Arheološka topografija Boke Kotorske
Arheološka topografija Boke Kotorske Arheološka topografija Boke Kotorske
ARHEOLOŠKA TOPOGRAFIJA BOKE KOTORSKE MARIJA BUZOV UDK: 903/904(497.16 Boka Kotorska) Institut za arheologiju Izvorni znanstveni članak HR - Zagreb, Gajeva 32 Primljeno: 21. VII. 2010. Arheološka topografi ja Boke posebno je zanimljiva, jer je na relativno malenom prostoru život bujao od pretpovijesti pa do današnjih dana. Osim najznačajnijeg višeslojnog nalazišta u Boki, Risna, postoji niz arheoloških lokaliteta koji nadopunjuju arheološku topografi ju Bokokotorskog zaljeva. U Risnu, ostaci monumentalne arhitekture, nekropole, keramike, novca, mozaika, stakla, arhitektonski ulomci ugrađeni kao spolia u novije građevine, govore o luksuzu, ali i o načinu života. Utvrđene su i lokacije na prostoru današnjeg Risna gdje su arheološki nalazi in situ, gdje su otkriveni pokretni nalazi i gdje možemo očekivati još nalaza, a sustavna arheološka istraživanja i iskopavanja još nisu započeta. U Risnu je evidentiran i podvodni arheološki lokalitet sa nalazima potonulih brodova i njihovih tereta, amfora, te dio ilirsko-kiklopskih bedema, koji se danas nalazi pod morem. Boka Kotorska 1 spomenik je prirode i kulture Jadranskoga mora, kao i Sredozemlja, danas pripada Crnoj Gori. Ističe se kao specifi čna prirodna cjelina, obilježena složenim društvenim razvojem te prepoznatljiva po svojem jedinstvenom kulturnom pejzažu, nastalom stoljećima. Boka je razgranati i prostran zaljev na južnom dijelu istočne obale Jadranskog mora oko 15 km uvučen u kršku kopnenu unutrašnjost. Od otvorenog mora Boka je odvojena nizom poluotoka visokih do 789 m (Vrmac, Luštica i Devesilje), dok se prema kopnenoj unutrašnjosti strmo izdiže i prelazi u planine Orjen (1.895 m) i Lovćen (1.749 m). Složena je od dva izdužena zaljeva: vanjskog, Hercegnovsko-tivatskog, i unutrašnjeg, Risansko-kotorskog zaljeva. I svečar, kojemu je posvećen ovaj Zbornik, svojevremeno je objavio članak o arheologiji Boke: E. Marin, Arheološki muzej u Splitu i Boka Kotorska, PPUD 35, Petriciolijev zbornik, I, Split 1995, 67-80 (Summary: Archaeological museum in Split and Boka Kotorska). 1. Boka Kotorska u daljnjem tekstu Boka. 467
- Page 2 and 3: 468 Kačić, Split, 2009.-2011., 41
- Page 4 and 5: 470 Kačić, Split, 2009.-2011., 41
- Page 6 and 7: 472 Kačić, Split, 2009.-2011., 41
- Page 8 and 9: 474 Kačić, Split, 2009.-2011., 41
- Page 10 and 11: 476 Kačić, Split, 2009.-2011., 41
- Page 12 and 13: 478 Kačić, Split, 2009.-2011., 41
- Page 14 and 15: 480 Kačić, Split, 2009.-2011., 41
- Page 16 and 17: 482 Kačić, Split, 2009.-2011., 41
- Page 18 and 19: 484 Kačić, Split, 2009.-2011., 41
- Page 20: 486 Kačić, Split, 2009.-2011., 41
ARHEOLOŠKA TOPOGRAFIJA BOKE KOTORSKE<br />
MARIJA BUZOV UDK: 903/904(497.16 Boka Kotorska)<br />
Institut za arheologiju Izvorni znanstveni članak<br />
HR - Zagreb, Gajeva 32 Primljeno: 21. VII. 2010.<br />
<strong>Arheološka</strong> topografi ja <strong>Boke</strong> posebno je zanimljiva, jer je na relativno<br />
malenom prostoru život bujao od pretpovijesti pa do današnjih dana. Osim<br />
najznačajnijeg višeslojnog nalazišta u Boki, Risna, postoji niz arheoloških lokaliteta<br />
koji nadopunjuju arheološku topografi ju Bokokotorskog zaljeva. U Risnu,<br />
ostaci monumentalne arhitekture, nekropole, keramike, novca, mozaika,<br />
stakla, arhitektonski ulomci ugrađeni kao spolia u novije građevine, govore<br />
o luksuzu, ali i o načinu života. Utvrđene su i lokacije na prostoru današnjeg<br />
Risna gdje su arheološki nalazi in situ, gdje su otkriveni pokretni nalazi i gdje<br />
možemo očekivati još nalaza, a sustavna arheološka istraživanja i iskopavanja<br />
još nisu započeta. U Risnu je evidentiran i podvodni arheološki lokalitet sa<br />
nalazima potonulih brodova i njihovih tereta, amfora, te dio ilirsko-kiklopskih<br />
bedema, koji se danas nalazi pod morem.<br />
Boka Kotorska 1 spomenik je prirode i kulture Jadranskoga mora, kao<br />
i Sredozemlja, danas pripada Crnoj Gori. Ističe se kao specifi čna prirodna<br />
cjelina, obilježena složenim društvenim razvojem te prepoznatljiva po svojem<br />
jedinstvenom kulturnom pejzažu, nastalom stoljećima. Boka je razgranati<br />
i prostran zaljev na južnom dijelu istočne obale Jadranskog mora oko<br />
15 km uvučen u kršku kopnenu unutrašnjost. Od otvorenog mora Boka je<br />
odvojena nizom poluotoka visokih do 789 m (Vrmac, Luštica i Devesilje),<br />
dok se prema kopnenoj unutrašnjosti strmo izdiže i prelazi u planine Orjen<br />
(1.895 m) i Lovćen (1.749 m). Složena je od dva izdužena zaljeva: vanjskog,<br />
Hercegnovsko-tivatskog, i unutrašnjeg, Risansko-kotorskog zaljeva.<br />
I svečar, kojemu je posvećen ovaj Zbornik, svojevremeno je objavio članak o arheologiji<br />
<strong>Boke</strong>: E. Marin, Arheološki muzej u Splitu i Boka Kotorska, PPUD 35, Petriciolijev zbornik,<br />
I, Split 1995, 67-80 (Summary: Archaeological museum in Split and Boka Kotorska).<br />
1. Boka Kotorska u daljnjem tekstu Boka.<br />
467
468<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
Oba su zaljeva međusobno povezana tjesnacem zvanim Verige, čija širina<br />
iznosi 340 m. Tjesnac je tako nazvan jer je u vrijeme turske najezde bio<br />
zatvoren lancem (verigama) kako bi spriječio tursko brodovlje da prodre u<br />
unutrašnji zaljev <strong>Boke</strong> <strong>Kotorske</strong>, na čijim se obalama nalaze tri veća naselja<br />
Kotor, Perast i Prčanj. 2 Plovna duljina od ulaska u Boku do grada Kotora<br />
u krajnjoj unutrašnjosti zaljeva, iznosi oko 30 km, dok najveća dubina<br />
mora izmjerena u njegovom unutrašnjem dijelu iznosi 47 m.<br />
Zaljevi su nastali za vrijeme glacijacije riječnom erozijom u mekšim<br />
fl išnim stijenama, dok su reljefno više strane zaljeva izgrađene od otpornijih<br />
stijena, pretežito trijaskih vapnenaca i dolomita. 3 Kada se u postglacijalnom<br />
razdoblju površina mora podigla za oko 100 m, erozijom prethodno<br />
stvorene doline su potopljene i pretvorene u zaljeve. 4 Tako je reljef dodatno<br />
modifi ciran djelovanjem krških procesa, a na višim padinama podno Orjena<br />
i djelovanjem ledenih jezika koji su se spuštali niz padine te planine.<br />
Istovremeno je Lovćen bio pokriven sniježnim pokrovom. 5 Promatramo li<br />
kopnene strane <strong>Boke</strong> uočavamo da su vrlo strme, naime nagibi su općenito<br />
veći od 25%. Na visine do 200 m nad morem otpada tek trećina kopnenih<br />
strana zaljeva. Goli vapnenački grebeni dižu se naglo i strmo, osobito iznad<br />
unutrašnjeg zaljeva, a planine Orjen i Lovćen na sjevernom i istočnom rubu<br />
<strong>Boke</strong> ističu se kao čuvari ove rijetke, ali i zastrašujuće ljepote nad cijelim<br />
krajem. Zone mekšeg materijala, odnosno fl iša, (zauzimaju) čine manje<br />
površine i glavna su područja uglavnom škrte vegetacije. Blago nagnuta i<br />
vegetacijom pokrivena fl išna područja prava su suprotnost divljim i pustim<br />
vapnenačkim hridinama. 6 S obzirom na jadransko-mediteransku klimu te<br />
znatnim količinama padalina, Boka oskudijeva vodom, osobito ljeti. Naime,<br />
padaline nestaju kroz vapnenačku podlogu, a voda se dijelom javlja na<br />
površini u obliku vrela, naročito u područjima fl iša.<br />
Pretežito gole vapnenačke strane <strong>Boke</strong> imaju malu gospodarsku vrijednost,<br />
a i to samo u zonama u kojima prevladava dolomit ili relativno starije<br />
fl išovite stijene, najviše u zaleđu Herceg Novog. Za ratarstvo je najpogod-<br />
2. IVAN CRKVENČIĆ - ANTUN SCHALLER, Boka kotorska: društveno-političke<br />
promjene i razvoj etničkog sastava do 1918. godine, Hrvatski geografski glasnik, 67/2,<br />
2005, 120.<br />
3. I. CRKVENČIĆ - A. SCHALLER, Nav. dj., 108.<br />
4. I. CRKVENČIĆ - A. SCHALLER. Nav. dj., 108 i d.<br />
5. JOSIP RIĐANOVIĆ, Hidromorfološke specifi čnosti <strong>Boke</strong> kotorske, Peto znanstveno<br />
posvetovanje geomorfologov Jugoslavije, Krško 1990, 118-118; JOSIP RIĐANO-<br />
VIĆ, Die Bucht von Kotor und der Meeresspiegelanstieg im Holozän, Würzburger Geographische<br />
Arbeiten, 87/1993, 305-312.<br />
6. JOSIP ROGLIĆ, Prilog poznavanju reljefa jadranskog priobalnog dna, Rad JAZU,<br />
345/ 1967, 39-54.
