Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice

PRILOZI POZNAVANJU SAKRALNE BAŠTINE VRBICE, 

LOZICE I MOKOŠICE 

VINICIJE B. LUPIS UDK: 091 (497.5 Dubrovnik) “17“ 

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar 726.54+247> (496.5 Dubrovnik) “14“ 

Područni centar Dubrovnik Izvorni znanstveni članak 

HR - Zagreb, Marulićev trg 19/I. Primljeno: 19. I. 2011. 

U članku se iznose nove spoznaje o terenskim i arhivskim istraživanjima 

zapadnog dijela Astareje, srednjovjekovnoga gradskog područja. Srednjovjekovlje 

Lozice i Vrbice sačuvalo je spomen na dvije danas nestale matrikule sv. 

Spasa u Lozici i sv. Marije u Vrbici, a u Mokošici je ostala sačuvana matrikula 

sv. Spasa i srebrna kadionica izrađena u stilu kasne gotike „a gusto tedesco“ u 

radionici Moro-Leuchter. Srebrna kadionica iz Mokošice i kultna slika Gospe 

od Vrbice, koja je pripisana hrvatskom ranorenesansnom slikaru Lovru Dobričeviću 

u šezdesete godine XV. st., zauzimaju istaknuto mjesto u nacionalnoj 

kulturnoj baštini. 

U Državnom arhivu u Dubrovniku po starom arhivističkom ustroju, u 

seriji XIV. Chiese e monasteri, na poziciji 49a i 49b čuvaju se dva rukopisa 

pisana na po jednom arku papira, a koji su očito bili djelovi veće cjeline 

(ulomak iz Zibaldonea sv. II. isusovca Ivana Marije Matijaševića.), 1 jer se 

na margini rukopisa 49b nalazi bilješka (N.o. 166. Vol. II. pag. 341.). Ta 

bilješka svjedoči kako je rukopis pisan krajem XVIII. stoljeća, a bavi se 

crkvenom povijesti dubrovačke bliže okolice – Astareje. 2 Izvor je nastao na 

1. Rukopis se čuva u franjevačkom samostanu Male braće (vidi MIJO BRLEK, Rukopisi 

u knjižnici Male braće u Dubrovniku, knj. I., Zagreb 1952.), a jedan od prijepisa i 

u Župnom arhivu sv. Mihajla na Lapadu, na poziciji, XIX. Župa sv. Mihajla Gruž-Lapad, 

Izvadci iz „Zibaldone“ III knjiga, rukopis Mattei – Matijašević (Fa-60). 

2. Dubrovačka Astareja je prvotni kopneni teritorij srednjovjekovnog Dubrovnika. 

Obuhvaćala je područje današnje Župe, Šumeta, Rijeke, Zatona, Gruža i okolice grada. 

863

864 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

temelju poznavanja, danas nedostupnih, odnosno uništenih arhivskih izvora 

u rusko-crnogorskoj pohari u ljeto 1806. godine. 3 Nekako, dubrovačka 

Astareja ostala je izvan većeg interesa istraživača, kao i njena sakralna baština. 

Povjesničar Josip Lučić u svojoj knjizi Prošlost Dubrovačke Astareje, 

tiskane u Dubrovniku 1970., obradio je historijat i njene granice poslije 

višegodišnjeg bavljenja tom temom, 4 kojom se bavila i Ana Kaznačić Hrdalo. 

5 Ante Marinović 2005. objavio je Libro Negro del Astarea, nakon 

gotovo pola stoljeća proučavanja. 6 Dva manja naselja, Lozica i Vrbica sa 

svojim srednjovjekovnim spomenicima, bivaju gotovo uvijek preskočena 

ili samo sumarno spomenuta. 

U prvom ulomku rukopisa (prilog br. 1.), donosi se ulomak statuta Bratovštine 

sv. Spasa iz Lozice, nastao 1432., iz vremena nadbiskupa Antuna 

iz Reata u Umbriji. Tu stoji kako je ovaj akt zapisan na stražnjem djelu statuta 

Bratovštine S. Michaelis de Arboribus na Lapadu. Istu vijest potvrđuje 

i povjesničar Kosta Vojnović. 7 U statutu/matrikuli sv. Mihajla na Lapadu 

nalazila se potvrda izdana župniku crkvene župe Zaton, iz 1610., o služenju 

mise na dan sv. Spasa u Lozici. Jednobrodna crkva sv. Spasa iznad Lozice, 

vidljiva je i danas na hrbatu brežuljka iznad prilaznog puta mosta Franje 

Tuđmana. Radi se o jednobrodnoj romaničko-gotičkoj crkvi s polukružnom 

apsidom, bez krova, ali sa sačuvanim zidovima. 

3. Tako se u popisu štete od 9. rujna 1806., koju su počinili Rusi i Crnogorci, navode 

popljačkane crkve u Vrbici i Buletu (vidi: MATO KAPOVIĆ, Dubrovačko primorje i rusko-crnogorske 

akcije 1806. godine, Primorski zbornik IV, Dubrovnik 1993, 33.); VESNA 

ČUČIĆ, Posljednja kriza Dubrovačke Republike, Zagreb/Dubrovnik 2003, 223. 

4. JOSIP LUČIĆ, Dubrovačka Astareja (granice i područje do 1366), Beritićev zbornik, 

Dubrovnik 1960, 49-55; ISTI, Historijska topografi ja Dubrovačke Astareje (do god. 

1366.), Anali Historijskog instituta u Dubrovniku VIII/IX, Dubrovnik 1962, 275-299; 

ISTI, Grane privrede u Dubrovačkoj Astareji – do u polovinu XIV. st., Anali Historijskog 

instituta JAZU u Dubrovniku X-XI, Dubrovnik 1966, 135-164. 

5. ANA KAZNAČIĆ HRDALO, Dioba i ubikacija dijelova Slanskog primorja u doba 

pripojenja Dubrovniku godine 1399., Anali za povijesne znanosti istraživačkog centra 

JAZU u Dubrovniku XVII, Dubrovnik 1979, 17-47. 

6. ANTE MARINOVIĆ, Libro negro del’Astarea – Un registre cadastral-foncier de 

Dubrovnik (fi n XIVe-deb-XVe s.), Mélanges offerts par ses confrères étrangers à Charles 

Braibant, Bruxelles 1959, 273-288; ISTI, Déveleoppement des regstres cadastraux-fonciers 

dans la République de Dubrovnik médiéval, Actes du premier Congrès international 

des études balkaniques et sud-est européennes III, Sofi ja 1969, 369-376; ISTI, I pubblici 

registri fondiari nella Repubblica di Dubrovnik nel Medio evo, Studi Veneziani 15, Venecija 

1973, 135-176; ISTI, Libro Negro del Astarea, Monumenta historica Ragusina V, 

Zagreb/Dubrovnik 2005, 1-205. 

7. KOSTA VOJNOVIĆ, Bratovštine i obrtne korporacije u Republici dubrovačkoj I, 

Monumenta historico-juridica VII, JAZU, Zagreb 1899, 5, 15.

V. B. Lupis, Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice 

Dalje se navodi u Vrbici crkva sv. Marije (S. Mariae de Bolet), s matrikulom 

koja datira od 11. travnja 1447., i aktima iz 1654. No, drugi rukopis 

je mnogo sistematičniji (prilog br. 2.) i donosi cijeli niz zanimljivih podataka 

o sakralnoj baštini dva naselja. Izvor opisuje Vrbicu kao priobalno 

naselje između Rijeke i Zatona, te da je dobila naziv po vrbi. Na obali 

se nalazio ljetnikovac od čijeg kamena je vlastelin Frano Marija Damjanov 

Bobaljević (1702.-1771.), 8 posljednji svoje casate, sagradio prostranu 

kuću, smještenu kraj župne crkve sv. Stjepana u Zatonu. Kao glavna crkva 

u naselju navodi se crkva „S. Maria di Varbizza“, koja je imala potrijemak 

i dvije manje oltarne menze. 9 Potrijemak na crkvi postojao je do sedamdesetih 

godina XX. st., kada je uklonjen. Svojim oblikom ovaj potrijemak je 

pokrivao manje bratovštinsko groblje nalikujući sličnom u crkvi sv. Vida u 

Koritima na otoku Mljetu. Posebno dragocjenost tog izvora je činjenica što 

opisuje kultnu sliku Gospe od Vrbice, naslikanu na drvu s pozlatom, koja je 

tada još bila zatvorena s vratašcima, ustvari tvoreći triptih s likom sv. Ivana 

Krstitelja i sv. Petra, predmnijevajući kako je stigla iz Italije, gdje su se u 

XII. st. nastajale slične umjetnine. Tada brojni srebrni zavjeti svjedočili su 

kako je kultni prikaz Gospe bio štovan od pomoraca. Srebrni zavjeti očito 

su stradali u rusko-crnogorskoj pohari, kada po svemu sudeći, stradavaju i 

bočna krila triptiha. O pomorskom svetištu i danas svjedoče više sačuvanih 

ex vota pomoraca, a do sedamdesetih godina XX. st. u crkvi se čuvala i 

zavjetna slika jedrenjaka. 

Kultna slika Gospe od Vrbice zahtjeva posebnu pažnju, jer ona čuva 

bitnu sastavnicu likovnog opusa najznačajnijeg umjetnika rane renesanse 

na istočnoj obali Jadrana. Još je povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin 

lamentirao nad djelom Lovra Marinova Dobričevića, i tada je ustvrdio 

kako je u povijesti umjetnosti zakazala i deduktivna i induktivna metoda. 10 

Hrvatska povijest umjetnosti zakasnila je u prepoznavanju njegova opusa 

i likovne dimenzije. Da je struka na vrijeme reagirala, hrvatska povijest 

umjetnosti imala bi posve drukčiji odnos prema ključnoj osobi nacionalne 

rane renesanse. Struka je zakazala prije svega u sustavnoj obradi terena i 

izradi teritorijalnog kataloga umjetnina. Tek kad imamo cjeloviti pregled 

8. STJEPAN ČOSIĆ, NENAD VEKARIĆ, Dubrovačka vlastela između roda i države: 

salamankezi i sorbonezi, Zagreb/Dubrovnik 2005, 132. 

