Vjesnik Provincije Br. 1. - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Vjesnik Provincije Br. 1. - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja Vjesnik Provincije Br. 1. - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
v jesnik franjevačke provincije presvetoga otkupitelja 30 1 i 2/2011 naši pokojnici učinili sve što su znali i mogli, fra Antino stanje nakon tih operacija nije se bitno mijenjalo: permanentno je bio «stabilno loše» i samo ga je tanka nit dijelila od onoga što se zove «kraj». I doista, u subotu, na Novu godinu, «sa životom smrt se sasta» (Uskrsna Posljednica) i dođe vijest: «Svršeno je»! Umjesto Božića i božićnih blagdana, fra Ante je u ovo božićno vrijeme proslavio svoj Pashalni misterij i svoj Vazam; umjesto božićne radosti sa svojim vjernicima u Gracu, providnost je Božja htjela da je doživi s anđelima u nebu; umjesto božićne propovijedi o Riječi koja bijaše od početka, koja bijaše kod Boga i koja bijaše Bog (usp. Iv 1, 1), umjesto govora o Riječi koja je u Betlehemu «povijena i položena u jasle» (Lk 2, 7), umjesto vjere u Riječ koja visi ovdje na križu, svidje se Bogu Svemogućemu u ovo božićno vrijeme izdvojiti ga iz naše kolone i u 78. godini života, 60. godini redovništva i 51. godini svećeništva pozvati ga u zajedništvo svojih svetih i proslavljenih u nebu. Fra Ante Anić rodio se 11. rujna 1933. godine u Slivnu od oca Ivana i majke Ljube rođ. Glibotić, koji mu na krštenju (19. rujna 1933) dadoše ime Milan. Budući da je selidba i odlazak s rodnog praga jedna od tužnih karakteristika Imotske krajine, iz koje su pojedinci i cijele obitelji nepovratno selili i odlazili s kartom samo u jednom smjeru – nekad milom, često silom, a najčešće iz potrebe – tako je i Milan, još kao dječak, zamijenio rodne dvore i slivanjsku Žlibinu sa slavonskom ravnicom. Slavonija, pričao mi je jednom prilikom u samostanu u Zaostrogu, široka, zlatna, plodna i rodna, primila me kao majka. Ali ipak, pola duše mi je u ravnici živjelo, a pola duše za Slivnom plakalo. U Iloku je završio osnovno školovanje (1942.-1946.), a srednje, kao sjemeništarac, u Sinju (1946.-1954.). Godine 1951. (14. srpnja) je stupio je u novicijat na Visovcu, gdje je dobio franjevačko ime – fra Ante i gdje je godinu dana kasnije (15. srpnja 1952.) položio prve redovničke zavjete. Doživotne redovničke zavjete dao je na Svetkovinu Bezgrešnog Začeća BDM u Makarskoj, 8. prosinca 1957., te se tako odlučio potpuno za franjevački poziv za cijeli svoj životni vijek. Teologiju je studirao na KBF-u u Zagrebu (1956.-1960.) i na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj (1960.-1961.). U Makarskoj je zaređen i za đakona (19. prosinca 1959.), a u Imotskom 3. srpnja 1960. za svećenika. Mladu misu proslavio je tjedan dana kasnije, 10. srpnja 1960., u svom rodnom Slivnu. Svećenički život nije trčanje na sto metara. To je maraton koji počinje odmah nakon Mlade mise i traje cijeli život. Bilo je tako i sa fra Antom. Odmah nakon Mlade mise uslijedio je njegov svećenički i pastoralni maraton u domovini i inozemstvu. Jer bijaše intelektualno potkovan, duhovno zreo i karakterno jak, trčao ga je gordo, časno, neumorno i dostojanstveno. Do kraja života, do same smrti, kad je utrčao u Vječnost. Osim jedne godine, kad je bio osobni tajnik oca Provincijala (1964.-1965), fra Ante je cijeli svoj svećenički radni vijek proveo u pastoralu. Započeo je kao župni vikar u
