helsinške sveske 23 - Helsinki Committee for Human Rights in Serbia
helsinške sveske 23 - Helsinki Committee for Human Rights in Serbia helsinške sveske 23 - Helsinki Committee for Human Rights in Serbia
likoga deda", njegovi sinovi su komandovali vojskom "u strahovitom gonjenju Turaka", a njegova kći je "došla kao nova Kosovka Devojka da vida rane kosovskim osvetnicima". 145 I dugo posle njegove smrti, u uslovima pozivanja "Srba na okup", obnovljeno je veličanje Petra, upravo kroz sliku jedinstva "roda" i vladara. Nova Srbadija je 1941. donela "rodoslov Kraljevskog doma", uz tvrdnju da je dolaskom na presto Petra I, nestalo neslaganja između naroda i vladara. "Kralj i narod bili su jedno i u ciljevima i u izboru puteva. Hteli su isto i na isti način. Nije kralj mogao imati bolji narod, niti narod boljeg kralja", jer su hteli, "po cenu života, oslobođenje i ujedinjenje". Glorifikujući jedinstvo kralja i naroda, autor je zaključivao da se narod, "više nego ikad dotle, osetio svojim, kod svoje kuće, osetio se punim i pravim domaćinom u državi. I zato su svi, od Kralja Petra do najcrnjeg siromaha, osećali da imaju jedan zajednički dom Srbiju, i sve svoje snage tome domu posvećivali". 146 U dečijim listovima se pisalo i o drugim članovima porodice Karađorđević, ako se time moglo istaći porodično junaštvo. Navodilo se da se kraljev brat Arsenije, prijavio ruskom caru za rat protiv Japanaca, da se junački borio i "svagda živ i zdrav ostao", pa mu se poručivalo: "Sretno mu da Bog da i u buduće bilo". Tri godine kasnije pisalo se i da ga je ruski car odlikovao poslavši u Beograd zlatom bogato okovanu sablju. 147 Od dolaska Karađorđevića na vlast, dečiji listovi su ipak najviše pažnje posvećivali prestolonaslednicima, prvo Đorđu, pa Aleksandru i na kraju Petru, primarno ih veličajući kao potomke njihovih dedova i očeva. Reč je o razrađenom mehanizmu da vladar nije shvatan kao ljudski kralj, već kao "kraljevski čovek", 148 što se najbolje prepoznaje u stalno korišćenim sintagmama: "kraljevska deca", "kraljevski dom", "kraljevski omladinac". Povodom proslave stogodišnjice Mišarske bitke 1906, Mala Srbadija je navodila da je "naš mili Kralj" poslao sina, "praunuka i imenjaka Karađorđevoga – prestolonaslednika Đorđa", a da su mišarski junaci u raju bili radosni, jer su čuli zakletvu datu "pred našim milim Prestolonaslednikom, koji će poneti krunu", da će "i sva srpska deca" osloboditi ropstva sve srpske zemlje. 149 Uskoro, bez objašnjenja zašto je mlađi Aleksandar proglašen za prestolonaslednika umesto starijeg Đorđa, prikazane su njegove osobine iz kojih se odgovor samo dao naslutiti. Prestolonaslednik Aleksandar je delio sa bratom 145 Novi Srbin, novembar-decembar 1912, Svetli dani. 146 Nova Srbadija, Kalendar, 1941, Srpska demokratija (Slobodan M. Drašković). 147 Golub, 1. mart 1904, Arsenije Karađorđević u ruskoj vojsci; 15. maj 1904, Knez Arsen protivu Japanaca; 1. oktobar 1907, Odlikovanje kneza Arsena. 148 T. Kuljić, Oblici lične vlasti, s. 240. 149 Mala Srbadija, novembar 1906, Stogodišnjica mišarske bitke 1806-1906 (Maksimović). 238 Đorđem osobinu hrabrosti, ali je za razliku od njega bio i prava slika vladaoca, mirne naravi, diplomata. Naglašavalo se da je sasvim "druge naravi od svoga brata Đorđa. On je miran, trezven i nežan. I više se bavi političkim i diplomatskim stvarima i poukama, nego li vojničkim", kao i da je kralj Petar u društvu svojih prijatelja često govorio kako će starijeg sina Đorđa vaspitavati za dobrog vojnika, a Aleksandra za diplomatu. 