Ministrantski kviz - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

SUSRET MINISTRANATA 

MINISTRANTSKI KVIZ 

Franjevački samostan 

Sv. Ante Padovanskog 

Šubićevac, 13. travnja 2013. 

Šubićevac 1

Obavijesti i upute .................................................. 3 

Ministranstska služba ........................................... 4 

Liturgija ................................................................... 8 

Euharistija ili sveta misa ..................................... 16 

Sv. Tarzicije, zaštitnik ministranata .................. 23 

Sv. Franjo Asiški i franjevci ................................ 24 

Šibenska biskupija ............................................... 31 

Dragi ministranti! 

Srdačno vas pozdravljamo u ovom milosnom korizmenom 

vremenu. Radujemo se susretu ministranata iz nekoliko 

župa, koje spadaju u okružje franjevačkog samostana 

na Šubićevcu. Već je ustaljeno da ovakvi susreti, osim prijateljskog 

druženja i molitve, uključuju i ministrantski kviz 

te sportsko-rekreacijski dio, što ćemo imati i u ovom susretu. 

Ova knjižica je namjenjena vašoj pripravi za ministrantski 

kviz, kao i širenju vaših spoznaja o najvećoj tajni kršćanske 

vjere - Euharistiji. 

Prvi dio kviza sastoji se od teksta koji govori o ministrantskoj 

službi, dok u drugom dijelu donosimo tekstove o svetoj 

misi i liturgiji. Treći i zadnji dio kviza nam želi približiti 

svetog Franju Asiškog i franjevački red. 

Do susreta u Šibeniku - na Šubićevcu - prihavatite se posla 

i uspjeh neće izostati. 

Ugodno druženje. 

2 SUSRET MINISTRANATA 

Sadržaj

Obavijesti i upute 

• Mjesto održavanja: Franjevački samostan Sv. 

Ante Padovanskog (Šubićevac, Šibenik) 

• Datum i vrijeme: 13. travnja 2013. (subota) u 14h. 

• Susret se sastoji se od tri dijela: 

1. molitva 

2. kviz 

• pisani dio 

• usmeni dio 

3. sportsko-rekreacijski program. 

• Broj ministranata koji sudjeluju na susretu nije 

ograničen, ali u kvizu mogu sudjelovati najviše 

4 ministranta u dobi do 8 razreda osnovne škole. 

• Prijava barem 3 dana ranije! 

• PROGRAM SUSRETA: 

- Molitva (velika samostanska dvorana) 

- Pozdrav o. gvardijana 

- Kviz 

- Sportsko-rekreacijski dio: nogomet, potezanje konopa, 

kuglanje... (školska dvorana) 

Napomena: pitanja za kviz (pisani i usmeni dio) bit će sastavljena 

prema priloženom tekstu. K tomu, provjeravat će se poznavanje liturgijskih 

predmeta i njihove upotrebe. 

Šubićevac 3

Ministrantska služba je uzvišena, jer ministrant kod 

oltara služi Bogu i zajednici kojoj pripada. Tako on 

pomaže vršiti najsvetiju službu u Crkvi. Cilj je jasan: 

služiti Bogu i širiti njegovu radosnu vijest. Ministranti 

imaju svoju ministrantsku zajednicu koju treba resiti 

iskreno prijateljstvo, ali i još nešto više. U zajednici, 

među njima, prisutan je najveći prijatelj ljudi - Isus 

Krist. Svi imaju istu zadaću, isti cilj: Kristu služiti, Krista 

slaviti i sve činiti da se njegovo kraljevstvo proširi u 

svijetu. Isus je među ministrantima 

prisutan po svome Duhu: 

“Gdje su dvojica ili trojica sabrani 

u moje ime i ja sam među 

njima”. 

Ministrantsku zajednicu bitno obilježava prijateljstvo 

i povezanost Kristova Duha. Oni nisu obično 

društvo, klapa. Krist je među njima. On je središte i 

veza zajedništva. Za takvo prijateljstvo Isus je dao svoj 

život. Stoga je očekivati od svakog ministranta da ima 

veliko i plemenito srce, da bude prema svima pažljiv 

i dobar, posebno prema svojim roditeljima, učiteljima, 

prijateljima, u školi i na ulici. Samo na taj način ministrant 

svoju ministrantsku službu obavlja Bogu na 

slavu, župskoj i ministrantskoj zajednici na čast i roditeljima 

na ponos. 

Ministrantsko zajedničko služenje u crkvi kod oltara 

sve međusobno zbližuje i ujedinjuje. To je slika i stvarnost 

onog prijateljstva koje dolazi od Isusa Krista. Zajednica, 

dakle, omogućuje ministrantu vježbanje, doživljavanje 

i življenje kršćanskog zajedništva. Sve mu 

to pomaže da sve dublje ulazi u samo razumijevanje 

svoje službe, a njegova zajednica mu u tome doprinosi 

i čini da bude dobar čovjek i zreo kršćanin. 


Ministrantska služba 

Služiti Bogu i širiti 

njegovu radosnu 

vijest.

Ustrojstvo ministrantske zajednice u župi 

Ministrant može biti svaka osoba koja iskreno želi 

ljubiti Isusa, voli svoju Crkvu i svoju župu, i koji se 

svojevoljno odluči za ministrantsku službu i to objavi 

svom župniku ili župnom vikaru. Župnik može puno 

utjecati na odluku da se djeca uključe u ministrantsku 

službu. Najbolje vrijeme stupanja u ministrant- 

sku službu jest poslije 

prve sv. pričesti, tj. u 

9. ili 10. godini života 

(ali i prije). 

Najbolje vrijeme stupanja u 

ministrantsku službu jest poslije 

prve sv. pričesti. 

Način djelovanja ministrantske zajednice 

Ministrantska služba se ne može vršiti bez milosti 

i snage Duha Svetoga. Ako ministrant nema te snage 

odozgo, ubrzo će postati nemaran i netočan, i zajednica 

na njega neće moći više ozbiljno računati. Zato nije 

moguće ostati na visini pravog ministriranja bez iskrene 

molitve i pravog odnosa s Isusom, božanskim Učiteljem. 

Radi daljnjeg duhovnog i intelektualnog sazrijevanja 

i rasta u Kristu, te jačanja društvene dimenzije 

samih ministranata potrebno je organizirati redovite 

ministrantske susrete. 

Ministrantski susreti 

Susrete predvodi i za njih je odgovoran svećenik 

(župnik ili njegov pomoćnik) i voditelj (animator) ministranata. 

Evo kako bi trebao izgledati tjedni ministrantski 

susret. 

1. dio (molitveni) 

- Prikladna pjesma, 

- uvodna molitva (predvodi svećenik), 

- čitanje Božje riječi sljedeće nedjelje, 

- tumačenje Božje riječi, 

- šutnja (5 minuta) u kojoj se podcrtavaju važne riječi ili 

rečenice koju su posebno važne, 

Šubićevac 5

- odjek na Božju riječ (svatko pojedinačno izreče naglas), 

- desetica krunice BDM... 

2. dio ( poučni) 

- Liturgijska i moralna pouka, 

- praktične vježbe o ministriranju 

- pedagoška pouka... 

3. dio ( rekreacijski) 

- Športske igre (nogomet, košarka, stolni tenis, trčanje...) 

Suradnja u zajednici 

Ministrant u župnoj zajednici služi s određenom zadaćom, 

kako to i sam naziv službe govori (latinski glagol 

“ministrare” znači služiti). On je službenik oltara, 

pomoćnik i na najizravniji način sudionik svetog bogoslužja. 