9. U vizitaciji dubrovačkog nadbiskupa Petra de Torresa iz 1670. spominje se crkva 

Male Gospe u Vrbici (vidi: ANTE DRAČEVAC, Vizitacija dubrovačkog nadbiskupa Petra 

de Torresa župa Dubrovačkog primorja i otoka 1670. i 1671. godine, Zbornik Dubrovačkog 

primorja i otoka IV, Dubrovnik 1993, 80.) 

10. GRGO GAMULIN, Položaj Lovre Dobričevića u slikarstvu Venecije i Dubrovnika, 

Likovna kultura Dubrovnika 15. i 16. stoljeća, Zagreb 1991, 167-177. 

865

866 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

umjetničke baštine možemo imati preduvjete za sustavni rad na istraživanju 

likovnih opusa umjetnika i stilskih razdoblja, kako bi ih mogli postaviti 

u kontekst europskih strujanja. 

Izgled crkve Gospe od Vrbice iz 1971. godine 

(fototeka Konzervatorskog ureda Split) 

Usljed kojeg razloga ta važna umjetnina nije nikada spomenuta u znanstvenoj 

literaturi ostaje enigma, jer je spoznaja o postojanju te oltarne slike u 

drevnom pomorskom svetištu Gospe od Vrbice postojala gotovo četiri desetljeća. 

11 Autor ovog rada, pregledavajući fototeku bivšeg Regionalnog zavoda 

za zaštitu spomenika kulture u Splitu, usvrdio je kako je ona bila restaurirana 

1971. i njeno postojanje je bilo bjelodano starijim kolegama koji je nisu uvrstili 

u nijedan pregled dubrovačkog starijeg slikarstva. Šteta, njezinim ranijim 

11. U zapuštenoj crkvi koja je iznutra obložena drvenim letvama, sačuvano je više zavjeta 

pomoraca, grafi ka Gospe od Crnog Brda iznad Livorna, a do 1971. u crkvi se čuvala 

i zavjetna slika iz XIX. st. s prikazom triju jedrenjaka.


pronalskom, likovni put jednog umjetnika, 

značajnog za hrvatsku ranu renesansu, bio 

bi zaokruženiji za stranu povjesnoumjetničku 

javnost. 12 

U jednobrodnoj gotičkoj crkvi s polukružnom 

apsidom i preslicom, koja je, rekli 

smo, do sedamdesetih godina XX. st. 

imala prostrani potrijemak, na oltaru se 

danas nalazi u kasnobaroknom drvenom i 

ostakljenom okviru lik Gospe s djetetom 

Isusom 13 (106,8 x 71,4 cm.). 14 U prilogu 

2. donosi se vijest kako je slika bila dio 

poliptiha: “Sull’altare vi è una Madonna 

col S. Bambino dipinta in tavola sul fondo 

indorato, et è di penello diligente. Si 

chiude, et in una banda della porta v’è 

dipinto S. Gio. Batta., nell’altra S. Pietro 

Apostolo.“ Gospin lik izveden je u tehnici 

tempere na vjerojatno dudovu drvetu, 

a slika je sačuvana u izvornom formatu s 

izvornim crvenim rubom. Gospa je blago 

nagnute glave, odjevena u crvenu haljinu 

Gotički križ ispred crkve Gospe 

od Vrbice (foto V. B. Lupis) 

12. VINICIJE B. LUPIS, Gospa od Vrbice (zapuštena crkva na rubu Grada), Dubrovački 

list 568, Dubrovnik 2009, 56-57; ISTI, Slika Gospe od Vrbice, Marija 4, Split 2009, 

136-137. 

13. U Lukinu evanđelju (Lk1. 12) stoji: “Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj 

– Krist, Gospodin“. U evanđelju po Mateju (Mt 1, 21) stoji: „Rodit će, a ti ćeš mu 

nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“. Isusovo ime na hebrejskom 

glasi Jehošûa i znači „Jahve spašava“/Otkupitelj. U evanđelju po Luki (Lk 2 

25 – 27) stoji: „Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i 

bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavi mu Duh 

Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha dođe 

u Hram.“ Pomazanik na grčkom glasi Kristos, jest onaj kojeg je Gospodin pomazao, to 

jest posvetio za spasenjsku zadaću (vidi: Jeruzalemska Biblija Stari i Novi Zavjet s uvodima 

i bilješkama iz „La Bible de Jérusalem, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura 

Duda, Zagreb 2004.); ADALBERT REBIĆ, Teološko-umjetnički uvid u sliku Isusa 

Krista od njenih početaka do danas, Bogoslovska smotra 74, Zagreb 2005, 1079-1134. U 

kršćanskoj ikonografi ji Krist se prikazuje jedini s križnom aureolom. Stoga se u prikazu s 

Gospom/Bogorodicom treba označavati kao Krist ili Isus, a ne Dijete. 

14. Na fotografi ji iz tadašnjeg Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u 

Splitu, vidljiv je izvorni format slike, ali nisu vidljivi bočni utori, koji se nisu mogli provjeriti 

u sadašnjem stanju smještaja slike. Slika je fi ksirana u novom okviru, i prije restauratorskog 

zahvata ne može se utvrditi postojanje nosača krila poliptiha. 

867

868 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

Lovro Marinov Dobričević, 

Gospa od Vrbice 

(foto Božidar Gjukić) 

i mafarion koji je iznutra zelene boje, a izvana s punciranim fl orealnim 

ornamentom, naknadno pozlaćen u restauraciji izvedenoj krajem XVIII. 

st. Gospa desnom rukom pridržava Isusa, a lijevom mu pruža žućkastonarandžast 

plod sličan šipku. Isus je lijevu ruku podvukao ispod Gospina 

plašta, a desnom rukom joj je ogrlio vrat. Isus je odjeven u narandžastu 

haljinu posutu zlatnim zvijezdicama, a plašt kojim je ogrnut crvene je boje. 

Auerole su zlatne i puncirane kao i pozadina. Iznad Gospina i Kristova 

lika nalaze se dva prikaza starozavjetnih proroka s kartelinima na kojima 

se nalaze natpisi. U donjoj zoni nalazi se kartelin s natpisom: „ORA PRO 

NOBIS SANCTA DEI GENETRIX“. 

Ispod današnjeg baroknog okvira nalaze se dva natpisa na bijeloj kredi. 

U desnom kutu, pisano crvenom gotičkom minuskulom, fragmentarno je 

sačuvan natpis pisan u pet redaka:


„Zulio / 

Bernard-to p(in)c(s)i. / 

La Ch(ie)sa / 

X(a)nd(isi)ma“. 

U lijevom dijelu drvene ploče nalazi se drugi natpis pisan baroknom 

minuskulom: „Deauravit, & Restauravit / 

F.r Bernardinus à Ragusio Ordinis / 

Minorum Obs.e S. Francisci Anno Dñi 1795 / 

20. 7bris Etatis sue 37 Ordinis vero 17.“. 

Fra Bernardin Dubrovčanin 

očito je bio 

jedan od onih „malahnih 

pengača“ koji su zadovoljavali 

potrebe domaće 

zajednice, kada je trebalo 

popravljati stare kultne 

slike, i fra Bernardin 

je tada preslikao Gospin 

plašt zlatnom bojom. 

Gospine ruke, tanane, 

s misaonim prstima 

izduženih noktiju, morelijanski 

su detalji koji se 

nalaze i na Gospi s dominikanskog 

poliptiha 

nastalog 1448. u suradnji 

Detalj natpisa o restauraciji izvršenoj 20. IX. 1795. 

(foto B. Gjukić) 

Lovre Marinova Dobričevića i Matka Junčića, jednako kao i na Gospi sa 

središnjeg presloženog poliptiha iz Sv. Marije od Milosrđa na Dančama iz 

1465. Način slikanja ruku s ekstremno dugim prstima bez zglobnih prevoja 

i s malim prstom specifi čno svinutim znakovit je za Dobričevićevo slikarstvo. 

Isusova dolikefalna fi zionomija vrlo je bliska s „Porođenja“ koje se 

čuva u Akademijinoj galeriji u Mlecima, kao i Josipova fi zionomija s iste 

slike bliska je proročkim likovima. Mnoge stilske i fi zonimijske oznake s 

slike Gospe od Vrbice vezuju se uz poliptih na Dančama iz 1465./66. iz 

zrelog razdoblja Lovra Marinova Dobričevića. Upravo bi lik sv. Julijana s 

dančarskog poliptiha, s plastično slikanim uvojcima kose, trebalo dovesti 

u vezu s Kristovim likom iz Vrbice. Slikanja Isusova i Gospina podbratka 

mekanim sjenčenjem znani su na oba dubrovačka poliptiha Lovra Marinova 

Dobričevića. Gospin lik, kao i Isus, slikani su u punom volumenu, posve 

u renesansoj maniri i iznimno mekano. Sliku bi trebalo vezati za razdoblje 

869

870 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

poslije poliptiha na Dančama, jer je vidljiv napredak u osvajanju volumena. 

