Sociologija i prostor 2007-2.indb - Institut za druÅ¡tvena istraÅ¾ivanja u ...

Časopis za istraživanja prostornoga i sociokulturnog razvoja 

Godina 45. 

Zagreb, travanj–lipanj 2007. 

Broj 176 (2) 

str. 145–244 

Sadržaj 

Članci 

Živka Staničić: Postmoderni tip medicinskog pluralizma: o statusu alternativnih 

modaliteta liječenja na suvremenom medicinskom tržištu 147 

Branimir Krištofić: Digitalna nejednakost 165 

Amorino Poropat, Zdravko Šergo, Jasmina Gržinić: Značajke groblja Poreč 

(1920.–1993.) 183 

Nikola Skledar: Freudovo shvaćanje kulture između erosa i thanatosa. 

Tumačenje Paula Ricoeura 203 

Recenzije, prikazi i informacije 

Ljubinko Pušić: Pisanje grada. Urbana svakodnevica (Dušica Seferagić) 213 

Dimitrije Sergejev (ur.): Hrvatska i Europa. Korijeni integracija (Klara Bilić Meštrić) 215 

Milovan Antonić: “Agrojapra” zadružni putokaz u Podgrmeču (Antun Petak) 219 

Dragoljub B. Đorđević, Dragan Todorović, Ljubiša Mitrović (ur.): Islam at the Balkans 

in the Past, Today and in the Future (Goran Goldberger) 224 

Social Structures and Institutions: The Quest for Social Justice, IUC, Dubrovnik, 

18. lipnja do 23. lipnja 2007. (Jelena Zlatar) 228 

Informacija o stručnom posjetu zadrugama i zadružnim institucijama u južnoj Italiji, 

Siciliji i Crnoj Gori u organizaciji Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog 

saveza od 27. travnja – 6. svibnja 2007. (Anton Matijašević, Branko 

Žalac, Zoran Starešina, Davorin Papeš) 232 

Sociologija i prostor 

145

Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies 

Volume 45. 

Zagreb, April–June 2007 

Number 176 (2) 

pp. 145–244 

Contents 

Articles 

Živka Staničić: Post-Modern Type of Medical Pluralism: Alternative Medical 

Treatments on Contemporary Medical Market 147 

Branimir Krištofić: Digital Inequality 165 

Amorino Poropat, Zdravko Šergo, Jasmina Gržinić: Characteristics of Poreč 

Cemetery (1920–1993) 183 

Nikola Skledar: Paul Ricoeur’s Interpretation of Freud’s Views of Culture Between 

Eros and Thanatos 203 

Reviews, presentations and information 

Ljubinko Pušić: About the City. Urban Daily Routine (Dušica Seferagić) 213 

Dimitrije Sergejev (ed.): Croatia and Europe. Roots of Integration (Klara Bilić Meštrić) 215 

Milovan Antonić: “Agrojapra” Farming Cooperative Signpost in Podgrmeč (Antun Petak) 219 

Dragoljub B. Đorđević, Dragan Todorović, Ljubiša Mitrović (eds.): Islam at the Balkans 

in the Past, Today and in the Future (Goran Goldberger) 224 

Social Structures and Institutions: The Quest for Social Justice, IUC, Dubrovnik, 

18th – 23th of June 2007 (Jelena Zlatar) 228 

Information on Visiting Farming Cooperatives and Institutions in South Italy, 

Sicily and Montenegro in the Organization of the Croatian Farming 

Cooperative Union (Anton Matijašević, Branko Žalac, Zoran Starešina, 

Davorin Papeš) 232 


146

UDK: 615.85:616-08 

Prethodno priopćenje 

Postmoderni tip medicinskog pluralizma: 

o statusu alternativnih modaliteta liječenja 

na suvremenom medicinskom tržištu 

Živka Staničić 

Farmaceutsko-biokemijski fakultet 

e-mail: zstanicic@pharma.hr 

SAŽETAK Sve veće prisutstvo alternativnih modaliteta na medicinskom tržištu suvremenih, 

razvijenih zemalja otvara nekoliko sklopova pitanja: zašto su alternativni 

modaliteti liječenja u posljednje vrijeme zaposjeli onaj fizičko-geografski odnosno 

socio-kulturni prostor na kojem je apsolutnu dominaciju od sredine 19. stoljeća 

imala akademska ili ortodoksna medicina?; je li prisustvo sve većeg broja nebiomedicinskih 

opcija liječenja na medicinskom tržištu sadašnjih razvijenih zemalja dokaz 

kraja biomedicinske hegemonističke pozicije i uspostave genuinog medicinskog 

pluralizma?; koliko prostora na suvremenom medicinskom tržištu mogu ishoditi 

različiti alternativni modaliteti liječenja, tj. mogu li oni, s obzirom na sve izražajniji 

trend popularizacije i stjecanja legitimiteta, postati “mainstream” unutar formalnog 

zdravstveno-zaštitnog sustava razvijenih zapadnih zemalja? 

Pokušavajući odgovoriti na navedena pitanja, u članku se pobliže razmatraju strukturne 

socio-kulturne te političko-ekonomske mijene postmodernog društva koje 

stvaraju idealne uvjete za procvat alternativnih opcija liječenja: opsjednutost suvremenog 

čovjeka zdravljem/tijelom, novi socijalni/zdravstveni pokreti, neoliberalna 

zdravstveno-zaštitna paradigma, nezadovoljavajuća terapeutska učinkovitost biomedicinske 

paradigme, a posebno sve veći broj iatrogenih bolesti koje generira njezin 

mehanicističko-redukcionistički pristup... 

Nasuprot uvriježenim i općeprihvaćenim tiradama o uspostavi genuinog medicinskog 

pluralizma na suvremenom medicinskom tržištu, u članku se podastire niz 

dokaza koji podupiru tvrdnju o tome da se, i u postmodernom društvu, usprkos 

eksponencijalnom porastu alternativne medicine, hegemonistička pozicija biomedicinskog 

modaliteta liječenja i dalje reproducira. 

Ključne riječi: porast alternativnih modaliteta liječenja, predmoderni medicinski 

pluralizam, projekt profesionalizacije liječnika, “novi” medicinski 

pluralizam, medicina utemeljena na dokazima. 

Primljeno: rujan 2007. 

Prihvaćeno: listopad 2007. 

Copyright © 2007 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb 

Sva prava pridržana – All rights reserved 


147

Sociologija i prostor, 45 (2007) 176 (2): 147–164 

“Što se egzaktnije i preciznije može učiniti kad se izučava 

čovjek no da mu se priznaju ljudska svojstva? 

(Sartre, 1984.) 

1. Proliferacija alternativnih opcija liječenja 

Oslanjanje ljudi na alternativnu medicinu 1 u zapadnim, razvijenim zemljama u posljednjih 

nekoliko desetljeća bilježi “dramatičan”, “eksponencijalan” porast (Sharma, 

1990.; Lloyed et al.; 1993.; Saks, 1994.; Scambler, 2002.; Cant and Sharma, 

2003.; Giveon et al., 2004.; Busch, 2004.; Fadlon, 2004.; Barry, 2005.; Sointu, 2006.; 

Harris et al., 2006.). Podaci o stalno rastućoj popularnosti alternativnih modaliteta 

liječenja 2 nedvojbeno ukazuju da oni postaju “važan element u modernom konzumerskom 

društvu koji nije ograničen isključivo na supkulturne ili etničke grupe” 

(Fadlon, 2004.:2423). Iako se donedavno i najmanji ekskurs akademske medicine 

u područje alternativne medicine cehovskom rigidnošću osuđivao i kažnjavao, u 

današnje vrijeme zdravstveni profesionalci neortodoksne terapije “uzimaju ozbiljno, 

a značajan broj liječnika opće prakse čak ih inkorporira u svoje djelovanje” 

(Taylor, Field, 2003.; Barry, 2005.). Uključivanje alternativne medicine u nastavne 

programe medicinskih škola, jednako kao i osnivanje bolničkih odjela u kojima se 

pružaju alternativni modaliteti liječenja, uobičajena je praksa u brojnim razvijenim 

zapadnim zemljama (Schneirov; Geczik, 2002.). Taj trend u stopu prati “državna 

regulacija i akreditacija sve većeg broja alternativnih modaliteta liječenja” (Josefek, 

2000.) 3 . Osim što je bitno promijenio “lice” mnogim socijalnim institucijama, sadašnji 

razvoj nealopatskih modaliteta liječenja pokrenuo je i jednu novu industriju 

čija ekonomska važnost iz dana u dan sve više raste. 


148 

Cilj rasprave koja slijedi nije pružiti iscrpnu inventuru alternativne medicine, već 

pobliže razmotriti socio-kulturni te političko-ekonomski kontekst tzv. postmodernog 

društva u kojem dolazi do njezinog procvata. U tu svrhu bit će potrebno 

odgovoriti na tri sklopa pitanja: 1. zašto su alternativni modaliteti liječenja zaposjeli 

onaj fizičko-geografski i socio-kulturni prostor (razvijene zapadne zemlje) na 

kojem apsolutnu dominaciju od sredine 19. stoljeća ima akademska ili ortodoksna 

medicina; 2. je li prisustvo sve većeg broja različitih terapeutskih modaliteta na 

medicinskom tržištu razvijenih zemalja dokaz kraja biomedicinske hegemonističke 

pozicije te uspostave genuinog medicinskog pluralizma i, naposljetku, 3. koliko 

prostora na suvremenom medicinskom tržištu mogu ishoditi alternativni modaliteti 

1 Navedena pojmovna sintagma koristi se kao krovni konstrukt za sve one modalitete 

liječenja koji se nalaze izvan “uobičajenog” područja djelovanja zapadne ortodoksne medicinske 

prakse. 

2 Procjenjuje se da je krajem 1990. godine broj korisnika alternativne medicine u Britaniji 

dosegnuo brojku od 19 milijuna (Andrews, 2003.). 

3 Procijenjeno je da u Velikoj Britaniji djeluje oko 50.000 različitih alternativnih liječnika što 

je 60% više od broja liječnika opće prakse (Fulder, 1996.).

Ž. Staničić: Postmoderni tip medicinskog pluralizma... 

liječenja, odnosno, mogu li oni, s obzirom na sve izraženiji trend popularnosti i 

stjecanja legitimiteta, postati “mainstream” unutar formalnog zdravstveno-zaštitnog 

sustava razvijenih zapadnih zemalja? 

2. Predmoderni tip medicinskog pluralizma 

Isticanje najnovije pojave procvata alternativnih modaliteta liječenja na suvremenom 

medicinskom tržištu ne smije, međutim, previdjeti činjenicu da su i u prijašnjim 

razdobljima, na tom istom socijalnom prostoru, cvjetale najrazličitije opcije 

liječenja. Konkretnije, sve do otprilike sredine 19. stoljeća (potpuna vremenska 

usklađenost, dakako, ne postoji), u zapadnim zemljama na medicinskom tržištu 

usporedo je djelovao veliki broj međusobno konkurentskih, “dramatično različitih 

medicinskih i zdravstvenih kultura” (Riley, 2001.), “kognitivno disonantnih praktičara” 

(Little et al., 2007.) ili opcija, ili modaliteta liječenja. U mnoštvu najrazličitijih 

“pomagača”, ortodoksni liječnici predstavljali su, zapravo, samo manji dio. Pretežni 

dio terapeuta činili su primalje, namještači kostiju, medicinske sestre, ljekarnici, 

brijači (obavljaju manje operacije), herbalisti, narodni i religiozni izlječitelji, homeopati... 

Važno je istaknuti da među ovako različitim modalitetima liječenja još uvijek 

nije uspostavljena čvrsta hijerarhijska podjela, naprotiv, svaki modalitet liječenja 

ima potpuno ravnopravnu poziciju na zajedničkom socijalnom prostoru, pa bismo 

mogli reći da među različitim opcijama liječenja (koje sve karakterizira manjak paradigme) 

vlada, u određenom smislu, “sretna koegzistencija” (Fournier, 2002.). Cant 

i Sharma takvo stanje nazivaju “predmoderni vid medicinskog pluralizma” (Cant; 

Sharma, 1999.). Bitnu karakteristiku ovog tipa medicinskog pluralizma možemo, 

polazeći s drugog kraja (i) ovako opisati – budući da se nijedan modalitet liječenja 

ne uspijeva nametnuti svojom terapeutskom učinkovitošću, niti jedan od njih ne 

uspijeva steći ekskluzivno pravo na pružanje medicinskih usluga. Ispravnije bi bilo 

ustvrditi da se svaki modalitet liječenja smatra jednako (bez)vrijednim jer još uvijek 

nije uspostavljena čvrsta linija podjele na “insidere” i “outsidere”, na “normalne”i 

“devijantne”, na “profesionalce”i “amatere”, “pseudo” članove ili, kako su ih, u najboljem 

slučaju nazivali, “ekscentrike”. 4 

Iako samo ukratko nagoviještene, dosadašnje analize dopuštaju postavljanje prvog 

važnog zaključka: u pred-modernim društvima, među raznorodnim modalitetima 

liječenja postoji jednaka distribucija moći, ili niti jedan modalitet liječenja nema 

hegemonističku poziciju odnosno nema legitimitet ni odbaciti drugačije modalitete 

liječenja (tek će moderno društvo stvoriti pretpostavke za to), ali ni ultimativno 

zahtijevati da se svi ostali modaliteti s njim usuglase (što je, kao što ćemo pokazati, 

bitna karakteristika novog tipa medicinskog pluralizma koji se uspostavlja u razdoblju 

postmodernog društva). 

4 Razdoblja u kojima se nijedna teorija ne može, ni približno, smatrati općeprihvaćenom, 

Kuhn (1999.) naziva “preparadigmatičnim”. 


149


3. Modernistički projekt ili o tome kako (i kada) je ortodoksna medicina 

zaposjela sveukupni prostor na medicinskom tržištu 

Ubrzani procesi modernizacije društva sredinom 19. stoljeća bitno mijenjaju postojeću 

ravnopravnu distribuciju moći među različitim modalitetima liječenja na 

medicinskom tržištu. Razloge valja potražiti u profesionalizaciji, glavnom obilježju 

modernizacije. Projekt profesionalizacije svodi se na sljedeće: budući da država 

u ortodoksnim liječnicima prepoznaje onu grupaciju koja na najbolji način može 

ostvariti njezin prioritetan cilj – “suzbiti socijalne sukobe i transformirati ‘besposličare’ 

u proizvođače” (Foucault, 1975.) te “opsluživati mase” (Jaspers, 1998.) 5 – ona 

liječnicima, zauzvrat, garantira visoki stupanj profesionalne autonomije, osigurava 

monopol nad pružanjem medicinskih usluga, organizira shemu zdravstvenog 

osiguranja koja uključuje samo biomedicinske oblike zdravstvene zaštite... Prema 

tome, ortodoksna medicina, ne toliko snagom vlastite evidencije 6 , koliko zbog izdašne 

institucionalne, strukturalne pomoći države 7 , počinje zauzimati hegemonistički 

položaj na medicinskom tržištu istiskujući, pritome, sve ostale neortodoksne 

modalitete liječenja na društvene margine 8 . Iako kao glavne argumente za dobivanje 

jurisdikcije, a time i istiskivanja konkurentskih modaliteta liječenja s medicinskog 

tržišta 9 , liječnici ističu svoje apstraktno, “formalno” ili “više znanje” (Freidson, 

1986.), sukob se prvenstveno vodi oko pitanja tko će pružati medicinske usluge, a 

ne oko toga kakva usluga treba biti. Profesionalizacijom se, dakle, ortodoksni liječnici, 

nastoje prvenstveno “segregirati od onih koji se ne smatraju prikladnima za 

ulazak u profesiju, obično na temelju obrazovnih kvalifikacija” (Bakx, 1991.:28). 

Uspostava profesionalne (nad)moći liječnika na medicinskom tržištu sagledava se 

u sociologiji u terminima “medikalizacije”. Tri su strategije kojima se ona provodi: 


150 

5 Imperativ ekonomskog razvoja u to vrijeme, nalagao je, naime, zdravu radnu snagu i 

kontrolu priliva stanovništva. 

6 “Sve do početka 19. st. prakticiranje onoga što će se kasnije nazvati ‘ortodoksna medicina’ 

bilo je teško razlikovati od ‘narodne medicine’ koju su prakticirali neobučeni šarlatani” 

(Wright, 1992.). 

7 Pitanje odnosa alternativne medicine i akademske, znanstvene medicine, može se, bez 

ostatka, usporediti s odnosom između religijskih sekti i crkvene organizacije: “Na polju 

religije povijest sekti nudi prebogat nauk o prolaznosti entuzijastičkih pokreta koji su živjeli 

samo od uvida svojih utemeljitelja i njihove osobne prodornosti u njihovoj okolici i kojima 

nije uspjelo dospjeti do organizacije nalik crkvenoj” (Gehlen, 1986.:273). 

8 Unatoč tome što je biomedicina tada temeljito “pomela” alternativnu medicinu s medicinskog 

tržišta, pogrešno bi bilo govoriti o njezinom potpunom “nestanku”. Umjesto pojma 

“nestanak” primjerenije je koristiti pojam “eklipsa” koji se odnosi na ciklične i temporalne 

fenomene u kakve, nema sumnje, spada i kultura. Kultura, naime, nije nikada statična 

– ono što je danas neortodoksno, sutra može postati ortodoksno (Bakx, 1991.:35). 

9 Uspostava monopola nad pružanjem usluga posebno je važna, ističe MacDonald, za one 

profesije (među koje, prije svega, spada liječnička) koje prodaju ono “što je nevidljivo” budući 

da se “prodaju u obliku usluga koje se ne mogu unaprijed vidjeti u izlogu”. Riječ je o 

onoj vrsti stručnjaka kojima “kupac” treba povjeriti svoj “‘život, zdravlje, novac, vlasništvo, 

pa čak i besmrtnu dušu” (cit. prema Haralambos; Holborn, 2002.:62).


1. proširenje medicinskog autoriteta nad problemima koji prije nisu bili sagledani 

kao medicinski 10 ; 2. pozivanje na autoritet i učinkovitost biomedicinske znanosti 

iako je posrijedi puka borba za prevlast na tržištu medicinskih usluga; 3. stjecanje 

moći ne samo nad bolesnikom, već i nad ostalim nebiomedicinskim modalitetima 

pružanja zdravstvene zaštite (Bilton et al., 1997.). Potonja strategija uključuje marginaliziranje 

svakog korpusa znanja koji nije strogo na biomedicinskom paradigmatskom 

tragu. U osnovi, riječ je o društveno-ekonomskim sukobima koji se “odmah 

prevode u sukobe suparničkih škola mišljenja” pri čemu svaka od njih “teži da 

se učvrsti, i da diskreditira, ako ne i likvidira, konkurentski korpus znanja” (Berger; 

Luckmann, 1992.:107). Dominacija biomedicine nad ostalim nebiomedicinskim 

modalitetima liječenja, koja na bitan način podrazumijeva “učvršćivanje” vlastitog 

te istovremeno “diskreditiranje” tuđeg korpusa znanja, postiže se, među ostalim, 

uz pomoć određenog sklopa jezičnih izraza. Konkretno, ne bi li ozloglasila a potom 

i odaslala u podređen položaj, odnosno stavila izvan snage svaki modalitet 

liječenja koji joj se protivi, biomedicina se koristi bogatim “arsenalom” jezičnih 

izričaja (od kojih mnogi djeluju poput anateme): “primitivna” medicina, “magično-religiozna”, 

“misteriozna mješavina”, “nadriliječništvo”, “šarlatanstvo”, “poganska”, 

“predznanstvena”, “neznanstvena”, “pseudo”, “rezidua” iz predznanstvenog 

vremena, “amaterska”, “narodna”, “tradicionalna”, “marginalna”, “neprofesionalna”, 

“natprirodna” 11 ... Ovaj tvrd govor koji implicira isključivo pejorativne predodžbene 

sadržaje i značenja, odnosno jasne negativne konotacije svakog navedenog izraza 

ponaosob, ima svrhu ne samo a priori obezvrijediti i osporiti kognitivnu i operativnu 

vrijednost alternativne medicine (jer svaki od navedenih izraza naglašava 

duboki jaz između dva “korpusa znanja” među kojima ne može biti teorijskog i/ili 

metodskog kontinuiteta), već i alternativne modalitete liječenja prokazati operativno 

neupotrebljivima, pa i krajnje opasnima po čovjekovo zdravlje 12 . S obzirom na 

(tadašnju) čvrstu hegemonističku poziciju ortodoksne medicine, navedena kontekstualizacija 

alternativne medicine nije nimalo sporna. 

4. Postmoderni tip medicinskog pluralizma 

Uvriježene negativne jezične izričaje, koje je medicinski establišment koristio za alternativnu 

medicinu, u razdoblju postmoderne se proglašavaju nepodobnima i zamjenjuju 

novim, semantički značajno ublaženim jezičnim tvorevinama. Za razliku 

10 I kao što je nekada svećenik bio “posvuda prijeko potreban, pri svakom prirodnom 

događaju u životu – pri porođaju, braku, bolesti, smrti”, sada na njegovo mjesto stupa liječnik. 

Izgleda da ništa u čovjekovom životu ne može proći bez svećenikovog/liječnikovog 

“naknadnog odobrenja” (Nietzsche, 1999.:43; Nietzsche, 2001.). 

11 Zanimljivo je da alternativnu medicinu u to vrijeme i sociologija najčešće sagledava u 

terminima “nelegitimiranog znanja, devijantnih sekti i kultova” (Sharma, 1996.). 

12 Konačni udarac alternativnoj medicini zadaje država proglašavajući je u većini zapadnih, 

razvijenih zemalja ilegalnom djelatnošću ili, u najboljem slučaju, uskraćujući joj javnu 

podršku. 


151


od ranijih, novi jezični dispozitivi upućuju na kognitivnu i terapeutsku vrijednost 

alternativne medicine, poput navedenih: “komplementarna” medicina, “holistička”, 

“neortodoksna”, “paralelna”, “nekonvencionalna”, “heterodoksna”, “integrirana”, 

“integrativna” medicina 13 ... U okruženju oštro suprotstavljenih “starih” i “novih” 

sklopova izričaja za alternativnu medicinu, pred oči nam iskrsava jedno važno 

Gadamerovo upozorenje. Kada se radi o tako značajnim promjenama u jezičnom 

izričaju (terminološkoj reviziji) treba biti oprezan jer, pojašnjava Gadamer, nije riječ 

tek o pukom preimenovanju. Naime, svaka značajnija promjena, kako u društvu 

tako i u individualnom, autentičnom životnom iskustvu, u pravilu dovodi ili do varijacija 

(više ili manje primjetnih) u jezičnom izričaju ili do potpune zamjene starih 

jezičnih izričaja novima 14 . Posebno važnom smatramo Gadamerovu uopćenu napomenu 

o tome da su promjene koje se zbivaju u jezičnom izričaju u suvremenom 

društvu kvalitativno drugačije. Sada se, naime, jezik počinje regulirati “sa svjesnim 

ciljem” što znači da promjene u jezičnom izričaju ne predstavljaju puko normiranje, 

već postaju “svjesno priručan instrument politike” (Gadamer, 1977.:25). Prihvatimo 

li spomenutu tvrdnju (u tehničkoj civilizaciji reguliranje, odnosno preimenovanje 

jezika uvijek se vrši sa “svjesnim ciljem”), predstoji ispitati koji (ili, bolje, čiji) cilj se 

krije iza zamjene jezičnih izričaja za alternativnu medicinu. 

Elementaran kontekst neophodan za razumijevanje one politike kojoj je postalo 

neprimjereno i izlišno apriorno korištenje pejorativnih izraza za alternativnu medicinu, 

čini analiza statusa odnosno legitimiteta biomedicinskih liječnika u postmodernom 

društvu 15 . Taj ćemo status pokušati opisati u najkraćim crtama: čvrsta 

alijansa koju su u razdoblju modernog društva biomedicinski liječnici izgradili s 

javnošću i državom 16 , u postmoderni pokazuje ozbiljne napukline 17 . Općenito, 

svaka stvar, svaki odnos među ljudima u postmoderni postaje upitan. Na svakom 

koraku primjetan je gubitak vjere, povjerenja 18 , osjećaja pripadanja, sve zajedno 


152 

13 Na tragu promijenjene strategije uspostavlja se sadašnji službeni naziv za alternativnu 

medicinu: komplementarna i alternativna medicina (“complementary and alternative medicine”, 

CAM). 

14 U posljednje vrijeme, takve jezične “preobuke” pogađaju i druge pojmove kao npr. pojam 

“radnik” koji se nadomješta neutralnim terminima “zaposlenik” i/ili “posloprimac” i/ili 

“djelatnik”. Na taj se način sugerira da ulazimo u “postpolitički” poredak u kojem više nisu 

legitimni klasni konflikti. 

15 Budući da nismo u mogućnosti, ne samo na ovom mjestu nego i inače, podrobno pobrojiti 

sve presudne promjene koje donosi postmoderna, istaknut ćemo samo one koje imaju 

(ne)posredne reperkusije na predmet koji mi tematiziramo. 

16 Posebno čvrst odnos kojeg biomedicinska profesija ima s državom, priskrbljuje joj, 

opravdano, oznaku “agenta države” (Navarro, 1978.). 

17 Navedena tvrdnja implicira kako legitimitet biomedicinskih liječnika “nije dan ili uspostavljen 

jednom za svagda, nego se treba neprestano izgrađivati” (Fournier, 2002.:118). 

18 “Zapravo se danas ne može imati povjerenja ni u jednu stvar, ni u jednu službu, ni u 

jedno zvanje, ni u jednu osobu dok se u pojedinom slučaju pobliže ne uvjerimo. Svakome 

upućenom poznate su obmane, prevrtanja i nepouzdanost na vlastitu području. Povjerenje 

još postoji samo u pojedinačnom najužem krugu, nema povjerenja u totalitetu” (Jaspers, 

1998.:82).


u stopu prati rastući osjećaj straha 19 , rizika. “Sve se ćuti ugroženim u svojoj supstanciji” 

(Jaspers, 1998.) ili, kako bi Lyotard rekao, nastupa “desupstancijalizacija 

svih velikih priča” koje su važile kao istinite kroz najveći dio 20. stoljeća. Jedna 

od tih “velikih priča” u čiju se “istinitost” počelo otvoreno sumnjati predstavlja (i) 

liječnik, netko tko je (nekoć) zadobio naše povjerenje, poštovanje, visoki socijalni 

status, kulturni autoritet, autonomiju, monopol, da bi, zauzvrat, vodio brigu o 

našem zdravlju primjenjujući svoje profesionalne prosudbe čvrsto utemeljene na 

moralnom kodeksu. Odumiranju takvog tipa liječnika u razdoblju postmoderne 

kumovala je, prije svega, činjenica da se biomedicinska paradigma, kao temelj 

djelovanja ortodoksne medicine, pokazuje ne samo sve manje učinkovitom u nošenju 

s “novim biološkim poretkom”, kronično-degenerativnim bolestima, već i 

sve manje sigurnom zbog iatrogenih bolesti 20 koje prouzrokuje njezin redukcionističko-mehanicistički 

pristup 21 . (Postmodernističku “raščaranost” biomedicinom 

dodatno pojačavaju njezina neispunjena obećanja o izlječenju svih bolesti pa čak 

i postizanju vječne mladosti tj. besmrtnosti 22 ). Suočeni, dakle, s neprijemčivošću 

biomedicinske paradigme na novonastale probleme (kronično-degenerativne bolesti), 

tj. suočeni s njezinim fundamentalnim nepravilnostima i nedostatnostima, 

biomedicinski i državni establišment shvaćaju da više nije oportuno voditi nesmiljeni, 

izravni i, po mnogo čemu, nedolični rat protiv svakog modaliteta liječenja 

koji nije strogo na biomedicinskom paradigmatskom tragu 23 . 

Budući da središnje načelo medicinskog scijentizma (vjerovanje u jedan jedini koherentni 

svijet činjenica koji se može precizno i konzekventno prikazati) u postmoderni 

dolazi pod udar žestokih kritika, pa i odbacivanja, potraga ljudi za alternativnim 

medicinskim objašnjenjima i rješenjima ne može se više ničim suzbiti. 

Upravo stoga jezične “preobuke” trebaju stvoriti privid odvraćanja od faktuma zna- 

19 “Strah za život prebacuje se na tijelo. Unatoč povećanim izgledima glede trajanja života, 

vlada i sve veći osjećaj životne nesigurnosti” (Jaspers, 1998.:62). 

20 “National Health Service Engleske i Welsa utvrdio je da jedan od deset bolničkih pacijenata 

doživi neki oblik kliničke pogreške” (Waring, 2007.). 

21 Znanstveno-tehnološka medicina intervenira u čovjekov organizam kao da je riječ o 

“pasivnom materijalu” ili neživoj tvari. 

22 Najbolji dokaz da medicinski utopizam i biofantazije nisu samo obilježje mitskih vremena 

(u Epu o Gilgamešu riječ je o potrazi za “biljkom života”) predstavlja definicija zdravlja 

SZO-a: “Zdravlje je stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja, a ne samo 

odsustvo bolesti”. 

23 Ima pokušaja da se isključiva zasluga za procvat alternativne medicine pripiše upravo 

ortodoksnoj medicini. Takva pogrešna sugestija proizlazi i iz sljedeće teze: “Sa zatiranjem 

starih kultura propala je i golema botanička i medicinska predaja u kojoj su bila sabrana 

tisućljeća pomnog opažanja i empirijskog eksperimentiranja, a čija je izvanredna otkrića 

(američki Indijanci, na primjer, primjenjivali su ‘zmijski korijen’(recerpin) kao sredstvo za 

umirenje kod duševnih bolesti) moderna medicina počela shvaćati tek danas i uglavnom 

prekasno” (Mumford, 1986.:14). Problematičnost ove teze nije samo u tome što se njome 

prikriva (i) odgovornost moderne medicine u “zatiranju” starih medicinskih kultura, već 

i u implikaciji da je moderna medicina posve autonomno, neovisno od pritisaka izvana, 

spoznala terapeutski učinak alternativne medicine. 


153


nosti prema svijetu života i psihološkim fenomenima kao što su stavovi, mišljenja 

i vjerovanja... (tzv. “pragmatički” pluralizam). Na scenu stupaju, postmoderni posebno 

omiljene medicinske teorije (u koje spada i teorija komplementarnosti) koje 

nastanak novih teorija ne sagledavaju u smislu Kuhnove zamjene jedne paradigme 

drugom, već kao stanje istovremenog, “prijateljskog”, postojanja brojnih, uzajamno 

kontradiktornih teorija (“novi eklekticizam”). Antropolog Press takve teorije naziva 

“simpatričke” jer one, poput “simpatričkih” vrsta u ekosustavu, djeluju paralelno, 

odnosno, koegzistiraju i takmiče se u dinamičkom međuodnosu (Rogers, 1991.). 

Kako je temeljna teza teorije komplementarnosti da postoji, i da će uvijek postojati, 

alternativni univerzumi značenja i objašnjenja, korištenje jezičnih “preobuka” dobiva 

nadasve važno simboličko djelovanje – one postaju sastavni dio gotovo obrednog 

institucionaliziranja (a ono je, po definiciji, duboko političko) kojim biomedicina/država 

intenzivira vjerovanje javnosti u terapeutsku učinkovitost alternativne 

medicine. Zbog iznenadnog urušavanja dotadašnje čvrste hijerarhijske podjele na 

znanstvenu i alternativnu medicinu, biomedicinski establišment prisiljen je napustiti 

apriorno neprijateljsku poziciju potpunog odbacivanja alternativne medicine, 

te prihvatiti ideju suradnje s nebiomedicinski kvalificiranim praktičarima. Sasvim 

je pogrešno, međutim, u ovom naglom obratu biomedicine spram alternativne 

medicine vidjeti stvaranje “medicinskog pluralizma” u smislu “demokratske fuzije” 

ili komplementarnosti raznorodnih medicinskih teorija, ili “konceptualne višeslojnosti 

kao povijesnog kompromisa” (Wisser, 1988.). Iako, naime, postmoderna na 

svakom koraku javno deklamira svoju tobožnju sklonost pluralizmu, “otvorenost” 

biomedicine za suradnju s alternativnom medicinom valja, prije svega, sagledati 

kao “defanzivnu, politički motiviranu strategiju koja ima za cilj reducirati potencijalnu 

opasnost po biomedicinsku hegemonističku poziciju od strane alternativne 

medicine u terminima moći, zarade i statusa” (Saks, 1996.). 


154 

Nadalje, povećavanjem broja i vrsta modaliteta liječenja na suvremenom medicinskom 

tržištu postiže se još jedan važan dobitak: u postmodernom društvu, 

koje je od zdravlja i tijela stvorilo “sekularnu religiju” (Filc, 2004.), udovoljava se 

potrebama sve “zahtjevnijih kupaca” 24 u “lovu na zdravlje”. Takvom stanju silne 

i stalne čovjekove potrage za medicinskim intervencijama, znatno više nego što 

to ima smisla, na ruku idu duboke promjene koje nastaju u postmodernom društvu: 

deregulacija zdravstvenih usluga i prestrukturacija vlasništva. Na koncu ovih 

izvoda, valja istaknuti: u svojoj osnovi, jezične “preobuke” nisu ništa drugo nego 

terminološko izmotavanje, odnosno “svjesno priručan instrument” politike koju 

združenim snagama vodi biomedicinski i državni establišment ne bi li zataškali 

činjenicu da, unatoč terapeutskoj neučinkovitosti, biomedicinski liječnici de facto 

i dalje imaju monopolističku poziciju na medicinskom tržištu. Naime, usprkos 

tome što u postmodernom društvu biomedicina, u sve manjoj mjeri i na sve manje 

zadovoljavajući način, uspijeva “opsluživati mase” (čime se dovodi otvoreno 

24 U tu svrhu, gradi se mit o “refleksivnom” ili “ekspertnom” pacijentu – onom koji posve 

autonomno može (jer je prostor deregulacije medicinskih usluga i lijekova sve veći) odabrati 

najbolju zdravstvenu uslugu.


u pitanje njezina nadindividualna funkcija), država ne želi s njom na “radikalan 

način prekinuti vezu” (Cant; Sharma, 2003.). Razlozi su krajnje pragmatični – biomedicinski 

pristup, koji bolest sagledava isključivo kao patološku promjenu ili 

mehanički kvar do kojeg dolazi na individualnoj razini, pokazuje se državi osobito 

i dvostruko probitačnim. Objašnjenjem socijalnih problema u biomedicinskim 

terminima (desocijalizacija i reifikacija bolesti) društvo se, naime, oslobađa bilo 

kakve odgovornosti za etiologiju bolesti. Istovremeno, biomedicina, koja patologiju 

ograničava na individuu, otvara neslućeni prostor za primjenu tehnoznanosti ne 

samo na prirodnu okolinu već i na socijalni svijet. Općenito gledajući, temeljne 

postavke biomedicine dobro su usklađene ne samo s tehnički gotovo potpuno reguliranim 

društvom, već i s liberalnim političkim poretkom koji uspostavlja jednu 

novu zdravstveno-političku paradigmu čije se temeljne postavke sažimaju u sljedećem: 

svatko mora preuzeti individualnu odgovornost za vlastito zdravlje, odnosno 

“‘odgovornost za zdravlje’ ljudi nadilazi osiguranje zdravstveno-zaštitnih sustava” 

(Green i Thorogood, 1998.). 

