pdf (297 KB), Hrvatski, Str. 21 - Srce

More documents

Recommendations

Info

24 Anto Kovačić, Glazba u ranom kršćanstvu U Djelima apostolskim Luka je zabilježio da su Pavao i Sila u zatvoru u Filipima pjevali hvalu Bogu, nakon čega se dogodio potres, čudesno oslobođenje i obraćenje tamničara koji ih je čuvao (Dj 16,25–32). Pavao kršćanima u Efezu i Kolosima savjetuje da psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama međusobno razgovaraju, u mudrosti poučavaju i urazumljuju, te od srca pjevaju hvalu Bogu (Ef 5,19; Kol 3,16) . Ovdje se možda radi o karizmatskim improvizacijama za vrijeme bogoslužnih sastanaka. Instrumenti se u Novom zavjetu spominju jedino u Otkrivenju (harfa, citra: 5,8; 14,2; 15,2), u sklopu vizija nebeskog bogoštovlja. Oni su tu dio šire slike koja ima simbolično značenje, ali moglo bi se pretpostaviti da su u Ivanovu viziju ušli jer su možda u stvarnosti upotrebljavani u liturgiji kršćanske zajednice. Međutim, tu pretpostavku zasada je nemoguće dokazati. Novi zavjet ne pruža dakle dovoljno materijala iz kojeg bismo rekonstruirali poimanje glazbe i glazbenu praksu evanđelja i prve kršćanske zajednice. Međutim, s vremenskim odmakom taj se materijal povećava, stoga konkretniji odgovor o glazbi nalazimo u prvim stoljećima kršćanstva. loGikĒ thysÍA: Duhovna žrtva Početak kršćanstva karakterizira naglašena produhovljenost vjere, odnosno odbacivanje tereta izvanjskih religioznih formalnosti i rituala i stavljanje naglaska na unutarnju čistoću i ispravnost srca, na istinsko bogoštovlje duha. Zaokret se događa najprije na pitanju židovskog obrezanja, kojemu Pavao suprotstavlja “obrezanje srca” (Rim 2,28–29; Gal 5,6; Fil 3,3). Pavao se na mnogo mjesta u svojim poslanicama trudio objasniti suvišnost Zakona za one koji su iznutra oslobođeni. Potreba za autentičnom duhovnom praksom, lišenom ritualizma i formalizma, koja čovjeka istinski povezuje s Bogom, očituje se često u formulacijama koje sadržavaju pojmove “duh”, “srce”, “u duhu”, “u srcu”, “duhovan” i slično. Kršćanski pisci, počevši od Pavla, često se i u raznim kontekstima slično izražavaju, naglašavajući uvijek da vrijednost religioznog čina dolazi iz unutarnje raspoloživosti duha, a ne iz čiste izvanjske forme.
Služba Božja 52 (2012.), br. 1, str. <strong>21</strong> - 50 U suprotnosti s krvnim i drugim žrtvama antičkih religija grčka je filozofija razvila učenje o “duhovnoj žrtvi” (logikē thysía) koje odbacuje prazni formalizam obreda i zahtijeva unutarnje bogoštovlje ljudskog duha. Kršćanstvo preuzima pojam “duhovne žrtve” i primjenjuje ga u skladu s vlastitom teologijom. 2 “Razgovarajte među sobom psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama! Pjevajte i slavite Gospodina u svom srcu”, kaže Pavao u Poslanici Efežanima (Ef 5,19; slično u Kol 3,16). U ovim riječima jasno dolazi do izražaja da Pavao pjevanje smatra vrijednim sredstvom bogoštovlja, no istodobno se između redaka naslućuje stav koji će se kasnije u kršćanstvu dodatno razraditi i zaoštriti: izraz “u srcu” neizravno uključuje i opomenu protiv čisto estetskog uživanja u pjevanju. Ranokršćanski stav prema pjevanju kao elementu bogoslužja time je jasno izrečen: pjevanje može biti dio bogoštovlja samo kao izraz unutarnje pobožnosti. Zahtjevi koje ranokršćanska teologija i duhovnost stavljaju pred bogoštovno pjevanje podrazumijevaju dobru mjeru unutarnje sabranosti, discipline, i donekle odricanja od estetskog užitka. Djelomično se možda i iz te činjenice razvilo shvaćanje da je bogoslužno pjevanje jedna vrsta žrtve, koja stoji nasuprot starozavjetnim i poganskim obrednim žrtvama. Za ilustraciju može poslužiti odlomak iz osme knjige Sibilinskih proročanstava, 3 gdje je izražena oštra suprotnost između poganskih žrtvi i kršćanskog pjevanja kao Boga dostojne službe: “Ne približavajmo se unutrašnjosti hrama, niti žrtvujmo slikama, niti ih častimo zavjetima, niti opojnim mirisom cvijeća, niti sjajem svijeća, niti ih ukrašujmo zavjetnim darovima, niti palimo kâd pred žrtvenicima; ne izlijevajmo krv zaklane ovce pred žrtvovanog bika kao otkupninu za zemaljske grijehe; parom mesa koje proždire vatra i odvratnim smradom ne zagađujmo 2 Usp. J. Quasten, nav. dj., str. 69. 3 Oracula Sibyllina, u prijevodu Sibilinska proročanstva, zbirka je proročkih tekstova koja je u rimskoj religiji uživala ugled još od 5. st. pr. Kr. (a možda i od ranije). Židovska religiozna propaganda iskoristila je taj literarni oblik, pa je nastala židovska verzija Sibilinskih proročanstava. Ta vrsta literature doživjela je procvat krajem 1. st. po. Kr. Kršćani su preuzeli tu židovsku literaturu, unoseći interpolacije i nove dijelove kršćanskog sadržaja i ta je literatura cvala u 2. st. po. Kr. Današnja zbirka Oracula Sybillina produkt je judeokršćanske apokaliptike. Među kršćanskim piscima ovu su zbirku cijenili Teofil Antiohijski, Klement Aleksandrijski i Laktancije. Usp. T. J. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, Zagreb, 1976., str. 228. 25
Page 1 and 2: Sažetak Anto Kovačić GLAZBA U RA
Page 3: Služba Božja 52 (2012.), br. 1, s
Page 7 and 8: Služba Božja 52 (2012.), br. 1, s

pdf (297 KB), Hrvatski, Str. 21 - Srce

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?