Kod proročkih likova još se osjeća gotička dekorativnost Gentile de Fabriano 

i Michele Giambona, ali plastičnost likova odaje i poznavanje novih 

toskanskih impulsa. Detaljima i nekim efektima obrade može se dokazati 

da je Dobričević bio i u tijeku novina mletačkog slikarstva radionice Vivarinija 

na Muranu. 15 Nažalost, ostali smo uskraćeni i za poliptih iz Rožata, 

datiran u 1469. Povjesničarka umjetnosti Ivana Prijatelj Pavičić uočila je 

povezanost lika sv. Elizabete i glasovitog Navještenja Ludlow, i na osnovu 

te analogije ih je povezala, a upravo je Gospa od Vrbice morfološki bliska 

inkarnatu poglavito ženskih likova s poliptiha, sada pohranjenog u Narodnoj 

galeriji u Pragu, djelu Lovra Marinova Dobričevića, za koji postavlja 

ista povjesničarka umjetnosti tezu da je to sačuvani rožatski poliptih. 16 

Čvrsto postavljamo tezu kako je autor Gospe od Vrbice Lovro Marinov 

Dobričević, koji je u tom trenutku jedini bio sposoban uhvatiti se u koštac 

sa slikanjem trodimenzionalih likova, humaniziranog izgleda u onodobnom 

Dubrovniku. U svojem posljednjem desetljeću života, Dobričević je 

od 1470. do 1474. surađivao s Stjepanom Zornelićem, a s Božidarom Vlatkovićem 

nastavio je suradnju od 1477. do svoje smrti 1478. Očito je kako 

je naš najznačajniji slikar quattrocenta imao pred sobom zadaću kopiranja 

stare i propale pale s Gospinim likom ili kopiranje određenog ikonografskog 

predloška iz Dubrovnika. 

Mi smo danas ostali zakinuti za nestanak više stotina poliptiha i slika 

koje spominju povijesni izvori, tako da nam je teško reći o ciljanom 

predlošku za crkvu sa starog državnog teritorija. Upravo prikazi Gospa 

u starom Dubrovniku, postaju suvremenim istraživanjem iznimno važne 

karike u poznavanju slikarskog opusa više umjetnika. No, mi moramo 

biti i svjesni činjenice da štafejalno slikarstvo XIII. i XIV. st. ima sve 

15. VOJISLAV ĐURIĆ, Dubrovačka slikarska škola, Beograd 1963, 79. 

16. V. B. LUPIS, Kotorske likovne teme – u slavu grada Kotora, Dubrovnik 3, Dubrovnik 

2001, 81-86; ISTI, Kotorske likovne teme – u slavu grada Kotora, Croatica Christiana 

Periodica 46, Zagreb 2000, 192-194; IVANA PRIJATELJ PAVIČIĆ, Spoznaje 

o kotorsko-dubrovačkom slikaru Lovri Dobričeviću prema recentnim istraživanjima, 

predavanje održano na međunarodnom znanstvenom skupu Hrvatsko-crnogorski dodiri: 

identitet povijesne i kulturne baštine Crnogorskog primorja, Kotor, 4.-6. X. 2007.; 

ISTA, Prilog poznavanju Navještenja Ludlow, Sic ars deprenditur arte – Zbornik u čast 

Vladimira Markovića, Zagreb 2009, 439-454; SANJA CVETNIĆ, Arkanđeo Mihovil s 

poliptiha Krštenja Kristova, Bogorodice s Djetetom i svecima (1448.) Lovre Marinova 

Dobričevića, Sic ars deprenditur arte – Zbornik u čast Vladimira Markovića, Zagreb 

2009, 121-130; I. PRIJATELJ PAVIČIĆ, Priča o tome kako se jedan poliptih Lovre Dobričevića 

našao u zbirci dvorca Catajo zajedno s antičkim antikvitetima iz Dalmacije, Histria 

Antiqua 18/2, Pula 2009, 481-488.


odlike kultne slike, jer tek XV. st. raskida s tom tradicijom, kada postaje 

važno tko je autor. Poput kršćanskog Istoka, i na Zapadu su slike u crkvenom 

životu igrale značajnu ulogu. Ikone posadašnjuju otajstvo kršćanske 

vjere, te posjeduju „sakramentalnu dimenziju“. Ikona postaje neovisna 

o umjetniku i promatraču, te unosi u umjetničko djelo transcedentnost 

objave. Umjetnik se gubi, a ostaje umjetničko djelo, koje postaje izvorom 

prisutnosti, gdje gledatelj ne može ostati samo pukim promatračem, već 

klanjateljom i moliteljom. Umjetnost je posve ljudski fenomen. Nadnaravno 

kao takvo ne ulazi u umjetnost. Kršćanski umjetnik pruža svojim 

djelom samo simbole misterija Božje objave. 17 Za kršćanske apologete 

Slike/Ikone su bile nabijene znakovima i porukama, pokazivale su sveto 

u svojim arhetipovima, a ne zadiru u iskustvo vjere. 18 Ikone – likovne 

predodžbe stapaju religiozni motiv i umjetničku preradbu materije po 

tomističkom pristupu razmišljanja. Osobita vrijednost ikone je što posadašnjuje 

otajstvo kršćanske vjere, te posjeduje i sakramentalnu dimenziju, 

a pritom prije svega mislimo na štafejalne likovne prikaze. 19 

Danas, najpoštovanija kultna slika Gospe s Isusom u Dubrovačkoj biskupiji 

je Gospa od Porata iz dubrovačke prvostolnice. Njezina povijest, 

kao i nastanak je vrlo zamršen. Restauratorski zahvat na ikoni Gospe od 

Porata, za koju se smatralo da potječe iz XV. st., otkrio je stariji sloj Gospe 

s Isusom u naručju, naslikan u gotičkoj maniri. Današnji vidljiv lik Gospe 

od Porata blizak je naoko ikonografski liku Gospe od Vrbice. Lik Gospe 

od Porata i danas nestala slika Gospe od Kaštela (benediktinske Crkve sv. 

Marije od Kaštela), gdje Gospa drži krušku u ruci, a Isus sferu, zabilježio 

je njemački isusovac W. Gumppenberg u četvrtom djelu Atlas Marianus 

(Marijanski atlas ili O čudotvornim Bogorodičinim slikama u kršćanskom 

svijetu), koji je svoje djelo tiskao u Ingolstadtu. Isti autor je donio prikaz i 

opis čudotvornog lika Bl. Djevice Marije iz Župe dubrovačke. 20 

Kultni lik Gospe od Vrbice tako nam je pružio novu kariku u poznavanju 

opusa Lovra Marinova Dobričevića s posve plastičnim i životnim likovima. 

Nadamo se da će buduća restauracija ukloniti baroknu intervenciju i u izvornom 

izgledu predočiti uistinu kvalitetno sačuvane likove Gospe s Isusom i 

17. RAJMUND KUPAREO, Umjetnost, naročita ljudska vrijednost, Izabrana djela, 

Zagreb 2005, 494. 

18. MIRCEA ELIADE, Slike i simboli, Zagreb 2006, 196. 

19. IVAN ŠAŠKO, Liturgijski simbolički govor, Zagreb 2005, 433; IVAN PAVO II., 

Pismo pape Ivana Pavla II. umjetnicima, Zagreb 1999, 1-33. 

20. PAVAO KNEZOVIĆ, Dubrovačka Gospina svetišta 17. stoljeća prema Atlas Marianus, 

W. Gumppenbergera, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU XLIII, Dubrovnik 

2005, 75-92. 

871

872 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

dva proroka, koji kao da su slikani po crtežima, a bliski likovima proroka 

s Poliptiha Pesaro iz Vatikanskih muzeja (1464.). 21 Slika Gospe od Vrbice 

potvrđuje tvrdnju Grge Gamulina da se Dobričevićev morfološki stupanj 

vremenski poklapa s odgovarajućim stupnjem mletačkog quatrocenta. 

U Vrbici se uz ljetnikovac tada Jelene Antunove Lazzari i udovice Nikole 

Mili Boškovića i sestre dubrovačkog nadbiskupa Grgura Lazzarija 22 

nalazila kapela sv. Josipa, koju je dala sagraditi Jelena/Jele Mili Bošković 

1771., a na oltarnoj pali nalazili su se, uz sv. Josipa, sv. Vinko Fererski i sv. 

Jelena. Iznad natpisa u luneti smjestio se reljef sv. Vinka Fererskog, prenesen 

iz porušene crkve sv. Vinka Fererskog na otoku Koločepu, 23 koju je 

bio dao sagraditi glasoviti dubrovački trgovac Vice Stjepanov Skočibuha 

(1534.-1588.) i donator oltarne pale Silazak Duha Svetoga Santi di Tita 

u dubrovačkoj dominikanskoj crkvi. 24 Tada je kapela na Koločepu bila u 

vlasništvu Iva Fačende, zete Jele Mili Bošković, koja je obnovila ljetnikovac, 

dala posaditi veliki vinograd i urediti perivoj. Danas se ta kapela, 

uz ljetnikovac, nalazi u vlasništvu Dubrovačke biskupije i pod titularom 

sv. Terezije od početka XX. st. Izvor donosi i podatak kako je prvu misu 

u crkvi održao 2. svibnja 1773. dubrovački nadbiskup Nikola Puljizević 

(Pugliesi) – Zatonjanin (1767.-1777.). Svečanost je održana u nazočnosti 

brojne rodbine i mlade vlastele. Imanje s kapelom bilo je ostavljeno Niki, 

supruzi Iva Markolice Fačende, koji je bio tajnik Dubrovačke Republike. 