Sažimajući dosadašnje izvode valja još jednom poentirati – iako riječ “monopol” u 

sadašnjem, postmodernom društvu nije “omiljena”, svatko se, pa i biomedicinski 

liječnici, kako bi izbjegli konkurenciju, i dalje pokušava prikazati jedinim “prirodnim 

‘izborom’” za potrošače (Nordström i Ridderstråle, 2002.). Naime, usprkos deklarativnom 

isticanju potrebe za izrazito snažnom konkurencijom (pluralizmom), 

svatko sanja (jasno, liječnici nisu iznimka) “kako nalazi poslovni Sveti Gral – privremeni 

monopol”. Samo onda “kada posjedujemo monopol” (bilo zemljopisni 

ili monopol na području proizvoda i usluga), “možemo dizati cijene i ostvarivati 

natprosječan profit” (Nordström i Ridderstråle, 2002.). Dva su temeljna načina stjecanja 

monopola – prikazati se “jeftinijim ili boljim rješenjem”. Sve skuplja, tehnologijom 

predodređena, biomedicinska dijagnoza i terapija ne ostavljaju biomedicinskim 

liječnicima izbora: prisiljeni su bolesnika/javnost/državu uvjeriti da su “bolje” 

rješenje, a po mogućnosti, i da su isključivi “‘čuvari javnog zdravlja’” (Bakx, 1991.) 

deklamirajući uokolo: “biomedicina nema alternative” (Marušić i sur., 2004.). 

A. O vladajućem načelu u vrednovanju terapeutskog učinka alternativnih modaliteta 

liječenja ili o tome kako se reproducira hegemonistička pozicija biomedicine na 

suvremenom medicinskom tržištu? 

Do eksplicitnog odgovora na pitanje postavljeno u podnaslovu doći ćemo odgovarajući 

na jedno drugo, ali posve ekvivalentno: Tko, i na koji način, procjenjuje operativnu, 

terapeutsku vrijednost (a time automatski i status) alternativne medicine 

na medicinskom tržištu suvremenih, zapadnih zemalja? Odgovor je očit – biomedicinski 

liječnici u svojim rukama zadržavaju legitimne kompetencije imenovanja. 

Oni (i dalje) predstavljaju onu krajnju ili višu instancu koja procjenjuje vrijednost, 

tj. terapeutsku ispravnost i učinkovitost svih nebiomedicinskih modaliteta liječenja. 

Jedina (nebitna) promjena do koje je došlo u postmoderni – a koja se svodi na to 

da je središte sukoba između biomedicine i alternativnih modaliteta liječenja pomaknuto 

od pitanja tko smije pružati medicinsku uslugu na pitanje kakva usluga 


155



156 

treba biti, ne podupire tvrdnju o izmiještanju biomedicine iz njezine hegemonističke 

pozicije. Naprotiv, dodijelivši joj ulogu neprikosnovenog procjenitelja vrijednosti 

svakog alternativnog modaliteta liječenja, postmoderna je država biomedicini 

“injektirala” dodatnu snagu tako da ona i dalje neometano može učvršćivati svoju 

hegemonističku poziciju na suvremenom medicinskom tržištu. Sada se, naime, 

pod kapom “vrijednosno neutralne”, “objektivne” procjene terapeutske vrijednosti 

alternativnih modaliteta liječenja znatno suptilnije zameće i najmanji trag koji bi 

ukazivao da se u suštini radi o “goloj” borbi biomedicine protiv konkurencije. Dakle, 

promijenjeni stil borbe biomedicine za klijente na suvremenom medicinskom 

tržištu (koja je manje zaokupljena evaluacijom učinka alternativne medicine, a više 

učvršćivanjem vlastitog legitimiteta), ne dovodi u pitanje činjenicu da biomedicina 

na suvremenom medicinskom tržištu i dalje vrši podjelu na one alternativne modalitete 

koji udovoljavaju i na one koje ne udovoljavaju njezinim kriterijima. I dok prvi 

mogu biti zakonski odobreni, poznati i priznati na socijalnom prostoru, svi ostali 

se (i dalje) diskreditiraju i proglašavaju “autsajderima”. A kako se naziva stanje 

stvari u kojem isključivo jedna profesionalna grupacija (uz svesrdno sekundiranje 

države), ima moć određivati terapeutsku vrijednost svih drugih nebiomedicinskih 

modaliteta liječenja, nego li – monopol?! Iako, dakle, može “početi gubiti vjeru, pa 

i razmatrati alternative”, biomedicina se ni u jednom trenutku “ne odriče one paradigme 

koja ju je dovela u krizu” (Kuhn, 1999.:89). Ali, kao što smo već istaknuli, 

biomedicinske paradigme se “ne odriče” ni državni establišment – on od nje tek 

zahtijeva veću učinkovitost. Tvrdnja da se ni biomedicinski ni državni establišment 

ne “odriče biomedicinske paradigme” neporecivo implicira kako se rješenje 

veće terapeutske učinkovitosti ne pronalazi labavljenjem ili nadilaženjem pravila 

biomedicinske paradigme i njihovom “demokratskom fuzijom” (Rogers, 1991.) s 

drugim medicinskim teorijama, već upravo suprotno – radikalizacijom osnovnih 

načela biomedicine. Konkretno, središnje načelo scijentizma (vjerovanje u postojanje 

jednog jedinog svijeta čvrstih, objektivnih činjenica koje se dadu, bez ostatka 

precizno i konzekventno opisati) u postmoderni se ne dokida, već se, naprotiv, 

dodatno produbljuje i zaoštrava. Zahtjev za zaoštravanjem pravila biomedicinske 

paradigme – koji se “ultimativno postavlja u nesigurnoj ekonomskoj klimi izazvanoj 

naftnom krizom i rastućim javnim izdacima za biomedicinske intervencije 70- 

tih godina” (Jackson i Scambler, 2007.), globalnom recesijom i restrukturiranjem 

kapitala, iznjedrio je, tobože politički neutralan, znanstveni, formalni koncept “medicine 

utemeljene na dokazima” (“evidence-based medicine”) koji tijekom 90-tih 

postaje “ključni koncept zdravstvene politike” (Timmermans i Kolker, 2004.). Riječ 

je o takvoj medikokulturi, kao i epistemološkoj shemi, koja, u ocjenjivanju terapeutske 

učinkovitosti poznaje i priznaje samo poseban “razred činjenica”, posebnu 

vrstu “empirijskih”, “objektivnih”, “numeričkih dokaza”, “pozitivnih konstatacija”, tj. 

“znanstvenih dokaza” (Barry, 2005.) koji mogu biti besprijekorno odredivi. 25 Oboružana 

“činjenicama”, “objektivnim dokazima”, koji u društvu preplavljenom vrijednostima 

kognitivne racionalnosti kotiraju kao “najsavršenije oruđe”, biomedici- 

25 Podastiranje sve većeg broja dokaza “postaje sve važnije u mjeri u kojoj pragmatika znanstvenog 

znanja preuzima mjesto tradicionalnih znanja ili ‘otkrivenja’” (Lyotard, 2005.:65).


na, sigurna u svoju pobjedu, samosvjesno i superiorno kreće u pohod vrednovanja 

terapeutskog učinka alternativne medicine. Proizlazi da biomedicina alternativnoj 

medicini i dalje pristupa s pretpostavljenom superiornošću znanstvene racionalnosti 

jer su “klinička istraživanja i ortodoksni standardi znanstvenih dokaza i dalje 

razdjelnica između dva tabora” (Schneirov i Gezcik, 2002.). Drugim riječima, 

(ne)udovoljavanje alternativne medicine postulatu upotpunjavanja biomedicine 

postaje nova linija razgraničenja tako da se, s pravom, može ustvrditi: “u različitom 

stupnju (i u različito vrijeme), zapadna medicina pokušava prikazati alternativnu 

medicinu kao neznanstveno šarlatanstvo” (O’Reilly, 2000.). 

To specifično stanje koje se uspostavlja na suvremenom medicinskom tržištu “dezorganiziranog 

kapitalizma” 26 u kojem biomedicinski establišment (i dalje) uspijeva 

subordinirati te potom pasivizirati, tj. marginalizirati svaki modalitet liječenja 

koji ne udovoljava strogom kriteriju – je li ili nije usuglašen, odnosno sumjerljiv s 

biomedicinskom paradigmom 27 , Cant i Sharma označavaju pojmovnom sintagmom 

“novi medicinski pluralizam” (Cant; Sharma, 1999.). Njihovo korištenje pridjeva 

“‘novi’ je hotimično: to nije zato jer je medicinski pluralizam nova pojava – upravo 

suprotno, ‘medicinski pluralizam’ je (u globalnim terminima 28 ) prije normalno nego 

iznimno stanje stvari, i (u historijskim terminima), on čak nije ni novi fenomen 

u zapadnim zemljama” (Scambler, 2002.:131). Za medicinski pluralizam koji se 

javlja u zapadnim zemljama koristi se pridjev “novi” samo zato jer se on “‘značajno 

razlikuje od ‘predmodernog’ oblika pluralizma’. Riječ je o pluralizmu u kojem 

biomedicina i dalje ima dominantnu poziciju i još uvijek igra značajnu ulogu u 

procesu u kojem ‘različite terapije dobivaju različit stupanj legitimiteta’” (Scambler, 

2002.:131). Izraz “novi medicinski pluralizam” atribuira se, prije svega, novoj 

taktici sukobljavanja biomedicine s alternativnim modalitetima liječenja. Naime, 

zbog novonastale konfiguracije odnosa biomedicine s državom, s jedne strane, te 

s javnošću, s druge strane, biomedicina je prinuđena “taktiku izravnog suprotstavljanja” 

alternativnoj medicini zamijeniti različitim stupnjevima “kooptiranja” (Saks, 

1995.) alternativne medicine. Drugim riječima, dominantna pozicija biomedicine 

potvrđuje se upravo u tome što ona dopušta asimilaciju ili kooptiranje alternativne 

medicine, tj. brojne dodatke i “artikulacije i ad hoc modifikacije” (Kuhn, 1999.:90) 

svoje paradigme ne dovodeći pritom ni u jednom trenutku u pitanje vlastitu “čvrstu 

jezgru”. Iako provjeravanje alternativne medicine putem “slučajnih kliničkih istraživanja, 

jednim dijelom, treba shvatiti kao potvrdu da alternativna medicina ‘djeluje’ 

prije nego postane sastavni dio javne usluge”, u osnovi se radi o političkoj borbi 

26 Riječ je o društvima u kojima država “ukida svoj intervencionizam i potiče deregulaciju 

gotovo svake pore društvenog života” (Scambler, 2002.). 

27 Neka terapija će se smatrati “alternativnom” i/ili “komplementarnom samo ukoliko je 

zahtjev za njezinom upotrebom “široko prihvaćen od strane praktičara koji djeluju unutar 

biomedicinskog establišmenta” (Bakx, 1991.:25). 

28 O globalnom značenje alternativne medicine na najbolji se način dade iščitati iz naredne 

preporuke WHO-a: “substancijalna rezerva ‘neortodoksnog’ medicinskog osoblja treba 

se podstaknuti kako bi se primarna zdravstvena zaštita osigurala milijunima ljudi” (Bakx, 

1991.:20). 


157


biomedicine za uspostavu kontrole nad alternativnim terapijama, koje u novonastalim 

okolnostima predstavljaju ozbiljnu prijetnju njezinoj dugotrajnoj hegemoniji 

u zapadnim zemljama” (Barry, 2005.:2647). Na temelju dosadašnjih analiza možemo 

ustvrditi da unatoč sve većoj popularnosti alternativnih modaliteta liječenja, te 

trenda profesionalizacije nekih od njih, alternativni terapeutski modaliteti ne mogu 

postati značajan izvor zdravstvene zaštite, tj. ne mogu ishoditi sebi ravnopravno 

mjesto (a kamoli postati “mainstream”) unutar formalnog zdravstveno-zaštitnog 

sustava sadašnjih razvijenih zemalja. 

B. Medicina temeljena na dokazima – teška mjera ne samo za alternativnu medicinu već 

i za samu biomedicinu 

Medicina temeljena na dokazima pokazuje se ograničenom i nedostatnom mjerom 

ne samo u procjenjivanju terapeutske vrijednosti alternativnih modaliteta liječenja, 

već i u procjenjivanju terapeutske učinkovitosti same biomedicine. Socijalne 

znanosti nas, naime, upozoravaju kako nema dokaza da takva medicina “stvarno 

dovodi do bolesnikovog boljitka, a osim toga, postoji opravdana sumnja da podučavanje 

kliničara principima medicine temeljene na dokazima, u njihovoj sadašnjoj 

formi, stvarno koristi bolesnicima” (Dobbie et al., 2000.:1184). 

“Rođenje” medicine u kojoj se sve više ustobočuju dokazi ima, naime, za posljedicu 

eliminiranje svekolikog iskustva svijeta života, a to znači da se “dijagnoze 

zasnovane na ‘subjektivnom’ dojmu 29 , kako pacijenta s njegovim osjetilima, tako 

i liječnika s njegovim zapažanjima, zamjenjuju dokazima dobivenim pomoću 

laboratorijskih postupaka, mehaničkih i elektronskih uređaja” (Ritzer, 1999.:128). 

Naime, povećavanjem broja dokaza, bolje rečeno, pukim nagomilavanjem dokaza, 

medicina samo stvara privid da ima mnogo toga novoga za reći o bolestima – zapravo 

se radi o tome da ona i dalje barata “s istim svežnjem činjenica kao i ranije” 

jer ih ne postavlja u “drugačiji okvir” (Kuhn, 1999.). Pukim povećanjem dokaza, 

naime, liječnikovo djelovanje pretvara se u “pogon”, a to “samo još više uništava 

mogućnost prave liječničke djelatnosti. Onaj koji je doista bolestan moći će se sve 

manje pouzdati u temeljitost, razboritost i jasnoću prema njemu od strane jednog 

jedinog i njemu kao cjelini posvećenog pravog liječnika” (Jaspers, 1998.:66). Za- 


158 

29 Za razliku od ortodoksne medicine, u alternativnoj medicini objektivno i subjektivno 

tako su isprepleteni da ih je nemoguće odvojiti jedno od drugog. Zanimljivo je da se, sve 

od doba skolastike, pojmovi “subjektivno” i “objektivno” koriste izmjenično. U današnjoj 

upotrebi, međutim, ističu Lyng and Franks, “riječ ‘subjektivno’ postaje oznaka za onoga tko 

proživljava, misli ili osjeća kao suprotnost prema objektu koji netko proživljava, misli, osjeća... 

Čudno je da za najvitalniju, najdinamičniju silu u svijetu, ne pronalazimo bolju riječ od 

subjektivno, pasiv particip! Kako to da od riječi ‘subjekt’, koji označava sveukupno znanje 

i iskustvo, izvodimo pridjev ‘subjektivno’, definirano kao iluzorno, nezbiljsko, arbitrarno i 

prejudicirano? I kako, na temelju onoga što je očigledno pogrešna devalvacija subjektivnog, 

dolazimo do naše više procjene onoga što se popularno zove objektivno, ili, što je ista 

stvar, onoga što korespondira s nečim realnim” (Lyng and Franks, 2002.:58).


govarači koncepta medicine temeljene na dokazima oglušuju se na dobro poznato 

upozorenje – “nada da će se neki organizam moći shvatiti iz samih fizikalno-kemijskih 

načela, nije se dosada obistinila. Sigurno je, da se svagdje u organskom mogu 

prepoznati fizikalna i kemijska zbivanja. No ona sama ne dostaju za shvaćanje 

organizma u njegovoj totalnoj funkciji. Štoviše, čini se da problem organskoga leži 

u višem pojmovnom sloju, nego znanstveni konstrukcioni pojmovi fizike i kemije” 

(Spranger, 1942.:24). 

Dosadašnje analize se, jasno, ne smiju shvatiti kao pokušaj diskreditacije pojma 

slučajnih kontrolnih ispitivanja. “U svojoj najčišćoj ideološkoj formi, koncept koji 

bolesniku nudi samo terapeutske intervencije koje dokazano djeluju, neupitno je 

razborit i moralno ispravan. Problem leži u nesavršenosti slučajnih kontrolnih istraživanja 

kao arbitra u procjenjivanju ‘što djeluje’ budući da oni mjere pogrešne stvari 

ili pogrešnu populaciju. Stvarni svijet klinike razlikuje se od istraživačkog laboratorija. 

Biti samo ‘zlatni standard’ nije dovoljno – to je još uvijek nesavršeno oruđe. 

Čak i najelegantnije planirano ispitivanje sa statistički značajnim uzorkom obično 

mjeri samo sporedne simptome i terapeutske učinke (one koje su kratkotrajne i 

koje je najlakše mjeriti)” (Barry, 2005.). Gotovo je nemoguće iscrpno navoditi sve 

primjere koji dokazuju da primjena znanstveno konstruiranih dokaza još manje 

ima smisla u prosudbi dijagnostičke i terapeutske vrijednosti alternativne medicine. 

Upravo stoga ćemo, za potrebe naše analize, bitno ograničeni domet metodologije 

randomiziranih kontrolnih ispitivanja primijenjene na alternativnu medicinu, 

prikazati tek na jednom primjeru – homeopatiji. Medicina temeljena na dokazima 

koristi redukcionističku metodologiju koja “odražava biomedicinsku okrenutost 

prema ‘zdravstveno-zaštitnim tehnologijama’ (terminologija sama po sebi označava 

razdvajanje tretmana na ljude koji se liječe od ljudi koji ih liječe od okolnosti 

u kojima se liječenje provodi). U slučaju homeopatije, terapeutski učinak ne leži 

unutar homepatskog lijeka, nego u energetskom sistemu koji obuhvaća bolesnika, 

lijek, izlječitelja i kontekst u kojem se liječenje provodi” (Barry, 2005.). Prema tome, 

randomizirana klinička istraživanja obično izostavljaju mjerenje važnih elemenata 

onoga ‘što djeluje’ u alternativnoj medicini koja često djeluje na različit način od 

biomedicinskih lijekova” (Barry, 2005.). Drugim riječima, znanstveno konstruirani 

dokazi za učinkovitost alternativne terapije mogu biti prihvatljivi i primjenjivi samo 

ukoliko se alternativna terapija denaturalizira, tj. pretvori u medikaliziranu verziju. 

Takvu vrstu provjeravanja alternativne medicine od strane biomedicine, koja 

alternativnu medicinu u konačnici “odvajaju od njezinih korijena i strmoglavljuju 

u tehničko gospodarski svijet i praznu intelektualnost” (Jaspers, 1998.:82–83), s 

pravom se sagledava kao “dio normalizacije ili domestikacije alternativne medicine 

u zapadni svijet” (Fadlon, 2004.). 

Antropološka istraživanja o tome “‘što djeluje’ u alternativnoj medicini uključuju, 

naime, koncepte kao što su transcendentno, transformirajuća iskustva; changing lived-body 

experience; gaining of meaning” (Barry, 2005.). Jednako tako, alternativna 

medicina nudi “osjećaj osobne kontrole ili djelovanja koji uključuje tri različita 

oblika: “trijumf volje”, “pronalaženje unutarnjeg ‘ja’ putem spiritualnih sredstava”, 

“mentalno liječenje” (Bishop i Yardly, 2004.). A zar sve navedeno nisu “ljudska 

svojstva” koja bi, u terapeutskom procesu, neizostavno valjalo priznati? 


159


5. Zaključak 

Nedvojbeno je da svojom normativnošću, znanstvena racionalnost na bitan način 

određuje (i) duh postmoderne. Upravo od takve kulture i “potječe ‘agresivnost’ 

moderne znanosti koja ustrajno želi jednom metodom postati gospodar svojega 

objekta” (Gadamer, 2000.:72) U slučaju moderne medicinske znanosti ulogu te 

“jedne metode” u posljednje vrijeme u potpunosti preuzima “medicina utemeljena 

na dokazima”. Riječ je o znanstvenoj koncepciji objektivnih, apstraktno-izolirajućih, 

empirijskih dokaza do kojih se dolazi isključivo na temelju sistematskih i 

metodološki strogih kliničkih istraživanja. 

U kompleksnoj konstelaciji najrazličitijih modaliteta liječenja na suvremenom 

medicinskom tržištu razvijenih zemalja, politički establišment privilegira upravo 

biomedicinu utemeljenu na dokazima zato jer u njoj, prije svega, prepoznaje najpogodniju 

paradigmu uz pomoć koje može osigurati racionalizaciju kompleksnog 

zdravstveno-zaštitnog sustava i istovremeno povećati terapeutsku učinkovitost i 

sigurnost pacijenata. Budući da se terapeutski učinak alternativnih modaliteta liječenja 

mjeri isključivo u granicama znanosti kojima takvi modaliteti, po definiciji 

ne mogu u potpunosti udovoljiti, razvidno je da takva vrsta dokaza predstavlja, 

prije svega bitni, sastavni dio biomedicinske profesionalne ideologije kojom ona 

pokušava sačuvati i učvrstiti svoju privilegiranu poziciju ne samo u odnosu na 

javnost/laike, već i u odnosu na državni establišment i ostale profesionalne grupacije. 

Za razliku od predmodernog tipa medicinskog pluralizma u kojem postoji ravnopravna 

distribucija moći među kognitivno disonantnim medicinskim kulturama, 

u postmoderni biomedicinski establišment (uz svesrdno sekundiranje države) i 

dalje uspijeva subordinirati te potom posve pasivizirati, tj. marginalizirati, svaki 

modalitet liječenja koji ne udovoljava strogom kriteriju je li usuglašen, odnosno 

sumjerljiv s biomedicinskom paradigmom. To, drugim riječima, znači da alternativne 

modalitete liječenja, zbog njihove “bitne manjkavosti” moramo (opravdano) 

pustiti da i dalje vegetiraju na sporednom kolosijeku sve dok se ne uzmognu 

uzdignuti do statusa stroge znanosti u cjelini zasnovane na “čvrstim” činjenicama 

i dokazima. 


To se specifično stanje koje se uspostavlja na suvremenom medicinskom tržištu 

“dezorganiziranog” kapitalizma, u kojem se nije zbio opoziv metodske racionalnosti, 

naziva “novi” medicinski pluralizam. Unatoč tome što postmoderna na svakom 

koraku deklamira svoju tobožnju sklonost pluralizmu, otvorenost biomedicine za 

suradnju s alternativnim modalitetima liječenja valja, prije svega, shvatiti kao politički 

motiviranu strategiju kojom biomedicina nastoji držati pod kontrolom potencijalnu 

opasnost koju joj, u kategorijama moći, zarade i statusa, predstavlja 

alternativna medicina. Govoreći jezikom teorije socijalnog zatvaranja, ekonomskopolitičko 

i konceptualno sukobljavanje biomedicine s alternativnim modalitetima 

liječenja u postmoderni ne jenjava, nego se zaoštava. 

160


Literatura 

1. Andrews, G. (2003). Private complementary medicine and older people: service use 

and user empowerment. Aging and Society, 22:343–368. 

2. Bakx, K. (1991). The ‘eclipse’ of folk medicine in western society. Sociology of Health 

& Illness. 13(1):20–38. 

3. Barry, C. A. (2005). The role of evidence in alternative medicine: Contrasting biomedical 

and anthropological approaches. Social Science & Medicine, 62 (11):2646–2657. 

4. Berger, P. L.; Luckmann, T. (1992). Socijalna konstrukcija zbilje. Zagreb: Naprijed. 

5. Bilton, T.; Bonnett, K.; Jones, P.; Skinner, D.; Stanworth, M.; Webster, A. (1997). Introductory 

sociology. Third Edition. MacMillan Press LTD. 

6. Bishop, F. L.; Yardley, L. (2004). Constructioning agency in treatment decisions: Negotiating 

responsibility in cancer. Health, 8 (4):465–482. 

7. Busch, M. (2004). Complementary and alternative medicine: whose responsibility? Patient 

Education and Counseling, 53:1–3. 

8. Cant, S.; Sharma, U. (1999). A New Alternative Pluralism? Alternative Medicine, Doctors, 

Patient and the State. London: UCL Press. 

9. Cant, S.; Sharma U. (2003). Alternative Health Practice and Systems. In: Gary L. Albrecht; 

Ray Fitzpatrick and Susan C. Scrimshow (Ed.). The Handbook of Social Studies in 

Health and Medicine. London, Thousand Oaks, New Delhi: SAGE Publications. 

10. Dobbie, A.; Schneider, F.; Anderson, A. D.; Littlefield, J. (2000). What evidence supports 

teaching evidence-based medicine? Academic Medicine, 75 (12):1184–1185. 

11. Fadlon, J. (2004). Unrest in Utopia: Israeli patients’ dissatisfaction with non-conventional 

medicine. Social Science & Medicine, 58 (12):2421–2429. 

12. Filc, D. (2004). The medical text: between biomedicine and hegemony. Social Science 

& Medicine, 59 (6):1275–1285. 

13. Foucault, M. (1975). The Birth of the Clinic: Archaeology of Medical Perception, New 

York: Vintage Books. 

14. Fournier, V. (2002). Amateurism, quackery and professional conduct. The constitution 

of ‘proper’ aromatherapy practice. In: Mike Dent and Stephen Whitehead (Ed.). Managing 

Professional Identities. Knowledge, performativity and the ‘new’ professional. 

London and New York: Routledge. 

15. Freidson, E. (1986). Professional Powers: A Study of the Institutionalization of Formal 

Knowledge. Chicago: University of Chicago Press. 

16. Fulder, S. (1996). The Handbook of Alternative and Complementary Medicine, 3 rd edn. 

Oxford: Oxford University Press. 

17. Gadamer, G. H. (1977). Jezik i razumijevanje. U: Gadamer; Horman; Eggers. Učenje i 

razumijevanje govora. Društvo i jezik na prijelomu. Zagreb: Biblioteka; 21. 

18. Gadamer, G. H. (2000). Početak filozofije. Zagreb: Biblioteka Scopus. 

19. Gehlen, A. (1986). Ka sistematici antropologije. U: Zbornik: Filozofija modernog doba. 

Filozofska antropologija. Sarajevo: Veselin Masleša. 

20. Giveon, S. M.; Liberman N.; Klang, S.; Kahan, E. (2004). Are people who use “natural 

drugs” aware of their potentially harmful side effects and reporting to family physician? 

Patient Education and Counseling, 53:5–11. 

21. Green, J.; Thorogood, N. (1998). Analysing health policy: A sociological approach. London, 

New York: Longman. 

22. Haralambos, M.; Holborn, M. (2002). Sociologija. Teme i perspektive. Zagreb: Golden 

marketing. 

23. Harris, M. I.; Kingston, R. L.; Rodriguez, R.; Choudary V. (2006). Attitudes Towards 

Complementary and Alternative Medicine Among Pharmacy Faculty and Students. 

American Journal of Pharmaceutical Education, 70:6. 


161



24. Jackson, S.; Scambler, G. (2007). Perceptions of evidence-based medicine: traditional 

acupuncturists in the UK and resistance to biomedical modes of evaluation. Sociology 

of Health and Illness, 29 (3):412–429. 

25. Jaspers, K. (1998). Duhovna situacija vremena. Zagreb: Matica hrvatska. 

26. Josefek, K. (2000). Alternative medicine’s roadmap to the mainstream. American Journal 

of Law and Medicine, 26 (2-3):295–311. 

27. Kuhn, T. S. (1999). Struktura znanstvenih revolucija. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk 

i Hrvatsko sociološko društvo. 

28. Little, M.; Jordens, C. F. C.; McGrath, C.; Montgomery, K.; Kerridge, I.; Carter, S. M. 

(2007). Pragmatic pluralism: Mutual tolerance of contested understanding between 

ortodox and alternative practitioners in autologous stem cell transplantation. Social 

Science & Medicine, 64 (7):1512–1523. 

29. Lloyd, P.; Lupton, D.; Wiesner, D.; Hasleton, S. (1993). Socio-demografic characteristics 

and reasons for choosing natural therapy: an exploratory study of patients resident in 

Sydney. Australian Journal of Public Health, 17 (2):135–144. 

30. Lyng, S.; Franks, D. D. (2002). Sociology and the Real World. Rowan & Littlefield Publishers, 

Inc. 

31. Lyotard, J. F. (2005). Postmoderno stanje. Izvještaj o znanju. Zagreb: Ibis – grafika. 

32. Marušić, M. i sur. (2004). Uvod u znanstveni rad u medicini. Zagreb: Medicinska naklada. 

33. Mumford, L. (1986). Mit o mašini. II dio. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. 

34. Navarro, V. (1978). Class struggle, the State and Medicine. London: Martin Robertson. 

35. Nietzsche, F. (1999). Antikrist. Zagreb: Biblioteka Sapiens, Izvori. 

36. Nietzsche, F. (2001). Geneologija morala. Nova Pazova: Bonart. 

37. Nordström, K. A.; Ridderståle, J. (2002). Funky Business. Kapital pleše samo s darovitima. 

Zagreb: Differo. 

38. O’Reilly, P. (2000). Health Care Practitioners: an Ontario Case Study in Policy Making. 

University of Toronto Press. 

39. Riley C. J. (2001). Rising Life Expectancy. A Global History. Cambridge: University 

Press. 

40. Ritzer, G. (1999). Mekdonaldizacija društva. Istraživanje mijenjajućeg karaktera suvremenog 

društva. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. 

41. Rogers, S. W. (1991). Explaining Health and Illness. An Exploration of Diversity. Harvester/Wheatsheaf. 

42. Saks, M. (1994). The alternatives to medicine. In: J. Gabe; D. Kelleher and G. Williams 

(Eds.). Challenging Medicine. pp: 84–103. London: Routledge. 

43. Saks, M. (1995). Professions and the Public Interest: Medical Power, Altruism and Alternative 

Medicine. London: Routledge. 

44. Saks, M. (1996). From quackery to complementary medicine. The shifting boundaries 

between ortodox and unortodox medical knowledge. In: U. Sharma and S. Cant (Eds.). 

Complementary Medicine: Knowledge in Practice. London: Free Association Books. 

45. Sartre, J. P. (1984). Kritika dijalektičkog uma. Beograd: Nolit. 

46. Scambler, G. (2002). Health and social change. A critical Theory. Buckingham, Philadelphia: 

Open University Press. 

47. Schneirov, M.; Gezcik, J. D. (2002). Alternative health and the challenges of institutionalization. 

Health, 6 (2):201–220. 

48. Sharma, U. M. (1990). Using Alternative Therapies: Marginal Medicine and Central 

Concerns. In: Abbott, P. and Payne, G. (Eds.). New Directions in the Sociology of Health. 

The Falmer Press. In conjuction with the British Sociological Association. 

49. Sharma, U. (1996). Using complementary therapies: a challenge to orthodox medicine? 

In: Williams, S. J. and Calnan, M. (Eds.). Modern medicine. Lay perspectives and experiences. 

London and New York: Routledge. 

162


50. Sointu, E. (2006). The search for wellbeing in alternative and complementary health 

practices. Sociology of Health & Illness, 28 (3):330–349. 

51. Spranger, E. (1942). Oblici života. Duhovno-znanstvena psihologija i etika. Zagreb: 

Matica hrvatska. 

52. Taylor, S.; Field, D. (2003). Sociology of Health and Health Care. Third Edition. Blackwell 

Publishing. 

53. Timmermans, S.; Kolker, E. (2004). Evidence-based medicine and the reconfiguration 

of medical knowledge. Journal of Health and Social Behavior, 45. Extra Issue: 

177–193. 

54. Waring, J. (2007). Adaptive regulation or governmentality: patient safety and the changing 

regulation of medicine. Sociology of Health and Illness, 29 (2). 

55. Wisser, R. (1988). Nagađanja o boli, bolesti i ljudskom bitku. Filozofska istraživanja, 

4:1089–1360. 

56. Wright, P. (1992). Astrology in Seventeenth Century England. In: M. Saks (Ed.). Alternative 

Medicine in Britain. Oxford: Clarendon Press. 


163


Preliminary note 

Živka Staničić 

Faculty of Pharmacy and Biochemistry, Zagreb 

e-mail: zstanicic@pharma.hr 

Post-modern type of medical pluralism: alternative medical treatments on 

contemporary medical market 

Abstract 

An increasing number of alternative medical treatments on the medical market of modern 

developed countries raises a few questions. Why have alternative medical treatments lately 

taken up geographical as well as socio-cultural space which has been absolutely dominated 

by academic or orthodox medicine ever since mid-19th century? Does the constantly increasing 

number of non-biomedical treatment options on the medical market of developed 

countries mean the abolition of biomedical hegemony and the establishment of genuine 

medical pluralism? How much space exactly can different alternative treatments fill, i.e. in 

view of their increasing popularity and legitimacy, can they become “mainstream” within 

the formal medical care system of developed western countries? 

Trying to answer all these questions, the article looks closely at socio-cultural, political and 

economic structural changes in post-modern society which create ideal conditions for alternative 

medical options to flourish. People are obsessed with their health/body, there are 

new social/health campaigns, new liberal health care patterns, therapeutic inefficiency of 

biomedicine and an increasing number of iatrogenic diseases generated by its mechanistic 

and reductionistic approach. 

Contrary to the conventional and generally accepted belief about genuine medical pluralism, 

the article shows plenty of evidence that, in spite of the exponential growth of alternative 

medicine in post-modern society, biomedical treatments still dominate the contemporary 

medical market. 


Key words: alternative medicine increase, early medical pluralism, doctors’ 

professionalism, “new” medical pluralism, medicine based on evidence. 

Received on: September 2007 

Accepted on: October 2007 

164

UDK 681.3.06/.07:316.344 

Izvorni znanstveni rad 

Digitalna nejednakost 

Branimir Krištofić 

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska 

e-mail: kristof@idi.hr 

SAŽETAK U tekstu se analizira proširenost informacijsko-komunikacijske tehnologije, 

na globalnoj razini prema podacima International Telecommunication Uniona, a 

u Hrvatskoj prema podacima terenskog empirijskog istraživanja koje je 2004. godine 

proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, na reprezentativnom uzorku 

punoljetnog stanovništva RH. S obzirom na raširenost telefona, mobitela i interneta, 

Hrvatska je u evropskom prosjeku, a zaostaje brojem osobnih računala na sto 

stanovnika. U Hrvatskoj su najjači prediktori digitalne nejednakosti obrazovanje i 

prihod kućanstva, odnosno, osobna primanja ispitanika. Korisnici interneta bolje su 

obrazovani i imaju viša primanja od onih ispitanika koji nikada ne koriste internet. 

Statistički značajne razlike utvrđene su i s obzirom na dob i mjesto stanovanja dok 

su male razlike kad je riječ o spolu. Korisnici interneta mladi su ljudi, pretežno 

žive u gradovima, a među njima je nešto više muškaraca, nego žena. Utvrđena je i 

razlika s obzirom na broj članova kućanstva. Internet se najviše koristi u obiteljima 

koje imaju četiri ili tri člana. Pokazano je da se digitalna nejednakost veže uz već 

postojeće društvene nejednakosti. Stoga se digitalni jaz, kao bitni oblik nejednakosti 

informacijskog doba (Castells), ne može preskočiti, nego se smanjuje u mjeri u kojoj 

se smanjuju društvene nejednakosti. 

Ključne riječi: digitalna podijeljenost, digitalna nejednakost, društvene nejednakosti, 

internet, informacijsko doba, Manuel Castells. 

Primljeno: listopad 2007. 