M. Buzov, <strong>Arheološka</strong> <strong>topografija</strong> <strong>Boke</strong> <strong>Kotorske</strong><br />
niji uzak pojas fl iša, koji je najzastupljeniji u dodirnom području priobalja i<br />
rubova kopnenih padaina. 7 Glavne ratarske kulture su maslina, vinova loza<br />
(i danas agrumi). No, taj obradivi pojas je isuviše malen da bi mogao osiguati<br />
život brojnim stanovnicima razmatranog prostora. Istovremeno su strme<br />
vapnenačke stijene na stranama zaljeva i visoke planine u zaleđu odvajale<br />
stanovnike <strong>Boke</strong> od zaleđa te ih od najranijih vremena upućivale na more<br />
preko kojeg su tražili nove izvore života.<br />
Boka duboko uvučena u kopno, povijesno-geografski i geostrateški<br />
značajna, ističe se među zaljevima Mediterana. Svojim prirodnim položajem<br />
bokokotorski je zaljev odavno bio poznat moreplovcima i pružao im<br />
zaštitu. Naime, zaštićenost zaljeva i njegova duboka uvučenost, omogučili<br />
su tisućljetnu orijentaciju na more i pomorstvo, što je poticalo razvoj urbanih<br />
aglomeracija od antičkih vremena do danas. 8<br />
Ime Boka, najvjerojatnije dolazi od talijanske riječi bocca (usta, otvor),<br />
a označava u početku sam ulaz, 9 a kasnije čitav zaljev s okolnim kopnom<br />
i zamjenjuje iza rušenja Risna stari naziv. Starosjedioci <strong>Boke</strong> bili su Iliri,<br />
vjerojatno dio plemena Pirusta. Oko 250. pr. Kr. ilirsko pleme Ardijejaca<br />
pod kraljem Agronom osnovalo je samostalnu državu sa sjedištem u Skodri<br />
(Scodra). Grčki povjesničar Polibije (200.-130. pr. Kr.) u svome djelu<br />
Historiai (Povjesnica), a potom i kasniji pisci, Livije, Apijan, Flor, Eutropije,<br />
govore o ključnim zbivanjima na istočnoj jadranskoj obali, a jedno od<br />
središnjih značenja ima upravo područje <strong>Boke</strong>. Riječ je o prvom ilirskom<br />
ratu 229. pr. Kr., kada je rimska vojska po prvi put stupila na jadransku<br />
obalu. Polibije je bio gotovo suvremenik tih događaja pa njegovo izvješće<br />
predstavlja dragocjen dokument, pouzdan i provjeren. Rim je po zvršetku<br />
prvog kartaškog rata (264.-241. pr. Kr.), postao jednom od vodećih sila na<br />
Sredozemlju. Sukobi Ilira s grčkim kolonijama na Jadranu bili su povodom<br />
miješanja Rimljana, koji nisu blagonaklono gledali na osnivanje ilirske države.<br />
Rimljani su stupili u rat s kraljicom Teutom, udovicom Agronovom,<br />
prisilivši je da se s pratiocima povuče u utvrđeni Rhizon. Rhizon tada postaje<br />
organizacijsko središte <strong>Boke</strong> (predslavenska Boka = grč. Risonikos<br />
kolpos, lat. Sinus Rhisonicus). Povod ratu bilo je oslobađanje grčkih naseljenika<br />
na Visu od ilirskih gusara kao i osveta smrti rimskog poslanika.<br />
Italski i rimski trgovci i zakupnici dolaze na istočnu jadransku obalu radi<br />
trgovine i zarade. Mir sklopljen 228. pr. Kr. nije dugo potrajao, jer 168. pr.<br />
Kr. u trećem ilirskom ratu, Rimljani osvajaju ilirsku državu, a posljednjeg<br />
7. I. CRKVENČIĆ – A. SCHALLER, Nav. dj., 109 i d.<br />
8. DAMIR MAGAŠ, Natural-geographic characteristics of the Boka Kotorska area as<br />
the basis of development, Geoadria, vol 7/1, 2002, 53.<br />
9. Mon. Rag., IV, 223, 227.<br />
469
470<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
ilirskog kralja Gencija i njegovu obitelj pretor Lucije Anicije Gal odvodi<br />
u Rim, gdje su bili pokazani u njegovu trijumfu. Livije je zabilježio da je<br />
u povorci nošen i velik dio plijena, novaca, srebrnih posuda i drugih dragocjenosti<br />
opljačkanih od ilirskih vladara, što govori o njihovu bogatstvu<br />
i gospodarskoj snazi. Ilirik je tako došao “pod vlast rimskoga naroda (sub<br />
dicione populi Romani)” (Liv. XLV, 8). Nakon trijumfa, Rimljani su zatočili<br />
Gencija s obitelji u Spoletiju, a potom u Iguviju (Gubbio) u Umbriji,<br />
no tu im se gubi trag. Gencijevim uhićenjem i utamničenjem, završila je<br />
svoje postojanje moćna ilirska (ardijejska) država na širem području <strong>Boke</strong>,<br />
a rimska se vlast još više učvrstila na istočnoj jadranskoj obali. 10<br />
No, gusararenje je ponovno oživjelo pa su Rimljani ponovno morali<br />
intervenirati na istočnoj jadranskoj obali. Riječ je o pohodu konzula Servija<br />
Fulvija Flaka protiv Ardijejaca i Plerejaca 135. pr. Kr., koji su zabilježili<br />
povjesničari Livije (Periochae, LVI) i Apijan (Illyrike, 10). Time<br />
je označen konačni slom plemena Ardijejaca u čijoj je vlasti tijekom više<br />
od dva stoljeća bila i Boka. Nakon poraza Flak je preživjelo stanovništvo<br />
preselio u unutrašnjost Ilirika, gdje su gotovo izumrli. S obzirom da su<br />
pretežito bili pomorci, nisu bili vični obradi škrte zemlje. Taj podatak<br />
donosi nam geograf i povjesničar Strabon (64. pr. Kr. – 20. g. po Kr.)<br />
(VII, 6). Rimski enciklopedist Plinije Stariji u 1. st. spomenuo je Ardijejce<br />
među ilirskim plemenima u jačini od samo 20 dekurija, dok Delmati<br />
imaju 342 dekurije: populatoresque quondam Italiae Vardaei non amplius<br />
quam XX decuriis. 11 Događaj je prouzročio da se nekoć moćno pleme,<br />
koje je bilo nositeljem organizacije ilirske države, svelo na jedno od<br />
najmanjih ilirskih zajednica u naronitanskom sudbenom konventu (conventus<br />
iuridicus Naronitanus) koji je teritorijalno pokrivao jugoistočni<br />
dio rimske provincije Dalmacije, od Neretve prema jugu. 12 Zanimljivo je<br />
spomenuti da se na temelju jednog natpisa pronađenog u Kapui južno od<br />
Napulja drži da je konzul Flak plijenom iz ovoga pohoda sagradio jedan<br />
zid u svetištu Dijane Tifatine – Ser(vius) Folvius Q(uinti) f(ilius) Flaccus<br />
co(n)s(ul) muru(m) locavit de manubies. 13<br />
Tijekom druge polovice 2. st. pr. Kr. dolazi do sukoba između Rimljana<br />
i Delmata, plemena koje je nastavalo područje između rijeka Krke i Cetine<br />
pa do Livna, Duvna i Glamoča u unutrašnjosti. U svojim memoarima Gaj<br />
Julije Cezar zabilježio je da je morao osobno intervenirati u južnoj Dalma-<br />