Župnik i župna zajednica ga prihvaća između 

mnogih dječaka ili djevojčica za poslužitelja oltara i 

kao znak Božje prisutnosti. I to ga mora činiti sretnim i 

ponosnim jer je odabran i pozvan na uzvišenu službu. 

Bogoslužje je posebna svečanost u čast samog Boga. 

Biti u službi Božjoj i Božjoj blizini, nije samo čast nego 

i poziv na veću odgovornost i aktivnost. Zato je ministrant 

pozvan liturgijske čine obavljati odgovorno, 

dostojanstveno i sa strahopoštovanjem. Sveta misa je 

najuzvišeniji čin zahvale i zato zaslužuje posebnu pozornost 

i sabranost. 

Sv. Franjo je u crkvici Sv. Damjana tri puta čuo 

zov Raspetoga: “Franjo, pođi i popravi mi crkvu jer, 

kako vidiš, sva je u ruševinama!” 

Ministrantsko odijelo 

Ministrantsko odijelo je iste boje kao i svećenikovo. I 

ono na znakovit način potiče da svećenici i ministranti 

srcem i vjerom sudjeluju u istoj službi. Odijelo u bogoslužju 

ne uljepšava samo ministranta kao osobu, već 

6 SUSRET MINISTRANATA

ono želi ukrasiti, uljepšati i dati liturgiji puni smisao 

i sjaj. Kao što se oltar ukrašava svježim cvijećem, tako 

je i ministrant ures oltara i zajednice. Budući da je ministrant 

pozvan na tako uzvišenu službu, on se mora 

dokazati i svojim uzornim ponašanjem: u crkvi, kući, 

u školi i na ulici, svugdje. 

Ministrantska služba mora biti prepoznatljiva po 

svom središtu i izvoru, a to je Isus Krist koji je prava 

veza između onoga što se događa u bogoslužju s konkretnim 

životom. U suprotnom, ministrantska služba 

nema svoj pravi smisao. Tako je dobro uvijek imati na 

pameti Isusove rijeci: “Nisam došao da mi služe nego 

da služim”. 

Po sakramentu krštenja svi su kršćani pozvani na 

apostolat i izgradnju Božjeg kraljevstva na zemlji. Ministriranje 

je ostvarivanje 

kršćanskog 

poziva i služenja, a 

na poseban i izravan 

način je u službi 

župnog zajedništva, 

vjere i života. 

Ministrantska 

služba je karizma 

koju Bog daje za izgradnju 

zajednice. 

Liturgijska konstitucija 

Drugog vatikanskog 

sabora 

naglašava da nekima 

pripada posebna 

uloga u Crkvi, 

te spominje izričito: 

“Pravu liturgijsku 

službu, također vrše i ministranti, čitači, tumači i oni 

koji pripadaju zboru pjevača” (Konstitucija o svetoj liturgiji, 

br. 29). 

Šubićevac 7

Liturgijski pribor 

Oltar je stol na kojem se slavi Euharistija. Na njemu 

Gospodin uprisutnjuje svoju krvnu žrtvu i daje se 

vjernicima za hranu. Oko oltara se okupljaju vjernici 

da bi proslavili euharistiju. Križ ukazuje na prisutnost 

Kristove žrtve. On se uvijek nalazi ili na zidu da ga 

sva zajednica može dobro vidjeti ili pored oltara kao 

procesionalni križ. 

Tabernakul (svetohranište) služi za čuvanje Presvete 

euharistije. On se nalazi ili na zidu iza glavnog oltara ili 

negdje sa strane. Pokraj tabernakula u oltarskom prostoru 

se nalazi “vječno svjetlo”, svjetiljka koja uvijek 

gori u znak stalne Kristove sakramentalne prisutnosti. 

U tabernakulu se nalazi posuđe u kojem se čuvaju hostije 

od posljednje mise. U jednoj maloj posudici, kustodiji, 

čuva se velika hostija za izlaganje u monstranci 

(pokaznici). Monstranca služi za pokazivanje izloženog 

Presvetog oltarskog sakramenta za vrijeme blagoslova 

ili drugih oblika pobožnosti. Radi se o bogato 

ukrašenoj, u obliku sunca napravljenoj posudi, koja u 

sredini ima prozorčić, koji se može otvoriti. Unutra je 

držač u obliku polumjeseca, u koji se stavlja velika hostija. 

U piksi se čuvaju hostije koje se nose bolesnicima. 

To je jedna vrsta kutijice s poklopčićem, u koju se može 

staviti više hostija. 

Cvijeće spada u oltarski ures. Osim njega tu su i 

svijeće. Njih kao i križ stavljamo pored oltara. Svijeće 

označavaju Krista uskrsloga i znak su svečanog slavlja. 

Moraju biti upaljene najmanje dvije svijeće. Svijeće 

koje ne gore ili treba ukloniti ili također zapaliti. Velika 

Uskrsna svijeća, kao znak uskrslog Krista gori u 

svetištu od Uskrsa do Duhova. 

Oltar se prekriva oltarskim prekrivačem. To je jedna 

vrsta stolnjaka, koji se na Veliki četvrtak skida u znak 


Liturgija

žalosti. 

Uz kalež, posudu za hostije i vrčiće za vino i vodu 

upotrebljavaju se i neki platneni rupčići. Korporal (tjelesnik) 

jest više puta presavijeno platno koje se razastre 

na oltar kod prinosa darova. Radi se o bijelom platnu 

na kojem se, zbog načina presavijanja, vidi devet kvadratnih 

polja. Na njemu se, nakon prinosa darova, nalaze 

posude s hostijama i kalež. 

Pala služi kao poklopac za kalež. Lavabo-rupčić kojim 

svećenik briše ruke nakon pranja, često se miješa s 

kaležnjakom (purifikatorijem) koji stoji pored kaleža 

te služi za brisanje i čišćenje kaleža. 

Od pribora što ga ministrant u pojedinim 

situacijama mora nositi i pridržati 

sigurno poznaješ škorpionicu 

sa škropilom i kadionicu s lađicom 

u kojoj se nalaze zrnca tamjana. Kod 

blagoslova svećenik ono što blagoslivlje 

polijeva blagoslovljenom vodom. 

Ta gesta znači da blagoslovljena 

stvar sada treba biti znak Božjeg djelovanja. 

U tom smislu se blagoslivlje 

križeve koji će se držati u kućama, 

privjeske, krunice, svijeće i slike te 

zaručničko prstenje. Mogu se blagoslivljati 

također kuće i stanovi, pa čak 

i prijevozna sredstva. 

Svakim blagoslovom izričemo pohvalu Bogu i molimo 

za njegov blagoslov. Blagoslivljanje predmeta koji 

se upotrebljavaju u svakodnevnom životu potiče kršćane 

na radosnu vjeru punu pouzdanja, po kojoj znamo 

da je naš cijeli život usmjeren k Bogu i u njemu 

nalazi svoj smisao. 

Osobe se također polijeva blagoslovljenom vodom. 

To podsjeća na krštenje i na vodu koja čisti. Znakom 

blagoslovljene vode osoba koja vjeruje može se očistiti 

od grijeha. “Operi me Gospodine od moje krivnje i od 

Šubićevac 9

grijeha me moga očisti.” 

Kadionicu nose ministranti na upotrebu svećeniku. 

Njoj pripada lađica iz koje se uzimaju zrnca tamjana 

i stavljaju na užareni ugljen u kadionicu. O tome se 

govori već u psalmima: “Nek mi se uzdigne molitva 

kao kad pred lice tvoje”. Kada se tamjan upotrebljava 

u liturgiji, onda to ima sljedeće značenje: Pri svečanom 

ophodu upotreba tamjana znači: ulazimo u kuću Gospodnju 

koja je kuća molitve. Nek se naša molitva poput 

kada uzdigne Bogu i neka mu bude mila. 

