Download PDF verziju - Sarajevske Sveske
Download PDF verziju - Sarajevske Sveske Download PDF verziju - Sarajevske Sveske
Mislim da je vjerovao da i potpuno neuštimana gitara još uvijek daje “atmosferu,“ pri čemu je harmonijsko pojednostavljenje moglo samo doprinijeti emotivnoj snazi pjesme. I zaista, nemoguće je zanijekati snagu njegovog baritona s neusklađenom bukom u stilu Sonic Youth u podlozi i suzom u uglu oka koja zaiskri svaki put kad pomisli da bi ga glas mogao izdati. I njegova fotografija svakako vrijedi spomena, čak i ako je njena jedina svrha bila zabilježiti neumitni protok vremena. Kompozicija je skoro identična na svim njegovim fotografijama: moja majka, sestra i ja gledamo u foto-aparat, protok godina mjeri se pojavom bora na majčinom licu i sjedim u kosi, širinom sestrinog blještavog osmijeha i izvještačenošću mog osmijeha. I još nešto: jednom je kupio bilježnicu; na prvoj strani napisao je, Ovdje su zabilježene najdublje misli i osjećanja članova naše porodice. Možda je namjeravao iskoristiti te misli i osjećanja kao materijal za svoju novu knjigu, ali je na kraju sve završilo na dva zapisa: zagonetna zabilješka majke koja je vjerovatno zgrabila prvo što joj je došlo pod ruku dok je razgovarala telefonom, Petak / Zdrava djeca / Majčina dušica, i pažljivi i precizni predpubertetski rukopis moje sestre: Jako sam tužna, jer je ljeto skoro gotovo. ISTINITA KNJIGA Otac je vjerovao u sve što počiva na stvarnosti. Bio je sumnjičav spram televizijskih vijesti koje su neumorno slavile pobjede socijalizma, ali je bio pravi ovisnik kada je u pitanju vremenska prognoza. Čitao je novine, ali je vjerovao samo osmrtnicama. Obožavao je naučno-popularne emisije o prirodi, zato što postojanje i značenje prirode bilo samo po sebi očigledno – piton koji guta štakora, gepard koji obara iscrpljenog, prestravljenog gnua. Ali ga ništa nije tako vrijeđalo kao književnost. Cijeli koncept počivao je na prevari. Ne samo da je sve bilo sačinjeno od riječi – čija je istinitost bila u najmanju ruku upitna – već su se te riječi koristile da stvore stvari koje se nikad zapravo nisu desile. Možda je njegova odbojnost prema književnosti bila pojačana mojim intenzivnim interesom za nju (za šta je krivio majku) i mojim naknadnim pokušajima da i njega zainteresujem. Za četrdesetpeti rođendan nepromišljeno sam mu poklonio knjigu “Lažljivci“ – nikada nije 369
mrdnuo dalje od naslova. Jednom sam ocu pročitao pasus iz Marquezovog romana u kojem anđeo pada s neba i biva zaključan u kokošinjac, nakon čega je on počeo ozbiljno brinuti za moje mentalne sposobnosti. S vremenom, počeo je spominjati kako namjerava napisati istinitu knjigu. Objasnio je kako pisanje takve knjige ne mora uopšte biti posebno zahtijevan poduhvat – sve dok čovjek ne dopusti da ga ponesu kojekakve fantazije nego se drži onoga što se stvarno desilo. Samo mu treba nekoliko sedmica odmora. Ali nikad nije uspijevao naći vremena: tu je posao, pa pčele, zatim pravljenje stvari i naravno neizbježni popodnevni odmor. Jedno popodne zatekao sam ga kako hrče na kauču, s olovkom na podu i bilježnicom na prsima, samo je pisalo: Prije mnogo godina. PIŠČEVO UTOČIŠTE Otac je istinski počeo pisati u Kanadi, u zimu 1994. On, majka i sestra su se preselili tamo, nakon par godina izbjegličkog lutanja, godina koje sam ja proveo u Čikagu radeći bijedno plaćene poslove i ganjajući Zeleni karton. Izašli su iz Sarajeva 1. maja, 1992., dan prije nego što je počela opsada. Već se pucalo i bilo je očigledno da