Tekst - Filozofski fakultet u Splitu

12. siječnja 2008.
Filozofija znanosti
Znanje, vjerovanje i razumijevanje
Klara Volarić
Odsjek za filozofiju
Filozofski fakultet
Sveučilište u Rijeci
Sažetak. U ovom eseju, koji je sadržajno vezan uz rad Smitha i Siegela
Knowing, believing and understanding: what goals for science education?,
problematizira se odnos znanja i vjerovanja. Temeljno pitanje kojim se ovi autori bave
jest: kako bi nastavnik trebao postupiti kada se suoči s studentom/učenikom koji
razumije određenu znanstvenu teoriju, ali ne vjeruje u nju? Čini se da taj student/učenik
posjeduje znanje, ali ne i vjerovanje. Primjerice, razumije proces evolucije, ali ne
vjeruje u nju. Da li je to prihvatljivo? Da bi se ponudio zadovoljavajući odgovor
potrebno je odgovoriti na pitanje što je znanje, a što vjerovanje te u kakvom se odnosu
oni nalaze. Međutim, to su pitanja na koja znanost ni danas ne nudi konkretan odgovor,
već kako to obično biva, postoje različita stajališta. No usprkos tome, autori
argumentiraju kako je moguće posjedovati znanje i razumijevanje, ali ne i vjerovanje i
to je ono što bi nastavnici od svojih studenata/učenika trebali očekivati. Drugim
riječima, cilj znanstvenog poučavanja trebalo bi biti znanje i razumijevanje, ali ne i
vjerovanje. Takav zaključak autora povezan je sa samom prirodom znanosti, a ona je
takva da ne nudi nikakav konačan odgovor na dane probleme, već s obzirom na
dostupna saznanja, odnosno empirijsku građu, daje teorije koje, više ili manje, nude
najbolje objašnjenje na određeni problem. Upravo zato što te teorije nisu apsolutno
nepogrešive, ne moramo nužno vjerovati u njih.
1 Uvod
Kako se postaviti prema studentu/učeniku koji kaže kako razumije određenu
teoriju, primjerice evoluciju, ali ne vjeruje u nju? Da li to pitanje treba shvatiti kao
provokaciju? Da bi se dalo valjan odgovor, potrebno je problematizirati pojmove
znanja, razumijevanja i vjerovanja, a osim toga potrebno je definirati ciljeve
znanstvenog poučavanja.
Prema Smithu i Siegelu sve što se od studenata/učenika treba očekivati jest znanje
i razumijevanje znanstvenih sadržaja, ali ne nužno i vjerovanje u njih. Potporu
takvom stavu mogu tražiti u samoj prirodi znanosti koja pokušava objasniti
funkcioniranje stvarnosti na temelju dostupnih nam saznanja o njoj, međutim ta
saznanja ne moraju biti dovoljna (a niti istinita) da nam daju njenu potpunu sliku.
Jedino što neka teorija može ponuditi jest najbolje objašnjenje, međutim ne isključuje
se mogućnost otkrića novih saznanja koje postojeću najbolju teoriju čine pogrešnom.

2 Klara Volarić
Stoga Smith i Siegel očekuju kako bi svaki nastavnik, s obzirom na prirodu same
znanosti, trebao biti “filozofičniji” i dopustiti studentu/učeniku mogućnost
nevjerovanja u teoriju (primjerice evoluciju) koja, s obzirom na postojeća saznanja,
odnosno dostupnu empirijsku građu nudi najbolje objašnjenje određenog problema.
Problemom definiranja i odnosa između znanja i vjerovanja bavit ćemo se dakle u
drugom poglavlju, u trećem poglavlju bit će riječi o ciljevima znanstvenog
poučavanja, a tu se prvenstveno misli na znanje i razumijevanje, a osim toga biti će
riječi i o prirodi same znanosti, dok će u četvrtom poglavlju biti riječi o savjetima
koje Smith i Siegel nude nastavnicima kako bi svojim studentima/učenicima približili
samu znanost.
2 Znanje i vjerovanje
Kao što će se vidjeti u dijelovima koji slijede znanje i vjerovanje nije lako
definirati, a još je teže reći u kakvom se odnosu oni nalaze. Razni znastvenici gledaju
različito na te pojmove, no većinom se svi slažu kako se ne radi o istovjetnim već
usko povezanim pojmovima. U potpoglavljima koja slijede vidjet ćemo kako na
znanje i vjerovanje gledaju filozofi, potom znanstvenici koji nisu filozofi i u
konačnici vidjet ćemo kakva je njihova svakodnevna upotreba, izvan znanstvenih
krugova.
2.1 Znanje i vjerovanje kod filozofa
Filozofi, točnije epistemolozi koji se bave pitanjem znanja i vjerovanja, smatraju
da je znanje istinito opravdano vjerovanje,a takva definicija znanja je prisutna u
Platonovu dijalogu Teetet. Istina, opravdanje i vjerovanje su nužni uvjeti znanja, a
zajedno čine i dovoljne uvjete da bi nešto bilo znanje. Dakle, formalno gledajući: A
zna da p ako i samo ako:
A vjeruje da p
A-ovo vjerovanje da p je opravdano
p je istinito
Zašto se baš vjerovanje, istinu i opravdanje smatra nužnim, a zajedno i dovoljnim
uvjetima znanja?
Prvi uvjet, vjerovanje, je nužan uvjet jer da bismo nešto znali, moramo vjerovati u
to.
«If you know something, then you must believe it or accept it. If you do not even
think that something is true, then you do not know it...anytime you take something to be
true, you believe it.»
Feldman [3] str.13
Drugi uvjet, istina, je također nužan uvjet jer da bismo nešto znali onda to mora biti
istinito. Ne možemo reći da znamo da je Kraljevina SHS stvorena u 18. stoljeću, ako
nije. No, ovaj uvjet predstavlja svojevrsne probleme jer ne možemo znati da li je naše
vjerovanje zaista istinito. To je tzv. ZZ-teza: Ako doista znamo da p, onda moramo
znati i da znamo da p.