Valja spomenuti kako je njegova unuka Nike bila vlasnica slike Piettà 

Collona, nastale u Michelangelovoj radionici. 25 Ispred ulaza u kuću Jele 

Mili Bošković nalazio se kameno grlo zdenca s grbom obtelji Maxi, a isti 

grb je pisac vidio na arhitravu crkve sv. Ivana Krstitelja u Prtuši na otoku 

21. PETER HUMFREY, La pittura a Venezia nel Rinascimento, Milano 1996, 60. 

22. V. B. LUPIS, Žene u oporukama dubrovačkih trgovaca iz Sofi je, Zbornik međunarodog 

znanstvenog hrvatsko-bugarskog skupa Istaknute hrvatske i bugarske intelektualke 

u znanosti u umjetnosti (u tisku); MARIJAN SIVRIĆ, Oporuke redovnika dubrovačkih 

benediktinskih samostana, Benediktinci na području Dubrovačke nadbiskupije, Dubrovnik 

2010, 234-242. 

23. VICKO LISIČAR, Koločep nekoć i sada, Dubrovnik 1932, 80: “Već s gata pokazuje 

mi gospar Alfred Svilokos prama sjevero-zapadu rt Ratac, gdje se sada nalazi lijep 

zaselak, a okolo njega je novi park gospara Paska Baburice.“ Ondje je, kako hoće stalna 

tradicija, bila kapelica sv. Vinčenca Fererskog, ali od nje više nema ni kamena, već je 

mjesto do danas zvano: „na Vičencovu“ ili „ispod sv. Vičenca“. 

24. JOZO LUETIĆ, Pomorci i jedrenjaci Republike Dubrovačke, Zagreb 1984, 97-98; 

KRUNO PRIJATELJ, O autoru Skočibuhine pale u dubrovačkih dominikanaca, Peristil 

6/7, Zagreb 1963/64; VLADIMIR MARKOVIĆ, „Slikarstvo“, Katalog izložbe Zlatno 

doba Dubrovnika, Zagreb 1987, 362. 

25. V. B. LUPIS, Oltarna pala iz dominikanskog samostana vlasteoskog roda Pucić i 

Pietà Collona, Dubrovnik 1, Dubrovnik 2008, 233-243.


Šipanu, i predpostavio kako je imanje bilo prije u rukama te stare dubrovačke, 

tada izumrle obitelji. 

U susjednom selu Lozici, gdje su tada bile vidljive ruševine kuća, bila 

je nastanjena kuća Marina Baenija, a pod upravom je župnika u Zatonu. 

Glavna crkva u mjestu je crkva Navještenja ili zvana u dubrovačkom kraju 

Gospa Nuncijata ili Luncijata, koja je imala tada jedan oltar s oštećenom 

menzom i tada palom gredom, na kojoj se po starom običaju nalazilo raspelo 

i viseće svjetiljke, a takva greda je još tada postojala u crkvi Gospe od 

Vrbice. Iznad portala nalazio se Kristov monogram (IHS), a bočno je tekao 

natpis pisan kapitalom: AVE MARIA GRATIA PLENA. Oltarnu palu Gospe 

Nuncijate Marin Baeni je prenio u župnu crkvu sv. Stjepana u Zatonu, 

kao i onu iz crkve sv. Spasa. U župnoj crkvi u Zatonu danas se, na primjer, 

nalazi sačuvan oltar sv. Stjepana iz franjevačkog samostana sv. Sabina na 

Daksi, iz kojeg potječe i kip sv. Antuna Padovanskog. 26 

Navještenje je iznimno rašireni titular zavjetnog karaktera dubrovačkog 

kraja, jer je radosna vijest – ozdravljenje koje je čovjek tog vremena 

iščekivao uistinu bila nada, tako da je tijekom XV. i XVI. st. rastao broj 

kapela i crkava Gospe N/Luncijate diljem dubrovačkog kraja, kao specifi čni 

fenomen u kršćanskoj jadranskoj ekumeni. Taj kult je očito vrlo starog 

podrijetla i povezuje se s još bizantskim ikonografskim prikazom Navještenja 

s likom Gospe tipa “Muro di difesa”, ruku podignutih dlanova, kao da 

svojim pokretom brani od zla. Tako su dvije kapele istog titulara štitile ulaz 

s Ploča u Grad, a na zapadnom prilazu nalazimo ih udvoje na Lozici i na 

brdu N/Luncijata/Navještenje iznad Gruža. Tako je titular Navještenja kao 

zavjet protiv kužnih i inih bolesti bio raširen pred ulazom u naselja ili iznad 

naselja, kako bi ih svojim “zidom obrane” štitio od bolesti. 27 

U Lozici se nalazila crkva sv. Roka, također u lošem stanju, nedaleko 

imanja koje je u XVI. st. bilo u vlasnosti Miha Nikolina Pucića, potom 

Marina Petrova Radalja, zatim Marka Nikolina Novakovića i naposljetku 

braće Bettera (Ivana Dominika, Bara i Antuna), čiji otac Petar se doselio iz 

Bergama u Dubrovnik. Njihova sestra Paula bila je majka glasovitog Ruđera 

Boškovića. Kuća je stradala u velikoj trešnji 1667. 28 

Treća crkva u Lozici, koju spominje povijesni izvor, je bila već spomenuta 

u prvom izvoru – crkva sv. Spasa. Kraj te crkve nalazila se kuća 

u vlasništvu Marina Baenija i još jedna u vlasništvu dubrovačkih isuso- 

26. JOSIP SOPTA, Daksa povijest franjevačkog samostana, Dubrovnik 1998, 49, 79. 

27. V. B. LUPIS, O srebrnoj pali i srebrnom reljefu sv. Vlaha, Peristil 51, Zagreb 

2008, 127. 

28. MILJENKO FORETIĆ, Bettera Baro (Beterić), Hrvatski biografski leksikon 1, 

Zagreb 1983, 728. 

873

874 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

Početna stranica matrikule sv. Spasa 

iz Mokošice (foto V. B. Lupis) 

vaca. Marin Baenij stekao je 

imanje služeći Republiku kao 

veleposlanik u Španjolskoj. 

Zanimljiva je činjenica kako 

se svega nekoliko kilometara 

udaljena nalazi druga crkva 

sv. Spasa u Mokošici, koja ima 

i danas sačuvanu matrikulu 

Bratovštine sv. Spasa iz 1477. 

(prilog. 3.), a Bratovština sv. 

Spasa i danas postoji. Crkva je 

novijeg nastanka, a bila je posve 

obnovljena poslije rušenja 

u anglo-američkom bomardiranju 

u II. svjetskom ratu. Postavlja 

se pitanje o mogućnosti 

prebacivanja kulta iz crkve sv. 

Spasa iznad Rijeke dubrovačke 

u crkvu u Mokošici, ali odustali 

smo od te teze, pošto je sv. 

Spas iznad Lozice imao svoju 

matrikulu, a iz nepoznatih razloga je ta crkva iz ruku Bratovštine sv. Spasa 

utemeljene 1432. prešla u privatne ruke tijekom sljedećih stoljeća. Primamljiva 

teza o prebacivanju titulara iz crkve izložene gusarskim prepadima na 

lokalitet u Rijeci dubrovačkoj zbog postojanja dvaju matrikula mora biti 

ipak odbačena. U župnom uredu u Mokošici čuva se i danas matrikula Bratovštine 

sv. Spasa koju je 1899. objavio Kosta Vojnović. 29 Radi se kodeksu 

uvezanu u drvene korice obložene kožom, a sadrži dvanaest pergamentnih 

stranica pisanih gotičkom majuskulom. Na prvoj stranici matrikule je bogati 

fi tomorfni inicijal U, a u kombinaciji crvene i žute boje pisar je na sljedećim 

stranicama ukrasio kvalitetno ispisan tekst. Notar Bartolomeus de 

Sfondratis na trideset i petoj stranici upisao je i potvrdio svojim notarskim 

znakom ovjeru od 30. prosinca 1477., izdatu u Malom Vijeću matrikule 

Bratovštine sv. Spasa. Notar de Sfondratis zapisao je ovjeru na posljednjem 

listu, znajući kako će tijekom vremena biti potrebno dopisivati nove odredbe, 

dakle prvih deset stranica pisanih je lijepom majuskulnom goticom, a 

od desete do trideset i pet stranice nalaze se naknadni upisi pisani od raznih 

notara, a zadnji zapis datira iz 1882. 

29. K. VOJNOVIĆ, o. c., 100-105.


Popis bratima Bratovštine sv. Spasa u Mokošici (foto V. B. Lupis) 

Svakako, treba reći kako je obitelj Sfondratis, rodom iz Cremone, dala 

Dubrovniku veći broj kancelara i tajnika: Petra, Bartolomeja, Ivana i Jeronima. 

O značaju pravne institucije notarijata, zacjelo je u dubrovačkoj 

pravnoj praksi Dubrovnika XV. st. progovorio upravo slavni dubrovački 

bilježnik i tajnik Bartolomej de Sfondratis, magistar i „notarius imperiale 

auctoritate“, kakav mu je naslov podario car Fridrich III., odnosno notar 

čija se isprava u orginalu nalazi sačuvana u ovoj matrikuli. 