1. Kada se obilazi oko oltara kadeći ga, to znači: 

ovaj oltar je postavljen na službu Velikog svećenika. 

Neka se svidi Bogu ono što se ovdje prinosi. 

2. Kađenjem evanđelja daje se do znanja da ono 

sadrži riječ Božju, u kojoj mi kao vjernici prepoznajemo 

Isusovu prisutnost. A tamjan znači da je 

riječ Božja za nas “dragocjeni kad”, to jest blagoslov. 

3. Svećenika se kadi, jer svojom službom predstavlja 

Krista, Velikog svećenika. 

Skupljenu zajednicu se kadi kao znak da su svi krštenici 

“svećenički narod Božji”, braća Kristova. Oni 

su ovlašteni i osposobljeni na poseban način sudjelovati 

u Kristovoj žrtvi, koja se Bogu sviđa kao kad što se 

uzdiže Bogu na čast. 

Tamjan se upotrebljava i za vrijeme sprovoda da 

bi se okadilo mrtvo tijelo. Time se želi pokazati da je 

i umrlo “prebivalište” djece Božje dostojno časti. Jer, 

kao što kaže sv. Pavao: “Tijelo vaše hram je Duha Svetoga”. 

Sigurno ti je poznato značenje oltarskog zvonca, 

odnosno gonga kao i crkvenih zvona. Svojim zvukom 

ona žele označiti da počinje nešto što je dostojno posebnog 

navještaja. Zbog toga i u našem vremenu kada svi 

imamo satove zvona i dalje trebaju pozivati na službu 

Božju. Susret, na čiji početak ona upozoravaju, i dalje 

ostaje nešto posebno. 


Liturgijska odjeća 

Za vrijeme sv. mise svećnik nosi sljedeću odjeću: 

• Oplećak (naglavnik). To je pravokutno laneno 

platno s vrpcama, pomoću kojih ga svećenik 

stavlja na sebe. 

• Alba je dugi odjevni predmet poput košulje, koji 

seže do gležnjeva. Ona potpuno obavija svećenika 

te podsjeća na kršteničku haljinu. 

• Pasac (cingulum) jest dvostruki pas koji služi za 

vezanje albe. 

• Štola je duži uski komad posebno sašivenog platna 

koji se stavlja preko ramena i znak je svećeničke 

službe. 

• Misnica je misni odjevni predmet koji se kao i štola 

izrađuje u različitim bojama, ovisno o vremenu 

crkvene godine. 

Sljedeću odjeću svećenik nosi za vrijeme podjeljivanja 

drugih sakramenata ili kod službe Riječi: 

a) Habit ili reverenda je duga haljina. 

b) Kota je bijeli, obično ukrašeni odjevni predmet. 

Podsjeća na kršteničku haljinu. 

c) Kod svečanih blagoslova 

svećenik nosi pluvijal 

ili plašt. To je dugi ogrtač 

koji se nosi i kod pro- 

Liturgijske boje: bijela, crvena, 

zelena i ljubičasta. 

cesija. Latinskom riječju pluvijal, što znači kišna kabanica, 

označava se jedna druga namjena plašta, naime, 

da je to liturgijska odjeća za bogoslužje na otvorenom. 

d) Velum je komad podužeg krasno izvezenog platna 

koji upotrebljava svećenik kod svečanog blagoslova 

s Presvetim. 

Ministrantska se odijela sastoje od duge bijele haljine 

koja se veže pojasom različite boje, prema liturgijskoj 

godini. Oko vrata se stavlja mali križ. 

Šubićevac 11

Liturgijske boje 

• Bijela boja je znak radosti, jasnoće i čistoće. Liturgijsko 

ruho bijele boje koristimo na blagdane 

Gospodnje, Majke Božje, anđela i svetih ispovjedalaca; 

zatim u božićnoj osmini i uskrsnom vremenu. 

• Crvena boja je boja ljubavi, krvi, života, snage i 

Duha. Ona se pojavljuje na Cvjetnicu, Veliki petak, 

na Duhove i na blagdane mučenika. 

• Zelena je boja radosnog iščekivanja i plodnosti. 

Ona se upotrebljava u nedjelje “kroz godinu”. 

• Ljubičasta je pokornička boja. Ona dolazi do 

izražaja u vrijeme došašća i korizme. Također se 

može uzeti u misama za pokojne i slavlju sprovoda. 

Liturgijske knjige 

U svakoj se misi navješćuje riječ Božja. Zato je Biblija, 

Stari i Novi zavjet, najvažnija od svih knjiga kojima 

se u misi služimo da bismo sve bolje razumjeli što Bog 

od nas očekuje. Biblija se još naziva i Svetim pismom, 

Evanđeljem, Radosnom viješću, Blagom vješću, itd 

Knjiga misnih čitanja: Riječ Svetog pisma navješćuje 

se čitanjem iz Starog i Novog zavjeta. Nedjeljna čitanja 

se izmjenjuju u razdoblju od 3 godine, a svagdanja 

kroz 2 godine. Onda se počinju iznova ponavljati. 

Trogodište nedjeljnih čitanja naziva se A, B, i C, a niz 

svagdanjih čitanja I i II. Čitanja se nalaze u lekcionaru, 

Misal je liturgijska knjiga namijenjena 

svećeniku kao misni priručnik. 


kojim se čitač i 

svećenik služe 

za vrijeme misnog 

slavlja Iz 

praktičnih razloga lekcionar je podijeljen u nekoliko 

svezaka. Tako imamo tri sveska nedjeljnih čitanja (A, 

B, C), tri sveska svagdanjih čitanja, gdje su prva (neparna) 

i druga (parna) godina označene trokutićem ili 

rombićem, zatim svezak “Svetačka čitanja”, “Prigodna

i zavjetna čitanja”, “Mise i čitanja Blažene Djevice Marija” 

i posebni obrednik za “Sveti tjedan”. 

Važno je među liturgijskim knjigama spomenuti i 

Evanđelistar. Evanđelistar je svečano urešena knjiga u 

kojoj se nalaze nedjeljna evanđelja A, B, C i evanđelja 

blagdana i svetkovina, te kao dodatak stavljena su cjelokupna 

četiri evanđelja. Evanđelistar se u svečanim 

misama nosi visoko uzdignut između dviju svijeća u 

ulaznoj procesiji i prije čitanja ili pjevanja evanđelja. 

Misal je liturgijska knjiga namijenjena svećeniku kao 

misni priručnik. Rimski misal sadrži sve misne tekstove 

osim čitanja, koja se nalaze u lekcionarima. 

Najvažniji obrednici 

Za slavlje krštenja, vjenčanja ili crkvenog sprovoda 

postoje osim 

misnih tekstova 

i neki posebni 

tekstovi 

koji se ne nalaze 

u misalu. 

U sakristiji se ministranti i svećenik pripremaju 

za slavljenje svete mise, oblače 

sveto ruho i molitvom se pripremaju za 

misu. 

Zato svećenik, za ta posebna bogoslužja treba i posebne 

liturgijske knjige koje sadrže potrebni “obred”, 

tj. redoslijed podjeljivanja odnosno slavljenja sakramenta. 

Najvažnije knjige za ova bogoslužja jesu: - Red 

krštenja (djece) - Red vjenčanja - Red potvrde - Red 

bolesničkog pomazanja i skrbi za bolesne - Red pokore 

- Red sprovoda. Za razna blagoslivljanja i posvete 

postoji posebni priručnik “Blagoslovi”. 