se sprema frka. Ipak, glavni razlog njihovog odlaska bila je očeva ljubav prema pčelarstvu. Da nije trebao poduzeti proljetno spremanje košnica, spajanje slabih sa jakim rojevima i tako dalje – možda ne bi ni otišli iz Sarajeva. U svakom slučaju, proveli su godinu u kući njegovih preminulih roditelja, na brdu Vučjak, hraneći se onim što su imali u vrtu, posmatrajući kako kamioni srbijanskih vojnika prolaze na putu za ratište. Otac bi vojsci povremeno prodavao med a onda je, pred kraj ljeta, počeo prodavati i medovinu, iako su se vojnici radije opijali šljivovicom. Moji roditelji su potajno slušali radio-emsije iz opkoljenog Sarajeva i strahovali da će im neko usred noći pokucati na vrata. Nakon što je majka dobila upalu žučne kese i skoro umrla, otišli su u Novi Sad, gdje je sestra pokušala završiti fakultet. Prijavili su se za kanadsku imigracijsku vizu i kada su je dobili, u decembru 1993. preselili su u Hamilton, Ontario. Otac je počeo očajavati istog trenutka kada su zakoračili na kanadsko tlo. S prozora njihovog nenamještenog stana na petnaestom spratu, vidio je samo gomile snijega, dimnjake hamiltonske željezare i prazno parkiralište. Sve je bilo crno, 370
- Page 312 and 313: 37 Hynes 1991:159 38 Beyerova(2004)
- Page 314 and 315: 45 Up. između ostalog Assmannn, Ad
- Page 316 and 317: 3 U južnoslavenskoj interliterarno
- Page 318 and 319: 324 i trajno neodlučiv entitet izm
- Page 320 and 321: 9 Delez, Žil: “Novi kartograf (N
- Page 322 and 323: Titove Jugoslavije formula je kruž
- Page 324 and 325: 15 Kategoriju homo sacera u upotreb
- Page 326 and 327: 20 Derida, Žak: Politike prijatelj
- Page 328 and 329: u Samardžićevoj priči Ruganje du
- Page 330 and 331: Literatura: • Bart, Rolan: Knjiž
- Page 332 and 333: 4 Prema Richardu Rortyju, sličnost
- Page 334 and 335: 11 Lacanovski orijentiran teoretič
- Page 336 and 337: 13 Vidi Sigmund Freud, “Napomene
- Page 338 and 339: umaći njihovom nježnom teroru, ni
- Page 340 and 341: Prigovor ovom psihoanalitičkom či
- Page 342 and 343: FREUDOVSKI SPY KIDS Ti si izdajnik!
- Page 344 and 345: 18 Citat prema The Seminar of Jacqu
- Page 347 and 348: Vladislava Gordić Petković KRATKA
- Page 349 and 350: u svoj njegovoj jezovitosti i začu
- Page 351 and 352: istom tom Lesteru Bouviju i njegovo
- Page 353 and 354: ironijsku transpoziciju čuda u sve
- Page 355 and 356: ske ideologije i komunističke poli
- Page 357 and 358: fotografija: Harvey Weiss
- Page 359 and 360: posjetu njegovim roditeljima. Snima
- Page 361: sam shvatio da mi se pčela zapetlj
- Page 365 and 366: majci ni sestri, ali su znale da pi
- Page 367 and 368: su do pčela. Htjeli su med, iako g
- Page 369 and 370: U sljedećem pasusu, kurzivom tako
- Page 371 and 372: PORUKA Nakon ove pauze, njegova se
- Page 374 and 375: Fadila Nura Haver MORALNI ZAKON U N
- Page 376 and 377: mi je drugo iščezlo iz sjećanja
- Page 378 and 379: putera i najfinijeg brašna, nije s
- Page 380: njemu više nije kuća. Pun je foto
- Page 383 and 384: 390 su kultivisana bića! A valjda
- Page 385 and 386: 392 mi izgledale srećne. Nikad nis
- Page 388 and 389: Cecilija Toskić Jedrenje Desnom ru
- Page 390 and 391: nisam napredovao. Prednost svega to
- Page 392 and 393: Roman Simić Bodrožić VRIJEME ČU
- Page 394 and 395: Ali osim posla i stana, ja nisam im
- Page 396 and 397: * Problem najčešće nije u konkre
- Page 398 and 399: si, ovo je naša idila na selu: oko
- Page 400: - Žilava je to riba. - kaže. - Tk
- Page 403 and 404: 410 - Šta ovaj radi? - rekla je.
