Castells, M. (1977). Urban Question. London: Edward Arnold. 

5. Castells, M. (1978). City, Class and Power. London: MacMillan. 

6. Castells, M. (1983). The City and the Grassroots. Berkley: University of California 

Press. 

7. Castells, M. (2000). Uspon umreženog društva, sv. I. Zagreb: Golden marketing. 

8. Cifrić, I. (2007). Biotehnička ekumena (odgovornost za život susvijeta). Zagreb: Pergamena. 

9. Dunleavy, P. (1980). Urban Political Analysis. London: MacMillan. 

10. Fitzgerald, F. S. (2002). Veliki Gatsby. Zagreb: Bookglobe. 

11. Giddens, A. (1995). The Consequences of Modernity. Cambridge: Polity Press. 

12. Hodžić, A. (2005). Fleksibilizacija radnog procesa. Sociologija sela, 169 (3). 

13. Iveljić, I. (2007). Očevi i sinovi – privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća. 

Zagreb: Leykam International. 

14. Krištofić, B. (2007). Digitalna nejednakost. Sociologija i prostor, 176 (2). 

15. Lowe, S. (1986). Urban Social Movements – the City After Castells. London: MacMillan. 

16. Marinović Uzelac A. (2001). Prostorno planiranje. Zagreb: Dom i svijet. 

17. Mlinar, Z. (2005). Sociologija prostora i planiranje u Sloveniji na pragu informacijskog 

društva, Sociologija sela, 169 (3). 

18. Mlinar, Z. (2006). Lokalne posebnosti in avtonomija akterjev v kontekstu globalizacije. 

U: Okrugli stol “Mreža naselja u umreženom društvu: društvene i prostorne promjene 

u nekim tranzicijskim zemljama». Sociologija sela, 171 (1). 

19. Mušič, V. (1980). Urbanizem – bajke in resničnost. Ljubljana: Cankarjeva založba.


20. Petovar, K. (2003). Naši gradovi između države i građanina. Beograd: Institut za 

arhitekturu i urbanizam Srbije. 

21. Petovar, K. (2006). Izlaganje na okruglom stolu “Mreža naselja u umreženom društvu: 

društvene i prostorne promjene u nekim tranzicijskim zemljama”. Sociologija sela, 

171 (1). 

22. Pickvance, C. G. (1983). What has become of urban movements. Towards a Comparative 

Analysis of a Diverse Reality. Izlaganje na konferenciji: La mise en question de l 

etat providence et emergence de la cite. Universite de Paris, Nantree 

23. Pušić, Lj. (2005). Urbani život i prepoznavanje društva. Sociologija sela, 169 (3). 

24. Pušić, Lj. (2006). Izlaganje na okruglom stolu “Mreža naselja u umreženom društvu: 

društvene i prostorne promjene u nekim tranzicijskim zemljama”. Sociologija sela, 

171 (1). 

25. Ritzer, G. (1998). The McDonaldisation Thesis. London: Sage Publications Inc. 

26. Ritzer, G. (2004). The Globalization of Nothing. Thousand Oaks, California: Sage Publications 

Inc. 

27. Roca, Z.; Oliveira Roca, M. (2005). Prostori mjesta i tijekova, razvoj i globalno/lokalno 

povezivanje: prilog programu istraživanja krajolika. Sociologija sela, 169 (3). 

28. Roca, Z. (Eds.). (2007). European Landscapes and Lifestyles; the Mediterraniean and 

Beyond. Lisboa: Portugal. Edicoes Universitarias Lusofonas. 

29. Rogić, I. (2002). Razvojni sudionici hrvatskog sela i njihove strategije. U: Rogić, I.; 

Štambuk, M. i Mišetić, A. (Ur.). Prostor iza. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo 

Pilar. 

30. Sassen S. (2006). Cities in a World Economy. Thousand Oaks, California: Pine Forge 

Press. 

31. Saunders, P. (1981). Social Theory and the Urban Question. London: Hutchinson. 

32. Seferagić, D. (2002). Selo između tradicionalne i virtualne zajednice. U: Selo: izbor ili 

usud. Zagreb: Biblioteka Znanost i društvo Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. 

33. Seferagić, D. (2006). Piramidalna mreža gradova. Sociologija sela, 169 (3). 

34. Soja, E. (2000). Postmetropolis: Critical Studies of Cities and Regions. Blackwell Publishers 

Ltd. 

35. Svirčić Gotovac, A.; Zlatar, J. (2007). Rekonstrukcija Central Business Districta (CBD) 

– primjer Cvjetnog trga u Zagrebu. U: Spasić, N. (Ur.). Održivi prostorni razvoj gradova. 

Tematski zbornik radova, drugi dio. Beograd: Institut za arhitekturu i urbanizam 

Srbije. 

36. Štambuk, M. (2002). Selo u europskom iskustvu. U: Prostor iza. Zagreb: Institut 

društvenih znanosti Ivo Pilar. 

37. Veblen, T. (1994). The Theory of the Leisure Class. New York: Dover Publications Inc. 

38. Virilio, P. (1999). Brzina oslobađanja. Karlovac: Biblioteka Psefizma. 

39. Vujošević, M. (2003). Planiranje u postsocijalističkoj političkoj i ekonomskoj tranziciji. 

Beograd: Institut za arhitekturu i urbanizam. 

40. Vujošević, M. (2006). Izlaganje na okruglom stolu “Mreža naselja u umreženom 

društvu: društvene i prostorne promjene u nekim tranzicijskim zemljama”. Sociologija 

sela, 171 (1). 

41. Vujović, S. (2006). Akteri urbanih promena u Srbiji. U: Okrugli stol “Mreža naselja u 

umreženom društvu. Društvene i prostorne promjene u nekim tranzicijskim zemljama”. 

Sociologija sela, 171 (1). 

42. Župančić, M. (2005). Infrastrukturna opremljenost hrvatskih seoskih naselja. Sociologija 

sela, 169 (3). 


375


Dušica Seferagić 


e-mail: dusica@idi.hr 


Actors of Social Changes in the Urban Space of Croatia 

Abstract 

The text is mostly about the actors of social changes in the urban space of Croatia which 

is used as an example. The author looks at globalization, transition and neoliberalism 

and how they affect the urban space, i.e. cities. For most authors (Giddens, Castells, Soja, 

Ritzer, Sassen...) globalization is the world networking with the local variants (glocalization). 

Among different types of actors, the author chooses Bassand’s (2001) classification 

into political, economic, professional/expert and civil society actors. The first three actors 

form a triangle because they are connected in communication, whereas the fourth actor 

is a weak opposition which is nevertheless becoming more and more present during the 

birth of civil society and democracy. Special attention is paid to urban planning (and city 

planners as actors) which should, by definition, promote the public benefit, respect the 

public interest and legislation of a democratic society. The autor shows that our reality is 

different and wonders whether we are dealing with “the death of urbanism”, “new urbanism” 

in the given social context or “negative urbanism”, that is, “anti-urbanism”. The social 

context is Croatia. 

Key words: space, city, actors, globalization, neoliberalism, social changes in urban 

space. 




376

UDK: 316.334.2(497.5)”1971/2001” 

Pregledni rad 

Promjene u strukturi zanimanja u Hrvatskoj 

od 1971. do 2001. – Od ratara do konobara 

Krešimir Peračković 

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Hrvatska 

e-mail: Kreso.Perackovic@pilar.hr 

SAŽETAK U članku je najprije prikazana sociološka konceptualizacija pojma zanimanje 

i struktura zanimanja. Polazi se od klasičnih socioloških teoretičara podjele 

rada (Smith, Marx, Spencer, Durkheim i Weber) koji svaki iz svoje perspektive 

pridonose izgradnji teorije o podjeli rada kroz temeljne pojmove primjenjive i danas. 

U toj perspektivi struktura zanimanja indikator je horizontalne podjele rada, a 

zanimanje je pojam koji integrira društvenu, ekonomsku i tehničku podjelu rada, 

prema definiciji Maxa Webera. Prikazana je također sociološka definicija strukture 

zanimanja koja vodi k operacionaliziranoj klasifikaciji zanimanja prema skupinama, 

što čini temeljni analitički okvir. 

Osnovna hipoteza u empirijskom dijelu jest da je struktura zanimanja u Hrvatskoj 

poprimila obilježje postindustrijske podjele rada zbog prevladavanja uslužnih zanimanja. 

Analiza promjena u strukturi zanimanja u ovom se radu temelji na usporedbi 

udjela skupina zanimanja prema popisima stanovništva 1971., 1981., 1991. i 2001. 

Glavni rezultati potvrđuju hipotezu o postindustrijskoj podjeli rada u hrvatskom 

društvu jer pokazuju rast udjela uslužnih zanimanja i njihovom prevladavanju u 

strukturi zanimanja. Navedeni rezultati ukazuju na postojanje procesa deindustrijalizacije 

i tercijarizacije, odnosno činjenicu da je i hrvatsko društvo ušlo u postindustrijsko 

doba. Najvažniji čimbenici koji do toga dovode jesu procesi tehničke 

modernizacije, marketizacije društva i demografske tranzicije. 

Ključne riječi: zanimanje, struktura zanimanja, podjela rada, deindustrijalizacija, 

tercijarizacija, usluge, postindustrijsko društvo. 

Primljeno: listopad 2007. 

Prihvaćeno: prosinac 2007. 

1. Uvod 

Što ste po zanimanju?, pitanje je s kojim se ljudi susreću u mnogim formalnim i 

neformalnim društvenim odnosima i situacijama – prilikom predstavljanja i upoznavanja, 

kod ispunjavanja raznih službenih formulara, anketa, javnih nastupa, 




377


itd. Sa sličnim pitanjem susreću se djeca čak i u vrtićkoj dobi kada ih odrasli 

pitaju što ćeš biti kad odrasteš? Interes djece već se tada usmjerava prema biranju 

nekih zanimanja, a počinju uviđati i važnost, značaj i razlike koje zanimanja 

donose. Škole, odnosno čitav sustav obrazovanja, osim općeg znanja, kroz 

specijalizaciju osiguravaju stjecanje kvalifikacija za specifično zanimanje, što se 

i formalizira kroz diplomu. U određenom društvu, i u danom povijesnom trenutku, 

neka su zanimanja traženija od drugih, neka su više cijenjena, a neka manje, 

neka su naprosto iščeznula potisnuta tehnološkim inovacijama i društvenim 

razvojem, a neka nova tek nastaju. Ipak, za nekim zanimanjima, odnosno umijećima 

i znanjima, postoji potreba od najranije ljudske povijesti do danas, npr. 

onima kojima osiguravamo primarne ljudske potrebe, fiziološke i društvene, 

kojima skrbimo za zdravlje, zaštitu i sigurnost članova društva, kojima osiguravamo 

vođenje i upravljanje društvom, itd. Takva su zanimanja ostala prisutna u 

svim društvima dok se njihov društveni ugled tijekom povijesti mijenjao, kao što 

su se mijenjala (modernizirala) sredstva kojima se obavljaju. Analiza nastanka i 

povijesnog razvoja zanimanja, nestajanja nekih i nastajanja novih, zasigurno je 

tema koja nadmašuje predmet ovoga rada. No, jedan od fundamentalnih uvida 

od kojeg treba krenuti u sociološku raspravu o navedenoj temi, a do kojeg su 

još došli klasični teoretičari Durkheim, Marx, Spencer i Weber, jest da zanimanja 

nastaju kao posljedica podjele rada i kroz proces specijalizacije. Zanimanje se 

u znanstvenim istraživanjima, uz spol, dob, školsku spremu, mjesto podrijetla 

i trenutno prebivalište, analizira uglavnom kao jedno od temeljnih sociodemografskih 

obilježja stanovništva. U ekonomiji i demografiji zanimanje je sastavni 

dio istraživanja i analiza o ekonomskoj aktivnosti stanovništva i povezuje ga se 

sa strukturom privrednih djelatnosti. No, razmatrajući zanimanje kao temeljni 

sociološki pojam, osim te horizontalne dimenzije strukture zanimanja koja nastaje 

podjelom rada, što ukazuje na društvenu raznolikost, zanimanje je prema 

sociološkoj literaturi ujedno i jedan od pokazatelja društvene stratifikacije 1 kao 

vertikalne dimenzije društvene strukture, koja ukazuje na društvenu nejednakost 

2 . Svako zanimanje, osim funkcije u podjeli rada, sadrži i različitu kombinaciju 

društvenog ugleda, količine moći i novčanih prihoda objedinjenih u pojmu 


378 

1 Haralambos definira društvenu stratifikaciju kao poseban oblik društvene nejednakosti 

koja ukazuje na postojanje uočljivih društvenih skupina koje su rangirane jedna iznad 

druge, s obzirom na prestiž i bogatstvo. Oni koji pripadaju posebnoj skupini i sloju imat će 

određenu svijest o zajedničkim interesima i zajedničkom identitetu, sličan životni stil koji 

će ih u izvjesnom stupnju razlikovati od članova drugih društvenih slojeva (Haralambos i 

Holborn, 2002.:23). 