U LXX. kodeksu serije Diversa notarie u Državnom arhivu u Dubrovniku, 

o tome doslovce notar Bartolomej de Sfondratis veli: „ Budući da su 

za očuvanje onoga što se kao željeno među smrtnicima ugovori najpogodnije 

isprave osigurane vjerodostojnom ovlasti, domišljata je oštroumnost 

ljudske naravi – vodeći računa o nestalnosti smrtničkog pamćenja – kako 

ono što se učini među ugovorenim strankama ne bi podleglo slabostima 

zaborava, izumila službu notarijata, po kojoj se željeno treba utanačiti i dugovječno 

čuvati s pomoću javnog spisa. Zato neka znaju svi koji budu čitali 

ovu javnu ispravu da je plemeniti muž, gospodin Bartolomeo de Sfondratis 

iz Cremone, magistar, tajnik dubrovačke Vlade, cijenjeni podanik svetog 

(rimskog) carstva, na kojeg je po punini carske vlasti prenesena ovlast postavljanja 

notara i redovitih sudaca, kako se očito razabire iz povlastice 

koju je njemu za to dalo carsko vrhnovištvo otvorenim pismom presvijetlo- 

875

876 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

Notarska isprava Bartolomeja Sfondratisa 

iz Matrikule sv. Spasa u Mokošici 

(foto V. B. Lupis) 

ga i preuzvišenoga gospodina 

Fridricha III., vazda uzvišenog 

rimskog cara, osnaženim velikim 

visećim pečatom gore 

spomenutoga gospodina Cara, 

datirano u gradu Gretzu.“ 30 

Očita je činjenica kako je 

tekst matrikule sastavio bilježnik 

manje vičan latinskom jeziku, 

ali vrstan kaligraf, a učeni 

državni tajnik carske ovlasti 

je ovjerio odlukom dubrovačkih 

vlasti ovu matrikulu. Tako 

je danas posebna vrijednost 

matrikule što čuva orginalnu 

ispravu napisanu rukom važnoga 

dubrovačkog pravnika 

XV. stoljeća. 

U matrikuli postoji više 

zanimljivih odluka, a među prvima 

je o bolesnim bratimima 

koja glasi: „Svi pojedinačni 

gore navedeni bratimi poseb- 

no i dragovoljno su se obvezali među sobom upravo ovom odredbom koja 

nalaže: Ako neki bratim ove Bratovštine oboli izvan Dubrovnika, u bilo 

kojemu mjestu se nalazio, to jest od Stonskog Rata niže do granice i od 

Molunta sve do Stonskog Rata, te starješina-gestald Bratovštine koji budi 

u to vrijeme neka naredi jednome ili više njih da pođu po tog bolesnika i 

dovedu ga u Dubrovnik ili drugdje gdje im se reče, pa ako ne posluša tog 

starješinu, neka bez opraštanja plate šest groša, to jest svaki za sebe. Isto 

tako, ako neki bratim zalegne bolestan, a starješina naredi nekom bratimu 

da ga pođe dovesti, a ovaj ne htjede, neka plati za svaki put jedan groš.“ O 

bolesnim bratima postoji i odluka: „Isto tako, ako bi netko od bratima ili 

sestara zaslabio, a ne bi imao nekog od rodbine koji ga pomaže i čuva, i 

kad netko od (bratima) pozvanih ne bi htio poći, a taj bolesnik te noći umre, 

onaj koji nije poslušao neka plati tri groša, a ako bi bolesnik umro, neka 

plati dvanaest groša“. Zanimljiva je i odredba za blagdan sv. Vida. „Tako- 

30. M. SIVRIĆ, Katalog izložbe Dubrovački i korčulanski notarijat tijekom stoljeća, 

Dubrovnik 2002, 4-5.


đer hoćemo i naređujemo da svaka motika plati godišnje na blagdan sv. 

Vida mučenika za dobro i korist Bratovštine jedan groš.“ Na kraju jedanaeste 

stranice matrikule stoji: “ Ovi niže upisani su u bratstvu poslije nastanka 

ove knjige: Pripko Dživanović, Dživko Petičević, Dragoje Marojević, 

Tomko Stipković, Tomko Milovčić, Radoje Milovčić, Đurađ Božidarević, 

Mihoč Mirković, Radovan Radmilović (precrtan i sa strane stavljen križ), 

Dabiživ Cvitković, Mihoč Radosaljić glazbenik (fi faro), 31 Ivko Stojković. 

Također su ušli u bratovštinu Tomaš Matković i Vlahuša Petrojević“. Možda 

se među novim članovima Bratovštine s kraja XV. i početka XVI. st. 

radi o krojaču Đurđu Božidareviću, bratu slikara Nikole Božidarevića, ali 

pošto nema uz ime upisanog i zanimanja, ne možemo tvrditi kako se upravo 

radi o istoj osobi. 32 Možda se radi o rodonačelniku ugledne dubrovačke 

pučke obitelji Bozdari/ Boždarević, koja potječe iz sela Čajkovića u Rijeci 

dubrovačkoj, iz koje potječe ugledni pripadnik kapucinskog reda Miho Anđeo 

Boždarević. 33 

Isto je tako glazbenik Mihoč Radosaljić možda pripadnik roda Radosalić, 

koji se doselio iz Huma. 34 Svakako, matrikula Bratovštine sv. Spasa je 

iznimno dragocjen povijesni izvor, za poznavanje srednjovjekovnog prava, 

stanovništa i kao svojevrsna kronika mjesta. Iz imena sadržanih u matrikuli 

doznajemo još jak sloj ikavice, jer su među bratimima zabilježena imena 

i prezimena u ikavskom obliku: Cvitko Lukšić, Ratko Cvitković, Stipko 

Lukšić, Cvitko Ivanović, Tomko Stipković i Dabiživ Cvitković. 

U župnom uredu, uz tu matrikulu, čuva se i srebrna gotička kadionica 

(v. 40 cm x 26. cm), iz XV. st. 35 Kadionica ima šesterostranu bazu, koja je 

raščlanjena sa šest nizova rakovica koje vode k donjem dijelu posude, uz 

čiji rub je „na proboj“ izveden fi tmorfi ni motiv. Rubovi kadionice ukrašeni 

su zoomorfnim curcima/gargoyle, a iznad se nalazi šestostrani poklopac 

izveden u obliku kaštilca/tempietta, bogate gotičke arhitekture, razvedene 

kontraforima i zabatima/gabletima, a unutar pojedinačnog polja se nala- 

31. Taj se glazbenik ne spominje među glazbenicima s popisa dubrovačkih svirača 

od 1300. do 1800. (vidi: MIHO DEMOVIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske glazbene 

prošlosti s bibliografi jom, Zagreb 2007, 382-385.) 

32. V. Đurić, o. c., 295. 

33. DAD, Famiglie Cittadine riconosciute dall’ex Repubblica di Ragusa e loro derivazione, 

e parentele, 106. 

34. M. SIVRIĆ, Stariji hercegovački rodovi od polovice 15. do sredine 17. stoljeća 

(prema dubrovačkim izvorima), Hercegovina 4/5 (12/13), Mostar 1998./99., 125. 

35. Zahvaljujem župniku Mokošice don Stipi Kordiću što je autoru rada omogućio 

istraživanje matrikule Bratovštine sv. Spasa i srebrne kadionice. Mokoški župnik je upozorio 

kako je srebrna kadionica u nedavnoj povijesti bila nestručno očišćena, usljed čega 

su nastala nova oštećenja. 

877

878 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

Srebrna kadionica iz crkve sv. Spasa u Mokošici 

(foto V. B. Lupis) 

zi bogato razvedena monofora 

u maniri sjevernjačke 

gotike razvojnog 

stupnja XV. st. Gornji dio 

poklopca kadionice u formi 

strijelnika, iznimno je 

bogato razveden i ukrašen 

curcima i rakovicama koji 

vode k složenom fi tomorfnom 

akroteriju. Srebrna 

kadionica iz župnog ureda 

u Mokošici najkvalitetnija 

je srebrna kadionica uopće 

sačuvana na području 

Dubrovačke biskupije i 

srednovjekovnog Kraljevstva 

Bosne, kao i na 

području srednovjekovne 

Hrvatske. 36 

Vrlo bliski primjeri, po 

načinu oblikovanja monofora, 

morfologije kaštilca, 

načina oblikovanja akroterija 

i oblika fi jala i rakovica, 

su moćnik sv. Marte 

– djelo Giovannia Leona 

iz Kölna iz 1472. i dva 

svijećnjaka – zaklada dužda 

Cristofora Mora (1462.- 

1471.), koji potječu poput 

moćnika sv. Izidora iz mletačke 

crkve sv. Marka, te 

pokaznice iz Kopra, i veliko srebrno raspelo iz mletačke Akademije, nastali 

u radionici Moro – Leuchter 1460./70. 37 Kadionica odaje utjecaj donjonjemačkih 

zemalja na mletačko zlatarstvo druge polovice XV. st., a taj utjecaj 

36. Donekle je usporediva kadionica iz Olova u Bosni (XV. st.), (vidi: Katalog izložbe, 

Franjevci Bosne i Hercegovine na raskršću kultura i civilizacija, Zagreb 1988, 224.) 

37. ERICH STEINGRÄBER, Studien zur venezianschen Goldschmiedenkunst des 

15. Jahrhunderts, Mitteilungen des Kunsthistorichen Institutes in Florenz III, Florenz 

1962, 147-191.


kasne gotike, nazivao se u Mlecima „gusto tedesco“. U posljednje vrijeme, 

Gabriella Delfi ni Filippi, talijanska povjesničarka umjetnosti, objavila 

je moćnik/pokaznicu sv. Liberana iz prvostolnice u Castelfrancu, koji 

je nažalost pretpio mnoge kasnije popravke, ali je očigledno nastao u istoj 

radionici gdje i mokošička kadionica. 38 Talijanska povjesničarka umjetnosti 

pripisala je umjetninu mletačkom zlataru iz druge polovice XV. st., 

koji je blizak skupini moćnika iz bazilike sv. Antuna u Padovi (moćnici 

sv. Jude Tadeja i sv. Carissime), a isto tako je na osnovu morfologije gotičkih 

monofora i kaštilca povezala taj moćnik s dva ranije spomenuta 

svijećnjaka dužda Cristofora Mora (1462.-1471.), iz riznice sv. Marka u 

Mlecima. 39 Nažalost, talijanska povjesničarka umjetnosti nije konzultirala 

rad Ericha Steingräbera, 40 koji je lucidno već znatno ranije prepoznao 

jasno sjevernjački utjecaj na mletačko zlatarstvo, a tragom njemačkog 

povjesničara umjetnosti možemo sa sigurnošću razabrati posebnost te 

skupine umjetnina. Zasada, mokošička kadionica je najistočnija umjetnina 

nastala iz te radionice i likovnog kruga. Likovne paralele moćnika/ 

pokaznice iz Castelfranca su očite s kadionicom iz Mokošice, i to ponajviše 

u obliku nodusa oblikovanog u formi kaštilca. Mogli bi se nabrojiti 

još poneki primjeri iz Italije. 