Znanje, vjerovanje i razumijevanje 3
«Kako možemo tvrditi da znamo da p, i tvrditi da nismo sigurni da znamo da p?
Dakle, ako doista znamo da p, onda moramo znati i da znamo da p. (...) Ako vjerujemo
da p, onda i znamo da vjerujemo da p. Ako vjerujemo da p, onda znamo da na osnovu
nekih razloga vjerujemo da p, uglavnom znamo i na osnovu kojih. (...) Problem je s
trećim uvjetom: kako možemo znati da je p istinito? Problem je u tome što da bismo
ustanovili je li naše vjerovanje istinito ili nije, moramo znati kakav je svijet, a jedino što
imamo o svijetu jest upravo to naše vjerovanje za koje bismo htjeli znati je li istinito ili
nije.Dakle, da bismo utvrdili je li neko naše znanje o svijetu istinito ili nije, trebali bismo
«izaći iz svojih glava i svoja vjerovanja o svijetu usporediti sa svijetom samim» (...)
...trebamo učiniti nešto što je nemoguće...»
Berčić [1] str. 4
Treći uvjet, opravdanje, je isto tako nužan uvjet jer moramo ponuditi razlog zašto
vjerujemo u nešto. Ne možemo reći da vani sija sunce samo zato jer smo sanjali da će
danas biti lijepi dan. Dakle, da bi opravdanje bilo prihvatljivo moramo ponuditi dobre
razloge, a ne samo nagađanja. Koji su to dobri razlozi, i kada je opravdanje
prihvatljivo, predmet je spora među epistemolozima.
Dakle, kao što je vidljivo, definicija znanja nije bez mane i unutar epistemologije
postoje brojne struje koje nastoje ili revidirati ovu definiciju ili ponuditi neku novu.
2.2 Znanje i vjerovanje kod znanstvenika-nefilozofa
Znanstvenici koji nisu filozofi nisu toliko pažnje pridavali definiranju znanja i
vjerovanja već su uglavnom imali općenite predodžbe o tome. Kako navode Smith i
Siegel, znanstvenici su uglavnom znanje doživljavali kao nešto što počiva na strogim
epistemičkim kriterijima, dok kod vjerovanja to nije slučaj. Različiti znanstveni
krugovi tretirali su znanje i vjerovanje na različit način. Primjerice, kod psihologa
«knowledge and believes are not clearly distinguished», dok pak kod konstruktivista
«all attempts to distinguish the two should be abandoned,» Smith, Siegel [8] str. 556,
557.
Dakle, poimanje ovih pojmova u znanstvenim krugovima je prilično raznovrsno.
2.3 Znanje i vjerovanje u svakodnevnoj upotrebi
Tek se u svakodnevnoj upotrebi, a tu se misli i na populističke tekstove, novinske
članke i sl., može vidjeti sva raznovrsnost upotrebe ovih pojmova. Kako Smith i
Siegel navode ([8] str. 558), neki ih koriste kao sinonime, neki kao antonime, a neki
pak primjenjuju oboje.
Raznovrsnu upotrebu znanja i vjerovanja se ipak može klasificirati u određeni
slijed, odnosno može se prikazati devet načina na koji ljudi razumijevaju, odnosno
koriste pojam znanja i vjerovanja. Dakle, znanje doživljavaju kao nešto objektivno,
statično, racionalno i sl., a vjerovanje kao subjektivno, dinamično, iracionalno...
Smith i Siegel to nazivaju Nine continua of meaning (neki primjeri se mogu
svrstati u više slijedova):
ZNANJE VJEROVANJE
Objektivno
Subjektivno
Znam da je Mjesec Zemljin satelit. Vjerujem da je homoseksualnost bolest.
Racionalno Iracionalno
3/11