1. Uvod 

“Da znam s internetom, ne bih bila tu! Što oni znaju imam li koga mlađega da zna 

s kompjutorima, žestila se starija gospođa čekajući da se nakon dva sata na zaslonu 

pokaže njezin broj.” Citirana rečenica je iz reportaže o zagrebačkoj gruntovnici u 

kojoj je i nakon digitalizacije zemljišnih knjiga gužva velika i redovi dugi, pa ljudi 

“gube živce” i glasno protestiraju. Oni koji znaju s internetom drže da je digitalizacija 

zemljišnih knjiga “poboljšala stanje” i omogućila da svatko “može vidjeti u kojoj 

je fazi predmet, a bilo bi još bolje kad bi referenti odgovarali na e-mailove”. Na 




165


stranici do spomenute reportaže objavljena je mala vijest da Grad Rijeka organizira 

besplatni informatički tečaj za odrasle, točnije “za umirovljenike i kućanice starije 

od 50 godina, te za umirovljene hrvatske branitelje i građane s posebnim potrebama” 

(Novi list, 2. 4. 2007.:12/13). Grupe za koje se tečaj organizira očito se smatra 

“digitalno ugroženima” pa im treba pomoć u snalaženju s novim tehnologijama. 


Miroslav Kovačić, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za e-Hrvatsku, najavljuje 

nova “čuda” koja očekuju građane. Do kraja 2009. godine osobna iskaznica 

moći će se dobiti putem interneta. Poslije 2010. preglede kod liječnika specijaliste 

zakazivat ćemo putem interneta, liste čekanja bit će transparentne, recepti 

za lijekove bit će u elektronskom obliku. Informatizacijom zdravstva kontrolirat 

će se troškovi pa će se napokon “moći jasno vidjeti na što se troši toliki novac u 

zdravstvu”. Kad je riječ o sudstvu predmeti će se “kompjutorski dodjeljivati sucima 

pa više neće biti namještanja sudskih postupaka”. I hrvatski premijer smatra da je 

projekt e-Hrvatska, pored boljitaka koje donosi građanima, i “način borbe protiv 

birokracije, a time i korupcije” (Sanader, 2007.:29). Informatizacijom državne uprave 

nitko od zaposlenih u upravi neće izgubiti posao, nego će biti raspoređeni na 

nova radna mjesta. S građanima će se više komunicirati telefonom, internetom i 

putem e-maila pa će se tako, smatra Kovačić, “riješiti i veliki psihološki problemi 

svih tijela državne uprave koji su, kako kaže, ljudima nerijetko odbojni, najčešće 

zbog neljubaznosti službenika”. Što se tiče informatizacije, najviše je učinjeno u 

školstvu. Studenti “imaju svoju karticu kojom prijavljuju ispite, idu u menzu, peru 

odjeću ...”. Svaka škola “ima osposobljenu informatičku radionicu, svako dijete 

može imati svoj e-mail, a škole mogu izrađivati i svoju web-stranicu”. No, unatoč 

svemu tomu istraživanja pokazuju da više od polovice učenika u Zagrebu i velikim 

gradovima u školi nikada ne koristi računalo (Batarelo; Marušić, 2006.:207). 

Kovačić smatra da “nije toliko teško osposobiti uslugu koliko natjerati ljude da se 

njome koriste. (...) Ljudi naime imaju nepotreban strah od kompjutora, misle da 

će nešto pokvariti ako stisnu krivu tipku, što naravno nije točno. Taj strah treba 

prevladati informacijom i edukacijom” (Nacional.hr, 26. 7. 2007.). Pero Lučin, prorektor 

Sveučilišta u Rijeci i član skupine za vođenje pregovora s EU-om, razmišlja 

o budućnosti školstva i najavljuje generaciju koja se sigurno ne boji računala. Stiže 

“generacija ‘Y’ kojoj je jedna od najbitnijih karakteristika upravljanje protokom 

informacija. Mladi ljudi koji sjede za računalom i u isto vrijeme mogu obavljati 

nekoliko poslova, komunicirati, slušati glazbu, učiti matematiku, nemaju nikakav 

poremećaj, kao što se može čuti. (...) Generaciju ‘Y’ ne zanima kako funkcionira 

tehnologija, oni žele što brži pristup mreži”. Prema Lučinu, za tu generaciju “škole 

se moraju pripremiti za školska razdoblja od četiri sata, a ne od 45 minuta, interdisciplinarne 

pristupe, rad u grupama od 90 do 120 učenika...” (Novi list, 2. 4. 

2007.:12/13). 

Imate li pristup internetu, citirane članke možete pročitati i na ekranu svog računala. 

Gospođa iz zagrebačke gruntovnice i vi nalazite se na različitim stranama digitalnog 

jaza. Upravo mogućnost pristupa internetu određuje digitalnu nejednakost, 

digitalnu podijeljenost ili digitalni jaz. Ljudi se dijele na one koji taj pristup imaju 

i one koji ga nemaju. No, problem prevladavanja jaza nije samo u savladavanju 

166

B. Krištofić: Digitalna nejednakost 

straha. “Razlikovanje onih koji imaju i onih koji nemaju pristup internetu dodaje 

još jednu temeljnu podjelu već postojećim izvorima nejednakosti i društvene isključenosti 

u složenoj interakciji koja, čini se, povećava prazninu između obećanja 

informacijskog doba i njegove sive realnosti za većinu ljudi širom svijeta” (Castells, 

2003.a:271). S 21. stoljećem, po Castellsu, zakoračili smo u novo informacijsko doba 

i novo umreženo društvo (Castells, 2000.a; 2000.b; 2003.b). Genezu tog novog 

društva Castells vidi u procesima koji su se odvijali šezdesetih i sedamdesetih 

godina prošlog stoljeća: informacijskoj revoluciji, ekonomskoj krizi kapitalizma i 

socijalizma, kao i bujanju novih društvenih pokreta. No, najvažnije mjesto ipak 

pripada informacijskoj revoluciji koja je, po Castellsu, omogućila restrukturiranje 

kapitalizma i dovela do propasti socijalizma. Sovjetski Savez propustio je revoluciju 

informacijskih tehnologija što se na koncu pokazalo “glavnim čimbenikom njegova 

pada” (Castells, 2003.b:47). Zanimljivo je da rušenje Berlinskog zida kao simbolički 

početak kraja socijalizma i uspostavljanje World Wide Weba kao simboličkog 

početka brzog širenja interneta padaju u istu 1989. godinu” (Norris, 2000.: Chapter 

1, 1). Ta dva događaja svakako su pogodovala da informacijska tehnologija postane 

“neophodno sredstvo za učinkovitu provedbu procesa društveno-ekonomskog 

restrukturiranja. Imala je osobito važnu ulogu u razvoju umrežavanja kojemu je 

omogućila da postane dinamičan samošireći oblik organizacije ljudskih aktivnosti. 

Ta vladajuća logika umrežavanja preobrazila je sva područja društvenog i ekonomskog 

života” (Castells, 2003.b:360–361). Zadatak je sociologa da analiziraju i ljudima 

objašnjavaju nove društvene procese kako ne bi došlo do blokade promjena 

i izgubio se “izvanredan potencijal sadržan u vrijednostima i tehnologiji informacijskog 

doba” (Castells, 2000.b:693). Iz te perspektive digitalna nejednakost jedan 

je od ključnih problema suvremenog društva. Kritičari koji nisu suglasni s tezom 

da živimo u posve novom informacijskom dobu (Webster, 2002.) ili smatraju da 

je najslabija točka Castellsove konceptualizacije informacijskog društva kauzalna 

logika koja iz “vladajuće logike umrežavanja” izvodi sve društvene promjene (van 

Dijk, 1999.) ne negiraju promjene, nego ih drukčije tumače. Zadatak ovog teksta 

nije raspravljati o konceptu informacijskog doba ili umreženog društva, nego na 

podacima prikupljenim empirijskim istraživanjima vidjeti kako Hrvatska s obzirom 

na promjene o kojima je riječ stoji u usporedbi s drugim zemljama, te koliko su te 

promjene prisutne u Hrvatskoj. Nadalje, intencija je vidjeti i koje su razlike među 

društvenim grupama s obzirom na dostupnost i prihvaćanje informacijsko-komunikacijske 

tehnologije. 

2. Globalna digitalna nejednakost 

Kada se pogleda karta svijeta na kojoj su zemlje obojene tonovima od crne do 

bijele boje prema postotku “on-line” populacije, crne se Australija i Novi Zeland, 

Sjeverna Amerika i sjever Evrope. Sve ostalo su tonovi sive s velikim bjelinama 

naročito u Africi i Aziji (Castells, 2003.:232). Osim broja korisnika interneta (na 

koje se odnosi spomenuta karta) u tablici 1. prikazani su i podaci Internacionalne 

telekomunikacijske unije (ITU) o broju (na 100 stanovnika) pretplatnika klasičnih 

telefonskih linija i mobitela, te broju instaliranih osobnih računala. 


167


Iz podataka je jasno vidljivo koliko su “obećanja informacijskog doba” za dobar dio 

svjetske populacije još uvijek nedostupna. Prva komercijalna telefonska linija putem 

koje su pretplatnici mogli čuti jedan drugoga na udaljenost do dvadeset milja uspostavljena 

je u New Havenu 28. siječnja 1878. godine (Hannemyr, 2003.:113). Tako 

je prije gotovo 130 godina telefon postao prvo komercijalno tehnološko sredstvo 

komunikacije na daljinu. Podaci pokazuju kako pretplatnici klasičnih telefonskih 

linija 2005. godine jedva da prelaze polovicu svjetske populacije, a klasični telefon 

još je uvijek osnovna infrastruktura širenja interneta i time prodiranja umreženog 

društva. U Africi samo pet zemalja ima više od 50 pretplatnika na 100 stanovnika 

(Sejšeli, Južna Afrika, Mauricijus, Tunis i Bocvana). Najveći GDP per capita u Africi 

ima Ekvatorijalna Gvineja, no tek dvadeset i jednog telefonskog pretplatnika na 

100 stanovnika. Libija ima gotovo dva puta veći GDP od Tunisa i četiri puta manje 

telefonskih pretplatnika, te preko pet puta manje pretplatnika od Južne Afrike od 

koje ima tek neznatno manji GDP per capita u američkim dolarima. 

Tablica 1. 

Informacijsko-komunikacijska tehnologija u svijetu 

Na 100 

stanovnika 

AFRIKA 18.48 

AMERIKE 86.14 

AZIJA 38.45 

EVROPA 125.12 

OCEANIJA 106.55 

Telefonskih 

pretplatnika 

Mobitel – 

pretplatnika 

Instaliranih 

PC-a 

Korisnika interneta 

97.21 

71.60 

36.31 

27.99 max 

15.34 

2.20 

3.74 

1.32 0.53 0.07 0.19 min 

173.08 

135.11 

76.22 

67.89 max 

53.04 

35.33 

34.23 

6.58 1.20 1.57 1.69 min 

177.41 

123.74 

73.40 

68.35 max 

22.98 

6.36 

9.64 

1.27 0.34 0.28 0.06 min 

207.41 

154.83 

86.18 

87.76 max 

83.55 

30.69 

32.02 

48.02 37.04 3.89 6.01 min 

141.60 

91.39 

68.90 

70.40 max 

68.78 

50.46 

53.21 

2.36 0.72 1.89 0.84 min 

207.41 

154.83 

86.18 

87.76 max 

SVIJET 53.42 

34.05 

13.36 

15.23 

1.27 0.34 0.07 0.06 min 

HRVATSKA 121.53 80.18 19.07 32.35 

Izvor: International Telecommunication Union, 2005. 


168 

Na dnu su Etiopija i Eritreja sa 146 odnosno 134 US-dolara po stanovniku i 1,32 

odnosno 1,78 telefonskih pretplatnika na 100 stanovnika. Slično je i s pretplatnicima 

mobilnih telefona. Samo francuski departman Réunion, Južna Afrika, Sejšeli, 

Tunis i Mauricijus imaju ih više od 50 posto. Računala i internet za veliku su većinu 

stanovnika afričkih zemalja gotovo nepoznanica. Bolje je stanje u navedenim 

zemljama koje imaju razvijenu telefonsku infrastrukturu, no nema nijedne zemlje 

u kojoj je korisnika interneta više od 30 na 100 stanovnika. 

Obje Amerike telefonskom su mrežom mnogo bolje pokrivene iako jako zaostaju 

Kuba s 8,80 posto i Haiti sa 6,58 posto telefonskih pretplatnika. Ispred najrazvi-


jenijih zemalja, SAD-a i Kanade, male su otočne državice u Karibima (Aruba i 

Antigva i Barbuda) sa 173 odnosno 150 pretplatnika na 100 stanovnika. Najviše 

pretplatnika mobitela na 100 stanovnika imaju Jamajka (105,78) i Antigva i Barbuda 

(105,55), Barbados (76,65), Bermuda (76,63), francuski prekomorski teritoriji 

Martinique (74,78) i Guadeloupe (71,04), a tek potom SAD (71,43). Ispred Kanade 

(52,51), po broju pretplatnika mobitela na 100 stanovnika, niz je zemalja Srednje i 

Južne Amerike, a na začelju su Peru (19,96), Haiti (4,87) i Kuba (1,20). 

No, Kanada i SAD daleko odskaču po broju instaliranih osobnih računala i korisnika 

interneta. Informacijsko doba najgore stoji na Kubi koja ima manje od četiri 

računala i manje od dva korisnika interneta na 100 stanovnika. 

S obzirom na broj telefonskih pretplatnika Aziju predvode Hong Kong, Tajvan i 

Izrael, a mobilnih telefona najviše je, također, u Hong Kongu, te u Makau i Izraelu. 

Na dnu liste je Mijanmar sa svega 1,27 telefonskih i 0,34 pretplatnika mobitela 

na 100 stanovnika. Osobnih računala relativno je najviše u Izraelu (73,40 na 100 

stanovnika), a najmanje u Afganistanu (0,28). Najviše populacije on-line je u Južnoj 

Koreji (68,35%) dok u Mijanmaru na 100 stanovnika dolazi samo 0,06 korisnika 

interneta. Japan, s najvećim GDP-om per capita u Aziji u svim kategorijama stoji 

vrlo visoko, no nijednu ne predvodi. Oceanijom u svim kategorijama dominiraju 

Australija i Novi Zeland, a začelje drži Papua Nova Gvineja. 

Već je iz tablice 1. vidljivo da su u Evropi u usporedbi s drugim kontinentima 

razlike među zemljama najmanje i to naročito u telefoniji. Manje od 50 pretplatnika 

telefona na 100 stanovnika samo je u Albaniji (48,05) i Moldovi (48,02). 

Najviše ih je u Luksemburgu koji je i svjetski rekorder s 207,41 pretplatnika na 

100 stanovnika. Hrvatska je, kao što se vidi iz tablice 1., vrlo blizu prosjeka 

Evrope. Mobiteli su, također, premrežili Evropu. I tu vodi Luksemburg (154,83), 

a slijedi ga Litva (127,10). Manje od 50 pretplatnika mobitela na 100 stanovnika 

je u Albaniji (39,45), Bjelorusiji (42,01), Bosni i Hercegovini (40,81), Moldovi 

(25,92), Monaku (48,76) i Ukrajini (37,04). Hrvatska sa svojih 80 pretplatnika na 

100 stanovnika opet je vrlo blizu prosjeka Evrope i izjednačena je s Francuskom. 

Mnogo veće razlike u Evropi pojavljuju se s obzirom na broj računala i korisnika 

interneta. Najviše osobnih računala na 100 stanovnika je u Švicarskoj (86,18), 

a slijede je Švedska (76,14), Nizozemska (68,47), Danska (65,48) i Luksemburg 

(62,37). Začelje drže Ukrajina (3,89), Srbija i Crna Gora (4,77 – podaci se odnose 

na 2005. godinu dok Crna Gora još nije proglasila samostalnost), Turska (5,13) i 

nova članica EU-a Bugarska (5,94). Hrvatska s 19,07 računala na 100 stanovnika 

zaostaje za prosjekom, no još uvijek je ispred, primjerice, Grčke (8,88), Portugala 

(13,32) ili Malte (16,61) koje od Hrvatske imaju daleko veći GDP per capita. Kada 

je riječ o korisnicima interneta, zanimljivo je da Švicarska, koja ima relativno 

najviše računala ima “samo” 50,93 korisnika interneta na 100 stanovnika i daleko 

je iza Islanda (87,76), Švedske (76,21) i Nizozemske (73,99). Najmanje je korisnika 

interneta u Albaniji (6,01), Makedoniji (7,86) i Ukrajini (9,81). Hrvatska (32,35) je 

točno u prosjeku Evrope, opet bolja od Portugala (28,01) i Grčke (17,99), a izjednačena 

s Maltom (31,73). 


169


Već i ovako letimičan pregled širenja informacijsko-komunikacijskih tehnologija 

pokazuje da je informacijsko doba prije svega stvar razvijenih zemalja, iako veza 

između razvijenosti i proširenosti tehnologije nikako nije linearna. Švedska, primjerice, 

ima samo nešto veći GDP per capita od Francuske, a daleko je nadmašuje 

i relativnim brojem računala i korisnika interneta. Estonija ima gotovo jednako 

korisnika interneta (51,92) kao i Danska (52,55) i šest i pol puta manji GDP per 

capita. Kao važne za širenje informacijsko-komunikacijske tehnologije, istraživanja 

navode i cijenu pristupa internetu, razvijenost infrastrukture, konkurenciju telekomunikacijskih 

servisa, te prosječan životni standard i prosječan stupanj obrazovanja 

u nekoj zemlji (Guillén; Suárez, 2005.:683–684). Politički faktori ponekad igraju 

odlučujuću ulogu. Na Kubi je pristup internetu moguć samo za odabrane na sveučilištu 

i za neka radna mjesta, a individualnog pristupa internetu nema. Slično je i 

u Mijanmaru gdje svaki vlasnik računala mora imati licencu i nema javnog pristupa 

internetu (Guillén; Suárez, 2005.:688). Podaci koje smo naveli pokazuju da Kuba i 

Mijanmar na svojim kontinentima zauzimaju posljednja mjesta u proširenosti informacijsko-komunikacijske 

tehnologije. 

Za Castellsa, informacionalizam je jedini mogući put razvoja, put u informacijsko 

doba. Ako se i uzme u razmatranje “alternativne modele razvoja, manje oslonjene 

na tehnologiju, možda s manjom proizvodnjom i sporijim materijalnim napretkom, 

no bliže povijesti, kulturi i prirodnim uvjetima pojedine države, što bi vjerojatno 

više zadovoljavalo većinu njezinih stanovnika (...) prekasno je da bismo mogli 

dopustiti tu vrstu opuštenih razmatranja. Ekonomija i informacijski sustav koji se 

temelje na internetu (i razvijaju se brzinom interneta) ograničili su puteve razvoja 

na malen broj mogućnosti” (Castells, 2003.a:293–294). Izbora, zapravo, nema. Možemo 

se umrežiti ili propasti. Izneseni podaci pokazuju da su razlike na globalnoj 

razini tolike da je upitno može li se “vladajuća logika umrežavanja” nametnuti većini 

zemalja. Ako gotovo pola svjetske populacije nema pristup telefonu, tada bi iz 

predindustrijskog trebali izravno ući u postindustrijsko, informacijsko doba. “Novi 

model razvoja zahtijeva preskakanje planetarne digitalne podjele” (Castells, 2003. 

a:295). No, takvi su skokovi rijetko, ako i ikako mogući. 

3. Digitalna nejednakost u Hrvatskoj 


170 

Podaci koje ćemo prikazati prikupljeni su terenskim istraživanjem koje je proveo 

Institut za društvena istraživanja u proljeće 2004. godine. Upitnik je sadržavao 

niz pitanja iz različitih područja sociologije i nije posebno dizajniran za istraživanje 

širenja interneta. No, postavljena su pitanja o opremljenosti kućanstva 

računalima, priključkom na internet, te koriste li ispitanici internet u slobodno 

vrijeme. Strana istraživanja korisnika interneta razlikuju nekoliko dimenzija 

pristupa. Tako Jan van Dijk govori o “materijalnom pristupu” (posjedovanje 

računala i priključka na internet), “mentalnom pristupu” (nedostatak iskustva, 

strah od računala, nezainteresiranost za nove tehnologije), “nedostatku digitalnih 

vještina” (neodgovarajuće obrazovanje i izostanak društvene potpore), te o 

“manjku mogućnosti uporabe”. Također se istražuje za što se računala i internet


koriste – mijenja li internet “potrošnju” vremena, mijenja li odnose u obitelji, 

socijabilnost korisnika interneta pa sve do uloge interneta u politici i javnom 

životu (van Dijk; Hacker, 2003.; vidi i DiMaggio et al., 2001.). Sličnih istraživanja 

kod nas gotovo da nema. Provedeno je istraživanje o korištenju interneta u 

školama (Batarelo; Marušić, 2006.:207). Istraživanjem širenja interneta još uvijek 

se najviše bave agencije za istraživanje tržišta (vidi npr. http://www.gfk.hr) gdje 

se na korisnike interneta prije svega gleda kao na moguće potrošače i publiku 

za oglašivače. 

S obzirom na podatke kojima raspolažemo, možemo analizirati samo opremljenost 

kućanstva informacijsko-komunikacijskom tehnologijom te obilježja korisnika interneta. 

Ne možemo odgovoriti na pitanja o sadržaju upotrebe interneta. 

Uzorkom je obuhvaćeno 2.220 ispitanika (opis uzorka vidi u Hodžić, 2005.:520/521). 

Riječ je o proporcionalnom stratificiranom slučajnom uzorku punoljetnog stanovništva 

Hrvatske. U uzorak nisu uključeni studenti i učenici. U toj je grupi sigurno 

mnogo korisnika interneta, no u ukupnoj populaciji punoljetnih učenika i studenata 

nema više od dva do tri posto. Prednost je ovog uzorka, za razliku od 

uzoraka učenika ili studenata, što uključuje sve one obitelji koje nemaju djecu 

u školi (samačka ili starija dvočlana domaćinstva, obitelji s odraslom djecom, 

obitelji koje ne žive s djecom...) pa osigurava bolju reprezentativnost ukupne 

populacije. 

3.1. Opremljenost kućanstava informacijsko-komunikacijskom tehnologijom 

Kada se usporede statistički podaci ITU-a u tablici 1. i podaci istraživanja u tablici 

2. uočljive su neke razlike, no u tablici 2. riječ je o postotku kućanstava, a u tablici 

1. o postotku stanovništva. Podatke o opremljenosti kućanstva informacijsko-komunikacijskim 

tehnologijama ukrstili smo s tipom naselja u kojoj obitelj živi, brojem 

članova i prihodom po članu obitelji. 

3.1.1. Opremljenost kućanstava informacijsko-komunikacijskom tehnologijom 

prema tipu naselja 

Prema podacima istraživanja na selu živi četvrtina ispitanika, a nešto više od četvrtine 

u Zagrebu (17,2%) ili velikim makroregionalnim centrima (Split, Rijeka, Osijek 

– 10,8%). Ostali su raspoređeni između seoskih (19,4%), širih (9,1%) i regionalnih 

(18,5%) lokalnih centara. 


171


Tablica 2. 

Opremljenost kućanstava informacijsko-komunikacijskom tehnologijom prema tipu naselja 

stanovanja 

Tip naselja/postotci Telefon Mobitel PC Internet 

Selo 87.7 72.1 23.8 18.9 

Seoski lokalni centar 87.5 79.1 27.6 21.6 

Širi lokalni centar 88.7 86.7 45.3 40.9 

Regionalni centar 90.7 81.7 42.0 37.6 

Makroregionalni centar 88.3 83.3 50.4 40.4 

Zagreb 92.1 82.4 52.2 41.2 

Hrvatska – prosjek 89.1 79.5 37.6 31.0 

Pearsonov Hi-kvadrat 7.144 30.711 123.500 101.728 

df = 5 5 5 5 

p < 0.210 0.000 0.000 0.000 

Koeficijent kontingencije 0.057 0.117 0.230 0.209 

S obzirom na tip naselja u posjedovanju telefonskog priključka nema statistički 

značajnih razlika između sela i gradova. Razlike u posjedovanju mobitela statistički 

su značajne, ali nisu velike. Mnogo su veće razlike u posjedovanju osobnog računala 

(PC-a) i priključka na internet. Računalo posjeduje više od polovice kućanstava 

u Zagrebu i samo oko četvrtine u selima i njima bliskim lokalnim centrima. 

Na internet je priključeno oko dvije petine kućanstava u gradovima i oko jedne 

petine u selima i seoskim lokalnim centrima. S obzirom na posjedovanje računala 

Batarelo i Marušić dobile su slične relativne odnose, no mnogo više postotke za 

sve tipove naselja (Batarelo; Marušić, 2006.:206). Kako je njihov uzorak obuhvatio 

učenike osmih razreda osnovnih škola koji u velikom postotku dolaze iz obitelji s 

tri ili četiri člana, vjerojatno je ta varijabla “povećala” broj računala. 

3.1.2. Opremljenost kućanstava informacijsko-komunikacijskom tehnologijom prema 

broju članova obitelji 


U realiziranom uzorku gotovo trećina (31,8%) su samačka ili dvočlana domaćinstva, 

tročlanih je 19,5 posto, četveročlanih je 25,5 posto, a obitelji s pet ili više 

članova 23,1 posto. 

172


Tablica 3. 

Opremljenost kućanstva informacijsko-komunikacijskom tehnologijom prema broju članova obitelji 

Broj članova/postotci Telefon Mobitel PC Internet 

Jedan 74.7 34.6 13.2 9.7 

Dva 87.3 58.7 21.1 18.0 

Tri 90.5 90.1 40.6 33.7 

Četiri 91.7 94.4 54.0 46.9 

Pet i više 94.0 95.1 43.7 33.3 



df = 4 4 4 4 

p < 0.000 0.000 0.000 0.000 


Podaci u tablici 3. pokazuju da broj članova kućanstva generira veće razlike od 

mjesta stanovanja. Kućanstva s jednim ili dva člana daleko zaostaju za onima koja 

imaju tri ili više članova. Statistički su značajne i razlike u posjedovanju telefona 

i mobitela. Četvrtina samačkih kućanstava ne posjeduje telefon, a gotovo dvije 

trećine nema mobitel. Četiri puta je manje samačkih kućanstava koja posjeduju 

računalo, nego obitelji s četiri člana. S obzirom na internet-priključak, taj odnos 

je jedan prema pet. No, kod samaca kumuliran je niz osobina koje ne pogoduju 

prihvaćanju informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Riječ je o ljudima prosječno 

starim 62 godine, od toga su 64 posto žene, 71 posto umirovljenici i 54 posto 

s osnovnim obrazovanjem. 

Velike razlike dobivene su i ukrštanjem s varijablom prihoda po članu kućanstva. 

Prihod kućanstva značajno proizvodi “digitalni jaz” i u razvijenim zemljama Evrope 

i u SAD-u (van Dijk; Hacker, 2003.; DiMaggio et al., 2001.). 

3.1.3. Opremljenost kućanstava informacijsko-komunikacijskom tehnologijom prema 

prihodu po članu obitelji 

Kada je riječ o prihodu obitelji i osobnim primanjima ispitanika treba napomenuti 

da ih ne valja uspoređivati s prosječnim plaćama, jer uzorak uključuje nezaposlene, 

umirovljenike i domaćice čija su primanja značajno niža (a neki ispitanici uopće 

nemaju osobnih primanja) od prosječnih plaća, pa su i ukupni prosjeci niži. Do 

1.000 kuna prihoda po članu kućanstva ima 29,4 posto obitelji, 40,3 posto od 1.000 

do 2.000 kuna, 20 posto od 2.000 do 3.000 kuna, 6,4 posto od 3.000 do 4.000 kuna 

i više od 4.000 kuna 4,1 posto obitelji. 


173


Tablica 4. 

Opremljenost kućanstva informacijsko-komunikacijskom tehnologijom prema prihodu po članu 

obitelji 

Prihod po članu/postotci Telefon Mobitel PC Internet 

Do 1.000 kn 83.4 70.7 22.9 14.1 

Od 1.001 do 2.000 kn 90.6 78.1 34.6 28.4 

Od 2.001 do 3.000 kn 92.6 88.3 50.8 45.8 

Od 3.001 do 4.000 kn 94.3 92.1 61.0 57.4 

Preko 4.000 kn 91.1 95.6 73.3 65.6 



df = 4 4 4 4 

p < 0.000 0.000 0.000 0.000 


Kućanstva s najvišim prihodom po posjedovanju osobnog računala i priključka na 

internet u prosjeku su najrazvijenijih evropskih zemalja, dok su ona s najmanjim 

prihodom u prosjeku ili ispod prosjeka najnerazvijenijih. Tako u Hrvatskoj možemo 

naći cijeli raspon evropske digitalne nejednakosti. Kako bi se preskočilo ne 

samo planetarnu nego i lokalnu digitalnu podjelu, prije svega je očito potreban 

viši dohodak. Prema tome strah se od računala najbolje prevladava povišenjem 

standarda. 

3.2. Korisnici interneta 


Kao korisnici interneta određeni su oni ispitanici koji su pozitivno odgovorili na 

pitanje koriste li internet u slobodno vrijeme. Onih koji su odgovorili da nikada ne 

koriste internet je 72,5 posto. Internet rijetko koristi 6 posto, mjesečno 2,1 posto, 

tjedno 7,8 posto i dnevno 11,6 posto ispitanika. Zbog pojednostavljenja obrade podataka 

sve smo kategorije korisnika saželi u jednu pa imamo 72,5 posto ispitanika 

koji nikada ne koriste internet i 27,5 posto onih koji ga koriste. 

Kao i kod varijabli o opremljenosti kućanstva najmanje je korisnika interneta na 

selu (11,9%), a najviše u Zagrebu (42,8%). Najmanje je korisnika interneta kod 

samačkih domaćinstava (12,1%), a najviše među onima koji žive u četveročlanim 

obiteljima (39,3%). Broj ispitanika on-line raste kako raste prihod po članu kućanstva. 

U kućanstvima s najnižim prihodom svega je 12,4 posto ispitanika koji 

koriste internet, dok u kućanstvima s najvišim prihodom internet koristi 70 posto 

ispitanika. 

174


3.2.1. Korisnici interneta prema spolu i dobi 

Internetom se koristi 54,1 posto muškaraca i 45,9 posto žena. Iako statistički značajna 

(χ 2 = 13,791; df = 1; p < 0.000) razlika je mala (koeficijent kontingencije 

– dalje CC = 0,079). Svjetska istraživanja pokazuju da su razlike po spolu značajne 

u ranijim fazama širenja interneta, no poslije se gube i spol je jedan od najslabijih 

prediktora digitalne nejednakosti (Norris, 2000.: chapter 4:9). 

Za razliku od spola dob je izuzetno značajan prediktor. Internet je medij mladih 

ljudi, pa korisnika interneta među ispitanicima u dobi do 30 godina ima 51,6 posto, 

a među starijima od 60 godina samo 3,1 posto (31 do 40 godina – 40,8%; 41 do 

50 godina – 30,6%; 51 do 60 godina – 16,4%; χ 2 = 367,843; df = 4; p < 0,000; CC = 

0,377). Ljudi koji danas imaju između 30 i 40 godina bili su gimnazijalci ili studenti 

kada je početkom devedesetih godina počelo širenje interneta pa možemo reći 

da su uz internet odrastali. Osim toga, bolje su obrazovani od starijih ispitanika. I 

evropska istraživanja pokazuju da je dob jak prediktor digitalne nejednakosti koji 

ne gubi na značaju širenjem interneta (Norris, 2000.: chapter 4:9). 

3.2.2. Korisnici interneta prema obrazovanju, zanimanju i osobnim primanjima 

Još veće razlike od dobi generira obrazovanje. Među ispitanicima koji su završili 

osmogodišnju školu ili imaju nepotpuno osnovno obrazovanje samo je 6 posto 

korisnika interneta. Korisnika interneta među ispitanicima koji su završili škole 

za radnička zanimanja je 23,5 posto, među onima koji su stekli srednje obrazovanje 

44,7 posto, više obrazovanje 51,8 posto i visoko obrazovanje 77,4 posto (χ 2 = 

510,629; df = 4; p < 0,000; CC = 0,432). Uz obrazovanje vežu se i razlike po zanimanjima. 

Najviše je korisnika interneta među zanimanjima za koja je potrebno više ili 

visoko obrazovanje. Tako je na internetu najviše stručnjaka (76,9%) i rukovodilaca 

(73,8%). Kod radničkih zanimanja postotci se kreću od 9,7 posto za industrijske 

radnike do 21,6 posto za radnike u transportu. Internetom se više koriste trgovci 

(44,5%), radnici u uslugama (35,9%) i službenici (56,6%). Najmanje je korisnika interneta 

među umirovljenicima (5,4%) i domaćicama (9,1%), dok nezaposleni stoje 

prilično dobro s 35,1 posto. No nezaposleni su puno mlađi (51,7% mlađe je od 30 

godina) i obrazovaniji (72,3% ima završenu srednju školu) od ukupne populacije 

pa su time i “predodređeni” da više koriste internet. 

Treba spomenuti da je korištenje interneta kod kuće statistički značajno povezano i 

s korištenjem interneta na poslu. Od ukupnog uzorka posloprimaca njih 25,9 posto 

internet koristi u oba slučaja (χ 2 = 266,994; df = 1; p < 0,000; CC = 0,486). 

Korištenje interneta u korelaciji je i s obrazovanjem roditelja i to više majke (χ 2 = 

495,838; df = 10; p ≤ 0,000; CC = 0,427) nego oca (χ 2 = 428,176; df = 10; p < 0,000; 

CC = 0,402). Broj korisnika interneta počinje rasti čim je obrazovanje roditelja više 

od osnovnog. Među ispitanicima čiji otac ima visoko obrazovanje 75 posto koristi 

internet, a ako je majka visokoobrazovana čak 80 posto. 


175


Kao i kod prihoda kućanstva učestalost korištenja interneta raste s visinom osobnih 

mjesečnih primanja. Internet koristi 14,3 posto ispitanika s najnižim prihodima 

(do 2.000 kuna), 26 posto ispitanika s prihodima između 2.000 i 3.000 kuna, 

47,9 posto ispitanika s prihodima između 3.000 i 4.000 tisuće kuna i 59,9 posto 

onih s najvišim prihodima (više od 4.000 kuna). Tako je među onima s najvišim 

prihodima četiri puta više korisnika interneta, nego među ispitanicima s najnižim 

prihodima (χ 2 = 333,656; df = 3; p < 0,000; CC = 0,361). 

3.2.3. Osnovni profil korisnika interneta 

Tko su ljudi koji “surfaju”internetom? U velikoj većini žive u gradovima. Internetom 

se nešto češće koriste muškarci, nego žene. Prosječna dob im je 36 godina. Obitelj 

ima tri ili četiri člana i višeg je imovinskog statusa. “Surfer” ima završenu barem 

srednju školu, a često i više ili visoko obrazovanje. Radi kao stručnjak ili, rjeđe, 

kao službenik, odnosno, radnik u uslugama. Velika je vjerojatnost da se internetom 

služi i na poslu. Ima natprosječna mjesečna primanja. 

Tko se nalazi s druge strane digitalnog jaza? Ljudi koji žive na selu i u manjim 

mjestima. Nešto više žene, nego muškarci. Prosječna dob onih koji nikada ne koriste 

internet je 52 godine. Iako najstariji anketirani “surfer” ima 76 godina, među 

ljudima starijim od 60 godina korisnika interneta je zanemarivo malo. Internet 

nikada ne koristi 87,9 posto samaca i 82 posto onih čija obitelj broji dva člana. 

Onih koji nikada ne koriste internet najviše je među umirovljenicima, domaćicama, 

poljoprivrednicima i radnicima. Po obrazovanju najviše je onih koji (ni)su 

završili osmogodišnju ili su završili škole za radnička zanimanja. Većina ulazi u 

kategoriju najnižih primanja. Digitalne nejednakosti su očite. Treba pogledati koje 

ih varijable najviše proizvode. 

