Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice
Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice
Prilozi poznavanju sakralne baštine Vrbice, Lozice i Mokošice
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
PRILOZI POZNAVANJU SAKRALNE BAŠTINE VRBICE,<br />
LOZICE I MOKOŠICE<br />
VINICIJE B. LUPIS UDK: 091 (497.5 Dubrovnik) “17“<br />
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar 726.54+247> (496.5 Dubrovnik) “14“<br />
Područni centar Dubrovnik Izvorni znanstveni članak<br />
HR - Zagreb, Marulićev trg 19/I. Primljeno: 19. I. 2011.<br />
U članku se iznose nove spoznaje o terenskim i arhivskim istraživanjima<br />
zapadnog dijela Astareje, srednjovjekovnoga gradskog područja. Srednjovjekovlje<br />
<strong>Lozice</strong> i <strong>Vrbice</strong> sačuvalo je spomen na dvije danas nestale matrikule sv.<br />
Spasa u Lozici i sv. Marije u Vrbici, a u Mokošici je ostala sačuvana matrikula<br />
sv. Spasa i srebrna kadionica izrađena u stilu kasne gotike „a gusto tedesco“ u<br />
radionici Moro-Leuchter. Srebrna kadionica iz <strong>Mokošice</strong> i kultna slika Gospe<br />
od <strong>Vrbice</strong>, koja je pripisana hrvatskom ranorenesansnom slikaru Lovru Dobričeviću<br />
u šezdesete godine XV. st., zauzimaju istaknuto mjesto u nacionalnoj<br />
kulturnoj baštini.<br />
U Državnom arhivu u Dubrovniku po starom arhivističkom ustroju, u<br />
seriji XIV. Chiese e monasteri, na poziciji 49a i 49b čuvaju se dva rukopisa<br />
pisana na po jednom arku papira, a koji su očito bili djelovi veće cjeline<br />
(ulomak iz Zibaldonea sv. II. isusovca Ivana Marije Matijaševića.), 1 jer se<br />
na margini rukopisa 49b nalazi bilješka (N.o. 166. Vol. II. pag. 341.). Ta<br />
bilješka svjedoči kako je rukopis pisan krajem XVIII. stoljeća, a bavi se<br />
crkvenom povijesti dubrovačke bliže okolice – Astareje. 2 Izvor je nastao na<br />
1. Rukopis se čuva u franjevačkom samostanu Male braće (vidi MIJO BRLEK, Rukopisi<br />
u knjižnici Male braće u Dubrovniku, knj. I., Zagreb 1952.), a jedan od prijepisa i<br />
u Župnom arhivu sv. Mihajla na Lapadu, na poziciji, XIX. Župa sv. Mihajla Gruž-Lapad,<br />
Izvadci iz „Zibaldone“ III knjiga, rukopis Mattei – Matijašević (Fa-60).<br />
2. Dubrovačka Astareja je prvotni kopneni teritorij srednjovjekovnog Dubrovnika.<br />
Obuhvaćala je područje današnje Župe, Šumeta, Rijeke, Zatona, Gruža i okolice grada.<br />
863
864<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
temelju poznavanja, danas nedostupnih, odnosno uništenih arhivskih izvora<br />
u rusko-crnogorskoj pohari u ljeto 1806. godine. 3 Nekako, dubrovačka<br />
Astareja ostala je izvan većeg interesa istraživača, kao i njena sakralna baština.<br />
Povjesničar Josip Lučić u svojoj knjizi Prošlost Dubrovačke Astareje,<br />
tiskane u Dubrovniku 1970., obradio je historijat i njene granice poslije<br />
višegodišnjeg bavljenja tom temom, 4 kojom se bavila i Ana Kaznačić Hrdalo.<br />
5 Ante Marinović 2005. objavio je Libro Negro del Astarea, nakon<br />
gotovo pola stoljeća proučavanja. 6 Dva manja naselja, Lozica i Vrbica sa<br />
svojim srednjovjekovnim spomenicima, bivaju gotovo uvijek preskočena<br />
ili samo sumarno spomenuta.<br />
U prvom ulomku rukopisa (prilog br. 1.), donosi se ulomak statuta Bratovštine<br />
sv. Spasa iz <strong>Lozice</strong>, nastao 1432., iz vremena nadbiskupa Antuna<br />
iz Reata u Umbriji. Tu stoji kako je ovaj akt zapisan na stražnjem djelu statuta<br />
Bratovštine S. Michaelis de Arboribus na Lapadu. Istu vijest potvrđuje<br />
i povjesničar Kosta Vojnović. 7 U statutu/matrikuli sv. Mihajla na Lapadu<br />
nalazila se potvrda izdana župniku crkvene župe Zaton, iz 1610., o služenju<br />
mise na dan sv. Spasa u Lozici. Jednobrodna crkva sv. Spasa iznad <strong>Lozice</strong>,<br />
vidljiva je i danas na hrbatu brežuljka iznad prilaznog puta mosta Franje<br />
Tuđmana. Radi se o jednobrodnoj romaničko-gotičkoj crkvi s polukružnom<br />
apsidom, bez krova, ali sa sačuvanim zidovima.<br />
3. Tako se u popisu štete od 9. rujna 1806., koju su počinili Rusi i Crnogorci, navode<br />
popljačkane crkve u Vrbici i Buletu (vidi: MATO KAPOVIĆ, Dubrovačko primorje i rusko-crnogorske<br />
akcije 1806. godine, Primorski zbornik IV, Dubrovnik 1993, 33.); VESNA<br />
ČUČIĆ, Posljednja kriza Dubrovačke Republike, Zagreb/Dubrovnik 2003, 223.<br />
4. JOSIP LUČIĆ, Dubrovačka Astareja (granice i područje do 1366), Beritićev zbornik,<br />
Dubrovnik 1960, 49-55; ISTI, Historijska topografi ja Dubrovačke Astareje (do god.<br />
1366.), Anali Historijskog instituta u Dubrovniku VIII/IX, Dubrovnik 1962, 275-299;<br />
ISTI, Grane privrede u Dubrovačkoj Astareji – do u polovinu XIV. st., Anali Historijskog<br />
instituta JAZU u Dubrovniku X-XI, Dubrovnik 1966, 135-164.<br />
5. ANA KAZNAČIĆ HRDALO, Dioba i ubikacija dijelova Slanskog primorja u doba<br />
pripojenja Dubrovniku godine 1399., Anali za povijesne znanosti istraživačkog centra<br />
JAZU u Dubrovniku XVII, Dubrovnik 1979, 17-47.<br />
6. ANTE MARINOVIĆ, Libro negro del’Astarea – Un registre cadastral-foncier de<br />
Dubrovnik (fi n XIVe-deb-XVe s.), Mélanges offerts par ses confrères étrangers à Charles<br />
Braibant, Bruxelles 1959, 273-288; ISTI, Déveleoppement des regstres cadastraux-fonciers<br />
dans la République de Dubrovnik médiéval, Actes du premier Congrès international<br />
des études balkaniques et sud-est européennes III, Sofi ja 1969, 369-376; ISTI, I pubblici<br />
registri fondiari nella Repubblica di Dubrovnik nel Medio evo, Studi Veneziani 15, Venecija<br />
1973, 135-176; ISTI, Libro Negro del Astarea, Monumenta historica Ragusina V,<br />
Zagreb/Dubrovnik 2005, 1-205.<br />
7. KOSTA VOJNOVIĆ, Bratovštine i obrtne korporacije u Republici dubrovačkoj I,<br />
Monumenta historico-juridica VII, JAZU, Zagreb 1899, 5, 15.
V. B. Lupis, <strong>Prilozi</strong> <strong>poznavanju</strong> <strong>sakralne</strong> <strong>baštine</strong> <strong>Vrbice</strong>, <strong>Lozice</strong> i <strong>Mokošice</strong><br />
Dalje se navodi u Vrbici crkva sv. Marije (S. Mariae de Bolet), s matrikulom<br />
koja datira od 11. travnja 1447., i aktima iz 1654. No, drugi rukopis<br />
je mnogo sistematičniji (prilog br. 2.) i donosi cijeli niz zanimljivih podataka<br />
o sakralnoj baštini dva naselja. Izvor opisuje Vrbicu kao priobalno<br />
naselje između Rijeke i Zatona, te da je dobila naziv po vrbi. Na obali<br />
se nalazio ljetnikovac od čijeg kamena je vlastelin Frano Marija Damjanov<br />
Bobaljević (1702.-1771.), 8 posljednji svoje casate, sagradio prostranu<br />
kuću, smještenu kraj župne crkve sv. Stjepana u Zatonu. Kao glavna crkva<br />
u naselju navodi se crkva „S. Maria di Varbizza“, koja je imala potrijemak<br />
i dvije manje oltarne menze. 9 Potrijemak na crkvi postojao je do sedamdesetih<br />
godina XX. st., kada je uklonjen. Svojim oblikom ovaj potrijemak je<br />
pokrivao manje bratovštinsko groblje nalikujući sličnom u crkvi sv. Vida u<br />
Koritima na otoku Mljetu. Posebno dragocjenost tog izvora je činjenica što<br />
opisuje kultnu sliku Gospe od <strong>Vrbice</strong>, naslikanu na drvu s pozlatom, koja je<br />
tada još bila zatvorena s vratašcima, ustvari tvoreći triptih s likom sv. Ivana<br />
Krstitelja i sv. Petra, predmnijevajući kako je stigla iz Italije, gdje su se u<br />
XII. st. nastajale slične umjetnine. Tada brojni srebrni zavjeti svjedočili su<br />
kako je kultni prikaz Gospe bio štovan od pomoraca. Srebrni zavjeti očito<br />
su stradali u rusko-crnogorskoj pohari, kada po svemu sudeći, stradavaju i<br />
bočna krila triptiha. O pomorskom svetištu i danas svjedoče više sačuvanih<br />
ex vota pomoraca, a do sedamdesetih godina XX. st. u crkvi se čuvala i<br />
zavjetna slika jedrenjaka.<br />
Kultna slika Gospe od <strong>Vrbice</strong> zahtjeva posebnu pažnju, jer ona čuva<br />
bitnu sastavnicu likovnog opusa najznačajnijeg umjetnika rane renesanse<br />
na istočnoj obali Jadrana. Još je povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin<br />
lamentirao nad djelom Lovra Marinova Dobričevića, i tada je ustvrdio<br />
kako je u povijesti umjetnosti zakazala i deduktivna i induktivna metoda. 10<br />
Hrvatska povijest umjetnosti zakasnila je u pre<strong>poznavanju</strong> njegova opusa<br />
i likovne dimenzije. Da je struka na vrijeme reagirala, hrvatska povijest<br />
umjetnosti imala bi posve drukčiji odnos prema ključnoj osobi nacionalne<br />
rane renesanse. Struka je zakazala prije svega u sustavnoj obradi terena i<br />
izradi teritorijalnog kataloga umjetnina. Tek kad imamo cjeloviti pregled<br />
8. STJEPAN ČOSIĆ, NENAD VEKARIĆ, Dubrovačka vlastela između roda i države:<br />
salamankezi i sorbonezi, Zagreb/Dubrovnik 2005, 132.<br />
9. U vizitaciji dubrovačkog nadbiskupa Petra de Torresa iz 1670. spominje se crkva<br />
Male Gospe u Vrbici (vidi: ANTE DRAČEVAC, Vizitacija dubrovačkog nadbiskupa Petra<br />
de Torresa župa Dubrovačkog primorja i otoka 1670. i 1671. godine, Zbornik Dubrovačkog<br />
primorja i otoka IV, Dubrovnik 1993, 80.)<br />
10. GRGO GAMULIN, Položaj Lovre Dobričevića u slikarstvu Venecije i Dubrovnika,<br />
Likovna kultura Dubrovnika 15. i 16. stoljeća, Zagreb 1991, 167-177.<br />
865
866<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
umjetničke <strong>baštine</strong> možemo imati preduvjete za sustavni rad na istraživanju<br />
likovnih opusa umjetnika i stilskih razdoblja, kako bi ih mogli postaviti<br />
u kontekst europskih strujanja.<br />
Izgled crkve Gospe od <strong>Vrbice</strong> iz 1971. godine<br />
(fototeka Konzervatorskog ureda Split)<br />
Usljed kojeg razloga ta važna umjetnina nije nikada spomenuta u znanstvenoj<br />
literaturi ostaje enigma, jer je spoznaja o postojanju te oltarne slike u<br />
drevnom pomorskom svetištu Gospe od <strong>Vrbice</strong> postojala gotovo četiri desetljeća.<br />
11 Autor ovog rada, pregledavajući fototeku bivšeg Regionalnog zavoda<br />
za zaštitu spomenika kulture u Splitu, usvrdio je kako je ona bila restaurirana<br />
1971. i njeno postojanje je bilo bjelodano starijim kolegama koji je nisu uvrstili<br />
u nijedan pregled dubrovačkog starijeg slikarstva. Šteta, njezinim ranijim<br />
11. U zapuštenoj crkvi koja je iznutra obložena drvenim letvama, sačuvano je više zavjeta<br />
pomoraca, grafi ka Gospe od Crnog Brda iznad Livorna, a do 1971. u crkvi se čuvala<br />
i zavjetna slika iz XIX. st. s prikazom triju jedrenjaka.