10. GRGA NOVAK, Issa i isejska država, VAHD, 54/1952, 36-37.<br />
11. PLIN., N.H. III, 22, 143.<br />
12. MARIN ZANINOVIĆ, Boka kotorska u antičko doba, Arheološki radovi i rasprave,<br />
13/2001, 9.<br />
13. DESSAU, Inscriptiones Latinae selectae, no. 22.
M. Buzov, <strong>Arheološka</strong> <strong>topografija</strong> <strong>Boke</strong> <strong>Kotorske</strong><br />
ciji, i to upravo u prostoru <strong>Boke</strong> kako bi smirio ustanak tamošnjeg plemena<br />
Pirusta koji su napadali svoje susjede. 14 U pohodu na Ilirik 35.-33. pr. Kr.<br />
Oktavijan je također došao do južnih predjela radi njihove pacifi kacije. U<br />
izvješću o njegovim operacijama ali bez preciznog reda i smještaja navode<br />
se pomiješani Dokleati, Meliteni, Korkireni, Parthinati, Taulantiji, Pyrissei<br />
(vjerojatno Pirusti), Oksijeji, Kambeji, Kinambri, Meromeni i drugi. 15<br />
Nakon ilirskog razdoblja, kada je naselje Rhizon u unutrašnjem dijelu<br />
zaljeva, bilo i sjedište Ilira, slijedilo je dugo razdoblje rimske vlasti (od<br />
168. pr. Kr. do 476.) za koje je Boka bila podčinjena konventu Narone. Rimljani<br />
su administrativno podijelili Boku u dva područja, Rizonite i Agravonite,<br />
nazvane po gradovima Risiniju i Akruviju. Dolazi do romanizacije<br />
i kolonizacije, ali i asimilacije autohtonog stanovništva.<br />
Krajem 6. st. Boka kao i veći dio istočne jadranske obale, ulazi u sastav<br />
Bizanta, u kojemu ostaje do 12. st. Kotor (Decaderon), kao glavno središte<br />
<strong>Boke</strong>, postaje autonomni bizantski municipij, koji se u vremenu od 5.-7.<br />
st. nalazi u sastavu Dalmatinskog temata sa sjedištem u Zadru. Bizantska<br />
se uprava uglavnom ograničava na utvrđene gradove dok je zaleđe <strong>Boke</strong><br />
u vlasti novih slavenskih političkih cjelina, Travunje, sa središtem u sjeverozapadnom,<br />
i Duklje, sa sjedištem u jugoistočnom zaleđu <strong>Boke</strong>. 16 Za<br />
provala Gota, Avara i Slavena početkom 7. st. stradali su gradovi Risan i<br />
Acruvium (najvjerojatnije podno Grbaljskog polja). Dolaskom Slavena u<br />
7. st. etnički se sastav prostora počinje mijenjati i to ne samo u područjima<br />
izvan gradova. Prethodno romansko i romanizirano stanovništvo je stradalo,<br />
dijelom se iselilo ili se povuklo u gradove, naročito u Kotor. Upravno<br />
središte <strong>Boke</strong> preseljeno je iz razorenog Risinija u Decaderon ili Catharum,<br />
grad na mjestu današnjeg Kotora. Od tada zaljev se više ne naziva Risanski<br />
zaljev (Sinus Rhizonikos), već Kotorski zaljev (Sinus Catharensis). 17 U 10.<br />
st. proces slavenizacije zahvaća i do tada romansko stanovništvo Kotora. 18<br />
U ranom srednjem vijeku stanovništvo Kotora se etnički razlikovalo od<br />
stanovništva ostalog dijela <strong>Boke</strong>. Gradsko stanovništvo, poglavito ono u<br />
Kotoru, uglavnom je romansko, dok u okolnim naseljima prevladava slavensko<br />
stanovništvo. Sredinom 15. st. u Kotoru još uvijek živi oko stotinu<br />
14. MARIN ZANINOVIĆ, Ilirsko pleme Delmati, Godišnjak Centra za balkanološka<br />
ispitivanja, 4/1966, 27-33.<br />
15. APP., Illyrike, 16; PLIN., N.H. III, 143.<br />
16. PAVAO BUTORAC, Teritorijalni razvitak Kotora, Anali Historijskog instituta<br />
JAZU u Dubrovniku, X-XI/1963, 43-103.<br />
17. ANTE MARINOVIĆ, Boka Kotorska od najstarijih vremena do početka XX. stoljeća,<br />
Dubrovnik 4/1993, 184-205.<br />
18. A. MARINOVIĆ, Nav. dj., 184-205.<br />
471
472<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
vlastelinskih obitelji, uglavnom staroromanskog i staroslavenskog, odnosno<br />
hrvatskog podrijetla. 19 Asimilacijom, slavensko je stanovništvo postupno<br />
prevladavalo i u gradovima.<br />
Iz povijesnih izvora vidljivo je, da je bez obzira na vladavinu Bizanta,<br />
Boka u razdoblju od 8. do 10. st. bila u sastavu Crvene Hrvatske (Croatia<br />
Rubea). O tome govori Pop Dukljanin, ali i bizantski izvori – Konstantin<br />
Porfi rogenet, Scylitzes, Cedrenus, Choniates, Zonaras. Na temelju izvora<br />
može se zaključiti da su među doseljenim slavenskim plemenima u tom<br />
prostoru Hrvati bila dominantna etnička skupina. 20 Unatoč formiranju<br />
političkih cjelina, Travunja i Duklje, Kotor s okolicom ostaje samostalna<br />
komuna i sjedište biskupije. Iz vremena bizantske vladavine potječe i kotorska<br />
katedrala Sv. Tripuna, koja je početkom 12. st. podignuta na mjestu<br />
jedne starije crkve, vjerojatno iz 9. st. i drži se najstarijom sagrađenom<br />
katedralnom crkvom na istočnoj obali Jadrana. 21 Nakon razdoblja bizantske<br />
uprave slijedilo je doba u kojemu se u Boki mijenjala vlast zemalja iz<br />
njenog kopnenog zaleđa.<br />
<strong>Arheološka</strong> topografi ja <strong>Boke</strong> posebno je zanimljiva, jer je na relativno<br />
malenom prostoru život bujao od pretpovijesti pa do današnjih dana. Geografski<br />
položaj te povoljan strateški položaj razlozi su vrlo starog naseljavanja<br />
<strong>Boke</strong>. Iz pretpovijesnog doba u Boki su pronađeni ostaci materijalne<br />
kulture: fragmenti obojene keramike, kamenog oruđa i oružja , životinjskih<br />
kostiju, morskih školjaka, kao i utega za mreže što bi moglo upućivati na<br />
vrlo staru tradiciju ribarenja. Ti su ostaci pronađeni u pećinama, Spili i<br />
Tamnici kod Perasta, danas 300 m iznad površine mora, jugozapadno od<br />
sela Glogovac (u blizini crkve Sv. Ivana Krstitelja). Ostaci pripadaju razdoblju<br />
neolitika oko 3500. pr. Kr. Posebno je zanimljiv lokalitet u Lipcima,<br />
između Morinja i Risna, na sjeverozapadu <strong>Boke</strong>. Na jednoj strmoj stijeni<br />
udaljenoj oko 600 m od obale mora, otkriveni su crteži sedam fi gura jelena<br />
u pokretu, kao i nekoliko motiva svastike i kvadrata. 22 Analogije našim crtežima<br />
nalazimo u talijanskim Alpama iz vremena od 1500.-1200. pr. Kr. 23<br />
19. ILIJA SINDIK, Komunalno uređenje Kotora od druge polovice 12. stoljeća do<br />
početka 15. stoljeća, CLXV/1950, 38-39.<br />
20. SAVIĆ MARKOVIĆ ŠTEDIMLIJA, Crvena Hrvatska , 2/1991, Split.<br />
21. A. MARINOVIĆ, Nav. dj. i d.<br />
22. ILIJA PUŠIĆ, Arheološki lokaliteti i stanje arheološke nauke u Boki kotorskoj,<br />
Zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti, sv. 1/1969, 7-22; PAVLE MIJOVIĆ, Pradavne<br />
i davne kulture Crne Gore, Titograd 1987, 5-28; PIOTR DYCZEK et al., Rhizon,<br />
2004-2007, Preliminary report on the excavations of the Center for research on the Antiquity<br />
of southeastern Europe, University of Warsaw, Archeologia, 58/2007, 138-139;<br />