U hrvatskim riznicama jedino pastoral zagrebačkog biskupa Luke 

Baratina (1500.-1510.), s početka XVI. st., nastao u mletačkim radionicama 

u duhu kasne gotike, možemo povezati s kadionicom iz Mokošice. 

Kaštilac pastorala biskupa Luke Baratina, 41 kao da je nastao u istoj radionici, 

a što zaključujemo na osnovu morfologije arhitekture kaštilca, 

oblika monofora i cjelokupnog ansambla koji nije ispunjen fi guralnim 

ukrasima. Raniji pastoral biskupa Osvalda Thuza (1466.-1499.), 42 s kraja 

XV. st. iz iste riznice zagrebačke prvostolnice nastao je od nepoznatog 

majstora i morfološki se ne može vezati uz taj krug. Nažalost, razdoblje 

druge polovice XV. st. je vrijeme turskih provala, pustošenja, kada su 

brojne riznice uništene. 

38. H.R. HAHNLOSER, Opere Occidentali dei secoli XII – XIV, Tesoro di San 

Marco. Il Tesoro e il Museo II, Firenze 1971, 181-182; GABRIELLA DELFINI FILIP- 

PI, 32. Reliquiario-ostensorio di san Liberale, Orefi ceria sacra in Veneto, Cittadella 

2004, 113-114. 

39. G. DELFINI FILIPPI, l. c. 

40. E. STEINGRÄBER, l. c. 

41. IVO LENTIĆ, Predmeti od metala u riznici zagrebačke katedrale, Riznica zagrebačke 

katedrale, Zagreb 1983, 178; LELJA DOBRONIĆ, Renesansa u Zagrebu, Zagreb 

1994, 66-67. 

42. I. LENTIĆ, o. c., 177; L. DOBRONIĆ, o. c., 44-45. 

879

880 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

PRILOZI 

PRILOG. 1. 

DAD, XIV. Chiesa et monasteria, 49a 

DALLA MATRICE DI LOSIZA D.A PAROCHIA DI MALFI 

Universis in Christo Fidelibus has literas inspecturis Frater Anthonius de Ordine 

Minorum miseratione divina Archiepiscopus ragusinus salutem in Domino 

sempiternam 

Noverit Uniniversitas vestra quod in nostra presencia constituti Dimitius Capelanus 

Fratie editte ad honorem Gloriossimi Asensione de Losiza et Fratres Fratie 

hujusmodi vid.a Boschio Petcovich, Gurcho Petcovich, Parcho Silanichic, Ivan 

Hranevvich, Ruscho Miladinovich, Bogdan Radocich, Radosav Tomcovich, Parcho 

Guichiovich, Parcho Maroevich, Pribio Lajaviza, Pribigna Lajaviza, Bastoja 

Radelevich, Boschio Pribilovich, Radosav Dichavich, Ratcho Radmilovich, Jacsa 

Radosalich, Ilia Ivanovich, Ratcho Radunovich, Vlachusa Milosalich, Stjepcho 

Hrancovich, Radosav Lajavizza intendentes ad invicem in dno. Consolari nobis 

humiliter supplicaverunt, ut precibus anuentes ut de omnipotentis Dei misericordia, 

et Beatorum Petri et Pauli Apostolorum ejus et omnio par fi eri debeat inter 

ipsos hac etiam beatissimi sanctissimi Ascensionis de Losiza auctoritate conferint 

caritatis quadraginta dies de injuncta sibi penitentia in Domino relaxamus. In cujus 

rei testimonium presentibus literis nostrum sigillum duximus apponendium. 

Data anno Dni 1432. Indicatione 10. 16. die ineunte Madio. 

Insuper omnes et singuli suprascripti fratres ut retro in Matrice Fratrie S. Michaelis 

de Arboribus in Gravosio pag. 

In eadem matricula 

Nos Marinus de Buchja Canonicus et Archidjaconus Ragus. Nec non Rmi. In 

C. P. Et Dni. Juliani dignissimi Archiepiscopi Ragusini in spiritualibus et temporialibus 

Vicarius generalis, cogniter et decisor cansae vertentis inter discutos viros 

castaldos fraternitatis Ecclesiae S. Salvatoris de Losiza ... ex una agente ..m, et 

Castaldos fraternitatum S. Stephani, S. Mariae, et S. Nicolai in Lafo Ragusinae 

Diocesis, ex altere defendentes et une visa petitione. 

Declarat Presbyterum Parochialem Malfi teneri die Ascensionis Domini N. 

celebrare Missam in Ecclesia S. Salvatoris sive Ascensionis de Losiza modo quo 

celebravit in die solemnitatis seu dedicationis dictarum fraternitatum. 

Est ita dicimus Die 16. Junii 1610. 

In Varbiza luogo della Parrochia di Malfi fu eretta la confraternita nella Chiesa 

di S. Maria a 11. aprile 1447. come dalla matricola, nella quale quasi tutti i capitali 

vessono intorno all’assistere li fratelli poveri infermi, e sepelirli morti. V’è 

il seguente Capitolo singolare: Item volemo che quando femo lo Capitulo che in 

quel Capitulo nigun delli fratelli possa apresso se portar alguna arma de ferro o de 

legno sotto penna de grossi sei per volta.


In un libro di conti della stessa fratiglia si notavano le spese dal 1499. per la 

messa è segnato gross 4 dal 1500 per più anni in appresso. 

L’anno 1433 a 25 aprile era Capellano nella Chiesa di S. Maria di Malfi Demetrio 

Vessevich, ed aveva entrate dai terreni lasciati da Nico de Sorgo detto Rosso 

in Malfi esistendi ad villam e locati dai Tesorieri v. Diver. Not. D. an. 1433. 

Nos Franciscus Perottus Dei et Apostolicae ser. gra. Archiep. Ragus. Ne spiritualia 

et tam praeclara indulgentiarum munera a B. B. N. Papa Inocentio X. 

confratrubis, et consororibus tam vivis quam defunctis Confraternitatis B. Mariae 

V. in Eccle. S. Mariae loci de Bulat in valle Malfetana nostrae Rag. Dioc. Insituate 

seu instituendae concessarum ab non escistentiam prae fatae Confraternitatis 

sint sine fructu gratiaque tam isignis frustrato ria reddatues cum nostrae pastoralis 

solicitudinis ratio expostulet ut opera tam salutoria animarum que nostrae curae 

creditarum salutem omnia studio promaveamus tenore praesentium auctoritate 

nostra ordinaria instituimus et exigimus in praefata Eccla. S. Mariae de Bolet d. 

Confraternitatem sub. Invocat.ne B. M. Vrginis, ita ut omnes utriusq sexus Christi 

fi deles qui in praesenti libro ad hoc designato manu Parochi adsripti fuerint omnes 

et singulas indulgentias, quas idem B. P. N. Papa Inn. X. in suis Brevibus inferius 

registrandis paterna charitate largibus est, et inposterum concedendas hujusmodi 

confratribus et consoproribus tam vivis quam defunctis in Domino consequantur 

ad majus praedictorum omnium et singulorum robur et fi rmitatem, et ad perpetuam 

rei memoriam has praesentes nostres propria manu subscripsimus et nostro 

solito sigillo muniri jussimus, Dat Ragus. Die 21 augusti 1654. 

F. Perottus Archiepiscopus Ragusinus 

L+sig. Venantius Aspri Cancel. 

PRILOG 2. 

DAD, XIV. Chiesa et monasteria, 49b, (N.o. 166. Vol. II. pag. 341.) 

ALCUNE MEMORIE DELLE CHIESE DEL LUOGO DELLO VARBIZZA 

S.1. Tra il bel seno di Malfi o Malfo, ed Ombla il primo luogo verso levante 

sul mare è Varbizza, che prender il nome dall’albero verba, cioe salci’o – di cui 

avventura si vedevano anticamente molte piante. Ē tutto montuoso con precipitose 

rupi sul mare, ha però una piccola spiaggia per la quale si scarica nel mare 

un torrente che scende dagl’imminenti montagne quando vengono piogge dirotte. 

Vi sono alcune poche case disperze er abitate; anticamente però ven’erano assai 

più come l’indicano le rovine in più posti tuttor esistenti. Vi era anzi ancora una 

nobil villa appunto sopra la spiaggia sud.a dalle rovine della quale il g.m Sign.r 

Francesco Bobali (ultimo di tal casato) molti materiali estrase per edifi care la sua 

comoda casa a Malfi vicino alla Chiesa Parrochiale a tramontana. 

S.2. La Chiesa principale del Lugo stà su la cima dell’erto colle che è tra la 

detta Spiaggia, e Malfi , e si chiama S. Maria di Varbizza, et è da greco inombrata 

da alcune belle querce. Dalla struttura si vede che è molto antica, avendo la 

881

882 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

piccola tribuna a levante, è daor di essa alle sticante due mensette all’uso greco. 

Sull’altare vi è una Madonna col S. Bambino dipinta in tavola sul fondo indorato, 

et è di penello diligente. Si chiude, et in una banda della porta v’è dipinto S. Gio. 