naši pokojnici Sinju (1961.-1964.), a potom kao župnik u: Otoku kraj Sinja (1965.-1967.), Čvrljevu (1967.-1970.) i Lovreću (1970.-1973.). Nakon toga uslijedila je njegova dušobrižnička epopeja za hrvatske vjernike u Njemačkoj. Najprije u Rosenheimu (1973.-1974.), gdje je utemeljio Hrvatsku katoličku misiju, a potom u Bonnu (1974.-1982.) i najzad u Kölnu (1982.-1986.). Poslije trinaestogodišnjeg rada i mara u Njemačkoj ponovno se vraća u domovinu te postaje župnik u Podbablju (1986.-1991.), a nakon toga u Gracu n/m (1991.-2011.). Župnička služba u Gracu, u kojem je proveo najveći dio svoga svećeničkog i pastoralnog života, punih dvadeset godina, bila je njegova posljednja pastoralna i životna dionica. Prošle godine, na svetkovinu Presvetog Srca Isusova, fra Ante je u Svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske, zajedno sa četvoricom svojih kolega, proslavio svoj Zlatni jubilej – 50 godina svećeništva. U toj svečanoj prigodi njemu i njegovim kolegama rekao sam: «Draga braćo svečari! Kad ste pred 50 godina iz ruku biskupa zareditelja primili svećeništvo, bili ste tada mladi i niste mogli sagledati ono što će iza toga doći ni kamo ćete poći. Poput Abrahama mogli ste tek vjerovati da je Bog s vama nešto naumio, da on s vama nešto hoće i namjerava, da vas zove Crkva i treba Provincija. Niste vi bili proroci ni proročki sinovi da ste mogli predvidjeti što će sve doći i uslijediti; niste znali ni ljude kojima će vas vaš redovnički poglavar poslije ređenja poslati. Ukratko: niste znali što vas čeka. A ipak ste se odvažili i pošli. Božji pogled počinuo je na vama; na usta svoje Crkve i glasom vašega srca on vas je pozvao – jer taj nedokučivi Bog zove kad hoće i kako hoće i, što je najvažnije, on zove koga hoće. I vi ste se odazvali. Imali ste povjerenja u Gospodina…Iako možda uvijek niste bili svjesni vašega cilja i dometa, iako niste uvijek vidjeli ploda vaših ruku i učinka vaših molitava – jer niste možda uvijek poželi ono što ste s ljubavlju posijali – ipak i u takvim okolnostima vi ste bili, kao i apostol Pavao, «izabrano Božje sredstvo pred narodima»; bili ste glas što govori u Božje ime, bili ste ruka što piše po Božjem kazivanju (…). Ne znate dokle ćete još putujući ovom zemljom ispunjati Božji nalog; može još dugo potrajati, a može se i brzo dovršiti (…). Kao i onda, i danas ste slabi i bespomoćni. Bit ćete možda još i više, jer sa svakim novim danom vi ne postajete samo zreliji i iskusniji, nego u svakom novom danu stariji i slabiji. Duh je, istina, spreman i vjera je stamena, ali tijelo je slabo i snaga popušta. A poznato vam je da zemlja koja je odavno već zasađena ne umnaža stalno svoj rod (…)». To što sam rekao tada, i danas tako mislim. Fra Antine kolege još putuju ovom zemljom i može im to još dugo potrajati: dao im Bog da tako i bude. Ali njemu se, evo, nakon toga «brzo dovršilo». Braćo i sestre! Svećenički poziv nije lagan. On je težak, mukotrpan i specifičan. To nije zvanje kao ostala zvanja. To je poziv u kojemu je Bog glavni režiser. Zato svećenik nije filozof, jer on malo haje je li svijet 1 i 2/2011 v jesnik franjevačke provincije presvetoga o tkupitelja 31
- Page 1 and 2: V J E S N I K FRANJEVA^KE P R O V I
- Page 3 and 4: iz proVincijalata kaZalo Okružno p
- Page 5 and 6: iZ provincijalata toliko prisutna i
- Page 7 and 8: iZ provincijalata u kojima su jedni
- Page 9 and 10: iZ tajništva Zatim se pristupilo S
- Page 11 and 12: iZ tajništva Rezultat rada: analiz
- Page 13 and 14: iZ života provincije zborovi „go
- Page 15 and 16: iZ života provincije Fra Petar Gul
- Page 17 and 18: iZ života provincije Tako su u uto
- Page 19 and 20: iZ života provincije „radost je
- Page 21 and 22: iZ života provincije ove hrvatske
- Page 23 and 24: iZ života provincije samo zaštitn
- Page 25 and 26: iZ života provincije Kako stoji u
- Page 27 and 28: iZ života provincije svim milostim
- Page 29 and 30: iZ života provincije Dirljivo je b