150 Budući da su relativno brzo posle proglašenja Aleksandra za prestolonaslednika počeli balkanski i Prvi svetski rat, prava glorifikacija njegove ličnosti počinje tek od proglašenja Kraljevine SHS i njegovog stupanja na presto, a vrhunac dostiže njegovim ubistvom. I Aleksandar Karađorđević primarno se pominjao kao junak. Navodilo se da je sebi stvorio veliko ime "kakvo danas nema nijedan vladar nijedne druge zemlje u svetu", da je svoje ime uzdigao do "visokog kulta", poredivog samo sa imenom cara Dušana, jer je na "svoju mladu glavu stavio lovorov venac herojske besmrtnosti". Vojsci je bio "drug, prijatelj i utešitelj", 151 a narod je "opijen primerom svoga mladog i junačkog Kralja" išao za njim, "sa punim poverenjem da ga vodi najdostojniji među dostojnima, vitez nad vitezovima, Kralj nad Kraljevima". Zato narodu nikakve žrtve nisu bile velike, "jer pred njima iđaše Njihov Kralj, Njihov ljubimac Naslednik Prestola". Pominjao se kao "hrabri vitez", "viteški Kraljević", "neumoran i neustrašivi Vrhovni Komandant", "najhrabriji među hrabrima"... 152 "Bože čuvaj bratski narod Poživi nam Aleksandra I poslušaj njegov glas: Hrabrog Kralja sviju nas!" 153 * * * "Namak'o sam sablju zato, "I Kralj Petar vojsku diže, Da ja čuvam svoga Kralja: slobodu nam dade. Sve dok mene bude teklo, Odahnusmo, jer sa srca Braniću ga, kako valja!" sav nam teret spade. .................................. .................................. Trč' u krilo moj miljenče Nek' sinu Mu Aleksandru Da ti stavim celov vreli Bog da krepku snagu, takvu decu – sokoliće da nam jače još učvrsti Otadžbina danas želi!" 154 Tu slobodu dragu!" 155 150 Golub, 30. mart 1909, Nov prestolonaslednik Kraljevine Srbije. 151 Cezar je opisivan kao "neverovatno izdržljiv u svakom naporu, on je retko išao pred svojom vojskom na konju; često je pred njom pešačio, gologlav, pa bilo sunce ili kiša", a vojnike je od milošte zvao "svojim ratnim drugovima", gajeći veliku ljubav prema njima (G. S. Trankvil, Dvanaest rimskih careva, s. 20, 22). I vojnici su se za Cezarovu slavu izlagali "svakoj opasnosti s neodoljivom hrabrošću" (Plutarh, Slavni likovi antike, II, s. 218). 152 Otadžbina, br. 4-5, 1924, Nj. V. Kralj Aleksandar u ratu. 153 Zorica, jun 1924, Himna Srba, Hrvata i Slovenaca (Miladin K. Nikolić – Rasinski). 239
U slavu kralja Aleksandra i čitave dinastije, Južnoslovenska iskra je 1930. pisala da se "deca slavnih pokoljenja, koja krvlju svom natapaše stopu naše rodne grude" sećaju dana kada su njihovi očevi, "na poziv svoga ljubljenog Kralja", ostavljali domove i sa "pesmom od radosti hitali da brane svoju Otadžbinu, odlazili u sigurnu smrt". Naglašavalo se da je kralj imao "sva ona svojstva, koja su bila glavno obeležje celog našeg velikog naroda, jer je On bio Kralj Jugosloven, Kralj Narodni Vođa i Kralj Borac. Narod je u svome Kralju gledao mudrog i iskrenog Brata: istog porekla, iste krvi, istih osećanja i ljubavi prema zajedničkoj rodnoj grudi", dok je dinastija ovekovečila "svoju slavu i svoje pravo nad Južnim Slovenima". Pominjala se i "žilava snaga i gvozdena energija" uzvišenog Kralja, a zatim i "gvozdeni zakon buduće istorije Južnih Slovena" koji se nalazi "u sigurnim i čvrstim rukama najvećeg jugoslovenskog Borca, najvećeg integralnog Jugoslovena, našeg Prvog Jugoslovenskog Kralja i Južnoslovenskog narodnog Vođe". Kralj je opisivan kao "verni i zaslužni Kralj", "junački Kralj", "veliki borac", "junak plemenitog srca", "diplomata vedrih pogleda i čvrste volje", "Vođa". 