STRUKTURA ZLA I OPROST

STRUKTURA ZLA I OPROST
Ante Vučković
Ante Vučković, franjevac, rođen 1958. godine, profesor filozofije na
Franjevačkoj teologiji u Makarskoj i na Papinskom sveučilištu
"Antonianum" u Rimu.
Nerijetko i sama riječ oprost izaziva nelagodu. Nelagoda je opravdana jer
upućuje na cijeli niz mogućih zloupotreba oprosta, s jedne strane, i, s druge, na
poteškoće s kojima se žrtva zla susreće pri govoru o oprostu. Iza govora o oprostu
može se skrivati želja počinitelja zla da se olako riješi odgovornosti, da pod
velom oprosta zlo nekažnjeno ode u zaborav pa da rasterećen nastavi živjeti kao
da se ništa nije dogodilo. Za žrtvu, pak, govor o oproštenju može imati prizvuk
dodatnog opterećenja. Zahtjevati oproštenje od žrtve zvuči kao zahtjev za odricanjem
prirodnog prava za suzbijanjem izvora zla, odricanjem statusa žrtve i
oslobađanjem počinitelja krivnje. Na nepravdu podnesenog zla zahtjev za oproštenjem
dodao bi i nepravdu opravdanja zločina i brisanja nade da bi se počinjena
nepravda ikada mogla ispraviti. Kao da govor o oproštenju nema smisla prije negoli
stignu znaci pokajanja, volje za ispravljanjem nepravde i nadoknadom štete i prije
nego što sam počinitelj zla zatraži oproštenje.
Osjećaj nelagode stoga ne dopušta da se o oproštenju govori s prizvucima
imperativnosti, neutralnosti ili pak zastupanja počinitelja zla. Govor se o oproštenju
ne bi smio pretvoriti u dodatno opterećivanje žrtve. Stoga je jedini primjereni način
onaj koji se smješta na stranu žrtve zla. 1 To je već znak da i samo oproštenje može
imati smisla ukoliko ga najprije ima za žrtvu.
1 Stajanje na stranu žrtve kao jedini ispravni stav kako prema zlu tako i prema žrtvama zla
možda je najočitiji u radu s žrtvama, bez obzira o kakvim je žrtvama riječ i neovisno o tome kakvo
su zlo pretrpjele. David Becker koji u Čileu radi s ljudima koji su bili mučeni, vidi u izričitom stajanju
na stranu žrtava jedinu mogućnost da im se pomogne i jedini ispravni stav. "Vinculo comprometido"
19

PRAŠTANJE, Zbornik, Split, 1995.
Oproštenje se gotovo automatski veže uz kršćanstvo i nedvojbeno je da
spada u njegovo središte. Pogrešno bi, pak, bilo shvatiti oproštenje kao moralni
zahtjev koji kršćane obvezuje izvana. Kršćani, suočeni s obvezom opraštanja i njegovom
nemogućnošću, bili bi opterećeni ne samo zlom koje im je naneseno, nego
i osjećajem krivnje da nisu dobri kršćani jer ne mogu oprostiti. Oprost se ne dijeli
zato što bi bio obveza ili zakon kojega treba formalno ispuniti.
Oproštenje je reakcija na zlo, a ne izvorno djelovanje. Ono je jedan od
mogućih odgovora na zlo te stoga dobija na svojoj oštrini ukoliko ga se osvijetli
na pozadinskoj sceni strukture zla.
Struktura zla i perspektiva žrtve
Povijest ljudskog roda naliči ogromnom oceanu boli i patnje, nepreglednom
mnoštvu nevinih žrtava nasilja čovjeka nad čovjekom, zla što ga čovjek nanosi drugom
čovjeku. O patnji je naravno moguće govoriti i tamo gdje ona nema uzroka u
čovjeku, ali nasilje čovjeka nad čovjekom, budući da je uvijek vezano uz nekoga tko
ga nanosi, daleko je bolnije jer naginje uvlačenju u zlo i same žrtve zla.
Odakle zlo? To je pitanje neprestano prisutno u temeljima ljudske povijesti i
ono je pokretač mnogih pokušaja odgovora. Pa ipak, to pitanje nije prvo i nije
temeljno u trenutku u kojem je čovjek neposredno pogođen zlom. Nije metafizičko
traženje izvora zla ono što je čovjeku najprije potrebno kada je pogođen zlom,
nego suzbijanje njegova djelovanja. Filozofsko tapkanje o porijeklu zla od drugotne
je važnosti. Daleko je važnije osloboditi se boli i patnje koju zlo izaziva.
Kako se osloboditi zla?
Problem se zla sastoji u tome što se ono, u trenutku pogodenosti, nudi ujedno
i kao jedino rješenje. Prvi odgovor na zlo uvijek je traženje načina kako se osloboditi
boli i patnje. To naravno vodi u traženje izvora moga zla jer izvor se zla
može začepiti jedino ako ga prepoznamo i otkrijemo. Nanijeti zlo izvoru moga zla
- to je spontano rješenje koje se nudi svakome tko trpi posljedice zla.
Patnja i bol nikada ne varaju. Oni su uvijek istiniti, bolno istiniti. Patnja je
prvi učinak zla. Drugi je učinak tražnje načina da prestane patnja. Samo zlo koje
prouzročuje patnju zahtijeva da mu se odgovori. Zlo zahtijeva odgovor i prvi
odgovor koji mi se nudi jest nanošenje zla izvoru moga zla. Na svako zlo odgovara
barem želja za osvetom. Logika zla tako izaziva u svojoj prvoj žrtvi želju za
zlom, ne izvorno i ne prvotno za zlom prema počinitelju zla, nego za nanošenjem
zla zlu zbog kojega patim. Taj prvi odgovor ujedno je i borba za svoj status žrtve.