PIOTR DYCZEK, Rock art from Lipci, Montenegro, Dacia, LII/2008, 189-197.<br />
23. A. MARINOVIĆ, Nav. dj., i d.
M. Buzov, <strong>Arheološka</strong> <strong>topografija</strong> <strong>Boke</strong> <strong>Kotorske</strong><br />
Istraživanja u Maloj Grudi kraj Tivta 1871. otkrila su u tumulu pretpovijesni<br />
kneževski grob koji ove predjele povezuje sa sjeverom i vučedolskom<br />
kulturom, kao i s područjem istočnoga Sredozemlja, Krete i Fenicije.<br />
U tumulu su pronađeni zlatni bodež kretskoga tipa, keramika tipa Vučedol-<br />
Ljubljansko barje i zlatni privjesci za kosu iz područja Antiohije, datirano u<br />
rano brončano doba (oko 1800. pr. Kr.). Ti predmeti potvrđuju veze Bokokotorska<br />
zaljeva s onim udaljenim krajevima. 24 Na određen je način, arheološki<br />
potvrđeno zrnce povijesne istine kroz poznati mit o heroju Kadmu,<br />
sinu kanaanskoga kralja Agenora. 25 Grobovi Kadma i Harmonije, 26 kao i<br />
njihove Stijene, mogu se vidjeti na obali Rizonske rijeke, odnosno zaljeva.<br />
27 Ovaj grčki i sirofenički mit zacijelo potvrđuje davnašnje veze ovih<br />
krajeva s tim udaljenim obalama, što spomenuti arheološki nalazi potvrđuju.<br />
Veze su pretpostavljamo mnogo starije, a tragove pratimo već u neolitiku.<br />
Senzacionalno otkriće iz 1982. 17 metara duge pretpovijesne lađe kod<br />
rta Ulu Burun istočno od grada Kaša u jugozapadnoj Turskoj, potvrđuje<br />
postojanje davnih trgovačkih veza. Teret lađe činilo je mnoštvo raznolikih<br />
predmeta od keramike, zlata i bronce. Posebno treba istaknuti dvije stotine<br />
bakrenih šipaka težine od po 30 kg, zlatni mikenski pehar, brončane<br />
mačeve i egipatske predmete. Keramičke posude potječu iz Egipta, Sirije i<br />
Mikene. Navedeni nalazi omogućavaju dataciju lađe i njena tereta u vrijeme<br />
između 1600. i 1300. pr. Kr., ali daju i uvid u raspon njenih plovidbi od<br />
Jadrana do Sirije i Egipta. Taj nalaz, kao i jedan našto skromniji nalaz lađe<br />
kod rta Gelidonije u južnoj Turskoj, otkriven 1960., zasad je jedinstven u<br />
Sredozemlju. Valja istaknuti da je lađa prevozila i baltički jantar, čije je<br />
podrijetlo utvrđeno kemijskom analizom. Glasoviti “jantarski put” išao je i<br />
duž istočne obale Jadrana, od ušća Pada i Soče, preko Istre na jug. 28 Brončanodobne<br />
lađe plovile su ovuda i zalazile duboko u Bokokotorski zaljev,<br />
što potvrđuju nalazi iz Male Grude. Potvrda tih plovidbi i dodira su i nalazi<br />
mikenske keramike na Braču. Nalaz spomenute pretpovijesne lađe potvrda<br />
24. ALEKSANDAR DURMAN et al., Katalog izložbe Vučedol, 1988; MAJA PARO-<br />
VIĆ-PEŠIKAN, Najnovija istraživanja u Boki Kotorskoj s posebnim osvrtom na problem<br />
ilirskih i predilirskih veza s Egejom, Materijali SADJ, 12/1976, 76-87.<br />
25. MARIN ZANINOVIĆ, Boka Kotorska u antičko doba, Arheološki radovi i rasprave,<br />
13/2001, 3.<br />
26. Harmonija, Kadmova žena bila je kći Afrodite i Aresa.<br />
27. PAVAO BUTORAC, Boka Kotorska od najstarijih vremena do Nemanjića; VAHD,<br />
49/1926-27, 26-29; RADOSLAV KATIČIĆ, Podunavlje i Jadran u epu Apolonija Rođanina,<br />
Godišnjak Centra za balkoanološka ispitivanja, 5/1970, 105-113; MILUTIN GARA-<br />
ŠANIN, Historija Crne Gore I/1967, 68-71.<br />
28. Roma sul Danubio, da Aquileia a Carnuntum lungo la via dell’ambra, Katalog<br />
izložbe, Castello di Udine, Roma 2002.<br />
473
474<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
su mnogih teoretskih pretpostavki i spoznaja koje su sada uz odgovarajuće<br />
arheološke nalaze, postale čvrstim povijesnim činjenicama. 29<br />
Podatak o Rhizonskom zaljevu prvi je povijesni spomen današnjega<br />
Bokokotorskoga zaljeva, a zabilježio ga je Pseudo Skilak u svome spisu<br />
pod naslovom Periplus (Moreplov ili Peljar), svojevrsnom priručniku za<br />
plovidbu Sredozemnim morem. Spis je nastao u vremenu između 340. i<br />
330. pr. Kr. Grčki i drugi moreplovci ovamo su dolazili i ranije što dokazuju<br />
nalazi iz Male Grude. U Periplusu se po prvi puta spominje mjesto u<br />
Zaljevu, a riječ je o Rhizonu, današnjem Risnu. U tekstu se spominje Rhizunsko<br />
jezero i rijeka Arion (najvjerojatnije Arion treba ispraviti u Drilon,<br />
te shvatiti da je riječ o Drimu, rijeci u Albaniji, koruptela je mogla nastati i<br />
greškom prepisivača). Zaljev je u svijesti starih moreplovaca zacijelo izgledao<br />
poput ušća neke rijeke, pa je takav opis i unesen u Periplus. Kasniji<br />
antički pisci ispravno ga smatraju zaljevom pa ga tako i spominju. 30<br />
Iz ilirskog vremena u Boki se mogu pronaći tumuli i mogile, a rasprostranjeni<br />
su uglavnom po prirodnim uzvišenjima i padinama planinskog<br />
okvira <strong>Boke</strong>. Ponekad se javljaju uz gradine. Otkriveni u zaleđu Hercegnovog<br />
(40 tumula i 2 gradine), hercegnovskoj rivijeri (22 tumula), Luštici i<br />
Krtolama (37 tumula i 1 gradina) te u Grblju s Paštrovićima, gdje još uvijek<br />
nije poznat njihov točan broj. 31 Nažalost sustavna arheološka istraživanja<br />
i iskopavanja gradina i tumula nisu izvršena. Iznimka je Risan i Gradina u<br />
Risnu, gdje su ih započeli Zavod za zaštitu spomenika kulture u Kotoru i<br />
Centar za arheološka istraživanja Sveučilišta u Varšavi.<br />
U starom ilirskom, enhelejskom, središtu Rhizonu djelovala je jedna od<br />
naoko najmanje poznatih ilirskih kovnica. 32 Rizonjani, nakon rimskog osvajanja,<br />
kuju novac s oznakom PIZONITAN, a iskovana je veća emisija inače<br />
nepoznatoga vladara ili dinasta Balaja (ΒΑΣΙΛΕΩΣ ΒΑΛΛΑΙΟΥ), koji se<br />
naziva i basileus, kralj. Njegovi su novci bili kovani i na otoku Hvaru, ali<br />
bez kraljevske titule, a u novije vrijeme pronađeni su i pojedini primjerci od<br />
Akvileje i Veneta na sjeveru do Apulije i Lokrija u Kalabriji. Da je Rhizon<br />
doista emitirao novce kralja Balaja, sudeći po broju različitih kovova, kroz<br />
dulje vrijeme, govori i činjenica što je taj grad, stekavši autonomiju, a nakon<br />
29. GEORGE F. BASS, Oldest Known Shipwreck Reveals Splendors of the Bronze<br />
Age, National Geographic, 172/6, 1987, 692-733.<br />
30. MATE SUIĆ, Gdje se nalazilo jezero iz 26. poglavlja Pseudo-Skilakova Peripla,<br />
Glasnik Zemaljskog muzeja, n.s. 8/1963, 111-115; JOVICA MARTINOVIĆ, Neki<br />
novi momenti u interpretaciji 24. i 25. poglavlja Pseudo-Skilakova Peripla, Starinar, n.s.<br />
17/1966, 107-110; P. BUTORAC, Nav. dj., 1926-27, 23-26.<br />
31. I. PUŠIĆ, Nav. dj.<br />
32. DUJE RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Kovnica antičkog Risna (Rhizon) i njene emisije, u:<br />
Iliri i antički svijet, Split 1989, 321-331.