Batta., nell’altra S. Pietro Apostolo. Si dice essere venuta a galla per mare; ma il 

vero sarà che per barca venne dall’Italia, se pur non fù fatta a Ragusa, dove nel secolo 

XII. si lavorano simili pitture. Certamente i molti voti di argento, o in pittura 

testifi cano, che questa Madonna era molto venerata particolarmente dai marinari, 

dei quali molti uscivano da questo luogo, come ancora Capitani di navi. Aveva 

questa Chiesa d’avanti a ponente il portico, e poi il Cimitero. 

S. 3. L’altra Chiesa è recentissima sul pendio del monte e vicino ad essa spiaggia 

da levante. Fù edifi cata dalla Sig.ra Jella f. Di Antonio Lazzari e vedova 

di Niccolò Milli Boscovich nell’estremità settentrionale del suo giardino l’anno 

17771. per sua comodità, facendo essa ivi quasi continua dimora. Ha due porte 

una a ponente nella faccciata, e l’altra a tramontana per di fuori. Fu intitolata a S. 

Giuseppe, il quadro prò rappresenta la V.SS. che onsegna Vicenzo Ferrerio, e S. 

Elena Imperatrice. V’è disegno far incidere nel sopra liminare della porta principale 

la sequente iscrizione 

D.O.M. 

In honorem S. Josephi Deipare Sponsi 

Helena Antonii Lazarii Filia 

Nicolao Millio Boscovichio Vidua 

Ad pium sue solitudini 

Solatium adem hanc 

S.S. F. C. instruixit 

Ejusqu. Conservationi annuo reditu statuto providit 

A. MDCCLXXI 

S.4. Sopra il sud.o sopraliminare v’è in una mezza lunetta scolpito rozzamente 

S. Vicezo Ferrerio. Questa piccola scoltura con tutti li travertini di tal porta furono 

trasportati dall’isola Calamotta, e tolti da una gia abbandonata Chiesola edifi cata 

gia in onore di S. Vicenzo dal Cap.o Vicenzo Stefani Scacibuha dentro un piccolo 

seno risguardante la tramontana sul suo podere, ora appartenente al Sig. Gio Facenda 

genero della sud.a Sog.a Jella. Questa pia e prudente Vedova dopo aver rifabricato 

la mettà della casa, ristorato,munito, ed ornato con mirabile providenza, 

economia e pulizia il giardino ed il pometo; e doppo avere piantato una gran vigna 

sul piano del monte, che sta a Levante estivo fece celebrare nella sud.a Chiesola 

la prima Missa da Mons.r Nicolò Pugliesi arciv.o di Rag.a il di 2. di maggio 1773. 

che cadde in Domenica. Concedeto in tal giorno il Prelato Indulgenza plenaria, e 

vi fù grande il concorso della parentela, degli Eccli.ci e di Nobili trattati tutti con 

isplendita liberalità, e convito sontuoso. Il di seguente ritornò Monsig.re a celebrare 

nella stessa Chiesa benchè con minore solennità, essendosi esentato portari 

in Ragusa a ricevere le solite in tal giorno uffi ciosita dalla Compagnia dei nobili 

giovanetti.


S. 5. Questo giardino con le terre, che molto si stendono per il monte verso 

levante appartenevano alla cittadinesca Casata Gudegli, e pervennero in possesso 

di Marco Milli Boscovich per mezzo di sua seconda consorte, che morta senza 

prole gliele lasciò in eredità; Egli poi le vendette a Niccolò suo fi glio primogenito 

gia emancipato marito della Sig.a Jella, la quale colla sua grande industria e 

travaglio ha tutto reso e fruttifero, e delizioso, per lasciarlo alla sua fi glia Nikka 

maritata con il Sig.e Gio. Di Martolo Facenda. Ha questi pensiere, quando entrerà 

in possesso di questo Giardino coltivare tutto il monte a Levante fi no al mare, e 

fi no ad una formace di calce fabbiricata du muro eminente che è confi ne delle sue 

pertinenze, e dalla quale comincia il Luogo detto Losizza. 

ALCUNE MEMORIE DELLE CHIESE DI LOSIZZA 

S.I. Losizza era un piccolo casale posto tra Verbizza a ponente e la sboccatura 

di Ombla a levante sopra il mare in faccia all’isoletta Daxa per il pendio del monte 

dietro al quale è Petrovo selo. Vi erano varie case qua e la sparse delle quali ora 

si vedono le ruine, non essendo abitata che una sola appartenente al Sig.e Marino 

Baeni; che ha ivi molti terreni. Il Luogo è sotto la cura del Parroco di Malfi , 

e nelle sottoposte acque sicuramente si fermano ancor le grandi navi per essere 

ivi riparate dai venti e dalla penisola di Gravosa, e da Daxa, ed altre isole, che si 

schierano verso ponente. 

S.2. La Chiesa principale è dedicata in onore dell’ineffetabile misterio della 

Incarnazione, e si chiama La SS. Annunziata. Fù edifi cata lungo il sentiero, che 

per il monte da Malfo conduce in Ombla, ed è al solito rivoltata colla facciata 

all’occaso. É di mediocre grandezza coperta con volta ben fatta, ed ha un sono 

altare nella tribunia, che è paralellogramma. Ora questo e rovinato affatto, mancadovi 

ancor la mensa. Nell’us.tre da d. tribunia nel muro, che quarda la porta a ma.. 

dritta si vedono due modiglioni di pietra, che servivano credo, per sostenere una 

piccola tavola ad uso deggli apparati. Ho veduto caduto il trave, che verso l’altare 

stava orizontalmente confi ccato nei muri laterali, e sosteneva in mezzo il crocifi - 

sso (secondo l’antico costume, osservato ancor nella Chiesa di S. M. di Varbizza), 

e le lampade. Che da esso pendevano. 

S.3. Nel sopraliminare della porta v’è scolpito in mezzo IHS, ed intorno con 

caratteri romani=Ave Maria, gratia plena=Nel fi anco australe (mi pare) della facciata 

sporgono a basso due lunghi modiglioni di pietra, quali ho osservato in altre 

Chiese ancora, ma fi nora no ho scoperto quale uso avessero. Avanti la Chiesa v’è 

un piccolo piano sostento da muraglie, ed in esso molte sepolture alcune delle 

quali anno rozze inscrizioni indicanti, a chi appartenevano. Mi è stato riferito, 

che il sud.o Sig.e Marino Baeni, vendendo che le bande della porta, giá dalla 

ettà consunte non potevan più custodire la Chiesa trasportasse a Malfo il quadro 

dell’Altare con tutte le suppelletili=V. in appo. Il S.5. in fi ne. 

S.4. Un terzo di miglio verso l’occaso da d. Chiesa, ma a pie del monte e vicino 

al mare vi è altra dedicata a S. Rocco. È grandicella quanto la superiore ma con 

883

884 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

maggior pulizia e spesa fabbricata per propria divozione e comodo dagli ----------- 

------ antichi padroni (V.D.6.infra) delli terreni intorno, e della villa ora totalmente 

distrutta che rotto le giace. La faeciata è rivolta a Lebieccio, ed è tutta a volta con 

Capella sfondata per l’unico altare. La mensa di questo è stata ultimamente rovesciata 

(non è incredibile) da chivoleva furtivamente trasportarla attrove. Apparteneva 

non è molto questa Chiesa colle terre vicine alla Casa dei Sig.ri Bettera; ma 

poi di tutto s’impessessarono li Sig.ri Tesorieri per qualche legato annuo, come 

penso, di cui sono gravate le tere istesse. 

S.5. S. Salvatore Sveti Spas cien chiamata la terza Chiesa di Losizza perche, 

credo, fosse dedicata alla pia rimembranza dell’Assensione del Signore. 

Sta a Levante dell Annunziata sopra l’alto del monte, che ha sottoposta la sboccatura 

di Ombla. Fin a circa tal termine si stende Losizza, e tutta l’esistensione 

del d. monte altre volte ben coltivato, che di li andando a ponente giunge ad 

una piccola convalle dove stà la casa abitata, e ricordata nel S.I. è della Casa 

dei signori Baeni. Al clarissimo Sig.r Baeni furono queste terre donate dalla 

Signoria di ragua in premio dei fedeli servigii da esso in varii impieghi prudentemente 

prestati doppo il terremoto del 1667. ed in particolare nell Ambasceria 

di Spagna. In questa maniera con questi boni alla stessa casa spettano le due 

chiese della Nunziata e del Salvatore. Non ho visitato questa, ma ho sentito, 

che è derelitta e spogliata, come l’altra. Questo spoglia .......avvenutto per opira 

del Sig.r Marino, come per ........zione ho scritto nel fi ne del S.3., ma per altre 

mani probabilmente inique e sacrileghe. 

S.6. Li Terreni, Villa, e Chiesa di S. Rocco nominato nel preced.te S.4. 

sul principio del secolo XVI. erano di Michele di Nicolà Pozza ( non sò se 

nobile, o cittadino) e dopo vennero in potere di Marino di Pietro Radagli cittadino; 

da questa Casa passa veno nelle mani di Marco di Niccolò Noakovich, 

e fi nalmente furono da Gio Domenico, Antonio, e Bartolomeo Bettera fi glioli 

di Pietro, che da Bergamo venne a Ragusa; ma essendo gravati d’alcuni anni 

perperi da pagarsi alla Tesoreria, a questa furono abbandonati probabilmente 

dopo il terremoto del 1667. avaveva rovinato la Casa et il Giardino. Ora tutto 

giace incolto. 

Aggiunta alle Memorie di Varbizza nel precedente Num... 

Nell’ingresso della Casa della Sig.a Jella Boscovich s’incontra un bel pozzale 

di pietra massiccia, o sia bocca del pozzo ben vasto, che occupa il disotto 

di essa Casa dalla parte di Ostro, ed in esso Pozzale vi è incisa l’Arme, che è 

qui in margine. La stessa ho veduto sull’architravo della Chiesa di S. Gio Batta. 