Ne, dakle, samo borba za zaustavljanjem izvora moga zla, nego istovremeno i borba
za priznanjem vlastitog statusa nevine žrtve. Protiv zla koje me muči treba izboriti
definira svjesno, neneutralno i nepasivno držanje terapeuta. Svaki drukčiji stav je lažan i neistinit.
Usp. David Becker, Psihoanalitičko-socijalni rad s mučenima u Čileu, u Treći program hrvatskoga
radija, 38, Zagreb, 1993-, str. 86 - 87.
20

Ante Vučković: STRUKTURA ZLA I OPROST
prestanak patnje i pokazati vlastitu nevinost, skinuti sa sebe privid krivnje, tu sjenu
kojom zlo uvijek iznova zasjenjuje svoje žrtve. 2
Kada bi zlo jasno dijelilo počinitelja od žrtve, ono ne bi bilo toliko tajanstveno.
Tajna se zla sastoji u sjeni kojom ono obavija svoju žrtvu, bacajući na nju
razlog i krivnju kao i u spontanom nuđenju sebe kao jedinog rješenja zlu zbog
kojeg žrtva trpi. Zlo tako, ne samo da izaziva patnju i bol, nego se predstavlja i
kao jedini lijek. Patnja i bol će prestati u trenutku kada izvoru zla nanesemo zlo.
Zlo se nudi kao rješenje zla. Patnja izazvana zlom bez krivnje postaje dostatnim i
opravdanim razlogom za zlo koje treba nanijeti izvoru moga zla. Žrtvi se tako i
protiv njezine volje zlo nameće kao izlaz iz zla. Ona i ne htijući stoji u opasnosti
da bude uvučena u vrtlog zla i to jedino stoga što ga se želi osloboditi.
Iz perspektive žrtve zlo ima svoj izvor i on je za nju apsolutni izvor zla. Ona
zna da je nevina žrtva zla koje bez ikakva razloga dolazi izvana te stoga poistovjećuje
počinitelja zla sa zlom koje joj je nametnuto. Za zlo koje nanosi izvoru svoga
zla ona ima opravdanje: zaustavljanje zla i odstranjivanje boli.
No to nisu svi učinci koje naneseno zlo ostavlja na žrtvi. Osim patnje i boli i
osim pokušaja da se zaustavi izvor zla, žrtva podnosi još nešto. Naneseno zlo zaustavlja
vrijeme. Vrijeme u kojem se dogodilo zlo postaje odrednicom i mjerilom vremena.
Uvijek iznova žrtva je prisiljena vraćati se u vrijeme dogođenog zla. Prisiljena
je uvijek iznova premišljati i istraživati dogodeno, promatrati sve kroz zlo koje joj
je naneseno. Cijeli život i svi odnosi odjednom prolaze kroz mjerilo pretrpljenog
zla. Ovo neprestano vraćanje unatrag još uvijek ne znači oslobađajuće sučeljavanje
s podnesenim zlom. Ono je najprije ponovno proživljavanje i neprestani pokušaj
bijega od pretrpljenog zla. Žrtva kao da se ne može odvojiti od prošlosti i istovremeno
kao da je sučeljavanje s dogođenim zlom izvor najvećeg straha.
Takav dvojaki odnos prema pretrpljenom zlu stvara osjećaj nemoći i prikovanosti
za prošlost. Nije zlo samo podneseno nasilje, zlo je i prisila na neprestani
povratak u mislima na dogodeno. Nije zlo samo pasivnost i nemoć u trenutku nasilja.
Zlo je i nemoć misaonog odvajanja od dogođenog zla i nemoć da se išta promijeni.
Zlo tako nastavlja živjeti i nakon što je prestala neposredna izloženost zlu.
2 Postoji jedno tehničko mišljenje, koje zauzima mjesto prividno religioznog mišljenja, a koje
u svakom zlu vidi kaznu za počinjene pogreške ili grijeh. Jobovi prijatelji pokušavaju u njegovoj
nesreći pronaći kakav Jobov grijeh koji bi opravdao njegovo sadašnje stanje. Svo se Jobovo nastojanje
sastoji u tome da ne pristane na ovako tehničko mišljenje koje kaže da je zlo u redu, da postoji
red, mehanizam, automatizam po kojem se događa zlo, da se nesreće događaju prema zaslugama
i grijesima. Za Jobove prijatelje Bog je ništa drugo do li vrhovni Zakon koji uzvraća prema zaslugama
ili grijesima. Ova vjerska tehnika prelazi olako i u sve druge odnose prema žrtvama. Zlo koje je
snašlo žrtvu kao da, prema ovoj tehnici, mora imati povoda u samoj žrtvi. Drugim riječima, žrtva je
sama sudjelovala i na određeni način izazvala zlo koje ju je pogodilo. Usp. Philippe Nemo, Giobbe
e l'ecesso del male, citta nuova editrice, Roma, 1981., str. 49. i slj. Traženje razloga zlu u samoj žrtvi i
patnji zbog zla dodaje još i patnju nijekanja i klevetanja patnje kako to u slučaju rata protiv Hrvatske
opaža Alain Finkielkraut. Usp. Kako se to može biti Hrvat?, Ceres, Zagreb, 1992., str. 24.
21

PRAŠTANJE, Zbornik, Split, 1995.