V. B. Lupis, <strong>Prilozi</strong> <strong>poznavanju</strong> <strong>sakralne</strong> <strong>baštine</strong> <strong>Vrbice</strong>, <strong>Lozice</strong> i <strong>Mokošice</strong><br />
pronalskom, likovni put jednog umjetnika,<br />
značajnog za hrvatsku ranu renesansu, bio<br />
bi zaokruženiji za stranu povjesnoumjetničku<br />
javnost. 12<br />
U jednobrodnoj gotičkoj crkvi s polukružnom<br />
apsidom i preslicom, koja je, rekli<br />
smo, do sedamdesetih godina XX. st.<br />
imala prostrani potrijemak, na oltaru se<br />
danas nalazi u kasnobaroknom drvenom i<br />
ostakljenom okviru lik Gospe s djetetom<br />
Isusom 13 (106,8 x 71,4 cm.). 14 U prilogu<br />
2. donosi se vijest kako je slika bila dio<br />
poliptiha: “Sull’altare vi è una Madonna<br />
col S. Bambino dipinta in tavola sul fondo<br />
indorato, et è di penello diligente. Si<br />
chiude, et in una banda della porta v’è<br />
dipinto S. Gio. Batta., nell’altra S. Pietro<br />
Apostolo.“ Gospin lik izveden je u tehnici<br />
tempere na vjerojatno dudovu drvetu,<br />
a slika je sačuvana u izvornom formatu s<br />
izvornim crvenim rubom. Gospa je blago<br />
nagnute glave, odjevena u crvenu haljinu<br />
Gotički križ ispred crkve Gospe<br />
od <strong>Vrbice</strong> (foto V. B. Lupis)<br />
12. VINICIJE B. LUPIS, Gospa od <strong>Vrbice</strong> (zapuštena crkva na rubu Grada), Dubrovački<br />
list 568, Dubrovnik 2009, 56-57; ISTI, Slika Gospe od <strong>Vrbice</strong>, Marija 4, Split 2009,<br />
136-137.<br />
13. U Lukinu evanđelju (Lk1. 12) stoji: “Danas vam se u gradu Davidovu rodio Spasitelj<br />
– Krist, Gospodin“. U evanđelju po Mateju (Mt 1, 21) stoji: „Rodit će, a ti ćeš mu<br />
nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih“. Isusovo ime na hebrejskom<br />
glasi Jehošûa i znači „Jahve spašava“/Otkupitelj. U evanđelju po Luki (Lk 2<br />
25 – 27) stoji: „Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i<br />
bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavi mu Duh<br />
Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha dođe<br />
u Hram.“ Pomazanik na grčkom glasi Kristos, jest onaj kojeg je Gospodin pomazao, to<br />
jest posvetio za spasenjsku zadaću (vidi: Jeruzalemska Biblija Stari i Novi Zavjet s uvodima<br />
i bilješkama iz „La Bible de Jérusalem, ur. Adalbert Rebić, Jerko Fućak, Bonaventura<br />
Duda, Zagreb 2004.); ADALBERT REBIĆ, Teološko-umjetnički uvid u sliku Isusa<br />
Krista od njenih početaka do danas, Bogoslovska smotra 74, Zagreb 2005, 1079-1134. U<br />
kršćanskoj ikonografi ji Krist se prikazuje jedini s križnom aureolom. Stoga se u prikazu s<br />
Gospom/Bogorodicom treba označavati kao Krist ili Isus, a ne Dijete.<br />
14. Na fotografi ji iz tadašnjeg Regionalnog zavoda za zaštitu spomenika kulture u<br />
Splitu, vidljiv je izvorni format slike, ali nisu vidljivi bočni utori, koji se nisu mogli provjeriti<br />
u sadašnjem stanju smještaja slike. Slika je fi ksirana u novom okviru, i prije restauratorskog<br />
zahvata ne može se utvrditi postojanje nosača krila poliptiha.<br />
867
868<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
Lovro Marinov Dobričević,<br />
Gospa od <strong>Vrbice</strong><br />
(foto Božidar Gjukić)<br />
i mafarion koji je iznutra zelene boje, a izvana s punciranim fl orealnim<br />
ornamentom, naknadno pozlaćen u restauraciji izvedenoj krajem XVIII.<br />
st. Gospa desnom rukom pridržava Isusa, a lijevom mu pruža žućkastonarandžast<br />
plod sličan šipku. Isus je lijevu ruku podvukao ispod Gospina<br />
plašta, a desnom rukom joj je ogrlio vrat. Isus je odjeven u narandžastu<br />
haljinu posutu zlatnim zvijezdicama, a plašt kojim je ogrnut crvene je boje.<br />
Auerole su zlatne i puncirane kao i pozadina. Iznad Gospina i Kristova<br />
lika nalaze se dva prikaza starozavjetnih proroka s kartelinima na kojima<br />
se nalaze natpisi. U donjoj zoni nalazi se kartelin s natpisom: „ORA PRO<br />
NOBIS SANCTA DEI GENETRIX“.<br />
Ispod današnjeg baroknog okvira nalaze se dva natpisa na bijeloj kredi.<br />
U desnom kutu, pisano crvenom gotičkom minuskulom, fragmentarno je<br />
sačuvan natpis pisan u pet redaka:
V. B. Lupis, <strong>Prilozi</strong> <strong>poznavanju</strong> <strong>sakralne</strong> <strong>baštine</strong> <strong>Vrbice</strong>, <strong>Lozice</strong> i <strong>Mokošice</strong><br />
„Zulio /<br />
Bernard-to p(in)c(s)i. /<br />
La Ch(ie)sa /<br />
X(a)nd(isi)ma“.<br />
U lijevom dijelu drvene ploče nalazi se drugi natpis pisan baroknom<br />
minuskulom: „Deauravit, & Restauravit /<br />
F.r Bernardinus à Ragusio Ordinis /<br />
Minorum Obs.e S. Francisci Anno Dñi 1795 /<br />
20. 7bris Etatis sue 37 Ordinis vero 17.“.<br />
Fra Bernardin Dubrovčanin<br />
očito je bio<br />
jedan od onih „malahnih<br />
pengača“ koji su zadovoljavali<br />
potrebe domaće<br />
zajednice, kada je trebalo<br />
popravljati stare kultne<br />
slike, i fra Bernardin<br />
je tada preslikao Gospin<br />
plašt zlatnom bojom.<br />
Gospine ruke, tanane,<br />
s misaonim prstima<br />
izduženih noktiju, morelijanski<br />
su detalji koji se<br />
nalaze i na Gospi s dominikanskog<br />
poliptiha<br />
nastalog 1448. u suradnji<br />
Detalj natpisa o restauraciji izvršenoj 20. IX. 1795.<br />
(foto B. Gjukić)<br />
Lovre Marinova Dobričevića i Matka Junčića, jednako kao i na Gospi sa<br />
središnjeg presloženog poliptiha iz Sv. Marije od Milosrđa na Dančama iz<br />
1465. Način slikanja ruku s ekstremno dugim prstima bez zglobnih prevoja<br />
i s malim prstom specifi čno svinutim znakovit je za Dobričevićevo slikarstvo.<br />
Isusova dolikefalna fi zionomija vrlo je bliska s „Porođenja“ koje se<br />
čuva u Akademijinoj galeriji u Mlecima, kao i Josipova fi zionomija s iste<br />
slike bliska je proročkim likovima. Mnoge stilske i fi zonimijske oznake s<br />
slike Gospe od <strong>Vrbice</strong> vezuju se uz poliptih na Dančama iz 1465./66. iz<br />
zrelog razdoblja Lovra Marinova Dobričevića. Upravo bi lik sv. Julijana s<br />
dančarskog poliptiha, s plastično slikanim uvojcima kose, trebalo dovesti<br />
u vezu s Kristovim likom iz <strong>Vrbice</strong>. Slikanja Isusova i Gospina podbratka<br />
mekanim sjenčenjem znani su na oba dubrovačka poliptiha Lovra Marinova<br />
Dobričevića. Gospin lik, kao i Isus, slikani su u punom volumenu, posve<br />
u renesansoj maniri i iznimno mekano. Sliku bi trebalo vezati za razdoblje<br />
869
870<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
poslije poliptiha na Dančama, jer je vidljiv napredak u osvajanju volumena.<br />
Kod proročkih likova još se osjeća gotička dekorativnost Gentile de Fabriano<br />
i Michele Giambona, ali plastičnost likova odaje i poznavanje novih<br />
toskanskih impulsa. Detaljima i nekim efektima obrade može se dokazati<br />
da je Dobričević bio i u tijeku novina mletačkog slikarstva radionice Vivarinija<br />
na Muranu. 15 Nažalost, ostali smo uskraćeni i za poliptih iz Rožata,<br />
datiran u 1469. Povjesničarka umjetnosti Ivana Prijatelj Pavičić uočila je<br />
povezanost lika sv. Elizabete i glasovitog Navještenja Ludlow, i na osnovu<br />
te analogije ih je povezala, a upravo je Gospa od <strong>Vrbice</strong> morfološki bliska<br />
inkarnatu poglavito ženskih likova s poliptiha, sada pohranjenog u Narodnoj<br />
galeriji u Pragu, djelu Lovra Marinova Dobričevića, za koji postavlja<br />
ista povjesničarka umjetnosti tezu da je to sačuvani rožatski poliptih. 16<br />
Čvrsto postavljamo tezu kako je autor Gospe od <strong>Vrbice</strong> Lovro Marinov<br />
Dobričević, koji je u tom trenutku jedini bio sposoban uhvatiti se u koštac<br />
sa slikanjem trodimenzionalih likova, humaniziranog izgleda u onodobnom<br />
Dubrovniku. U svojem posljednjem desetljeću života, Dobričević je<br />
od 1470. do 1474. surađivao s Stjepanom Zornelićem, a s Božidarom Vlatkovićem<br />
nastavio je suradnju od 1477. do svoje smrti 1478. Očito je kako<br />
je naš najznačajniji slikar quattrocenta imao pred sobom zadaću kopiranja<br />
stare i propale pale s Gospinim likom ili kopiranje određenog ikonografskog<br />
predloška iz Dubrovnika.<br />
Mi smo danas ostali zakinuti za nestanak više stotina poliptiha i slika<br />