M. Buzov, <strong>Arheološka</strong> <strong>topografija</strong> <strong>Boke</strong> <strong>Kotorske</strong><br />
što je na nepoznati nam način prestala vlast Balaja, ili njegovih nasljednika,<br />
nastavio kovanjem novca, s reversom Artemidina lika koji je imao i Balajev<br />
novac. 33 Izmijenjena je samo legenda, gdje je umjesto vladareva imena došlo<br />
ime grada. Postojanje tog novca prvi je registrirao sir Arthur Evans, a Balajove<br />
je novce nabavio u Risnu te ih datirao u doba nakon propasti ilirskoga kraljevstva.<br />
Sačuvano je oko 1.000 primjeraka. Novi nalazi Balajeva novca su<br />
iz arheoloških istraživanja 1988., 34 kao i 2001.-2003. kada je pronađeno više<br />
od 150 primjeraka. 35 Drži se da je Balaj bio rimski vazal koji je nakon propasti<br />
Gencijeve države održao još neku ideju ilirske posebnosti. 36 Na aversu<br />
njegova novca nalazi se muška glava, a na reversu je božica Artemida. S<br />
obzirom na postojanje dviju kovnica, u Rhizonu i Pharosu, pretpostavljamo<br />
da je taj dio obale bio u Balajovoj vlasti. Balaj je zacijelo bio dovoljno gospodarski<br />
jak da je mogao kovati i srebrnjake, a njegove su emisije pronađene<br />
i na italskom području kako smo već spomenuli. 37 Balaju je od Rima bilo dopušteno<br />
trgovanje i izvan njegova područja, što je zacijelo bio i određeni privilegij.<br />
Balajevu vladavinu Evans je okvirno postavio u vrijeme između 167.<br />
i 135. pr. Kr. Albanski numizmatičar i arheolog H. Ceka drži da je poslanik<br />
Bellus kojega je Gencije bio uputio Luciju Aniciju Galu da s njime pregovara<br />
o primirju, 38 bio Ballaius (naime, da je možda Livije pogriješio u bilježenju<br />
stranoga imena, nastojeći ga približiti svom jeziku). Balaj je možda prešao<br />
Rimljanima kako bi sačuvao svoj povlašteni položaj, kao što je prije učinio i<br />
Demetrije Hvaranin. Pretpostavljamo da su Rimljani možda Balaju i predali<br />
dio Gencijeva teritorija pa je on kao rimski vazal mogao sačuvati određenu<br />
teritorijalnu autonomiju, uz to kujući i vlastiti novac. 39<br />
33. D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Nav. dj., 324.<br />
34. DUBRAVKA UJES - VILMA KOVAČEVIĆ, Novac “kralja” Balajosa sa iskopavanja<br />
u Risnu (1988), Numizmatičar, 15/1992, 9-24; DUBRAVKA UJES, Novac “kralja”<br />
Balajosa i risanske kovnice iz Narodnog muzeja u Beogradu, Numizmatičar, 16/1993, 5-36.<br />
35. PIOTR DYCZEK, Rhizon, 2001-2003, Preliminary report on the excavations<br />
of the Center for archaeological research - Novae, Warsaw University, Archaeologia,<br />
LV/2004, 112. Tijekom arheoloških iskopavanja u mjesecu lipnju i srpnju 2010.godine<br />
otkriveno je preko 4600 komada Balajeva novca. Tako velika količina novca do sada nije<br />
pronađena u Risnu, a govori o postojanju kovnice. Najtoplije se zahvaljujem gdinu Bošku<br />
Ćukoviću na informaciji o pronađenom novcu.<br />
36. ARTHUR EVANS, On some recent discoveries of Illyrian coins, Numismatic<br />
Chronicle, London 1880, 20, 296-298; JOSIP BRUNŠMID, Natpisi i novac grčkih gradova<br />
u Dalmaciji, Split 1998, 88-98; DUJE RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Iliri i antički svijet, Split<br />
1989, 321-379.<br />
37. PAOLO VISONÀ, Coins of Ballaios Found in Italy, VAHD, 78/1985, 117-122.<br />
38. O tome govori i Tit Livije (XLIV, 3): Teuticum et Bellum principes gentis.<br />
39. IVAN MAROVIĆ, Iz numizmatičke zbirke Arheološkog muzeja u Splitu, Godišnjak<br />
Centra za balkanološka ispitivanja 11/1976, 231-234.<br />
475
476<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
Boka se u sastavu Rimskog Carstva nalazi gotovo 600 godina, od 168.<br />
pr. Kr. pa do 476. po Kr., dakle do konačne podjele Carstva na Zapadno i<br />
Istočno. Tek nakon potpunog pokoravanja ovih krajeva te uništenja čitavih<br />
plemena nastupio je trajan mir poznat kao Augustova pax Romana. 40 Započela<br />
je romanizacija ilirskih krajeva, kao i gradnja cestovne mreže koju<br />
je od 14. do 21. po Kr. uspostavio namjesnik cara Tiberija u Dalmaciji,<br />
Publije Kornelije Dolabela. 41 Iz Salone je išla cesta prema jugoistoku, krajnjem<br />
jugu Ilirika i Dalmacije te dalje prema Epiru i Grčkoj, preko Trilja<br />
do Narone, potom kraškim Popovim poljem i Nevesinjem te sjeverno od<br />
Risna na Duklju i dalje prema Skodri. Glavnu cestovnu mrežu dopunjavale<br />
su manje lokalne prometnice i putovi. 42 Stanovnici kolonija imali su puno<br />
rimsko građansko pravo, dok je ono stanovnika municipija bilo stupanj<br />
niže. 43 212. za cara Karakale (constitutio Antoniniana) svi su slobodni građani<br />
u Carstvu dobili rimsko građansko pravo.<br />
Rhizon je nakon ugušenja ilirskog rata postao rimskim gradom (Risinium),<br />
i to možda već u Augustovo doba, početkom 1. st., kada se spominje<br />
kao oppidum civium Romanorum, “utvrđeni grad rimskih građana”, 44<br />
zajedno s drugim naseljima Acruvium (Grbalj kod Kotora, ili sam Kotor),<br />
Buthua (Budva), Olcinium (Ulcinj) i Scodra (Skadar). Sve su to bila gradska<br />
naselja, središta municipalnih zajednica. Građani su bili upisani u tribus<br />
Sergia, kao i stanovnici Jadera i Salone, što govori da je Risinij dobio<br />
municipalitet u ranije Augustovo doba. Neki drže da je Risinij imao pravni<br />
status rimske kolonije, no problem je u činjenici da nema većih plodnih<br />
površina koje bi se mogle dodijeliti kolonistima, kao što je slučaj s<br />
kolonijama Polom, Jaderom, Salonom, Naronom i Epidaurom. Risinij je<br />
obavljao svoju zadaću kao zaštićena luka s tradicijom pomorstva i prometa<br />
prema zaleđu te prema rimskim zaselcima u Zaljevu i na području Kotora<br />
do Budve i dalje. Rimski natpisi iz Risna svjedoče o prisutnosti uglednih<br />
italskih obitelji. U nešto manjem broju bilo je i stanovnika grčkog podrijetla.<br />