Nemogućnost zaborava dogođenog zla ne stoji ni u kakvoj vezi s našim
mogućnostima sjećanja i zaboravljanja. Ne moći zaboraviti ne znači ne imati
dovoljno jaku volju, nego znači patiti, biti u rukama patnje koja ima vlast nad nama.
Grčka riječ za ono što se ne može zaboraviti glasi alastos, a primjenjuje se gotovo
isključivo za patnju, kušnju, žalost, jad. 3
Ponekad je daleko lakše osloboditi se patnje i boli koji proizlaze neposredno
iz zla nego osloboditi se prikovanosti na prošlost. Kao da je u izvornom nasilju
programirano dodatno zlo: prisila na trajno suočavanje i neprestani povratak na
dogodeno. "Svaka je nesreća djelomično i sjena i odsjaj same sebe: nije samo patnja,
nego i prisila da se neprestano misli na patnju." 4
Navezana na prošlost žrtva kao da živi odvojena od života i svijeta. Njezin se
život pretvara u odsutnost. Sve se sabire na dogodeno zlo i cijeli život postaje
neprestano hrvanje s dogodenim, traženje izlaza iz nasilne navezanosti na prošlost.
Pretrpljeno poniženje, potpuna izručenost nasilniku, potpuna nemoć i neshvaćanje
razloga nasilja, osjećaj da bi se isto zlo moglo ponoviti i potreba da se jednom zauvijek
izbriše mogućnost ponavljanja dogođenog zla, potreba za osvetom kao jedinim
primjerenim načinom odgovora nasilniku, zahtjev za nadoknadom štete i u
najčešćem broju slučajeva nemogućnost hvatanja počinitelja: sve to kod žrtve stvara
nevidljivi zid iza kojega se osveta, krijući se često puta pod drugim imenima,
pojavljuje kao jedino rješenje.
Osveta obećaje izlaz i oslobođenje prikovanosti za prošlost. Zaboraviti nije
moguće, živjeti prikovan za prošlost također nije moguće, povratiti se u sadašnjost
i otvoriti budućnosti naliči više izdaji i bijegu pred samim sobom negoli rješenju.
Kao da je lakše ostati u svojoj patnji, negoli tražiti izlaz iz nje.
Postoji li mogućnost da se zlo iz perspektive žrtve vidi drugim očima?
Govoriti žrtvi da počinitelj zla nije isto što i počinjeno zlo, da nema prava na
osvetu, da pravda pripada drugima a ne njoj, kod žrtve uvijek izaziva sumnju da
nije shvaćena kao nevina, da je se optužuje za zlo koje je podnijela, da se ispravdava
zločinca i da joj se želi skinuti status žrtve.
Ono što se ni u kom slučaju ne može i ne smije postaviti u pitanje jest nevinost
žrtve i neopravdanost zla koje joj je naneseno. I, s druge strane, govor o
oproštenju mora najprije biti shvaćen kao traženje mogućeg izlaza iz patnje.
Zlo iz perspektive počinitelja zla
Dok žrtva naginje u počinitelju zločina vidjeti apsolutni izvor zla, sami
počinitelj je najčešće prva žrtva zla. Kada bi zlo imalo svoj apsolutni početak u
izvoru moje patnje i kada bi zločinac bio apsolutni početak zla, onda bi zlo bilo
22
3 Usp. Jean-Louis Chretien, L'inoubliable et l'isnespere, Desclee de Brouwer, Pariš, 1991., str. 106.
4 C. S. Lewis, Diario di un dolore, Adelphi, Milano, 1990 2 , str. lć.

Ante Vučković: STRUKTURA ZLA I OPROST
vrlo jednostavno. Ali, da čovjek želi zlo zbog zla ne događa se niti sedam puta na
dan. 5 Ako se i događa, ovo demonsko zlo može biti rezultat dugog procesa predavanja
zlu i nikako ga ne bismo smjeli smještati u prvi čin posezanja za zlom.
Poistovjetiti zlo i zločinca ne znači još uvijek razumjeti logiku zla.
Zlo koje nam je naneseno naliči na krivotvoreni novac. Prevareni smo, u
našim je rukama novčanica koja ne vrijedi. Onaj tko nas je prevario i sam je bio
prevaren. Kako vratiti izgubljeno? Jednostavno. Tako da prevarim prvog koji naiđe
kad je već nemoguće naći onog koji je mene prevario i kad je još teže doći do
krivotvoritelja. I tako raste lanac prevarenih ne iz želje za prevarom, nego iz želje
da povratim izgubljeno. 6
Zlo je majstor mašte. Čovjek teško čini zlo iz uvjerenja da želi zlo zbog zla.
Zlo se nikada ne predstavlja u svom čistom obliku. Ono je majstor prerušavanja.
Ne naziva Ivan đavla, to poosobljeno zlo, uzalud lašcem. (Iv 8, 44) 7 Zlo i laž idu
uvijek zajedno. Valja razumjeti posve ozbiljno da zločinci same sebe razumijevaju
kao one koji se bore protiv zla. Kao što se u bajkama ugovor s vragom potpisuje
uvijek iz dobre volje i uvjerenja da se čini dobro sebi i drugima, tako i čovjek pristaje
na zlo nadajući se dobru, čineći ga iz uvjerenja da se brani od zla ili čineći ga
iz straha pred zlom koje mu prijeti. I kao što u bajkama čovjek tek naknadno otkriva
dalekosežnost jednog prividno prihvatljivog ugovora s vragom, tako i onaj tko
čini zlo tek naknadno uočava da je prevaren i nasamaren.