koje spominju povijesni izvori, tako da nam je teško reći o ciljanom<br />
predlošku za crkvu sa starog državnog teritorija. Upravo prikazi Gospa<br />
u starom Dubrovniku, postaju suvremenim istraživanjem iznimno važne<br />
karike u <strong>poznavanju</strong> slikarskog opusa više umjetnika. No, mi moramo<br />
biti i svjesni činjenice da štafejalno slikarstvo XIII. i XIV. st. ima sve<br />
15. VOJISLAV ĐURIĆ, Dubrovačka slikarska škola, Beograd 1963, 79.<br />
16. V. B. LUPIS, Kotorske likovne teme – u slavu grada Kotora, Dubrovnik 3, Dubrovnik<br />
2001, 81-86; ISTI, Kotorske likovne teme – u slavu grada Kotora, Croatica Christiana<br />
Periodica 46, Zagreb 2000, 192-194; IVANA PRIJATELJ PAVIČIĆ, Spoznaje<br />
o kotorsko-dubrovačkom slikaru Lovri Dobričeviću prema recentnim istraživanjima,<br />
predavanje održano na međunarodnom znanstvenom skupu Hrvatsko-crnogorski dodiri:<br />
identitet povijesne i kulturne <strong>baštine</strong> Crnogorskog primorja, Kotor, 4.-6. X. 2007.;<br />
ISTA, Prilog <strong>poznavanju</strong> Navještenja Ludlow, Sic ars deprenditur arte – Zbornik u čast<br />
Vladimira Markovića, Zagreb 2009, 439-454; SANJA CVETNIĆ, Arkanđeo Mihovil s<br />
poliptiha Krštenja Kristova, Bogorodice s Djetetom i svecima (1448.) Lovre Marinova<br />
Dobričevića, Sic ars deprenditur arte – Zbornik u čast Vladimira Markovića, Zagreb<br />
2009, 121-130; I. PRIJATELJ PAVIČIĆ, Priča o tome kako se jedan poliptih Lovre Dobričevića<br />
našao u zbirci dvorca Catajo zajedno s antičkim antikvitetima iz Dalmacije, Histria<br />
Antiqua 18/2, Pula 2009, 481-488.
V. B. Lupis, <strong>Prilozi</strong> <strong>poznavanju</strong> <strong>sakralne</strong> <strong>baštine</strong> <strong>Vrbice</strong>, <strong>Lozice</strong> i <strong>Mokošice</strong><br />
odlike kultne slike, jer tek XV. st. raskida s tom tradicijom, kada postaje<br />
važno tko je autor. Poput kršćanskog Istoka, i na Zapadu su slike u crkvenom<br />
životu igrale značajnu ulogu. Ikone posadašnjuju otajstvo kršćanske<br />
vjere, te posjeduju „sakramentalnu dimenziju“. Ikona postaje neovisna<br />
o umjetniku i promatraču, te unosi u umjetničko djelo transcedentnost<br />
objave. Umjetnik se gubi, a ostaje umjetničko djelo, koje postaje izvorom<br />
prisutnosti, gdje gledatelj ne može ostati samo pukim promatračem, već<br />
klanjateljom i moliteljom. Umjetnost je posve ljudski fenomen. Nadnaravno<br />
kao takvo ne ulazi u umjetnost. Kršćanski umjetnik pruža svojim<br />
djelom samo simbole misterija Božje objave. 17 Za kršćanske apologete<br />
Slike/Ikone su bile nabijene znakovima i porukama, pokazivale su sveto<br />
u svojim arhetipovima, a ne zadiru u iskustvo vjere. 18 Ikone – likovne<br />
predodžbe stapaju religiozni motiv i umjetničku preradbu materije po<br />
tomističkom pristupu razmišljanja. Osobita vrijednost ikone je što posadašnjuje<br />
otajstvo kršćanske vjere, te posjeduje i sakramentalnu dimenziju,<br />
a pritom prije svega mislimo na štafejalne likovne prikaze. 19<br />
Danas, najpoštovanija kultna slika Gospe s Isusom u Dubrovačkoj biskupiji<br />
je Gospa od Porata iz dubrovačke prvostolnice. Njezina povijest,<br />
kao i nastanak je vrlo zamršen. Restauratorski zahvat na ikoni Gospe od<br />
Porata, za koju se smatralo da potječe iz XV. st., otkrio je stariji sloj Gospe<br />
s Isusom u naručju, naslikan u gotičkoj maniri. Današnji vidljiv lik Gospe<br />
od Porata blizak je naoko ikonografski liku Gospe od <strong>Vrbice</strong>. Lik Gospe<br />
od Porata i danas nestala slika Gospe od Kaštela (benediktinske Crkve sv.<br />
Marije od Kaštela), gdje Gospa drži krušku u ruci, a Isus sferu, zabilježio<br />
je njemački isusovac W. Gumppenberg u četvrtom djelu Atlas Marianus<br />
(Marijanski atlas ili O čudotvornim Bogorodičinim slikama u kršćanskom<br />
svijetu), koji je svoje djelo tiskao u Ingolstadtu. Isti autor je donio prikaz i<br />
opis čudotvornog lika Bl. Djevice Marije iz Župe dubrovačke. 20<br />
Kultni lik Gospe od <strong>Vrbice</strong> tako nam je pružio novu kariku u <strong>poznavanju</strong><br />
opusa Lovra Marinova Dobričevića s posve plastičnim i životnim likovima.<br />
Nadamo se da će buduća restauracija ukloniti baroknu intervenciju i u izvornom<br />
izgledu predočiti uistinu kvalitetno sačuvane likove Gospe s Isusom i<br />
17. RAJMUND KUPAREO, Umjetnost, naročita ljudska vrijednost, Izabrana djela,<br />
Zagreb 2005, 494.<br />
18. MIRCEA ELIADE, Slike i simboli, Zagreb 2006, 196.<br />
19. IVAN ŠAŠKO, Liturgijski simbolički govor, Zagreb 2005, 433; IVAN PAVO II.,<br />
Pismo pape Ivana Pavla II. umjetnicima, Zagreb 1999, 1-33.<br />
20. PAVAO KNEZOVIĆ, Dubrovačka Gospina svetišta 17. stoljeća prema Atlas Marianus,<br />
W. Gumppenbergera, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU XLIII, Dubrovnik<br />
2005, 75-92.<br />
871
872<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
dva proroka, koji kao da su slikani po crtežima, a bliski likovima proroka<br />
s Poliptiha Pesaro iz Vatikanskih muzeja (1464.). 21 Slika Gospe od <strong>Vrbice</strong><br />
potvrđuje tvrdnju Grge Gamulina da se Dobričevićev morfološki stupanj<br />
vremenski poklapa s odgovarajućim stupnjem mletačkog quatrocenta.<br />
U Vrbici se uz ljetnikovac tada Jelene Antunove Lazzari i udovice Nikole<br />
Mili Boškovića i sestre dubrovačkog nadbiskupa Grgura Lazzarija 22<br />
nalazila kapela sv. Josipa, koju je dala sagraditi Jelena/Jele Mili Bošković<br />
1771., a na oltarnoj pali nalazili su se, uz sv. Josipa, sv. Vinko Fererski i sv.<br />
Jelena. Iznad natpisa u luneti smjestio se reljef sv. Vinka Fererskog, prenesen<br />
iz porušene crkve sv. Vinka Fererskog na otoku Koločepu, 23 koju je<br />
bio dao sagraditi glasoviti dubrovački trgovac Vice Stjepanov Skočibuha<br />
(1534.-1588.) i donator oltarne pale Silazak Duha Svetoga Santi di Tita<br />
u dubrovačkoj dominikanskoj crkvi. 24 Tada je kapela na Koločepu bila u<br />
vlasništvu Iva Fačende, zete Jele Mili Bošković, koja je obnovila ljetnikovac,<br />
dala posaditi veliki vinograd i urediti perivoj. Danas se ta kapela,<br />
uz ljetnikovac, nalazi u vlasništvu Dubrovačke biskupije i pod titularom<br />
sv. Terezije od početka XX. st. Izvor donosi i podatak kako je prvu misu<br />
u crkvi održao 2. svibnja 1773. dubrovački nadbiskup Nikola Puljizević<br />
(Pugliesi) – Zatonjanin (1767.-1777.). Svečanost je održana u nazočnosti<br />
brojne rodbine i mlade vlastele. Imanje s kapelom bilo je ostavljeno Niki,<br />
supruzi Iva Markolice Fačende, koji je bio tajnik Dubrovačke Republike.<br />
Valja spomenuti kako je njegova unuka Nike bila vlasnica slike Piettà<br />
Collona, nastale u Michelangelovoj radionici. 25 Ispred ulaza u kuću Jele<br />
Mili Bošković nalazio se kameno grlo zdenca s grbom obtelji Maxi, a isti<br />
grb je pisac vidio na arhitravu crkve sv. Ivana Krstitelja u Prtuši na otoku<br />
21. PETER HUMFREY, La pittura a Venezia nel Rinascimento, Milano 1996, 60.<br />
22. V. B. LUPIS, Žene u oporukama dubrovačkih trgovaca iz Sofi je, Zbornik međunarodog<br />
znanstvenog hrvatsko-bugarskog skupa Istaknute hrvatske i bugarske intelektualke<br />
u znanosti u umjetnosti (u tisku); MARIJAN SIVRIĆ, Oporuke redovnika dubrovačkih<br />
benediktinskih samostana, Benediktinci na području Dubrovačke nadbiskupije, Dubrovnik<br />
2010, 234-242.<br />
23. VICKO LISIČAR, Koločep nekoć i sada, Dubrovnik 1932, 80: “Već s gata pokazuje<br />
mi gospar Alfred Svilokos prama sjevero-zapadu rt Ratac, gdje se sada nalazi lijep<br />
zaselak, a okolo njega je novi park gospara Paska Baburice.“ Ondje je, kako hoće stalna<br />
tradicija, bila kapelica sv. Vinčenca Fererskog, ali od nje više nema ni kamena, već je<br />
mjesto do danas zvano: „na Vičencovu“ ili „ispod sv. Vičenca“.<br />
24. JOZO LUETIĆ, Pomorci i jedrenjaci Republike Dubrovačke, Zagreb 1984, 97-98;<br />
KRUNO PRIJATELJ, O autoru Skočibuhine pale u dubrovačkih dominikanaca, Peristil<br />
6/7, Zagreb 1963/64; VLADIMIR MARKOVIĆ, „Slikarstvo“, Katalog izložbe Zlatno<br />
doba Dubrovnika, Zagreb 1987, 362.<br />
25. V. B. LUPIS, Oltarna pala iz dominikanskog samostana vlasteoskog roda Pucić i<br />
Pietà Collona, Dubrovnik 1, Dubrovnik 2008, 233-243.
