Podbablje - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

ZA NAšU DUšU
U
Lisabonu je živio čovjek koji nije mogao riječ
izustiti, a da prije nje ne bi izrekao zakletvu,
a nakon nje psovku. Ružno ga je bilo slušati
i vjerniku i nevjerniku, jer su tolika zaklinjanja u sve
i svašta, i tolika psovanja, svega i svačega, parala
uši ljudima koji su imali obvezu s njim razgovarati.
Uza sve ostalo, riječi u zagradama od zakletve,
sprijeda, i psovke, straga, bilo je teško povezati u
rečenicu, jer ih je najprije trebalo osloboditi zagrada,
osloboditi od zakletve i psovke, pa tek onda
povezati u rečenicu i pokušati u njima otkriti psovačevu
misao. Ono što je bilo najgore, u zakletve nije
unosio nikakvu predanost, što uvjerljiva zakletva
10
Psovka
traži, ni u psovku ljutnju, što psovanje podrazumijeva,
jer je p s o v a n j u b i j e s o t a c a l j u t n j a
m a j k a . On je te psovke i zakletve sijao kao što
sijač sije zrnje iz torbe. Nije ih izgovarao iz duše,
otkuda svaka riječ izlazi, pa i riječ kojom se zaklinjemo
i riječ kojom nešto grdimo.
Čovjek iz Lisabona bio je trezvenjak i blage
naravi, a ipak se zaklinjao i psovao. Za ništa tresne
psovku i ostane živ. Zato su mu svi ljudi savjetovali,
kad nije pijanica ni nasilnik, da se toga ostavi. On
se branio da mu je to navika od djetinjstva i da se
toga ne može odviknuti i da u njegovim zakletvama
bez predanosti i psovkama bez gnjeva nema ništa