2 Peter Blau u svojoj teoriji društvene strukture koju definira kao distribuciju stanovništva 

u socijalne položaje različitih pravaca, koji utječu na ljude u njihovim ulogama, odnosima 

i na njihovoj socijalnoj interakciji (Blau, 1975.:221, u: Ritzer, 1997.:375), razvija tezu o 

dvije vrste strukturalnih parametara važnih za diferencijaciju stanovništva: nominalni i 

gradualni parametri. Nominalni parametri imaju jasnu granicu skupine, kao npr., spol, 

rasa i zanimanje, i čine prvi oblik društvene diferencijacije: heterogenost, dok gradualni 

uključuju dimenziju statusa, kao npr. prihod i bogatstvo koji čine drugi oblik diferencijacije 

– nejednakost.

K. Peračković: Promjene u strukturi zanimanja u Hrvatskoj od 1971. do 2001. – Od ratara do konobara 

društveni status 3 . Pri tome je važno istaknuti da je zanimanje društvena kategorija 

koja se, za razliku od nekih sociodemografskih obilježja koje osoba ne može 

birati (npr. dob, spol, podrijetlo) uglavnom slobodno izabire, a društveni status 

koji pojedinac dobiva s obzirom na zanimanje nije više pripisan nego je stečen 4 . 

Tako je proces stjecanja određenog zanimanja postao i jedan od mogućih kanala 

društvene pokretljivosti prema višim društvenim položajima pojedinca u odnosu 

na roditelje (Sekulić, 1986.). Potrebno je ovdje još spomenuti i socijalizacijsku 

funkciju zanimanja, budući da se u sociološkim teorijama kao čimbenik socijalizacije 

osim obitelji, skupine vršnjaka, obrazovnog sustava i medija, navodi i 

skupina prema zanimanju (Haralambos i Holborn, 2002.:4), kroz koju pojedinac 

usvaja i dio svoga društvenog identiteta. Kroz tu socijalizaciju s vremenom se 

razvija određeni stupanj identifikacije sa zanimanjem, a kod nekih zanimanja, 

koje nazivamo profesijama 5 , taj je identitet nerijetko i najvažniji čimbenik društvenoga 

ugleda. Sukladno tomu često se uz ime i prezime ističe kao neka titula, 

pa se navodi npr. na posjetnicama, na ulaznim vratima stana ili na novinskim 

obavijestima o smrti, a nerijetko čak i na nadgrobnim spomenicima. 

Prema tome, sociološkom istraživanju o zanimanjima može se pristupiti iz horizontalne 

i vertikalne dimenzije – u horizontalnoj dimenziji struktura zanimanja pokazatelj 

je podjele rada (nominalni parametar), a u vertikalnoj društvene stratifikacije 

(gradualni parametar). Analiza promjena u strukturi zanimanja u ovom radu je 

fokusirana na horizontalnu dimenziju, što je ujedno i glavni predmet rada. Glavni 

cilj istraživanja je analizirati promjene u strukturi zanimanja kroz tri desetljeća u 

Hrvatskoj, te razmotriti moguće čimbenike tih promjena. Prije samih rezultata, 

ukratko će biti prikazani sociološki teorijski pristupi zanimanjima, počevši od nekih 

pojmova iz klasičnih djela o podjeli rada, prema kojima se razvijala definicija 

zanimanja kao sociološkog pojma, te glavne teze nekih autora koji su se zauzimali 

za konstituiranje sociologije zanimanja kao relevantne sociološke poddiscipline. 

3 U sociologiji je društveni status definiran kao svaka individualna ili kolektivna pozicija 

unutar određenog tipa socijalne strukture, izražena u ukupnosti prava i obveza kao i društveno 

cijenjenih vrijednosti i dobara kojima raspolažu pojedinci, društveno-profesionalne 

skupine ili klase, na osnovi različitih oblika njihova učešća u društvenoj podjeli rada i sustavu 

društvene raspodjele (Marušić i Martić, 1965.:61). 

4 Društveni status može biti fiksni i stečeni. Fiksni status je pripisan pri rođenju, kao što 

su npr. spol i aristokratske titule, a stečeni se status postiže kao rezultat namjerne aktivnosti 

i izbora, kao što su u zapadnim društvima bračni i profesionalni status (Haralambos i 

Holborn, 2002.:6). 

5 Važno je razlikovati zanimanja od profesija. Prema Rječniku stranih riječi profesija se (lat. 

professio – zanat, posao) definira kao stalno zanimanje, vrsta djelatnosti, vrsta zanimanja 

koja služi kao izvor egzistencije, zvanje, služba, struka, stalež (Klaić, 1990.:1093). U sociološkoj 

terminologiji, profesije imaju uže značenje i prema Rječniku sociologije znače “svaku 

skupinu zanimanja srednje klase koje uključuju viši stupanj tehničke i intelektualne stručnosti, 

autonomiju djelovanja i obvezu služenja općem dobru” (Jary i Jary, 1995.:524). 

O sociologiji profesija prva je kod nas pisala Ž. Šporer (1990.), a temeljiti noviji pregled sociološkog 

pristupa profesijama dao je T. Smerić u knjizi Sparta usred Babilona? Sociologijski 

aspekti vojne profesije (Smerić, 2005.:11–72). 


379


2. Sociološka definicija pojma zanimanje i sociologija zanimanja 

Razmatranja o podjeli rada bila su predmet interesa svih značajnih autora klasične 

sociologije 19. stoljeća i predstavljaju zapravo jedno od temeljnih područja u konstituiranju 

sociologije kao društvene znanosti. Međutim, podjelu rada kao pojam 

prvi koristi škotski ekonomski teoretičar Adam Smith u 18. stoljeću, u svom slavnom 

djelu Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, koji istražuje učinke i 

temeljna obilježja podjele rada. Ističe kako je odvajanje različitih zanimanja i zaposlenja 

najprisutnije u zemljama u kojima se “radinost i napredak nalaze u najvišem 

stupnju” (Smith, 1952.:11), a njegova temeljna teza je da je podjela rada, nastala kao 

posljedica sklonosti razmjeni, prisutna u ljudskoj prirodi. Za razliku od Smitha koji 

je svoju teoriju razvio promatrajući podjelu rada u manufakturi, Marx, osim tehničke, 

analizira i društvenu podjelu rada, koja ima fundamentalni značaj za društvo i 

čini osnovicu svake robne proizvodnje, a najviše ovisi o razvijenosti proizvodnih 

snaga 6 (Marx, 1950.:434). On uočava također i negativne posljedice podjele rada, 

kao što su akumulacija kapitala u rukama samo klase vlasnika proizvodnih sredstava, 

te otuđenje radnika od rada, proizvoda i samih sebe. Emile Durkheim u 

djelu O podjeli društvenog rada (Durkheim, 1960.) analizira i sistematizira uzroke 

i funkcije podjele rada, te ističe dva glavna uzroka: gustoću (densité) stanovništva 

i društveni obujam (volumen). Najvažnija funkcija podjele rada u modernom 

društvu za Durkheima je međuzavisnost ljudi, odnosno solidarnost utemeljena na 

različitosti ili organska solidarnost, dok je u ranijim društvima ta solidarnost bila 

mehanička jer se temeljila na sličnosti, odnosno kolektivnoj svijesti. Herbert Spencer 

također pridaje veliki značaj podjeli rada u svojim analizama formirajućega 

industrijskog društva 19. stoljeća, no on joj pristupa kroz teoriju socijalne evolucije 

koju definira kao povećanje raznolikosti (diferencijacija) i povezivanje (integracija) 

društvenih funkcija (Supek, 1987.). Spencer podjelu rada zapravo operacionalizira 

u četiri pojma koja on i prvi uvodi u sociologiju, a to su društvena diferencijacija 7 , 

specijalizacija 8 , integracija 9 i funkcija 10 . 

Iz ovoga se može zaključiti da su već ti prvi klasični sociolozi uočili, iako ih nisu 

tako definirali, postojanje dviju dimenzija podjele rada: horizontalne dimenzije 


380 

6 Pojam proizvodne snage jedan je od Marxovih temeljnih pojmova pod kojim on podrazumijeva 

materijalna sredstva proizvodnje koja zajedno s proizvodnim odnosima čine društveno-ekonomsku 

osnovicu, što čini temelj njegove teorije o društvu. 

7 Spencer uočava da je upravo društvena diferencijacija koja proizlazi iz podjele rada važna 

za povezivanje pojedinaca u društvo i čini temelj socijalne evolucije koju definira kao povećanje 

raznolikosti (diferencijacije), određenosti i povezanosti funkcija (Supek, 1987.:36). 

8 Specijalizaciju definira kao usavršavanje pojedinih funkcija društvenih organa (Supek, 

1987.:39) 

9 Integraciju Spencer definira kao porast heterogenosti u smislu određenog reda među 

dijelovima uz koordinaciju među funkcijama (Supek, 1987.:39) 

10 Spencer nigdje eksplicitno ne daje definiciju pojma funkcija, no pod njom podrazumijeva 

različite djelatnosti različitih dijelova organskog ili društvenog agregata (Principi 

sociologije, knjiga I, §217 u: Supek, 1987.:142).


koja svojom raznolikošću stvara novu solidarnost i dovodi do veće integracije i 

razvoja društva (Durkheim, Spencer, Smith), te vertikalnu, stratifikacijsko-klasnu 

dimenziju koja društvo dijeli na klase i staleže (Marx, Spencer). Stoga je za svaku 

sociološku konceptualizaciju zanimanja nužno poći od spoznaja ovih autora, koji 

su, svaki iz svoje perspektive, zapravo doprinijeli konstrukciji teorije o podjeli rada, 

te njezinim uzrocima i učincima. 

U drugom poglavlju svojega kapitalnog djela Privreda i društvo, pod naslovom 

Sociološke kategorije ekonomskog djelovanja, uz ostale temeljne pojmove Weber 

također obrađuje i podjelu rada. No, za razliku od svih prethodno navedenih autora, 

on se opredjeljuje za izraz podjela poslova i službi umjesto podjela rada jer drži 

da sam pojam rad najprije znači obavljanje onih poslova koji nisu menadžerski i 

rukovodeći (Weber, 1978.:114). Premda u tekstu koristi i dalje izraz podjela rada, 

pri tome podrazumijeva navedenu podjelu poslova i službi. Polazeći od takvoga 

jasnog razlikovanja izraza “poslovi i službe” od rada, razvio je pojam zanimanje i 

struktura zanimanja, pa se može zaključiti da je on prvi dao jednu “čvrstu” sociološku 

definiciju toga pojma. Podjelu rada Weber analizira polazeći od svoje teorije 

o tipovima društvenoga djelovanja, pri čemu ona pripada području ekonomskog 

djelovanja kao podvrste ciljno-racionalnog djelovanja. Kreće od pretpostavke kako 

svaki tip društvenoga djelovanja koje je orijentirano nekom ekonomskom cilju, i 

svaki društveni odnos od nekog ekonomskog značaja, uključuje poseban način 

razdiobe i organizacije ljudskog djelovanja. Praktično, to znači da različite osobe 

izvode različite tipove poslova koji se kombiniraju sa svrhom postignuća konačnog 

cilja, bilo kroz međusobnu interakciju ili kroz interakciju s nekim neljudskim 

oblikom proizvođenja (strojem). Iz ove premise Weber izvodi tri tipa podjele rada: 

ekonomsku, tehničku i društvenu. Ekonomska podjela rada za Webera ponajprije 

znači podjelu poslova na menadžerske, tj. one kojima se određuju uvjeti i daju 

upute za posao, i radne, tj. one koji se obavljaju prema menadžerskim uputama. 