V. B. Lupis, <strong>Prilozi</strong> <strong>poznavanju</strong> <strong>sakralne</strong> <strong>baštine</strong> <strong>Vrbice</strong>, <strong>Lozice</strong> i <strong>Mokošice</strong><br />
Šipanu, i predpostavio kako je imanje bilo prije u rukama te stare dubrovačke,<br />
tada izumrle obitelji.<br />
U susjednom selu Lozici, gdje su tada bile vidljive ruševine kuća, bila<br />
je nastanjena kuća Marina Baenija, a pod upravom je župnika u Zatonu.<br />
Glavna crkva u mjestu je crkva Navještenja ili zvana u dubrovačkom kraju<br />
Gospa Nuncijata ili Luncijata, koja je imala tada jedan oltar s oštećenom<br />
menzom i tada palom gredom, na kojoj se po starom običaju nalazilo raspelo<br />
i viseće svjetiljke, a takva greda je još tada postojala u crkvi Gospe od<br />
<strong>Vrbice</strong>. Iznad portala nalazio se Kristov monogram (IHS), a bočno je tekao<br />
natpis pisan kapitalom: AVE MARIA GRATIA PLENA. Oltarnu palu Gospe<br />
Nuncijate Marin Baeni je prenio u župnu crkvu sv. Stjepana u Zatonu,<br />
kao i onu iz crkve sv. Spasa. U župnoj crkvi u Zatonu danas se, na primjer,<br />
nalazi sačuvan oltar sv. Stjepana iz franjevačkog samostana sv. Sabina na<br />
Daksi, iz kojeg potječe i kip sv. Antuna Padovanskog. 26<br />
Navještenje je iznimno rašireni titular zavjetnog karaktera dubrovačkog<br />
kraja, jer je radosna vijest – ozdravljenje koje je čovjek tog vremena<br />
iščekivao uistinu bila nada, tako da je tijekom XV. i XVI. st. rastao broj<br />
kapela i crkava Gospe N/Luncijate diljem dubrovačkog kraja, kao specifi čni<br />
fenomen u kršćanskoj jadranskoj ekumeni. Taj kult je očito vrlo starog<br />
podrijetla i povezuje se s još bizantskim ikonografskim prikazom Navještenja<br />
s likom Gospe tipa “Muro di difesa”, ruku podignutih dlanova, kao da<br />
svojim pokretom brani od zla. Tako su dvije kapele istog titulara štitile ulaz<br />
s Ploča u Grad, a na zapadnom prilazu nalazimo ih udvoje na Lozici i na<br />
brdu N/Luncijata/Navještenje iznad Gruža. Tako je titular Navještenja kao<br />
zavjet protiv kužnih i inih bolesti bio raširen pred ulazom u naselja ili iznad<br />
naselja, kako bi ih svojim “zidom obrane” štitio od bolesti. 27<br />
U Lozici se nalazila crkva sv. Roka, također u lošem stanju, nedaleko<br />
imanja koje je u XVI. st. bilo u vlasnosti Miha Nikolina Pucića, potom<br />
Marina Petrova Radalja, zatim Marka Nikolina Novakovića i naposljetku<br />
braće Bettera (Ivana Dominika, Bara i Antuna), čiji otac Petar se doselio iz<br />
Bergama u Dubrovnik. Njihova sestra Paula bila je majka glasovitog Ruđera<br />
Boškovića. Kuća je stradala u velikoj trešnji 1667. 28<br />
Treća crkva u Lozici, koju spominje povijesni izvor, je bila već spomenuta<br />
u prvom izvoru – crkva sv. Spasa. Kraj te crkve nalazila se kuća<br />
u vlasništvu Marina Baenija i još jedna u vlasništvu dubrovačkih isuso-<br />
26. JOSIP SOPTA, Daksa povijest franjevačkog samostana, Dubrovnik 1998, 49, 79.<br />
27. V. B. LUPIS, O srebrnoj pali i srebrnom reljefu sv. Vlaha, Peristil 51, Zagreb<br />
2008, 127.<br />
28. MILJENKO FORETIĆ, Bettera Baro (Beterić), Hrvatski biografski leksikon 1,<br />
Zagreb 1983, 728.<br />
873
874<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
Početna stranica matrikule sv. Spasa<br />
iz <strong>Mokošice</strong> (foto V. B. Lupis)<br />
vaca. Marin Baenij stekao je<br />
imanje služeći Republiku kao<br />
veleposlanik u Španjolskoj.<br />
Zanimljiva je činjenica kako<br />
se svega nekoliko kilometara<br />
udaljena nalazi druga crkva<br />
sv. Spasa u Mokošici, koja ima<br />
i danas sačuvanu matrikulu<br />
Bratovštine sv. Spasa iz 1477.<br />
(prilog. 3.), a Bratovština sv.<br />
Spasa i danas postoji. Crkva je<br />
novijeg nastanka, a bila je posve<br />
obnovljena poslije rušenja<br />
u anglo-američkom bomardiranju<br />
u II. svjetskom ratu. Postavlja<br />
se pitanje o mogućnosti<br />
prebacivanja kulta iz crkve sv.<br />
Spasa iznad Rijeke dubrovačke<br />
u crkvu u Mokošici, ali odustali<br />
smo od te teze, pošto je sv.<br />
Spas iznad <strong>Lozice</strong> imao svoju<br />
matrikulu, a iz nepoznatih razloga je ta crkva iz ruku Bratovštine sv. Spasa<br />
utemeljene 1432. prešla u privatne ruke tijekom sljedećih stoljeća. Primamljiva<br />
teza o prebacivanju titulara iz crkve izložene gusarskim prepadima na<br />
lokalitet u Rijeci dubrovačkoj zbog postojanja dvaju matrikula mora biti<br />
ipak odbačena. U župnom uredu u Mokošici čuva se i danas matrikula Bratovštine<br />
sv. Spasa koju je 1899. objavio Kosta Vojnović. 29 Radi se kodeksu<br />
uvezanu u drvene korice obložene kožom, a sadrži dvanaest pergamentnih<br />
stranica pisanih gotičkom majuskulom. Na prvoj stranici matrikule je bogati<br />
fi tomorfni inicijal U, a u kombinaciji crvene i žute boje pisar je na sljedećim<br />
stranicama ukrasio kvalitetno ispisan tekst. Notar Bartolomeus de<br />
Sfondratis na trideset i petoj stranici upisao je i potvrdio svojim notarskim<br />
znakom ovjeru od 30. prosinca 1477., izdatu u Malom Vijeću matrikule<br />
Bratovštine sv. Spasa. Notar de Sfondratis zapisao je ovjeru na posljednjem<br />
listu, znajući kako će tijekom vremena biti potrebno dopisivati nove odredbe,<br />
dakle prvih deset stranica pisanih je lijepom majuskulnom goticom, a<br />
od desete do trideset i pet stranice nalaze se naknadni upisi pisani od raznih<br />