Prvom činu nasilja i zla najčešće kumuje strah. Iz perspektive počinitelja zla
nije važno može li se strah utemeljiti u zbilji ili je samo imaginaran. Bez obzira
odakle dolazio on uvijek ima iste učinke, jer strah se događa u svijesti. Štoviše, s
iracionalnim je strahom daleko teže izići na kraj. Budući da je vezan uz svijest, on
će u zbilji uvijek naći ono što na nju projicira.
U pravilu strah pred zlom se rada u mašti, prizivajući predodžbe koje izazivaju
strah i kojima se zlo prikazuje kao obrana od zla. Na ovaj se način čini da
žrtva i počinitelj stoje u sličnom odnosu prema zlu. Žrtva želi zaustaviti patnju koju
izaziva zlo, a počinitelj želi spriječiti moguće zlo. Razlika je, naravno, u tome što
je žrtva doista stvarno pogođena zlom, a počinitelj svoje zlo pravda strahom pred
mogućim, dakle, nestvarnim zlom.
Predodžba i igra mogućnostima jest hrana kojom se zlo hrani. Zločinac se
bori s predodžbama projicirajući na nevine žrtve sablasne slike izvora zla i na taj
način unaprijed opravdava zlo kao obranu od mogućeg zla. Borba protiv predodžbi
završava stvarnim nanošenjem zla nevinim žrtvama. Odatle su razumljiva sva
preimenovanja žrtava, predodžbena pretvaranja žrtvi u čudovišta, proglašavanja
5 Usp. Hannah Arendt, Vita activa oder Vom tatigen Leben, Piper, Miinchen - Zurich, 1981. str. 235.
6 Usp. Jean-Luc Marion, Prolegomenes a la charite, Pariš, 1986., str. 21.
7 "Vama je otac davao i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga. On bijaše čovjekoubojica od
početka i ne stajaše u istini jer nema istine u njemu: kad govori laž, od svojega govori jer je lažac i
otac laži."
23

PRAŠTANJE, Zbornik, Split, 1995.
opasnim i okrivljivanja žrtve. Zlo, prije negoli se dogodi, najprije jezično i predodžbeno
tako izobliči žrtvu da sami zločin na koncu ne naliči zločinu nego herojskom
djelu. Pretvaranje žrtve u čudovište od kojega se treba obraniti prividno
ispravdava zločin prije negoli je i počinjen. Prije samog zla počinitelj je doživio
promjenu i ta promjena je prvo zlo koje od sada nastoji samo rasti.
Zlo je, naravno, najprije u dometu ljudskih mogućnosti. No ono se i kao mogućnost
prikazuje u drukčijem svjetlu. Ono se najviše prerušava upravo kao mogućnost.
Ipak moguće je razlikovati prerušeno zlo od dobra. Prekomjerje zla uvijek
iznova pokazuje pravu stranu zla. Zlo je uvijek više od maske dobra iza koje se
nastoji skriti i kojom se opravdava. U višku koji se prelijeva preko prerušavanja
zlo se uvijek pokazuje onakvim kakvo jest. Ono je uvijek više od slike kojom ga
ideologija, strah i prividno dobro nastoje prekriti. Zlo uvijek ostavlja svoje tragove
koje nijedna maska nije u stanju prekriti.
Može se dogoditi i obično se događa da počinitelji zla u svom zločinjenju niti
ne primjećuju da čine zlo. Ne treba zaboraviti da se najveći zločini čine iz obveze
i dužnosti, da su zaštićeni banalnostima i da su opravdani najrazličitijim izgovorima.
Pa ipak i u tim slučajevima zlo pokazuje svoje prekomjerje. Ta odakle potreba
uvijek iznova opravdavati počinjeno zlo, skrivati se iza banalnih opravdanja?
Zlo, jednom učinjeno pod maskom dobra ili barem obrane od mogućeg zla, na
počinitelju ostavlja traga tako da on uvijek iznova mora posezati za istim mehanizmom
opravdanja. Prekomjerje se zla može skriti samo novim zlom. Prekomjerje
zla, koje je jednom počinjeno s izgovorom, mora biti ponovno ispravdano skrivajući
novim zločinom prekomjerje starog. I tako se nastavlja spirala zla. Što se zlo
više prekriva novim zlom to više postoji potreba novog zla i to ono postaje sve
očitije. Što je jače nastojanje da se novim zlom ispravda izvorno počinjeno zlo to
je zlo sve veće. Spirala zla i nasilja. Zlo se, u konačnici, pokušava prekriti količinom
zla. Uvijek novim zlom pokušava se ispravdati i prekriti prethodno.
Začudno, ali najbolje i najuvjerljivije opravdanje počinitelju zla može doći
samo od žrtve. Nitko tako ne može ispravdati počinitelja kao žrtva koja odgovori
istom mjerom i na isti način. Predodžbe žrtve kao čudovišta kojega se treba riješiti
odjednom postaju stvarnost koja zločin pretvara u obrambeni i junački čin. Zlo
koje je počinjeno kao odgovor na zlo daje izvornom zlu opravdanje. Tako se krug
zatvara. Zlo se opravdava protuzlom. Žrtva se, odgovarajući na zlo zlom, ispravdava
pretrpljenim zlom, a počinitelj u odgovoru žrtve nalazi ispravdanje svoga zla.
Jedno se zlo opravdava drugim.