S obzirom na tehnički aspekt, diferencijacija i kombinacija poslova varira ovisno 

o specijaliziranoj vrsti funkcija koju pojedinac obavlja u seriji kombinacija, zatim 

o samoj fazi u kojoj sudjeluje pri proizvodnji nekog proizvoda ili realizaciji neke 

usluge, te o načinima kako se taj proizvod koristi ili usluga konzumira, odnosno 

o svrhama koje ispunjavaju i zbog kojih se stvaraju i traže na tržištu (Weber, 

1978.:18–121). Pod društvenim aspektima podjele rada Weber najprije podrazumijeva 

razliku između “proračunskih jedinica” i “jedinica koje stvaraju profit”. Temeljna 

proračunska jedinica je kućanstvo, odnosno domaćinstvo, koje ima svoj proračun, 

a može imati i svoju proizvodnju, a “profitna” jedinica je tvrtka koja proizvodi ili 

daje usluge na tržištu. Drugi kriterij u društvenoj podjeli rada je aspekt vlasništva 

koji podrazumijeva posjedovanje zemlje, proizvodne ili uslužne organizacije, 

proizvedenih dobara i (ili) menadžerskih funkcija (Weber, 1978.:122–137). Kombinacijom 

navedenih tipova i kriterija stvara se specifična jedinica ekonomskog 

djelovanja, nastala kao posljedica podjele poslova i službi, tj. podjele rada, a to je 

zanimanje (beruf ). Weber daje sljedeću definiciju zanimanja: “Pojam zanimanja se 

primjenjuje na vrstu specijalizacije, specifikacije i kombinacije funkcija koje obavlja 

pojedinac po čijoj mu je osnovi kontinuirano omogućeno dobivanje prihoda ili zarada” 

(Weber, 1978.:140). Sama struktura razlika u zanimanjima usko je povezana 


381


s različitim mogućnostima zarade, a upravo iz tržišne pozicije koju zanimanje ima. 

Weber također razvija i svoju raspravu o društvenoj slojevitosti, odnosno problemima 

klasne i statusne stratifikacije. 

Ono što je kod Webera i u ovom segmentu njegovog opusa očito primjena je 

njegove opće teorije društvenog djelovanja u razmatranju problema podjele rada. 

Iako niti on, kao ni ostali klasici sociologije, nije uobičavao citirati druge autore 

niti primjenjivati i razvijati tuđe teorijske koncepte, nakon ovog komparativnog prikazivanja 

različitih pristupa koje su navedeni autori imali o podjeli rada, može se 

reći da Weberov pristup sadrži glavne elemente teza prethodnih autora. Weber je 

razvio teorijski koncept primjenjiv za operacionalizaciju, koji se očituje u tipologiji 

podjele rada i definiranju pojma zanimanje. Stoga, moglo bi se zaključiti kako je 

upravo Weberova teorija podjele rada i definicija pojma zanimanja mogući temelj 

sociološkoj konceptualizaciji strukture zanimanja, što pokazuje na kraju ovoga 

poglavlja definicija zanimanja iz Marshallovog Sociološkog rječnika. 


382 

Iako je u suvremenoj sociologiji zanimanje jedno od područja kojim se najčešće 

bave sociologija rada, sociologija profesija, organizacijska, industrijska ili ekonomska 

sociologija, potrebno je spomenuti da su neki autori krajem 60-ih i 70-ih 

godina prošlog stoljeća, od kojih je bio najpoznatiji Lee Taylor, pokušavali konceptualizirati 

sociologiju zanimanja kao samostalnu sociološku poddisciplinu. U 

knjizi pod naslovom Occupational Sociology iz 1968. Taylor polazi od zanimanja 

kao jedne od središnjih kategorija suvremenog društva, te analizira zanimanja s 

obzirom na vrstu i funkcije društvenih organizacija na koje se odnose. Nadalje, 

Taylor ukazuje na povezanost strukture zanimanja i specifičnih institucija koje 

proizlaze iz te strukture, te među prvima istražuje značenje pojedinih zanimanja 

iz perspektive motivacije pojedinaca kao i njihovu vrijednosnu dimenziju koju im 

pripisuje društvo u cjelini (Taylor, 1968.). Neki kritičari takvog pristupa, kao što 

su primjerice Julius (1973.) i Richard (1983.), držali su kako sociologija zanimanja 

teorijski nije održiva jer su društvene skupine koje čine različita zanimanja toliko 

različite i fragmentirane s obzirom na uloge, statuse, tržišne pozicije, interese i 

životne standarde, da osim toga što ih nazivamo istim pojmom zanimanje, gotovo 

i nemaju ništa zajedničko. Međutim, i ovi se autori slažu da su zanimanja, s jedne 

strane, temeljni indikator podjele rada, i da njihova struktura u nekom društvu 

pokazuje kakva je struktura privrednih djelatnosti, te time ukazuje na stupanj 

društvenoga razvoja, s obzirom na udjele poljoprivrednih, industrijskih i uslužnih 

zanimanja. S druge pak strane, jedan su od indikatora društvenog statusa, pa je 

stoga iz tih dviju osnova moguće sociološki konceptualizirati i istraživati zanimanja 

i promjene u njihovoj strukturi. 

Prije same definicije strukture zanimanja i klasifikacije, može se odabrati jedna 

sociološka definicija zanimanja, koja donekle integrira i sumira prikazane teze 

socioloških klasika i navedenu Weberovu definiciju. Marshallov Sociološki rječnik 

donosi sljedeću definiciju: “Zanimanje podrazumijeva ekonomsku ulogu izdvojenu 

od kućanskih aktivnosti kao rezultat rasta tržišta rada. Takve uloge tvore dio šire 

ekonomske podjele rada u industrijskim poduzećima, formalnim organizacijama


ili socioekonomskim strukturama” (Marshall, 1998.:457). Na kraju, iz svega navedenog 

može se zaključiti da operacionalizacija pojma zanimanje, iz sociološke 

perspektive, podrazumijeva društvenu ulogu u ekonomskoj, tehničkoj i društvenoj 

podjeli rada (horizontalna dimenzija), te društveni status koji je time ostvaren 

(vertikalna dimenzija). 

3. Klasifikacija i struktura zanimanja 

Istraživanja o strukturi zanimanja, koja polaze od ekonomskih i demografskih teorija, 

ukazuju na povezanost sa strukturom gospodarskih djelatnosti (Werthaimer- 

Baletić, 1978., 1991., 1999.), no, treba istaknuti kako to nije jedno te isto i da su 

podaci ipak različiti. Podjelu djelatnosti na primarne, sekundarne i tercijarne prate 

određene skupine zanimanja: poljoprivredna, industrijska i uslužna, a njihov udjel 

u cjelokupnoj strukturi redovito se tumači kao pokazatelj stupnja razvoja privrede 

promatranog društva (Clark, 1957.; Fisher, 1939.; Rostow, 1997.). Na tim postavkama 

utemeljena je i podjela na agrarna, industrijska i postindustrijska društva čije 

određenje upravo ovisi o tome koja skupina zanimanja prevladava (Bell, 1976.) 11 . 

Povezanost djelatnosti i zanimanja objašnjava i Wertheimer-Baletić: “Struktura radno 

aktivnih stanovnika prema zanimanju samo je detaljniji izraz strukture aktivnih 

stanovnika prema djelatnostima i sektorima djelatnosti, a trend njihovih promjena 

usporedo je s društveno-ekonomskim razvojem – istosmjeran” (Wertheimer-Baletić, 

1991.:52). No, ono što je osobito važno istaknuti za ovaj rad jest da je struktura 

zanimanja mnogo diferenciranija nego struktura djelatnosti i da nisu potpuno korelirane. 

Tako npr. osoba s nekim poljoprivrednim zanimanjem (npr. cvjećar, vrtlar) 

može raditi i u uslužnim djelatnostima (npr. u nekom hotelskom kompleksu, ili kao 

prodavač cvijeća). Neki inženjer informatike može raditi i u upravi poljoprivredne 

tvrtke, industrijskoj proizvodnji ili kao profesor u srednjoj školi. Strojobravar, što je 

gotovo klasično industrijsko i tvorničko zanimanje, radi i na tehničkom održavanju 

bolnica, škola i sl., dakle u tercijarnom sektoru. S obzirom da su djelatnosti druga 

popisna kategorija, i podaci su različiti. Analiza promjena u strukturi djelatnosti 

zahtijeva drugačiji teorijski pristup i zasebni prikaz podataka, pa stoga nije prikazana 

u ovom radu. 

Struktura zanimanja istovremeno je pokazatelj horizontalne i vertikalne dimenzije 

društvene podjele rada, čime se bave sociolozi, kao i strukture privrednih aktivnosti, 

što pak analiziraju ekonomisti i demografi. Stoga, uzimajući u obzir te činjenice 

i polazeći od prethodne definicije pojma zanimanja, može se odabrati sljedeća definicija 

strukture zanimanja koju prikazuje sociološki leksikon: “Struktura zanimanja 

(occupational structure) podrazumijeva distribuciju zanimanja u društvu klasi- 

11 Daniel Bell prvi je sociološki konceptualizirao pojam postindustrijskog društva u svojoj 

već klasičnoj knjizi The Coming of Postindustrial Society, uočivši značajni porast udjela 

usluga u strukturi zanimanja od 50-ih godina 20. stoljeća koji se nije događao samo u SADu 

nego i u zemljama bivšeg istočnog bloka, osobito u Sovjetskom Savezu. 


383


ficiranu prema stupnju vještina, ekonomsku funkciju ili društveni status” (Marshall, 

1998.:461). Iako se ne može egzaktno utvrditi što utječe na njezino strukturiranje, 

u literaturi se najčešće navodi kako je struktura zanimanja oblikovana različitim 

čimbenicima – strukturom privrede, razvojem tehnologije, demografskom strukturom 

stanovništva, birokracijom i organizacijom, razvojem tržišta rada, nestankom 

starih i nastankom novih zanimanja, što ovisi o društvenim i osobnim potrebama, 

društvenim ugledom koje pojedina društva pripisuju određenim zanimanjima, itd. 

Zanimanja su grupirana u skupine zanimanja koje se specijalizacijom razdjeljuju u 

još manje podskupine, čime se razvila posebna klasifikacija zanimanja. Najmanja 

jedinica klasifikacije zanimanja (occupational classification) očituje se u konceptu 

radnog mjesta (job), definiranog kao “set zadataka izvođenih od pojedinca” 

(Marshall, 1998.:457). Iako je zanimanje često sinonim za posao, ono se također 

može odnositi i na grupu sličnih poslova koju svodimo pod isto zanimanje. Posao 

i zanimanje ne podrazumijevaju samo vrstu zadataka, nego uključuju i vještinu, 

odgovornost, zaradu, potrebne kvalifikacije i društveni status, životni stil, kulturne 

manire i slično. 

Analiza promjena u strukturi zanimanja u ovom se radu temelji na usporedbi 

udjela skupina zanimanja prema popisima stanovništva 1971., 1981., 1991. i 2001. 

godine. U zadnjem popisu stanovništva korištena je klasifikacija zanimanja prema 

standardu Međunarodne organizacije rada koja razlikuje 10 skupina zanimanja: 

1) poljoprivredni, lovno-uzgojni i šumski radnici, ribari i jednostavna zanimanja; 

2) rukovatelji strojevima, vozilima i sastavljači proizvoda; 3) zanimanja u obrtu i 

pojedinačnoj proizvodnji; 4) inženjeri; 5) tehničari i srodna zanimanja; 6) uslužna i 

trgovačka zanimanja; 7) vojna zanimanja; 8) uredski i šalterski službenici; 9) čelnici, 

članovi i dužnosnici zakonodavnih tijela, direktori i 10) stručnjaci i znanstvenici. 

Ova se klasifikacija razlikuje od klasifikacija iz ranijih popis, što je nužno uzeti u 

obzir u interpretaciji analiziranih rezultata (prikazano u tablici 1.). 

Tablica 1. 

Struktura zanimanja prema skupinama 

1971. 1981. 1991. 2001. 


Poljoprivrednici i srodni 

radnici 

Rudari, industrijski i 

srodni radnici 

Radnici u trgovini; 

Radnici u uslugama 


radnici 



Radnici u trgovini 



radnici 



Radnici u trgovini 


Poljoprivredni, lovno-uzgojni, 

šumski radnici i ribari 

Jednostavna zanimanja 

Rukovatelji strojevima, vozilima 

i sastavljači proizvoda 

Zanimanja u obrtu i 

pojedinačnoj proizvodnji 

Inženjeri, tehničari i srodna 

zanimanja 

Uslužna i trgovačka zanimanja 

384


1971. 1981. 1991. 2001. 

Osoblje društvene zaštite Osoblje društvene zaštite Osoblje društvene zaštite Vojna zanimanja 

Upravni, administrativni 

i srodni radnici 





Uredski i šalterski službenici 

Rukovodeće osoblje Rukovodeće osoblje Rukovodeće osoblje 

Čelnici, članovi i dužnosnici 

zakonodavnih tijela, direktori 

Stručnjaci i umjetnici Stručnjaci i umjetnici Stručnjaci i umjetnici Stručnjaci i znanstvenici 

Radnici bez zanimanja Radnici bez zanimanja Radnici bez zanimanja 

Ostala zanimanja Ostala zanimanja Ostala zanimanja 

Nepoznato zanimanje 

4. Empirijska analiza: promjene u strukturi zanimanja u Hrvatskoj od 1971. 

do 2001. 