Osim toga imamo i druge obrednike, koji se malo 

rjeđe upotrebljavaju, kao npr. Red redovničkog zavjetovanja, 

ili: Red pristupa odraslih u kršćanstvo (inicijacija), 

ili: Slavlje đakonskog i svećeničkog ređenja, ili: 

Sveta pričest i štovanje euharistijskog otajstva izvan 

mise. 

Šubićevac 13

Liturgijski prostor 

Dobro ti je poznato da Božja prisutnost obuhvaća cijeli 

svemir. Ipak, na zemlji postoje neka sveta mjesta 

gdje je Božja prisutnost posebna. Ta su sveta mjesta 

crkve i katedrale, kapele i kapelice. Kao ministrant, 

poslužitelj samome Bogu, dobro je da poznaš što je i 

kakav je sveti prostor. 

Crkve su različite po obliku i po unutarnjem rasporedu, 

ali svaka crkva nužno mora imati dva osnovna 

dijela: lađu - mjesto za vjernike i svetište - mjesto gdje 

se nalazi oltar, svećenik i ministranti. Gotovo sve naše 

crkve imaju i sakristiju. 

• Lađa crkve - bez obzira na oblik i veličinu ovoga 

prostora, lađa je uvijek namijenjena za vjernike 

koji prisustvuju svetoj misi. Ondje se nalaze stolice 

ili klupe kako bi vjernici lakše sudjelovali na 

misi. U lađi ćeš u svim crkvama naići na križni 

put, četrnaest slika muke Isusove. Ondje se najčešće 

nalazi i ispovjedaonica, mjesto za ispovijedanje 

vjernika. Iznad dijela lađe nalazi se kor ili pjevalište 

s orguljama. Također, postoje i pomoćni 

oltari sa slikama ili kipovima svetaca zaštitnika. 

Obično je lađa uzdužnog oblika, često je na nižoj 

razini od svetišta. Stolice i klupe u lađi složene su 

tako da su svi vjernici okrenuti prema svetištu. 

• Svetište - je mjesto gdje se događa sveta žrtva. 

Više je toga što susrećemo u svetištu. Nabrojimo 

sve pojedinačno: u središtu stoji oltar, sveti stol, 

načinjen od kamena, na kojem svećenik slavi svetu 

misu. Pored njega stoji ambon, mjesto za čitače 

s kojeg se naviješta Božja riječ. Sedes (sjedište) je 

mjesto za svećenika namijenjen za sjedenje tijekom 

mise, u dijelovima mise kada se sjedi. Svetohranište 

je najsvetije mjesto izvan svete mise, 

jer je ono prostor za trajno čuvanje Kristova tijela 

u česticama posvećenih hostija, koje su prvenstveno 

namijenjene za bolesnike. Svetohranište je 


u starijim crkvama ugrađeno u čvrsti veliki oltar, 

koji nema oblik stola, a u njega je ugrađena slika 

ili kip zaštitnika crkve. Kao najvjerniji ‘čuvar’ 

svetohraništa, u njegovoj blizini gori vječno svijetlo. 

• Sakristija - je prostor koji je prvenstveno namijenjen 

svećeniku i ministrantima. U sakristiji se ministranti 

i svećenik pripremaju za slavljenje svete 

mise, oblače sveto ruho i molitvom se pripremaju 

za misu. 

• Crkveni zvonik - gotovo sve naše crkve imaju 

zvonik gdje se nalaze zvona koja vjernike pozivaju 

na svetu misu i podsjećaju na molitvu. 

Šubićevac 15

Red svete mise 

Kad su prvi kršćani dolazili na euharistijsko slavlje, 

imali su mnogostruke razloge: 

- htjeli su izvršiti Kristovu zapovijed, 

- htjeli su se zajedno moliti, 

- htjeli su čuti riječ Božju da ih ona vodi i poučava, 

- htjeli su se okrijepiti Kristovim kruhom. 

Ali znamo također da su dolazili na misu i zato jer 

su se htjeli Bogu zahvaliti. Euharistijsko slavlje na hrvatskom 

znači “slavlje zahvaljivanja”. Mi zahvaljujemo 

Bogu za njegovu veliku dobrotu. Samo onaj tko je 

zahvalan može sudjelovati u slavlju zahvaljivanja. 

1. Uvodni obredi - Pripravljajmo se za slavlje 

Krist nas je pozvao na ovo slavlje. On je naš domaćin, 

a mi smo svi skupa njegovi gosti. Zbog toga se na 

početku misnog slavlja trebamo pripraviti za taj zajednički 

čin i susret s Kristom. Čim počnemo pjevati 

ulaznu pjesmu, trenutak je da postanemo svjesni gdje 

se nalazimo. U njoj se, naime, pjeva o onome što želimo 

sada slaviti. Nakon svećenikova pozdrava, on će 

nas potaknuti da razmislimo o tome koliko smo dobra 

riječju i djelom propustili, a što smo zla i nevaljala 

učinili. U pripravu na misno slavlje spada i to da jedni 

druge molimo za oproštenje. Jer, kao što Bog nama 

oprašta tako smo i mi dužni praštati jedan drugome. 

Potom upravljamo svoju molitvu Kristu Gospodinu, 

našem bratu i našem kralju, prastarim zazivom: “Gospodine, 

smiluj se! Kriste, smiluj se!” Obraćamo se Kristu 

Gospodinu, Sinu Božjemu, koji je među nama i koji 

sada želi zajedno s nama slaviti ovu žrtvenu gozbu. 

Nakon toga hvalimo i slavimo Bog anđeoskom pjesmom 

iz božićnog evanđelja: “Slava Bogu na visini” 

(u vrijeme korizme i došašća ova se pjesma izostavlja). 

Zatim svećenik poziva zajednicu na molitvu: “Po- 


Euharistija ili sveta misa

molimo se!” Ostajemo u kratkoj šutnji neposredno prije 

Zborne molitve, koju predvodi svećenik. Kad svećenik u 

ovoj molitvi izriče Bogu prošnje Crkve, on to čini u ime 

cijele zajednice. Tu istu molitvu zajednica potkrepljuje 

i zaključuje svojim svjesnim “Amen”, što znači: da, 

tako neka bude; darovao nam to Bog po Kristu, našem 

Gospodinu. Zbornom molitvom, prvom molitvom 

koju svećenik glasno izgovara ili pjeva u ime skupa, 

završava uvodni obred ili uvodni dio misnoga slavlja. 

2. Služba riječi - Slušamo i odgovaramo! 

Sada svi sjedaju i slijedi služba Riječi. Pročitat će se 

liturgijska čitanja i evanđelje. Potom ćemo poslušati 

tumačenje ili homiliju. U 1. čitanju koje je iz Starog zavjeta 

Bog nam govori preko proroka o povijesti izraelskog 

naroda i njihovog saveza s Jahvom. Pripjevnim 

psalmom, koji slijedi nakon čitanja, mi dajemo svoj odgovor 

na riječ Božju što smo je čuli. Psalmi, njih 150, 

pripisuju se kralju Davidu. Slijedi drugo čitanje iz Novog 

zavjeta, a govori nam o životu Isusa Krista i prve 

Crkve. 