4. Zaključna razmatranja 


U tablicu 5. uvršteni su koeficijenti kontingencije varijabli koje smo već prikazali 

kako bismo na jednome mjestu mogli analizirati korelaciju između korištenja 

interneta i promatranih varijabli. Vrijednosti koeficijenta kontingencije mogu biti 

između nula i jedan, a veza između varijabli je to veća što je vrijednost koeficijenta 

viša. 

Najveće razlike u korištenju interneta generiraju varijable vezane uz zanimanje 

i obrazovanje. Veza zanimanja i obrazovanja ispitanika izuzetno je visoka (CC = 

0,658), a visoke su i korelacije između varijable obrazovanje ispitanika i obrazovanja 

oca (CC = 0,402), obrazovanja majke (CC = 0,503) i obrazovanja bračnog 

partnera (0,457). 

176


Tablica 5. 

Koeficijenti kontingencije promatranih varijabli s varijablom korištenja interneta 

Varijabla CC Varijabla CC 

Tip naselja 0,262 Obrazovanje ispitanika 0,432 

Broj članova kućanstva 0,205 Obrazovanje oca 0,402 

Prihod po članu 0,338 Obrazovanje majke 0,427 

Spol 0,079 Zanimanje 0,477 

Dob 0,377 Osobna primanja 0,361 

Navedene veze pokazuju da je obrazovanje kumulativna varijabla, ili kako bi rekao 

Bourdieu, akumulirani kulturni kapital. Po Bourdieu obrazovanje je institucionalizirani 

kulturni kapital koji ovisi o “prethodnim investicijama obitelji” (Bourdieu, 

1986.:244). Koeficijenti kontingencije ukrštanja obrazovanja oca i majke to jasno 

potvrđuju. Kako najobrazovaniji najviše koriste internet, očito je da prihvaćanje 

interneta ne ovisi (samo) o njihovim “prirodnim” sposobnostima, nego i o naslijeđenom 

i stečenom kulturnom kapitalu. “Digitalni kapital” tu se očito usađuje u 

zatečene društvene nejednakosti. 

Generacijski jaz u prihvaćanju interneta koji su mnogi spremni tumačiti otvorenošću 

mladih prema novim tehnologijama također je povezan s obrazovanjem, odnosno, 

kulturnim kapitalom u Bourdieuovom određenju. Mladi su, naime, oni koji 

nasljeđuju kulturni kapital. Među našim ispitanicima mlađim od 30 godina 14,9 posto 

je onih s osnovnim obrazovanjem, dok je među starijima od 60 godina takvih 

65,3 posto. Najmlađa skupina ima 67,8 posto srednje obrazovanih, a najstarija 24,9 

posto. Više i visoko obrazovanih među najmlađima je 17,3 posto, a najstarijima 9,8 

posto. Kao što kaže Bourdieu, sposobnosti i talent rezultat su (i) “ulaganja vremena 

i kapitala” (Bourdieu, 1986.:244). 

Preko zanimanja obrazovanje je povezano i s ekonomskim kapitalom. Medijan 

osobnih primanja onih s najnižim obrazovanjem je 1.400 kuna, a onih s najvišim 

4.250 kuna. Slično je i s prihodom obitelji. To, dakako, nije ništa novo. Uspon meritokratskog 

društva u kojem su cijenjeni obrazovani profesionalci ide usporedo 

s razvojem industrijskog društva, pa se u razvijenim evropskim zemljama može 

pratiti od druge polovice 19. stoljeća (Halcli; Webster, 2000.:73). I u socijalističkoj 

Hrvatskoj obrazovanje je bilo jedan od najznačajnijih kanala vertikalne mobilnosti 

i poboljšanja životnog standarda. Digitalna nejednakost tako se opet veže uz već 

postojeće nejednakosti. 

Razlike s obzirom na tip naselja također su rezultat razvoja modernog industrijskog 

društva. Hrvatska je, primjerice, 1961. godine imala 43,9 posto poljoprivrednog stanovništva, 

a 1991. godine, kada se raspadao socijalizam i tek je počelo širenje interneta, 

9,1 posto (DZS, 1997.:87). No, izgleda da počeci kompjutorizacije u Hrvatskoj 

padaju upravo u 1961. godinu. U knjizi Sjećanja Eva Grlić, koja je tada radila u Katranu, 

piše kako su “zagrebačke tvornice Pliva, Chromos, OKI i Katran, udružene 

u Kemijsku industrijsku zajednicu sa sjedištem u Boškovićevoj ulici, kupile, mislim 


177


1961. godine, u Hrvatskoj vjerojatno prvu garnituru elektronskih računala tvrtke 

IBM za strojnu obradu podataka tih udruženih poduzeća” (Grlić, 1997.:252). I ovaj 

detalj svjedoči da informacijsko doba nije nešto radikalno novo već je pripremano 

i u etatističkim zemljama i privredama koje su po Castellsu propale upravo zato jer 

se nisu mogle priključiti na revoluciju informacijske tehnologije. 

Najmanje su razlike između korisnika interneta i onih koji internet nikad ne koriste 

po veličini obitelji i spolu. Štoviše, istraživanja u razvijenim zemljama pokazuju da 

se širenjem interneta razlika po spolu gubi, a i u Hrvatskoj je najmanja od svih 

analiziranih varijabli. To znači da je i patrijarhalno, kao i agrarno društvo, u razvijenim 

zemljama uglavnom stvar prošlosti. Pa ako se danas u tim društvima žene 

i muškarci sve više izjednačuju očito nema “prirodnih” razlika koje bi uvjetovale 

razlike u uporabi informacijsko-komunikacijskih tehnologija. 

Nastojali smo pokazati da digitalna nejednakost nije neki nov, poseban oblik nejednakosti, 

nego da se veže uz već postojeće nejednakosti modernog društva, prije 

svega uz kulturni i ekonomski kapital, kako ih određuje Bourdieu. U korištenju 

interneta kao indikatora razvoja informacijskog doba, društvene grupe se razlikuju 

upravo prema količini kapitala koji posjeduju kako bi mogle “prihvatiti” i “savladati” 

novu tehnologiju. 


“Neumreženi” su, iako čine većinu na globalnoj razini, u većini zemalja svijeta pa 

i u Hrvatskoj, “sa stajališta logike sustava nevažni i kao proizvođači i kao potrošači” 

(Castells, 2003.b:368). No, ni “umreženi” ne mogu biti mirni jer procesi isključenja 

iz umreženog društva djeluju i na “one pojedince i društvene kategorije koji 

u neprestanoj borbi za održanje pokušavaju izbjeći konačni pad na dno društva 

gdje jedva preživljava degradirana radna snaga i društveno onesposobljeni ljudi” 

(Castells, 2003.b:369). Usud isključenosti iz “vladajuće logike umrežavanja” svima 

lebdi nad glavom. Digitalni jaz ne samo da je uspostavljen, nego se i održava 

neprestanom opasnošću da se padne na dno društva. Ovako dramatičan pristup 

digitalnoj podijeljenosti proizlazi, kako smo naveli u uvodu, iz teorijskog modela 

koji sve suvremene promjene izvodi iz “vladajuće logike umrežavanja”, a informacijsko 

doba vidi kao “sekularno spasenje” (McSorley, 2003.:85) koje može ostvariti 

san prosvjetiteljstva “da će razum i znanost riješiti probleme čovječanstva” (Castells, 

2003.b:382). Za ostvarenje tog sna, po Castellsu, potrebno je “preskočiti 

planetarnu digitalnu podjelu” (Castells, 2003.a:295). Zašto “preskočiti”? Zato jer 

je skok brz, zato jer nema vremena za razmatranje alternativnih modela razvoja, 

zato jer se novo društvo temeljeno na internetu razvija brzinom interneta. Castellsovo 

vrijeme, vrijeme interneta, trenutačno je vrijeme kojim financijski kapital 

obavlja transakcije putem interneta. No, kako pokazuju rezultati analize, vrijeme 

potrebno da bi se ostvarile pretpostavke potrebne za “umrežavanje” vrijeme je 

akumulacije kulturnog i ekonomskog kapitala, povijesno vrijeme koje se ne može 

sabiti u trenutak. 

Političari pak očekuju da će informacijska revolucija riješiti probleme koje oni sami 

ne mogu – korupciju, bujanje birokracije, smanjenje troškova zdravstva, malverza- 

178


cije u gruntovnicama i još mnogo toga. Odgovor je – neće. I to nije tako samo u 

Hrvatskoj. Da tehnologija može riješiti društvene probleme jedan je od mitova koji 

se veže (i) uz internet. “Tehnologija nije odgovor, nego alat. Ako se s njim pažljivo 

postupa, može značajno unaprijediti razvojne ciljeve ljudi” (Servon, 2002.:225). 

Digitalna nejednakost samo je jedan oblik društvenih nejednakosti i može se prevladati 

utoliko koliko se razvija i mijenja društvo. 

Literatura 

1. Batarelo, I.; Marušić, I. (2006). Digitalna podijeljenost u hrvatskim školama: razlike u 

korištenju računala s obzirom na neke socio-demografske varijable. Sociologija sela, 

172–173 (2–3):201–219. 

2. Bourdieu, P. (1986). U: Richardson, J. (Ed.). Handbook of Theory and Research for the 

Sociology of Education. New York: Greenwood Press, pp. 241–258. 

3. Castells, M. (2000a). Materials for an exploratory theory of the network society. British 

Journal of Sociology, 51 (1):5–24. 

4. Castells, M. (2000b). Toward a Sociology of the Network Society. Contemporary Sociology, 

29 (5):693–699. 

5. Castells, M. (2003a). Internet galaksija. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, 320 str. 

6. Castells, M. (2003b). Kraj tisućljeća. Zagreb: Golden marketing, 438 str. 

7. DiMaggio, P.; Hargittai, E.; Neuman, W. R.; Robinson, J. P. (2001). Social Implications 

of the Internet. Annual Review of Sociology, 27 (1):307–336. 

8. Državni zavod za statistiku (1997). Statistički ljetopis 1997. Zagreb: DZS, 610 str. 

9. Hannemyr, G. (2003). The Internet as Hyperbole: A Critical Examination of Adoption 

Rates. The Information Society, 19 (2):111–121. 

10. Grlić, E. (1997). Sjećanja. Zagreb: Durieux, 336 str. 

11. Guillén, M. F.; Suárez, S. L. (2005). Expaining the Global Digital Divide: Political and 

Sociological Drivers of Cross-National Internet Use. Social Forces, 84 (2):681–708. 

12. Halcli, A.; Webster, F. (2000). Inequality and Mobilization in The Information Age. 

European Journal of Social Theory, 3 (1):67–81. 

13. Hodžić, A. (2000). Socijalna struktura i mobilnost seoskog stanovništva, Sociologija 

sela, 147/148 (1/2):79–107. 

14. Hodžić, A. (2005). Mreža naselja u umreženom društvu. Sociologija sela, 43, 169 

(3):497–524. 

15. ITU: International Telecommunication Union (2005). Telecommunication/ICT statistics. 

URL: http/www.itu.int/ITU-D/ict/statistics/ (listopad 2007). 

16. McSorely, K. (2003). The secular salavation story of the digital divide. Ethics and Information 

Technology, 5 (1):75–87. 

17. Norris, P. (2000). Digital Divide? Civic Engagement, Information Poverty and the Internet 

in Democratic Societies. URL: http://web.archive.org/web/20010422081248/ksghome.harvard.edu/~.pnorris.shorenstein.ksg/DIGITALR.HTM 

(srpanj 2007). 

18. Sanader, Dr. I. (2007). Prema novim izazovima. Zagreb: Hrvatska demokratska zajednica, 

47 str. 

19. Servon, L. (2002). Four Myths about the Digital Divide. Planning Theory & Practice, 3 

(2):222–227. 

20. Van Dijk, J. (1999). The one-dimensional network society of Manuel Castells. New Media 

and Society, 1 (1):127–138. 


179


21. Van Dijk, J.; Hacker, K. (2003). The Digital Divide as a Complex and Dynamic Phenomenon. 

The Information Society, 19 (4):315–326. 

22. Webster, F. (2002). Theories of the Information Society. New York: Routledge, 304 str. 

23. Župančić, M. (2000). Tranzicija i modernizacijske perspektive hrvatskih sela, Sociologija 

sela, 147/148 (1/2):11–78. 


180


Original scientific paper 

Branimir Krištofić 

Institute for Social Research in Zagreb, Zagreb, Croatia 

e-mail: kristof@idi.hr 

Digital Inequality 

Abstract 

The paper analyses global use of information-communication technology based on data 

provided by the International Telecommunication Union; in Croatia data are obtained from 

field research carried out by the Institute for Social Research in Zagreb on a representative 

sample of adult population of Croatia. In telephones, mobile phones and the Internet 

Croatia equals the European average, while it falls behind in the number of computers per 

one hundred inhabitants. In Croatia, digital inequality is best predicted by both education 

and income of a household, that is, personal income of examinees. The Internet users are 

better educated and have a higher income than those who never use it. Statistically relevant 

differences relate to age and place of living, minor differences to gender. The Internet users 

are young people mostly living in towns, there are slightly more men than women among 

them. The Internet is mostly used in families with three or four members. Already existing 

social inequality correlates with digital inequality. Therefore the digital gap, an essential 

form of information era inequality (Castells), can be bridged only by decreasing social 

inequality. 

Key words: digital divide, digital inequality, social inequality, Internet, Information Age, 

Manuel Castells. 

Received on: October 2007 



181

UDK 718:504(479.5 Poreč) 

Stručni rad 

Značajke groblja Poreč 

(1920. – 1993.) 

Amorino Poropat 

Zdravko Šergo 

Institut za poljoprivredu i turizam, Poreč, Hrvatska 

e-mail: amorino@iptpo.hr; e-mail: zdravko@iptpo.hr 

Jasmina Gržinić 

Sveučilište Jurja Dobrile Pula, Hrvatska 

e-mail: jgrzinic@efpu.hr 

SAŽETAK Groblje Poreč unutar ogradnog zida u cijelosti je popunjeno grobovima 

pa se komunalna služba Usluga iz Poreča suočila s velikim problemom gdje na površini 

postojećeg groblja vršiti sahranu pokojnika. Dokumentirali smo i elaborirali 

niz pitanja s područja zaštite okoliša obuhvaćenih cjelovitim rješenjem proširenja 

groblja Poreč, koje bi u dugoročnom vremenskom razdoblju osiguravalo dovoljno 

prostora za ukop pokojnika i potrebne infrastrukturne sadržaje od parkiranja vozila, 

park-površina, građevina, do novoplaniranih grobnih polja. 

Ključne riječi: groblje, okoliš, namjena površina, infrastruktura. 

Primljeno: srpanj 2007. 


1. Uvod 

Stanovnici ruralnih naselja i grada Poreča tijekom svoje povijesti pokapali su mrtvace 

na nekoliko lokacija. Prema dostupnim saznanjima, prva lokacija sahrane 

mrtvaca od nastanka grada Poreča obavljana je unutar i izvan gradskih zidina (Prelog, 

1957). Druga lokacija groblja bila je južno od stare gradske jezgre Poreča, na 

prostoru zapadno od sadašnje građevine općinskog suda Poreč, ili južno od gradske 

lučice. Treća lokacija je današnje groblje na prostoru zvanom Žatika. Izgrađeno 




183


je 1920. godine, kad je evidentiran i prvi ukop 1 . Od tog perioda pa do konca 1993. 

godine evidentirano je 1.796 grobova i sahranjeno je 3.359 osoba. Groblje pored 

svoje osnovne funkcije za ukop mrtvaca, mjesto je za posjetitelje, oproštaj od pokojnika, 

ceremonije pogreba 2 i sl. Riječ je o prostornoj cjelini koju prožimaju urbano-sociološki 

aspekti kroz niz evidentnih pokazatelja. Razni pokazatelji ogledaju 

se u obuhvatu i značajkama područja i ruralnih naselja čiji stanovnici gravitiraju 3 i 

pokapaju mrtve na groblju Poreč (slika 1.). Ovaj članak izvod je istraživačkog rada 

(analiza, sistematizacija i obrada podataka s terena, te rada u kabinetu na obradi 

relevantnih propisa i raznih dokumenata), koji su studijski obrađeni za dugoročni 

razvoj i uređenje površina groblja. 

Groblje je neto površine 1.26 ha, ograđeno zidom i u cijelosti je popunjeno, što 

je dokumentirano u elaboratu Prethodna i Konačna studija 4 (Poropat i sur., 1994., 

1995.). Upravo stoga u komunalnoj službi Usluga 5 iz Poreča nastao je problem 

gdje sahranjivati pokojnike kad nedostaje prostora za njihov ukop. Taj problem je 

potaknuo i glavni cilj ovog rada – predložiti rješenje groblja koje bi u dugoročnom 

vremenskom razdoblju, prema suvremenim standardima, osiguravalo dovoljno 

prostora za ukop pokojnika i potrebne infrastrukturne sadržaje za taj čin. Za 

postizanje glavnog cilja autori u studiji predlažu tri dijela globalnog rješenja. Prvi 


184 

1 Na groblju Poreč prva je sahranjena pok. Marija Šegon u starosti od 67 godina, i to dana 

15. 12. 1920. godine u 10 sati. 

2 Običaji ceremonijalne sahrane na groblju Poreč ističu se na relaciji mrtvačnica i ukopno 

mjesto pokojnika. U prostoriji mrtvačnice prije pogreba odloži se lijes s pokojnikom. Do 

lijesa stoji njegova bliža rodbina i prima sućut od posjetitelja. Posjetitelji iskazuju kraću 

molitvu i blagoslov s maslinovom grančicom. Prije pogreba u mrtvačnicu dolazi svećenik, 

uz njegov blagoslov i molitve izvan mrtvačnice okuplja se povorka ljudi u tri ili četiri reda, 

posebice muzički sastav i predvodnik s križem. Oni u određeno vrijeme, koje je istaknuto 

na oglasima, odvode pokojnika do crkvice u kojoj se odvija misa za pokojnika, a zatim 

do mjesta ukopa. Na mjestu ukopa za značajne ličnosti čitaju se govori te slijedi posljednja 

molitva svećenika. Put pogreba od mrtvačnice do mjesta ukopa u intervalima prati muzika 

kao zvuk tuge i posljednji oproštaj od pokojnika. 

3 Gravitacijsko područje uvjetovano je najkraćim prometnim vezama od mjesta stanovanja 

do groblja. 

4 Komisija za ocjenu Studije o utjecaju na okoliš, donijela je Ocjenu, klasa: 350-01/95-01/87, 

ur. br. 2167/01-07-96-3, od 24. srpnja 1995., kojom se prihvaća Prethodna i Konačna studija 

o utjecaju na okoliš za gradsko groblje Poreč. Predsjednik komisije: Damir Hrvatin, dipl. 

ing. arh.; članovi: Silva Žaja, sanit. ing.; Nada Modrušan, dipl. ing. građ.; Ljiljana Dravec, 

dipl. ing. kem. i Marijan Filipović, dipl. ing. građ. Izrađena je stručna podloga za proširenje 

groblja, te je Poglavarstvo grada Poreča donijelo Odluku o donošenju stručnih podloga za 

proširenje gradskog groblja Poreč. Ono je 1996. godine prošireno s jugozapadne strane u 

širini postojećeg groblja. Obrada teksta, slike i tablice u ovom članku izvodi su iz studije i 

stručne podloge. 

5 Usluga je naziv pravne osobe za obavljanje djelatnosti čistoće, odvodnje otpadnih voda, 

pogreba, i dr., za područje Poreštine. Osnovala ju je Skupština općine Poreč prije 1993. 

godine, a nakon toga vremena za istu djelatnost ima naziv Komunalno poduzeće ‘’Usluga- 

Poreč’’ d.o.o. Osnivači su sve jedinice lokalne samouprave za istaknuto područje.

A. Poropat, Z. Šergo, J. Gržinič: Značajke groblja Poreč (1920. – 1993.) 

se odnosi na glavne prometne osovine za širenje groblja uz poštivanje ambijentalnosti 

i etape građenja. Drugi dio rješenja proizlazi iz nužnosti širenja groblja i 

uvjeta zaštite okoliša, te planiranja i usklađivanja ukupne infrastrukture groblja 

kako danas tako i u budućnosti. Rješavanje problema podrazumijeva i uporabu 

primjerene metodologije rada. 

Slika 1. 

Gravitacijsko područje stanovnika na groblje Poreč 

Izvor: Gradsko groblje Poreč, Prethodna studija o utjecaju na okoliš, Institut za poljoprivredu i turizam, Poreč (1994.). 

Tijek aktivnosti u istraživanju je sljedeći: 

• prikupljena je i proučena literatura koja se bavi problemom groblja; 

• utvrđeno je gravitacijsko područje stanovnika; 

• izrađeni su slikovni prikazi postojećeg stanja groblja; 


185


• prikupljeni su i obrađeni podaci broja umrlih i broja stanovnika; 

• primijenjena je metoda dimenzioniranja groblja; 

• računalom su obrađeni prikazi slika i odgovarajuća tehnička rješenja. 

Osobita pozornost u radu posvećena je ispunjavanju zahtjeva i uvjeta zaštite okoliša. 

Poteškoću elaboriranja ove problematike predstavljala je činjenica što u našem 

zakonodavstvu (Zakon o grobljima, 1960., 1965.; Pravilnik o uređenju groblja i sahrani 

umrlih, 1962.), te lokalnim propisima (Odluka o grobljima, 1978.) nedostaju 

sveobuhvatni standardi ove naravi (struktura namjene površina, veličine groblja i 

dr.). 

U drugom poglavlju, koje nosi naziv Sadašnje stanje groblja, dat je prikaz postojeće 

cjelokupne problematike vezane uz groblje. Slikovni prikazi elaboriraju lokaciju, 

vlasničko stanje za proširenje groblja, namjenu površina, biljni pokrov površina i 

infrastrukturu groblja, te odlike namjenskih površina u groblju i uz groblje. Prijedlog 

rješenja groblja naziv je trećeg poglavlja koje na temelju provedene metodologije 

rada ističe važnost proširenja dajući postojeću namjenu površina šire lokacije 

i izračun planske površine groblja. 

Četvrto poglavlje elaborata, Program proširenja groblja, predlaže korake za realizaciji 

proširenja groblja, dok peto poglavlje, Groblje i zaštita okoliša, zbog važnosti 

zaštite okoliša daje pristup ispunjenju navedenih zahtjeva. U zadnjem poglavlju 

pod nazivom Zaključci sistematično se daju rezultati ovog članka. 

Rad je doprinos istraživanju “Analiza stanja ekološke očuvanosti, te socio-kulturnih 

značajki pojedinih lokacija” iz znanstvenog projekta “Valorizacija selektivnih 

oblika turizma u održivom razvoju ruralnih prostora” (2007.), a voditelj projekta je 

znanstveni savjetnik dr. sc. Desimir Bošković iz Instituta za poljoprivredu i turizam 

iz Poreča. 

2. Sadašnje stanje groblja 

2.1. Lokacija groblja 


Groblje (lat. coemeterium, engl. cemetery, church-yard, franc. cimetičre, tal. cimitero, 

campo-santo, njem. friedhof ) je, prema geološkom sastavu tla, položaju i 

veličini, posebno odabrano zemljište namijenjeno sahrani posmrtnih ostataka ljudi 

(Opća enciklopedija, 1977.). Logično je, stoga, da svako naselje, a naročito grad, 

pored ostalih suvremenih, gospodarskih, kulturnih i komunalnih institucija, treba 

imati i kvalitetno uređeno groblje (Kosić, Maleković, Vareš, 1974.; Bonetti, 1977.; 

Kollenz, Čorak, Nikolić, Majerić, 1986.; Marđetko, 1989.) koje zadovoljava ne samo 

u estetskom i tehničkom smislu, već i u sanitarno-higijenskom (Komitet, 1949.; 

Žarković, 1970.). Takva groblja osim funkcionalne izvedbe osnovnih površina (koja 

obuhvaća kako arhitektonsko uređenje, tako i učinkovito odvijanje tehnološkog 

186


procesa) sastoje se i od pomoćnih površina kojima se osim ambijentalne funkcije 

pejzažnog oblikovanja prostora osigurava prostor neophodan za smještaj pratećih 

sadržaja (Kollenz, 1970.). 

Sadašnja lokacija porečkog groblja je na k.č. 4.788 K.O. Poreč i ograđeno je zidnom 

građevinom (slika 2.). Groblje je smješteno istočno od povijesne jezgre grada Poreča 

na udaljenosti cca 1.250 metara (mjereno od Peterokutne kule). 

Slika 2. 

Aviosnimak lokacije groblja Poreč 

Izvor: Groblje Poreč, Ured za katastarsko geodetske poslove – Ispostava Poreč, (1994.). 

Sa snimke lokacije groblja Poreč i namjene površina iz Generalnog urbanističkog 

plana grada Poreča možemo ustvrditi sljedeće: 

• lokacija groblja sa sjeverne strane, na udaljenosti od 15 metara, određena je 

lokalnom prometnicom Poreč – Dračevac; 

• na istočnoj strani, na udaljenosti cca 1 kilometar od groblja, planira se gradska 

obilaznica; 


187


• zapadno od postojećeg groblja, na udaljenosti od 110 metara prolazi regionalna 

cesta Poreč – Vrsar; 

• južna strana groblja, na udaljenosti od 90 i 110 metara, sadrži dvije obiteljske 

kuće. Kuće su smještene na brežuljku, međusobne udaljenosti cca 120 metara; 

• groblje je uokvireno zidnom građevinom pravilnog geometrijskog oblika. Ima 

simetrično postavljena grobna polja i pravilan ortogonalni raster puteva između 

grobnih polja. 

2.2. Vlasničko stanje za proširenje groblja 

Prema prikupljenim podacima, stanje zemljišta za proširenje groblja karakterizira 

struktura različitog vlasništva. Riječ je o privatnom vlasništvu, tzv. društvenom 

vlasništvu 6 , zatim društvenom vlasništvu u općoj uporabi, te vlasništvu poduzeća 

“Agrolaguna” Poreč, Instituta za poljoprivredu i turizam, Poreč, i Šumarije Poreč 

(vidi sliku 3.). 


188 

6 U vremenu od 1945. do 1990. na teritoriju bivše Jugoslavije postojao je poseban oblik vlasništva 

– društveno vlasništvo. Zemljište u društvenom vlasništvu davalo se na korištenje 

fizičkim i pravnim osobama putem nadležne vlasti u jedinici lokalne samouprave (općina). 

Više o tome Ružička, B. (1994.). Zemljišne knjige. Informator.


Slika 3. 

Vlasničko stanje površina u planskom obuhvatu groblja Poreč 

Izvor: Gradsko groblje Poreč, Prethodna studija o utjecaju na okoliš, Institut za poljoprivredu i turizam, Poreč, (1994.). 

2.3. Prikaz namjena površina 

Sa zapadne strane groblja, na centralnom dijelu, nalaze se dvije građevine i to mrtvačnica 

i trgovina pogrebnih usluga između kojih se smjestio ulazni portal. S istočne 

strane groblja u zidnu građevinu ukomponirana je crkvica za vjerske obrede, a do 

nje arkade a ispod čega su zatvorene podrumske prostorije 7 . Ukupno je evidentirano 

7 Ispod crkvice i arkada posebno su izvedene zatvorene podrumske prostorije koje podsjećaju 

na kripte. Moguće je da su istaknute prostorije bile namijenjene za smještaj sarkofaga 

u koji bi se sahranio mrtvac (značajna ličnost za vrijeme života). 


189


16 grobnih polja, a sadrže grobove za horizontalni ukop jednog do tri mrtvaca, a 

ponegdje ima i grobnica i mauzoleja. Na okvirnoj strani groblja, pretežito do zidne 

građevine prislonjeno je niz mauzoleja, grobnica i grobova 8 (slika 4.). Zidna građevina 

ujedno je arhitektonski element koji ima višestruko značenje za doživljaj, kako 

iz udaljenosti, iz neposrednog pristupa, tako i iz unutrašnjosti groblja (visina zida, 

materijal i osnovna obrada zida i ulaza), te kao element zaštite i kontrole groblja. 

Dječji grobovi imaju najmanje grobno polje. Riječ je pretežito o zemljanim grobovima 

malih dimenzija za ukop djece do 3 godine i od 3 do 10 godina starosti. 

Slika 4. 

Namjena površina groblja Poreč 


190 


8 Mauzolej je grobno mjesto u kojem se vrši ukop mrtvaca, a ima nadzemno ukrašenu 

malu ili veću građevinu u vidu kućice, postamenta i sl. Grobnica je grobno mjesto za ukop 

mrtvaca u zidanu ili betonsku građevinu ugrađenu ispod razine zemljišta. Na području Istre 

mauzolej ili grobnica naziv je za obiteljske grobnice od 3 do 10 mogućih istovremenih ukopa 

mrtvaca. Mogu biti izvedeni u horizontali jednoredno ili s međuprostorom kao jednoredno 

ili dvoredno, a vertikalno je katna postava od 2 do 4 ukopa jedan iznad drugoga.


Katastarska površina groblja Poreč je 12.600 m 2 , a prema izmjeri površina iznosi 

12.720 m 2 . Struktura namjene površina je sljedeća: površina namjene građevina 

2,62%, površina namjene puteva i zelenila 32,49%, površina namjene zemljanih 

grobova 63,99%, površina namjene grobnica 0,34% i površina namjene mauzoleja 

0,56%. 

2.4. Prikaz postojećeg biljnog pokrova na groblju 

Na ulazu u samo groblje, uz lijepo njegovan travnjak, s lijeve i desne strane nalazi 

se po jedan cedar. Uz glavne staze groblja pravilno su raspoređeni čempresi koji 

dominiraju cijelim prostorom. Na slici 5. dat je prikaz biljnih vrsta. 

Slika 5. 

Prikaz biljnih vrsta na groblju Poreč 



191


Ukupno 88 čempresa čini drvored u obliku križa, tako da groblje dijele u četiri 

jednaka dijela. Izvan spomenutog drvoreda zasađeno je još 7 čempresa, raspoređenih 

pojedinačno ili u paru. Čempresi su velike hortikulturne vrijednosti, a kako su 

dosegli visinu od petnaestak metara na pojedinim primjercima potrebno je izvršiti 

intervenciju unutar krošnje (odrezati suhe grane, pomladiti vegetacijske vrhove i 

dr.). Od ostalih biljnih vrsta, nailazimo na dvanaestak palmi, pojedinačno ili grupno 

raspoređenih, jednu thuju i skupinu lovora. 

Na pojedinim grobovima rastu: Yucca, Buxus, Cotoneaster i pokoji Juniperus horizontalis. 

Od cvjetnih vrsta najzastupljenija je Bergenia cardiofolia. Zelenilo unutar 

groblja visoke je hortikulturne vrijednosti, pa je prilikom proširenja groblja potrebno 

slijediti započeti niz s istim biljnim vrstama i unositi pokoju novu (Thuju, Juniperus 

horizontalis, Cotoneaster, Prunus laurocerasus). Postojeće vrste bilja unutar 

groblja svojim izgledom djeluju umirujuće, otporne su na zračna strujanja, vjetrove 

i plinove, te je opravdano da se upravo one, uz nadopunu drugim vrstama, koriste 

pri proširenju groblja. 

2.5. Infrastruktura 

Stanje infrastrukture groblja je sljedeće: 


• do ulaza u groblje vodi asfaltirana pristupna ulica; 

• unutar groblja uređeni su, u strogo arhitektonskom izgledu, glavni putevi od 

tlakovca crvene boje, s drvoredom čempresa, sve do puteva uz crkvu; 

• ostali putevi nedovoljno su održavani, slabo nasipani tucanikom i bez izgrađenih 

rubnjaka; 

• uz rubne dijelove groblja postavljene su kose betonske ploče, koje služe kao 

rubnjaci i skupljači oborinskih voda; 

• objekti unutar groblja priključeni su na električnu mrežu, ali bez izgrađene 

rasvjete unutar groblja, kao i prilazne ulice do ulaza u groblje; 

• od vodovodnih instalacija uređena je samo jedna slavina, kojom se može služiti 

građanstvo; 

• od ostalih vrtnih elemenata nedostatan je broj klupa ispred, kao i unutar groblja, 

dok broj metalnih naprava za skidanje zemlje s obuće zadovoljava. 

2.6. Odlike namjenskih površina u groblju i uz groblje 

Na slici 6. identifikacije stanja dat je prikaz odlika namjenskih površina groblja sa 

stajališta specifičnosti i povoljnosti. 

192


Slika 6. 

Stanje dijelova groblja Poreč 

Izvor: Gradsko groblje Poreč, Prethodna studija o utjecaju na okoliš, Institut za poljoprivredu i turizam, Poreč, 1994. 

Istraživanjem su utvrđene neke nepovoljnosti koje traže odgovarajuće sanacijske 

radove: 

• sjeverni dio grobnih polja je mjesto poplave poslije kiša; 

• izgrađene grobnice na istočnoj strani imaju poplavljena dna; 

• postojeći tlakovac na glavnim putovima groblja popušta pod pritiskom dostavnih 

vozila (građevinskog materijala za grobnice); 

• južni dio grobnih polja nalazi se u nasipu debljine od 1 do 1,2 metra; 

• postoji grobno polje za sahranu sudionika rata, prognanika i izbjeglica. Na tom 

grobnom polju sahranjivani su partizani, fašisti, Nijemci, prognanici i izbjeglice 

(cca 80 ukopa); 

• posebno je određeno manje grobno polje za sahranu djece, cca 80 mjesta. 


193


Za vrijeme pogreba prostor od raskrižja regionalne ceste Poreč – Vrsar i lokalne 

ceste Poreč – Dračevac do pristupa u naselje Žatika, Trgovački centar Žatika, naselje 

Grbinovica, pa sve do ulaza u groblje, zaposjednu parkirana vozila. U nekoliko 

navrata za vrijeme pogreba značajnih ličnosti evidentirano je parkiranje od 200 

do 250 automobila. Evidentirano parkiranje vozila fotografirano je i sastavni je 

dio studije, a locirano je na cestama i putevima – prometnicama, kao prometnice 

u okruženju groblja. Na istaknutim prometnicama protočnost vozila najčešće je u 

zastoju i upitna je s aspekta sigurnosti prometa. 

3. Prijedlog proširenja groblja 

3.1. Važnost proširenja 

Svako naselje, pored ostalih suvremenih, gospodarskih, kulturnih i komunalnih 

institucija, zahtijeva i kvalitetno uređeno groblje. Groblje mora zadovoljavati ne 

samo estetske i tehničke uvjete već i sanitarno-higijenske. Groblja, osim funkcionalno 

izvedenih osnovnih površina za učinkovito odvijanje tehnološkog procesa, 

sastoje se i od pomoćnih površina na kojima su locirani neophodni prateći 

sadržaji. 

Groblja u cijelom svijetu zauzimaju i značajno mjesto u okviru komunalnog sustava, 

a stanovništvo je tradicijom i emocijama vezano uz njih. Kako je već rečeno, 

porečko groblje izgrađeno je 1920. godine. Od tada, pa sve do danas, na groblju 

nije bilo intervencija u smislu proširivanja vanjskih zidova groblja, premda je posljednjih 

desetak godina bila sve izraženija potreba. Groblje Poreč 1993. godine 

unutar izvornog zida prenapučeno je i kao takvo više nije u stanju normalno funkcionirati. 

Svaki novi smrtni slučaj predstavlja gotovo nerješiv problem, naročito ako 

se poštuju propisi rotacijskog turnusa za izvršenje ekshumacije. 

Uzimajući u obzir postavljene ciljeve i postojeće stanje groblja za izradu globalnog 

prijedloga njegova proširenja, utvrđeno je gravitacijsko područje groblja 

(slika 1.), dinamika smrtnosti (tablica 1.) i popis stanovništva na tom području 

(tablica 2.). 