156 U kraljevini Jugoslaviji posebna pažnja je posvećivana sokolstvu, a "sokolstvo zna za nesebičnu službu Kralju i narodu", 157 pa se na jednom njihovom skupu burno klicalo uz zajedničku izjavu kralju, započetu rečima: "interese naše zemlje čuvaćemo i bićemo verni do poslednje kapi krvi našem ljubljenom Kralju i njegovom Kraljevskom domu". 158 Aleksandar je nazivan "ljubljeni i zaslužni kralj", "pravi Narodni Velikan", pripisivana mu je "neograničena ljubav prema narodu", "retke muževne sposobnosti i odvažnost", u državanim poslovima "krajnja samopožrtvovanost". Navodilo se da "naš omiljeni Kralj nije običan monarh i vlastodržac", već da njegova presudna reč dolazi iz ljubavi i poverenja, jer "naš Kralj je u isto vreme, i naš jedini narodni Vođa". Nastavljalo se da su u njegovim mislima i težnjama sadržane misli i težnje celog naroda, koje "nalaze pravi i jedini izražaj samo u Njegovoj moćnoj i stvaralačkoj volji". Tvrdilo se da nema Jugoslovena "koji ne zna za neustrašivog i velikog Vojskovođu", da je njegova vladavina "mudra", da Kralj ne zna za "izmicanja i čuvanje samoga Sebe", da je bio "prvi budan čuvar na mrtvoj straži", da je "prožet mislima veličine i sreće svoga naroda, uvek blagorodan i pravičan, uvek spojen srcem u dušom uz narod". Zbog toga je stekao pravo mnogo veće nego što inače pripada vladarima, "postao je pravi i jedini izabranik i Vođa naroda, čije se ime, sa najvećim pietetom i pobožnim poštovanjem, spominje". Zaključivalo se da "njegova svuda omiljena pojava, koja pruža nade i utehe klonulima, koja seje bratsku slogu i ljubav na svakom koraku, čije su reči svetinja [...] nadmašuje svaku drugu silu i svaki drugi autoritet". Zato "Kralj i Narod, nisu više za nas dva posebna faktora države, nego samo dva moćna sinonima jednog istog i nedeljivog duhovnog i nacionalnog bića". Zahvalnica na kraju glasi: "Hvala Ti veliki Tvorče Jugoslavije! Hvala Ti naš jedini Narodni Vođu! Za nove decenije Tvoje srećne vladavine, rastu mnogobrojne, mlade i sveže generacije, koje idu Tvojim muškim i plemenitim stopama i koje nikada klonuti neće, dok Tvoj Kraljevski oreol nad nama svetli i dok ne obasija ceo Slovenski Jug". 159 I u prikazu skautske organizacije, a skautizam je "produkt naše herojske rase", navodilo se da skaute krepi "odanost našem Visokom Zaštitniku i ljubav prema dragoj Otadžbini. Budimo spremni" 160 i objašnjavalo da se izvidnik "zaklinje svetom trojstvu modernog čoveka: Bogu, Kralju i Otadžbini" dizanjem tri prsta. Deo koji se odnosio na kralja sadržavao je tumačenje da "vernost svome Kralju i Njegovom Domu je tradicionalna osobina našeg naroda, koja se ističe u svima epohama naše velike istorije". I dalje, "naš narod je gord na svoga Kralja, jer su u Njemu oličene sve naše najlepše osobine kao rase". Na kraju se poručivalo skautima: "ljubite Kralja, budite Mu uvek verni i odani i spremni, da se za odbranu ideala, koje On reprezentuje, žrtvujete". I zavet "vučića" koje su činili najmlađi dečaci od 4 do 10 godina, počinjao je rečima: "staraću se da budem veran Bogu, Otadžbini i Kralju". Autoritet kralja Aleksandra građen je ne samo na ličnom junaštvu, već i na Božjoj promisli pa se tvrdilo da je kralj "milošću Božijom i voljom naroda izabrani nosilac celokupne državne vlasti", da je "Naš Veliki Kralj" slavom ovenčani vojskovođa, on je "neimar, stvaralac i preporodilac ove velike države Slavenskog Juga", on je stajao na čelu "besprimerno hrabrih i požrtvovanih srpskih armija", on ih je vodio "od pobede ka pobedi" i okitio "stegove junačkih pukova lovorikama slave". Na bojnim poljima "strašnijim od pakla, ginu stotine hiljada oficira i vojnika uvek za svoga Kralja, idealnog junaka", njegova veličina je "antička", on je "ubeđen u pravednu stvar svoga naroda, On ostaje prav i čvrst kao stub u konačnu pobedu". 