Temeljna hipoteza koja se želi provjeriti u ovoj analizi jest sljedeća: struktura zanimanja 

u Hrvatskoj poprima obilježje postindustrijske podjele rada u kojoj prevladavaju 

uslužna zanimanja. Iz toga se također izvodi još nekoliko hipoteza o postojanju 

procesa deindustrijalizacije i tercijarizacije, što će se moći uvidjeti usporedbom 

podataka ranijih popisa stanovništva. 

Ovdje je važno naglasiti da se u ovakvim analizama u promjenama strukture zanimanja 

(kao i strukture djelatnosti) prate promjene samo u kontingentu radno aktivnoga 

stanovništva, a ne u čitavoj populaciji. Pojam radno aktivnog stanovništva, 

odnosno radne snage (labour force), podrazumijeva “obavljanje nekog zanimanja 

radi stjecanja sredstava za život” (Wertheimer-Baletić, 1999.:410), što znači da je 

aktivno sudjelovanje u procesu rada, odnosno obavljanje određenog zanimanja, 

bitno za utvrđivanje ekonomske aktivnosti. Dakle, aktivno stanovništvo u užem 

smislu jest zapravo sadašnje aktivno stanovništvo, tj. stanovništvo koje u razdoblju 

popisa sudjeluje u procesu rada, pa se zato još zove i radna snaga. Radno aktivno 

stanovništvo čine: 1. sve zaposlene osobe (osobe u radnom odnosu) koje rade puno 

radno vrijeme, pola radnog dana i više, te one koje rade manje od polovice prosječnoga 

radnog dana; 2. sve osobe koje aktivno obavljaju određeno zanimanje, 

ali nisu u radnom odnosu (aktivni su u poljoprivredi, zanatstvu, osobe koje rade 

za “vlastiti račun”, pomažući članovi obitelji); 3. nezaposlene osobe u određenom 

razdoblju (koje traže zaposlenje dulje od jednog mjeseca), odnosno nezaposleni 

koji su prije bili zaposleni, i osobe koje prvi puta traže zaposlenje; 4. osobe koje su 

prekinule rad zbog ispunjenja vojne obveze ili izdržavanja kazne. 

Također je potrebno jasno razlikovati pojam djelatnosti od pojma zanimanja. Pojam 

djelatnost označava privrednu djelatnost, a prema metodologiji popisa stanovništva 

1991. definirana je kao “vrsta proizvodnje ili usluga kojom se bavi radnik 

ili druga organizacija u kojoj osoba obavlja zanimanje” (Wertheimer-Baletić, 

1999.:497). Zanimanje je definirano kao “vrsta posla koju obavlja pojedinac radi 

stjecanja sredstava za život” (Wertheimer-Baletić, 1999.:510), i to ona vrsta posla na 


385


koju osoba troši najveći dio svoga radnog vremena, bez obzira ima li za to odgovarajuće 

kvalifikacije. Tako definirano zanimanje može poslužiti kao operativna 

definicija zanimanja i u ovoj analizi jer označava jednu od dimenzija prethodno 

prikazane sociološke definicije zanimanja 12 . Važno je naglasiti da se pri interpretaciji 

dobivenih rezultata koristio pristup koji je primijenila Alica Wertheimer-Baletić 

u svojim analizama iz ranijih međupopisnih razdoblja, gdje su prikazani i apsolutni 

brojevi kao i relativni brojevi u postocima koji ukazuju na udjele pojedinih zanimanja 

u strukturi. 

S obzirom da su glavni izvor podataka popisi stanovništva, koristit će se metoda 

demografske statistike uz komparativnu analizu sukcesivnih popisa u definiranom 

razdoblju. Prema tome, ovo se istraživanje temelji na statističkim podacima o zanimanjima 

cijeloga niza radno aktivnog stanovništva u Hrvatskoj, osim građana na 

privremenom radu u inozemstvu. Izvori podataka popisne su knjige i tablogrami 

svih navedenih popisa stanovništva, te statistički godišnjaci, odnosno ljetopisi, a za 

2001. i tablogrami dostupni na internetskoj stranici Državnog zavoda za statistiku 

Republike Hrvatske. Slike 1., 2., 3. i 4. prikazuju strukturu prema zanimanju i spolu, 

prema popisima iz 1971., 1981., 1991. i 2001. 

Kao što prikazuje slika 1., najviše aktivnog stanovništva 1971. bilo je u poljoprivrednim 

zanimanjima, čak 40%. Udjel žena bio je 47,5%, a muškaraca 35,1%. 

Na drugom mjestu bili su rudari, industrijski i srodni radnici s 29,2% u ukupnoj 

strukturi, no razlike su bile izraženije po spolu: muškaraca je bilo 38,6%, a žena 

14,9%. Radnici u trgovini imali su 4%, od toga žene 4,2%, a muškarci 3,9%. Udjel 

u osobnim uslugama bio je 5,6%, međutim kod žena znatno više (10,1%) nego 

muškaraca (2,7%). Osoblje zaštite imalo je 2,1% udjela (3,3% muškaraca i samo 

0,1% žena), dok su upravni, administrativni i srodni radnici u udjelu imali 7,3% 

(nešto više žene – 7,3% nego muškarci – 5,7%). Rukovoditelji svih profila svrstani 

u grupu zanimanja rukovodeće osoblje, imali su tek 1,1% udjela (1,7% muškaraca 

i 0,3% žena). Stručnjaka i umjetnika bilo je 8,7%, više je bilo žena (10,9%) nego 

muškaraca (7,3%). 


386 

Zbrojem svih skupina zanimanja koja nisu poljoprivredna i industrijska (u koja nisu 

ubrojene kategorije ostala zanimanja i nepoznata zanimanja), obuhvaćena su 

sva zanimanja koje prema današnjoj klasifikaciji usluga jesu neki od tipova usluga 

(tehničkih, financijskih, poslovnih, osobnih, itd.). Taj je udjel u 1971. bio 28,8% u 

ukupnoj strukturi, kod žena 35,3%, a kod muškaraca 24,5%. 

12 U demografskim istraživanja o zanimanjima kao ekonomskoj aktivnosti stanovništva 

uključeno je još i obilježje položaj u zanimanju koje podrazumijeva svojstvo u kojemu 

jedna ekonomski aktivna osoba obavlja svoje zanimanje s obzirom na njezin odnos prema 

sredstvima za proizvodnju (Wertheimer-Baletić, 1999.:519). Tako definirano može se prihvatiti 

i kao operacionalana definicija vertikalne, odnosno stratifikacijske dimenzije društvene 

podjele rada. (Kako to nije predmet ovog rada, ti se podaci neće iznositi.)


Slika 1. 


387


Slika 2. 


388


U 1981. godini dominantna skupina zanimanja bili su rudari, industrijski i srodni 

radnici s 35,1% (1971. ih je bilo 29,9%), među kojima je udjel muškaraca bio čak 

46,6%, dok je žena bilo trostruko manje – 18,7%. Udjel poljoprivrednika i srodnih 

radnika smanjen je na 22,3%, (1971. ih je bilo 40%), žena 25,5%, a muškaraca 

20,1%. Od ukupnog broja, treća skupina prema udjelu od 11,5% upravni su, administrativni 

i srodni radnici (1971. bilo ih je 7,3%). Razlike su izraženije kada se 

uspoređuju prema spolu: žena je u toj skupini zanimanja bilo 18,1%, a muškaraca 

6,8%. Slično je i za radnike u uslugama: ukupno ih je u strukturi bilo 7,7% (dok je 

1971. bilo 5,6%), od čega su žene činile 13,5%, što je četiri puta više od muškaraca 

s 3,6%. Radnika u trgovinama bilo je 6,3% (dok je 1971. bilo 4%). Udjel stručnjaka i 

umjetnika bio je 11,4% (a 1971. godine 8,7%), no zanimljivo je da je bilo više žena 

(14,6%) nego muškaraca (9,2%). Osoblja društvene zaštite bilo je 2% (kao i 1971. 

– 2,1%), od čega je bilo 3,3% muškaraca i 0,1% žena. Skupina s najmanjim udjelom 

bili su rukovoditelji s 1,8% (a 1971. godine 1,1%), s više muškaraca (2,6%) nego 

žena (0,5%). 

Udjel svih neindustrijskih i nepoljoprivrednih zanimanja (što ne uključuje kategoriju 

pod nazivom radnici bez zanimanja i kategoriju ostalo), bio je 40,7% radno 

aktivnih, kod žena 54%, a kod muškaraca 31,3%, što je zapravo udjel uslužnih 

zanimanja u strukturi prema zanimanjima. 

Iako se udjel smanjio u odnosu na 1981., u 1991. su i dalje dominantna skupina 

zanimanja bili rudari, industrijski i srodni radnici, s 33,1% (slika 3.). Njihov udjel 

kod muškaraca bio je očekivano veći (čak 44,2%), dok je kod žena bio 19,2%. Udjel 

poljoprivrednika i srodnih radnika i dalje se smanjivao i pao na 14,8%, koliko 

su imale i žene, a muškarci su imali neznatno veći udjel 14,9%. Udjel upravnih, 

administrativnih i srodnih radnika nešto je povećan na 14,3%, kod žena je bio 

19,6%, a kod muškaraca 7,1%. Slično je i kod radnika u osobnim uslugama: ukupno 

ih je u strukturi bilo 8,7% (kod žena 13,8%, a kod muškaraca 4,8%). Radnika 

u trgovinama tada je bilo 8,5% (žena 9,8%, a muškaraca 7,5%). Udjel stručnjaka 

i umjetnika narastao je na 14,3%, ali također više u strukturi žena (18,6%) nego 

u strukturi muškaraca (11,1%). Osoblja društvene zaštite bilo je 2,1% (muškaraca 

3,6%, a žena 0,1%). Skupina s manjim udjelom i dalje su bili rukovoditelji koji su tada 

imali udjel od 2,5% i dalje više kod muškaraca 3,3% nego kod žena 1,4%. Udjel 

svih neindustrijskih i nepoljoprivrednih zanimanja, odnosno uslužnih zanimanja 

prema ovome 1991. bio je 48,6%. Kod žena taj je udjel značajno veći (63%), a kod 

muškaraca 37,4%. 

U 2001. godini (slika 4.) distribucija zanimanja heterogenija je i raspršenija pa ne 

postoji jedna dominanta skupina. No, u pojedinim skupinama razlike po spolu 

znatno su izraženije nego što su bile ranijih popisnih godina. Upravo iz tog razloga 

u ukupnoj strukturi vodeća su uslužna i trgovačka zanimanja s 15,8%. Kod žena su 

također vodeća skupina s 21,3%, a kod muškaraca su na četvrtom mjestu, s 11,4%. 

Zanimanja u obrtu i pojedinačnoj proizvodnji druga su u udjelu ukupne strukture 

s 15,4%. Kod muškaraca vodeća su skupina zanimanja s 23,6% udjela, dok je kod 

žena udjel tih zanimanja oko četiri puta manji – 5,2%. Inženjeri, tehničari i srodna 


389


Slika 3. 


390


Slika 4. 

zanimanja čine 14% strukture. U strukturi više je žena (15,3%) nego muškaraca 

(12,9%). Uredskih i šalterskih službenika ima 10,7%, više je žena (17,5%) nego muškaraca 

(5,3%). Rukovatelji strojevima, vozilima i sastavljači proizvoda u ukupnoj 

strukturi prisutni su s 9%, kod žena samo 4,6%, a kod muškaraca 12,4%. Stručnjaka 

i znanstvenika ima 8,3%. U strukturi više je žena (10,4%) nego muškaraca (6,7%). 


391


Jednostavnih zanimanja ima 8,7%, nešto više je žena (10,2%) nego muškaraca 

(7,4%). Poljoprivredna zanimanja jednaka su u udjelu oba spola i čine 7,9%. Udjel 

nekadašnjih rukovoditelja, a današnjih čelnika, članova i dužnosnika zakonodavnih 

tijela, te direktora je 3,7%, no ipak je više kod muškaraca (4,8%) nego kod žena 

(2,3%). Na kraju, kao pojedinačna skupina zanimanja su i vojna zanimanja s 1,6% 

udjela, 0,2% kod žena i 2,8% kod muškaraca. Budući da je u popisu stanovništva 

korištena nacionalna klasifikacija zanimanja iz 1997., izrađena prema preporuci 

Međunarodne organizacije rada (ILO), komparacija s prethodnim popisima gotovo 

da i nije moguća. Tako su npr. inženjeri, tehničari i srodna zanimanja u zadnjem 

popisu izdvojeni kao zasebna kategorija, što u ranijim popisima nije bilo prisutno 

jer su bili pribrojeni radnicima u industrijskim, poljoprivrednim ili nekim stručnim 

zanimanjima. Inženjer koji je radio u tvorničkom pogonu bio je registriran kao 

industrijski radnik, a inženjer medicinske radiologije kao stručnjak. Bez obzira za 

koji sektor djelatnosti radili, inženjeri i tehničari prema popisu 2001. pripadaju kategoriji 

tehničkih i poslovnih usluga, te se mogu pribrojiti uslužnim zanimanjima. 

