helsinške sveske 23 - Helsinki Committee for Human Rights in Serbia

Od ranih godina na svoja nejaka pleća ona prihvataju terete raznih
dužnosti i obaveza, izlažući se, na samom početku, svim životnim
nedaćama. Već dok uče da koračaju po dvorištu, ona, u društvu sa babom,
dedom ili nekim drugim članom porodice, manje sposobnim za teži rad, paze
živinu, piliće i ćuriće. "I kad se čak i pas leno proteže u senci hlada ne
interesujući se za retke prolaznike pustim seoskim ulicama, dete, uz kog starijeg,
brzo počne da iz sveg glasa leleče na proždrljive vrane, ili lupnjavom u
kakav stari limeni sud razgoni kopce, da ne kidišu na pilad i ćurad." 3 Na
sličan način, i u istom "društvu", ono u jesen rasteruje ptice, koje "kidišu" na
zrelo grožđe u vinogradu.
Od svoje četvrte i pete godine, ponegde čak i od treće, pa do izlaska
iz škole, odnosno do navršene jedanaeste godine, seoska deca dobijaju,
međutim, sve veće i teže dužnosti, koje su "mučni teret" za njihove godine,
pogotovo u planinskim i pasivnim krajevima. "Oni od svoje treće i četvrte
godine preuzimaju dužnosti. Na tuđim zubima – onima koje će posle osme
godine menjati – jedu svoj hleb, zaslužen napornim zalaganjem uz svoje starije!"
4
Među prvim poslovima od većeg značaja, koji se određuju deci, jesu
čuvanje stoke, kako bi se izbeglo plaćanje lica sa strane, odnosno omogućilo
starijem i sposobnijem članu porodice da "privređuje u drugom pravcu".
"Nema ni pet godina, a već je pošlo za ovcama ili drugom stokom na pašu.
Ono i jedno pseto – od rane zore do večeri, na kakvom proplanku oko koga
su guste šume ili stenoviti bregovi, sa kojih se katkada valjaju teški oblaci koji
će trenutak docnije sručiti silovite pljuskove i kiša, uz tutanj i prasak gromova."
5 Često su ta deca toliko mala da se sama kući i ne znaju vratiti, već po
njih dolaze stariji, koji ih, u slučaju da je stoka napravila neku štetu, još i
kažnjavaju "šamaranjem i tučom", zavisno od visine učinjene štete. 6
Već od sedme godine deca na selu često preuzimaju i poslove znatno
teže nego što je čuvanje stoke. U planinskim krajevima, na primer, deca uzrasta
između 8 i 10 godina najčešće prenose mleko od pojate do sela ili do otkupne
stanice. "Iskupljena u grupama, sa zamašnim batinama u ruci, polaze
pred sunčev zalazak iz sela daleko gore u planinu, prelazeći uveče i ujutru
po nekoliko kilometara. Preko plavih potoka, kroz gustu šumsku čestu, uz
okomite padine oni idu i sretaju se sa svojim vršnjacima koji snose prazne
sudove od jela iznetog u toku dana radnicima po vršnim njivama ili livada-
ma." 7 Po dolasku na pojatu, sustali, mokri od znoja, često i prozebli, oni
pomažu čobanima, uglavnom starcima i nešto starijoj deci, u "smirivanju stada",
a zatim u odbrani stada od vukova, da bi odmah po svanuću, znatno pre
izlaska sunca, niz okomite staze i planinske litice krenuli sa limenim kantama
na leđima, vodeći sa sobom konjiće uprćene zamašnim teretom" 8 .
I nove dužnosti dece u ravničarskim krajevima su preteško breme za
njihov uzrast. Uz već standardne poslove oko stoke, deca školskog uzrasta,
još nedorasla da kopaju, kose ili žanju, moraju da vode volove pri oranju, drljanju
i prašenju, a stariji osnovci čak i plug pridržavaju, pogotovo u porodicama
bez odraslih muškaraca, bilo da su poginuli u ratu, bilo da su otišli u
pečalbu ili u nadničenje. Na njivama ovakvih domaćinstava, "prilikom žetve,
kosidbe, oranja i ostalih najgrubljih poljskih poslova", često su se mogle videti
i "nedorasle devojčice", a pogotovo one starije. "U moga oca bilo je troje dece:
starija sestra, moj brat, bolešljiv, mlađi od mene, i ja. Sestra mi se uda i
umre. Otac isto tako bolovao i umro. Onda majka i ja prihvatimo sve: rano
sam počela sve raditi. U četrnaestoj godini sam i orala. Bila sam zdrava, jaka
– besna. Tako u brazdi uhvatim za plug i tresnem ga o zemlju. Kao perce. 9
U povrtarskim područjima odraslija deca su skoro neprestano u povrtnjacima.
"Pleve i pomažu u rasađivanju, do neko doba, gaze po hladnoj
vodi razvodeći je vadicama kroz leje ranog povrća. Oni, koji to ne mogu, njih
čekaju i druge dužnosti: da pomažu u pranju i klasiranju povrća spremljenog
za tržište, ili opet da od jutra do mraka koračaju za konjem upregnutim u dolap."
10 U slučaju da se ona ili pak konji umore, pa voda prestane da pritiče sa
visokog točka dolapa, fijuk biča osećala su, neretko, i na sebi.
Zbog prevelikog ekonomskog izrabljivanja seoske dece, u Srbiji se
često moglo čuti: "Seljak voli dete kao i tele. Tele čuva i neguje da od njega
ima koristi, a dete iskorišćuje, koliko može, i ne priznaje mu nikakve potrebe,
dok ne stasa na snagu, da ih zaradi" 11
Bilo iz neznanja, bilo zbog siromaštva, kao i prevelike opterećnosti
seljanke – majke, osujećivanje dečjih, čak i najosnovnijih potreba otpočinje,
veoma često, odmah po rođenju. Zato što mora pored svojih "ženskih poslova"
da obavlja i "muške poslove", da ore, kopa, kosi, seče drva i sl.,
preopterećena seljanka, željna odmora, "počinje da zaboravlja i zapostavlja
svoje odojče". Kada ga odnese na njivu, umorna i žureći za poslom, zaboravi
3 Isto, str. 248.
4 Isto.
5 Isto.
6 Isto, str. 249.
132
7 Isto.
8 Isto.
9 Isto.
10 Isto, str. 250.
11 Momčilo Isić, Seljaštvo u Srbiji 1918-1925, Beograd, 1995, str. 328.
133