161 Zanimljivo je i da je u veličanju njegovog dela – Jugoslavije, objavljena pesma koja je sadržavala sintagmu o 154 Zorica, septembar 1925, Naš Enver (Nazif Resulović). 155 Dečije novine, novembar 1927, Pesma slobodi (Jovan Udicki). 156 Južnoslovenska iskra, 20. decembar 1930, Zahvalna omladina Svome Kralju (M.). 157 Južnoslovenska iskra, 15. jun 1930, Zdravo, Sokoli (Sava M. Đorđević). 158 Južnoslovenska iskra, 5. maj 1931, Omladina oduševljeno manifestira Nj.V. Kralju i Jugoslaviji (Nikola Pavlović). 240 159 Južnoslovenska iskra, 15. avgust 1931, Jugoslovenska omladina svome Kralju (Glavna Uprava Južnoslovenske omladine "Novog Pokreta"). 160 Skautski glasnik, februar 1931, Megdan svih slovenskih skauta (ur.). 161 Skautski glasnik, april i maj 1931, Iz knjige izvidnici i planinke od majora Plavšića, Obećanje (zavet) vučića. 241
- Page 69 and 70: dele ono što imaju za jelo, iz jed
- Page 71 and 72: činile u severnoj Srbiji 43,10%, a
- Page 73 and 74: ako je i mlađi", dok u kosmajskom
- Page 75 and 76: veća, i to naročito u inokosnim d
- Page 77 and 78: druge, pak, strane, kako se porođa
- Page 79 and 80: dok je snahina "osobina" posledica
- Page 81 and 82: Dubravka Stojanović U senci "velik
- Page 83 and 84: ukupnog broja umrlih žena, na poro
- Page 85 and 86: Izuzetno su bili loši oni pokazate
- Page 87 and 88: stanovništvo svedoči i "profesion
- Page 89 and 90: Majka i udarnica Sanja Petrović To
- Page 91 and 92: kama i deci nisu smatrala prioritet
- Page 93 and 94: položaju 39 . Smatralo se da se "o
- Page 95 and 96: Dr Olivera Milosavljević Otac - ge
- Page 97 and 98: kroz prigodne pesmice, a starijima
- Page 99 and 100: koji su pratili njihovu smenu. Kao
- Page 101 and 102: Rođendani Kao što je vladar "otac
- Page 103 and 104: Dve godine kasnije objavljeno je da
- Page 105 and 106: "...Radosno je svako lice - 'na kra
- Page 107 and 108: "Pozdravljam Te mladi Kralju Iz car
- Page 109 and 110: U omladinskoj štampi je opisivano
- Page 111 and 112: Krunisanja, veridbe i ženidbe Mož
- Page 113 and 114: nu lađu za putovanje (jahtu) u vre
- Page 115 and 116: Od stvaranja Kraljevine SHS u deči
- Page 117 and 118: slušati roditelje, braniti pravdu
- Page 119: "brižno vaspitana", duhovita, govo
- Page 123 and 124: Pominjalo se i njegovo uspešno šk
- Page 125 and 126: vodi ka slobodi. U Glasu omladine s
- Page 127 and 128: vala da joj već postignuti rezulta
- Page 129 and 130: Redakcija je objavila i Titovu novo
- Page 131 and 132: Tvrda je vera što ti je gajimo od
- Page 133 and 134: Smrt vladara Smrt voljenih vladara,
- Page 135 and 136: "I čuvaćemo amanet taj sveti Sve
- Page 137 and 138: duboko usadio Tito". U Šapcu "osvi
- Page 139 and 140: "I on stupa na tle prestonice svoje
- Page 141 and 142: zašto vole svoju učiteljicu: "na
- Page 143 and 144: "Tito - to je bratstvo i jedinstvo
- Page 145 and 146: države i obezbeđivanja "stare sla
- Page 147 and 148: A. L. Šemjakin "Svet detinjstva" u
- Page 149 and 150: Balkana, koja je u očima Evrope im
- Page 151 and 152: ograničavanjem detetovog života -
- Page 153 and 154: samo molitve i ponešto od svetog p
- Page 155 and 156: Kod Srba, kao etničke grupe, takva
- Page 157 and 158: "nek mu je prokleto i poslednje kol
- Page 159 and 160: očekivalo se da rade na "pridobija
- Page 161 and 162: počeo 10. oktobra 1947. godine. 16
- Page 163 and 164: stavili, pa je 22. maja 1964. došl