Stanovnike Risinija nalazimo i na pojedinim natpisima u unutrašnjosti<br />
provincije Dalmacije, kao u Dokleji (Duklja – Podgorica) i Rogatici.<br />
Zanimljivo je istaknuti kako je visoki vojni časnik rodom iz Risinija, M.<br />
Lucceius Torquatus Bassianus, istaknuo nostalgiju za rodnim gradom. Naime,<br />
kao zapovjednik legije VIII Auguste (legio VIII Augusta) boravio je u<br />
40. M. ZANINOVIĆ, Nav. dj., 10.<br />
41. IVO BOJANOVSKI, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Sarajevo<br />
1974.<br />
42. I. BOJANOVSKI, Nav. dj., i d.<br />
43. Rimski je građanin iz kolonije teoretski mogao biti izabran za senatora u Rimu,<br />
dok onaj iz municipija to nije mogao biti.<br />
44. PLIN., N.H. III, 144.
M. Buzov, <strong>Arheološka</strong> <strong>topografija</strong> <strong>Boke</strong> <strong>Kotorske</strong><br />
njenom logoru u Lambesisu u današnjem Alžiru i 167. dao postaviti dvije<br />
posvete rizinijsko-ilirskom božanstvu Medauru, zaštitniku grada i njegovih<br />
zidina. 45 Prikaz Medaura kao božanstva predaka (patrium numen) i pučkog<br />
Lar, simbolički je čuvar grada i njegovih kućnih ognjišta (nostri publice<br />
Lar populi). Na reljefu uz natpis, Medaur baca koplje pa po tome ima i<br />
svojstvo ratničkog božanstva koje donosi smrt neprijateljima. 46 To je dragocjeni<br />
spomenik autohtone ilirske religije u prežitku antičkog grčko-rimskog<br />
sinkretizma. 47 Centurioni iz Rhizona služili su u VII. legiji (legio VII<br />
Gemina) te II. legiji (legio II Adiutrix) (druga pol. 2. st. po Kr.).<br />
Kada je Rhizon osnovan, nemamo pouzdanih podataka. Već spomenuti<br />
grčki povjesničar Polibije prvi ga spominje, kao grad u koji se smjestila<br />
ilirska kraljica Teuta 229. pr. Kr. Rhizon je bio lociran na desnoj obali<br />
rijeke Spile i to otprilike, od ulaza u pećinu Spila, duž desne obale rijeke<br />
do mora, a odavde, pretpostavljenoj pravoj liniji do Sopota, do mosta iza<br />
kuće Petkovića na Carinama te uzbrdo podnožjem Gradine do ulaza u pećinu<br />
Spila. 48 Akropola se nalazila na Gradini, a dio ispod nje, podgrađe, na<br />
lokalitetu Carine i to pretežito u njegovu sjeveroistočnom dijelu, s akropolom<br />
na Gradini, činili su jedinstvenu cjelinu. Rhizon, kao ilirsko naselje,<br />
razvijao se i pod grčkim utjecajem pa su Rimljani osvojivši ovo područje,<br />
zatekli oblikovani i utvrđeni grad, što je pretpostavljamo utjecalo na njihovo<br />
daljnje graditeljstvo u Risiniju. Grad antike uglavnom je naselje centar.<br />
49 Povjesničar Apijan kad je napisao da “i gradovi imaju neku sudbinu<br />
kao i ljudi” (Μοι̃ρα δέ τις καὶ πόλεών ε̉στι ώσπερ α̉νδρω̃ν), 50 naglasio je i<br />
individualnost što je posjeduje svako gradsko naselje. U Risiniju, zatečeno<br />
stanje u urbanističkom smislu, kao i konfi guracija terena odnosno orjentacija<br />
grada duž morske obale, nametnulo je planiranje u skladu s postojećim<br />
topografskim uvjetima. Dosadašnja istraživanja i iskopavanja, kao i slučajni<br />
nalazi, još uvijek ne omogućuju rekonstruirati izgled i veličinu rimskog<br />
grada. Uočava se da je Risinium imao glavnu ulicu, forum s građevinama<br />
oko njega te građevine s desne i lijeve obale rijeke Spile. Danas možemo<br />
sigurno utvrditi da je Rhizon imao svoje utvrđenje na Gradini, nadalje prostirao<br />
se na području današnjih Carina gdje je pronađeno do sada najviše<br />
arheološkog materijala te preko lijeve obale Spile u smjeru jugoistoka,<br />
što također dokazuju arheološki nalazi – na Gorici, Džamiji, nekadašnjoj<br />
45. CIL VIII 4208 = 18496, 2348 = 17866.<br />
46. M. ZANINOVIĆ, Nav. dj., 12.<br />
47. P. BUTORAC, Nav. dj., 56-57; M. GARAŠANIN, Nav. dj., 186-187.<br />
48. LAZAR J. DROBNJAKOVIĆ, Risan prvih hiljadu godina, Beograd 2002, 107.<br />
49. MATE SUIĆ, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1976, 11.<br />
50. APP. Alex., Syr. 58, 302.<br />
477
478<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
“livadi Ćatovića” gdje su danas stambene zgrade, na brežuljku Gorica, prema<br />
Pjaci, oko crkve Sv. Petra i Pavla, potom na prostoru oko rimske vile s<br />
mozaicima, na Staroj Slanici, Pješčini i dalje. Grad je zacijelo pratio liniju<br />
morske obale, koja je ulazila dublje u zaljev. Dio obale odnosno dio Risna,<br />
sudeći po Evansu, Consu, J. Martinoviću i drugima, pokriven je morem u<br />
kojem se mogu nazrijeti ostaci nekih ulica, zgrada i zidova. Brojni pokretni<br />
i nepokretni arheološki nalazi, kao što su ostaci zgrada, palača, mramorni<br />
blokovi, arhitektonski ulomci, kipovi, statuete, raznovrsni nakit, amfore,<br />
keramika, mozaici, novac, epigrafski spomenici govore o rimskom graditeljstvu<br />
i umjetnosti, ali i svjedoče o viskom stupnju kulture njegovih<br />
stanovnika te o bogatom gradu.<br />
Podatke o Rhizonu - Risiniju te o njegovim ostacima donosi peraški<br />
opat, kasniji nadbiskup Andrija Zmajević, koji je u drugoj polovini 17. st.<br />
prikupio u Risnu i prenio u Perast mnoge natpise, a možda i neke druge<br />
predmete. 51 Zmajević je kontaktirao s arheolozima i epigrafi čarima, posebno<br />
u Rimu, gdje je i sam prošao određene faze svog visokog obrazovanja.<br />
U jednoj, za sada najreprezentativnoj građevini otkrivenoj 1930., sačuvan<br />
je mozaik s prikazom Hipnosa, božanstva sna (lat. Somnus), koji se datira<br />
u 2. st., 52 jedinstveni je antički spomenik. Mozaik se nalazi u središnjem<br />
dijelu rimske ladanjske građevine, uz put Risan – Nikšić, na lijevoj obali rijeke<br />
Spile. Na temelju istraživanja i analize ornamentalnih motive, Dyczek<br />
mozaike datira u 2. st., dok za samu vilu pretpostavlja da je cijelo prizemlje<br />
vile služilo kao triclinia, pa stoga drži da je bila – hospitium. 53 Cijeli prostor<br />
nije arheološki istražen, ali je nađen još jedan mozaički dio. 54 Na prostoru<br />
Carine također je otkrivena vila, koja graniči s kiklopskim zidom, ulica kao<br />
i ostaci zidova iz helenističkog razdoblja. Radovi na Carinama traju nekoliko<br />
godina pa je za sada nemoguće dati cjelovitu sliku tog prostora.<br />
Uži smještaj pretpovijesnog naselja u Risnu podređen je promišljenim<br />
uvjetima obrane. Arheološki nalazi upućuju na zaključak da se to naselje<br />
51. DUJE RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Helenistički natpis iz bivše Zmajevićeve zbirke u<br />
Perastu, u: Iliri i antički svijet, Split 1989, 181-182.<br />
52. DUŠAN VUKSAN, Les mosaïques romaines de Risan (Risano), Albania, 4/1932,<br />
78-79; P. MIJOVIĆ, 1987, Nav. dj., 96-100; ČEDOMIR MARKOVIĆ, Konzervatorskorestauratorski<br />
radovi na lokalitetu “Risanski mozaci” u Risnu u 1963. god., Starine Crne<br />
Gore, 2/1964, 105; PIOTR DYCZEK et al., 2007: Rhizon, 2004-2007, Preliminary report<br />
on the excavations of the Center for research on the Antiquity of southeastern Europe,<br />
University of Warsaw, Archeologia 58, 121-128; PIOTR DYCZEK, Hypnos from Risinium<br />