Međutim, veći je problem kamo svrstati kategoriju jednostavnih zanimanja 13 jer 

obuhvaćaju zanimanja koja su prethodno bila “utopljena” i u poljoprivredna i u 

industrijska, ali i u neka uslužna zanimanja. Sličan je problem sa skupinom zanimanja 

obrt i pojedinačna proizvodnja jer u njih, s jedne strane, ulaze većinom 

uslužna zanimanja (osobne usluge i tehnički servisi), a s druge strane, nekadašnja 

industrijska zanimanja koja se sada odvijaju u malom poduzeću, no nisu industrijska 

proizvodnja. Stoga, potpuna usporedba pojedinačnih skupina zanimanja 

s prethodnim popisima nije moguća. No, čak kada u uslužna zanimanja ne ubrojimo 

ona iz kategorije jednostavnih zanimanja (premda je značajan broj među 

njima upravo uslužnih), kao i ona iz kategorije zanimanja u obrtu i pojedinačnoj 

proizvodnji i obrtu, udio neindustrijskih i nepoljoprivrednih zanimanja je 2001. u 

ukupnoj strukturi 50,6%, kod žena čak 77,1%, a kod muškaraca 43,8%. 

5. Zaključna rasprava 


392 

Usporedna analiza udjela poljoprivrednih, industrijskih i uslužnih zanimanja u 

sveukupnoj strukturi od 1971. do 2001. pokazuje kontinuirani pad poljoprivrednih 

zanimanja s 40% na 7,9%, stabilizaciju industrijskih zanimanja (1971. je bilo 29,2%, 

a u 2001. 27,8%, ako se udjelu industrijskih zanimanja od 12,4% pribroji i udio 

zanimanja u obrtu i pojedinačnoj proizvodnji od 15,4%), i udvostručenje udjela 

uslužnih zanimanja, s 28,8% u 1971., na 50,6% 2001. godine. Smanjenje udjela po- 

13 Prema metodološkim uputama za popis stanovništva 2001., jednostavna zanimanja određena 

su jednostavnim i rutinskim poslovima koji uglavnom zahtijevaju upotrebu ručnog 

alata i fizički napor, a uz naziv posla u opisu se najčešće navodi mjesto ili vrsta djelatnosti 

u kojoj se obavlja, npr. čistač obuće, sobarica, ručni perač automobila, čistač ulica, radnik u 

kamenolomu, kolodvorski radnik, kožarski radnik, vinogradarski radnik, radnik betonirac, 

transportni radnik, skladišni radnik, itd.


ljoprivrednih zanimanja, tj. proces deagrarizacije, prema brojnim autorima koji su 

analizirali to razdoblje jest direktna posljedica socijalističke industrijalizacije 60-ih i 

70-ih godina prošloga stoljeća (Wertheimer-Baletić, 1978.) i tehničke modernizacije 

općenito (Rogić, 2000.). Budući da je u popisu iz 2001. godine korištena drugačija 

klasifikacija zanimanja, udjel uslužnih zanimanja zasigurno bi bio još veći kada 

bi se pribrojila i neka jednostavna uslužna zanimanja, te obrtničke usluge koje su 

sada svrstane u druge kategorije. Može se također pretpostavljati da je i smanjenje 

udjela industrijskih zanimanja također posljedica te nove klasifikacije, osim same 

deindustrijalizacije koja se osobito očitovala u razdoblju tranzicije jer su brojna 

industrijska zanimanja polukvalificiranih radnika sada svrstana u jednostavna zanimanja, 

a s druge strane, neka industrijska zanimanja sada se pribrojavaju zanimanjima 

u obrtu i pojedinačnoj proizvodnji. No nažalost, iz objavljenih popisnih 

knjiga za popis 2001., nije moguće utvrditi točne udjele industrijskih i uslužnih 

zanimanja. 

Analizirajući glavne nalaze može se najprije evidentirati radikalno smanjenje poljoprivrednih 

zanimanja i općenito poljoprivrednih djelatnosti, odnosno primarnog 

sektora u udjelu strukture radno aktivnog stanovništva. Iz popisa 2001. godine 

vidljivo je da se taj pad zaustavlja i udjel stabilizira, što ukazuje da je proces deagrarizacije 

u završnoj fazi. Sekundarni sektor i industrijska zanimanja imaju rast 

udjela do 80-ih godina prošloga stoljeća, kada se počinje smanjivati, ali ne tako 

radikalno kao poljoprivredna zanimanja. Industrijska zanimanja, unatoč tranzicijom 

izazvanoj deindustrijalizaciji, nisu nestala nego su raspršena u privatni sektor, 

malo poduzetništvo i obrte. Kontinuirani i stepenasti (ravnomjerniji) rast uslužnih 

zanimanja prati rast tercijarnog sektora i pripadajućih djelatnosti, što upućuje na 

zaključak da u strukturi zanimanja prevladava proces tercijarizacije. Time se potvrđuje 

polazna hipoteza ovoga rada da struktura zanimanja u Hrvatskoj poprima 

obilježje postindustrijske podjele rada u kojoj prevladavaju uslužna zanimanja 14 . 

Stoga se može govoriti i o nastanku društva usluga kao prevladavajućem obliku organizacije 

gospodarstva razvijenih zapadnih zemalja, što podrazumijeva činjenicu 

da su u društvenoj podjeli rada usluge i uslužna zanimanja najzastupljeniji. 

Koji su mogući čimbenici koji dovode do te postindustrijske podjele rada, odnosno 

strukture u kojoj prevladavaju uslužna zanimanja? Jedan od najočitijih uzroka jest 

14 Manuel Castells u knjizi Uspon umreženog društva analizira promjene u strukturi zanimanja 

u zemljama G-7 i zaključuje kako je došlo do “istiskivanja zaposlenosti u poljoprivredi, 

stalnog opadanja tradicionalne zaposlenosti u industriji, uspona proizvodnih i društvenih 

usluga, s naglaskom na poslovnim uslugama u prvoj kategoriji, te zdravstvenih usluga 

u drugoj kategoriji, povećane raznolikosti uslužnih djelatnosti kao izvora novih radnih 

mjesta, brzog uspona menadžerskih, stručnih i tehničkih poslova, stvaranja proletarijata 

‘bijelih ovratnika’ koji čine radnici u trgovini i uredima, razmjerne stabilnosti značajnog 

dijela zaposlenosti u trgovini na malo, istodobnog povećanja viših i nižih razina strukture 

zanimanja, te razmjernog unapređivanja strukture zanimanja tijekom vremena: povećava se 

udio zanimanja koja zahtijevaju više vještine i više obrazovanje; taj je porast proporcionalno 

veći od porasta kategorija nižeg stupnja” (Castells, 2000.:258). 


393


svakako proces tehničke modernizacije, o čemu su pisali još i spomenuti klasični 

teoretičari podjele rada. Od trenutka kada stroj zamjenjuje ljudski rad počinje 

doba tehničkog društva što je tijekom prošlog stoljeća, između ostalog, bilo očito 

u procesima mehanizacije, kako u poljoprivredi tako i u industriji, automatizacije, 

robotizacije, informatizacije, pa sve do digitalizacije, internetizacije i bežičnog 

prijenosa informacija u 21. stoljeću. Stroj najprije zamjenjuje fizički ljudski rad, a 

danas i intelektualne operacije. Tehnička modernizacija zahvaća sve sektore i ukida 

ljudski rad, pa čak i u uslužnom sektoru za što su primjer bankomati, strojevi 

za naplatu parkiranja, cestarine, automati za prodaju napitaka i prehrambenih 

proizvoda, itd. 

Drugi je čimbenik proces marketizacije društva u kojem društvo postaje privjesak 

tržišta (Polanyi, 1999.) i nagli razvoj potrošačkog društva. Sve dobiva tržišnu 

vrijednost: materijalni i nematerijalni resursi postaju “roba” i teže postati robnom 

markom s visokim udjelom na tržištu, za što su potrebni brojni marketinški stručnjaci, 

tržišni “komunikatori”, trgovci i uslužitelji svih vrsta, od shoping-centara, 

shoping-gradova, welnessa do skupih konzultantskih tvrtki, istraživačkih i promotivnih 

agencija i sl. Nastanak novih i “izmišljenih potreba”, komercijalizacija društvenih 

događaja, svetaca i blagdana, produkcija tzv. evenata uz pomoć medijskih 

kampanja, prodaja osjećaja, doživljaja, ugođaja, uzbuđenja i ostalih nematerijalnih 

resursa, industrija zabave, telefonskih glasovanja i komunikacije svih vrsta, nameću 

potražnju za potpuno novim, do jučer nepostojećim zanimanjima u uslužnom 

sektoru. Nažalost, ne postoji neka tipologija i klasifikacija tih novih zanimanja, a 

tržišta rada, kao i inertni obrazovni sustavi, uglavnom su nespremni za te promjene 

i nemaju dovoljan broj kvalificiranih stručnjaka za navedena područja. 

Treći važan čimbenik su demografski procesi – od demografske tranzicije i starenja 

stanovništva do masovnog ulaska žena na tržište radne snage. Starenje stanovništva 

zahtijeva rastuću potražnju za brojnim medicinskim i socijalnim uslugama, a 

ulaskom žena na tržište rada nastala je potreba za uslugama čuvanja djece i raznim 

programima kao npr. vrtićkim, rekreativnim, zabavnim, itd. Također je značajna 

činjenica i produljenje obrazovanja i povećanje udjela obrazovanijih u odnosu na 

1971. godinu, što je također zahtijevalo rastuću potražnju za nastavničkim i profesorskim 

zanimanjima, a što će se u perspektivi još više intenzivirati. 


394 

Nastanak brojnih novih uslužnih i nestanak industrijskih i poljoprivrednih zanimanja 

(što je slikovito izrečeno u podnaslovu ovog rada: od ratara do konobara), 

temeljna je činjenica postindustrijskog društva koju treba također uzeti u obzir kod 

analize uzroka strukturalne nezaposlenosti i izrade strategija za rješavanje toga 

problema, kao i kod definiranja obrazovnih programa i upisnih kvota za određena 

zanimanja. I na kraju, može se reći kako proces tercijarizacije u hrvatskom društvu 

i postindustrijska podjela rada, koja podrazumijeva prevladavanje uslužnih zanimanja 

i sagledavanje ovih triju čimbenika koji taj proces omogućuju, treba uključiti 

i kod donošenja strategija društvenog i gospodarskog razvoja, odnosno kod osmišljavanja 

političkih programa. Industrijska proizvodnja danas je informatizirana, 

pa se u proizvodnji više ne otvaraju nova radna mjesta kao 60-ih godina prošlog


stoljeća, a najvećim dijelom preseljena je u Kinu i zemlje jeftine radne snage. Stoga, 

u javnosti često prisutna teza o pokretanju industrijske proizvodnje, kao temeljne 

strategije gospodarskog razvoja Hrvatske, više ne bi trebala biti glavna (i jedina) 

odrednica, niti u političkim programima stranaka, a niti u vladinim strategijama. 

Pitanje kako široj javnosti i političkim akterima (čiji su savjetnici ostali mentalno 

“zarobljeni” u tom industrijskom dobu) osvijestiti činjenicu značenja porasta usluga 

i njihovih uloga u društvenom razvoju i ekonomskom rastu, izazov je i zadaća nove 

generacije znanstvenika u svim područjima društvenih znanosti. Navedene ideje 

ističem jer postindustrijsko društvo nije budućnost, nego sadašnja činjenica koja je 

i u Hrvatskoj započela prije trideset godina. 

Literatura 

1. Bell, D. (1976). The Coming of Postindustrial-Society: A Venture in social Forecasting. 

New York: Basic Books. 

2. Blau, P. (Ed.) (1975). Approaches to the Study of Social Structure. New York: Free 

Press. 

3. Cvjetičanin, V. i Supek, R. (2003). Emile Durkheim i francuska sociološka škola. Zagreb: 

Naklada Ljevak. 

4. Castells, M. (2000). Uspon umreženog društva. Zagreb: Golden marketing. 

5. Clark, C. (1957). The Conditions of Economic Progress. London: Macmilan. 

6. Durkheim, E. (1960). De la divison du travail social. Paris: Presses Universitaires de 

France. 