Potom svećenik uzima knjigu evanđelja, duboko 

se nakloni ispred oltara i moli: “Svemogući Bože, oči- 

sti mi srce 

i usne da 

mogu dostojnonavijestiti 

tvoju 

svetu Blagu 

vijest.” Onaj 

Sveta misa je ne-krvna žrtva ali i gozba u 

kojoj se Isus Krist pod prilikama kruha i vina 

prikazuje svome Ocu. Prva sv. Misa bila je na 

Veliki četvrtak. Naziva se još: euharistija i lomljenje 

kruha. 

koji nam sada govori jest Isus Krist. Zajednica radosno 

pozdravlja Krista starodrevnim poklikom “Aleluja” 

što znači: Hvalite Gospodina! Ovaj Aleluja - poklik 

može se proširiti retkom, koji se obično uzima iz evanđeoskog 

teksta. Nadasve je važno da cijela zajednica 

pjeva “Aleluja” i tim kliktanjem radosno pozdravi 

onoga koji će nam sada govoriti. Zbog toga svi usta- 

Šubićevac 17

ju. Kao što se dižemo kad nam se obrati osoba koju 

poštujemo, tako s još većim poštovanjem stojimo pred 

Gospodinom i njegovom Riječju. Za vrijeme korizme 

poklik Aleluja zamjenjujemo sa “Slava tebi Kriste Bože 

kralju slave vječite!” 

Homilija koja slijedi nakon evanđelja, jest ta ista riječ 

Božja izgovorena ljudskom riječju. Svećenik nam tumači 

riječ Pisma. U šutnji poslije homilije još malo o 

njoj razmišljamo, a onda svi zajedno govorimo ili pjevamo 

ispovijest vjere. Kad kažemo: “Vjerujem” to znači 

mnogo više od obične riječi. “Vjerujem u Boga Oca” 

i: “Vjerujem u Isusa Krista, Sina njegova” i: “Vjerujem 

u Duha Svetoga, svetu Crkvu katoličku”, to znači: želim 

uvijek pripadati Bogu i njegovu Sinu Isusu Kristu i 

svetoj, katoličkoj Crkvi; želim Boga uvijek ljubiti, Isusa 

nasljedovati, njemu zahvaljivati i potpunoma njemu 

pripadati. 

Na kraju službe Riječi moli se sveopća ili vjernička 

molitva. Uvijek molimo i za druge. Molimo za papu, 

biskupe, svećenike; molimo za cijelu Crkvu, za svoju 

domovinu, za svoju župu. Molimo za naše obitelji, za 

bolesne. Molimo za mir, sreću i slobodu svih ljudi. Molimo 

za državnike i znanstvenike. Molimo za jedinstvo 

vjere, za obraćenje grešnika i za naše pokojne. 

“Sveopća ili vjernička molitva” je prekrasan oblik 

molitve. Pojedine zazive što ih u ime zajednice predmoli 

čitač ili koji drugi član zajednice, svi potkrepljuju s “mo- 

“Vjerujem u Boga Oca” i: “Vjerujem u Isusa 

Krista, Sina njegova” i: “Vjerujem u Duha Svetoga, 

svetu Crkvu katoličku”. 


limo te, 

usliši nas!” 

ili nekim 

drugim, 

sličnim za- 

zivom. Vjernička molitva ima svoje mjesto ne samo u 

misi, nego i posvuda gdje se zajedno ili čak sasvim privatno 

moli. Ali je isto tako dobro da smo i pod misom 

potaknuti da molimo ne samo za sebe nego i za druge. 

To može biti prvi plod navještaja u službi Riječi koja se

zapravo i zaključuje vjerničkom molitvom. 

3. Euharistijska služba - Donosimo darove 

Sada se stol pripravlja za gozbu. Darovi (kruh i vino) 

donose se i stavljaju na oltar. Kalež i posuda za hostije 

trebaju već biti priređeni. Ukratko: priprava darova, 

kako se naziva ovaj dio slavlja, služi zapravo pripremanju 

euharistijskog slavlja. 

Kada smo pozvani 

na gozbu onda 

obično sa sobom ponesemo 

i neki dar. 

Želimo drugoga 

obradovati i to izražavamo 

darom kao 

vanjskim znakom. 

Tako je to bilo već u 

prvoj Crkvi. 

Nitko u kršćanskoj 

zajednici ne bi smio 

trpjeti oskudicu, nitko 

ne bi smio biti 

zaboravljen. Zato se 

uvijek u ovom dijelu 

službe Božje sakupljaju 

milodari. Novčani prilozi upotrebljavaju se ili 

za potrebe Crkve ili za neke druge oglašene potrebe. I 

na taj način ispunjamo Isusovu zapovijed: “Što god ste 

učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste 

učinili.” Kada u misi donosimo svoje darove, mi u isto 

vrijeme prinosimo na oltar i nas same. Taj dar treba 

biti znakom da sebe i sve što posjedujemo darivamo 

Bogu. 

Svećenik podiže kruh u posudi za hostije i vino u 

kaležu te moli Boga, našeg Oca, da on primi kruh i 

vino, plodove zemlje i rada ruku čovječjih, i da nam 

ih ponovno dadne kao tijelo i krv Kristovu. Darovna 

Šubićevac 19

molitva jest zaključak euharistijske priprave. 

Žrtvujemo zajedno s Kristom 

U središtu euharistijskog slavlja nalazi se velika 

hvalidbena molitva, euharistijska molitva. Ona započinje 

dijalogom između svećenika i zajednice. Nakon 

što svećenik izmoli predslovlje, svi nazočni pjevaju 

“Svet, svet, svet”. U sredini velike euharistijske molitve 

svećenik izgovara riječi što ih je Isus izgovorio na 

posljednjoj večeri. Ova velika hvalbena molitva sijeća 

na Isusovu žrtvu, u kojoj je kao Sin Božji sama sebe žrtvovao 

za nas. Kao što je on vršio volju Očevu, tako to 

isto trebamo činiti i mi koji se uključujemo u njegovu 

žrtvu. Upravo nam se zbog toga u ovoj molitvi neprestano 

stavlja pred oči Isusov život i djelovanje i - kao 

vrhunac - njegova smrt i uskrsnuće. 

Međutim, ovo slavlje nije samo spomen i simbol. 

Posredstvom ljudskih čina, sam Krist je uvijek tu na 

djelu. Svećenik je njegovo “sredstvo”, preko kojega on 

djeluje. U svakom misnom slavlju Isus je sam onaj koji 

kaže: “Ovo je tijelo moje!” Čujemo da je Isus tu. Bog je 

među nama prisutan. Kao što on može pretvoriti kruh 

i vino u tijelo i krv Kristovu, tako on preobražava i nas 

služeći se našim predanjem. Pa ipak, nije to sve lako 

shvatiti. No, kad pomislimo na Isusove učenike, ni njima 

nije bilo lakše nego nama shvatiti to što se dogodilo 

kod večere Gospodnje. Uvijek je to “tajna vjere”. 

Tako je Isus sam, odredio da gozba bude znak njegove 

prisutnosti. Kad god je slavimo, mi naviještamo njegovu 

smrt i uskrsnuće dok on ponovno ne dođe. Uvijek, 

dakle, kada dolazimo k stolu Gospodnjem, trebale bi 

Isusove misli, njegov duh, njegova snaga i njegova ljubav 

naći prostora u našim srcima. 

Zajedničkim “Amen” na kraju euharistijske molitve 

mi Isusu dajemo svoj pristanak. Zatim ustanemo i svi 

skupa molimo molitvu koju je Isus naučio svoje učeni- 


ke - Očenaš. 

Primamo Krista 

“Mir Gospodnji bio vazda s vama”, kaže svećenik. 

Nakon toga lomi svetu hostiju kao znak da se Gospodin 

koji se predao za sve nas sada dijeli svim onima 

koji su došli za njegov stol. To je sveti kruh, to je sam 

Isus Krist, to je znak njegova vječnog prijateljstva. Kao 

što nam je komad kruha nužno potreban za život isto 

tako ne možemo živjeti bez Isusa i njegovog prijateljstva. 

To će prijateljstvo za nas onda postati nova stvarnost 

u svakoj misi. 