U tablici 1. prikazano je kretanje broja umrlih u razdoblju od 1970. do 1993. godine. 

Najmanji broj umrlih osoba je u 1972. godini, a najviši u 1992. godini. 

194


Tablica 1. 

Popis umrlih i sahranjenih osoba na groblju Poreč (1970. – 1993.) 

Godina Umrli Godina Umrli 

1970. 26 1982. 39 

1971. 33 1983. 36 

1972. 23 1984. 64 

1973. 35 1985. 55 

1974. 37 1986. 40 

1975. 36 1987. 61 

1976. 35 1988. 57 

1977. 32 1989. 38 

1978. 45 1990. 52 

1979. 31 1991. 55 

1980. 40 1992. 81 

1981. 36 1993. 54 

Ukupno 1041 

Tablica 2. 

Popis broja stanovnika gravitacijskog područja za groblje Poreč 

Naselja 

Broj stanovnika 

1961. 1971. 1981. 1991. 

Bašarinka 71 63 65 103 

Červar Porat 88 

Červar 104 106 198 108 

Grbinovica 20 12 15 18 

Gulići 13 8 38 100 

Kolumbera 32 26 

Mali Maj 39 62 81 118 

Materada, Maj 38 47 95 95 

Musalež 127 102 113 202 

Poreč 3006 4328 6382 7539 

Špadići 110 183 566 1033 

Valkarin 53 47 37 23 

Veleniki 109 75 80 90 

Veli Maj 78 65 103 127 

Vraniči, Poreč 28 19 73 189 

Vrvari 120 158 298 640 

Ukupno 3916 5275 8176 10499 

Izvor: Gradsko groblje Poreč, Prethodna studija o utjecaju na okoliš, Institut za poljoprivredu i turizam, Poreč. 

Pored groblja Poreč na području bivše općine Poreč postoje i lokalna groblja u 

većem broju mjesta: Vrsaru, Funtani, Taru, Vabrigi, Novoj Vasi, Žbandaju, Fuškulinu, 

Gradini, Višnjanu, Sv. Ivanu od Šterne, Sv. Matiji kod Ceriona, Bačvi, Lovreču, 

Baderni, Kašteliru, Labincima, Božjem Polju u Vižinadi i Sv. Vidu u Brigu. 


195


Slika 7. 

Prijedlog proširenja groblja Poreč 

Izvor: Stručna podloga za proširenje gradskog groblja Poreč, Institut za poljoprivredu i turizam, Poreč, 1995. 


196


Slika 8. 

Groblje Poreč – prošireno (aviosnimak iz 2004.) 

Izvor: Upravni odjel za prostorno planiranje i zaštitu okoliša Poreč. 

Prijedlog proširenja postojećeg gradskog groblja utvrđen je na temelju Generalnog 

urbanističkog plana grada Poreča 1984. godine, uz uvjet da njegov kapacitet (gruba 

procjena) zadovoljava potrebe grada Poreča. Iz temeljnih zahtjeva i podataka 

o gravitirajućem broju korisnika groblja, te mortaliteta tih potencijalnih korisnika, 

proizašla je planska površina prikazana na slici 7., s prikazom okvira šire lokacije 

groblja. 

3.2. Postojeća namjena površina šire lokacije 

Do ulaza u groblje, s glavne ceste Poreč – Dračevac, vodi asfaltirana cesta kroz 

drvored kestenova i čempresa. Izvan zidova groblja, s južne strane, nalaze se vrtovi 

u kojima se pretežno uzgaja povrće s ponekom voćkom, bez značajnije biološke 

i ekonomske vrijednosti. Do vrtova vodi asfaltirani put obrastao kupinom. Unutar 

vrtova nalaze se drvene barake koje služe za odlaganje alata i pribora. Zapadni 

dio izvan zidina groblja je bez biljnog pokrova, ne računajući mjestimičnu zakorovljenost, 

najneuredniji je dio i uglavnom služi kao odlagalište građevinskog 

materijala. Uz samu crkvu, iza zidova groblja, nalaze se tri čempresa i četiri bora. 

Na sjevernoj strani, tj. sjeverozapadno od centra groblja, nalazi se skupina borova, 

pinija, cedrova, a kao drvored uz rubove ceste dominantan je divlji kesten. Iako 

je to najuređeniji dio izvan zidina groblja, i njega je potrebno pejzažno oblikovati 

(regulirati odvodnju površinskih voda, oblikovati travnjake i urediti pješačku stazu 

s klupama i sl.). Prostor između regionalne ceste Poreč – Vrsar i groblja obrađeno 

je i neobrađeno poljoprivredno zemljište. 


197


3.3. Izračunavanje planske površine groblja 

Planska površina groblja dosegla bi veličinu cca 10,78 ha. Izračunata planska površina 

koja uključuje korisnu i dodatnu površinu groblja veličina je koja treba 

zadovoljiti potrebe ukopa pokojnika za više od 100 godina 9 . Navedene veličine 

određene su uz pretpostavke: 

• iste stope rasta stanovništva kao i prethodnih 30 godina i 

• izostanka specifičnih okolnosti većih razmjera (kataklizme, ratna razaranja, 

epidemije i sl.). 

4. Program proširenja groblja 

Na temelju opisa postojećeg stanja neophodni su investicijski radovi za nova grobna 

polja izvan postojećeg groblja koji bi trebali u što kraćem roku osigurati normalne 

uvjete za sahranu pokojnika. U tu svrhu predlažu se etape proširenja, građenja 

i uređenja groblja. Da bi se tako pristupilo potrebno je: 

• planski razmjestiti globalnu namjenu površina za funkcionalnu sahranu pokojnika 

i prateće sadržaje. Radi postignuća kontinuiteta etapnog širenja potrebno 

je prethodno odrediti glavni pravac puta, mjesto za parking vozila, park-površine 

i ostale funkcionalne sadržaje. Za njihova rješenja bitno je sagledati shemu 

funkcioniranja pogrebne usluge (povorka ljudi, pogrebna vozila, vijenci, buketi, 

mrtvačnica, vjerska građevina i drugi prateći sadržaji); 

• utvrditi etape realiziranja proširenja: (a) prva etapa: izvedba dijela glavnog puta, 

planiranje terena, izrada drugih glavnih ulaznih vrata za novi dio groblja, 

ogradni zid, drenaža terena, rješenje infrastrukture vodovoda, odvodnje i javne 

rasvjete, hortikulturno uređenje, probijanje zida s južne strane groblja, izrada 

parkirnog prostora i dijela parka; (b) ostale etape se predlažu radi usmjeravajućeg 

karaktera istih prema programu nadležne komunalne organizacije za 

pogrebne usluge. 


198 

9 Za dimenzioniranje groblja (gruba procjena) primijenjen je sljedeći normativ: za grobove 

odraslih u površini od 4 m 2 , djece u površini 2 m 2 . U istaknute površine uračunati su 

minimalni razmaci između grobova od 0,3 metra i dodatne površine groblja. Izračunata 

je projekcija broja stanovnika po stopi od 3,34% za idućih 30 godina (1991. – 2021.). Od 

ukupnog broja stanovnika, izdvaja se 5% za površine dječjih grobova. Izračun (28.148 × 

0,95 = 26.740 × 4 + 1.408 × 2 = 106.960 + 2.816) = 10,78 ha. Od ukupne površine 30% treba 

biti rezervirano za dodatne površine infrastrukture groblja, a odnose se na pristup, park i 

parkirališta.


5. Groblje i zaštita okoliša 

Radi bližeg određenja mogućeg utjecaja proširenja groblja na okoliš, polazimo od 

toga da je prirodno okruženje – zrak, tlo, voda i more, klima, biljni i životinjski 

svijet u ukupnosti uzajamnog djelovanja i kulturna baština kao dio okruženja kojeg 

je stvorio čovjek. Groblje je “spomenik parkovne arhitekture” – aleja piramidalnih 

čempresa u groblju i grupa cedrova, divljeg kestena i pinija kod ulaza u groblje 

Poreč 10 . Zbog svega prethodno navedenog autori ističu da je cilj procjene utjecaja 

na okoliš sljedeći: 

• osigurati ostvarenje načela preventivnosti usklađivanjem i prilagođavanjem zahvata, 

građenja, odnosno obnove građevine ili obavljanja djelatnosti s prihvatnim 

mogućnostima okoliša na određenom području; 

• sagledati moguće nepovoljne utjecaje na tlo, vodu, more, zrak, šume, klimu, 

zdravlje ljudi, biljni i životinjski svijet, krajolik, prostorne i kulturne vrijednosti, 

njihove međusobne odnose. Pri tome je potrebno uzeti u obzir i druge planirane 

zahvate i mogući međuutjecaj s postojećim ili planiranim zahvatima na 

području na kojem se sagledava utjecaj zahvata; 

• osigurati vrednovanje utjecaja na okoliš, odnosno dijelove okoliša, i mjera zaštite 

okoliša kako bi se nepovoljni utjecaji sveli na najmanju moguću mjeru i 

kako bi se postigla najveća moguća očuvanost kakvoće okoliša; 

• sve prethodno navedeno provesti u okviru pripreme zahvata, odnosno prije 

izdavanja lokacijske dozvole ili drugog odobrenja za zahvat za koji izdavanje 

lokacijske dozvole nije obvezno. 

Za provođenje kvalitetne zaštite okoliša potrebno je poduzeti i mjere koje se ogledaju 

kroz aktivnosti: 

• predviđanja, praćenja, ograničavanja i uklanjanja nepovoljnih utjecaja na okoliš; 

• zaštite i uređenja izuzetno vrijednih dijelova okoliša; 

• sprječavanja rizika i opasnosti po okoliš; 

• poticanja korištenja obnovljivih prirodnih izvora i energije; 

• korištenja proizvoda i proizvodnih postupaka najpovoljnijih za okoliš; 

• ujednačavanja odnosa zaštite okoliša i gospodarskog razvoja; 

• sprječavanja zahvata koji ugrožavaju okoliš; 

• sanacije oštećenih dijelova okoliša; 

• razvoja svijesti o potrebi zaštite okoliša u odgojnom i obrazovnom procesu i 

promicanjem zaštite okoliša; 

10 Odredbama prostornih planova groblje Poreč je spomenik parkovne arhitekture, što je 

utvrđeno Prostornim planom zajednice općine Rijeka iz 1984. godine, Prostornim planom 

općine Poreč iz 1991., te člankom 97 Odluke o donošenju Generalnog urbanističkog plana 

grada Poreča, Službeni glasnik grada Poreča, br. 11/01. 


199


• donošenja pravnih propisa o zaštiti okoliša; 

• obavještavanja javnosti o stanju okoliša kao i participaciji javnosti u njegovoj 

zaštiti. 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja autori studije groblja dolaze do zaključka 

da je potrebno izraditi stručnu podlogu za proširenje groblja Poreč. U tu svrhu 

neophodno je provesti sljedeća istraživanja u budućnosti: 

1. izraditi analizu geotehničkog sastava i svojstva tla dubine min. 5,0 metara za 

grobna polja; 

2. izraditi ekspertizu sanitarno-higijenskih uvjeta lokacije groblja Poreč. 

U međuvremenu, do pisanja ovog članka, izrađena je stručna podloga, projektna 

dokumentacija za proširenje groblja u Poreču, te su ishođene odgovarajuće 

suglasnosti i odobrenja. Izvedena je prva etapa proširenja groblja, a trenutno je u 

izvedbi vanjsko uređenje groblja i pripadajuće parkiralište. 

6. Zaključci 

Na temelju izloženog autori izvode zaključak o prijekoj potrebi proširenja gradskog 

groblja u Poreču i aludiraju na nužnost etapnog pristupa problemu. Nadalje, upućuju 

na potrebu za hitnim predlaganjem i razmatranjem globalnog rješenja radi 

izrade detaljnih programa i projekata po fazama realizacije. Pritom se posebna 

pozornost treba posvetiti programu zaštite okoliša od utjecaja groblja, uključujući 

izvršenje snimanja i donošenja konkretnih mjera provođenja te zaštite. 

Promatrano razdoblje od 1920. do 1993. godine vrijeme je nastanka, izgradnje, 

arhitektonskog oblikovanja, unutarnjeg uređenja, zaštite kulturnog dobra i ukopa 

pokojnika do popunjenosti svih grobnih mjesta. Riječ je o vremenski jednoj zaokruženoj 

povijesnoj i prostornoj cjelini, kao svojevremenom iskustvu studijskog 

rada koji računa na kontinuitet ili etape širenja groblja. 


200 

Literatura 

1. Ancelj, F. B.; Bajagić, S.; Božac, O. (1988). Studija o utjecaju na okolinu “Groblje Montegiro”’ 

– Pula. Pula: OOUR Arh-projekt. 

2. Bonetti, Z. (1977). Programska faza detaljnog urbanističkog plana novog groblja Drenova. 

Parkovi i nasadi Rijeka. Rijeka: PIN. 

3. Friganović, M. (1978). Demogeografija stanovništva svijeta. Zagreb: Školska knjiga. 

4. Kosić; Maleković; Vareš (1974). Monografija Mirogoj. Zagreb: GZH i Gradska groblja. 

5. Kollenz, M. (1970). Urbanističko i arhitektonsko oblikovanje groblja. Habilitacijski rad. 

Zagreb: Arhitektonski fakultet. 

6. Kollenz; Čorak; Nikolić; Majerić (1986). Monografija Krematorij-Mirogoj. Zagreb: Gradska 

groblja.


7. Marđetko, S. (1989). Miroševac. Zagreb: Gradska groblja. 

8. Poropat, A.; Radoičić, V. (1994). Gradsko groblje Poreč. Prethodna studija o utjecaju na 

okoliš. Poreč: Institut za poljoprivredu i turizam. 

9. Poropat, A.; Milotić, A.; Radoičić, V.; Pribetić, Đ. (1995). Gradsko groblje Poreč. Konačna 

studija o utjecaju na okoliš. Poreč: Institut za poljoprivredu i turizam. 

10. Poglavarstvo Grada Poreča (1995). Zaključak o izradi Stručnih podloga za proširenje 

gradskog groblja u Poreč, klasa: 350-01/95-01/2, ur. br. 2167/01-08-95-1, od 15. svibnja, 

1995. 

11. Poropat, A. (1995). Stručna podloga za proširenje gradskog groblja Poreč. Poreč: Institut 

za poljoprivredu i turizam. 

12. Poglavarstvo Grada Poreča (1996). Odluka o donošenju Stručnih podloga za proširenje 

gradskog groblja Poreč, klasa: 350-01/96-01/19, ur. br. 2167/01-08-96-1, od 9. srpnja, 

1996. 

13. Prelog, M. (1957). Poreč grad i spomenici. Beograd: Kolaričev narodni univerzitet (17). 

14. Ružička, B. (1994). Zemljišne knjige. Zagreb: Informator. 

15. Žarković, G. (1970). Udžbenik higijene. Sarajevo: Medicinski fakultet. 

16. *** (1988). Geološki Vjesnik. Glasilo Geološkog zavoda u Zagrebu i Hrvatskog geološkog 

društva. 

17. *** (1984). Generalni urbanistički plan grada Poreča. Službene novine ZO Rijeka, 32. 

18. *** (1949). Komitet za zaštitu narodnog zdravlja, Savezna sanitarna inspekcija, Higijena 

građevinskih objekata, Zagreb: Medicinska knjiga. 

19. *** (1978). Odluka o grobljima. Službene novine ZO Rijeka, 33. 

20. *** (1977). Opća enciklopedija. Zagreb, Ljubljana: Mladinska knjiga. 

21. *** (1984). Pravilnik o izradi studije o utjecaju na okolinu, Narodne novine SRH, 31. 

22. *** (1962). Pravilnik o uređenju groblja i sahrani umrlih. Narodne novine SRH, 2. 

23. *** (1981). Statistički godišnjak Zajednice općine Rijeka, Rijeka. 

24. *** (1960, 1965). Zakon o grobljima. Narodne novine SRH, 32. 

25. *** (1994). Zakon o zaštiti okoliša. Narodne novine RH, 82. 


201


Professional Paper 

Amorino Poropat 

Zdravko Šergo 

Institute of Agriculture and Tourism, Poreč, Hrvatska 

e-mail: amorino@iptpo.hr; e-mail: zdravko@iptpo.hr 

Jasmina Gržinić 

University of Juraj Dobrila in Pula, Hrvatska 

e-mail: jgrzinic@efpu.hr 

Characteristics of Poreč Cemetery 

(1920. – 1993.) 

Abstract 

The capacity of Poreč cemetery is completely filled inside its perimeter walls. This caused 

a huge problem for the municipal service USLUGA from Poreč since there is no place for 

new burials. We have documented and elaborated a series of questions in the area of environment 

protection included in the plan for the extension of Poreč cemetery, which would 

ensure enough space for new burials and the necessary infrastructure from a parking lot, 

park areas and buildings to newly planned burial lots. 

Key words: cemetery, environment, area destination, infrastructure. 

Received on: July 2007 



202

UDK 159.964.2:130.2 

Pregledni rad 

Freudovo shvaćanje kulture između erosa i 

thanatosa. Tumačenje Paula Ricoeura 

Nikola Skledar 

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska 

SAŽETAK Poznati suvremeni francuski filozof Paul Ricoeur u širokome dijapazonu 

svojih teorijskih interesa obuhvatio je i u suvremenoj kulturi veoma utjecajan fenomen 

psihoanalize Sigmunda Freuda. Njegovo bavljenje Freudom je filozofijsko, 

konkretno. Riječ je o fenomenologijsko-hermeneutičkom prilazu psihoanalizi kao 

svojevrsnom tumačenju kulture, tj. kao hermeneutičkoj disciplini koja po svojemu 

epistemologijskome statusu pripada duhovnim, a ne prirodnim znanostima. Smisao 

i zadaća psihoanalize je “ponovo tumačenje cjelovitosti psihičkih proizvoda koji 

proizlaze iz kulture od sna do religije, prelazeći umjetnošću i moralom”. Spomenutom 

filozofijskom metodom on raspravlja o Freudovoj “spekulaciji” o životu i smrti, 

o nagonu smrti i destruktivnosti nad-ja, te o kulturi između erosa i thanatosa. 

Ključne riječi: psihoanaliza, hermeneutika, kultura, eros, thanatos. 

Primljeno: rujan 2007. 


Paul Ricoeur, značajan suvremeni francuski filozof, u širokome polju svojih teorijskih 

interesa sustavno i temeljito obuhvatio je u modernoj i suvremenoj kulturi 

nezaobilazan i utjecajan fenomen psihoanalize Sigmunda Freuda – i to ne samo 

njegovu metapsihologijsku teoriju subjekta, čiji je smisao oslobađanje svjesnoga 

ljudskog “ja” od tamnih pritisaka i utjecaja nesvjesnog i podsvjesnog. Do navedenog 

Freudova otkrića cjelokupno shvaćanje i tumačenje čovjeka bilo je nepotpuno 

i jednostrano, budući da je svijest samo dio čovjekova duševnoga (i duhovnoga) 

života, samo vrh sante uronjene u nepoznate i nemjerljive dubine, kako se to običava 

slikovito prispodobiti. 

Freudovo tumačenje čovjekova značaja je dinamičko. Tvrdi da na oblikovanje karaktera 

kao složenoga svojstva osobnosti, uz nasljedni, biološki čimbenik, znatno 

odlučujuće utječe ljudsko iskustvo u smislu kumulativnosti i raznovrsnosti doživljaja, 

osobito u djetinjstvu. Čovjek je, prema tome, veoma složeno biće, ne samo prirodno, 

tjelesno, niti primarno duhovno, nego proizvod interakcije bio-psiholoških 

i društvenih (kulturnih) principa njegove konstitutivne određenosti. 




203


Ricoeurovo bavljenje Freudom, valja odmah naglasiti, jest filozofijsko, preciznije, 

riječ je o fenomenologijsko-hermeneutičkom prilazu psihoanalizi kao svojevrsnome 

tumačenju kulture, dakle, kao hermeneutičkoj disciplini, koja po svojemu epistemologijskome 

statusu pripada duhovnim, a ne prirodnim znanostima. Smisao 

je i zadaća psihoanalize, po Ricoeuru, “ponovno tumačenje cjelovitosti psihičkih 

proizvoda koji proizlaze iz kulture od sna do religije, prelazeći umjetnošću i moralom”. 

Psihoanaliza je, po njemu, interpretativna disciplina koja se bavi značenjima 

odnosa nagona i simbola, a simbol je način na koji se čovjek odnosi sa stvarnošću. 

Različita značenja i načini tumačenja simbola i njihovo dijalektičko “pomirenje” 

predmet su hermeneutike, što znači da se ona mora baviti i odnosima među bićima 

i bitkom samim (M. Heidegger, H. G. Gadamer). No, valja istaknuti da je 

Ricoeur svjestan da filozofijska interpretacija nije apsolutno znanje. Apsolutno se 

objavljuje, a da bi se ono razumjelo, treba vjerovati. 

U drugoj knjizi svojega kapitalnog djela O tumačenju. Ogled o Freudu (u prijevodu 

i s instruktivnim Pogovorom Ljiljanke Lovrinčević), u drugome poglavlju njezinoga 

trećeg dijela Eros, Thanatos, Ananke, P. Ricoeur pod naslovom Nagon smrti: 

spekulacija i tumačenje, spomenutom filozofijskom, spekulativnom, fenomenologijsko-hermeneutičkom 

metodom analizira i raspravlja o Freudovoj “spekulaciji” o 

životu i smrti, nagonu smrti i destruktivnosti nad-ja, te o kulturi između erosa i 

thanatosa. Na samom početku svoje analize pita se koji su to, po Freudu, reprezentanti 

nagona smrti? Uvodno napominje da to pitanje prelazi od metabiologijskih 

u metakulturologijske rasprave. U Ricouerovoj interpretaciji Freud toj snazi 

nagona smrti i njegovih reprezentanata ne posvećuje svoju primarnu pozornost jer 

mu se taj nagon ne otkriva najprije u svojim reprezentantima, nego je on na razini 

hipoteza o funkcioniranju psihičkih procesa (s onu stranu načela ugode). Kasnije 

se taj nagon prepoznaje u nekim kliničkim pojavama, a tek poslije kao destruktivnost 

na pojedinačnoj i kulturno-povijesnoj razini. Naglašava da Freud taj pojam 

thanatosa ne suprotstavlja erosu, već, naprotiv, eros kao razradu teorije libida, povezuje 

s nagonom smrti, što je već općeprihvaćeno mjesto. Uistinu je smrt latentna, 

ali permanentna pratiteljica života, osobito ljubavi i erosa. Thanatos je imanentna 

tendencija života, a eros je težnja za prevladavanjem pojedinačne smrtnosti i vraćanjem 

u iskon, o čemu će još biti riječi. 


Uzgred, spomenuto načelo ugode i njegova uloga u tematiziranome kontekstu odnosi 

se samo na primarne procese, na spoj želje i njezina ostvarenja. Navedeno načelo 

suprotstavljeno je načelu stvarnosti, tj. problemima vanjskoga svijeta. Čovjek 

je kao čovjek označen time da mora podnijeti određen stupanj neugode, odnosno 

odricanja od ugode. Spekulativno, tj. u Freuda nedokazano, postoje od načela ugode 

prije, ili neovisno, neke tendencije ovladavanja psihičkim energijama, od kojih 

su neke normalne, a neke patološke. Od patoloških Freud elaborira traumatske 

neuroze, primjerice, ratne neuroze koje su fiksirane i stalno se vraćaju na svoju 

traumu i nesreću. Time se dolazi do prinude ponavljanja. Freud je svoju teoriju 

nagona smrti, neprizvanoga u svijest, oblikovao upravo u smjeru prisile ponavljanja 

potisnutih sadržaja, s jedne strane, te destruktivnosti, s druge, kao osnovnim 

reprezentantima toga nagona. O prisili ponavljanja Freud kaže da je “primitivnija, 

204

N. Skledar: Freudovo shvaćanje kulture između erosa i thanatosa. Tumačenje Paula Ricoeura 

elementarnija od načela ugode koje skriva”, a svijest je samo čovjekova “površinska 

funkcija”. Reakcija i obrana od navale slobodnih ili vezanih psihičkih energija 

priopćena je različitim vrstama bojazni: strepnjom (Angst), tj. stanjem očekivanja 

i priprave za neku, čak i nepoznatu opasnost; prepadnutošću (Sehrecke), stanjem 

nepripravljenosti za iznenadnu opasnost; strahom (Furcht) koji proizlazi iz stvarnoga 

susreta s opasnošću. Te pozitivne obrambene mjere, povezane s načelom 

ugode, nemaju veze s nagonom smrti, a to nagonsko (triebhaft), čak demonsko 

(demonisch), ostaje do kraja neobjašnjeno. Nagon (Drang) je prohtjev svojstven 

živome organizmu koji ga potiskuje da bi uspostavio prvotno “normalno” stanje, a 

to je nagonu smrti ravnopravan nagon života. Upravo je ovdje krajnost Freudovih 

hipoteza zaoštrena do kraja. Krajnost se sastoji u tome da se živo ne usmrćuje vanjskim 

prevladavajućim silama, nego unutarnjim razlozima, budući da je cilj svakoga 

života smrt. Nagon očuvanja organizma njegovo je nastojanje da obrani svoj put 

prema smrti, svoj vlastiti način umiranja. No, taj put prema smrti veoma je zamršen, 

individualan i osobit. U jednoj rečenici rečeno – nije lako umrijeti i umirati. 

Jednostavni primjeri koji to pokazuju jesu selidba riba i ptica, njihovo vraćanje na 

prvobitna mjesta njihove vrste, rekapitulacija prethodnih stadija života u embriju, 

te organska obnova. Upravo sve navedeno govori o prisili ponavljanja, tj. očuvanja 

svojstvenoga životu. Smrt i smrtnost prirodna je zakonitost (mitsko ananke) kojoj 

su neizbježno podvrgnuti živi organizmi, ali u tome hodu prema smrti, eros je 

svojevrsno dramatično opiranje smrti, i upravo tu thanatos otkriva smisao erosa i 

njihove međusobne povezanosti. Dakle, ono što se suprotstavlja smrti je erotičko 

spajanje jednoga smrtnika s drugim. 

Ljubavni zagrljaj, naime, doista prevladava razdvojenost pojedinačnih bića ljubavnika 

i, poput smrti, vraća ih zajedničkome stvaralačkom praizvoru. U tome je 

trenutku na djelu nepobjedivost života. Ljubavna ekstaza (ex stastis) nalik je smrti, 

budući da je trenutni odlazak iz pojedinačnosti i povratak u iskon, trenutno nestajanje 

i uskrisivanje u nadindividualni život. To je ovostrani način besmrtnosti 

smrtnika, imanentno transcendiranje tragičkoga usuda i misterija pojedinačne konačnosti 

i smrtnosti. Eros i thanatos nisu, dakle, međusobno nepovezani. Thanatos 

nije puka suprotnost erosu i biosu, smrt nije samo puka negacija života, nego 

i njegovo oslobađanje za povratak u nevremeni – svevremeni iskon svekolikoga 

bića. Život i smrt trajno su jedinstvo u razlici i mijeni, vječno vraćanje jednakoga 

(F. Nietzsche), vječna kozmička dijalektička međuigra u beskraju i beskonačnosti 

vremena i svijeta. Eros nosi prema vječnosti, ali i spaljuje iznutra. Povezan je s 

najvećim zanosom i ushitom, ali i s najtežom patnjom i očajem. Nejasan je i taman 

poput smrti. 

O podrijetlu ljubavi i erosa slikovito govori mit, što ga je prenio Platon, o prvotnome 

jedinstvu muškoga i ženskoga, kojeg su bogovi iz hira prepolovili. Otada 

se te dvije polovice erotskom napetošću privlače i traže, s više ili manje uspjeha, 

da bi ponovno uspostavile izgubljeno jedinstvo. Prema tome, čovjek kao nedostatno 

biće upućen je na bitnu potrebu za ljubavnim odnosom s drugim bićem. 

Dosegnućem savršenstva u tome odnosu ljubav (eros) bi završila i ukinula se, pa 

savršenome (ljudskom) biću ljubav ne bi trebala. Istinski ljubavnici, dakle, izraža- 


205


vaju i iskonsku težnju (eros, grč. – čežnja, žudnja, u grčkoj mitologiji Eros je sin 

božice ljubavi Afrodite) tu-bitka za vraćanjem u pratemelj i prajedinstvo svega što 

jest, bitak bića. 

Nakon elaboriranja nagona prisile ponavljanja kao jednoga od reprezentanata nagona 

smrti po Freudu, Ricoeur obrađuje odnos nagona smrti i destruktivnosti 

nad-ja. U svojoj, kako sam kaže, refleksiji o tome polazi od Freudove napomene, 

ponovljene u više njegovih djela, da je nagon smrti po svojoj prirodi “nijema” energija. 

Događa se skriveno, u tišini, za razliku od “bučnosti” manifestacije života koja 

proizlazi iz erosa. U tome što su toliko različiti sastoji se i teškoća u “dešifriranju” 

tih nagona, pa se u tumačenju reprezentanata nagona smrti na njihovo fragmentarno 

dešifriranje nastavlja apstraktna spekulacija. No, ovdje se ipak može primijetiti 

Freudov pomak od prisile ponavljanja do tendencije prema uništenju. Tako se 

nagon smrti djelomično izražava kao nagon destruktivnosti vanjskoga svijeta i bića 

u njemu (pa i vlastitoga), što se potvrđuje dvojakom agresivnošću – sadizmom i 

mazohizmom. Sadizam ima tri dimenzije. Prvo, to je sastavnica normalne integrirane 

spolnosti, zatim je to izopačenost koju označuje sadizam u uobičajenom smislu 

riječi, i treći je sadistički stadij predgenitalne organizacije. Mazohizam je sadizam 

usmjeren na “ja” i regresija na primarni mazohizam. Na najnižem stupnju nalazi se 

erotički oblik mazohizma, tj. ugoda boli koja kao sekundarno djelovanje oslobađa 

libidonozno supobuđivanje. No, to nije tako jednostavan i objašnjiv mehanizam. 

Pojednostavljeno, nagon destrukcije dijeli se na dvije struje: na onu koja ga pod 

utjecajem nagona života nastoji učiniti neškodljivim i usmjeruje ga, u službi spolnosti, 

prema van. Riječ je o sadizamu u poznatom smislu. Ali, jedan dio destruktivnosti 

ostaje unutra kao različite vrste erogenoga mazohizma. 

Dvojstvo nagona života i smrti izvire iz nagonskoga tla (ono) i sublimirano se i 

stupnjevito izražava u višim dijelovima psihičkoga, gdje tumačenje postupno prelazi 

iz pukoga biologijskog na kulturno koje nastoji objasniti, ali ne uspijeva do 

kraja povezanost libida i destrukcije (erosa i thanatosa). To su kod Freuda temeljni 

elementi za oblikovanje teorije (ono, ja) nad-ja, moralne svijesti (savjesti) i krivnje. 


U psihoanalizi nad-ja rezultat je kompleksa oca (s time da se “lik” oca zamjenjuje 

sve bezličnijim entitetima sve do moćne sudbine), ali jedna njegova značajka 

– okrutnost prema ja (sadizam nad-ja i mazohizam ja) ostaje ipak neobjašnjena. 

Primjerice, otpor liječenju u bolesti proizlazi iz nesvjesne krivnje zbog Edipova 

kompleksa koja nalazi zadovoljenje u kazni patnjom. Ta moralna okrutnost ima i 

svoj religijski nastavak u kazni (npr. kastraciji), projiciranoj u strogo nadnaravno 

biće. 

Dakle, po Freudu, i temelj religije jest nagonski, tj. strah i prigušene želje, što uzrokuje 

neurozu, pa religiju tumači kao opsesijsku neurozu. Religija se biološki osniva 

u ovisnosti i nesreći, nostalgiji za ocem, svojstvenoj djetinjstvu. U njoj Freud vidi 

mjesto zabranjenih želja pojedinca – ljubomore, mržnje, potrebe za uništavanjem, 

što religijske ustanove dopuštaju prema neprijateljima religijske skupine i organizacije, 

a s druge strane, i mjesto utjehe. Njezinu kompenzacijsku funkciju naglašava 

206


Ricoeur, i nastavlja ispravno, da se Freuda može kritizirati zato što mu je u vjeri 

izmakla kerigma ljubavi. U ovom kontekstu valja podsjetiti da ima dosta sličnih 

prigovora Freudu, koji potječu iz kritičkih psihoanalističkih krugova. 

W. W. Meissner, poznati psihoanalitičar, psiholog religije i religiolog (u smislu Religionswissenschaft 

kao sintetičke znanosti o religiji, J. Wach), primjerice, smatra 

klinički bio-psihologistički Freudov prilaz religiji, koji je drži oblikom opsesivne neuroze, 

a religijska vjerovanja iluzijama kao infantilnim ostatcima koji ne spadaju u 

svijet odraslosti i razumnosti – prejednostavnim. Meissner upozorava da su religija 

i kultura općenito mnogo složeniji i bogatiji fenomeni, što proizlazi iz viših slojeva 

ljudskoga duha. Zato se on i zalaže za dijalog (dia-logos, ne polemos) između psihoanalize 

i njezina uvida u religijsko iskustvo i religijske misli, tj. teologije i religiologije. 

Ricouer prije svoje kritike Freudove psihoanalize u pristupu religiji postavlja stajalište 

s kojega prilazi toj kritici. On naglašava poseban status simbola, pogotovo vrijednost 

religijskoga simbolizma, za kojega korektno kaže da refleksivno-filozofijska, fenomenologijsko-hermeneutička 

metoda mišljenja ne omogućuje rješenje temeljnoga pitanja, 

nego samo dopušta granični pogled na njega. Za pristup u autentičnu problematiku 

vjere i njezinoga simbolizma predlaže drugu dimenziju koju naziva poetikom 

volje, koja je temeljan izvor onoga “ja hoću”, a koje priskrbljuje moć izvoru njezina 

djelovanja. Tu novu dimenziju, na tragu glasovitoga protestantskog teologa K. Bartha, 

naziva kerigma, poziv, riječ, koja se obraća meni, a time ipso facto prestaje biti 

Sve Drugo. O tome apsolutnom Svemu Drugome “ja” ne zna ništa, ali ono se svojim 

načinom dolaska najavljuje kao arhe i telos, koje “ja” onda može refleksivno zamisliti. 

To je pokret vjere prema razumijevanju (Anselmo) i tek time pitanje vjere postaje 

hermeneutičkim pitanjem, jer postaje događajem ljudske riječi. Tako je uspostavljen 

“hermeneutički krug” – vjerovati znači čuti taj poziv, a da bi se poziv čuo, treba tumačiti 

poruku (treba vjerovati da bi se razumjelo i razumjeti da bi se vjerovalo). 

Transcendentno i eshatologijsko obzor su i metafora onoga što se približava, a što 

se nikada ne može posjedovati kao predmet. Tu se fenomenologija svetoga (M. 

Eliade) povezuje s kerigmatskom egzegezom (K. Barth, R. Bultmann). Dakako, fenomenologija 

svetoga tu se ne nastavlja na hegelovsku fenomenologiju duha, koja 

pretendira na apsolutno znanje, a ne na vjeru nošenu mitom, obredom i vjerovanjem. 

Nemogućnost apsolutnoga znanja svetoga, uz ostalo, veže se i s problemom 

postojanja zla. Simboli izvora i naravi zla suprotstavljaju se svođenju na racionalnu 

spoznaju. Nepotpunost i nedostatnost svih teodiceja i sustava koji se odnose na 

zlo ukazuju na neuspjeh apsolutnoga znanja o simbolizmu zla. U njemu, kao i u 

mitovima općenito, ima još nešto, neki racionalno nedokučiv ostatak zbog čega 

filozofijska interpretacija simbola ne može postati apsolutno znanje. 