7. Fisher, I. (1939). Production, primary, secondary and tertiary. Economic Record, 15 

(June):24–38. 

8. Haralambos, M. i Holborn, M. (2002). Sociologija – Teme i Perspektive. Zagreb: Golden 

marketing. 

9. Julius, R.; Ruzek S.; Daniels, A. K. (1973). Curent State of the Sociology of Occupations. 

Sociological Quarterly, 14 (3):309–333. 

10. Klaić, B. (1990). Rječnik stranih riječi. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. 

11. Marshall, G. (1998). Dictionary of Sociology. Oxford: University Press. 

12. Marx, K. i Engels, F. (1950). Izabrana dela. Beograd: Kultura. 

13. Marušić, A. i Martić, M. (1965). Sociologija. Zagreb: Panorama. 

14. Peračković, K. (2006). Društvo usluga: promjene u socio-profesionalnoj strukturi radno 

aktivnog stanovništva Hrvatske od 1971. do 2001. Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski 

fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 

15. Polanyi, K. (1999). Velika preobrazba. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. 

16. Richard, H. (1983). Theoretical Trends in the Sociology of Occupations. Sociological 

Quarterly, 24 (1):5–23. 

17. Rogić, I. (2000). Tehnika i samostalnost. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. 

18. Rostow, W. W. (1997). The Stages of Economic Growth: A Non-Communist manifesto. 

Cambridge: University Press. 

19. Sekulć, D. (1986). Socio-profesionalna mobilnost u Hrvatskoj. Revija za sociologiju. 16 

(1–4):41–55. 

20. Smerić, T. (2005). Sparta usred Babilona? Sociologijski aspekti vojne profesije. Zagreb: 

Hrvatska sveučilišna naklada. 


395


21. Smith, A. (1952). Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda. Zagreb: Kultura. 

22. Supek, R. (1987). Herbert Spencer i biologizam u sociologiji. Zagreb: Naprijed. 

23. Šporer, Ž. (1990). Sociologija profesija – Ogled o društvenoj uvjetovanosti profesionalizacije. 

Zagreb: Sociološko društvo Hrvatske. 

24. Taylor, L. (1968). Occupational sociology. New York: Oxford University Press. 

25. Weber, M. (1978). Economy and Society I. Berkely: University of California Press. 

26. Wertheimer-Baletić, A. (1978). Ekonomska aktivnost stanovništva – demografski aspekti. 

Zagreb: Školska knjiga. 

27. Wertheimer-Baletić, A. (1991). Promjene u ekonomsko-socijalnoj strukturi stanovništva 

Hrvatske u poslijeratnom razdoblju. Zagreb: Ekonomski fakultet i Institut za ekonomska 

istraživanja. 

28. Wertheimer-Baletić, A. (1999). Stanovništvo i razvoj. Zagreb: Nakladnik MATE. 


396


Krešimir Peračković 

Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb, Croatia 

e-mail: Kreso.Perackovic@pilar.hr 

Overview scientific work 

Changes in the occupational structure of Croatia from 1971 to 2001. From 

farmers to waiters 

Abstract 

This paper begins with sociological concepts of occupation and occupational structure. 

First we look at classical theories about labour division (Smith, Marx, Spencer, Durkheim 

and Weber) whose basic ideas, from their different perspectives, still relevantly contribute 

to the development of an integral theory today. In this perspective, the occupational structure 

indicates horisontal division of labour, whereas occupation includes social, economic 

and technological division of labour according to Max Weber’s definition. We also give the 

sociological definition of occupational structure which leads to the operational classification 

of occupations according to groups, which is the basic analytical framework. 

The main hypothesis in the empirical part is that the occupational structure in Croatia 

has acquiered the features of post-industrial labour division because of dominant service 

industry workers. Comparative analysis of 1981, 1991 and 2001 censuses indeed reveals a 

significant growth and domination of service industry jobs in the occupational structure. 

This points to the process of deindustrialization and tertiarization as well as to the fact of 

post industrial division of labour in Croatia. Some of the most important factors responsible 

for this development are technological advances, marketization of society and demographic 

transition. 

Key words: occupation, occupational structure, division of labour, deindustrialization, 

tertiarization, services, post-industrial society. 

Received in October 2007 

Accepted in December 2007 


397


Tomislav Branković and Dragoljub B. Đorđević (eds.) 

Protestantism on the Balkans, in the Past, Today 

and the Future 

Niš, Yugoslav Society for the Scientific Study of Religion, 2006., 101 p. 

Knjiga Protestantism on the Balkans, in the Past, Today and the Future (Protestantizam 

na Balkanu, u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti) zbornik je radova 

na engleskom jeziku izloženih na 13. međunarodnoj konferenciji Jugoslavenskog 

udruženja za naučno istraživanje religije (JUNIR). JUNIR je osnovan 1993. godine 

u svrhu proučavanja i promocije dijaloga, tolerancije i ekumenizma, s posebnim 

naglaskom na manjinske vjere i vjere manjina. Zbornik je izdan u sklopu projekta 

Kultura mira, identiteti i međuetnički odnosi u Srbiji i na Balkanu u eurointegracijskim 

procesima pri Filozofskom fakultetu u Nišu. 

Prvi članak u zborniku rad je Tomislava Brankovića, savjetnika u Ministarstvu za 

religije Srbije, pod naslovom Protestant Religious Communities and Culture (Protestantske 

vjerske zajednice i kultura). Konstatirajući kako su religije značajno doprinijele 

formaciji nacionalnih i kulturnih identiteta, Branković smatra da sociologija 

mora promatrati protestantizam na ovim prostorima kroz dvije razine. Prva je 

razina odnosa i utjecaja protestantizma na kulturu i njene mijene, a druga je razina 

sama promjena (pozitivna ili negativna) unutar protestantskih zajednica. Upravo 

na ovoj drugoj razini autor daje doprinos zborniku. 

Sociological Study of Protestantism (Sociološka studija o protestantizmu) naslov je 

drugog članka autorice Danijele Gavrilović, profesorice na Filozofskom fakultetu 

u Nišu. Protestantizam je sociološka tema još od vremena njegovih utemeljitelja. 

Weber je posvetio jedno od svojih najznačajnijih djela protestantizmu – Protestantska 

etika i duh kapitalizma. Durkheim je u svojoj analizi fenomena samoubojstva 

došao do zaključka kako je u protestantskim sredinama razina suicida viša. Autorica 

stoga u ovom članku nastoji, naslanjajući se na sociološke klasike, istaknuti 

protestantizam kao relevantnu temu za sociologe i sociologiju. 

Treći je članak autora Sergeja Flerea Religiosity and the Inhibition of Delinquency 

(Religioznost i inhibicija delikvencije). Polazeći od Durkheimovog poimanja funkcije 

religije i inklinacije delinkvencije kao univerzalnog fenomena, Flere prikazuje 

rezultate istraživanja provedenog na mariborskom sveučilištu. Rezultati istraživanja 

pokazuju povezanost religije i delinkventnosti. Međutim, nejasno je kako je ovaj 

tekst povezan s temom protestantizma na Balkanu. 




399


Branko Bjelajac, novinar iz Beograda, u svom tekstu On Early Protestantism in 

Serbia (O ranom protestantizmu u Srbiji) daje pomalo nejasan povijesni pregled 

odnosa postojećih dominantnih religija na području Balkana i valdenza, husita, 

bogumila, luterana, kalvinista i anabaptista. Autor, kako i u naslovu spominje, 

govori o ranom protestantizmu u Srbiji, iako ne određuje povijesno-geografske 

granice Srbije, pa stoga u pojedinim dijelovima spominje Slavoniju i Transilvaniju. 

Kao i u drugim tekstovima i ovdje su uočeni nedostaci, naime na kraju teksta ne 

navodi se bibliografski popis. 

Ružica Cacanoska u svom radu The Protestantism in Macedonia (Protestantizam u 

Makedoniji) govori kako su protestantske vjerske zajednice u Makedoniji stavljene 

u grupaciju manjina. Postoji mnogo protestantskih zajednica u Makedoniji (koje su 

nastale tek krajem 19. stoljeća), ali, smatra autorica, zbog jakog tradicionalnog religijskog 

okvira, protestantizam se u njoj teško razvija. Protestantizmu u Makedoniji 

pomogla je i činjenica da je bivši makedonski predsjednik Boris Trajkovski bio prvi 

protestantski predsjednik na ovim područjima. 

Teolog Mihailo Smiljanić autor je teksta Protestantism and Ecumenism (Protestantizam 

i ekumenizam). Smiljanić ukratko objašnjava koje su teološke i dogmatske 

razlike između protestantizma i katolicizma. O ekumenizmu autor govori kroz 

instituciju Svjetskog vijeća crkava (World Council of Churches) izlažući njegovu 

strukturu, djelatnost i povijesno značenje. 

Charity Activity in the Perspective of Christian Unity (Karitativna djelatnost u perspektivi 

kršćanskog zajedništva) teološki je rad Ljubivoja Stojanovića u kojem autor 

smatra da čovjek ne smije biti izolirana individua koja sve odbacuje i obezvrjeđuje, 

nego mora pristupati svemu trezveno poštujući čovjeka u njegovom realitetu istosti 

s Bogom i danom mu slobodom od Boga. 


400 

Sociolog Ivan Cvitković iz Sarajeva autor je osmog članka pod naslovom The 

Relation of “Historically Based” Religious Communities Towards Protestant Communities 

in Bosnia-Herzegovina” (“Povijesno utemeljene” religijske zajednice 

prema protestantskim zajednicama u Bosni i Hercegovini). Cvitković u ovom 

tekstu pokušava pozicionirati (mjestimično neuspješno navodeći u tablici postotke 

muslimana, katolika, pravoslavaca i ostalih vjeroispovijesti po općinama 

u BiH, ali ne navodeći i postotak protestanata) protestantizam na religijskoj 

karti Bosne i Hercegovine ukazujući i na problem odnosa države i vjerskih zajednica. 

Uočljivo tekst je pisan na prilično lošem engleskom jeziku i bez popisa 

literature. 

Samuilo Petrovski, tajnik Evanđeoskog udruženja studenata Srbije i Crne Gore, 

autor je članka Protestant Students Movements (Protestantski studentski pokreti), 

u kojem govori o međunarodnoj organizaciji International Fellowship of Evangelical 

Students (Međunarodno udruženje evangeličkih studenata), te o pripadajućim 

lokalnim organizacijama tog udruženja, poput Evanđeoskog udruženje 

studenata.


U tekstu Through Jesus to the Camp – through the Camp to Jesus (Putem Isusa do 

kampa – putem kampa do Isusa) Dragoljub B. Đorđević prikazuje, primjenjujući 

metodu promatranja sa sudjelovanjem, ljetne kampove koje organizira Evanđeosko 

udruženja studenata. 

Autorica Magdalena Slavkova u tekstu The Wedding among Evangelical Gypsies in 

Bulgaria (Vjenčanje kod evangeličkih Cigana (Roma) u Bugarskoj) etnološki objašnjava 

ulogu evangeličkog vjenčanja u životima Cigana (Roma), koji su prihvatili 

evanđeosko kršćanstvo, komparirajući ga s tradicionalnim ciganskim (romskim) 

vjenčanjima. 

Posljednji u ovoj knjizi tekst autorice Zorice Kuburić Protestant Family – Between 

Blessing and Prosperity (Protestantska obitelj – između blagoslova i prosperiteta) 

govori o odnosu religije i obitelji kao socijalne institucije. Autorica nastoji odrediti 

povezanost između vjerovanja u spasenje kao Božji dar i načina življenja protestantskih 

obitelji kao pripadnika manjinskih vjerskih zajednica u današnjoj Srbiji. 

Čitajući ovu knjigu stječe se dojam da je (ne)pripremljena na brzinu što je razlog 

i njezinih većih nedostataka. Tekstovi su neusklađeni i teško je procijeniti koliko 

su znanstveni ili popularni, ili negdje na rubu znanosti. Engleski jezik u nekim 

tekstovima izrazito je loš, a teško je pronaći i jednu stranicu koja nema ortografske 

pogreške. Iznenađuje što pojedini tekstovi nemaju nikakav bibliografski popis ili 

primjerice imaju navedene tri bibliografske jedinice, od čega su dvije referenca na 

mrežne stranice. Isto tako, iznenađuje što u zborniku pronalazimo tekst koji potpuno 

odudara od zadane tematike. Iz svega navedenog nažalost zaključujemo da 

je riječ o štivu kojemu se nećemo rado vraćati. 

Branko Ančić 

Zagreb 


401


Rascjep u svetome i svjetovnome: simpozij o 

Željku Mardešiću 

Chromosov toranj, Zagreb, 27. studenoga 2007. 