U šutnji poslije svete pričesti još se jednom možeš 

sjetiti što si za vrijeme službe Božje čuo i što si molio. 

Možeš i sam moliti za ljude s kojima živiš, za međusobnu 

ljubav svojih susjeda i svih onih s kojima dolaziš 

u dodir. Možeš zahvaliti Gospodinu što je došao k 

tebi. 

4. Završni dio - S Kristom idemo u život 

Na kraju misnog slavlja svećenik nam podjeljuje 

Božji blagoslov: “Blagoslovio vas svemogući Bog: 

Otac, Sin i Duh Sveti.” Mi odgovaramo: “Amen”. To 

znači: Da! Hvala! Posvuda ćemo nositi mir Božji! Tako 

ćemo se ljubiti da svi ljudi vide da smo mi Kristovi učenici! 

Sve ove riječi mogli bismo sažeti u jednu rečenicu: 

“Tako neka bude!”, odnosno u jednu riječ: “Amen!” 

Jednom je Isus poveo sa sobom na brdo Petra, Ivana 

i Jakova. Tamo se pred njima preobrazio. Njegovo 

je lice sjalo poput sunca, a odjeća mu bijaše bijela kao 

snijeg. Petar je rada rekao: “Gospodine, dobro nam je 

ovdje. Napravit ćemo nekoliko sjenica i ostati tu!” 

Na sličan se način Gospodin preobražava i pod 

svetom misom, iako mi ne možemo svojim očima vidjeti 

njegovu ljepotu i slavu. I mi bismo mogli kazati: 

“Kako je ovo lijepo! Kako je dobro biti zajedno! Želimo 

ostati ovdje kod tebe!” Ali naprotiv! Svećenik neće na 

Šubićevac 21

završetku misnog slavlja reći: “Ostanite ovdje!”, nego 

“Idite!” Moramo ići na ulice, na igrališta, u kuće, našim 

roditeljima, našoj braći i sestrama, djeci, s kojom 

se igramo svaki dan, u školu, na odmor, na putovanja. 

Međutim, svećenik ne kaže jednostavno “Idite!”, nego: 

“Idite u miru!” Isus nam je darovao svoj mir kad smo 

s njime sjedili za svetim stolom i primili njegovo sveto 

tijelo, koje je on iz ljubavi predao za nas. U njegovom 

miru, u njegovoj ljubavi polazimo u svoj radni dan. Lijepo 

je živjeti u ljubavi i u Božjem miru. “Idite u miru!” 

ne znači samo: vi imate Božji mir. To još više znači: dajte 

dalje Božji mir! Nosite posvuda Božju ljubav i mir! 

Budite sa svima u miru. Bogu hvala. 


Sv. Tarzicije, zaštitnik ministranata 

Sveti Tarzicije: akolit, mučenik Euharistije (+257.) 

U Rimskom popisu 

mučenika i svetaca na 

dan 15. kolovoza nalazi 

se sažeti opis mučeništva 

akolita svetog 

Tarzicija: “U Rimu, 

na glasovitoj ulici Via 

Appia, pogani su sreli 

akolita svetog Tarzicija, 

kad je on kod sebe 

nosio Sakramenat Tijela 

Kristova. Oni su ga 

ispitivali što to on ima. 

Kako je on bio uvjerenja 

da se ne smije dati 

biserje svinjama, nije 

im htio otkriti tajnu. To 

ih je razbjesnilo te su 

ga toljagama i kamenjem 

zatukli. Ubojice 

su zatim pretražili pomno njegove ruke i odijelo – ali 

nisu pronašli Svetootajstvo. Kršćani su pokupili tijelo 

mučenika Tarzicija i pokopali počasno u Kalistovo 

groblje – Kalistove katakombe.” 

Na njegov grob je papa Damaz (366.-384.) dao staviti 

natpis:“Kad je Sveti Tarzicije nosio Kristovo Otajstvo, 

a zla ruka ga htjela obeščastiti, on je pretučen radije 

predao dušu nego da nebesku hranu dade bijesnim 

psima”. Sveti Tarzicije je zaštitnik ministranata. 

Na kraju misnog slavlja svećenik nam podjeljuje 

Božji blagoslov: “Blagoslovio vas svemogući 

Bog: Otac, Sin i Duh Sveti.” 

Šubićevac 23

Sv. Franjo Asiški rodio se početkom 1182. godine u 

Asizu kao sin trgovca Pietra di Bernardonea i majke 

Pike. Kao dječak i mladić bavio se prodajom sukna 

(tkanina), kao i njegov otac. Aktivno je sudjelovao u 

oružanim sukobima između Asiza i Peruggie. Već su 

se u tom razdoblju njegova života mogle vidjeti neke 

klice Božjega poziva. 

Kad je Franjo došao iz zarobljeništva iz Peruggie te 

se oporavio od podulje bolesti, iako se nešto u duši bijaše 

već promijenio, pokušao je ipak poći za slavom. 

Uputio se stoga prema pokrajini Pugli, a zaustavio u 

Spoletu. Uzrok tome bijaše tajanstveni glas u snu, koji 

ga je pozivao da slijedi radije gospodara nego slugu. 

Franjo se tada vratio natrag u Asiz. Da svlada ono 

što mu po naravi bijaše odvratno, dao se na djela herojske 

ljubavi prema siromasima i gubavcima. U jesen 

1205. godine bijaše opet u rodnom Asizu. Tada je u 

crkvici Sv. Damjana tri puta čuo zov Raspetoga: “Franjo, 

pođi i popravi mi crkvu jer, 

kako vidiš, sva je u ruševinama!” 

Obnovio je crkvicu Sv. Damjana te 

je ondje povučen provodio vrijeme 

u molitvi. Kao pokornik i Bogu posvećena 

osoba izjavio je: “Čujte me 

i shvatite dobro! Do ovog sam časa 

svojim ocem nazivao Petra Bernardonea, 

odsad s većim pouzdanjem 

mogu reći: Oče naš, koji jesi na nebesima, 

u tebe stavljam sve svoje 

blago i nadu i zalog svog ufanja.” 

Franjino je propovijedanje, a još 

više primjer njegova života, privlačilo 

mnoge, tako da mu se uskoro 

pridružiže mladići da žive poput 

njega. Franjo ih je godinu dana po- 


Sv. Franjo Asiški i franjevci

učavao, a onda počeo slati na propovijedanje. Sastavio 

je prvu kratku Formulu života. To je pravilo usmeno 

potvrdio papa Inocent III. Red Manje braće utemeljen 

je 1209. god. Potvrdivši franjevačko pravilo, Papa je 

ovlastio prvu dvanaestoricu braće da posvuda propovijedaju 

Evanđelje. Tad je vjerojatno i sv. Franjo bio 

zaređen za đakona. 

Sv. Franjo želi postati misionar i mučenik. Nakon 

što je osnovao i drugi franjevački red – klarise – odjenuvši 

prije toga u redovničko odijelo sv. Klaru, Franjo 

je 1219. godine uspio doći u Svetu zemlju, gdje je 

propovijedao u prisutnosti dobrohotnog i razboritog 

sultana. 

Franjo je dvije godine prije smrti primio svete rane. 

Teško bolestan, Franjo se dao prenijeti u crkvu Sv. Marije 

anđeoske, na mjesto gdje je jasno upoznao svoj životni 

poziv. Položen na golo tlo, umro je uz pjevanje 

141. psalma u subotu, 3. listopada 1226. Toma Čelanski 

piše: „Smrt je pjevajući primio“. U svojoj slavnoj 

“Pjesmi brata Sunca” smrt je nazvao “sestricom”. Papa 

Grgur IX. dvije godine nakon Franjine smrti proglasio 

ga je svetim. Isti je Papa odredio da mu se pokraj Asiza 

podigne dvostruka veličanstvena bazilika. U nju je 

1230. godine bilo preneseno svečevo tijelo. Danas se 

Franjino tijelo čuva u kripti Donje bazilike. 