- Page 405 and 406: 412 - Ne znam? - rekla je kolebljiv
- Page 407 and 408: 414 zone, koja bitiše u magli i in
- Page 409 and 410: 416 djeljka navečer. Utorak bijaš
- Page 411 and 412: 418 živimo za vas, postojimo za va
mrdnuo dalje od naslova. Jednom sam ocu pročitao pasus<br />
iz Marquezovog romana u kojem anđeo pada s neba i biva<br />
zaključan u kokošinjac, nakon čega je on počeo ozbiljno brinuti<br />
za moje mentalne sposobnosti. S vremenom, počeo je<br />
spominjati kako namjerava napisati istinitu knjigu.<br />
Objasnio je kako pisanje takve knjige ne mora uopšte biti<br />
posebno zahtijevan poduhvat – sve dok čovjek ne dopusti da<br />
ga ponesu kojekakve fantazije nego se drži onoga što se stvarno<br />
desilo. Samo mu treba nekoliko sedmica odmora. Ali nikad nije<br />
uspijevao naći vremena: tu je posao, pa pčele, zatim pravljenje<br />
stvari i naravno neizbježni popodnevni odmor. Jedno popodne<br />
zatekao sam ga kako hrče na kauču, s olovkom na podu i bilježnicom<br />
na prsima, samo je pisalo: Prije mnogo godina.<br />
PIŠČEVO UTOČIŠTE<br />
Otac je istinski počeo pisati u Kanadi, u zimu 1994. On,<br />
majka i sestra su se preselili tamo, nakon par godina izbjegličkog<br />
lutanja, godina koje sam ja proveo u Čikagu radeći<br />
bijedno plaćene poslove i ganjajući Zeleni karton. Izašli su iz<br />
Sarajeva 1. maja, 1992., dan prije nego što je počela opsada.<br />
Već se pucalo i bilo je očigledno da se sprema frka. Ipak, glavni<br />
razlog njihovog odlaska bila je očeva ljubav prema pčelarstvu.<br />
Da nije trebao poduzeti proljetno spremanje košnica, spajanje<br />
slabih sa jakim rojevima i tako dalje – možda ne bi ni otišli iz<br />
Sarajeva. U svakom slučaju, proveli su godinu u kući njegovih<br />
preminulih roditelja, na brdu Vučjak, hraneći se onim što su<br />
imali u vrtu, posmatrajući kako kamioni srbijanskih vojnika<br />
prolaze na putu za ratište. Otac bi vojsci povremeno prodavao<br />
med a onda je, pred kraj ljeta, počeo prodavati i medovinu,<br />
iako su se vojnici radije opijali šljivovicom. Moji roditelji su<br />
potajno slušali radio-emsije iz opkoljenog Sarajeva i strahovali<br />
da će im neko usred noći pokucati na vrata. Nakon što je<br />
majka dobila upalu žučne kese i skoro umrla, otišli su u Novi<br />
Sad, gdje je sestra pokušala završiti fakultet. Prijavili su se za<br />
kanadsku imigracijsku vizu i kada su je dobili, u decembru<br />
1993. preselili su u Hamilton, Ontario.<br />
Otac je počeo očajavati istog trenutka kada su zakoračili<br />
na kanadsko tlo. S prozora njihovog nenamještenog stana na<br />
petnaestom spratu, vidio je samo gomile snijega, dimnjake<br />
hamiltonske željezare i prazno parkiralište. Sve je bilo crno,<br />
370