- Page 165 and 166: stavnika i drugih stanara. Zgrada n
- Page 167 and 168: internatskog tipa i učenici su pos
- Page 169 and 170: Alaudin u Prištini. Pokrenuta je i
U slavu kralja Aleksandra i čitave d<strong>in</strong>astije, Južnoslovenska iskra je<br />
1930. pisala da se "deca slavnih pokoljenja, koja krvlju svom natapaše stopu<br />
naše rodne grude" sećaju dana kada su njihovi očevi, "na poziv svoga ljubljenog<br />
Kralja", ostavljali domove i sa "pesmom od radosti hitali da brane svoju<br />
Otadžb<strong>in</strong>u, odlazili u sigurnu smrt". Naglašavalo se da je kralj imao "sva ona<br />
svojstva, koja su bila glavno obeležje celog našeg velikog naroda, jer je On<br />
bio Kralj Jugosloven, Kralj Narodni Vođa i Kralj Borac. Narod je u svome<br />
Kralju gledao mudrog i iskrenog Brata: istog porekla, iste krvi, istih osećanja<br />
i ljubavi prema zajedničkoj rodnoj grudi", dok je d<strong>in</strong>astija ovekovečila "svoju<br />
slavu i svoje pravo nad Južnim Slovenima". Pom<strong>in</strong>jala se i "žilava snaga i<br />
gvozdena energija" uzvišenog Kralja, a zatim i "gvozdeni zakon buduće istorije<br />
Južnih Slovena" koji se nalazi "u sigurnim i čvrstim rukama najvećeg jugoslovenskog<br />
Borca, najvećeg <strong>in</strong>tegralnog Jugoslovena, našeg Prvog Jugoslovenskog<br />
Kralja i Južnoslovenskog narodnog Vođe". Kralj je opisivan kao<br />
"verni i zaslužni Kralj", "junački Kralj", "veliki borac", "junak plemenitog srca",<br />
"diplomata vedrih pogleda i čvrste volje", "Vođa". 156<br />
U kraljev<strong>in</strong>i Jugoslaviji posebna pažnja je posvećivana sokolstvu, a<br />
"sokolstvo zna za nesebičnu službu Kralju i narodu", 157 pa se na jednom njihovom<br />
skupu burno klicalo uz zajedničku izjavu kralju, započetu rečima:<br />
"<strong>in</strong>terese naše zemlje čuvaćemo i bićemo verni do poslednje kapi krvi našem<br />
ljubljenom Kralju i njegovom Kraljevskom domu". 158 Aleksandar je nazivan<br />
"ljubljeni i zaslužni kralj", "pravi Narodni Velikan", pripisivana mu je<br />
"neograničena ljubav prema narodu", "retke muževne sposobnosti i<br />
odvažnost", u državanim poslovima "krajnja samopožrtvovanost". Navodilo<br />
se da "naš omiljeni Kralj nije običan monarh i vlastodržac", već da njegova<br />
presudna reč dolazi iz ljubavi i poverenja, jer "naš Kralj je u isto vreme, i naš<br />
jed<strong>in</strong>i narodni Vođa". Nastavljalo se da su u njegovim mislima i težnjama<br />
sadržane misli i težnje celog naroda, koje "nalaze pravi i jed<strong>in</strong>i izražaj samo u<br />
Njegovoj moćnoj i stvaralačkoj volji". Tvrdilo se da nema Jugoslovena "koji<br />
ne zna za neustrašivog i velikog Vojskovođu", da je njegova vladav<strong>in</strong>a "mudra",<br />
da Kralj ne zna za "izmicanja i čuvanje samoga Sebe", da je bio "prvi budan<br />
čuvar na mrtvoj straži", da je "prožet mislima velič<strong>in</strong>e i sreće svoga naroda,<br />
uvek blagorodan i pravičan, uvek spojen srcem u dušom uz narod". Zbog<br />
toga je stekao pravo mnogo veće nego što <strong>in</strong>ače pripada vladarima, "postao<br />
je pravi i jed<strong>in</strong>i izabranik i Vođa naroda, čije se ime, sa najvećim pietetom i<br />
pobožnim poštovanjem, spom<strong>in</strong>je". Zaključivalo se da "njegova svuda omiljena<br />
pojava, koja pruža nade i utehe klonulima, koja seje bratsku slogu i ljubav<br />
na svakom koraku, čije su reči svet<strong>in</strong>ja [...] nadmašuje svaku drugu silu i<br />
svaki drugi autoritet". Zato "Kralj i Narod, nisu više za nas dva posebna faktora<br />