Naravno, odgovoriti na zlo silom još uvijek ne znači odgovoriti na zlo zlom. Nije
svaka upotreba sile zlo. 8 Sila kao odgovor na zlo prelazi u zlo u trenutku u kojem
8 Korjeniti pacifizam, isključujući svaku upotrebu sile, naspram nasilja može birati samo podvrgavanje
nasilju. Pacifizam je naravno u pravu kada tvrdi da sila nije sposobna stvoriti mir u svijetu,
ali bezuvjetno odricanje svake sile još manje stvara mir. Ono je takvo da ima posljedice samo za
onoga tko se odriče sile, a ni u kom slučaju na onoga tko se njome služi i još manje na cjelokupno
24

Ante Vučković: STRUKTURA ZLA I OPROST
cilj nije više zaustavljanje zla, nego osveta za podneseno zlo. Upotreba sila, sama po
sebi nužna da bi se u određenim situacijama zaustavilo nasilje, može sama prijeći u
nasilje, u isto nasilje koje želi zaustaviti. Granice su ovdje kako jasne tako i tanke.
Oprost kao dar
Kao što je zlo u odnosu na počinitelja i žrtvu, tako i oproštenje valja gledati
u dvojakom odnosu: u odnosu prema počinitelju zla i u odnosu na žrtvu.
O oproštenju ne može biti riječi dok traje nasilje. Ne postoji automatsko
opraštanje, oprost kao automatski odgovor na zlo. Oprostiti ne znači pretvoriti se
u stroj za opraštanje. 9 Oproštenje je dugi proces koji može sazoriti samo u duši
ranjenog čovjeka. Ako oprost ima smisla, on ga mora najprije imati za žrtvu zla.
Oproštenje najprije zvuči kao dar žrtve počinitelju zla. Etimologija romanskih
(con-dono, per-dono, par-dori) i germanskih (Ver-gebung, ior-giveness) jezika, koji
u riječi za oprost imaju riječ dar, upućuje na to da bi oprost bio dar žrtve počinitelju
zla. Oproštenje se tako razumijeva kao dragovoljno odricanje duga čime žrtva daruje
počinitelja zla. Takvo shvaćanje oprosta može voditi u nesporazum. Kada bi
počititelj zla i mogao nadoknaditi sve štete koje je prouzročio svojim zlom, uvijek
ostaje nešto što samo oprost može. Nitko ne može učiniti da dogodeno zlo bude
zbrisano. Zauvijek ostaje da je zlo bilo počinjeno. Oproštenje, drugim riječima, ne
gubi smisao ni onda kada se nadoknade sve štete i ispravi počinjeno zlo.
Oprost isto tako nije nužna posljedica nadoknade štete. Ne postoji oprost kao
nužnost. Da je zlo bilo počinjeno ostaje neizbrisiva činjenica koju može oprostiti
samo žrtva. Samo žrtva može oprostiti. I, žrtva može samo oprostiti (ili ne oprostiti),
a to znači da zbrisati, zaboraviti ili umanjiti počinjeno zlo ne stoji ni u kakvom
odnosu s oprostom. Oprašta se ono što je počinjeno, a ne umišljeno ili izmišljeno
zlo. Oprašta se ono što se ne može zaboraviti, jer zaboravljeno ne traži ni oprost
ni kaznu.
Oproštenje je usmjereno na počinitelja, a ne na počinjeno zlo. Oprost
uspostavlja odnos, a ne briše počinjeno zlo. Daje se počinitelju zbog njega, a ne
zbog zla kojeg je počinio.
Kada je riječ o oproštenju kao odnosu žrtve i počinitelja zla, valja istaći da tu
postoje i granice. Oproštenje, shvaćeno kao oprost duga, kao slobodni dar žrtve
počinitelju, nije moguće tamo gdje žrtva nije u stanju birati između kazne i oprosta.
Uspostaviti odnos nije moguće ukoliko počinitelj bježi, ne priznaje počinjeno
stanje čovječanstva. Usp. Karl Jaspers, Die Atombombe und die Zukunft des Menschen, Serie Piper,
Munchen, Zurich 1983., str. 69. "Nenasilje je dobro samo ako je djelotvorno." Simone Weil, Zeugnis
fur das Gute, dtv, Miinchen, 1990., str. 140.
9 "une machine a pardonner" Vladimir Jankelevitch, Le Pardon, Aubier, 1967., str. 10.
25

PRAŠTANJE, Zbornik, Split, 1995.
zlo, ne pokazuje kajanje i volju da ispravi ono što je narušio i ne moli za oproštenje.
Mogućnost oproštenja, shvaćenog kao ponovno uspostavljanje odnosa, izmiče
tamo gdje žrtvi nije ostavljen izbor oproštenja ili odbijanja molbe za oproštenjem. 10
Žrtva je jedina koja može oprostiti. Oprost ovisi o žrtvi i počinitelj se, na
određeni način, nalazi u njezinim rukama. Oprost ovdje znači odvojiti počinitelja
od zla kojega je počinio. Jedino je žrtva to u stanju. Sam počinitelj ne može zbrisati
počinjeno zlo, ne može odvojiti sebe od činjenice da je nanio zlo drugom čovjeku
i ne može samom sebi oprostiti. To je u stanju samo žrtva. Samo ona može
počinitelju zla otvoriti prostor i izlaz iz zla kojega je počinio. Ovo naravno ostavlja
mogućnost žrtvi da oprosti i ne oprosti, s jedne strane, i od počinitelja zahtjeva da
traži oproštenje popraćeno priznanjem krivnje i nadoknadom štete, s druge. 11
Ovo, pak, ne znači da oprost ovisi o počinitelju zla. Bilo bi doista paradoksalno
očekivati da je žrtva osuđena na iščekivanje inicijative počinitelja da bi se
mogao dogoditi oprost. Oproštenje ima smisla i kada ne postoji mogućnost izbora
kazne i oprosta. Temeljna dimenzija oproštenja nije uspostavljanje odnosa s
počiniteljem zla, nego uspostavljanje zdravog odnosa žrtve sa samom sobom.