- Page 31: naši pokojnici † Fra ante anić
- Page 35 and 36: naši pokojnici • za sve umiruće
- Page 37: naši pokojnici Od nas sjemeništar
- Page 40: adresar franjevačke provincije pre
naši pokojnici<br />
Sinju (196<strong>1.</strong>-1964.), a potom kao župnik u: Otoku kraj Sinja (1965.-1967.),<br />
Čvrljevu (1967.-1970.) i Lovreću (1970.-1973.). Nakon toga uslijedila je<br />
njegova dušobrižnička epopeja za hrvatske vjernike u Njemačkoj. Najprije<br />
u Rosenheimu (1973.-1974.), gdje je utemeljio Hrvatsku katoličku misiju,<br />
a potom u Bonnu (1974.-1982.) i najzad u Kölnu (1982.-1986.). Poslije<br />
trinaestogodišnjeg rada i mara u Njemačkoj ponovno se vraća u domovinu<br />
te postaje župnik u Podbablju (1986.-199<strong>1.</strong>), a nakon toga u Gracu n/m<br />
(199<strong>1.</strong>-201<strong>1.</strong>). Župnička služba u Gracu, u kojem je proveo najveći dio svoga<br />
svećeničkog i pastoralnog života, punih dvadeset godina, bila je njegova<br />
posljednja pastoralna i životna dionica.<br />
Prošle godine, na svetkovinu <strong>Presvetog</strong> Srca Isusova, fra Ante je u Svetištu<br />
Čudotvorne Gospe Sinjske, zajedno sa četvoricom svojih kolega, proslavio svoj<br />
Zlatni jubilej – 50 godina svećeništva. U toj svečanoj prigodi njemu i njegovim<br />
kolegama rekao sam: «Draga braćo svečari! Kad ste pred 50 godina iz ruku<br />
biskupa zareditelja primili svećeništvo, bili ste tada mladi i niste mogli sagledati<br />
ono što će iza toga doći ni kamo ćete poći. Poput Abrahama mogli ste tek vjerovati<br />
da je Bog s vama nešto naumio, da on s vama nešto hoće i namjerava, da vas<br />
zove Crkva i treba Provincija. Niste vi bili proroci ni proročki sinovi da ste mogli<br />
predvidjeti što će sve doći i uslijediti; niste znali ni ljude kojima će vas vaš redovnički<br />
poglavar poslije ređenja poslati. Ukratko: niste znali što vas čeka. A ipak ste se<br />
odvažili i pošli. Božji pogled počinuo je na vama; na usta svoje Crkve i glasom<br />
vašega srca on vas je pozvao – jer taj nedokučivi Bog zove kad hoće i kako hoće<br />
i, što je najvažnije, on zove koga hoće. I vi ste se odazvali. Imali ste povjerenja u<br />
Gospodina…Iako možda uvijek niste bili svjesni vašega cilja i dometa, iako niste<br />
uvijek vidjeli ploda vaših ruku i učinka vaših molitava – jer niste možda uvijek<br />
poželi ono što ste s ljubavlju posijali – ipak i u takvim okolnostima vi ste bili, kao<br />
i apostol Pavao, «izabrano Božje sredstvo pred narodima»; bili ste glas što govori<br />
u Božje ime, bili ste ruka što piše po Božjem kazivanju (…). Ne znate dokle ćete<br />
još putujući ovom zemljom ispunjati Božji nalog; može još dugo potrajati, a može<br />
se i brzo dovršiti (…). Kao i onda, i danas ste slabi i bespomoćni. Bit ćete možda<br />
još i više, jer sa svakim novim danom vi ne postajete samo zreliji i iskusniji, nego<br />
u svakom novom danu stariji i slabiji. Duh je, istina, spreman i vjera je stamena,<br />
ali tijelo je slabo i snaga popušta. A poznato vam je da zemlja koja je odavno već<br />
zasađena ne umnaža stalno svoj rod (…)».<br />
To što sam rekao tada, i danas tako mislim. Fra Antine kolege još putuju<br />
ovom zemljom i može im to još dugo potrajati: dao im Bog da tako i bude.<br />
Ali njemu se, evo, nakon toga «brzo dovršilo».<br />
<strong>Br</strong>aćo i sestre! Svećenički poziv nije lagan. On je težak, mukotrpan i<br />
specifičan. To nije zvanje kao ostala zvanja. To je poziv u kojemu je<br />
Bog glavni režiser. Zato svećenik nije filozof, jer on malo haje je li svijet<br />
1 i 2/2011<br />
v jesnik franjevačke provincije presvetoga o tkupitelja<br />
31
Change language