Veza zla kao neopravdanoga i svetoga kao pomirenja i njihove simbolike izražava 

se u tri “formule”. Svako pomirenje očekuje se upravo “usprkos” zlu, “uz sve 

zlo”, “ipak” i sl., što čini kategoriju nadanja, za koju ne postoji dokaz. To samo 

znači da područje lociranja ove kategorije nije logika, nego povijest koju treba 

neprestano dešifrirati u znaku kerigme, dobre vijesti, obećanja. Ricoeur naglašava 

da je u filozofiji krhka veza između oblika duha i simbola svetoga. Refleksija 


207


je filozofija imanencije i u njoj se simboli svetoga pojavljuju samo pomiješani s 

oblicima duha kao kulturni fenomeni, a sveto kao eshaton i eshatologija obzor je 

koji ona ne obuhvaća, već mu samo prilazi na simboličan način. Taj obzor nekom 

vrstom “đavolskoga preobraćenja” stalno teži da se pretvori u predmet. Upravo ova 

objektivacija rodno je mjesto metafizike, koja postavlja Boga kao vrhunsko biće, te 

religije koja uzima sveto kao sferu predmeta, institucija, moći u svijetu imanencije, 

objektivnoga duha, uz predmete, institucije i moć iz ekonomskoga, političkoga i 

kulturnoga područja. Tako nastaju i sveti predmeti, a ne samo znaci svetoga, sveti 

predmeti svijeta kulture. To dijabolično preobraćenje pravi religiju postvarenjem i 

otuđenjem vjere, koja, kao takva, potpada pod reduktivnu hermeneutiku, bilo da 

se zove demitologizacija, kada se događa unutar određene religije, ili demistifikacija, 

kada dolazi izvana. 

Naime, radi se o istome – o smrti metafizičkoga i vjerskoga predmeta. Freudova 

psihoanaliza jedan je od načina ove smrti. Prema tome, Ricoeur jasno razgraničuje 

i dijeli vjeru od religije, vjeru u sveto kao znak Svetoga Drugoga što nadolazi, od 

vjerovanja u religiozni predmet ljudskoga svijeta kulture, koji je tako podvojen, jednim 

dijelom ostaje svet, a drugim postaje profan. On govori i o granici psihoanalize 

religije, tj. o njezinoj kritici vjerovanja kao isključenju mogućnosti vjere da sudjeluje 

u izvoru erosa nasuprot smrti, budući da toj kritici izmiče kerigma ljubavi. S druge 

strane, naglašava da se pomoću te kritike može razlučiti ono što kerigma ljubavi 

isključuje – kaznenu kristologiju i sve implikacije strogoga moralnog Boga. 


Raznolike moći prirode i života mogu se shvatiti jedino u mitologiji stvaranja budući 

da stvarnost nije ništa bez mogućnosti imaginacije, nužnost bez mogućnosti. 

Tim bi se pitanjima i frojdovska hermeneutika mogla susresti s hermeneutikom 

mitsko-poetske funkcije, za koju mit nije puka pripovijest iluzorne povijesti, nego 

simboličko izražavanje odnosa prema biću i bitku. U nad-ja nalazi se veza između 

libidonozne pogreške i smrti (“kulture smrti”) koja najbolje pokazuje zamršenu 

povezanost nad-ja i “ono”. Moral se, naime, ovdje nastavlja u nesvjesnome, pa 

takav reseksualizirani moral može stvoriti sublimni spoj ljubavi i smrti, što se na 

razini perverznoga izražava užitkom u patnji. Ricoeur ovdje, što treba istaknuti, 

upozorava na opasnost nerazlikovanja svega opisanoga s normalnim moralom i 

kulturnim kanaliziranjem nagona, ali i da je crta između normalnoga i patološkoga 

vrlo tanka i pomična. 

Kulturu (cultus, colere, lat. – gajenje, oplemenjivanje čovjekovih prirodnih datosti, 

preneseno, ukupnost čovjekovih odgovora na njegove prirodne, društvene i 

duhovne potrebe tijekom povijesti) i njezin razvoj Freud uspoređuje s rastom pojedinca 

od djetinjstva do zrele dobi. Po njemu, kultura je rezultat erosa i ananke 

(nužnosti, rada), ali više erosa jer je libidonozna sveza koja povezuje pojedince 

u zajedništvo društvenoga organizma jača od nužnosti jedinstva u radu kojim se 

organizirano odnosi i bori s prirodom. 

Moć koju kultura dobiva od erosa, kao i pojedinčeva težnja za srećom, čovjeka čini 

sličnim bogovima, ali ipak ostavlja nezadovoljenim, pa i nesretnim jer ne rješava 

208


napetost i sukob između pojedinca i društva, što kulturu čini tragičnom. Ono, naime, 

cjelokupnoj spolnosti nameće žrtvovanje užitka (cenzura infantilne spolnosti, 

zabrana incesta, imperativ razmnožavanja i sl.), a libido se tome opire svom snagom 

svoje inercije. S druge strane, libidonozna energija koja povezana čini društvo, 

prijeti atrofijom. Primjeri su za spomenuti sukob pojedinca i društva (kulture) 

besmislene, zapravo opasne naredbe: voljeti bližnjega, pa i neprijatelja, kao samoga 

sebe i sl., što je nemoguć zahtjev, jer, kako Freud kaže: “Čovjek nipošto nije to 

pitomo biće, u srcu žedno ljubavi za koje kažemo da se brani kad je napadnuto, 

već obratno, biće koje mora u račun svojih nagonskih darova staviti dobar iznos 

agresivnosti... Čovjek je na kušnji da zadovolji svoju potrebu za agresijom protiv 

bližnjeg, da iskorištava njegov rad bez nadoknade, da ga spolno iskorištava bez 

njegova pristanka, da mu oduzme dobra, da ga ponizi, da mu nanese patnje, da 

ga žrtvuje i ubije. Homo homini lupus.” (Ricouer, 2005.:299). 

Taj nagon koji uzrokuje neprijateljstvo i agresiju čovjeka prema čovjeku i remeti 

ljudske odnose proizlazi iz nagona smrti kojega je Freud nazvao antikulturalnim 

nagonom: “Prirodni nagon čovjekove agresivnosti, neprijateljstva svakog protiv 

svih i svih protiv svakog, suprotstavlja se zadaći kulture. Ovaj nagon prema agresivnosti 

proizlazi iz nagona smrti i predstavlja glavnog reprezentanta nagona smrti, 

što se nalazi pored Erosa s kojim dijeli vlast nad svijetom.” (Ricouer, 2005.:299). 

Kultura, međutim, ima u kozmičkoj igri i borbi života i smrti posve određeni smisao 

i zadaću: “Ona nam mora predstaviti borbu između erosa i smrti, između nagona 

života i nagona destrukcije, kako utiru put ljudskoj vrsti. U biti, u toj se borbi 

sastoji cijeli život; sad možemo opisati evoluciju civilizacije kao borbu ljudske vrste 

za postojanje.” (Ricouer, 2005.:300). 

Nagon se smrti, dakle, postupno otkriva na tri razine: biološkoj, psihološkoj, te 

na kulturnoj, gdje je borba između erosa i thanatosa pravi rat. Za razliku od samo 

individualnopsihologijskoga tumačenja ambivalentnoga osjećaja krivnje, Freud 

naglašava i njegovu kulturnu funkciju: “Civilizacija, dakle, ovladava opasnim 

htijenjem agresije pojedinca oslabljujući ga, i stavljajući pod nadzor...” (Ricouer, 

2005.:301). 

Kultura se, prema tome, bori ne protiv samoga libida, nego protiv agresivnosti, 

nasilja, egoizma i smrti, u interesu erosa, ljubavi i života. 

Zbog toga što se Freud stalno kreće po dvojnosti erosa kao nagona života (bios) i 

nagona smrti (thanatos), Ricoeur ga smatra dualistom. U vezi s time, samo jedna 

terminologijska opaska: možda bi spomenutu dvojnost bilo primjerenije nazvati 

svojevrsnom dijalektičkom suprotnošću (sa svim implikacijama), nego dihotomnom, 

manihejskom dualističnošću. 

I na kraju, u lapidarnom osvrtu na Freudovu teoriju erosa i thanatosa i tumačenju 

kulture u njihovoj interakciji, valja naglasiti da su njegova otkrića nesvjesnog 

i podsvjesnog nezaobilazan prilog istraživanju čovjeka, njegova značaja, motiva, 


209


društvenih odnosa, religije i ostalih oblika ljudskoga duha i stvaralaštva, u jednoj 

riječi, kulture. Time je Freud eo ipso dao značajan prinos filozofijskoj antropologiji, 

kulturologiji i drugim duhovnim znanostima. 

Literatura 

Freud, S. (1969). Iz kulture i umetnosti. Beograd: Matica srpska. 

Freud, S. (1969). Nova predavanja. Autobiografija. Beograd: Matica srpska. 

Freud, S. (1969). O seksualnoj teoriji. Totem i tabu. Beograd: Matica srpska. 

Freud, S. (1969). Psihopatologija svakodnevnog života. Beograd: Matica srpska. 

Freud, S. (1969). Uvod u psihoanalizu. Beograd: Matica srpska. 

Ricoeur, P. (2005). O tumačenju. Ogled o Freudu. Zagreb: Ceres. 


210


Nikola Skledar 

Institute for Social Research in Zagreb, Zagreb, Croatia 

Overview scientific work 

Paul Ricoeur’s Interpretation of Freud’s Views of Culture 

Between Eros and Thanatos 

Abstract 

A well-known contemporary French philosopher Paul Ricoeur’s wide range of theoretical 

interests also encompasses Sigmund Freud’s psychoanalysis, a very influential phenomenon 

in modern culture. Ricoeur’s interest in Freud is philosophical, it is a phenomenological 

– hermeneutical approach to psychoanalysis which interprets culture in a way, i.e. in its 

epistemological status as a hermeneutical discipline belongs to humanities rather than natural 

sciences. The meaning and the task of psychoanalysis therefore are “to re-interpret the 

integrity of psychological products derived from culture, from dreams to religion, through 

art and morality.” Using this philosophical method, Ricoeur debates on Freud’s “speculation” 

about life and death, about the death instinct and the super-ego destructiveness, 

about the culture between eros and thanatos. 

Key words: psychoanalysis, hermeneutics, culture, eros, thanatos. 

Received on: September 2007 



211

Recenzije i prikazi 

Ljubinko Pušić 

Pisanje grada. Urbana svakodnevica 

Prometej, Novi Sad 2007., 279 str. 

U jednu od mnogih knjiga koje je napisao moj kolega Ljubinko Pušić (poput Čitanje 

grada, npr.) ubrajamo i njegovu novu knjiga koju mi je i poslao – Pisanje 

grada. Urbana svakodnevica. Zašto sam se odlučila prikazati je u časopisu Sociologija 

i prostor? Moguće zato što sam oduvijek željela napisati slično djelo, ali se 

nisam usudila zbog strogosti pravila znanstvenog objavljivanja, čak i u sociologiji. 

Počelo je s čitanjem radova poznatog sociologa Đure Šušnjića koji se odvažio pisati 

slobodno i bez puno citiranja i navođenja literature. Smatrao je da se u sociološkoj 

zajednici podrazumijeva i zna tko je što i kako pročitao, te da se sve iz teksta i vidi. 

Takvo stajalište zastupa i Pušić u svojoj knjizi. 

Knjiga ima 279 stranica od čega tri stranice sadržaja (sa 75 naslova) kratkih tekstova. 

Tema je, naravno, grad. Pušić je, kako sam kaže, apsolutni urbofil, kao da nije iz 

Vojvodine, zemlje s puno sela. Uz sve to vrlo je kritičan prema gradu, moglo bi se 

reći na neki dalek način kao i Ivan Rogić, urbani sociolog s velikim brojem knjiga 

i tekstova o sličnim temama u Hrvatskoj. Obojica se ljute na grad što nije onakav 

kakav bi trebao biti. 

U “Umesto predgovora” (nikada ne znam što to znači) Pušić govori o svjetskoj 

fascinaciji gradovima u sveopćoj urbanizaciji. Ruralni sociolozi ne bi se baš složili 

s tom tvrdnjom jer živimo u vremenu u kojem je “u modi” povratak selu. Nema 

doduše više lukšije, pratljača, drljača, kuhanja ručka od 6 do 12, drvenog pluga, 

a uskoro, nadam se, neće biti ni tradicionalne svinjokolje uz obvezatnu patnju i 

skvičanje životinja. 

Pušić ističe da je ova slobodna sociologija na rubu literature i znanosti (koju kolega 

Alija Hodžić, antropolog i sociolog sela, zove “veselom naukom”) rezultat dugogodišnjih 

istraživanja i tekstova koji se odnose na urbanu svakodnevicu. 

Urbanu svakodnevicu čine mjesta, imena, opisi raznih gradova (provincijskih, prljavih, 

prašnjavih, mrtvih), raznih ljudi (rubnih, otvorenih, zatvorenih), te niz “malih” 

tema poput kavana, biciklâ, pijaca, trgova, semafora, kiše u gradu, prijatelja... 




213


Opisivati svaki od ovih kratkih tekstova nema posebnog smisla. Smisla ima istaći 

osnovni pristup, a to je zaljubljenost u grad i njegovu oštru kritiku, a time i kritiku 

društva u kojima se ti gradovi nalaze. Autor posebno voli i kudi grad u kojem živi 

– Novi Sad. Pokazao mi ga je prošle godine pri mojoj posjeti i nisam ga prepoznala. 

Slične kritike sustava kao i drugih gradova u zemljama tranzicije i neoliberalizma 

mogu se sociološki jednako opravdati. 

Jedino što bih prigovorila Pušiću jest da previše uljepšava situacije u zapadnim 

zemljama, poglavito Nizozemskoj (koju sam velik broj puta posjetila i gdje su mi 

kolege pokazale uistinu mnogo toga). “Dosada življenja” slična je kritici Ljubljane 

slovenskog urbanog sociologa Marjana Hočevara. Ako se ograničimo na Europu, 

jer su preširoke usporedbe preapstraktne, možemo zaključiti da nema grada koji 

istovremeno u sebi ne sadržava kvalitete i mane urbane svakodnevice. 

Dušica Seferagić 

Zagreb 


214


Dimitrije Sergejev (ur.) 

Hrvatska i Europa. Korijeni integracija 

Zbornik radova, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 

2007., 231 str. 

Zbornik radova Hrvatska i Europa – Korijeni integracija sastavljen je od rasprava i 

diskusija nastalih oko dva projekta koja su se odvijala prije 1990. godine. Riječ je o 

projektima u kojima je sudjelovao niz povjesničara i sociologa te jedan ekonomist. 

Uslijed vremenskog konteksta veliko su zanimanje izazvala pitanja integracije i dezintegracije. 

Osim tih pitanja, aktualna i zanimljiva bila je problematika porijekla 

Hrvata, te baštine određenih starih običaja koji sputavaju napredak suvremenog 

društva. Urednik Dimitrije Sergejev smatra kako je prošlo dovoljno vremena za 

objavljivanje ovih tekstova, te kako se o nekim temama sada konačno može raspravljati 

bez suvišnih emocija. 

Zbornik čini pet tematskih cjelina – Temeljna pitanja, Povijesni korijeni integracije, 

Posebna područja, Antropološki pristup te Prilozi, obuhvaćenih u četrnaest 

tekstova čiji su autori povjesničari i sociolozi. U svojim tekstovima bave se sociološkim 

pitanjima integracije, procesima integracije u (ranijoj) hrvatskoj prošlosti, te 

sveukupnim djelovanjem integracijskih procesa na ljudsko društvo. 

Prvo poglavlje prve cjeline – Temeljna pitanja, potpisuje urednik Zbornika Dimitrije 

Sergejev. U poglavlju naslovljenom Teorijske pretpostavke i karakteristični 

društveni procesi autor progovara o sociološkoj problematici integracije. Problemom 

se integracije u sociologiji najviše bave teorija sistema i funkcionalna analiza. 

Ova dva znanstvena pravca svoje korijene vuku još od Platona i Aristotela, 

a njihova se teorija o potrebitosti udruživanja u veće zajednice radi ostvarivanja 

vlastitih potreba gradi preko Machiavellija, Thomasa Moora, pa sve do suvremenih 

mislilaca. U drugom dijelu navedenog poglavlja autor ukazuje na povijesni razvoj 

oblika integracije. Ljudsko se društvo razvija od plemena, preko srednjovjekovnog 

grada-države do moderne nacije. Kao osnovni princip napretka zajednica autor 

smatra princip poštenja, a nove oblike nadnacionalnog udruživanja (EU) vidi kao 

mogućnost nadilaženja starih oblika. 

Sociolog Ognjen Čaldarović propituje teorijske aspekte integracije u poglavlju Sociološki 

problemi integracije. Navodi kako se radi o terminu koji se najčešće određuje 

“ne po tome što sam znači, nego po onome na što upućuje ili referira”. Autor 

opisuje vrste socijalne integracije te načine kako se ona regulira. Ustvrđuje kako se 




215


radi o “empirijskoj činjenici u konkretnom socijalnom miljeu” te navodi njene ključne 

elemente. Nadalje, ovdje prezentira neke vodeće sociologe i sociološke škole, 

te njihova promišljanja (pretežno dihotomska) vezana uz problematiku zajednice 

i integriranja (Tönnies, Redfield, Sjoberg, Toynbee, Doxiadis, Čikaška sociološka 

škola). Autor ukazuje i na sve manju ulogu teritorija, fragmentiranost, segmentiranost, 

simbolično i individualno kao odlike suvremenih procesa integracije. Kao i 

drugi autori ovog zbornika, budućnost svijeta vidi u globalnoj integraciji kojom bi 

se jačala posebnost jednako kao i cjelovitost. 

Drugi dio Zbornika – Povijesni korijeni integracije – otvara tekst historičara Mate 

Suića Od etnosa do nacije. Neke historijske determinante u formiranju hrvatskog 

etnosa. Suićev se tekst bavi problematikom dolaska Slavena, pitanjima integracije 

paleobalkanskog supstrata u slavensko društvo te, općenito, nastankom hrvatskog 

etnosa. Suić navodi tri komponente etnogeneze Hrvata: predslavenski supstrat, 

slavensku podlogu, te malobrojni hrvatski superstrat. On najviše analizira predslavenski 

supstrat te, analizirajući različite utjecaje od razdoblja neolitika, preko eneolitika 

(početka “indoeuropizacije”) do velikih gibanja s kraja 2. i početka 1. st. prije 

nove ere, apstrahira bitne komponente etničkog sklopa balkanskog stanovništva. 

Od etničkih skupina iz tih razdoblja izdvaja Japode, Liburne, Delmate te, djelomice, 

Ardijejce, kao one skupine koje su najviše utjecale na formiranje historijskoga 

hrvatskog etnosa. Drugi dio ovog poglavlja bavi se problemima romanizacije zapadnobalkanskog 

područja. Navodeći različite aspekte romanizacije (čimbenike i 

instrumente), piše i o retenciji autohtonog stanovništva u svim društvenim sferama, 

ponajprije po pitanju jezika. Posebno se osvrće na status sela/pagusa koje, smješteno 

podalje od centara, biva poluromanizirano, te kao takvo manje otporno prema 

nastupajućoj slavenizaciji. 


Sociolog Eugen Pusić autor je poglavlja Energetska ekonomija sistema interakcije 

šireg opsega. Ovaj tekst napisan povodom Suićeva teksta Od etnosa do nacije 

sustavno analizira procese interakcije šireg opsega. Pusić se posebno osvrće na 

razvoj tehnologije i, kao posljedicu toga, razvijanje novih interesa koji mogu interakciju 

motivirati u novim pravcima. Pusić postavlja pitanja, smanjuje li se pri toj 

novoj interakciji neizvjesnost, te time i potreba za institucijama, i, ako da, znači 

li to da se krećemo prema novim, otvorenijim i fleksibilnijim oblicima globalne 

interakcije. 

Historičarka Nada Klaić piše, kako stoji u naslovu ovog poglavlja, O načelima 

udruživanja u ranom srednjem vijeku. Autorica postavlja tezu o procesu u kojem 

se društvo od “čopora” pretvara u stočarsko-težačku “sjedeću masu”, koja se na 

kraju oblikuje u “novo feudalno obojeno društvo”. Ističu se tri načela udruživanja: 

krvno, teritorijalno i pravno, a svaki oblik odgovara jednom društvenom obliku 

povijesnog razvoja. Autorica na temelju trodijelne podjele razvoja analizira razvoj 

Hrvata od nomadskog “čopora” do feudalno obojenog društva. Također, ističe 

teritorijalne zajednice (općina, komuna, selo ili grad) i vlastelinstvo, dvije organizacijske 

jedinice ranog srednjeg vijeka, kao jedine stvarne i trajne vrijednosti tog 

perioda. Hrvatski etnos još ne postoji, zajedničko je tek ime u naslovu vladara. 

216


Slijedi polemički osvrt Mate Suića Marginalne bilješke uz sastav Nade Klaić O načelima 

udruživanja u Hrvata u ranom srednjem vijeku. Suić se kritički odnosi prema 

korištenju termina “čopor” smatrajući kako već u samom dolasku Slavena postoji 

određeno hijerarhijsko uređenje. Osporava tezu N. Klaić o specijaliziranosti određenih 

ranosrednjovjekovnih hrvatskih zajednica za posebne grane gospodarstva. Ne 

slaže se ni s njenom tezom o hrvatstvu koje je tek u imenu vladara, smatrajući kako 

ono posjeduje etnički karakter pa je Croata onaj koji dolazi iz Hrvatske, a Dalmata 

svatko tko je rođen u Dalmaciji, bez obzira na podrijetlo. Jednako se kritički odnosi 

i prema tezi kako su zaboravljene rodovske strukture – prema Suiću one dobivaju 

drugo značenje tj. gube vrijednost temelja društvene integracije. 

U poglavlju Tendencije integriranja u srednjem vijeku historičar Miroslav Brandt 

naglašava kako je usprkos ranosrednjovjekovnoj rascjepkanosti, te tipičnoj ekonomskoj 

i političkoj atomizaciji ipak vladala jedna vrsta sveopćeg i jedinstvenog 

sistema uzajamnih odnosa u podjeli rada. Osim ekonomske ujednačenosti, kultura 

u vidu dominantnih religija – kršćanstva i islama – predstavlja bitan integracijski 

faktor, pa su tako očite sličnosti i u filozofiji, književnosti, likovnim umjetnostima... 

U drugoj polovici srednjeg vijeka, povećanjem ukupne proizvodnje, novac postaje 

sredstvom kupovine i nastaju obrti i prvobitne manufakture. Formiraju se nove vrste 

integracija koje dovode do nastanka gradova, posebnih političkih organizama 

izvan okvira feudalnih odnosa. Kao posljedica novih gospodarskih uvjeta nastaje 

nova socijalna kategorija – građanstvo, a s njime i nove vrste integracija. 

U sljedećem poglavlju, Integracija i dezintegracija u srednjem vijeku, historičar Ivo 

Goldstein iznosi drugačiju interpretaciju ranog srednjeg vijeka. Navedeno razdoblje 

naziva razdobljem “odvojenih svjetova”. Zatvorenost svjetova srednjeg vijeka autor 

nam objašnjava slikovitim prikazom života ljudi tog vremena, kojeg su osim jake 

neizvjesnosti, prožimali strahovi, bolesti i praznovjerja. Međutim, Goldstein ukazuje 

na važnost kristijanizacije, te brisanja antičke suprotnosti između Mediterana 

i sjevernijih dijelova Europe kao bitne integracijske procese srednjeg vijeka. Kao i 

Brandt, ističe integracijske procese koji se javljaju u drugoj polovici srednjeg vijeka 

(nastanak gradova i romaniku) kao rezultat tehnološkog napretka. 

Treća cjelina, Posebna područja, počinje tekstom historičara Tomislava Raukara 

Srednjovjekovna društva u Dalmaciji. Autor opisuje proces nastanka komuna u 

Dalmaciji te objašnjava njihovu važnost u procesu nastanka gradova. Autor ističe 

njihov urbani, materijalni kontinuitet, romansku etničku podlogu, crkvenu organizaciju, 

te njihovu specifičnu i individualnu narav. Značajan je za dalmatinsku 

komunu njezin osjećaj zatvorenosti i uskogrudnosti koji će se razbiti turskim napadima, 

te proizlazećim zajedničkim osjećajem ugroženosti s hrvatskim zaleđem. 

Dimitrije Sergejev autor je poglavlja Srednjovjekovna komuna ishodište tehničke 

civilizacije. U njemu se, kao i Raukar, bavi razvojem komune, objašnjava procese 

njezina nastanka te presudne čimbenike njezina razvoja. Autor smatra napuštanje 

ropstva u komuni, prije nego što su to učinile druge zajednice, glavnim razlogom 

njena napretka u odnosu na druge oblike zajedništva u srednjem vijeku, te isto- 


217


vremeno ukazuje na konzerviranost ustroja komune kao glavni razlog njene krize 

u 14. st. 

U poglavlju Razvoj gradova u kontinentalnoj Hrvatskoj od 14. do kraja 17. st. historičar 

Josip Adamček opisuje razvoj gradova u novovjekovnoj hrvatskoj povijesti. 

Opisujući konkretnu povijest pojedinih gradova (Varaždina, Krapine, Jastrebarskog, 

Gradeca i Varaždinskih Toplica) Adamček s mnogo povijesnih detalja oslikava 

proces uspona gradova i razvoja robno-novčanih odnosa koji je trajao do početka 

16. stoljeća, zatim krizu gradova u 16. stoljeću izazvanu turskim osvajanjima 

i feudalnom trgovinom, te na koncu oporavak gradova početkom 17. stoljeća. 

Dimitrije Sergejev bavi se pitanjem prostora i vremena u srednjem vijeku suprotstavljajući 

ih njihovom današnjem poimanju, dok u poglavlju Nekoliko pitanja značajnih 

za istraživanje pojave integracije u historiji govori o fenomenu “smanjivanja 

prostora”. Također ga zanima “sada i ovdje” u sociologiji, te koliko se ono mijenja 

ovisno o prostoru i njegovoj prošlosti. Nadalje, autor piše o nesvjesnim procesima 

integracije koji su regulirali nastanak današnjih nacija. 

Cjelinu Antropološki pristup otvara poglavlje Antropološko tumačenje razvoja i 

globalizacije ljudskog života Dimitrija Sergejeva. Autor piše o dubokoj prošlosti 

ljudske globalizacije, ispreplitanju ljudskog znanja od kultiviranja biljaka do suvremenih 

globalizacijskih tokova. Znanje o dubokoj povezanosti ljudi znanje je 

koje se u svakog pojedinca bori protiv nacionalizma. Sergejev spominje nametanje 

interesa velikih korporacija kao jednu od loših strana globalizacije. Analizirajući 

neka ponašanja naslijeđena iz prošlosti navodi niz nesvjesnih elemenata koji njima 

upravljaju. Za globalizaciju ističe važnost sistemskog djelovanja i zajedničkih interesa 

koji moraju biti u prvom planu i potpuno transparentni. 

U posljednjoj cjelini Prilozi Dimitrije Sergejev i Ivana Orešić potrudili su se dati na 

uvid široki raspon literature koja se bavi problemom integracije. U prvom poglavlju 

Prilog za cjelovitu literaturu o problemu integracije i dezintegracije u historiji 

Dimitrije Sergejev navodi ponešto stariju literaturu, dok se opsežniji i suvremeniji 

prilog nalazi u drugom prilogu Izbor iz novije literature, 1990. – 2007. 


218 

Značaj ove knjige ne leži samo u njezinoj vrijednosti interdisciplinarnog znanstvenog 

rada, nego i u njezinoj aktualnosti. Iako je Zbornik sastavljen od tekstova i polemika 

nastalih prije više od sedamnaest godina kad su pitanja integracije i dezintegracije 

bila aktualna zbog jednog potpuno drugačijeg konteksta hrvatske zbilje, 

ta se pitanja danas opet nameću, ali u novom kontekstu. Vrijednost se ove knjige 

očituje i kroz njenu dijalošku orijentaciju. U Zborniku se tekstovi na više načina 

nadopunjuju (interdisciplinarno, sadržajno, evaluirajući, polemički), te nam pružaju 

višestruki presjek srednjovjekovnih integracija i integracijskih procesa općenito. 

Klara Bilić Meštrić 

Zagreb


Milovan Antonić 

“Agrojapra” zadružni putokaz u Podgrmeču 

Banja Luka – Donji Agići, Književna zajednica “Vaso Pelagić”, 2007., 

203 str., ilustr. 

Knjiga Milovana Antonića “Agrojapra” zadružni putokaz u Podgrmeču zanimljivo 

je, poučno i vrijedno štivo iz zadrugarstva iz tri razloga. Ponajprije, iako je 

riječ o zborniku uglavnom već objavljenih tekstova i isprava, djeluje kao autorova 

pripovijest o općoj zemljoradničkoj zadruzi iz Donjih Agića u Bosni i Hercegovini. 

Knjiga je zasićena informacijama, iskustvom i spoznajama i ilustrirana fotografijama 

temeljem kojih čitatelj dobiva cjelovitu sliku o stvaranju zadruge u tegobnom 

poratnom i tranzicijskom vremenu, zadruge koja je postala okosnicom ekonomskoga, 

društvenoga i kulturnog života sela u dolini Japre. Tako se Antonić pridružio 

malobrojnoj skupini autora zadružnih monografija u Jugoistočnoj Europi. Drugo, 

riječ je o štivu o dvije poznate poljoprivredne zadruge – “Agići” (1945. – 1992.) i 

“Agrojapra” (osnovana 1999.) i o dva njihova direktora – Draganu i Milovanu Antoniću, 

ocu i sinu, začetniku i nastavljaču, ljudima silne energije i cijenjenim seoskim 

liderima. Bez takve energije i upornosti kojom su oni i njihovi zadrugari stvarali 

zadruge sukladno izvornoj zamisli zadruge, nemoguće je ostvariti bolji život sela 

i seljaka. Treće, sintagma zadružni putokaz u naslovu knjige ističe nužnost zajedničkog 

djelovanja nasuprot licemjernom odnosu ključnih društvenih aktera prema 

zadrugarstvu, prakticiranju tranzicije i privatizacije kao divljeg kapitalizma. Razne 

špekulantske skupine tijekom procesa tranzicije prigrabile su zadružnu imovinu i 

pretvorile zadruge u svoja privatna poduzeća. M. Antonić rješenje vidi u vlastitom 

projektu nastalom primjenom nordijskog modela, s poštivanjem dobre domaće 

tradicije, i uz pomoć međunarodnih organizacija. Upravo stoga knjiga, iako posvećena 

jednoj zadruzi, obrađuje spoj zadružne tradicije i budućnosti. 

Motiv nastanka knjige autor iznosi već u prvoj rečenici predgovora u kojoj ističe 

kako želi podijeliti iskustvo stečeno tijekom sedam godina osnivanja i jačanja 

Opšte zemljoradničke zadruge “Agrojapra” u Donjim Agićima gdje je došao 1999. 

godine iz Beograda s mjesta novinara i urednika lista IMT (Industrija traktora i 

mašina). U zavičaj se vratio jer nije mogao biti ravnodušan prema mrtvilu koje je 

u njemu vladalo. Nakon smrti oca Dragana Antonića ostalo je mnogo toga što je 

trebalo usavršiti i dovršiti. Otac je čitav svoj radni vijek, gotovo četiri desetljeća, bio 

zadrugar u Japranskoj dolini – uz njegovo ime veže se početak zadrugarstva u tom 

kraju – 1945. godine osnovao je Seljačku radnu zadrugu u Donjim Agićima koja je 

prerasla u Zemljoradničku zadrugu “Agići” na čijem je čelu bio do svoje smrti 1983. 




219


Zadruga je bila jedna od najboljih u BiH sve do 1992. kada je nestala u ratnom 

vihoru. Valja istaknuti kako je velik utjecaj na izbor novinarskog poziva Milovana 

Antonića imao Enver Ekić, vrstan novinar za selo i poljoprivredu (str. 110). 

Zbog emocionalne povezanosti uz očevo djelo i zavičaj te shvaćanja zadruge kao 

pokretača svekolikog razvoja kraja, M. Antonić je prihvatio tri izazova: potrebu 

da slijedi i razvija baštinu svog oca i želju Agićana da obnovi propalu zadrugu, 

napuštanje novinarske profesije nakon 20 godina i preseljenje iz grada u zavičaj, 

te implementaciju norveškog varijeteta skandinavskog modela zadrugarstva korištenjem 

znanja (znanosti, inovacija, obrazovanja i informacija) i osobno prakticiranjem 

cjeloživotnog učenja iz važnih izvora (kakvim smatra i znanstveni časopis 

Sociologija sela). 

Građu je izložio u šest poglavlja: Pristup, Povjerenje temelj zadrugarstva, Novi 

početak na goloj ledini, Zadružni putevi i besputice, Ideje i inicijative, te Dobrovoljnost, 

jednakost i poštenje. Knjiga, osim toga, sadrži: Rezime (str. 169 – 180) 

preveden na engleski i norveški jezik što pridonosi većoj komunikativnosti štiva, 

četiri priloga uključujući popis članova Agrojapre (str. 181 – 195) i izbor literature 

(str. 197 – 200). 

Pristup obuhvaća autorov Predgovor (str. 9 – 13), recenziju knjige iz pera prof. dr. 

Zorke Zakić s Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu (“U susret novoj viziji 

zadrugarstva na prostoru BiH”, str. 15 – 20) i sažet pregled razvoja kraja od neolita 

naslovljen “Dolina Japre kroz istoriju” dr. Drage Todića (str. 21 – 26). 


220 

Dio Povjerenje temelj zadrugarstva (str. 27 – 49) čine četiri teksta poznatih novinara 

o Draganu Antoniću (1924. – 1983.), utemeljitelju i dugogodišnjem uspješnom 

direktoru prve zemljoradničke zadruge u Agićima (1945. – 1980.) i jedan intervju 

s njim (objavljeni u razdoblju od 1965. do 1981. godine). Postavlja se pitanje koje 

je mjesto i svrha njihova uvrštenja, a odgovor je jasan – sadrže očevu baštinu i 

sinovljev dug. Ponajprije, autor ih je prikupio jer želi nastaviti misiju svoga oca 

koji je čitav svoj radni vijek posvetio zadruzi i dobrobiti njezinih članova. Drugo, 

i naslov djela i tekstovi jasno ističu tri činjenice o misiji Dragana Antonića: kako 

se iz doline odlazilo u svijet bez neke ozbiljnije pomisli na povratak “zadruga je ... 

oduvijek bila stožer oko koga se sve vrtjelo ... Stvorena je, ukratko, da služi seljaku 

i ona tu funkciju obavlja, mislim na zaista valjan način” (str. 43); zadruga je učinila 

dostupnim sve tekovine civilizacije i modernizacije (elektrifikacija, poljoprivredna 

stanica, veterinarska stanica, telefon, putna mreža, škola, trgovine...); u djelatnosti 

i poslovanju poštivao je izvorne zadružne vrjednote u kojima je na prvom mjestu 

uzajamno povjerenje, te načela. 

Novinari ističu da je taj 90-postotni invalid imao ulogu lidera i pokretača ruralne 

zajednice Japranske doline, opisujući ga kao čestita, jednostavna i pristupačna, 

vrlo komunikativna i dinamična, istrajnog i neumornog entuzijastu. Suseljani su 

ga vrlo cijenili i poštovali jer je za njegovo ime bio vezan brz napredak Japranske 

doline.