In Paertuscia di Giupanna che ora è Patronato della Casa Stay, ed anticamente 

era della Casa Maxi, e poi quella Bon, o Bondenale. Credo pertanto, che una 

di queste Case fabbricasse, o almen possedesse il riferito giardino e Casa di 

Vaerbizza.“


PRILOG. 3. 

STATUT BRATOVŠTINE SV. SPASA U MOKOŠICI U RIJECI 

(Župni ured sv. Spasa u Mokošici) 43 

Iste liber est fraternitas Sancti Spassi de Mocosciç in Ombla, et vocantur 

Matricula fraternitatis supradictae. Cujus dictae Chlesiae est patronus Blasius 

Nicolaus Chabosi 

Universis in Xristo fi delibus has litteras inspecturis salutem in Domino sempiternam. 

Noverunt omnes et singuli, qualiter reverendi Patres Dominus Franciscus 

de Gradibus, doctor et canonicus Ragusinus, et Dominus Andrea de Curianis (forte 

= Protonotarius) Apostolicus Domini Johannis de Veneriss miseratione divina 

dignissimi Archiepiscopi Ragusini Vicarii Generalis conprobaverunt ac consenserunt 

bonis viris infrascriptis, scilicet gastaldo et aliis confratribus fraternitatis 

Sancti Spassi de Mochosciça in Ombla pro Matricula, quam predicta fraternitas 

instituit et ordinavit, perpetuis temporibus duraturam. 

In Xristi Nomine, anno Doini MCCCCLXXVII mense augusti, sunt isti, videlicet: 

Ser Johan de Palmota, Matio Raicovich, Tomasc Çuppoievich, Giucho Radutovich, 

Ratcho Çvietchovich, Stipan Vlahotich, Çvitcho Luchxich. Guesti di sopra 

sono offi cieli, ego (ecco?) li frateli Maroie Simchovich, Petcho Jabisgnovich, Giurag 

Radavich, Radoie Biluch, Giucho Vocheitheich, Stipcho Luchisch, Martin 

Medoevich, Radosav Radojcovich, Marco Biluch, Giucho Tomich, Radegla Goian, 

Vlahota Givoevich, Cvitcho Ivanovich, Ratcho Vochasalich. 

Qui omnes et singuli suprascripti confratres specialiter et voluntarie se obbligaverunt 

invicem tantummodo et ordine, quod si contigerit, quod aliquis frater 

hujusmodi fraternitatis esset infi rmus extra civitatem Ragusinam, etiam si fuerit 

un quovis loco, scilicet a Puncta Stagni infra usque ad exilimitum, et a Molunto 

usque ad Punctam Stagni infra, et gastaldus qui pro tempore dictae fraternitas tunc 

fuerit, praeceperit alicui um aut pluribus dictorum fratrum, quod vadant pro ipso 

infi rmo et aducant Ragusium, vel alibi ubu dixerit; si quis obbedire noluerit eidem 

gastaldo, sine remissione solvat grossos sex, idest unusquisque pro se ipso. Item 

si quis fratrum jaceret infi rmus, et gastaldus preceperit alicui fratrum, quod vadat 

ed transportandum ipsum, et ipse noluerit, solvat pro qualibet vice grossum unum. 

Item si quis fratrum dixerit injuriam unus alteri, non vadat ad curiam comitis 

sub pena unius yppi., nisi esset injuria cum effusione sanquinis, vel magni 

excessus, sed gastaldus puniat eos secundum quodeidem videbitur expedire. 

(na margini: „die 30 decembris 1477 a Nativitate in Minori Consilio soprasriptum 

capitulum revocatum fuit, et fuit declaratum, quod quilibet de injuriis sibi illatis, sit liber 

facere querelam ubi et coram quo magistratu voluerit.) 

43. Transkribiran je tekst matrikule s notarskom ispravom na kraju, bez naknadnih 

upisa koji sežu do osamdesetih godina XIX. st. 

885

886 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

Item volumus et statuimus quod quotiescumque presbiter vel capelanus inierit 

ad ecclesiam Sancti Spassi in Mpochosciça habeat expensas necessarias, silicet.... 

Item si aliquis de confratribus aut sororibus fuerit langvidus, et non habuerit 

aliquem de suis, qui juvat et custodiat eum, et si quis de illis invitatis noluerit ire, 

et ille languidus fuerit mortuus illa nocte, - ille qui non obedevit deponat grossos 

(III) et si fuerit mortuus deponat duodecim. 

Item si quis non venerit ad capitulum quando congregantur fratres solvat grossum 

unam. 

Item si aliquis de confratribus injuriam dixerit gastaldo vel alicu ofi cialium 

solvat ypp. Unum. 

Et hoc uno et eodem millesimo. 

Item ordinamo et confi rmamo tutti quanti fratelli di questa fratigla çoè di Sancto 

Spasso di Mochosciça in Ombla, siando morto alcuno fratello ovver sorela 

della ditta nostra fartigla, quello lo qual non vignesse a chasa sua accompagnar lo 

dito morto, siando li dovese po thmar (?) debbia pagar grossi VI. 

Item quello lo qual pregasse per cului, chi deve pagar, volemo, che lo ditto 

qual pregasse, debbia pagar altrotanto. 

Item volemo et ordinamo, che da mo’in avanti sia tignudo vignir cadanno 

magor (major) de la soa chasa lo qual se troverà alla villa, alli Karitadi doj, çoe in 

festa di la Resurettion, i di Ogni Sancti sotto pena di pagar alla fraternita nostra 

per caduna Karità 6 grossi. E questa che sia fermo e rato fi na che dura nostra fraternita. 

E se anchora fosse in choroto, volemo che vegna sença alcuna scusation. 

Item ordinamo, che ditti chapituli nostri ordinati çoè avanti la Resurexion, et 

da poi Ogni sancti, che chadauna persona di la nostra fraternita debbia vignir sotto 

pena di grossi quatro a pagar, et sença alguna misericordia. Et questo sia duraturo, 

fi na che la nostra fraternita dura. 

Item volemo et ordinamo che alla festa di la Resurexion, et alla festa di Ogni 

Sancti et a natale, ognuno per chasa debbia portare uno grosso ad ognuno di questi 

terminisupraditi in le man di gastaldo, qual serà in quelo anno per la paga di prete, 

zoè nostro parochiano, et chi non portasse chada in la pena di pagar 6 grossi, che 

zinque vadano in ben di la nostra fraternita, et un in lo ben et utile di lo dito prete. 

Item volemo et ordinamo, che ogni zapa paga annuatim ala festa di S. Vito Martire 

per ben et utile dila fraternità nostra grosso uno. E chi non pagasse chada di pagar 

gr. Quattro. 

Item volemo et ordinamo nui tutti fratelli, che non si debbia far lo nostro gastaldo 

in altro luogo eceto davanti la gexia di sancto Spasso in Mochosiciça allo 

capitulo ordinato per la festa di Ogni Sancti. 

Item volemo et ordinamo tutti frateli, che alla festa di Ogni Sancti et alla festa 

della Resurexion cho lo gastaldo, et li soi offi ciali habbiano gr. 4. e ninente più. 

Item quando ditto gastaldo chon li soi offi ciali chambiarano suo offi zio, che 

con altro novo gastaldo et offi çiali uno ypp. Et gr. I di ogniuno, qual fosse intrato 

in fraternita in loro offi zio.


Item volemo, et ordinamo che lo nostro gastaldo, qual sia quelo anno debbia 

seder ala tavola ala Karita insieme con lo prete nostro, et major di fratiglia. E 

anche li giudexi di nostra fraternita, et che chon uno qual serà ordinato debiano 

servir alla tavola di nostra fraternità. 

Ad laudem Dei etc. Etc. 

Die 30 mensis decembris 1477. Indic. X. 

„In minori consilio loco et more solitis ad sonum campanae congregatio, existente 

rectore magnifi co Domino Raphaele de Gozze, captum fuit de confi rmando 

et autenticando Matriculam Fraternitatis Sancti Spassi de Mochosiza, cujus ecclesiae 

est patronus Ser Blasius Nicolai de Caboga, eo quia visa, lecta et examinata 

dicta matricula et omnibus in ea contentis, clare constant ipsam matriculam 

fondatam esse in charitate, ac tendere ad laudem Dei et salutem animarum. L. + 

S. Ego Bartolomeus de Sfondratis de Cremona juratus notarius, et cancellarius 

secretarius Comunis Ragusi mandato scripsi, et roboravi.“ 

Lovro Marinov Dobričević, Gospa od Vrbice (foto B. Gjukić) 

887

888 

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43 

RÉSUMÉ - SAŽETAK 

CONTRIBUTIONS AUX CONNAISSANCES 

DU PATRIMOINE SACRAL DE VRBICA, LOZICA ET MOKOŠICA 

Dans la région de Dubrovnik, une partie d’Astarea, sa zone médiévale urbaine, 

a été étudiée par des recherches de terrains et d’archives. La période médiévale 

de Lozica et Vrbica nous a laissé le souvenir de deux matricules, aujourd’hui 

disparues, du St. Sauveur à Lozica et de Ste. Marte à Vrbica. A Mokošica s’est 

conservée la matricule du St Sauveur et un encensoir en argent exécuté en style 

du gothique tardif „au goût allemand“ („a gusto tedesco“) dans les ateliers 

Moro–Leuchter. Cet encensoir en argent de Mokošica, une toile de culte de la 

Vièrge de Vrbica attribuée au peintre croate de Renaissance Lovro Dobričević 

dans les années soixante du XVème siècle, ont une place toute particulière au sein 

de patrimoine culturel.

Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?