U organizaciji Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve, Hrvatskoga sociološkog 

društva, Katoličkog bogoslovnog fakulteta (u nastavku KBF-a), Kršćanskog 

akademskog kruga i Kršćanske sadašnjosti, održan je 27. studenoga 2007. u Chromosovom 

tornju u Zagrebu skup o životu i djelu Željka Mardešića (1933. – 2006.), 

poznatog i kao Jakov Jukić, pod naslovom Rascjep u svetome i svjetovnome. U 

sklopu skupa održana je i promocija njegove posthumno objavljene knjige Rascjep 

u svetome, u izdanju Kršćanske sadašnjosti. Na simpoziju su svojim izlaganjima 

sudjelovali sociolozi religije i teolozi, a prevladavala je otvorena rasprava i dijalog. 

Na početku skupa pozdravne su govore u ime kardinala Bozanića i kardinala Puljića 

uputili Anton Šuljić, ravnatelj Informativne katoličke agencije i mons. Vlado 

Košić, pomoćni biskup zagrebački, te organizatori simpozija Gordan Črpić, Siniša 

Zrinščak, Josip Baloban, Ivan Supičić, te Adalbert Rebić, u ime svojih institucija. 

Svi su u pozdravnim govorima naglasili kritičnost i otvorenost misli i djela Željka 

Mardešića, te njegovo značenje za istraživačko područje religije i religioznosti na 

ovim prostorima. 

Prvi dio skupa bio je posvećen pojedinim aspektima rada i identiteta Željka Mardešića. 

U svom izlaganju Intimnost i znanstvenost: fenomen religije u sociologiji religije, 

Siniša Zrinščak, iz Studijskog centra socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, 

govorio je o sociologiji religije u Hrvatskoj predtranzicijskog razdoblja koja 

je propitivala prednosti i nedostatke pojedinih teorijskih usmjerenja, naglašavajući 

pri tome pozicije metodološkog ateizma i metodološkog agnosticizma. Zrinščak 

zaključuje kako je najvažnija metodološka skrupuloznost koja karakterizira djela 

Željka Mardešića, te da je potrebno istražiti njegov utjecaj na sociologiju religije u 

hrvatskom kontekstu. 


402 

Akademik Ivan Supičić, iz Kršćanskog akademskog kruga, raspravljao je o isprepletenosti 

duhovnosti i znanstvenosti, te njihovom međusobnom utjecaju na rad 

Željka Mardešića u izlaganju pod naslovom O duhovnosti i znanstvenosti u djelu 

Željka Mardešića. 

Špiro Marasović, sa splitskog KBF-a, u izlaganju Katolicizam Željka Mardešića 

govorio je o njegovoj sintezi eklezijalne vjere i demokratičnosti, te utemeljenju na 


Sva prava pridržana – All rights reserved


postavkama II. vatikanskog koncila, koja afirmira kršćansku duhovnost, teologiju i 

ekumenizam, a protivi se ideološkom i političkom katolicizmu. 

Na tom je tragu, na kraju prvog dijela, i izlaganje voditelja Centra za promicanje 

socijalnog nauka Crkve Gordana Črpića Svjetonazorski krugovi nekada i danas: 

konture kontinuiteta. U navedenom izlaganju autor se bavio odnosom Željka Mardešića 

prema liberalnom, komunističkom i katoličkom krugu, zahtijevajući među 

njima otvorenost i dijalog, a ne zatvorenost i isključivost. 

Nakon prvoga dijela simpozija uslijedilo je predstavljanje Mardešićeve knjige Rascjep 

u svetome, a svoje viđenje knjige izložili su Siniša Zrinščak, Ivan Šarčević i 

Gordan Črpić. 

U drugom dijelu simpozija govorilo se o temi rata, pomirenja i opraštanja u djelu 

Željka Mardešića. Ivan Markešić, s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, u izlaganju 

pod naslovom Jesu li religija i rat uistinu dvije odvojene tvorbe?, govorio je o 

odnosu rata i religije, zaključujući da je rat nemoguće voditi bez religije i njezine 

legitimacije. Autor je govorio i o razlozima pojave religijskog fundamentalizma kao 

izvora rata, te modernog politeizma kao načina rješavanja rata. 

Teolog iz Sarajeva Alen Kristić raspravljao je o pomirenju i zagovaranju dijaloga, 

kako sa sadašnjošću tako i s prošlošću, naglašavajući značaj Mardešićeve ideje 

čišćenja pamćenja u tekstu pod naslovom Ozdravljenjem pamćenja do pomirenja: 

pitanje religijskog pamćenja u sociološko-teološkoj misli Željka Mardešića. 

Ante Vučković, sa splitskog Katoličkog bogoslovnog fakulteta, u tekstu naslovljenom 

Opraštanje u Željka Mardešića, bavio se temom opraštanja kao religijskom 

kategorijom u djelu Željka Mardešića, pogotovo nakon ratnih godina, i to na tragu 

traženja oproštenja pape Ivana Pavla II. Na sličan način o Željku Mardešiću, na 

kraju drugoga dijela, govorio je i Božo Vuleta, gvardijan Sinjskog franjevačkog 

samostana, skicirajući njegovu komunikaciju i suradnju s franjevcima u raspravi 

naslovljenoj Mirotvorstvo Željka Mardešića: suradnja s Franjevačkim institutom za 

kulturu mira u Splitu. 

U trećem dijelu simpozija izlagači su govorili o vezama Mardešićevog djela s empirijskim 

aspektom u sociologiji religije, novom duhovnošću, te religioznim identitetima. 

Tako je jedina žena izlagateljica na skupu, Dinka Marinović Jerolimov, 

s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, govorila o doprinosu Mardešića, 

alias Jakova Jukića, poimanju i kritici empirijske sociologije religije u izlaganju pod 

naslovom Jakov Jukić i empirijska sociologija religije. 

Tonči Matulić, sa zagrebačkog KBF-a, govorio je o teološkoj dimenziji nove duhovnosti 

u izlaganju Teologijsko propitivanje temelja takozvane nove duhovnosti: 

proročka dimenzija Mardešićevog prosuđivanja novog doba. 

Sociolog Miroslav Artić govorio je o aktualnoj religioznosti u Hrvatskoj kroz rezultate 

European Values Studyja, dovodeći ih u odnos s Mardešićevim konceptom 


403


fenomena sakralnog u izlaganju pod naslovom Transformacije tradicionalnih religioznih 

identiteta. 

Pero Aračić, s KBF-a u Đakovu, na kraju trećega dijela simpozija, govorio je o 

utjecaju individualizma na obiteljski i župni život kroz refleksiju posthumno objavljene 

knjige Željka Mardešića u tekstu Župa i obitelj, zajednice i crkveni pokreti u 

Hrvatskoj. 

U četvrtom i posljednjem dijelu simpozija nastavljena je rasprava o Crkvi i crkvenim 

pokretima u djelu Željka Mardešića. Stipe Tadić, s Instituta društvenih 

znanosti Ivo Pilar, govorio je o Mardešićevom uočavanju revitalizacije religije kroz 

eklezijalne pokrete u izlaganju Novi eklezijalni pokreti u djelu Željka Mardešića, a 

Vine Mihaljević, s istog Instituta, govorio je o fenomenu novih religijskih pokreta 

u tekstu naslovljenom Religijski pokreti u djelu Željka Mardešića. 

Ravnatelj Visoke teološko-katehetske škole iz Zadra Marinko Duvnjak govorio je o 

sociološkim i teološkim naporima Mardešića u opisu stanja Crkve u suvremenom 

svijetu u izlaganju Viđenje Crkve u djelima Željka Mardešića. 

Na kraju je Željko Tanjić, sa zagrebačkog KBF-a, u izlaganju pod naslovom Važnost 

osobe i djela Željka Mardešića za teologiju raspravljao o značaju Mardešićevog 

opusa za teologiju na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine. 

Naravno, ovakav skup nije dovoljan za cjelokupnu analizu Mardešićevog, alias 

Jukićevog, opusa, ali je dobar pokazatelj sociološkog i teološkog interesa za njegov 

rad, što predstavlja i poziv na nove interpretacije misli ovog utjecajnog sociologa 

religije. 

Goran Goldberger 

Zagreb 


404


Norbert Elias 

Mozart – sociologija jednog genija 

Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, 2007., 135 str. 

Posthumno objavljeni fragmenti njemačkog sociologa Norberta Eliasa o Wolfgangu 

Amadeusu Mozartu nakon osamnaest godina doživjeli su i svoje hrvatsko izdanje. 

Za razliku od većine knjiga koje se bave Mozartovim životom ili djelom, knjiga Mozart 

– sociologija jednog genija oslikava društvene i psihološke okolnosti pod kojima 

nastaje fenomen Mozarta. Autor nam donosi iscrpnu analizu dvorskog života 

tog vremena te na jedan duboko ljudski, ali pri tome i znanstveni način, progovara 

o velikom skladatelju. 

U Predgovoru, svojevrsnom vodiču kroz knjigu, Ognjen Čaldarović apstrahira 

osnovne aspekte Eliasova psihološko-sociološkog portreta: Mozartovu osobnost, 

ulogu oca, pojam nadarenosti, stvaralački proces skladanja, odnos prema radu, 

ustroj tadašnjeg (dvorskog) društva, glazbene i društvene kanone, te na koncu, 

okolnosti vezane uz njegovu smrt. 

Drugi dio knjige čine Eliasovi Sociološki ogledi o Mozartu u kojem sami naslovi 

upućuju na jednu vrstu psihološke analize. U prvom poglavlju, Odustavši od sebe, 

pustio se da padne, Elias počinje analizu Mozarta od trenutka njegove smrti. Autor 

podvlači neke osnovne psihološke crte Mozarta koje su za njega imale kobne posljedice: 

gubitak vjere u naklonost publike i svoje žene Constanze. Elias smatra da 

je gubitak tih dviju ključnih pokretačkih sila postao razlog njegova odustajanja od 

samog sebe. Autor se osvrće i na ugrađen manjak ljubavi, odnosno samopoštovanja, 

kao dodatan uzrok Mozartovoj tragediji. 

U drugom poglavlju ovog dijela knjige, Građanski glazbenici u dvorskom društvu, 

Elias daje opsežnu sliku sociopovijesnog konteksta u kojem je djelovao Mozart. Zaključuje 

kako velika djela nastaju “uslijed dinamike sukoba između kanona starijih 

slojeva i novijih koji se uzdižu”. Sukob aristokracije dvora i građanstva u drugoj 

polovici 18. stoljeća svrstava se ponaosob pod šire značenjske pojmove kao što 

su civilizacija i kultura (o njima Elias opširnije piše u drugim djelima) 1 . Za Eliasa 

Mozartova je sudbina upravo paradigmatska za vrijeme u kojem silnice između 

1 Elias, N. (1996). O procesu civilizacije. Zagreb: Antibarbarbarus. 




405


vladajuće aristokratske strukture te njome nametnutog ukusa (posebice u glazbi i 

arhitekturi) i građanskih autsajdera postaju sve opipljivije. 

Mozartova je uloga u dvorskom društvu bila podvojena. S jedne strane preuzima 

njihove kanone dok s druge pripada jednom novom građanskom sloju. Sukladne 

tomu su i njegove emocije koje predstavljaju amalgam želje za identifikacijom i 

ogorčenosti prema tom istom društvu. Vrhunac revolta protiv nametnute socijalne 

prilagodbe vidljiv je kroz otkaz od strane salzburškoga kneza-nadbiskupa, a dobiva 

ga u obliku udarca nogom. Osim sociološkog mikroportreta Elias se osvrće i na 

širi kontekst – ocrtava mikrosukob Mozarta i salzburškog kneza-nadbiskupa kao 

odraz procesa koji se tada javljaju u Njemačkoj. 

Elias upozorava kako je pojednostavljivanje povijesnih događanja i isključivo promatranje 

Mozartova sukoba s aristokracijom kroz prizmu slabljenja aristokracije 

pogrešno jer se aristokracija u tim dijelovima Njemačke održala tijekom cijeloga 

Mozartovog života. Za razliku od centralistički ustrojenih Engleske i Francuske 

gdje umjetnici nisu imali puno izbora, u Italiji i Njemačkoj jača konkurencija zbog 

mnoštva dvorova, te sukladno tomu i broja namještenja. Zahvaljujući navedenoj situaciji 

broj umjetnika u ovom dijelu Europe znatno je veći pa se umjetnici usuđuju 

i pobuniti jer nisu osuđeni na jednog poslodavca. 