Oprost kao oslobođenje
Hrvatski jezik riječ oprost izvodi iz praslavenske riječi prost što znači slobodan,
oslobođen. 12 Naoko bi se moglo činiti da i hrvatska riječ oprost znači oslobađanje
počinitelja, ali imajući u vidu da zlo žrtvu prikiva uz dogodeno zlo, oprost
se u prvom redu odnosi na samu žrtvu i znači oslobađanje žrtve od prikovanosti
na prošlost.
Oproštenje je, drugim riječima, čin koji žrtvu oslobađa prisile da cijeli svoj
život promatra kroz prizmu podnesenog zla. 13
Odakle zahtjev za oprostom? Kada bi on dolazio samo izvana, kada bi bio
zahtjev koji dolazi žrtvi iz bilo kakve vanjske institucije ili moralnog zakona, on bi
10 Usp. Hannah Arendt, Nav. dj, str. 236.
11 "Nitko ne može oprostiti ako nasilnik nije zatražio oproštenje, ako krivac nije pokušao nadoknaditi
povrijeđenog." Emmanuel Levinas, Quatre lectures talmudiques, Les Editions de Minuit, Pariš,
1968., str. 43.
12 Praslavenski se pridjev (prosi) tumači iz slavenskih jezičnih sredstava, kao složenica od prefiksa
pro- i pridjeva -sta od stati. Prema tom tumačenju prvobitno bi značenje bilo "koji, što naprijed
stoji, koji je oslobođen, koji nema ništa na sebi." Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga
jezika, III. JAZU, Zagreb, 1973., str. 53.
13 U što se može pretvoriti život čovjeka komu osveta postane središte oko kojeg sve kruži
opisuje Elie Wiesel u svom romanu Peti sin. Cijeli je roman bavljenje osvetom u mašti. Na koncu
osveta se ipak ne događa. Reuven Tamiroff živi 30 godina u uvjerenju da je osvetio smrt svog petog
sina Ariela kojega je do smrti mučio SS-ovac zvan Anđeo. Njegov najmlađi sin otkriva da očev pokušaj
ubojstva nije uspio i da je Anđeo još uvijek živ. Putuje u Njemačku, traži ubojicu svoga brata, nalazi
ga i susreće se s njim i ne ubija ga. Traganje za Anđelom ujedno je i traganje za vlastitim identitetom.
Roman završava riječima koje sažimlju život određen nutarnjom prisilom za osvetom: "Žalosni
26

Ante Vučković: STRUKTURA ZLA I OPROST
morao imati prizvuk nasilja. Oprost prije nadoknade štete i prije negoli počinitelj
zatraži oproštenje doista bi bio dodatno nasilje za žrtvu kada bi oprost bio čin sa
samo jednim učinkom: otpustom krivnje zločincu. U tom bi slučaju zahtjev za
oproštenjem dolazio samo izvana i mogao bi se odnositi samo na izvanjsko.
Zahtjev za oprostom ne dolazi izvana. On dolazi iz dubine duše ranjenog
čovjeka. Najčešće se pojavljuje u negativnom obliku, kao odbijanje oproštenja
izrečeno pod dojmom podnesene nepravde: "To nikada neću moći oprostiti!"
Izricanje nemogućnosti oprosta pokazuje da želja za osvetom možda i nije prva
reakcija na zlo. Prva je reakcija nemogućnost oprosta. Ova nemogućnost izriče
nemogućnost zaborava, težinu pogodenosti i neshvatljivost neopravdanog zla.
Izvire iz težine boli. Ne moći oprostiti bol znači najprije biti pogođen, pasivan,
osjećati bol kao rez u bitak, rez koji ne može biti zaboravljen. To znači osjećati ne
samo bol, nego i prisutnost onoga tko ju je nanio. Ne moći oprostiti ne znači
odmah biti prisiljen do kraja života nositi patnju. U trenutku patnje već tražimo
izlaz iz nje, kao da se već borimo da sami sebe ne poistovjetimo s patnjom. Ali,
ne moći oprostiti znači kroz patnju gledati onoga tko ju je nanio, poistovjetiti patnju
s onim tko ju je nanio. Kao da izricanje nemogućnosti oprosta upućuje na
prethodni zahtjev razdvajanja patnje od onoga tko ju je nanio.
Negativno izrečena nemogućnost opraštanja samo je odgovor na pozitivni
zahtjev za oproštenjem. Zahtjev ne dolazi izvana. On dolazi iznutra i usmjeren je
prema ozdravljenju rana. Oproštenje nema prvenstvenu svrhu razriješiti počinitelja
zla posljedica i odgovornosti za počinjeno. Prvi je cilj oprosta ozdravljenje žrtve i
izlazak iz patnje, jer sve dotle dok rane ne zacijele čovjek ne posjeduje širinu srca
koja je potrebna za oproštenje. 14
Oprostiti znači oprostiti se od prošlog, onako kako se brod oprašta od
navezanosti na kopno. Ovo, naravno, nije lako jer nesreća je takva da malo po
malo od duše čini pomoćnika. "Svatko tko je dovoljno dugo bio nesretan postupa
kao po nekom tajnom dogovoru s vlastitom nesrećom." 15 Čovjek se smjesti u vlastitoj
nesreći i osjećaju žrtve tako da svaki pokušaj oslobađanja može izgledati teži
od nošenja pretrpljenog zla.