(Montenegro), Novensia, 20/2009, 51-63.<br />
53. Dyczek kao najbližu analogiju donosi kuću iz Byllisa u Albaniji. Vidi: NERITAN<br />
CEKA, Urbanistika dhë banesat në Bylis, Iliria, 1-2/1992, 75, 80, 85.<br />
54. Istraživanja nisu objavljena.
M. Buzov, <strong>Arheološka</strong> <strong>topografija</strong> <strong>Boke</strong> <strong>Kotorske</strong><br />
razvilo ponajprije na istaknutom brežuljku Gradini, koji se nadovezuje na<br />
strme padine brda u zapadnom dijelu zaljeva, 55 a tu ga smještaju na temelju<br />
Evansova putopisa, 56 M. Garašanin 57 i P. Mijović, 58 oslanjajući se na<br />
topografsku situaciju i na ostatke utvrda koje bi mogle pripadati vremenu<br />
ilirskih vladara. A. Faber je prilikom boravka u Risnu obavila terensku<br />
reambulaciju lokaliteta na temelju zračnog snimka te detaljnih uputa<br />
P. Mijovića, I. Pušića i J. Martinovića. 59 Dakle, prostor Gradine omeđen je<br />
prirodnim preprekama koje ga čine teško pristupačnim, a to su korito rijeke<br />
Spile na istočnoj strani brežuljka, duboki jarak vododerine Poljički potok<br />
odnosno Sopot na zapadnoj strani, dok je južna strana, pri vrhu vrlo strma,<br />
no u donjem dijelu se blago spušta prema moru. Na toj južnoj strani oveća<br />
je ravna površina sprudastog nasipa koji spomenuti potoci doplavljuju u<br />
vrijeme velikih kiša, a naziva se Carina, vjerojatno od davnina. Je li možda<br />
u donjem toku rječice Spile nekada postojao zaljev koji je mogao služiti<br />
kao pristanište ili je za sklanjanje brodova bilo korišteno korito rijeke, kako<br />
pretpostavlja P. Mijović? 60 Uočila je 1982. A. Faber dio tzv. kiklopskog<br />
zida u koritu rijeke Spile, 61 poput onog kod bedema predrimskih i ranorimskih<br />
fortifi kacija uz istočnu jadransku obalu. 62 Istraživanja na Gradini<br />
nakon reambulacije A. Faber nastavila je poljska ekipa 2006. i utvrdila raster,<br />
kao i više faza pri konstrukciji utvrde, dakle od najstarijih zidova koje<br />
datiramo u 5.-4. st. pr. Kr. pa do refugija. 63 Prostor s istočne strane rijeke<br />
Spile, u ranoantičko je doba najvjerojatnije pripadao kompleksu nekropola<br />
i ostalim objektima predgrađa. Na lokalitetu Gorica (ili Garica) spominju<br />
se nalazi keramičkih urni s prilozima od stakla (lakrimariji), 64 pa se ova<br />
nekropola, pretpostavljamo, protezala duž puta od Gradine prema istoku,<br />
obuhvaćajući i grobove u neposrednoj blizini vile s mozaicima. Drugu nekropolu<br />
utvrdio je A. Evans, 65 na prostoru izvan zapadnih gradskih bede-<br />
55. ALEKSANDRA FABER, Prilozi topografi ji pretpovijesnoga i antičkoga naselja<br />
na području Risna, Arheološki radovi i rasprave, 12/1996, 105.<br />
56. ARTHUR EVANS, Antiquarian Researches in Illyricum, Westminster 1883, 40, 42.<br />
57. MILUTIN GARAŠANIN, Moenia Aeacia, Starinar, 17/(1966) 1967, 29.<br />
58. PAVLE MIJOVIĆ – MIRKO KOVAČEVIĆ, Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori,<br />
Beograd - Ulcinj, 1975, 25; MAJA PAROVIĆ-PEŠIKAN, Novi arheološki nalazi u okolini<br />
Tivta, Starinar, 13-14 /(1962-1963) 1965, 215; P. MIJOVIĆ, 1987, Nav. dj., 41-58.<br />
59. A. FABER, Nav. dj., 107-108.<br />
60. P. MIJOVIĆ - M. KOVAČEVIĆ, Nav. dj., 26, 27.<br />
61. A. FABER, Nav. dj., 107; P. DYCZEK, 2004, Nav. dj., 106-107.<br />
62. ALEKSANDRA FABER, Prilog kronologiji fortifi kacija u primorskom Iliriku, u:<br />
Jadranska obala u protohistoriji, Zagreb 1975, 227.<br />
63. P. DYCZEK, 2007, Nav. dj., 107-108.<br />
64. A. FABER, 1996, Nav. dj., 111, bilješka br. 33.<br />
65. A. EVANS, 1883, Nav. dj., 44.<br />
479
480<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
ma, povezujući je, s obzirom na nalaze, sa stanovništvom iliroantičkog Risna.<br />
Utvrđene su i lokacije na prostoru današnjeg Risna gdje su arheološki<br />
nalazi in situ, otkriveni drugi nalazi i gdje možemo očekivati još nalaza, a<br />
sustavna arheološka istraživanja i iskopavanja još nisu započeta (Gradina,<br />
Carine, Vila Favorita, Ćatovića ledina, Dom kulture, Vrata bolnice, Vila s<br />
mozaicima, Stara slanica i dr.).<br />
Na temelju dosadašnjih spoznaja, postoji i drugih niz arheoloških lokaliteta<br />
koji nadopunjuju arheološku topografi ju Bokokotorskog zaljeva. 66<br />
U Sutorini, antičkom lokalitetu Sub turres na Dolabelinoj cesti (početak<br />
1. st. po Kr.), koja je u dva pravca, primorskom i kopnenom, spajala Epidaurus<br />
(Cavtat) i Scodru (Skadar), pronađeni su nalazi arhitekture, keramike,<br />
novca te torzo Dijane. Prema historiografi ji, Kumbor, naselje u Kumborskom<br />
zaljevu, identifi cira se kao antički grad Stole, drži se da je potonuo<br />
u more, no tragovi nisu zasada pronađeni. Za Rose se misli da je riječ o<br />
antičkom lokalitetu Traiectus na rimskoj vojnoj cesti Epidaurus – Scodra.<br />
Pronađeni su ostaci predromaničke crkve, za koju se drži da je riječ o crkvi<br />
Santa Maria Rosanensis, odnosno sjedište ranokršćanske episkopalne crkve<br />
koja je postojala do kasnog srednjeg vijeka. U Žanjicama su otkriveni<br />
ostaci kasnoantičke bazilike s tragovima mozaičkog poda. Akropola ilirske<br />
gradine Sv. Luka-Gošići, vizualno komunicira s gradinom iznad Risna kao<br />
i gradinom iznad Mirca. Na zapadnoj strani brežuljka, pronađeni su temelji<br />
zidova antičkih građevina te jedna krušna peć te fragmenti amfora. U Bigovi<br />
u polju, u blizini obale, pronađena je antička grobnica s mozaičkim podom<br />
a sondiranjem ostaci arhitekture. Iznad puta su otkriveni ostaci antičke<br />
građevine, kule, te u polju fragmenti rimske keramike. U Pjaci arheološkim<br />
istraživanjima otkriveni su temelji antičkog objekta s kockicama mozaika<br />
te fragmentima keramike. Pretpostavlja se da je ovdje bilo naselje ili malo<br />
utvrđenje – osmatračnica na antičkom putu, no, možda je riječ o putnoj<br />
postaji. U Gomilici na uskom grebenu usred polja, prema brdima, pri arheološkim<br />
istraživanjima, pronađena je velika količina keramike te ostaci<br />
zidova, a na južnom kraju zidovi kule. U tom južnom dijelu lokaliteta otkrivena<br />