U trećem poglavlju Novi početak na goloj ledini (str. 51 – 101) objavljeni su osobna 

iskaznica Agrojapre – početak rada (krajem 1999. pod pokroviteljstvom PHARE 

programa Europske unije), osnivačka skupština (u ožujku 2000.), vizija, ciljevi i 

Programi 2000. – 2015. na načelima zapadnoeuropskih zadruga i dobrim tradicijama 

domaćeg zadrugarstva, rezultati u slici i riječi, značajni koraci u poljoprivrednom 

obrazovanju članova zadruge, te iscrpan pregled suradnje s domaćim i 

međunarodnim organizacijama koje su omogućile razvoj Agrojapre. 

Taksativno su pobrojane slabosti (str. 58) i pregledno izložena vizija i ključni ciljevi 

– obnova i razvoj poljoprivrede, pokrivajući čitav lanac od primarne proizvodnje 

preko prerade do plasmana koristeći vlastite resurse s ambicijom integralnog održivog 

ruralnog razvoja područja Podgrmeča – brdsko-planinskog područja površine 

1.000 km 2 na kojem u 55 sela živi oko 30.000 stanovnika (str. 60). Sve je to 

konkretizirano u 11 programa. 

Realnost programa potvrđuju postignuća: obnovljeno stočarstvo na gospodarstvima 

zadrugara i sve veći otkup mlijeka, obnovljena mehanizacija i usluge (strojni 

prsten), izgrađena zadružna sušara za voće i povrće, podignuti plantažni voćnjaci 

i povrtnjaci zadrugara uz pomoć zadruge, otvorena zadružna apoteka. Pokazatelj 

uspješnog poslovanja stalan je rast ukupnog prihoda zadruge koji se tijekom šest 

godina povećao više od 12 puta. Zadruga ima 10 zaposlenih i 250 članova od kojih 

je podjednak broj Bošnjaka i Srba, a djeluje kao matica sela, poduzetni mehanizam 

svojih članova i središte društvenog života (str. 142). 

U međunarodnoj pomoći izdvaja se Projekt investiranja i reinvestiranja putem više 

oblika potpore “Agrojapri” norveške organizacije Jćren Produktutvikling, temeljem 

kojeg je već 2005. – 2006. zadruga stabilizirala poslovanje i podigla ga organizacijski, 

tehnički i kadrovski na višu razinu, a “omogućava pravu renesansu razvoja 

Agrojapre kao izvornog zadružnog modela, autentične zadruge koja svojim višefunkcionalnim 

socio-ekonomskim i obrazovnim aktivnostima prožima cijeli život 

seljaka da bi bolje i kvalitetnije živjeli” (str. 91). Organizacija obavlja i zadružnu 

reviziju. 

Poglavlje Zadružni putevi i besputice (str. 103 – 132) čine tri intervjua s M. Antonićem 

o rezultatima nakon tri godine, te o uspjesima i problemima nakon sedam 

godina (Zašto se Milovan vratio u zavičaj?, Iskoristiti ljudske i prirodne resurse, 

Zadrugarstvo ni na nebu ni na zemlji). Riječ je o autorovoj priči o vlastitoj posvećenosti 

novoj zadruzi multietničkog sastava i potpuno otvorenoj novim članovima 

koja ima značajke zajednice i instrument je integracije povratnika Bošnjaka u lokalnu 

zajednicu (str. 106) umjesto organizacijski preživjelih i gospodarski urušenih 

zadruga s osiromašenim selima. On želi stvorili uvjete “u kojima će ukupan rad 

jednog seoskog domaćinstva obezbijediti dohodak koji pokriva njegovu ličnu proizvodnu 

i investicionu potrošnju” (str. 109), a “izniče na iskonskoj, autentičnoj ideji 

zadrugarstva kao obliku djelovanja povezanih ljudi na poslu od zajedničkog interesa” 

(str. 113), te počiva na zadružnim vrjednotama i načelima. Iz navedenih rečenica 

iščitava se razantna kritika ruralne i poljoprivredne politike (str. 115 – 116). 


221


Autor, primjerice, piše: “Pojam liberalno tržište u tranzicionoj BiH shvaćen je kao 

anarhija, stihija, neodgovornost, neznanje i pohlepa ličnih interesa i privatnog biznisa. 

Ovaj pristup agraru direktno nas vodi u još veću nezaposlenost i siromaštvo” 

(str. 116); “Razne špekulantske grupe prigrabile su zadružnu imovinu i objekte na 

jeftin način” (str. 127), a stvaraju se i “pseudo ili folirantske zadruge koje koristeći 

zadružno ime uživaju razne pogodnosti i podrške, a u praksi djeluju kao privatna 

preduzeća male grupe ljudi” (str. 128 – 129). Antonićevi odgovori na novinarska 

pitanja što bi prvo napravio kada bi bio izabran za predsjednika Zadružnog saveza 

i postao ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede to ponajbolje potvrđuju. 

Njihovo iščitavanje upućuje da je urušavanje zadrugarstva izravna posljedica što 

ključni društveni akteri ne znaju i/ili zbog interesnih sprega ne žele podupirati autentično 

zadrugarstvo kao instrument razvitka, stabilnosti i jačanja kompetitivnosti 

malenih i srednjih obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. 

Sadržaj petog poglavlja čine autorove Ideje i inicijative (str. 133 – 151) obznanjene 

u javnim nastupima ili u komunikaciji s nadležnim tijelima. Na prvom se mjestu 

zalaže za pridavanje primjerenog značaja znanosti i obrazovanju, poglavito specijalističkom 

znanju i suvremenom iskustvu za povećanje proizvodnje i razvoj poljoprivrede 

(povećanje udjela praktične nastave u školovanju agronoma i broja poljoprivrednih 

škola, osnivanje ustanova za cjeloživotno obrazovanje poljoprivrednika 

u većim seoskim središtima, te razvojni i zaštitni instrumentarij države u poticanju 

poljoprivrede, a osobito zadrugarstva, jer je proizvodnja hrane prvorazredno ekonomsko 

pitanje (“ako se razvija poljoprivreda, onda će ona za sobom povući razvoj 

i drugih grana”, (str. 139)). Uvrstio je i dopis Ministarstvu poljoprivrede temeljem 

kojeg je otvorena Srednja poljoprivredna škola u Novom Gradu u kojoj bi se polaznici 

školovali kao voditelji obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, poduzetnici 

i stručni radnici na gospodarstvu (str. 140). Škola bi isto tako provodila programe 

obrazovanja odraslih poljoprivrednika u kreativnim radionicama tijekom zime. Tu 

je i prijedlog projekta osnivanja Zadružne škole za unaprjeđenje zadrugarstva u 

BiH po norveškom modelu jer je znanje o zadrugarstvu skromno i zasigurno uvjet 

za uspješnog i zadovoljnog poljoprivrednog proizvođača (permanentno obrazovanje 

svih profila i dr.), te inicijativu za izgradnju prometne, vodoopskrbne, vodovodne 

i druge infrastrukture. 


Činjenica da organizaciju i smisao učeničkog zadrugarstva u osnovnim i srednjim 

školama spominje jedino na str. 148, kao temu u programu škole zadrugarstva, 

izaziva dvojbu i upit s kojeg mu motrišta Antonić pristupa. 

Dio Dobrovoljnost, jednakost i poštenje (str. 153 – 168) može se smatrati pokušajem 

provjere djelatnosti i poslovanja OZZ-a “Agrojapra” s motrišta teorijskog pristupa 

zadrugarstvu i prakse međunarodnoga zadružnog pokreta. Provjera je uvjet izbjegavanja 

stranputica kakve su seljačke radne zadruge i suvremene obiteljske zadruge. 

Uzimajući za moto narodnu izreku Zadruga je zvijezda vodilja koju svi narodi 

vide, a udruživanje je zakon života i napretka, Antonić tu zadaću obavlja objavljujući 

prijevod Izjave o identitetu zadruge usvojene nakon brojnih istraživanja na 

31. kongresu Međunarodnog zadružnog saveza 1995., a koja obuhvaća definiciju 

222


zadruge, zadružne vrijednosti i načela za 21. stoljeće. Najvažnijim zadružnim načelima, 

uvrštenim u naslov ovoga dijela knjige, izdvojio je dragovoljnost, jednakost 

i poštenje. Istodobno ističe: “Pitanje zadružne svojine i zadružne imovine ... nije 

pravno precizno razrađeno. To je išlo na ruku neviđenoj pljački zadruga čime je 

usporena i otežana reafirmacija zadrugarstva u BiH” (str. 156). 

Produktivnost i opravdanost spoja tradicije i budućnosti svoje Zadruge nastoji dokazati 

iznoseći rezultate zadrugarstva u svijetu (izdvojio je stručnu poljoprivrednu 

službu i obrazovanje poljoprivrednika u Njemačkoj, te kao uzor norvešku mljekaru 

“Tine”), afirmativan pristup zadrugarstvu UN-a i EU-a, a poglavito ističe značaj 

zadrugarstva za suvremeno shvaćanje razvoja ruralnih područja EU-a (koncept 

integralnog ruralnog razvoja). 

Zadnji dio poglavlja čini Deset razloga za podršku zadrugama, taksativno pobrojane 

ključne značajke, ulogu i prinos zadruga. Sve se to može shvatiti i pozivom 

društvenim akterima odlučivanja za pomoć zadružnom pokretu, jer je riječ o trajnom 

pokretu zasnovanom na iskonskoj potrebi ljudi da se udružuju i rade zajedno. 

Prava zadruga je otvorena i tolerantna, a to su upravo karakteristike Agrojapre. 

Prikaz okončavam riječima recenzenta knjige: “Autor ... je odabrao jedinstven način 

da se ... zahvali ocu ... sroči knjigu o zadruzi koja je, za života, ocu bila 

najvažnija briga” (str. 19). Naime, uspomena na prošlost pokazala se izazovom 

budućnosti. Dodajem dvije značajke zbog kojih je ovo štivo višestruko vrijedno i 

korisno. Prvo, autor otvorenom kritičkom raščlambom procesa stvaranja zadruge 

u postsocijalističkom tranzicijskom i poratnom razdoblju, i to u interpretativnom 

ključu autentične razvojne uloge zadruge, identificira ključne probleme i predlaže 

rješenja. Čitatelj iz Hrvatske ne može izbjeći usporedbu i pitanje – zar se i u Hrvatskoj 

u zadrugarstvu sve to moralo dogoditi? Naposljetku, Antonić ovim svojim djelom 

demonstrira neizostavnost i plodnost primjene referentnog znanja i spoznaja 

u praktičnom djelovanju i urgira cjeloživotno zadružno obrazovanje. 

Antun Petak 

Zagreb 


223


Dragoljub B. Đorđević, Dragan Todorović and Ljubiša Mitrović (eds.) 

Islam at the Balkans in the Past, Today and 

in the Future 

Niš, Yugoslav Society for the Scientific Study of Religion, 2007, 136 pp. 

Ovaj zbornik radova na engleskom jeziku rezultat je 14. međunarodnog skupa 

Jugoslavenskog udruženja za naučno istraživanje religije (JUNIR), na kojem je sudjelovalo 

15 znanstvenika. Skup se bavio temom Islam at the Balkans in the Past, 

Today and in the Future (Islam na Balkanu u prošlosti, danas i u budućnosti). 

Knjiga je podijeljena na četiri dijela i prati plenarne sesije skupa, a sadrži 136 stranica 

koje čine uvod, 13 tekstova, sažetci tekstova na engleskom i srpskom jeziku, 

te kontakt-adrese autora. 

Tema prvog dijela knjige je Islam and Christianity at the Balkans: Perspectives of the 

Culture of Peace (Islam i kršćanstvo na Balkanu: perspektive kulture mira). U njemu 

se nalaze tri teksta koji problematiziraju specifičnost Balkana naspram zapadne Europe, 

povijesne veze i odnose islama i kršćanstva, te muslimana i kršćana. 

U tekstu Islam in the Balkans, Islam within the Balkans (Islam na Balkanu, islam 

u Balkanu) Darko Tanasković raspravlja o percepciji islama i muslimanskih zajednica 

u Europi koja naglašava sukob, te ignorira Balkan i njegovo naslijeđe. U 

zapadnoj Europi identitet druge i treće generacije muslimanskih imigranata pod 

utjecajem je radikalnog “neoislamizma” koji je u sukobu s vrijednostima u Europi. 

Balkan, s druge strane, nudi pluralni i tolerantni model “euroislama”, koji se 

tijekom tranzicije našao u raskoraku vlastite integriranosti u društvu i potrebe 

za nacionalnim, političkim ili ideološkim razlikovanjem kroz islamsku političku 

radikalizaciju. Razlike učenja pojedinih škola islama vidljive su i kroz religijsko 

obrazovanje, koje naglašava značenje kulturne i civilizacijske, a ne samo političke 

ili religijske dimenzije islama u Europi. 


224 

Ljubiša Mitrović u tekstu Dialogue and Convergence of Islam and Christianity in 

the Balkans as a Precondition for Development of the Culture of Peace, Cooperation 

and Integration among People (Dijalog i konvergencija islama i kršćanstva na 

Balkanu kao pretpostavka razvijanja kulture mira, suradnje i integracije među 

narodima) govori o prirodi konflikata na području bivše Jugoslavije i Balkana koji 

su, po autoru, dio širega sustava distribucije moći koji naglašava nejednakosti. Na 

Balkanu postoje multireligijska i multietnička društva, povijesno često zloupotrebljena, 

koja zahtijevaju dijalog i konvergenciju kultura između kršćana i muslimana 

kako bi se dostiglo pravedno i mirno građansko društvo. 


Sva prava pridržana – All rights reserved


U članku Bulgarian Ethnic Model – Tolerance Between Christians and Muslims 

(Bugarski etnički model – tolerancija između kršćana i muslimana) Bogdana Todorova 

bavi se temom religijske raznolikosti i pluralizma u filozofiji religije. Ona 

naglašava koncept mirne koegzistencije, princip tolerancije i koncept “komšiluka”, 

te daje primjer Bugarske (naspram konflikata u Srbiji, Kosovu, Bosni ili Turskoj) 

koji može služiti kao dobar primjer kvalitetnih odnosa. 

Drugi dio knjige posvećen je temi Muslims of the Balkans: Identity and Its Transformation 

(Muslimani Balkana: identitet i njegova transformacija). U njemu se 

nalaze četiri teksta koji se, svaki na svoji način, bave elementima muslimanskog 

identiteta i društvenom transformacijom. 

Tekst Muslims in the Balkans: Problems of (Re)Institutionalization and Transformation 

of Identity (Muslimani na Balkanu: problemi (re)institucionalizacije i 

transformacije identiteta) autora Srđana Barišića bavi se položajem muslimana na 

području Balkana, a pogotovo u bivšim jugoslavenskim republikama. Oni su kulturno 

izdiferencirana i etnički heterogena skupina koja, osim u Albaniji i Federaciji 

Bosne i Hercegovine, predstavlja vjerske manjine koje su prostorno koncentrirane 

u manjim područjima. Autor analizira pravni položaj, etničku strukturu, institucionalni 

razvoj i organizacijsku strukturu islamskih zajednica na Balkanu, te odnos 

nemuslimana prema muslimanima. 

Iza naslova Islamic Community in Serbia (Islamska zajednica u Srbiji) krije se 

kratki povijesni prikaz prisustva islama u Srbiji, te utjecaj islamske kulture (stil 

života, vrijednosni sustav, obredi) i vjerske arhitekture u Srbiji. Autori su Zorica 

Kuburić i Rifat Namlidji. 

Dino Abazović u tekstu Bosnian Muslims and Country in Transition (Bosanskohercegovački 

muslimani i država u tranziciji) raspravlja o deprivatizaciji i politizaciji 

religije u Bosni i Hercegovini, te konfliktu u tom kontekstu, posebno imajući u 

vidu islamsku zajednicu koja je najbrojnija i najveća, a predstavlja autohtone europske 

muslimane. Kod njih je, autor tvrdi, na djelu “reislamizacija” nacionalnog, 

političkog i kulturnog identiteta, te predlaže elemente o kojima treba raspravljati 

prilikom analize bosanskohercegovačkih muslimana. 

Consequentiality in the Religion of Bosnian Muslims (Konzekventnost religioznosti 

bosanskih muslimana) tekst je u kojem Sergej Flere mjeri posljedičnu dimenziju 

religioznosti studentske populacije u četiri različita društvena konteksta (bosanski 

muslimani, američki protestanti, slovenski katolici i srpski pravoslavci) pomoću 7 

tvrdnji iz istraživanja provedenog 2005. godine. Bosanski muslimani izražavali su 

najveće vrijednosti na ovoj dimenziji, a slijedili su ih američki protestanti. 

Treći dio knjige bavi se temom From the History of Islam in Yugoslavia and Serbia: 

Islam Community and Dervish Orders (Iz povijesti islama u Jugoslaviji i Srbiji: 

islamska zajednica i derviški redovi). Taj dio knjige sastoji se od tri teksta. 


225


Processes of the Internal Organizational Consolidation of the Islam Religious Community 

in the Socialist Yugoslavia (Procesi unutrašnje organizacijske konsolidacije 

islamske vjerske zajednice u socijalističkoj Jugoslaviji) tekst je Dragana Novakovića. 

Ovaj autor – kroz povijesni prikaz odnosa islamske vjerske zajednice 

i države kroz tri razdoblja (uspostavljanje nove, ateističke vlasti, zatim društvena 

liberalizacija i dezintegracija socijalističke države) – opisuje hijerarhiju, razvoj 

institucijskog uređenja i kompleksnosti jugoslavenske autohtone islamske zajednice, 

kao i njenu dezintegraciju koja prati raspad Jugoslavije po ključu nacionalne 

države. 

Tekst Milana Vukomanovića Dervishes in Belgrade: The Belgrade Tekkes, Tariqas, 

Shaiks (Derviši u Beogradu: beogradske tekije, tarikati, šejhovi) bavi se ostavštinom 

islamskog misticizma i derviških redova u Beogradu. Preko povijesnih izvora 

(popisa muslimana, turskih i austrijskih planova grada) i istraživanja povjesničara 

umjetnosti, on raspravlja o mjestu, izgledu i derviškom redu kojem pojedine tekije 

pripadaju, ali i o ostavštini najuglednijih šejhova. 

Na sličnu temu osvrće se i tekst Tekkias, Tarikats and Sheiks of Niš Romas (Tekije, 

tarikati i šejhovi niških Roma) Dragoljuba B. Đorđevića i Dragana Todorovića. Oni 

se bave konfesionalnom pripadnošću srpskih Roma, a na dokumentaristički način 

opisuju Rome islamske vjeroispovijesti iz Niša na primjeru dviju tekija. 

Četvrti dio knjige, koji se sastoji od tri teksta, tematizira Islam-Christianity Border 

Zone and the Issue of Gender in Islam (Islamsko-kršćansko granično područje i 

pitanje roda u islamu). 

Antonaeta K. Dimčevska, Sonja K. Kecmanović i Marija M. Mašanović autorice su 

teksta Anti-plague European-Ottoman Border in Serbia in the First Half of the 19th 

Century in the Foreign Historiography of the Islamic World (Protivkužna europskoosmanlijska 

granica u Srbiji u prvoj polovici 19. stoljeća u stranoj historiografiji o 

svijetu islama). U radu se raspravlja o Srbiji kao europskoj barijeri za kugu koja 

se transformirala od karantene do sposobne moderne države, kao i o negativnom 

utjecaju elementa dogme islama. 


226 

Danijela Gavrilović u tekstu Gender, Religion, Fundamentalism – The Case of Islam 

(Rod, religija, fundamentalizam – slučaj islama) bavi se problemom položaja žena 

u društvu, te utjecajem religije i fundamentalizma koji se najčešće spominju u vezi 

islama. Autorica upozorava da položaj žena nije takav samo u islamu, nego da ovisi 

o širim društvenim kretanjima, razdoblju i zemlji koja se analizira. 

U tekstu ‘The Female’ Element and Its Influence on Islam (“Ženski” element i 

“ženski” utjecaj u islamu) Dragana Stjepanović-Zaharijevski bavi se ulogom žene, 

“islamskim feminizmom” i ženskim aspektom u tradicionalno patrijarhalnom 

islamskom društvu, te utjecajem religijskih spisa koji su odnos ženskog i muškog 

elementa podveli pod prirodni zakon. Na taj način legitimirane su prirodne razlike 

između spolova u svakodnevnici.


Ovaj zbornik pruža interesantan prikaz rasprava koje se u sociologiji religije vode 

oko balkanskih autohtonih islamskih zajednica, različitih od islamskih imigrantskih 

zajednica iz zapadne Europe, kao putokaza i primjera koji mogu poslužiti za 

dijalog kršćanstva i islama. Dominiraju teorijske rasprave i kratki povijesni prikazi, 

a osjeća se nedostatak empirijskih istraživanja. Nedostatak ovog zbornika je u neujednačenosti 

radova, ali i prilično lošem engleskom jeziku u pojedinim člancima. 

Goran Goldberger 

Zagreb 


227


Social Structures and Institutions: 

The Quest for Social Justice 

IUC, Dubrovnik, 18. lipnja do 23. lipnja 2007. 

Međunarodni znanstveni skup pod nazivom Social Structures and Institutions: The 

Quest for Social Justice održan je u Interuniverzitetskom centru za poslijediplomske 

studije (IUC) u Dubrovniku, u trajanju od ponedjeljka, 18. lipnja, do petka, 22. 

lipnja, 2007. godine. Organizator i voditelj skupa, Ognjen Čaldarović, otvorio je 

skup uvodnim izlaganjem te zaželio dobrodošlicu svim sudionicima. 

Prvo izlaganje, Nenada Fanuka, odnosilo se na njegovu doktorsku disertaciju pod 

naslovom Problem ideologije u suvremenoj sociološkoj teoriji: akcijska i strukturalna 

perspektiva, o simboličkoj koncepciji ideologije koja je određena kao dio kulture, 

odnosno kao simboličke forme i simboličke prakse, s posebnim naglaskom na 

njihovim funkcijama. Izlaganjem se pokušao približiti odnos između akcije i strukture 

kao konceptualnih pretpostavki za izgradnju sociološke teorije. Suvremene 

rasprave inzistiraju na multidimenzionalnosti teorije, tj. na analitičkom razlikovanju 

i eksplanatornom povezivanju akcije i poretka (strukture), kao i na potrebi uvažavanja 

kako “materijalnih” tako i “idealnih” faktora u sociološkoj eksplanaciji. 


228 

Nakon toga su Anđelina Svirčić Gotovac i Jelena Zlatar održale predavanje pod 

nazivom Various Agents in Social Space – the Flower Square in Zagreb, o događajima 

vezanim uz urbanističko-arhitektonski projekt Cvjetni trg u Zagrebu početkom 

2007. godine. Prikazan je dio rezultata istraživanja provedenih analizom sadržaja, 

odnosno analizom novinskih članaka o temi gradnje multifunkcionalnog stambeno-poslovnog 

kompleksa s javnom garažom u središtu Zagreba. Istraživanjem 

su analizirani i praćeni glavni akteri vezani uz projekt potencijalne gradnje na 

Cvjetnom trgu, njihove uloge i funkcije na projektu, te odnosi koji su između njih 

nastali. U izlaganju je istaknuta očigledna nemogućnost djelovanja svih aktera na 

ravnopravan način čime se potvrdila njihova hijerarhizacija i nejednaka distribucija 

moći. Pokazalo se da najveću moć nesumnjivo imaju politički akteri, zatim ekonomski. 

Ohrabrujuće je, što se na ovom slučaju i vidjelo, da su stručna javnost i 

građani, uz koordinaciju s nevladinim udrugama, pokazali spremnost za djelovanje 

i građansku akciju usmjerenu uglavnom protiv projekta. 

U popodnevnoj sesiji Ivica Petrinić imao je predavanje pod naslovom Green Agenda 

in Istria – Improving Local Democracy and Applying Sustainability in Practice. 

U njemu se osvrnuo na Istru kao najposjećeniju turističku regiju u Hrvatskoj, te 

njezine povijesne i prirodne vrijednosti. Budući da je Istra odredišna zona koja je u 




stanju primiti veliki broj turista, naznačena je potreba plana za rješavanje ekonomskih 

pitanja, efikasnosti resursa, čistoće okoliša, kulturnog bogatstva, itd. Istarska 

neprofitna organizacija Zelena Istra započela je projekt, istog naziva kao i izlaganje, 

u sklopu kojeg se nastoji ponajprije baviti ekološkim/okolišnim problemima 

i rješenjima, a manje ekonomskim i socijalnim pitanjima. Izlaganjem su izneseni 

rezultati djelovanja na projektu čiji je cilj bio poboljšanje komunikacije i suradnje 

između civilnih organizacija, lokalnih zajednica, poslovnog sektora i ostalih zainteresiranih, 

te poboljšanje uvjeta vezanih uz okoliš u tim zajednicama. 

Drugog dana skupa održana su tri predavanja. Prvo je bilo predavanje Nevenke 

Lončarić Jelačić pod nazivom Education for Democratic Citizenship in Europe: A 

Gap between Proclamation and Realization, o preduvjetima i efikasnosti obrazovanja 

za demokratska društva u nekim europskim zemljama, kako u zemljama 

starijih demokracija, tako i u Hrvatskoj kao postsocijalističkoj zemlji nove, nastajuće 

demokracije. Zašto je obrazovanje za demokratske zemlje važna komponenta u 

njihovom očuvanju i razvoju, kakve profesionalne odrednice vezane uz obrazovni 

sustav razvijaju Vijeće Europe i Europska komisija i kakav je utjecaj Europskog 

integracijskog procesa na hrvatski obrazovni sustav, neka su od pitanja kojima se 

autorica pozabavila u predavanju. 

Drugo predavanje održao je Filip Miličević, pod naslovom State Matura and Its 

Impact upon Secondary Education, o dobrim i lošim stranama uvođenja državne 

mature kao izvanjskog mehanizma mjerenja obrazovanja, ciljevima koji se njome 

žele postići i opasnostima koje se njezinim uvođenjem mogu pojaviti. Ukazalo 

se na dva cilja koja moraju biti postignuta kroz takvu, izvanjsku evaluaciju: razvijanje 

standardiziranog certifikacijskog sustava i zamjenjivanje prijemnog ispita 

na fakultetu. Standardizacija i vanjska evaluacija trebale bi uvesti reda u politiku 

zapošljavanja kroz uspostavljanje točno određenih razina kompetentnosti za svaki 

certifikat. 

Nakon toga slijedilo je predavanje Željka Heimera, Flags as Symbols of Socio-Political 

Integration, u kojem je predstavljena sistematizacija metoda koje se koriste 

za izgradnju novih integrativnih simbola u društvima/državama koje nastaju ujedinjavanjem 

zajednica s već ranije izgrađenom simbolikom. Predložena su četiri 

temeljna modela kojima se izražavaju takve integracije u nacionalnim zastavama: 

kombiniranjem dijelova nekoliko ranijih zastava, višekratnim ponavljanjem neutralnog 

elementa, odabirom novog neutralnog ujedinjavajućeg elementa, te prikazivanjem 

više pojedinačnih ranijih elemenata kao detalja na zastavama. Prikazani 

su primjeri povijesnih i današnjih nacionalnih zastava u svijetu kod kojih se ove 

četiri metode koriste za postizanje novog integrativnog značenja, a posebno su 

prikazane zastave državnih tvorevina na hrvatskim prostorima kod kojih je analizirana 

upotreba predstavljenih metoda u odnosu na integrativne procese prisutne 

u društvenim sustavima koje su te zastave predstavljale. 

U srijedu, trećeg dana skupa, imali smo priliku čuti dva predavanja. U prvom, 

Margarete Gregurović i Simone Kuti: Selected Types of Residential Segregation: 


229


Some Examples from Abroad, bio je prikazan općeniti uvod u proučavanje prostorne 

segregacije praćen pregledom odabranih tipova tog fenomena iz postojeće 

literature. Nakon uvodnog, teorijskog dijela, koji je predstavio različite pristupe 

rezidencijalnoj segregaciji zajedno s njezinim definicijama, drugi dio predavanja 

bavio se “tradicionalnim” tipovima rezidencijalne segregacije – etničkim i socioekonomskim. 

Nakon toga prikazana su još dva tipa segregacije: prema seksualnoj 

orijentaciji i dobi. Zaključni dio predavanja ukazao je na neke pozitivne i negativne 

aspekte rezidencijalne segregacije, kao i na neke primjere desegregacijskih politika 

u različitim zemljama. 

Nevena Jerak se u predavanju Ethics and Privatization in Croatia bavila etičkim 

aspektima privatizacije u Hrvatskoj. Privatizacija je predstavljena kao manevar najsposobnijih 

i najpoduzetnijih aktera, što je dovelo do situacije moralnog relativizma. 

Taj se relativizam pojačava, po autorici, sve većim brojem sljedbenika etike 

oportunizma koja je ujedno i osnovna tema izlaganja. Također se ukazalo i na 

moralno opravdanje određenih procedura sve dok se one ne kose sa zakonom. 

Nakon što je upozoreno na njihovu relativizaciju, etičke norme su predstavljene 

kao preduvjeti funkcioniranja uređenog društvenog sustava. 

U četvrtak, četvrtog dana skupa, slijedilo je predavanje Nikole Petrovića pod nazivom 

EU Citizenship and European Identity: If Benfits Could Not, Can a Common 

Enemy Create a Common Identity? Izlaganje je istaklo diskusiju o pripadnosti Europskoj 

uniji i o tome kako ona utječe na stvaranje zajedničkog europskog identiteta. 

Iako zajednički europski identitet nije dio današnjeg plana/cilja EU-a, njegovo 

stvaranje i masovno prihvaćanje mogli bi omogućiti reforme i učvrstiti Europsku 

uniju, tj. prihvaćanje europskog ustava. Također se ukazalo i na neke potencijalne 

konflikte koje bi mogao stvoriti zajednički europski identitet, kao primjerice na 

odnose između Sjedinjenih Američkih Država i Europske unije. 


Sandra Veinberger održala je predavanje pod nazivom Unequal Development of 

Regions in Croatia: Example of East Croatia kojim se naglasio nejednak razvoj 

regionalnih dijelova Hrvatske. Tako neki dijelovi države (Zagreb, Istra i Primorje i 

Gorski kotar) pokazuju zavidne ekonomske rezultate dok se dijelovi istočne i centralne 

Hrvatske bore sa siromaštvom. Cilj ovog izlaganja bio je prikazati nejednak 

razvoj hrvatskih regija kroz primjer najnerazvijenije, istočne Hrvatske, odnosno 

Slavonije. Autorica je istakla da, iako visokorazvijena poljoprivreda može proizvesti 

ekološku hranu visoke kvalitete za više od 20 milijuna ljudi, u ovoj regiji zasad 

postoji samo nedovoljno razvijena poljoprivreda uništena nedavnim ratom, koja ne 

proizvodi dovoljno ni za domaće stanovništvo. S obzirom da danas postoji velika 

potražnja za ekološkim proizvodima diljem svijeta, autorica vidi rješenje upravo u 

stimulaciji ekološke poljoprivrede na ovom području, kao nedovoljno iskorištenog 

potencijala za poboljšanje njegovog ukupnog razvoja. 

U predavanju Nine Marolt Are Radicals still Radical? The Case of Horizontals, predstavljen 

je suvremeni razvoj organizacija s nehijerarhijskim, horizontalnim uređenjem, 

tipičnim za suvremene aktivističke organizacije. Autorica je uputila i na 

230


smisao tzv. procesa horizontalizacije, na njegovu ulogu u svijetu danas i na njegove 

posljedice. Iako je značenje horizontalne organizacije često uzeto kao samorazumijevajuće, 

u praksi se svakako udaljava od idealnog tipa takvog uređenja, 

mijenjajući se ovisno o okolnostima ili prezentirajući svoju ideju vodilju u ograničenim 

uvjetima. Debata se prema tome javlja u odnosu teorije i prakse po pitanju 

horizontalnog uređenja, a ukazuje se i na neke druge modele organizacije, kao što 

su modeli malih grupa, klasteri i tzv. kosa organizacija. 

Kruno Kardov je nakon toga održao izlaganje pod nazivom Some are Victims and 

Some are Lost: Contested Status of War Victims in Croatia, u kojem su bili prezentirani 

rezultati istraživanja kojima je Documenta-Centre for Dealing with the Past 

(Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću) ispitivao situaciju ratnih žrtava 

u Hrvatskoj, a istraživanje je provela agencija Puls (Agencija za istraživanje javnog 

mnijenja) 2006. godine. Reprezentativni uzorak sastojao se od 700 ispitanika hrvatskog 

stanovništva, te dva dodatna uzorka Srba (N = 150) i Hrvata (N = 150) samo 

iz područja zahvaćenih ratom. 

Nakon tog izlaganja slijedilo je i posljednje izlaganje, Aleksandra Štulhofera, Ivana 

Landripeta i Vesne Buško – Contemporary Pornography and Sexual Socialization, 

u kojem je prikazana suvremena uloga seksualnosti u seksualnoj kulturi i seksualnoj 

socijalizaciji. Prezentacija je prikazala teorijski model mogućeg utjecaja, danas 

u prvom redu internetom proliferirane pornografije, na seksualnu socijalizaciju, 

kao i preliminarno empirijsko istraživanje. Rezultati pokazuju kako konzumacija 

pornografije može imati pozitivne i negativne posljedice na seksualno zadovoljstvo 

adolescenata. Dok se za ženski dio promatrane populacije utjecaj čini zanemariv, 

glavni utjecaj pornografije na seksualno zadovoljstvo muških adolescenata u preliminarnom 

istraživanju manifestirao se kao indirektan i negativan. 

Sva navedena izlaganja bila su popraćena dugom diskusijom i zanimljivim komentarima 

u kojoj su sudjelovali sami izlagači i ostali sudionici skupa. Tako je ovogodišnji 

skup u Dubrovniku završio iznimno uspješno iako su izlaganja bila vrlo 

heterogena, što je na kraju pridonijelo aktualnosti i zanimljivosti skupa. U petak 

(22. lipnja), zadnji dan predavanja, s obzirom da je bio državni praznik, organiziran 

je za sudionike skupa izlet u Cavtat, gdje su u neformalnom druženju nastavljene 

zanimljive rasprave o temama otvorenima na predavanjima. 

Jelena Zlatar 

Zagreb 


231


Informacije o stručnom posjetu zadrugama i 

zadružnim institucijama u južnoj Italiji, 

Siciliji i Crnoj Gori u organizaciji Hrvatskog 

poljoprivrednog zadružnog saveza – 

27. travnja – 6. svibnja 2007. 

Uvodne napomene 

Hrvatski poljoprivredni zadružni savez tradicionalno svake godine organizira 

stručnu ekskurziju s ciljem izučavanja poljoprivredne proizvodnje i organizacije 

poslovanja u nekoj od država koje pripadaju sustavu poslovanja EU-a. 

Ove godine posjetili smo tvrtku Pieralisi, zadružni savez Legacoop – Sicilija, vinariju 

Trefeudi, Institut za mediteransku poljoprivredu u Valenzanu (Bari), Veletržnicu 

u Palermu, te poljoprivredna imanja na Siciliji i talijanskoj regiji Puglia, Zadružni 

savez Crne Gore, te 13. jul – Plantaže u Podgorici. 