države, nego samo dva moćna s<strong>in</strong>onima jednog istog i nedeljivog duhovnog<br />
i nacionalnog bića". Zahvalnica na kraju glasi: "Hvala Ti veliki<br />
Tvorče Jugoslavije! Hvala Ti naš jed<strong>in</strong>i Narodni Vođu! Za nove decenije Tvoje<br />
srećne vladav<strong>in</strong>e, rastu mnogobrojne, mlade i sveže generacije, koje idu<br />
Tvojim muškim i plemenitim stopama i koje nikada klonuti neće, dok Tvoj<br />
Kraljevski oreol nad nama svetli i dok ne obasija ceo Slovenski Jug". 159<br />
I u prikazu skautske organizacije, a skautizam je "produkt naše herojske<br />
rase", navodilo se da skaute krepi "odanost našem Visokom Zaštitniku<br />
i ljubav prema dragoj Otadžb<strong>in</strong>i. Budimo spremni" 160 i objašnjavalo da se izvidnik<br />
"zakl<strong>in</strong>je svetom trojstvu modernog čoveka: Bogu, Kralju i Otadžb<strong>in</strong>i"<br />
dizanjem tri prsta. Deo koji se odnosio na kralja sadržavao je tumačenje da<br />
"vernost svome Kralju i Njegovom Domu je tradicionalna osob<strong>in</strong>a našeg naroda,<br />
koja se ističe u svima epohama naše velike istorije". I dalje, "naš narod<br />
je gord na svoga Kralja, jer su u Njemu oličene sve naše najlepše osob<strong>in</strong>e kao<br />
rase". Na kraju se poručivalo skautima: "ljubite Kralja, budite Mu uvek verni<br />
i odani i spremni, da se za odbranu ideala, koje On reprezentuje, žrtvujete". I<br />
zavet "vučića" koje su č<strong>in</strong>ili najmlađi dečaci od 4 do 10 god<strong>in</strong>a, poč<strong>in</strong>jao je<br />
rečima: "staraću se da budem veran Bogu, Otadžb<strong>in</strong>i i Kralju". Autoritet kralja<br />
Aleksandra građen je ne samo na ličnom junaštvu, već i na Božjoj promisli<br />
pa se tvrdilo da je kralj "milošću Božijom i voljom naroda izabrani nosilac celokupne<br />
državne vlasti", da je "Naš Veliki Kralj" slavom ovenčani<br />
vojskovođa, on je "neimar, stvaralac i preporodilac ove velike države Slavenskog<br />
Juga", on je stajao na čelu "besprimerno hrabrih i požrtvovanih srpskih<br />
armija", on ih je vodio "od pobede ka pobedi" i okitio "stegove junačkih pukova<br />
lovorikama slave". Na bojnim poljima "strašnijim od pakla, g<strong>in</strong>u stot<strong>in</strong>e<br />
hiljada oficira i vojnika uvek za svoga Kralja, idealnog junaka", njegova<br />
velič<strong>in</strong>a je "antička", on je "ubeđen u pravednu stvar svoga naroda, On ostaje<br />
prav i čvrst kao stub u konačnu pobedu". 161 Zanimljivo je i da je u veličanju<br />
njegovog dela – Jugoslavije, objavljena pesma koja je sadržavala s<strong>in</strong>tagmu o<br />
154 Zorica, septembar 1925, Naš Enver (Nazif Resulović).<br />
155 Dečije nov<strong>in</strong>e, novembar 1927, Pesma slobodi (Jovan Udicki).<br />
156 Južnoslovenska iskra, 20. decembar 1930, Zahvalna omlad<strong>in</strong>a Svome Kralju (M.).<br />
157 Južnoslovenska iskra, 15. jun 1930, Zdravo, Sokoli (Sava M. Đorđević).<br />
158 Južnoslovenska iskra, 5. maj 1931, Omlad<strong>in</strong>a oduševljeno manifestira Nj.V. Kralju i<br />
Jugoslaviji (Nikola Pavlović).<br />
240<br />
159 Južnoslovenska iskra, 15. avgust 1931, Jugoslovenska omlad<strong>in</strong>a svome Kralju (Glavna<br />
Uprava Južnoslovenske omlad<strong>in</strong>e "Novog Pokreta").<br />
160 Skautski glasnik, februar 1931, Megdan svih slovenskih skauta (ur.).<br />
161 Skautski glasnik, april i maj 1931, Iz knjige izvidnici i plan<strong>in</strong>ke od majora Plavšića,<br />
Obećanje (zavet) vučića.<br />
241
Change language