notara, a zadnji zapis datira iz 1882.<br />
29. K. VOJNOVIĆ, o. c., 100-105.
V. B. Lupis, <strong>Prilozi</strong> <strong>poznavanju</strong> <strong>sakralne</strong> <strong>baštine</strong> <strong>Vrbice</strong>, <strong>Lozice</strong> i <strong>Mokošice</strong><br />
Popis bratima Bratovštine sv. Spasa u Mokošici (foto V. B. Lupis)<br />
Svakako, treba reći kako je obitelj Sfondratis, rodom iz Cremone, dala<br />
Dubrovniku veći broj kancelara i tajnika: Petra, Bartolomeja, Ivana i Jeronima.<br />
O značaju pravne institucije notarijata, zacjelo je u dubrovačkoj<br />
pravnoj praksi Dubrovnika XV. st. progovorio upravo slavni dubrovački<br />
bilježnik i tajnik Bartolomej de Sfondratis, magistar i „notarius imperiale<br />
auctoritate“, kakav mu je naslov podario car Fridrich III., odnosno notar<br />
čija se isprava u orginalu nalazi sačuvana u ovoj matrikuli.<br />
U LXX. kodeksu serije Diversa notarie u Državnom arhivu u Dubrovniku,<br />
o tome doslovce notar Bartolomej de Sfondratis veli: „ Budući da su<br />
za očuvanje onoga što se kao željeno među smrtnicima ugovori najpogodnije<br />
isprave osigurane vjerodostojnom ovlasti, domišljata je oštroumnost<br />
ljudske naravi – vodeći računa o nestalnosti smrtničkog pamćenja – kako<br />
ono što se učini među ugovorenim strankama ne bi podleglo slabostima<br />
zaborava, izumila službu notarijata, po kojoj se željeno treba utanačiti i dugovječno<br />
čuvati s pomoću javnog spisa. Zato neka znaju svi koji budu čitali<br />
ovu javnu ispravu da je plemeniti muž, gospodin Bartolomeo de Sfondratis<br />
iz Cremone, magistar, tajnik dubrovačke Vlade, cijenjeni podanik svetog<br />
(rimskog) carstva, na kojeg je po punini carske vlasti prenesena ovlast postavljanja<br />
notara i redovitih sudaca, kako se očito razabire iz povlastice<br />
koju je njemu za to dalo carsko vrhnovištvo otvorenim pismom presvijetlo-<br />
875
876<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
Notarska isprava Bartolomeja Sfondratisa<br />
iz Matrikule sv. Spasa u Mokošici<br />
(foto V. B. Lupis)<br />
ga i preuzvišenoga gospodina<br />
Fridricha III., vazda uzvišenog<br />
rimskog cara, osnaženim velikim<br />
visećim pečatom gore<br />
spomenutoga gospodina Cara,<br />
datirano u gradu Gretzu.“ 30<br />
Očita je činjenica kako je<br />
tekst matrikule sastavio bilježnik<br />
manje vičan latinskom jeziku,<br />
ali vrstan kaligraf, a učeni<br />
državni tajnik carske ovlasti<br />
je ovjerio odlukom dubrovačkih<br />
vlasti ovu matrikulu. Tako<br />
je danas posebna vrijednost<br />
matrikule što čuva orginalnu<br />
ispravu napisanu rukom važnoga<br />
dubrovačkog pravnika<br />
XV. stoljeća.<br />
U matrikuli postoji više<br />
zanimljivih odluka, a među prvima<br />
je o bolesnim bratimima<br />
koja glasi: „Svi pojedinačni<br />
gore navedeni bratimi poseb-<br />
no i dragovoljno su se obvezali među sobom upravo ovom odredbom koja<br />
nalaže: Ako neki bratim ove Bratovštine oboli izvan Dubrovnika, u bilo<br />
kojemu mjestu se nalazio, to jest od Stonskog Rata niže do granice i od<br />
Molunta sve do Stonskog Rata, te starješina-gestald Bratovštine koji budi<br />
u to vrijeme neka naredi jednome ili više njih da pođu po tog bolesnika i<br />
dovedu ga u Dubrovnik ili drugdje gdje im se reče, pa ako ne posluša tog<br />
starješinu, neka bez opraštanja plate šest groša, to jest svaki za sebe. Isto<br />
tako, ako neki bratim zalegne bolestan, a starješina naredi nekom bratimu<br />
da ga pođe dovesti, a ovaj ne htjede, neka plati za svaki put jedan groš.“ O<br />
bolesnim bratima postoji i odluka: „Isto tako, ako bi netko od bratima ili<br />
sestara zaslabio, a ne bi imao nekog od rodbine koji ga pomaže i čuva, i<br />
kad netko od (bratima) pozvanih ne bi htio poći, a taj bolesnik te noći umre,<br />
onaj koji nije poslušao neka plati tri groša, a ako bi bolesnik umro, neka<br />
plati dvanaest groša“. Zanimljiva je i odredba za blagdan sv. Vida. „Tako-<br />
30. M. SIVRIĆ, Katalog izložbe Dubrovački i korčulanski notarijat tijekom stoljeća,<br />
Dubrovnik 2002, 4-5.
V. B. Lupis, <strong>Prilozi</strong> <strong>poznavanju</strong> <strong>sakralne</strong> <strong>baštine</strong> <strong>Vrbice</strong>, <strong>Lozice</strong> i <strong>Mokošice</strong><br />
đer hoćemo i naređujemo da svaka motika plati godišnje na blagdan sv.<br />
Vida mučenika za dobro i korist Bratovštine jedan groš.“ Na kraju jedanaeste<br />
stranice matrikule stoji: “ Ovi niže upisani su u bratstvu poslije nastanka<br />
ove knjige: Pripko Dživanović, Dživko Petičević, Dragoje Marojević,<br />
Tomko Stipković, Tomko Milovčić, Radoje Milovčić, Đurađ Božidarević,<br />
Mihoč Mirković, Radovan Radmilović (precrtan i sa strane stavljen križ),<br />
Dabiživ Cvitković, Mihoč Radosaljić glazbenik (fi faro), 31 Ivko Stojković.<br />
Također su ušli u bratovštinu Tomaš Matković i Vlahuša Petrojević“. Možda<br />
se među novim članovima Bratovštine s kraja XV. i početka XVI. st.<br />
radi o krojaču Đurđu Božidareviću, bratu slikara Nikole Božidarevića, ali<br />
pošto nema uz ime upisanog i zanimanja, ne možemo tvrditi kako se upravo<br />
radi o istoj osobi. 32 Možda se radi o rodonačelniku ugledne dubrovačke<br />
pučke obitelji Bozdari/ Boždarević, koja potječe iz sela Čajkovića u Rijeci<br />
dubrovačkoj, iz koje potječe ugledni pripadnik kapucinskog reda Miho Anđeo<br />
Boždarević. 33<br />
Isto je tako glazbenik Mihoč Radosaljić možda pripadnik roda Radosalić,<br />
koji se doselio iz Huma. 34 Svakako, matrikula Bratovštine sv. Spasa je<br />
iznimno dragocjen povijesni izvor, za poznavanje srednjovjekovnog prava,<br />
stanovništa i kao svojevrsna kronika mjesta. Iz imena sadržanih u matrikuli<br />
doznajemo još jak sloj ikavice, jer su među bratimima zabilježena imena<br />
i prezimena u ikavskom obliku: Cvitko Lukšić, Ratko Cvitković, Stipko<br />
Lukšić, Cvitko Ivanović, Tomko Stipković i Dabiživ Cvitković.<br />
U župnom uredu, uz tu matrikulu, čuva se i srebrna gotička kadionica<br />
(v. 40 cm x 26. cm), iz XV. st. 35 Kadionica ima šesterostranu bazu, koja je<br />
raščlanjena sa šest nizova rakovica koje vode k donjem dijelu posude, uz<br />
čiji rub je „na proboj“ izveden fi tmorfi ni motiv. Rubovi kadionice ukrašeni<br />
su zoomorfnim curcima/gargoyle, a iznad se nalazi šestostrani poklopac<br />
izveden u obliku kaštilca/tempietta, bogate gotičke arhitekture, razvedene<br />
kontraforima i zabatima/gabletima, a unutar pojedinačnog polja se nala-<br />
31. Taj se glazbenik ne spominje među glazbenicima s popisa dubrovačkih svirača<br />
od 1300. do 1800. (vidi: MIHO DEMOVIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske glazbene<br />
prošlosti s bibliografi jom, Zagreb 2007, 382-385.)<br />
32. V. Đurić, o. c., 295.<br />
33. DAD, Famiglie Cittadine riconosciute dall’ex Repubblica di Ragusa e loro derivazione,<br />
e parentele, 106.<br />
34. M. SIVRIĆ, Stariji hercegovački rodovi od polovice 15. do sredine 17. stoljeća<br />
(prema dubrovačkim izvorima), Hercegovina 4/5 (12/13), Mostar 1998./99., 125.<br />
35. Zahvaljujem župniku <strong>Mokošice</strong> don Stipi Kordiću što je autoru rada omogućio<br />
istraživanje matrikule Bratovštine sv. Spasa i srebrne kadionice. Mokoški župnik je upozorio<br />
kako je srebrna kadionica u nedavnoj povijesti bila nestručno očišćena, usljed čega<br />
su nastala nova oštećenja.<br />
877
878<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
Srebrna kadionica iz crkve sv. Spasa u Mokošici<br />
(foto V. B. Lupis)<br />
zi bogato razvedena monofora<br />
u maniri sjevernjačke<br />
gotike razvojnog<br />
stupnja XV. st. Gornji dio<br />
poklopca kadionice u formi<br />
strijelnika, iznimno je<br />
bogato razveden i ukrašen<br />
curcima i rakovicama koji<br />
vode k složenom fi tomorfnom<br />
akroteriju. Srebrna<br />
kadionica iz župnog ureda<br />
u Mokošici najkvalitetnija<br />
je srebrna kadionica uopće<br />
sačuvana na području<br />
Dubrovačke biskupije i<br />
srednovjekovnog Kraljevstva<br />
Bosne, kao i na<br />
području srednovjekovne<br />
Hrvatske. 36<br />
Vrlo bliski primjeri, po<br />
načinu oblikovanja monofora,<br />
morfologije kaštilca,<br />
načina oblikovanja akroterija<br />
i oblika fi jala i rakovica,<br />
su moćnik sv. Marte<br />
– djelo Giovannia Leona<br />
iz Kölna iz 1472. i dva<br />
svijećnjaka – zaklada dužda<br />
Cristofora Mora (1462.-<br />
1471.), koji potječu poput<br />
moćnika sv. Izidora iz mletačke<br />
crkve sv. Marka, te<br />
pokaznice iz Kopra, i veliko srebrno raspelo iz mletačke Akademije, nastali<br />
u radionici Moro – Leuchter 1460./70. 37 Kadionica odaje utjecaj donjonjemačkih<br />
zemalja na mletačko zlatarstvo druge polovice XV. st., a taj utjecaj<br />
36. Donekle je usporediva kadionica iz Olova u Bosni (XV. st.), (vidi: Katalog izložbe,<br />
Franjevci Bosne i Hercegovine na raskršću kultura i civilizacija, Zagreb 1988, 224.)<br />
37. ERICH STEINGRÄBER, Studien zur venezianschen Goldschmiedenkunst des<br />
15. Jahrhunderts, Mitteilungen des Kunsthistorichen Institutes in Florenz III, Florenz<br />
1962, 147-191.