U sastavu naše studijske grupe bili su: 


232 

• predstavnici struke iz poljoprivrednih zadruga iz cijele Hrvatske: 

○ 

○ 

○ 

○ 

○ 

○ 

○ 

○ 

○ 

○ 

○ 

○ 

○ 

Mirko Ormuž (predsjednik Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza i 

upravitelj PZ-a Krapina), 

Anton Matijašević (upravitelj HPZS-a), 

Anica Kušec (predsjednica NO PZ-a Krapina), 

Željko Košutić (predsjednik Skupštine PZ-a Krapina), 

Branko Putarek (direktor PZ-a Ivanec i predsjednik NO HPZS-a), 

Gordan Marinović (predsjednik Zadružnog saveza Zadarske regije), 

Marijan Đurišević (komercijalni direktor PZ-a Đurđevac), 

Dražen Brajdić (upravitelj PZ-a Brod Moravice), 

Andrija Carić (upravitelj PZ-a Svirče), 

Branko Žalac (savjetnik u HPZS-u), 

Zoran Starešina (savjetnik u HPZS-u), 

Davorin Papeš (stručni suradnik u HPZS-u), 

Irena Škarpa (stručni suradnik u HSZ-u); 




• predstavnici državnih tijela i jedinica lokalne samouprave i samouprave: 

○ Đurđa Adlešić (potpredsjednica Hrvatskog sabora i gradonačelnica Bjelovara), 

○ 

○ 

Zlatko Barila (zamjenik gradonačelnice Bjelovara), 

Iličić Vida (zamjenica gradonačelnika Lipika), 

○ Branko Putarek (zamjenik gradonačelnika Ivanca); 

• predstavnici ostalih državnih tijela i organizacija: 

○ 

○ 

○ 

Zlatko Salaj (direktor Bjelovarskog sajma), 

Tihomir Čauš (Bjelovarski sajam), 

Jasna Matulić (konzultant), 

○ Marijan Slunjski (Bjelovarski sajam – marketing); 

• predstavnici znanstvenih institucija: 

○ 

prof. dr. Ante Kolega (Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu), 

○ dr. sc. Ljiljana Skočić (ravnateljica Hrvatskog zavoda za vinogradarstvo i 

vinarstvo); 

• predstavnici stručnih institucija: 

○ 

○ 

Višnja Šimunović (savjetnik u HZPSS-u), 

Stanislav Štambuk (savjetnik u HZPSS-u), 

○ Janja Jozanović (direktorica GIU-a “Croatiastočar”); 

• novinari: 

○ 

Nediljko Jusup (Zadarski list), 

○ Nenad Marčina (Zadarski list); 

• Bruno Škugor (OPG “Škugor” – proizvođač maslina). 

Ponovno se pokazalo da se na ovakvim studijskim putovanjima ostvaruju bitni 

kontakti potrebni za ostvarenje projektnih ideja, kako u zemlji koja se posjećuje, 

tako i u samoj grupi. Posjet je imao visoku razinu stručnosti, ali s obzirom na udaljenost, 

obuhvatio je i kulturne, umjetničke i vjerske sadržaje. 

Veliki odaziv eminentnih stručnjaka na studijsko putovanje potvrdio je da ono 

opravdava svrhu, pa je nakon niza korisnih radionica održanih tijekom puta izražena 

želja da se s ovakvim metodama edukacije nastavi i sljedećih godina. 

Radionice su održali: 

1. Mirko Ormuž (Predsjednik Hrvatskog poljoprivrednog zadružnog saveza) – 

Uloga zadruga i zadružnih saveza u razvoju poljoprivrede; 

2. prof. dr. Ante Kolega (Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) – Predstavljanje 

knjige”Hrvatski misir”; 


233


3. dr. Ljiljana Skočić – Informacija o stanju vinarstva u Hrvatskoj s komparativnim 

pokazateljima; 

4. dipl. ing. Dragutin Mostečak (direktor IMI-ja) – Zadružni tov stoke za potrebe 

mesne industrije; 

5. Janja Jozanović (GIU “Croatiastočar”) – Pripreme za ulazak Republike Hrvatske 

u Europsku uniju; 


234 

6. Višnja Šimunović i Stanislav Štambuk (savjetnici u HZPSS-u) – Voćarsko-vinogradarska 

proizvodnja mediteranskog bazena s komparativnom analizom; 

7. prof. dr. Ante Kolega (Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) – Marketing 

poljoprivrednih proizvoda; 

8. Vida Iličić (Poduzetnički centar Pakrac) – Poduzetništvo u lokalnom i regionalnom 

razvoju; 

9. Jasna Matulić (Konzultantska tvrtka Nesek) – Uloga konzultanata u planiranju 

ukupnog razvoja; 

10. dr. Verica Maraš (13. jul – Plantaže) – Organizacija vinarske proizvodnje; 

11. Niko Kapović (Konzum) – Kooperacija i otkup poljoprivrednih proizvoda u 

dolini Neretve. 

U stručnoj raspravi sudjelovali su svi sudionici puta.


Subota, 28. travnja 2007., Pieralisi – Jesi (Ancona) 

Tvrtku Pieralisi osnovao je Adeidato Pieralisi 1888. godine u mjestu Monsano. Tvrtka 

je vrlo brzo prerasla od obiteljske manufakture u industrijski pogon s vrlo jasno 

definiranom unutarnjom organizacijom. Osnivanjem podružnice M.A.I.P. – tvrtke 

koja se bavila proizvodnjom industrijske opreme za poljoprivredu, tvrtka Pieralisi 

specijalizirala se za proizvodnju strojeva za preradu maslina i grožđa. 

Danas Pieralisi posjeduje proizvodne pogone ukupne površine 90.000 m 2 i zapošljava 

600 radnika. Zajedno sa servisnom službom, agentima i trgovcima, Pieralisi 

je vodeća tvrtka u svijetu u sektoru što je direktna posljedica konstantne inovativnosti 

i istraživanja. Tvrtka godišnje ostvaruje promet od 175 milijuna eura. Širom 

svijeta postavljeno je više od 38.000 Pieralisijevih sistema, na čijem održavanju i 

servisiranju radi 130 inženjera. 

Pieralisi je integrirani sistem industrijskih, servisnih, financijskih i tržišnih aktivnosti. 

Tvrtka je vrlo zastupljena u maslinarskoj proizvodnji Hrvatske – njezine se uljare 

nalaze u svim proizvodnim područjima (Istra, Primorje, Dalmacija), a uprava tvrtke 

nastoji i dalje održati dobre poslovne odnose s hrvatskim maslinarima. 

Ponedjeljak, 30. travnja 2007. 

a) Veletržnica u Palermu 

Veletržnica je glavno opskrbno mjesto na kojem trgovci preuzimaju robu i malim 

je vozilima odvoze na svoja prodajna mjesta. 

Cijene su približno na istoj razini kao i u Hrvatskoj (cijene su izražene u €): 

Jabuke golden deliciuos 0,90 – 2,00 

Jabuke stark 0,90 – 1,20 

Jabuke impero 0,60 – 1,10 

Šampinjoni 2,00 

Blitva 2,00 

Jagode 3,00 

Mahune 1,00 

Krumpir 0,70 

Naranče 0,80 

Grašak 1,90 

Artičoke 

4,00 (svežanj) 

Brokula 1,00 – 1,50 

Rajčica 1,00 

Tikvice 0,80 


235


b) Legacoop – Sicilija 

Predsjednik Legacoopa Elio Sanfilippo predstavio je ovu zadružnu asocijaciju i 

podsjetio na povijesne okolnosti koje su dovele do razvoja zadrugarstva. 


236 

Početak zadrugarstva na Siciliji vezan je uz poljoprivredu. Prva zadruga osnovana 

je 1898. godine i predstavljala je prvi oblik organiziranja seljaka. Zadrugarstvo se 

na Siciliji uspješno razvijalo sve do tridesetih godina 20. stoljeća kada je fašizam 

zaustavio taj razvoj. Razvoj zadruga nakon Drugog svjetskog rata bio je dramatičan 

jer je povlačenje Njemačke i savezničko bombardiranje ostavilo duboke posljedice. 

Neposredno nakon rata, veleposjednici su posjedovali 90% zemljišta. Kako su 

nezadovoljni seljaci tražili agrarnu reformu, došlo je do krvavih sukoba, koji se i 

danas obilježavaju prilikom Međunarodnog praznika rada 1. svibnja. 

Danas je razvoj zadrugarstva na Siciliji suočen s problemima na tržištu. Prije svega 

to se odnosi na globalizaciju (velik uvoz poljoprivrednih proizvoda iz Alžira, Tunisa 

i Maroka). Također, norme Europske unije oštetile su mediteranske kulture, koje 

imaju velik udio u sicilijanskoj poljoprivredi. 

Predstavnici Legacoopa prilike u poljoprivredi vide prije svega u vinarstvu, te u 

voćarstvu i povrćarstvu. Radi bolje zaštite vlastitih interesa velik dio vinogradara 

udružen je u zadruge.


Iako je Sicilija smatrana žitnicom Italije, proizvodnja žitarica je u opadanju što uvjetuje 

i veliki uvoz, prije svega iz Izraela. Proizvodnja agruma je također u opadanju, 

najvećim dijelom zbog skupe radne snage. 

Nakon izlaganja predsjednika Legacoopa g. Sanfilippea, upravitelj HPZS-a Anton 

Matijašević predstavio je delegaciju, prije svega predsjednika HPZS-a Mirka Ormuža, 

predsjednika Nadzornog odbora HPZS-a Branka Putareka, te potpredsjednicu 

Sabora gđu Đurđu Adlešić. Postavio je i pitanje o tome koje propise iz sektora 

poljoprivrede i zadrugarstva donosi lokalna samouprava. 

Predsjednik Sanfilppo odgovorio je da Sicilija, kao jedna od 19 regija Italije, ima 

svoje ministarstvo poljoprivrede, ali da Europska unija nameće svoja rješenja, kojima 

se, između ostalog, zabranjuje pomoć lokalnim zadrugama. Ukratko, zaključujemo 

da Europska unija ipak protekcionira pojedine države članice, no sicilijanski 

farmeri nastoje se tomu oduprijeti i konkurirati isključivo kvalitetom. 

Zoran Starešina postavio je pitanje o suradnji poljoprivrednih i štedno-kreditnih 

zadruga, a odgovor je bio da se zadruge ne mogu financirati unutar sustava, nego 

su prepuštene utjecaju tržišta. Jedina sredstva koja su namijenjena potpori zadrugarstva 

dobivaju se iz fonda FIEGA. Nekoliko zadruga može osnovati konzorcij, 

koji izdaje garancije kojima se garantira da će zadruge vraćati sredstva. 

Osnovne djelatnosti Legacoopa su projektiranje proizvoda (vino, ulje, voće i povrće) 

i njihova komercijalizacija, opskrba repromaterijalom, nadzor računovodstva 

(revizija), pravni savjeti, te predlaganje zakonskih rješenja. Legacoop se ne bavi 

bilanciranjem. 

Dr. Skočić postavila je pitanje o veličini ove zadružne asocijacije. 

Na Siciliji djeluje 170 vinarskih zadruga, od čega su 23 zadruge članice Legacoopa. 

Zadruge u prosjeku imaju 700 – 1.000 članova, koji proizvedu 100.000 q grožđa. 

Specifičnost vinarskih zadruga na Siciliji je u tome da mnoge od njih ne sudjeluju 

u cjelokupnom procesu proizvodnje vina, nego obavljaju samo pojedini dio procesa. 

Predsjednika HPZS-a Mirka Ormuža zanimalo je kako se upravlja sustavom Legacoopa. 

Legacoop u svom sastavu ima 460 zadruga iz svih sektora, a svaki sektor ima svog 

direktora. 

Upravitelj Matijašević postavio je pitanje o zadružnoj reviziji tj. kontrolira li se samo 

dio sredstava koji se dobiva od države ili se revizija odnosi i na odnose zadruga 

– zadrugar. 

Legacoop je ovlašten za reviziju cjelokupnog poslovanja zadruge. 


237


Prof. dr. Ante Kolega postavio je pitanje o organizaciji marketinga tj. je li marketing 

organiziran na lokalnoj razini ili na razini saveza. 

Organizacija je sustavna – male zadruge imaju male mogućnosti za marketing, koji 

zahtijeva izdvajanje značajnih sredstava, velike zadruge imaju svoje marketinške 

službe, a ostale se obraćaju agencijama. 

Zadružna vinarija Trefeudi 

Točionica vina u zadruzi 


238 

Delegaciju HPZS-a kroz proizvodni pogon zadruge proveo je dr. Abata, enolog i 

jedan od osnivača zadruge. 

Vinarija je osnovana 70-tih godina 20. stoljeća, a tomu je pridonijela činjenica da 

su se šezdesetih godina na Siciliju počeli vraćati emigranti iz Amerike, koji su 

svoje ušteđevine počeli ulagati u vinograde, i to na terenima na kojima se do tada 

uzgajala pšenica. 

Vinarija je zadruga s 800 zadrugara, čija se uprava bira svake tri godine. Proizvode 

bijela i crvena vina (sorte: chardonnay, sirah, pinot, merlot). Velika se pažnja po-


klanja kvaliteti i konfekcioniranju, a zadruga posjeduje i vlastitu prodajnu mrežu. 

Najveća se količina vina prodaje buteljirana, tek manji dio u rinfuzi. Cijene su 

izuzetno povoljne. Tako se, na primjer, stolno vino u rinfuzi prodaje u vinariji po 

cijeni 0,70 – 1,20 €. 

Na Siciliji se osjeća velika zasićenost talijanskog tržišta vina. U tijeku je pilot-projekt 

kojim se nastoji stvoriti lokalna marka vina. Prema projektu, lokalne vlasti 

(koje i financiraju projekt) garantiraju prodaju 50% proizvedenih količina vina. 

Srijeda, 2. svibnja 2007. 

Imanje s agrumima i maslinama 

Imanje, ukupne površine 15 ha, osnovao je povratnik iz emigracije – od toga je 11 

ha pod agrumima i 4 ha pod maslinama. Otkupna cijena agruma iznosi 7 centi, ali 

treba istaknuti da cijena agruma pada, dok je radna snaga skupa – za 7 sati rada 

isplaćuje se 45 €. Isto tako nepovoljan trend pada cijena nastavlja se i na zemljišta 

pa je zemljište kupljeno po cijeni od 15.000 € / ha, sada vrijednosti 10.000 € / ha. 

Ni troškovi navodnjavanja nisu zanemarivi – oko 2.000 € za jednu sezonu. Upitna 

je budućnost imanja jer su nasljednici vlasnika zaposleni u državnom sektoru i 

nezainteresirani za daljnju proizvodnju. 

Petak, 4. svibnja 2007. 

Valenzano (Bari), Institut za mediteransku poljoprivredu 

Institut za mediteransku poljoprivredu utemeljen je 1962. godine. Glavne su mu djelatnosti: 

edukacija, primjena znanstvenih istraživanja i izrada projekata o suradnji. 

Edukacija se obavlja u nekoliko programa. Najvažniji program je poslijediplomski program, 

a obuhvaća upravljanje i korištenje vode, navodnjavanje, integralnu mediteransku 

poljoprivredu i mediteransku organsku poljoprivredu. Poslijediplomski program 

traje dvije godine. Ispiti se polažu tjedno, a na koncu prve godine polaže se završni 

ispit, koji je uvjet za upis u drugu godinu. Po završetku studija, stječe se titula “Master 

of Science Programmes”. Cijena ovog programa je 1.500 – 2.000 €, a taj iznos u obliku 

stipendija za strane studente Institutu uplaćuje Ministarstvo vanjskih poslova. 

Drugi oblik edukacije su napredni specijalistički tečajevi. U okviru tih tečajeva 

izučava se održiva poljoprivreda i ruralni razvoj. 

Osim ova dva osnovna programa Institut organizira i suradnju sa sveučilištima u 

Italiji (Ancona, Bari, Catania, Perugia, itd.), kratke tečajeve (npr. o kvaliteti maslinovog 

ulja, plodnosti tla), itd. 


239


Sljedeća značajna djelatnost Instituta su znanstvena istraživanja koja se provode 

u suradnji s nacionalnim, međunarodnim znanstvenim institucijama, te znanstvenim 

institucijama u drugim europskim, afričkim, azijskim i američkim državama. 

Posebna se pažnja poklanja državama južnog i istočnog Mediterana. Institut za 

mediteranske kulture koordinira mnoga istraživanja i permanentno je umrežen s 

drugim znanstvenim institucijama. Trenutno su u tijeku 82 znanstvena projekta. 

Znanstvena istraživanja kojima se bavi Institut imaju dva osnovna cilja: povećati 

efektivnost teoretskog znanja kroz uključivanje studenata u istraživanja, te osigurati 

partnersko djelovanje znanosti i tehnike. Ovo se partnerstvo provodi i u fazi 

projektiranja i u fazi provedbe. 


240 

Važna djelatnost Instituta za mediteransku poljoprivredu je suradnja s najvažnijim 

međunarodnim znanstvenim i drugim institucijama, kao što su: FAO, ICARDA, 

IFAD, GTZ, itd. Institut je i suosnivač GWP-a. 

Subota, 5. svibnja 2007., Crna Gora 

A) Sastanak s predstavnicima zadružnog saveza Crne Gore 

Dolaskom u luku Bar dočekala nas je delegacija Zadružnog saveza Crne Gore 

predvođena predsjednikom ing. Božidarom Stamatovićem. Na sastanku koji je usli-


jedio razmatrala se zadružna problematika i pozicija zadružnog sustava i zadružnih 

saveza u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Crna Gora, kao mlada država nalazi se, iako s 

do sada značajno razvijenim zadružnim sustavom, pred novim izazovima. Stoga je 

u bilateralnim razgovorima od Hrvatske zamoljena pomoć u organizaciji zadružnog 

sustava. Također je upućen poziv zadrugarima Crne Gore da posjete Hrvatsku. 

Zajedničkom ručku, koji je upriličen, prisustvovao je dr. prof. Petar Turčinović, 

veleposlanik Republike Hrvatske u Crnoj Gori. 

B) Posjet plantažama vinograda i podrumu 13. jul – Plantaže 

Plantaže vinograda na Ćemavskom polju jedne su od najvećih plantaža vinograda 

u Europi. Trenutno je na 2.200 ha posađeno 9 milijuna čokota. Krajnji cilj uprave 

13. jula – Plantaže je površina od 2.500 ha pod vinovom lozom. Samo je tijekom 

proljeća 2007. posađeno 100 ha novih vinograda. 

U nasadima vinove loze prevladavaju crne sorte (drenaš, vranac, sirah). One zauzimaju 

70% površina, dok bijele sorte (chardonnay, krstaš) zauzimaju 20%. Preostalih 

10% površina zasađene su stolnim sortama (kardinal i muškat Italija). Velik dio 

stolnog grožđa izvozi se u Hrvatsku. 

Prirod grožđa kreće se oko 20.000 tona, a berba se obavlja višenamjenskim kombajnima, 

tako da je moguće dnevno ubrati 80 – 100 vagona grožđa dok se prera- 


241


da odvija u 3 vinarska podruma (u tijeku je izgradnja novog podruma, površine 

6.000 m 2 na bivšem aerodromu). 

Povoljnom uzgoju vinove loze pogoduje i povoljna klima – temperature se zimi ne 

spuštaju ispod –5°C, dok se ljeti kreću od 38 do 40°C. Teren je vjetrovit, tako da 

nema potrebe za pretjeranom primjenom zaštitnih sredstava – godišnje se obavlja 

5 – 7 prskanja. Zaštita se također obavlja višenamjenskim kombajnima što govori 

o visokoj učinkovitosti tih kombajna (njima se dnevno može poprskati 50 – 60 ha 

vinograda). 

Tlo je šljunkovito i prilično teško za obradu, a gotovo polovina površina se navodnjava. 

Voda potrebna za navodnjavanje dobavlja se iz 23 bunara čija je dubina 14 

– 120 metara. Površina od 33 ha pokrivena je sustavom za navodnjavanje, koji je 

nastao zajedničkim ulaganjem s talijanskim partnerima. 

Tvrtka “13. jul – Plantaže” sadni materijal dobavlja u suradnji s talijanskim partnerima, 

a u novije vrijeme započeli su ga sami proizvoditi. Tom proizvodnjom 

teško zadovoljavaju i vlastite potrebe, tako da ništa ne ostaje za prodaju (mnogi su 

poslovni partneri, među kojima i partneri iz Hrvatske, iskazali interes za sadnim 

materijalom). Država je uvela mjere kojima nastoji potaknuti proizvodnju sadnog 

materijala. 


242


Cjelokupna proizvodnja vina ima svoje tržište, što je uvelike pohvalno. Naročito 

je velika potražnja za chardonnayom (uzgaja se na 115 ha), a proizvedene količine 

tog vina nisu dovoljne da se podmire svi zahtjevi tržišta. 

Nedjelja, 6. svibnja 2007. 

Konzum, Metković 

(Prezentacija g. Kapovića) 

Hrvatska ima veliku i lijepu deltu najveće rijeke koja utječe u Jadransko more – rijeke 

Neretve. Od mjesta Opuzena deltu tvori 12 rukava, 8 jezera i nekoliko zaljeva. 

Neretljani, najprije uz svoja naselja, a kasnije i u samoj močvari, kopanjem kanala 

i nabacivanjem zemlje stvaraju plodna tla na kojima nastaju plantaže voća i povrća 

iznimne kakvoće. 

Konzum, kao jedan od vodećih hrvatskih trgovačkih lanaca uključio se i u proizvodnju 

mandarina u dolini Neretve, a u plastenicima, kojih ima 150 ha, uglavnom 

se proizvode lubenice i kupusnjače. 

Mandarina iz skupine Satsuma, vrsta bez koštica, porijeklom iz Japana, donesena 

je u dolinu Neretve 1963. godine. Centar proizvodnje predstavlja grad Opuzen, a 

plantaža mandarina proteže se neretvanskom dolinom južno od Metkovića, pa sve 

do mora. Plantaže su široke dva i duge oko 24 kilometra. Na cijelom neretvanskom 

području raste oko 1.300.000 sadnica koje će kroz period od dvije do tri godine 

dati urod od cca 70.000 tona plodova (trenutna proizvodnja je 50.000 t). 

Kako se radi o lokalitetu koji obiluje velikom količinom voda, mandarine s ovoga 

područja ističu se velikom količinom soka u odnosu na masu ploda. Nadalje, ova 

vrsta mandarina ima i najviše kriški u svome plodu, te se ističe posebnom aromom 

i bojom. Posebna prednost je što u slivu Neretve mandarina dozrijeva 20 – 25 dana 

ranije nego u ostalim zemljama Mediterana. 

Mandarina iz neretvanske doline tretira se pesticidima samo jednom godišnje i to 

nakon oplodnje, za razliku od drugih koje se tretiraju fungicidima više puta godišnje. 

Također, ova mandarina dodatno se ne tretira botricidima na kalibratoru, pa je 

osim sočnog sadržaja i kora ovog ploda pogodna za uporabu u kulinarstvu. 

Zaključne napomene 

Kako su to na kraju istaknuli i sami sudionici, organizacija ovakvih studijskih putovanja 

višestruko je korisna i nužno ju je prakticirati i ubuduće. 

Naime, pokazalo se i ovom prilikom da interdisciplinarni tim vrhunskih stručnjaka 

različitih profila (agronomija, ekonomija, pravo, veterina, menadžment i publici- 


243


stika) tijekom putovanja može dati niz relevantnih i objektivnih kritičkih analiza, 

ocjena i procjena o stanju u prostoru i društveno-ekonomskim odnosima u sredinama 

koje smo posjetili. Iako su velike udaljenosti i zgusnut stručni program zahtijevali 

dodatne napore od sudionika, pokazalo se da je taj trud i napor višestruko 

isplativ jer bi u drugačijoj organizacijskoj formi bio teško ostvariv. 

Zajednički je zaključak svih sudionika, a on je nastao nakon niza razgovora, informacija 

i analiza, da je poljoprivreda kao višestruko značajna gospodarska grana 

izuzetno ranjiva i da se proizvodnja odvija u složenim, kako agroklimatskim, tako 

i u mikro i makroekonomskim uvjetima. 

Velike klimatske promjene stvaraju nove izazove znanosti i struci u prilagođavanju 

novim uvjetima, a s druge strane globalizacija kao sveopći društveni i ekonomski 

proces zahtijeva napore u organizaciji ekonomskih tijekova – drugačije organizacijske 

forme, posebno u zadrugarstvu. 

Praksa pokazuje da tržišni zakoni djeluju bez obzira u kojem se sustavu i zemlji 

proizvodi. Pritisnuti konkurencijom i visokom troškovima radne snage i diktatom 

velikih trgovačkih lanaca, proizvođači na Siciliji, Crnoj Gori i Hrvatskoj krajnjim 

naporima održavaju proizvodnju. Udruživanje u različite forme, pri čemu se zadrugarstvo 

u poljoprivredi nameće kao temeljni model udruživanja, uvjet je opstanka. 

Pravo je iznenađenje crnogorski model 13. jul –Plantaže, gdje su sačuvani, za 

domaće prilike, ogromni proizvodni prostori. Na taj način stvoreni su uvjeti da 

nakon tranzicijske faze postane regionalni “igrač” u proizvodnji vina i rakija kao i 

turistički promotor Crne Gore. 

Domaćini na Siciliji isticali su kako agrarna proizvodnja u Europi nije imuna od 

tihog protekcionizma, ali istodobno jedinstven EU model zbog uhodane regulative 

postaje nezamjenjiv. Prilagođavanje tom modelu je bolno, ali i nužno. 

Na kraju, valja istaknuti veliku susretljivost i gostoprimstvo domaćina tijekom našeg 

posjeta. Još se jednom pokazalo da je neposredan kontakt ljudi istih ili sličnih 

stručnih vokacija, bez obzira na različite sustave ili mišljenja, nužan preduvjet za 

kvalitetnu analizu. 


Hrvatski poljoprivredni zadružni savez upravo će zbog toga sa zadovoljstvom uzvratiti 

gostoprimstvo svojim domaćinima. 

Zagreb, svibanj 2007. 

Izvještaj pripremili: 

Anton Matijašević 

Branko Žalac 

Zoran Starešina 

Davorin Papeš 

244

Sociologija i prostor – Časopis 

za istraživanja prostornoga i 

sociokulturnog razvoja 

Sociology and Space – Journal 

for Spatial and Socio-Cultural 

Development Studies 

Tromjesečnik – Quarterly 

Izdavač – Publisher 

Institut za društvena 

istraživanja u Zagrebu – 

Institute for Social Research in 

Zagreb, Amruševa 11/II, P.O. 

Box 280, HR-10001 Zagreb, 

Hrvatska – Croatia 

Tel. (++385 01) 4810-264, 4922- 

925, 4922-926; Fax (++385 01) 

4810-263; E-mail: idiz@idi.hr 

Glavna i odgovorna urednica 

– Editor-in-chief 

Ankica Marinović Bobinac 

Izvršna urednica – 

Managing Editor 

Anđelina Svirčić Gotovac 

Uredništvo – 

Editorial Board 

Branislava Baranović (Zagreb), 

Ana Barbič (Ljubljana), 

Dejana Bouillet (Zagreb), 

Josip Defilippis (Split), 

Branka Golub (Zagreb) 

Vlasta Ilišin (Zagreb), 

Jasenka Kodrnja (Zagreb), 

Antun Petak (Zagreb), 

Dušica Seferagić (Zagreb), 

Maja Štambuk (Zagreb), 

Milan Župančić (Zagreb), 

Đurđica Žutinić (Zagreb). 

Savjet časopisa – 

Journal Council 

Mladen Ante Friganović 

(Zagreb), 

Ivan Katalinić (Zagreb), 

Hristo Kartalov (Skopje), 

Ivan Kuvačić (Zagreb), 

Zvonko Lerotić (Zagreb), 

Holger Magel (München), 

Ante Marušić (Zagreb), 

Melita Mihaljević (Osijek), 

Vjekoslav Mikecin (Zagreb), 

Zdravko Mlinar (Ljubljana), 

Katarina Prpić (Zagreb), 

Furio Radin (Zagreb), 

Maria de Nazaré Oliveira Roca 

(Lisabon), 

Nikola Skledar (Zagreb), 

Alice Wertheimer Baletić 

(Zagreb), 

Tito Žimbrek (Zagreb). 

Izdavanje časopisa novčano 

podupiru Ministarstvo 

znanosti, obrazovanja i športa 

Republike Hrvatske i izdavač. 

Sociologija i prostor (Sociology 

and Space) is published by 

the financial support of the 

Ministry of science, education 

and sport of the Republic of 

Croatia, with the assistance 

of the publisher (Institute for 

Social Research in Zagreb). 

Obavijesti pretplatnicima 

Godišnja pretplata za Hrvatsku 

za pojedince iznosi 180 kn, 

a za ustanove i tvrtke 250 kn 

(cijena jednog primjerka 80 

kn, dvobroja 140 kn). 

Godišnja pretplata za 

inozemstvo 25.00 $ USA, 

ustanove i tvrtke 

32.50 $ USA (cijena jednog 

primjerka 8.15 $ USA, dvobroja 

16.25 $ USA). Naknada za 

zračni prijevoz posebno se 

naplaćuje. 

Pretplate i uplatu slati na 

adresu: Institut za društvena 

istraživanja u Zagrebu, 

Amruševa 11/II., 10000 

Zagreb, Hrvatska, Matični 

broj: 3205118. Žiro račun kod 

Zagrebačke banke, Zagreb, 

broj 2360000-1101349645 

s naznakom: za časopis 

»Sociologija i prostor«. 

Information for 

Subscribers 

Annual subscription for 

Croatia is: 180 HRK for 

individuals, 250 HRK for 

institutions and firms (the 

price of one copy is 80 HRK, 

of a double issue 140 HRK). 

Annual subscription in other 

countries: US$ 25.00 for 

individuals, US$ 32.50 for 

institutions and firms (the 

price of one copy is US$ 8.15, 

of one copy of a double issue 

US$ 16.25). Air mail postage 

will be additionally charged. 

Annual subscription rates 

should be remitted, by chek 

only, to Institut za društvena 

istraživanja u Zagrebu, 

Amruševa 11/II., HR-10000 

Zagreb, Croatia, Registered 

No.: 3205118, or to the bank 

account no. ZABA HR 2x 

2400104260-3205118 (for 

Sociologija i prostor); or, by 

chek only, to BTS - KNJIGA 

TRGOVINA, Donji prečac 19, 

HR-10000 Zagreb, Croatia, 

Registered No.: 3992829, 

or to the bank account no. 

2402006-1100075624 at Erste 

Steiermärkische Bank, Zagreb, 

Croatia (for Sociologija i 

prostor).

Opća obavijest autorima 

SOCIOLOGIJA I PROSTOR – 

Tromjesečnik za istraživanja 

prostornoga i sociokulturnog 

razvoja objavljuje znanstvene 

i stručne radove iz sociologije i 

srodnih znanstvenih područja 

koja proučavaju selo, grad, 

prostor, te druge društvene 

teme. Radovi se objavljuju na 

hrvatskom, engleskom i drugim 

jezicima. 

Opseg rukopisa – računajući 

bilješke, literaturu, tablice, 

grafičke priloge i sažetak – ne 

smije prelaziti 27 stranica, od 

kojih na svakoj može biti najviše 

1.800 slovnih mjesta. Rukopisu 

se prilažu dva sažetka, opsega 

do 250 riječi, na hrvatskom i 

engleskom jeziku, a iza sažetka 

navodi se popis najvažnijih 

ključnih riječi (najviše 8), 

odnosno ključni standardni 

pojmovi kojima se u rukopisu 

imenuju rabljeni teorijski pristupi, 

metodologija, iskustveni rezultati 

ili pravac promišljanja. Iznimno, 

specijalne bibliografije mogu biti 

opsega do 100 stranica, recenzija 

knjige i časopisa do devet (9), 

a prikaz knjige, monografije, 

bibliografije ili časopisa do tri (3) 

stranice. 

Radovi se mogu poslati u tri 

tiskana primjerka s disketom ili 

CD-om u programu Microsoft 

Word, ili elektronskom poštom. 

Rukopisi se upućuju na adresu: 

Glavna i odgovorna urednica, 

SOCIOLOGIJA I PROSTOR, 

Institut za društvena istraživanja 

u Zagrebu, Amruševa 8/III., p.p. 

280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska, 

tel. (++385 01) 4922-925 i 

4922-926, fax (++385 01) 

4810-263, e-mail: sip@idi.hr i 

ankica@idi.hr 

Podnošenje rukopisa podrazumijeva 

prijenos prava na 

objavljivanje, na zaštitu autorstva, 

te dozvole ili uskrate njegovog 

reproduciranja, u cijelosti ili u 

dijelovima, isključivo na Institut 

za društvena istraživanja u 

Zagrebu. 

General Information to 

Authors 

SOCIOLOGIJA I PROSTOR 

(SOCIOLOGY AND SPACE) – 

Quarterly Journal for 

Spatial and Socio-Cultural 

Development Studies 

publishes scientific and expert 

(professional) papers from 

sociology and sociology 

congenial scientific fields and 

disciplines studying village, town, 

space and other social themes. 

The articles are published in 

Croatian, English and other 

languages. 

Volume of the manuscript 

– including notes, list of 

references used, tables, graphics 

and abstract – mustn’t exceed 

27 pages, each of them having 

no more then 1.800 character 

places. The manuscript must 

be supplemented with two 

summaries, each of them up to 

250 words, in Croatian and in 

English. After the text of abstracts 

give the key word list (no 

more than eight), key standard 

terms used in the manuscript 

to describe your theoretical 

approach, methodology, 

empirical results, or the line of 

reasoning. Exceptionally, special 

bibliographies can have up to 

100 pages, peer-reviews of the 

books and journals up to nine 

(9), and surveys of the books, 

monographs, bibliographies or 

journals up to three (3) pages. 

The articles might be send in 

three copies on diskette or CD 

or by e-mail to the following 

address: Editor-in-chief, 

SOCIOLOGIJA I PROSTOR 

(SOCIOLOGY AND SPACE), 

Institute for Social Research in 

Zagreb, Amruševa 8/III., P.O. Box 

280, HR-10001 Zagreb, Croatia, 

Phone (++385 1) 4922-925, 

4922-926 and 4810-264, 

Fax (++385 1) 4810-263, E-mail: 

sip@idi.hr and ankica@idi.hr 

Submission of the manuscript 

give the Institute for Social 

Research in Zagreb exclusive 

right to publish, to copyright, 

and to allow or deny 

reproduction of it, in whole or 

in part. 

Lektorica – Lector 

Ivana Marin-Garac 

Prevoditeljica na engleski 

jezik – English translation 

Dobrila Vignjević 

Dizajn – Design 

Igor Kuduz 

Prijelom – Layout 

TERCIJA d.o.o., B. Magovca 15, 

Zagreb, e-mail: tercija@vip.hr 

Sponzorstvo, tisak i uvez 

– Sponsorship, printing 

and binding 

CEKIN d.o.o., Augusta 

Prosenika 11, Zagreb 

Naklada – Circulation 

500 primjeraka 

Tiskano u Hrvatskoj, 5. studenog 2007. 

Printed in Croatia, 5 th November 2007 

Copyright © 2007. Institut za 

društvena istraživanja u Zagrebu 

– All rights reserved 

Radovi objavljeni u časopisu 

Sociologija i prostor referiraju 

se u sljedećim međunarodnim 

sekundarnim publikacijama 

The articles published in Sociologija 

i prostor (Sociology and 

Space) are indexed or abstracted 

in the following international 

secondary publications 

– SOCIOLOGICAL ABSTRACTS 

– WORLD AGRICULTURAL 

ECONOMICS AND RURAL 

SOCIOLOGY ABSTRACTS 

– AGRICOLA 

– AGRIS 

– CAB ABSTRACTS 

– GEOBASE 

– GLOBAL HEALTH 

– EDINA

Sociologija i prostor 2007-2.indb - Institut za druÅ¡tvena istraÅ¾ivanja u ...

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?