Temelji franjevačkog života i rada 

Utemeljitelj Franjevačkog reda sv. Franjo Asiški 

(1182.-1226.) dugo je tražio smisao svog života. Našao 

ga je konačno u Evanđelju. U svojoj će Oporuci kazati: 

“... nitko mi nije kazao što moram činiti, nego mi je 

sam Svevišnji objavio da moram živjeti po duhu svetog 

Evanđelja.” Kristovo Evanđelje je temelj Franjina 

života i života njegovih sljedbenika. S prvom svojom 

subraćom Franjo ide papi u Rim i traži samo to da 

može živjeti po Evanđelju. Njegovo Pravilo, koje je 

papa odobrio, nije ništa drugo nego sažetak i srž Evan- 

Šubićevac 25

đelja. Za Franju je Evanđelje poticaj, govor Svevišnjega 

i mjesto susreta s Bogom. 

I samo ime za Franjevački red “Manja braća” dolazi 

iz Evanđelja. Isus govori svojim učenicima: “Tko je najveći 

među vama, neka bude kao najmanji, a starješina 

kao poslužitelj” (Lk 22,26). Isusov Govor na gori (Mt 

5,3-11) čvrst je oslonac života Manje braće, a evanđeosko 

zlatno pravilo: “Sve, dakle, što želite da ljudi vama 

čine, činite i vi njima” (Mt 7,12) utkano je u svaku poru 

franjevačke djelatnosti. 

Raširenost franjevačke karizme 

Samostan Manje braće je široki svijet. Sam je sv. 

Franjo dao uputu: “Idite, predragi, dvojica po dvojica 

u različite krajeve svijeta, navješćujte ljudima mir i 

pokoru za oproštenje grijeha! U nevoljama budite strpljivi 

i sigurni da će Gospodin ispuniti svoju odluku i 

obećanje.” Kao putujući propovjednici franjevci se razilaze 

po svijetu na apostolska putovanja i životom po 

Evanđelju slijede Krista i njegove apostole. 

Živi lik i primjer sv. Franje koji je oduševljavao bio 

je glavni razlog vrlo brzog širenja Franjevačkog reda 

po svijetu. Franjevci su odigrali vrlo važnu ulogu u 

evangelizaciji Europe. Još za života sv. Franje prelaze 

granice Italije i naseljavaju se u druge krajeve Europe, 

prije svega u susjedne zemlje. U 13. stoljeću, također, 

dolaze u Hrvatsku i ostaju sve do danas. 

U Svetoj Zemlji i na azijskom kontinentu franjevci 

su od 13. stoljeća do danas. U Kinu dolazi 1294. fra 

Ivan iz Montekorvina koji postaje prvim nadbiskupom 

Pekinga i patrijarhom cijeloga Istoka. S dolaskom 

Potrugalaca u Indiju u 17. i 18. stoljeću dolaze i franjevci. 

Franjevačka prisutnost je zapažena i u Indoneziji, 

Vijetnamu, Južnoj Koreji, Pakistanu i Sibiru. Kada 

je Kristofor Kolumbo otkrio Ameriku 1492., već iduće 

godine vodi sa sobom dvojicu francuskih franjevaca. 

Franjevci su prvi evangelizatori Amerike i u njoj su 


sve do naših dana. Zapažena franjevačka djelatnost 

je u USA, Kanadi, Brazilu, Meksiku, Dominikanskoj 

Republici, Panami, Venecueli, Gvatemali, Kaliforniji, 

Ekvadoru, Peruu, Boliviji, Kolumbiji, Čileu, Argentini, 

Paragvaju, Urugvaju i na Kubi. 

Afrika je omiljeno franjevačko misijsko područje. 

Sam je sv. Franjo išao misionariti u Maroko. Od tada 

je Afrika postala privlačno područje za franjevce sve 

do danas. Današnji franjevački “Projekt Afrika” sastoji 

se od otvaranja misijskih postaja u kojima djeluju franjevci 

iz raznih provincija i iz raznih krajeva svijeta. 

Uspješno rade na odgoju domaćih redovnika i svećenika. 

Idite, predragi, dvojica po dvojica u različite krajeve 

svijeta, navješćujte ljudima mir i pokoru za oproštenje 

grijeha! U nevoljama budite strpljivi i sigurni 

da će Gospodin ispuniti svoju odluku i obećanje. 

Razgranatost franjevačkog stabla 

Franjevački red ima tri ogranka: opservanti, konventualci 

i kapucini. Opservanti se jednostavno nazivaju 

Red manje braće (Ordo fratrum minorum, OFM), 

konventualci Red manje braće konventualaca (OFM 

Conv.), a kapucini Red manje braće kapucina (OFM 

Cap.). Iako svi imaju svoje vlastite upravne strukture, 

ipak su svi ravnopravni duhovni sinovi sv. Franje i baštinici 

njegove duhovnosti. 

Od 13. stoljeća postoje skupine trećoredaca koje provode 

zajednički život i po svom se odijelu razlikuju 

od svjetovnih trećoredaca. Specifičnost samostanskih 

trećoredaca je rad s malenim, neznatnim i zapuštenim 

ljudima. Posvećivali su se brizi bolesnika. 

Najbrojniji je Franjevački svjetovni red čiji članovi 

žive franjevačkim duhom u svijetu, u svojim kućama 

Šubićevac 27

i obiteljima. Svojim životom po pravilu od pape, prilagođenom 

vremenu u kojem žive, očituju bogatstvo 

kršćanske ljubavi. Zadaća im je moliti, pomagati siromahe, 

obilaziti, služiti i tješiti bolesne i nemoćne. Danas 

taj red ima oko milijun članova u svijetu. 

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je (1980.) zaštitnikom 

ekologa. Pristaše pokreta za mir upiru pogled u 

sv. Franji kao moćnog zagovornika i prijatelja mira 

među ljudima. Franjevačka mladež (FRAMA) posebna 

su skupina mladih ljudi koji u svijetu, primjereno 

svojoj dobi, žele nasljedovati Isusa Krista po uzoru na 

sv. Franju. Djeluju samostalno u sklopu Franjevačkog 

svjetovnog reda. 

Franjevci na hrvatskim prostorima 

Prvi franjevac koji je stupio na hrvatsko tlo bio je sv. 

Franjo Asiški. Početkom jeseni 1212. godine, izvješćuje 

to prvi Franjin životopisac Toma Čelanski (1 Čel 55), 

“... htio je otploviti u Siriju... ali puhali su protivni vjetrovi 

i on se s ostalim putnicima nađe na obali Slavonije” 

(Hrvatske). S boravkom sv. Franje u Hrvatskoj 

1212. predaja veže osnutke samostana u Dubrovniku, 

Splitu, Šibeniku, Zadru i drugim mjestima na Jadranu. 