je manja antička građevina te fragmenti amfora, tegula i krovnih opeka.<br />
U starijoj literaturi u Brdima spominje se građevina do pola ukopana u<br />
zemlju, nazvana Bačva ili Piskara, sa zidovima od tankih blokova crvenog<br />
kamena i likovima od opeke. Otkriveni su ostaci zidanih grobnica te jedan<br />
nadgrobni spomenik s natpisom.<br />
U Prevlaci na zapadnoj strani otoka, blizu mora, otkrivena je antička<br />
građevina s mozaičkim podom s dva sloja. Također su pronađeni rimski<br />
66. Blago antičke <strong>Boke</strong>, Katalog izložbe, Tivat 2007.
M. Buzov, <strong>Arheološka</strong> <strong>topografija</strong> <strong>Boke</strong> <strong>Kotorske</strong><br />
Bokokotorski zaljev<br />
natpisi kao i veći broj manjih fragmenata rimske keramike. Na Svetom<br />
Marku (Gabrio, Stradiotti), na otoku su prisutni nalazi keramike. Tijekom<br />
ranijih istraživanja bili su vidljivi ostaci starih zidova na mjestu zvanom<br />
“Most”, koji su bili građeni od tesanika crvene boje. M. Crnogorčević<br />
objavljuje skicu mosta za koji se mislilo da povezuje Prevlaku sa Stradiotima.<br />
67 Na Ušću Nove Rijeke pronađeni su fragmenti keramike amfora te<br />
fragment crnofi rnisanog kiliksa te fragment crvenofi guralne vaze iz sredine<br />
5. st. pr. Kr. U Solilima je pri izgradnji i kopanju kanala pronađeno dosta<br />
ulomaka helenističke rimske keramike, no pretpostavlja se da su tu dospjeli<br />
dotokom vode s okolnog terena. Seljanovo se spominje u starijoj literaturi<br />
kao nalazište fragmenta tegule s natpisom ZVRI (inverzno: IRVS). Don<br />
Ivo Stijepčević spominje nalaz dva cipusa iz Opatova, koji su sada izloženi<br />
u Lapidariju u Kotoru. U Kavaču su otkriveni ostaci mozaičkog poda od<br />
67. MAJA PAROVIĆ-PEŠIKAN, JOVAN MARTINOVIĆ, VOJISLAV TRBUHO-<br />
VIĆ, LEPOSAVA TRBUHOVIĆ, Pregled arheoloških spomenika na području južne obale<br />
<strong>Boke</strong> <strong>Kotorske</strong>, Starine Crne Gore, VI/1978.<br />
481
482<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
krupnih crvenih kockica. Lokalitet je neistražen. Na lokalitetu Mirine (Sutvara)<br />
otkriveni su fragmenti mozaika i tegula. Velika pravougaona dolina<br />
ocrtava tlocrt antičke građevine no lokalitet je neistražen. U Svetoj Neđelji<br />
(Radanovići) u crkvenoj porti do pola očuvan je zid i pod od opeka postavljenih<br />
u obliku riblje kosti. U blizini na lokalitetu Krete pronađeni su<br />
građevinski keramički ulomci. Pored ovog lokaliteta otkriveni su tragovi<br />
vodovoda koji je po predaji išao do Prevlake.<br />
U Kotoru u temeljima kuće Mišulić pronađen je natpis putujućeg grčkog<br />
nadliječnika Lukija Luskova. U Starom gradu u iskopima kod katedrale<br />
Sv. Tripuna i kod Centra za kulturu otkriveni su veliki cipusi. Na lokalitetu<br />
Šuranj pod temeljima ostataka benediktinskog samostana Sv. Petra iz<br />
9. st., pronađeni su temelji antičkog objekta te grobovi, od kojih je jedan<br />
datiran Aurelijanovim novcem.<br />
U Perastu u vrtu palače Mazarović pronađene su kockice mozaika, a<br />
na lokaciji Lastavice do Pentara pronađena je rimska keramika iz 3. st. po<br />
Kr. Pretpostavlja se da je na ovom mjestu postojao vicus. U Kostanjici su<br />
pronađeni fragmenti mozaika neke antičke građevine. Iz ranokršćanskog<br />
razdoblja u Boki je otkriveno nekoliko ranokršćanskih crkava, no rezultati<br />
istraživanja još nisu objelodanjeni. 68<br />
Na temelju ovog priloga o arheološkoj topografi ji <strong>Boke</strong> <strong>Kotorske</strong>, uočavamo<br />
da je riječ o tradiciji i kontinuitetu regije. Prisjetimo se i zapažanja<br />
P. Mijovića, koje se odnosi na izgradnju gradova Crnogorskog primorja,<br />
gdje ističe da se rimskoj planimetriji u Budvi, Kotoru i Risnu, a pogotovo<br />
Ulcinju, nameće postojeće stanje urbanog tkiva, kao što je i na tlu Istre<br />
tloris autohtone gradine zadržao kontinuitet preko rimskih do današnjih<br />
vremena. 69 Ta pojava u urbanom tkivu naselja potvrđuje tradiciju autohnog<br />
načina života, koju nisu potisnuli ni Rim ni kasniji osvajači koji su vladali<br />
tim dijelom Jadranske obale.<br />
68. P. MIJOVIĆ, 1987, Nav. dj., 59-94.<br />
69. P. MIJOVIĆ, Nav. dj., 53.
M. Buzov, <strong>Arheološka</strong> <strong>topografija</strong> <strong>Boke</strong> <strong>Kotorske</strong><br />
SUMMARY - SAŽETAK<br />
THE ARCHAEOLOGICAL TOPOGRAPHY<br />
OF THE BOKA KOTORSKA BAY<br />
Boka Kotorska is a relatively large and well-intended bay lying at south of<br />
the east Adriatic coast, today belongs to Montenegro. It is specifi c geographical<br />
entity, characterised by a very complex process of social development and consequent<br />
ethnic changes, but in spite of that Boka Kotorska is recognisable by its<br />
unique cultural landscape, which has been formed during centuries of its history.<br />
Rich water appearance were essential for the preservation and continuity of the<br />
life and economic development. Boka attests ancient relations with the Aegean<br />
region, confi rmed by the archaeological fi nds in the local barrow in the neighbouring<br />
Grbalj plain. It was fi rst mentioned by the Greek author Pseudo Scylax in the<br />
4th century B.C. Polybius reports on the political situation in the region in the 3rd century B.C. Strabo and Livy also report about the Bay of Risan and the territory<br />
of Illyria. The situation in the 1st century B.C. is described in Pliny, while the Ptolemy<br />
gives the geographical coordinates of Rhizon.<br />
The main settlement in the bay was the polis (town) of Rhizon, later Roman<br />
Risinium. Rhizon was one of the strongholds of the Illyrian state and the seat of<br />
the queen Teuta. The piracy of her subjects provoked the fi rst Roman intervention<br />
on the eastern Adriatic coast in 229 B.C. In 167 B.C. the bay of Kotor became<br />
Roman possession after the fall of the Illyrian state and the king Gentius. After<br />
that Rhizon was ruled by Ballaios, known only for the emission of his coins. The<br />
emission from Rhizon bear the title basileus Ballaios and those from the mint of<br />
Pharos (the island of Hvar) have the name Ballaios only. In the 1st century A.D.<br />
Risinium was a Roman municipium, the port-city thriving with the sea traffi c and<br />
commerce. There are numerous ancient remains in different parts of the Gulf of<br />
Kotor, comprisinng architecture and inscriptions, pottery, mosaics and coins, such<br />
as Sutorina, Kumbor, Rose, Žanjice, Sv. Luka-Gošići, Bigova, Pjaca, Gomilica,<br />
Brda, Prevlaka, Sveti Marko (Gabrio, Stradiotti), Ušće Nove Rijeke, Solila, Seljanovo,<br />
Opatovo, Kavač, Mirine (Sutvara), Sveta Neđelja (Radanovići), Kotor,<br />
Perast, Kostanjica, Risan.<br />
In 2001 Polish archaeological mission started excavations at Rhizon, so the<br />
work was concentrated at the entrance of modern hospital, where a Roman villa<br />
with mosaic pavements was unearthed, in the location of Carine (another 3rd century<br />
B.C. Roman villa complex including a well-preserved bathroom), Gradina,<br />
Džamija, and Roman necropolis. Archaeological excavations in Risan were continued<br />
till 2010, but the whole project is not yet published. In the last twenty years<br />
the sites of several early Christian churches have been found. The territory of Kotor,<br />
ancient Acruvium, and the town of Budva, ancient Buthua, more to the south,<br />
were the frontier towns toward Epirus. Here the new province of Praevalis was<br />
founded by the emperor Diocletianus in 304 A.D.<br />
483
484<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
Risan, Carine, Kiklopski zid<br />
Risan, Carine, dio ulice
M. Buzov, <strong>Arheološka</strong> <strong>topografija</strong> <strong>Boke</strong> <strong>Kotorske</strong><br />
Risan,<br />
Carine,<br />
dio ulice<br />
Risan,<br />
arhitektonski ulomak<br />
s natpisom<br />
ugrađen u ulaz<br />
današnje bolnice<br />
485
486<br />
Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43<br />
Risan, Vila s mozaicima, Hipnos<br />
Risan, Vila s mozaicima, mozaik s vegetabilnim motivima