Oproštenje je zasigurno složeni proces. Valja uvidjeti da se oproštenje ne
događa prvenstveno u odnosu žrtve i počinitelja, nego u žrtvi samoj. Oprost kao
oslobađanje od prikovanosti za prošlo ne ovisi o počinitelju. Oprost znači najprije
negativno odricanje osvete i uzvraćanja istom mjerom. Bez toga se ne može zamis-
rezultat: pokrenuo sam nebo i zemlju, riskirao propast i ludilo ispitujući sjećanja živih i snove
mrtvih da bih živio život ljudi koji mi ne odlaze iz misli bili oni blizu ili daleko. Ali kada, da, kada
ću konačno započeti živjeti svoj vlastiti život?" Derfunfte Sohn, Herder Spektrum, Freiburg-Basel-
Wien, 1992., str. 191.
14 Usp. Eugen Drewermann, "fcb steige hinab in die Barke der Sonne", dtv, Miinchen, 1994.,
str. 200.
Simone Weil, nav. dj. str. 17.
27

PRAŠTANJE, Zbornik, Split, 1995.
liti oprost kao odnos počinitelja i žrtve. Ako su želja za osvetom i mržnja
navezanost na počinitelja zla, opsjednutost njime 16, onda je odricanje osvete i mržn­
je prvi korak odvajanja počinitelja od zla kojega je počinio. Već taj prvi korak valja
razumjeti kao hod prema događanju oprosta. Taj prvi i najvažniji korak jest oslo­
bađanje od navezanosti na prošlo i odvajanje zla od njegova počinitelja. Bez njega
nije moguć nikakav drugi. Bez njega bi se i formalno oproštenje pretvorilo u čin
kažnjavanja počinitelja.
Osim toga, tek iz oproštenja shvaćenog kao oslobađanja žrtve od navezanos­
ti na počinitelja postaje razumljivo kako je moguće oprostiti i tražiti kaznu za
počinjeno zlo, kako je moguće oprostiti i tražiti nadoknadu štete. Oproštenje valja
razlikovati od oslobađanja od kazne i nadoknade štete. Oproštenje se odnosi na
oslobađanje od prošloga, a oslobađanje od kazne se odnosi na budućnost onako
kako se osveta odnosi na dogodeno, a kazna na budućnost. 17
Oprostiti, to najprije znači oprostiti se od navezanosti na zlo kojim je žrtva
pogođena. Oprostiti, to onda znači odvojiti počinitelja od zla kojega je počinio. I
konačno, oprostiti znači oprostiti počinitelju, ispustiti ga iz svojih ruku.
U svemu tome valja primijetiti da oprost nije voljni čin i da ga se ne može
iznuditi ni izvana niti naporom volje. On može samo zreti u duši ranjenog čovjeka
koji pokušava pronaći ozdravljenje. Stoga dogođeni oprost uvijek naliči daru koji
16 Meša Selimović u svom romanu Derviš i smrt izuzetno dobro opisuje mržnju. Derviš Ahmed
Nurudin je izgubio brata Haruna za čiju je smrt odgovoran muselim prema kojem Ahmed u jednom
trenutku počinje osjećati mržnju. "Mrzim te, šaptao sam strasno, okrećući pogled, mrzim ga, mislio
sam, gledajući ga. Mrzim, mrzim, dovoljna mi je ta jedna jedina riječ, nisam mogao da je se naizgovaram.
Bila je to slast, mlada i svježa, bujna i bolna, kao ljubavna čežnja. On, govorio sam u sebi,
ne dajući mu da ode daleko od mene, ne dopuštajući da ga izgubim. On. Kao što se misli o voljenoj
djevojci. Ponekad sam ga puštao od sebe, kao zvjerku, da bih mogao ići za njegovim tragovima, i
opet ga približavao, da mi bude na nišanu očiju. (...) Kad sam se ujutro probudio, mržnja je čekala
budna, dignute glave, kao zmija sklupčana u vijugama moga mozga. Nećemo se više odvajati. Ona
ima mene, ja imam nju. Život je dobio smisao. (...) Da mržnja ima miris, osjećalo bi se iza mene na
krv. Da ima boju, crn trag bi ostajao za mojim petama. Da može da gori, plamen bi sukljao iz svih
mojih otvora. Znam kako se rodila, a kad je ojačala, nije joj bio potreban nikakav razlog. Postala je
razlog i svrha sama sebi. Ali ja sam želio da ne zaboravi početke, da ne bi izgubila snagu i vrelinu.
Niti da zanemari one kojima sve duguje i da postane svačija. Neka im ostane vjerna." Derviš i smrt,
Sarajevo, 1985., str. 242. - 243.
Već se naslućuje koji je jedini mogući put mržnje: razaranje koje završava u samorazaranju.
Osvetu koja konačno guta i ništi onoga tko joj se preda opisala je Isabelle Allende kratkom pričom
Osveta. Usp. Eine Rache, u Geschichten derEva Luna, st, Frankfurt a. M., 1993-, str. 296 - 308.
17 "Zakon dakle i ispunjenje istoga, kazna, bitno su usmjereni na budućnost, a ne na prošlost.
To razlikuje kaznu od osvete koja je motivirana jednostavno onim što se dogodilo, prošlim kao takvim.