V. B. Lupis, <strong>Prilozi</strong> <strong>poznavanju</strong> <strong>sakralne</strong> <strong>baštine</strong> <strong>Vrbice</strong>, <strong>Lozice</strong> i <strong>Mokošice</strong><br />
kasne gotike, nazivao se u Mlecima „gusto tedesco“. U posljednje vrijeme,<br />
Gabriella Delfi ni Filippi, talijanska povjesničarka umjetnosti, objavila<br />
je moćnik/pokaznicu sv. Liberana iz prvostolnice u Castelfrancu, koji<br />
je nažalost pretpio mnoge kasnije popravke, ali je očigledno nastao u istoj<br />
radionici gdje i mokošička kadionica. 38 Talijanska povjesničarka umjetnosti<br />
pripisala je umjetninu mletačkom zlataru iz druge polovice XV. st.,<br />
koji je blizak skupini moćnika iz bazilike sv. Antuna u Padovi (moćnici<br />
sv. Jude Tadeja i sv. Carissime), a isto tako je na osnovu morfologije gotičkih<br />
monofora i kaštilca povezala taj moćnik s dva ranije spomenuta<br />
svijećnjaka dužda Cristofora Mora (1462.-1471.), iz riznice sv. Marka u<br />
Mlecima. 39 Nažalost, talijanska povjesničarka umjetnosti nije konzultirala<br />
rad Ericha Steingräbera, 40 koji je lucidno već znatno ranije prepoznao<br />
jasno sjevernjački utjecaj na mletačko zlatarstvo, a tragom njemačkog<br />
povjesničara umjetnosti možemo sa sigurnošću razabrati posebnost te<br />
skupine umjetnina. Zasada, mokošička kadionica je najistočnija umjetnina<br />
nastala iz te radionice i likovnog kruga. Likovne paralele moćnika/<br />
pokaznice iz Castelfranca su očite s kadionicom iz <strong>Mokošice</strong>, i to ponajviše<br />
u obliku nodusa oblikovanog u formi kaštilca. Mogli bi se nabrojiti<br />
još poneki primjeri iz Italije.<br />
U hrvatskim riznicama jedino pastoral zagrebačkog biskupa Luke<br />
Baratina (1500.-1510.), s početka XVI. st., nastao u mletačkim radionicama<br />
u duhu kasne gotike, možemo povezati s kadionicom iz <strong>Mokošice</strong>.<br />
Kaštilac pastorala biskupa Luke Baratina, 41 kao da je nastao u istoj radionici,<br />
a što zaključujemo na osnovu morfologije arhitekture kaštilca,<br />
oblika monofora i cjelokupnog ansambla koji nije ispunjen fi guralnim<br />
ukrasima. Raniji pastoral biskupa Osvalda Thuza (1466.-1499.), 42 s kraja<br />
XV. st. iz iste riznice zagrebačke prvostolnice nastao je od nepoznatog<br />
majstora i morfološki se ne može vezati uz taj krug. Nažalost, razdoblje<br />
druge polovice XV. st. je vrijeme turskih provala, pustošenja, kada su<br />
brojne riznice uništene.<br />
38. H.R. HAHNLOSER, Opere Occidentali dei secoli XII – XIV, Tesoro di San<br />
Marco. Il Tesoro e il Museo II, Firenze 1971, 181-182; GABRIELLA DELFINI FILIP-<br />
PI, 32. Reliquiario-ostensorio di san Liberale, Orefi ceria sacra in Veneto, Cittadella<br />
2004, 113-114.<br />
39. G. DELFINI FILIPPI, l. c.<br />
40. E. STEINGRÄBER, l. c.<br />
41. IVO LENTIĆ, Predmeti od metala u riznici zagrebačke katedrale, Riznica zagrebačke<br />
katedrale, Zagreb 1983, 178; LELJA DOBRONIĆ, Renesansa u Zagrebu, Zagreb<br />
1994, 66-67.<br />
42. I. LENTIĆ, o. c., 177; L. DOBRONIĆ, o. c., 44-45.<br />
879
880<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
PRILOZI<br />
PRILOG. 1.<br />
DAD, XIV. Chiesa et monasteria, 49a<br />
DALLA MATRICE DI LOSIZA D.A PAROCHIA DI MALFI<br />
Universis in Christo Fidelibus has literas inspecturis Frater Anthonius de Ordine<br />
Minorum miseratione divina Archiepiscopus ragusinus salutem in Domino<br />
sempiternam<br />
Noverit Uniniversitas vestra quod in nostra presencia constituti Dimitius Capelanus<br />
Fratie editte ad honorem Gloriossimi Asensione de Losiza et Fratres Fratie<br />
hujusmodi vid.a Boschio Petcovich, Gurcho Petcovich, Parcho Silanichic, Ivan<br />
Hranevvich, Ruscho Miladinovich, Bogdan Radocich, Radosav Tomcovich, Parcho<br />
Guichiovich, Parcho Maroevich, Pribio Lajaviza, Pribigna Lajaviza, Bastoja<br />
Radelevich, Boschio Pribilovich, Radosav Dichavich, Ratcho Radmilovich, Jacsa<br />
Radosalich, Ilia Ivanovich, Ratcho Radunovich, Vlachusa Milosalich, Stjepcho<br />
Hrancovich, Radosav Lajavizza intendentes ad invicem in dno. Consolari nobis<br />
humiliter supplicaverunt, ut precibus anuentes ut de omnipotentis Dei misericordia,<br />
et Beatorum Petri et Pauli Apostolorum ejus et omnio par fi eri debeat inter<br />
ipsos hac etiam beatissimi sanctissimi Ascensionis de Losiza auctoritate conferint<br />
caritatis quadraginta dies de injuncta sibi penitentia in Domino relaxamus. In cujus<br />
rei testimonium presentibus literis nostrum sigillum duximus apponendium.<br />
Data anno Dni 1432. Indicatione 10. 16. die ineunte Madio.<br />
Insuper omnes et singuli suprascripti fratres ut retro in Matrice Fratrie S. Michaelis<br />
de Arboribus in Gravosio pag.<br />
In eadem matricula<br />
Nos Marinus de Buchja Canonicus et Archidjaconus Ragus. Nec non Rmi. In<br />
C. P. Et Dni. Juliani dignissimi Archiepiscopi Ragusini in spiritualibus et temporialibus<br />
Vicarius generalis, cogniter et decisor cansae vertentis inter discutos viros<br />
castaldos fraternitatis Ecclesiae S. Salvatoris de Losiza ... ex una agente ..m, et<br />
Castaldos fraternitatum S. Stephani, S. Mariae, et S. Nicolai in Lafo Ragusinae<br />
Diocesis, ex altere defendentes et une visa petitione.<br />
Declarat Presbyterum Parochialem Malfi teneri die Ascensionis Domini N.<br />
celebrare Missam in Ecclesia S. Salvatoris sive Ascensionis de Losiza modo quo<br />
celebravit in die solemnitatis seu dedicationis dictarum fraternitatum.<br />
Est ita dicimus Die 16. Junii 1610.<br />
In Varbiza luogo della Parrochia di Malfi fu eretta la confraternita nella Chiesa<br />
di S. Maria a 11. aprile 1447. come dalla matricola, nella quale quasi tutti i capitali<br />
vessono intorno all’assistere li fratelli poveri infermi, e sepelirli morti. V’è<br />
il seguente Capitolo singolare: Item volemo che quando femo lo Capitulo che in<br />
quel Capitulo nigun delli fratelli possa apresso se portar alguna arma de ferro o de<br />
legno sotto penna de grossi sei per volta.
V. B. Lupis, <strong>Prilozi</strong> <strong>poznavanju</strong> <strong>sakralne</strong> <strong>baštine</strong> <strong>Vrbice</strong>, <strong>Lozice</strong> i <strong>Mokošice</strong><br />
In un libro di conti della stessa fratiglia si notavano le spese dal 1499. per la<br />
messa è segnato gross 4 dal 1500 per più anni in appresso.<br />
L’anno 1433 a 25 aprile era Capellano nella Chiesa di S. Maria di Malfi Demetrio<br />
Vessevich, ed aveva entrate dai terreni lasciati da Nico de Sorgo detto Rosso<br />
in Malfi esistendi ad villam e locati dai Tesorieri v. Diver. Not. D. an. 1433.<br />
Nos Franciscus Perottus Dei et Apostolicae ser. gra. Archiep. Ragus. Ne spiritualia<br />
et tam praeclara indulgentiarum munera a B. B. N. Papa Inocentio X.<br />
confratrubis, et consororibus tam vivis quam defunctis Confraternitatis B. Mariae<br />
V. in Eccle. S. Mariae loci de Bulat in valle Malfetana nostrae Rag. Dioc. Insituate<br />
seu instituendae concessarum ab non escistentiam prae fatae Confraternitatis<br />
sint sine fructu gratiaque tam isignis frustrato ria reddatues cum nostrae pastoralis<br />
solicitudinis ratio expostulet ut opera tam salutoria animarum que nostrae curae<br />
creditarum salutem omnia studio promaveamus tenore praesentium auctoritate<br />
nostra ordinaria instituimus et exigimus in praefata Eccla. S. Mariae de Bolet d.<br />
Confraternitatem sub. Invocat.ne B. M. Vrginis, ita ut omnes utriusq sexus Christi<br />
fi deles qui in praesenti libro ad hoc designato manu Parochi adsripti fuerint omnes<br />
et singulas indulgentias, quas idem B. P. N. Papa Inn. X. in suis Brevibus inferius<br />
registrandis paterna charitate largibus est, et inposterum concedendas hujusmodi<br />
confratribus et consoproribus tam vivis quam defunctis in Domino consequantur<br />
ad majus praedictorum omnium et singulorum robur et fi rmitatem, et ad perpetuam<br />
rei memoriam has praesentes nostres propria manu subscripsimus et nostro<br />
solito sigillo muniri jussimus, Dat Ragus. Die 21 augusti 1654.<br />
F. Perottus Archiepiscopus Ragusinus<br />
L+sig. Venantius Aspri Cancel.<br />
PRILOG 2.<br />
DAD, XIV. Chiesa et monasteria, 49b, (N.o. 166. Vol. II. pag. 341.)<br />
ALCUNE MEMORIE DELLE CHIESE DEL LUOGO DELLO VARBIZZA<br />
S.1. Tra il bel seno di Malfi o Malfo, ed Ombla il primo luogo verso levante<br />
sul mare è Varbizza, che prender il nome dall’albero verba, cioe salci’o – di cui<br />
avventura si vedevano anticamente molte piante. Ē tutto montuoso con precipitose<br />
rupi sul mare, ha però una piccola spiaggia per la quale si scarica nel mare<br />
un torrente che scende dagl’imminenti montagne quando vengono piogge dirotte.<br />
Vi sono alcune poche case disperze er abitate; anticamente però ven’erano assai<br />
più come l’indicano le rovine in più posti tuttor esistenti. Vi era anzi ancora una<br />
nobil villa appunto sopra la spiaggia sud.a dalle rovine della quale il g.m Sign.r<br />
Francesco Bobali (ultimo di tal casato) molti materiali estrase per edifi care la sua<br />
comoda casa a Malfi vicino alla Chiesa Parrochiale a tramontana.<br />
S.2. La Chiesa principale del Lugo stà su la cima dell’erto colle che è tra la<br />
detta Spiaggia, e Malfi , e si chiama S. Maria di Varbizza, et è da greco inombrata<br />
da alcune belle querce. Dalla struttura si vede che è molto antica, avendo la<br />