406 

U sljedećem poglavlju, Mozartov korak prema “slobodnom umjetniku”, Elias se 

najviše bavi sintagmom slobodnog umjetnika. Iako je Mozart otišao s mjesta dvorskog 

službenika, i dalje je zavisan o dvoru, i to na nekoliko razina. U to doba ono 

što možemo nazvati glazbenim tržištem tek je u svojim začecima, pa je odluka o 

slobodi u najmanju ruku riskantna. Mozart u početku uživa naklonost plemićkih 

kuća. Međutim, kad se doznaje da nije skladatelj po ukusu cara, plemićke mu 

kuće zatvaraju svoja vrata. Tragediju Mozartu donosi i njegov vrijednosni sud po 

kojem je opera najviše rangirana u glazbi, što je istovremeno i sud dvorskog establišmenta. 

Kao i drugdje, i ovdje se iskazuje Mozartov ambivalentan odnos prema 

aristokraciji. S jedne strane prezire njihov neukus i bahati odnos dok s druge 

strane preuzima njihove vrijednosne sustave, te žudi za njihovim priznanjem. Kao 

ilustraciju odnosa umjetnika i njegove publike, autor navodi primjer Beethovena 

koji je uživao puno veće slobode u svom stvaranju. Dok Mozart još uvijek stvara 

tzv. “patronažnu” umjetnost, Beethoven sklada platežno sposobnoj publici. Međutim, 

Elias upozorava kako je ovaj proces tek rezultat promjene odnosa moći koju 

umjetnik zadobiva nad svojom publikom. 

U sljedećem poglavlju, Umjetnost zanatlija i umjetnika, Elias se podrobnije bavi 

razlikom umjetničke i zanatske umjetnosti. Ističe kako ključnu razliku čini utjecaj 

kanona nalogodavca koji djeluje kao okvir umjetničkog oblikovanja te prevladava 

nad osobnom umjetničkom fantazijom. U fazi umjetničke umjetnosti stvaratelj je 

socijalno izjednačen sa svojom publikom, a krajnji je domet ovakvog vida umjetnosti 

onaj u kojem su umjetnici superiorni svojoj publici, te na taj način usmjeruju 

kanon umjetničkog stvaranja. Navedeni proces ne treba gledati izolirano, nego u 

sklopu šireg procesa društvene diferencijacije i individualizacije, a time i izmjene


strukture i odnosa proizvođača i potrošača umjetnosti. Ova se promjena zrcali i 

u umjetnikovoj samosvjesnosti – dok je u zanatskoj umjetnosti ona zanemariva, u 

umjetničkoj se javlja kroz veći stupanj individualizacije osjećaja i samopromatranja, 

kako u proizvodnji tako i u recepciji. Takva okrenutost umjetnika sebi dopušta 

inovacije i odmake od prihvaćenih kanona. 

Sljedeće poglavlje, Umjetnik u čovjeku, bavi se pitanjima na temelju kojih će formalnih 

kvaliteta Mozartova djela postati društveno priznata umjetnost. Elias osporava 

tezu kako je sazrijevanje “genijalnog dara” samostalan “unutarnji” proces nevezan 

za sazrijevanje i osobe. Autor ukazuje i na nužnost istraživanja veze između 

umjetničkog djela i društva u kojem to djelo nastaje. Elias kritizira općeprihvaćeno 

mišljenje o “prirođenom geniju”, te se bavi aspektom sublimacije kod Mozarta. 

Uzrok tako jake skladateljeve sublimacije pronalazi u Mozartovu ocu – Leopoldu 

Mozartu, te njegovoj žudnji za ispunjenjem vlastite egzistencije koje pronalazi u 

svom sinu. U ovom poglavlju Elias povezuje stvaralački čin s društvom poentirajući 

kako umjetnikova fantazija oblikovanjem u materiju izmiruje uzajamnu napetost 

te, osim što postaje integralni dio djela, postaje i poruka, odnosno “objekt moguće 

rezonancije kod drugih”. Mozart je svoju nadarenost doživljavao kao obvezu, što 

opet ide u prilog teoriji o neraskidivosti Mozarta umjetnika i Mozarta čovjeka, te 

svjedoči o savjesti koja nikome nije prirođena, nego se stječe u društvu i kroz 

društvo. 

U poglavlju O razvoju genija Elias pokušava rasvijetliti sociološke aspekte koji 

utječu na razvoj Mozartova talenta. Sudbina mladog Mozarta zarana se razlikuje 

od sudbine većine djece dvorskih službenika. Već kao malen dječak na turneji je 

s ocem i obilazi veće europske prijestolnice. Izbačen iz uobičajenog kruga ljudi 

(dvorski slastičar i dvorski trubač) komunicira s “vrhom” aristokracije, a osim nje 

upoznaje (neke samo dijelom, ali mnoge i likom) najveće skladatelje svoga vremena. 

Gdje god se pojavi predstavlja senzaciju te ga svi koji drže do sebe moraju 

i vidjeti. Tako će izgledati Mozartov život sve do njegove 21. godine. Preko tih 

“gostovanja” obitelj se i financirala. Međutim, kako su djeca rasla, prihodi su se 

smanjivali. Elias se u ovom poglavlju ponovno osvrće na Mozartovu želju za ljubavi, 

koja je, kako Elias pretpostavlja, urodila nesigurnošću. Kao ključnu figuru koja 

je djelovala na razvoj genija, autor opet izdvaja Mozartova oca Leopolda Mozarta. 

Opisuje ga kao inteligentnoga, racionalnog čovjeka, sklonog depresijama i izrazito 

autoritativnog koji je s gađenjem prihvaćao službu dvorskog glazbenika, a životni 

smisao crpio iz sinova umijeća. Elias dovodi u vezu očevu veliku potrebu za 

smislom i Mozartovu za ljubavi i naklonošću, te kao rezultat te povezanosti razvoj 

djetetova talenta u smjeru koji je želio otac. Osim čulnog poticaja, Mozart je od 

svog oca primao sistematske pouke već od treće godine života. Očeve pouke te 

upoznavanja s djelima vodećih skladatelja toga vremena obrazovanje je kakvo je 

malo tko imao prilike tada steći. 

Sljedeće poglavlje, Mozartovo mladenačko doba – između dvaju socijalnih svjetova, 

bavi se Mozartom u dobi oko njegove dvadeset prve godine. Elias opisuje 

Mozarta kao biće potpuno ovisno o ocu – Leopold Mozart upravlja njegovim finan- 


407


cijama, pakira stvari za put, brine se oko svih praktičnih pitanja. Leopold Mozart 

polaže sve na uspjeh svoga sina, čija slava s godinama jenjava – prestaje biti dijete, 

a time i “čudo od djeteta”. Leopold Mozart nada se stalnom sinovom namještenju 

na nekom dvoru. Međutim, dokoličarska vladajuća klasa od glazbe kao i od svega 

traži zabavu. Mladi virtuoz predstavlja senzaciju nekoliko tjedana, a nakon toga 

aristokracija se okreće novim izvorima zabave. Elias smatra kako ni stariji ni mlađi 

Mozart nisu bili svjesni strukturnih posebnosti dvorskoga društva. 

Osim nerazumijevanja tih posebnosti, Mozartu nije išlo u prilog (za uspjeh na 

dvoru) što nikada nije svladao dvorsko umijeće ophođenja. Bio je izravan, često 

je znao i izgovarati grube i neumjesne riječi, te je kao takav bio autsajder u kojem 

se s vremenom razvijao sve veći inat i prezir prema dvoru. Taj se prezir, navodi 

Elias, može tumačiti i kao pobuna protiv oca koji se usprkos negativnom stavu, 

vladajućem poretku ipak pokoravao. 

Elias piše i o Mozartovim pomalo bizarnim šalama. Osporavajući karakter tih šala, 

autor smatra kako ga treba promatrati u duhu vremena u kojem su šale s analnim i 

oralnim motivima bile općeprihvaćene među mladima iz nižih društvenih slojeva, 

što i potkrepljuje primjerima. 

Elias ističe dihotomiju njegovog neglazbenog nastupa, koji je u svemu protivan 

dvorskom ophođenju, te glazbenog izričaja koji je posve dvorski – kanonski, iako 

u tom poštivanju kanona Mozart kroz svoju fantaziju bitno nadmašuje razumijevanje 

aristokratske publike. 

Mozartov odnos prema ženama isto je podvojen. S jedne strane nalazi se krug 

žena poput njegove majke, sestre i rođakinja s kojima Mozart dijeli svoje bizarne 

šale, s druge su pak strane žene iz višeg sloja – Mozartove učenice u koje se on redom 

zaljubljuje, ali su mu nedostupne. O svijesti različitog pristupa prema ženama 

svjedoče i dva pisma, Elias ih prenosi u svojoj knjizi, u kojima Mozart koristi dva 

potpuno drugačija stila (ozbiljan i vulgaran) kako bi pokazao svoju zaljubljenost. 


408 

Mozartov revolt – od Salzburga do Beča, kao i sljedeća dva poglavlja, zasebna su 

cjelina u kojoj Elias opisuje Mozartov sukob sa salzburškim dvorom. Nakon neuspješnog 

traganja za boljom pozicijom, Mozart prihvaća posao dvorskog orguljaša 

na dvoru svoga oca. Uz ostale obveze, Mozartova je dužnost bila svaki se dan 

javiti na dvor – no, Mozart to nije poštivao. Elias se u ovom poglavlju pomno bavi 

odnosom grofa Colloreda i buntovnog Mozarta. Mozart otkazuje službu koja mu 

donosi siguran prihod i s nadom se okreće Beču. Osim želje za uspjehom, tu je i 

mlada kći gospođe Weber, njegove stanodavke, za koju Leopold Mozart opravdano 

sumnja da je jedan od razloga sinova otkaza. Mozart se oglušuje na poziv oca da 

se vrati u Salzburg i izmiri s grofom, pa zaključujemo da je pobuna protiv grofa 

ujedno i pobuna protiv očeva autoriteta. Mozart je svjestan da mu predstoji borba 

za pronalazak stalnog namještenja, ali svijest o vlastitom umijeću daje mu snagu. 

Elias Mozartov revolt smatra ključnim u nastajanju njegovih velikih opera koje 

stvara nakon prekida sa salzburškim dvorom jer bi ga ostanak primorao na “zanat-


sku umjetnost” – stvaranje skladbi po potrebi maloga dvora. Mozartov revolt odraz 

je sazrijevanja i osobe i umjetnika, smatra Elias, te osporava ideju o umjetničkom 

geniju koji se može razviti u socijalnom vakuumu. 

Vrhunac emancipacije: Mozartovo vjenčanje poglavlje je u kojem Elias u kratkim 

crtama piše o financijskom i emotivnom značenju tog vjenčanja u obitelji Mozartovih. 

Mozartova ženidba s Constanzom Weber za Eliasa je vrhunac skladateljeve 

emancipacije jer predstavlja suprotnost svemu čemu ga je otac vodio. Iako Mozart 

obećava polovicu svojih primanja kad nađe trajno namještenje, otac sinu nikada 

neće oprostiti taj potez. 

Na kraju knjige nalazimo Plan – Mozartova životna drama u natuknicama u kojemu 

su izloženi ključni elementi kojima se bavi ova studija te Dvije bilješke, vrlo 

kratko poglavlje u kojem autor piše o Mozartovom Gudačkom kvintetu u g-molu, 

s naglašenom aluzijom na skladatelja. 

Mozart – sociologija jednog genija kaleidoskopska je ilustracija umjetnika i njegovog 

statusa u dvorsko-aristokratskom ozračju druge polovice 18. stoljeća. Osim 

slikovite studije dvorskoga života, odnosno socioloških i psihičkih čimbenika koji 

su utjecali na Mozartovu tragediju, autor nas snagom argumenata uvjerava u neraskidivost 

umjetnika i njegova djela. Kroz fragmentarne studije dobivamo vrlo 

detaljan prikaz sazrijevanja mladog Mozarta u velikog umjetnika koji prati pobuna 

prema autoritetu dvora i oca. Mjestimice se čini kao da je Elias kontradiktoran, 

što je vidljivo kada govori o pismima i Mozartovom nepoštivanju dvorskog načina 

ophođenja. Međutim, upravo time dobiva se osebujna slika jedne kompleksne 

osobe čiji način ophođenja nije ovisio o pravilima etikete, nego o motivaciji u danoj 

situaciji. Čitatelja može zasmetati fragmentarnost studije, koja se najviše zrcali 

u nedovršenosti posljednjeg poglavlja, pa onima koji žele znati što bi Elias dalje 

pisao kao poticajna utjeha ostaje njegova parafraza Wittgensteina sa samoga kraja 

knjige: “O čemu se ne može govoriti, za tim valja tragati”. 

Klara Bilić Meštrić 

Zagreb 


409

Sociologija i prostor 2007-3.indb - Institut za druÅ¡tvena istraÅ¾ivanja u ...

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?