Svako uzvraćanje nepravde nanošenjem boli bez svrhe za budućnost jest osveta i ne može imati druge
svrhe osim tješiti vlastitu podnesenu bol pogledom na tudu patnju koju smo sami prouzročili. Takvo
što je zlo i nasilje i ne može se etički opravdati. Nepravda koju mi je netko nanio ne daje mi nikako
pravo nanijeti mu nepravdu. Uzvraćanje zlu zlom bez kakve druge namjere ne može se opravdati ni
moralno niti kakvim drugim razumskim razlogom i ius tallionis (pravo na osvetu) je kao zadnji samostojni
princip kaznenog zakona lišen smisla." Arthur Schopenhauer, Die Welt als Wille und Vorstellung, I,
st, Frankfurt a. M., 1986. str. 475.
28

Ante Vučković: STRUKTURA ZLA I OPROST
dolazi iznenada. I ovdje oprost kao dar dobija svoj puni smisao. Oprost nije prvenstveno
dar žrtve počinitelju zla, nego dar koji najprije žrtvi daruje nju samu. To je
otvaranje obzora i novih mogućnosti, oslobađanje navezanosti na prošlost i dar
koji žrtva slobodno može dati počinitelju zla, ako je ovaj zamoli.
Budući da oprost nije voljni čin, on se ne može iznuditi. Njemu je potrebno
vrijeme rasta. Oproštenje se najčešće događa nakon što prestane iščekivanje da bi
počinitelj mogao zatražiti oproštenje, pokazati kajanje i spremnost za nadoknadom
štete. Oproštenje kao dar žrtvi praćen je osjećajem oslobođenja navezanosti na
prošlo, prestankom traženja vlastitog identiteta u zlu koje se dogodilo i sviješću da
je čovjek više od povreda koje su mu nanesene. 18
Iz ovoga proizlazi da oprost nije moralna obveza koja se nameće žrtvi.
Nametati obvezu ljudima pogođenim zlom, prije nego sazori oproštenje, bilo bi
nanošenje novih povreda. Oprostiti je moguće samo ukoliko oprost biva shvaćen
kao put ozdravljenja od podnesenih uvreda.
Oprost je uvid u vlastiti bitak da mržnja nije potrebna za opstanak i da je
samosažaljavanje maska i izgovor pod kojim kažnjavamo sami sebe i druge oko
sebe. Oprostiti znači osloboditi se potrebe uzvraćanja istom mjerom i potrebe
nanošenja drugome patnji koje smo sami podnijeli. Oprost je konac kruga boli u
kojem jednom počinjeno zlo uvijek iznova pronalazi nove žrtve.
Dogodeno oproštenje vjernici nazivlju milošću i Božjim darom. 19 Oni koji se
ne osjećaju vjernicima govore o povratku samima sebi i osjećaju oslobođenosti.
Možda su to samo različiti nazivi za isti fenomen. Kroz iskustvo oproštenja moglo
bi se tako naslutiti kako vjera vodi do iskonskih dubina čovječnosti, a čovječnost
otvara uvid u religioznost.
18 Psihološke faze kroz koje prolazi žrtva na putu prema oproštenju vrlo dobro su prikazane
u Sidnev Simon / Suzanne Simon, Forgiveness, Warner Books, New York, 1990.
19 Dogodeno oproštenje se osjeća darom Božjim za razliku od zahtjeva za oproštenjem koji se
osjeća dodatnim opterećenjem. Da oproštenje ne može biti zahtjev koji bi dolazio od Boga i obvezivao
vjernika bez preduvjeta nužnih za oprost paradoksalno ističe E. Levinas: "Bog možda i nije doli
neprestano odbijanje povijesti koja će se pomiriti s našim privatnim suzama. Mir se ne uspostavlja u
svijetu bez utjehe." Nav. dj. str. 44.
29

PRAŠTANJE, Zbornik, Split, 1995
SUMMARY
Forgiveness, as one of the possible responses to evil inflicted upon a person by another,
initially arouse uneasiness because it appears to be additional burden for the victim.
Therefor, forgiveness should first be understood as the victim's liberation from the state of
being riveted to the evil that has occurred. The only appropriate discussion of forgiveness is
that which starts from the victim and helps him emerge from the state of being a victim.
The clandestine nature of evil is manifested by the casting of a shadow of guilt upon
the victim or when the victim perceives evil as justifiable response to the evil endured.
The perpetrator of evil is most often himself the first victim of the evil he inflicts upon
his victim. From mutual fear of the victim and perpetrator, the perpetrator begins a cycle of
crime that tends to grow spirally. Evil perpetrated in response to evil consequently creates a
semblance of justification for the original evil.
Forgiveness is the only possible egress from the spiral of evil, liberating the victim from
compulsive vengeance and fixation upon the past, without relieving the perpetrator of
responsibility. To forgive means to bid farewell to additional evil and fixation upon the past.
The need for forgiveness, , although most often occurring negatively as the impossibility of
forgiveness, springs from the essence of the injured victim and the tendency toward recovery.
Its first goal is not to relieve the perpetrator of evil from responsibility but to provide
the victim with egress from suffering. Therefore, forgiveness does not occur primarily in the
relation of the victim to the perpetrator but is a process within the victim himself. The intimate
liberation of the victim from ties to the evil and the perpetrator, from hatred and compulsive
vengeance, is the first an most important step toward forgiveness as liberation.
Forgiveness does not occur at once. It is a process that cannot be exacted by will but occurs
as a gift to the victim, a gift the victim gives himself.
Forgiveness is not a moral obligation that is imposed upon the victim from outside but
a process of the victim's intimate healing from the evil endured and its s consequences.
Forgiveness is not necessarily connected with religious affiliation. However, in forgiveness
one can discern how faith leads to the primordial depths of humanness and how humanness
provides insight into the essence of religion.
30