881
882<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
piccola tribuna a levante, è daor di essa alle sticante due mensette all’uso greco.<br />
Sull’altare vi è una Madonna col S. Bambino dipinta in tavola sul fondo indorato,<br />
et è di penello diligente. Si chiude, et in una banda della porta v’è dipinto S. Gio.<br />
Batta., nell’altra S. Pietro Apostolo. Si dice essere venuta a galla per mare; ma il<br />
vero sarà che per barca venne dall’Italia, se pur non fù fatta a Ragusa, dove nel secolo<br />
XII. si lavorano simili pitture. Certamente i molti voti di argento, o in pittura<br />
testifi cano, che questa Madonna era molto venerata particolarmente dai marinari,<br />
dei quali molti uscivano da questo luogo, come ancora Capitani di navi. Aveva<br />
questa Chiesa d’avanti a ponente il portico, e poi il Cimitero.<br />
S. 3. L’altra Chiesa è recentissima sul pendio del monte e vicino ad essa spiaggia<br />
da levante. Fù edifi cata dalla Sig.ra Jella f. Di Antonio Lazzari e vedova<br />
di Niccolò Milli Boscovich nell’estremità settentrionale del suo giardino l’anno<br />
17771. per sua comodità, facendo essa ivi quasi continua dimora. Ha due porte<br />
una a ponente nella faccciata, e l’altra a tramontana per di fuori. Fu intitolata a S.<br />
Giuseppe, il quadro prò rappresenta la V.SS. che onsegna Vicenzo Ferrerio, e S.<br />
Elena Imperatrice. V’è disegno far incidere nel sopra liminare della porta principale<br />
la sequente iscrizione<br />
D.O.M.<br />
In honorem S. Josephi Deipare Sponsi<br />
Helena Antonii Lazarii Filia<br />
Nicolao Millio Boscovichio Vidua<br />
Ad pium sue solitudini<br />
Solatium adem hanc<br />
S.S. F. C. instruixit<br />
Ejusqu. Conservationi annuo reditu statuto providit<br />
A. MDCCLXXI<br />
S.4. Sopra il sud.o sopraliminare v’è in una mezza lunetta scolpito rozzamente<br />
S. Vicezo Ferrerio. Questa piccola scoltura con tutti li travertini di tal porta furono<br />
trasportati dall’isola Calamotta, e tolti da una gia abbandonata Chiesola edifi cata<br />
gia in onore di S. Vicenzo dal Cap.o Vicenzo Stefani Scacibuha dentro un piccolo<br />
seno risguardante la tramontana sul suo podere, ora appartenente al Sig. Gio Facenda<br />
genero della sud.a Sog.a Jella. Questa pia e prudente Vedova dopo aver rifabricato<br />
la mettà della casa, ristorato,munito, ed ornato con mirabile providenza,<br />
economia e pulizia il giardino ed il pometo; e doppo avere piantato una gran vigna<br />
sul piano del monte, che sta a Levante estivo fece celebrare nella sud.a Chiesola<br />
la prima Missa da Mons.r Nicolò Pugliesi arciv.o di Rag.a il di 2. di maggio 1773.<br />
che cadde in Domenica. Concedeto in tal giorno il Prelato Indulgenza plenaria, e<br />
vi fù grande il concorso della parentela, degli Eccli.ci e di Nobili trattati tutti con<br />
isplendita liberalità, e convito sontuoso. Il di seguente ritornò Monsig.re a celebrare<br />
nella stessa Chiesa benchè con minore solennità, essendosi esentato portari<br />
in Ragusa a ricevere le solite in tal giorno uffi ciosita dalla Compagnia dei nobili<br />
giovanetti.
V. B. Lupis, <strong>Prilozi</strong> <strong>poznavanju</strong> <strong>sakralne</strong> <strong>baštine</strong> <strong>Vrbice</strong>, <strong>Lozice</strong> i <strong>Mokošice</strong><br />
S. 5. Questo giardino con le terre, che molto si stendono per il monte verso<br />
levante appartenevano alla cittadinesca Casata Gudegli, e pervennero in possesso<br />
di Marco Milli Boscovich per mezzo di sua seconda consorte, che morta senza<br />
prole gliele lasciò in eredità; Egli poi le vendette a Niccolò suo fi glio primogenito<br />
gia emancipato marito della Sig.a Jella, la quale colla sua grande industria e<br />
travaglio ha tutto reso e fruttifero, e delizioso, per lasciarlo alla sua fi glia Nikka<br />
maritata con il Sig.e Gio. Di Martolo Facenda. Ha questi pensiere, quando entrerà<br />
in possesso di questo Giardino coltivare tutto il monte a Levante fi no al mare, e<br />
fi no ad una formace di calce fabbiricata du muro eminente che è confi ne delle sue<br />
pertinenze, e dalla quale comincia il Luogo detto Losizza.<br />
ALCUNE MEMORIE DELLE CHIESE DI LOSIZZA<br />
S.I. Losizza era un piccolo casale posto tra Verbizza a ponente e la sboccatura<br />
di Ombla a levante sopra il mare in faccia all’isoletta Daxa per il pendio del monte<br />
dietro al quale è Petrovo selo. Vi erano varie case qua e la sparse delle quali ora<br />
si vedono le ruine, non essendo abitata che una sola appartenente al Sig.e Marino<br />
Baeni; che ha ivi molti terreni. Il Luogo è sotto la cura del Parroco di Malfi ,<br />
e nelle sottoposte acque sicuramente si fermano ancor le grandi navi per essere<br />
ivi riparate dai venti e dalla penisola di Gravosa, e da Daxa, ed altre isole, che si<br />
schierano verso ponente.<br />
S.2. La Chiesa principale è dedicata in onore dell’ineffetabile misterio della<br />
Incarnazione, e si chiama La SS. Annunziata. Fù edifi cata lungo il sentiero, che<br />
per il monte da Malfo conduce in Ombla, ed è al solito rivoltata colla facciata<br />
all’occaso. É di mediocre grandezza coperta con volta ben fatta, ed ha un sono<br />
altare nella tribunia, che è paralellogramma. Ora questo e rovinato affatto, mancadovi<br />
ancor la mensa. Nell’us.tre da d. tribunia nel muro, che quarda la porta a ma..<br />
dritta si vedono due modiglioni di pietra, che servivano credo, per sostenere una<br />
piccola tavola ad uso deggli apparati. Ho veduto caduto il trave, che verso l’altare<br />
stava orizontalmente confi ccato nei muri laterali, e sosteneva in mezzo il crocifi -<br />
sso (secondo l’antico costume, osservato ancor nella Chiesa di S. M. di Varbizza),<br />
e le lampade. Che da esso pendevano.<br />
S.3. Nel sopraliminare della porta v’è scolpito in mezzo IHS, ed intorno con<br />
caratteri romani=Ave Maria, gratia plena=Nel fi anco australe (mi pare) della facciata<br />
sporgono a basso due lunghi modiglioni di pietra, quali ho osservato in altre<br />
Chiese ancora, ma fi nora no ho scoperto quale uso avessero. Avanti la Chiesa v’è<br />
un piccolo piano sostento da muraglie, ed in esso molte sepolture alcune delle<br />
quali anno rozze inscrizioni indicanti, a chi appartenevano. Mi è stato riferito,<br />
che il sud.o Sig.e Marino Baeni, vendendo che le bande della porta, giá dalla<br />
ettà consunte non potevan più custodire la Chiesa trasportasse a Malfo il quadro<br />
dell’Altare con tutte le suppelletili=V. in appo. Il S.5. in fi ne.<br />
S.4. Un terzo di miglio verso l’occaso da d. Chiesa, ma a pie del monte e vicino<br />
al mare vi è altra dedicata a S. Rocco. È grandicella quanto la superiore ma con<br />
883
884<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
maggior pulizia e spesa fabbricata per propria divozione e comodo dagli -----------<br />
------ antichi padroni (V.D.6.infra) delli terreni intorno, e della villa ora totalmente<br />
distrutta che rotto le giace. La faeciata è rivolta a Lebieccio, ed è tutta a volta con<br />
Capella sfondata per l’unico altare. La mensa di questo è stata ultimamente rovesciata<br />
(non è incredibile) da chivoleva furtivamente trasportarla attrove. Apparteneva<br />
non è molto questa Chiesa colle terre vicine alla Casa dei Sig.ri Bettera; ma<br />
poi di tutto s’impessessarono li Sig.ri Tesorieri per qualche legato annuo, come<br />
penso, di cui sono gravate le tere istesse.<br />
S.5. S. Salvatore Sveti Spas cien chiamata la terza Chiesa di Losizza perche,<br />
credo, fosse dedicata alla pia rimembranza dell’Assensione del Signore.<br />
Sta a Levante dell Annunziata sopra l’alto del monte, che ha sottoposta la sboccatura<br />
di Ombla. Fin a circa tal termine si stende Losizza, e tutta l’esistensione<br />
del d. monte altre volte ben coltivato, che di li andando a ponente giunge ad<br />
una piccola convalle dove stà la casa abitata, e ricordata nel S.I. è della Casa<br />
dei signori Baeni. Al clarissimo Sig.r Baeni furono queste terre donate dalla<br />
Signoria di ragua in premio dei fedeli servigii da esso in varii impieghi prudentemente<br />
prestati doppo il terremoto del 1667. ed in particolare nell Ambasceria<br />
di Spagna. In questa maniera con questi boni alla stessa casa spettano le due<br />
chiese della Nunziata e del Salvatore. Non ho visitato questa, ma ho sentito,<br />
che è derelitta e spogliata, come l’altra. Questo spoglia .......avvenutto per opira<br />
del Sig.r Marino, come per ........zione ho scritto nel fi ne del S.3., ma per altre<br />
mani probabilmente inique e sacrileghe.<br />
S.6. Li Terreni, Villa, e Chiesa di S. Rocco nominato nel preced.te S.4.<br />
sul principio del secolo XVI. erano di Michele di Nicolà Pozza ( non sò se<br />
nobile, o cittadino) e dopo vennero in potere di Marino di Pietro Radagli cittadino;<br />
da questa Casa passa veno nelle mani di Marco di Niccolò Noakovich,<br />
e fi nalmente furono da Gio Domenico, Antonio, e Bartolomeo Bettera fi glioli<br />
di Pietro, che da Bergamo venne a Ragusa; ma essendo gravati d’alcuni anni<br />
perperi da pagarsi alla Tesoreria, a questa furono abbandonati probabilmente<br />
dopo il terremoto del 1667. avaveva rovinato la Casa et il Giardino. Ora tutto<br />
giace incolto.<br />
Aggiunta alle Memorie di Varbizza nel precedente Num...<br />