Franjevački način djelovanja u hrvatskom narodu 

Hrvatski franjevci su shvatili i držali osnovni stav 

svog utemeljitelja: biti s običnim pukom, družiti se s 

onima koji su ugroženi i izgurani na rub. Franjevci 

otvaraju prvu hrvatsku gimnaziju u Dalmaciji na hrvatskom 

jeziku u Sinju. Osnivaju prvi muzej hrvatskih 

spomenika kulture 1893. godine. Franjevci su veliki 

domoljubi i pisci. Dovoljno je spomenuti fra Filipa 

Grabovca (1697.-1749.) koji piše “Cvit razgovora naroda 

i jezika ilirskoga aliti rvackoga” (1747.). Zatim fra 

Andriju Kačića Miošića (1704.-1760.) i njegov “Razgovor 

ugodni naroda slovinskoga” koji je postao udžbenikom 

iz domoljublja, jezika i povijesti u širokim slo- 


jevima hrvatskog naroda. Poznata je djelatnost franjevaca 

na području glazbe, likovne umjetnosti, sabiranju 

narodne umotvorine, otvaranju tiskara i književnih 

društava i slično. 

Ali, svakako, najvažnija djelatnost kojom su se bavili 

franjevci bila je i jest dušobrižništvo, rad na duhovnoj 

izgradnji puka. Franjevci su među hrvatskim narodom 

proširili neke tipično franjevačke pobožnosti koje 

su postale karakteristične za naš narod. Prije svega 

treba spomenuti slavljenje Božića pravljenjem jaslica i 

pjevanjem božićnih pjesama. Pobožnost Križnog puta 

povijesno je vezana s franjevcima. Postala je draga 

pobožnost u hrvatskom narodu upravo zahvaljujući 

Prva dva kanonizirana sveca iz hrvatskog naroda 

su franjevci: fra Nikola Tavelić i fra Leopold Bogdan 

Mandić; dvojica su blaženika: bl. Julijan iz Bala i bl. 

Jakov Zadranin; dvojici se, također, vodi postupak za 

proglašenje blaženim i svetim, to su fra Ante Antić i 

fra Vendelin Vošnjak. 

franjevcima. Dalmatinski franjevac fra Petar Knežević 

ispjevao je tekst “Muka Gospodina našega Isusa Krista 

i Plač Matere Isusove” (Venecija 1753.) i skladao za nj 

napjev. Tu se vidi Franjina i franjevačka ljubav prema 

Kristu i suosjećanje s njegovom mukom. 

Franjinu pobožnost prema Bl. Dj. Mariji i tradicionalne 

franjevačke marijanske pobožnosti franjevci su 

na poseban način unijeli u hrvatski narod. Franjevci su 

čuvari značajnih Marijinih svetišta: Olovo, Trsat, Sinj, 

Široki Brijeg, Gospa od Milosrđa na Lapadu, Međugorje, 

itd. Fra Karlo Balić je veoma zaslužan za marijanski 

pokret u Katoličkoj crkvi 20. st. 

Prva dva kanonizirana sveca iz hrvatskog naroda 

su franjevci: fra Nikola Tavelić i fra Leopold Bogdan 

Mandić; dvojica su blaženika: bl. Julijan iz Bala i bl. 

Jakov Zadranin; dvojici se, također, vodi postupak za 

Šubićevac 29

proglašenje blaženim i svetim, to su fra Ante Antić i 

fra Vendelin Vošnjak. 

Provincija Presvetoga Otkupitelja – Split 

Na teritoriju između rijeka Zrmanje i Neretve, od 

obala Jadrana do Dinarskih planina, djeluju franjevci 

provincije Presvetog Otkupitelja. Ta je provincija nastala 

diobom od Bosne Srebrene 1735. godine u posebnu 

provinciju Sv. Kaja. Nakon osam godina mijenja 

ime u današnji naziv. U vrijeme diobe imala je devet 

samostana (Zaostrog, Živogošće, Makarska, Omiš, 

Sinj, Knin, Visovac, Šibenik, Karin i tri hospicija: Sućuraj, 

Sumartin i Split) i 225 svećenika. Kroz cijelu svoju 

povijest, uz pastoralni rad, bavila se školskom i izdavačkom 

djelatnošću. Tako je i danas! Dala je velik broj 

pjesnika, pisaca i učenih ljudi. Posebno gaji pobožnost 

prema Bl. Dj. Mariji. Poznata su tri velika provincijska 

marijanska svetišta: Sinj, Visovac i Dobri u Splitu. Provinciji 

Presvetog Otkupitelja pripada i naš samostan 

Svetog Ante Padovanskog u Šibeniku – Šubićevac. 

Župe samostanskog okružja su: Bilice, Danilo, Dubrava, 

Konjevrate, Mirlović, Nevest, Perković, Šibenik – 

Crnica, Šibenik – Meterize, Šibenik – Šubićevac, Šibenik 

– Varoš i Unešić. Sve ove župe pripadaju i Šibenskoj 

biskupiji. 


Šibenska biskupija 

Šibenska biskupija ustanovljena je bulom pape Bonifacija 

VIII., koja nosi nadnevak 1. svibnja 1298. Sam čin 

ustanovljenja obavljen je u Šibeniku 28. lipnja iste godine 

tako da je proglašena Papina bula, posvećen prvi 

biskup - fra Martin Rabljanin, gvardijan samostana Sv. 

Frane - određene su granice biskupije i posjedi koje je 

grad Šibenik darovao za uzdržavanje biskupa, kaptola 

i stolne crkve. Za stolnu crkvu određena je tadašnja 

crkva Sv. Jakova apostola. Ona je uništena požarom 

1380. Ubrzo se počelo razmišljati o gradnji nove, veće 

katedrale. Konačno, njezina je gradnja započela 1431., 

a sadašnja velebna katedrala završena je 1536. Posvećena 

je 1555. godine. 

Biskupija je organizirana u 74 župe, raspoređene 

u devet dekanata. U 42 župe djeluju redovnici - ponajviše 

franjevci provincije Presvetog Otkupitelja (40) 

župa, zatim franjevci Provincije sv. Jeronima (1 župa), 

franjevci konventualci (1 župa). U 32 župe djeluju 

svjetovni svećenici. Na području biskupije nalazi se 5 

samostana redovnika. Iz sedam ženskih redova i kongregacija 

na području biskupije djeluje oko stotinjak 

redovnica. Šibenik je 1966. proslavio 900. obljetnicu 

prvog sačuvanog spomena svog imena. Taj se spomen 

nalazi u povelji kojom je kralj Petar Krešimir IV. podijelio 

kraljevske povlastice samostanu Sv. Marije u Zadru. 

Povelja je izdana na Božić 1066. u Šibeniku. 

Za noviju duhovnu povijest Šibenika znamenita je 

1970. godina. Dana 21. lipnja te godine papa Pavao VI. 

proglasio je Šibenčanina, franjevca, bl. Nikolu Tavelića, 

jeruzalemskog mučenika iz godine 1391., svecem 

sveopće Crkve. U rujnu iste godine održana je u Šibeniku 

domovinska proslava toga važnog događaja. U 

tijeku je postupak za proglašenje blaženim i svetim još 

jednog sina šibenske biskupije, fra Ante Antića i kćeri 

Službenice Božje majke Klare Žižić. 

Šubićevac 31


MINISTRANTSKA MOLITVA 

Gospodine, Isuse! Hvala ti što mogu biti ministrant 

i služiti kod oltara. Radostan sam što ti na taj način 

mogu svjedočiti svoje prijateljstvo. Pomozi mi da revno, 

savjesno i sabrano vršim svoju službu. Daj da molitvom i 

pjesmom u crkvi, ponašanjem u školi i obitelji, radu i igri 

budem svima uzor. Molim te, pozovi neke od nas na put 

svećeničkog ili redovničkog zvanja, da postanemo 

navjestitelji tvoje radosti i služitelji svetih otajstava. 

Neka nam bude na pomoć tvoja i naša Majka Marija. 

Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen. 

Za internu uporabu 

Priredio: fra Perica Maslać 

Fra Stjepana Zlatovića 14 

22 000 Šibenik

Ministrantski kviz - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?