Nell’ingresso della Casa della Sig.a Jella Boscovich s’incontra un bel pozzale<br />
di pietra massiccia, o sia bocca del pozzo ben vasto, che occupa il disotto<br />
di essa Casa dalla parte di Ostro, ed in esso Pozzale vi è incisa l’Arme, che è<br />
qui in margine. La stessa ho veduto sull’architravo della Chiesa di S. Gio Batta.<br />
In Paertuscia di Giupanna che ora è Patronato della Casa Stay, ed anticamente<br />
era della Casa Maxi, e poi quella Bon, o Bondenale. Credo pertanto, che una<br />
di queste Case fabbricasse, o almen possedesse il riferito giardino e Casa di<br />
Vaerbizza.“
V. B. Lupis, <strong>Prilozi</strong> <strong>poznavanju</strong> <strong>sakralne</strong> <strong>baštine</strong> <strong>Vrbice</strong>, <strong>Lozice</strong> i <strong>Mokošice</strong><br />
PRILOG. 3.<br />
STATUT BRATOVŠTINE SV. SPASA U MOKOŠICI U RIJECI<br />
(Župni ured sv. Spasa u Mokošici) 43<br />
Iste liber est fraternitas Sancti Spassi de Mocosciç in Ombla, et vocantur<br />
Matricula fraternitatis supradictae. Cujus dictae Chlesiae est patronus Blasius<br />
Nicolaus Chabosi<br />
Universis in Xristo fi delibus has litteras inspecturis salutem in Domino sempiternam.<br />
Noverunt omnes et singuli, qualiter reverendi Patres Dominus Franciscus<br />
de Gradibus, doctor et canonicus Ragusinus, et Dominus Andrea de Curianis (forte<br />
= Protonotarius) Apostolicus Domini Johannis de Veneriss miseratione divina<br />
dignissimi Archiepiscopi Ragusini Vicarii Generalis conprobaverunt ac consenserunt<br />
bonis viris infrascriptis, scilicet gastaldo et aliis confratribus fraternitatis<br />
Sancti Spassi de Mochosciça in Ombla pro Matricula, quam predicta fraternitas<br />
instituit et ordinavit, perpetuis temporibus duraturam.<br />
In Xristi Nomine, anno Doini MCCCCLXXVII mense augusti, sunt isti, videlicet:<br />
Ser Johan de Palmota, Matio Raicovich, Tomasc Çuppoievich, Giucho Radutovich,<br />
Ratcho Çvietchovich, Stipan Vlahotich, Çvitcho Luchxich. Guesti di sopra<br />
sono offi cieli, ego (ecco?) li frateli Maroie Simchovich, Petcho Jabisgnovich, Giurag<br />
Radavich, Radoie Biluch, Giucho Vocheitheich, Stipcho Luchisch, Martin<br />
Medoevich, Radosav Radojcovich, Marco Biluch, Giucho Tomich, Radegla Goian,<br />
Vlahota Givoevich, Cvitcho Ivanovich, Ratcho Vochasalich.<br />
Qui omnes et singuli suprascripti confratres specialiter et voluntarie se obbligaverunt<br />
invicem tantummodo et ordine, quod si contigerit, quod aliquis frater<br />
hujusmodi fraternitatis esset infi rmus extra civitatem Ragusinam, etiam si fuerit<br />
un quovis loco, scilicet a Puncta Stagni infra usque ad exilimitum, et a Molunto<br />
usque ad Punctam Stagni infra, et gastaldus qui pro tempore dictae fraternitas tunc<br />
fuerit, praeceperit alicui um aut pluribus dictorum fratrum, quod vadant pro ipso<br />
infi rmo et aducant Ragusium, vel alibi ubu dixerit; si quis obbedire noluerit eidem<br />
gastaldo, sine remissione solvat grossos sex, idest unusquisque pro se ipso. Item<br />
si quis fratrum jaceret infi rmus, et gastaldus preceperit alicui fratrum, quod vadat<br />
ed transportandum ipsum, et ipse noluerit, solvat pro qualibet vice grossum unum.<br />
Item si quis fratrum dixerit injuriam unus alteri, non vadat ad curiam comitis<br />
sub pena unius yppi., nisi esset injuria cum effusione sanquinis, vel magni<br />
excessus, sed gastaldus puniat eos secundum quodeidem videbitur expedire.<br />
(na margini: „die 30 decembris 1477 a Nativitate in Minori Consilio soprasriptum<br />
capitulum revocatum fuit, et fuit declaratum, quod quilibet de injuriis sibi illatis, sit liber<br />
facere querelam ubi et coram quo magistratu voluerit.)<br />
43. Transkribiran je tekst matrikule s notarskom ispravom na kraju, bez naknadnih<br />
upisa koji sežu do osamdesetih godina XIX. st.<br />
885
886<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
Item volumus et statuimus quod quotiescumque presbiter vel capelanus inierit<br />
ad ecclesiam Sancti Spassi in Mpochosciça habeat expensas necessarias, silicet....<br />
Item si aliquis de confratribus aut sororibus fuerit langvidus, et non habuerit<br />
aliquem de suis, qui juvat et custodiat eum, et si quis de illis invitatis noluerit ire,<br />
et ille languidus fuerit mortuus illa nocte, - ille qui non obedevit deponat grossos<br />
(III) et si fuerit mortuus deponat duodecim.<br />
Item si quis non venerit ad capitulum quando congregantur fratres solvat grossum<br />
unam.<br />
Item si aliquis de confratribus injuriam dixerit gastaldo vel alicu ofi cialium<br />
solvat ypp. Unum.<br />
Et hoc uno et eodem millesimo.<br />
Item ordinamo et confi rmamo tutti quanti fratelli di questa fratigla çoè di Sancto<br />
Spasso di Mochosciça in Ombla, siando morto alcuno fratello ovver sorela<br />
della ditta nostra fartigla, quello lo qual non vignesse a chasa sua accompagnar lo<br />
dito morto, siando li dovese po thmar (?) debbia pagar grossi VI.<br />
Item quello lo qual pregasse per cului, chi deve pagar, volemo, che lo ditto<br />
qual pregasse, debbia pagar altrotanto.<br />
Item volemo et ordinamo, che da mo’in avanti sia tignudo vignir cadanno<br />
magor (major) de la soa chasa lo qual se troverà alla villa, alli Karitadi doj, çoe in<br />
festa di la Resurettion, i di Ogni Sancti sotto pena di pagar alla fraternita nostra<br />
per caduna Karità 6 grossi. E questa che sia fermo e rato fi na che dura nostra fraternita.<br />
E se anchora fosse in choroto, volemo che vegna sença alcuna scusation.<br />
Item ordinamo, che ditti chapituli nostri ordinati çoè avanti la Resurexion, et<br />
da poi Ogni sancti, che chadauna persona di la nostra fraternita debbia vignir sotto<br />
pena di grossi quatro a pagar, et sença alguna misericordia. Et questo sia duraturo,<br />
fi na che la nostra fraternita dura.<br />
Item volemo et ordinamo che alla festa di la Resurexion, et alla festa di Ogni<br />
Sancti et a natale, ognuno per chasa debbia portare uno grosso ad ognuno di questi<br />
terminisupraditi in le man di gastaldo, qual serà in quelo anno per la paga di prete,<br />
zoè nostro parochiano, et chi non portasse chada in la pena di pagar 6 grossi, che<br />
zinque vadano in ben di la nostra fraternita, et un in lo ben et utile di lo dito prete.<br />
Item volemo et ordinamo, che ogni zapa paga annuatim ala festa di S. Vito Martire<br />
per ben et utile dila fraternità nostra grosso uno. E chi non pagasse chada di pagar<br />
gr. Quattro.<br />
Item volemo et ordinamo nui tutti fratelli, che non si debbia far lo nostro gastaldo<br />
in altro luogo eceto davanti la gexia di sancto Spasso in Mochosiciça allo<br />
capitulo ordinato per la festa di Ogni Sancti.<br />
Item volemo et ordinamo tutti frateli, che alla festa di Ogni Sancti et alla festa<br />
della Resurexion cho lo gastaldo, et li soi offi ciali habbiano gr. 4. e ninente più.<br />
Item quando ditto gastaldo chon li soi offi ciali chambiarano suo offi zio, che<br />
con altro novo gastaldo et offi çiali uno ypp. Et gr. I di ogniuno, qual fosse intrato<br />
in fraternita in loro offi zio.
V. B. Lupis, <strong>Prilozi</strong> <strong>poznavanju</strong> <strong>sakralne</strong> <strong>baštine</strong> <strong>Vrbice</strong>, <strong>Lozice</strong> i <strong>Mokošice</strong><br />
Item volemo, et ordinamo che lo nostro gastaldo, qual sia quelo anno debbia<br />
seder ala tavola ala Karita insieme con lo prete nostro, et major di fratiglia. E<br />
anche li giudexi di nostra fraternita, et che chon uno qual serà ordinato debiano<br />
servir alla tavola di nostra fraternità.<br />
Ad laudem Dei etc. Etc.<br />
Die 30 mensis decembris 1477. Indic. X.<br />
„In minori consilio loco et more solitis ad sonum campanae congregatio, existente<br />
rectore magnifi co Domino Raphaele de Gozze, captum fuit de confi rmando<br />
et autenticando Matriculam Fraternitatis Sancti Spassi de Mochosiza, cujus ecclesiae<br />
est patronus Ser Blasius Nicolai de Caboga, eo quia visa, lecta et examinata<br />
dicta matricula et omnibus in ea contentis, clare constant ipsam matriculam<br />
fondatam esse in charitate, ac tendere ad laudem Dei et salutem animarum. L. +<br />
S. Ego Bartolomeus de Sfondratis de Cremona juratus notarius, et cancellarius<br />
secretarius Comunis Ragusi mandato scripsi, et roboravi.“<br />
Lovro Marinov Dobričević, Gospa od <strong>Vrbice</strong> (foto B. Gjukić)<br />
887
888<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
RÉSUMÉ - SAŽETAK<br />
CONTRIBUTIONS AUX CONNAISSANCES<br />
DU PATRIMOINE SACRAL DE VRBICA, LOZICA ET MOKOŠICA<br />
Dans la région de Dubrovnik, une partie d’Astarea, sa zone médiévale urbaine,<br />
a été étudiée par des recherches de terrains et d’archives. La période médiévale<br />
de Lozica et Vrbica nous a laissé le souvenir de deux matricules, aujourd’hui<br />
disparues, du St. Sauveur à Lozica et de Ste. Marte à Vrbica. A Mokošica s’est<br />
conservée la matricule du St Sauveur et un encensoir en argent exécuté en style<br />
du gothique tardif „au goût allemand“ („a gusto tedesco“) dans les ateliers<br />
Moro–Leuchter. Cet encensoir en argent de Mokošica, une toile de culte de la<br />
Vièrge de Vrbica attribuée au peintre croate de Renaissance Lovro Dobričević<br />
dans les années soixante du XVème siècle, ont une place toute particulière au sein<br />
de patrimoine culturel.