4 Klara Volarić
Znam da se AIDS širi krvnim putem. Vjerujem da će se obistiniti moj dnevni
horskop.
Javno
Privatno
Znam da je 1789. započela
Vjerujem u reinkarnaciju.
Francuska revolucija.
Provjereno
Neprovjereno
Znam da je više od 70% zemljine Vjerujem da nismo sami u svemiru.
površine je prekriveno vodom.
Provjerljivo
Neprovjerljivo
Znam da kamen na žarkom suncu Vjerujem da su slapovi božje djelo.
postaje vruć.
Sigurno
Labavo
Znam da je 2+2=4
Vjerujem da sam prije deset godina
bila u tom gradu.
Statično
Dinamično
Znam da je E=mc2
Ne vjerujem više da su mačke umiljate
životinje.
Ne potiče na djelovanje
Potiče na djelovanje
Znam da mačke imaju razvijenije Ne lažem jer vjerujem u Deset božjih
osjetilo njuha od ljudi.
zapovijedi
Slaba obveza
Jaka obveza
Znam da pušenje šteti zdravlju.
Vjerujem u život nakon smrti ;zato
nastojim živjeti pošteno.
Valja napomenuti kako se znanje i vjerovanje ponekad svrstava u kontrarnu
tablicu, primjerice, neki ljudi tvrde kako znaju subjektivne i neprovjerljive stvari.
Usto, nisu sva vjerovanja iracionalna, kao što i neka znanja nisu inertna već mogu
potaknuti na djelovanje, primjerice saznanje da pušenje šteti zdravlju može me
potaknuti da prestanem pušiti i sl.
Određena zbrka može nastati kada ljudi znanju pripisuju karakteristike vjerovanja
koje su navedene u tablici i obrnuto, međutim nesporazumi znaju biti prevladani
razumijevanjem konteksta. Primjerice tvrdnja da ne vjerujemo u «big bang» ne mora
podrazumijevati religijsko vjerovanje o tome kako je Bog stvorio svijet već
jednostavno možemo izražavati skepsu prema jednoj i drugoj teoriji.
Usto, valja razlikovati 1 «vjerovanje u» od «vjerovanje da». «Vjerovanje u»
označava jaku osobnu predanost i zdušno prihvaćanje za razliku od «vjerujem da».
Dakle, nije isto kada studentima ili učenicima nastavnik kaže vjerujem u Boga,
odnosno vjerujem da Bog postoji. Iako su mnogi autori nastojali reducirati
«vjerovanje u» na «vjerovanje da», određene razlike ipak postoje pa tako vjernik koji
je suočen s dokazom protiv Boga može i dalje nastaviti vjerovati u njega, za razliku
od onog koji je vjerovao da Bog postoji. Razlika između «vjerovanje u» i «vjerovanje
da» postat će relevantna kada se bude govorilo odnosu nastavnika naspram
1 A companion to epistemology (Dancy i Sosa,) ured. [2] str. 48, 49.

Znanje, vjerovanje i razumijevanje 5
studenata/učenika. A companion to epistemology (Dancy i Sosa,) ured. [2] str. 48,
49.
Da rezimiramo: filozofi znanje i vjerovanje vide kao različite, ali vrlo bliske
pojmove, u smislu da je vjerovanje nužan uvjet znanja, za razliku od ostalih
znanstvenika koji te pojmove koriste u različitim, vrlo često proturječnim,
značenjima. U svakodnevnoj pak upotrebi znanje se doživljava kao nešto objektivno,
statično i sl., za razliku od vjerovanja koje se vrlo često opisuje kao subjektivno i
dinamično. Stoga je izuzetno važno, posebno za znanstveno poučavanje 2 , da se
unaprijed odredi u kojim će se značenjima ti pojmovi koristiti kako bi se izbjeglo
nesuglasice.
3 Ciljevi znanstvenog poučavanja
Usprkos različitim razumijevanjima pojmova znanja i vjerovanja, Smith i Siegel
prihvaćaju vjerovanje kao nužan, ali ne i dovoljan uvjet znanja. S obzirom da
poučavanje teži znanju, odnosno može se reći da je znanje cilj znanstvenog
poučavanja, znači li to da znanstveno poučavanje teži i vjerovanju, s obzirom da je
ono nužan uvjet znanja? Treba li, uz znanje, i vjerovanje biti cilj poučavanja?
Prema Smithu i Siegelu ne nužno. S obzirom na prirodu same znanosti, cilj
znanstvenog poučavanja, uz znanje, trebalo bi biti razumijevanje, a ne nužno
vjerovanje.
U potpoglavljima koja slijede definirat ćemo pojam razumijevanja i razmotriti
slučaj kada vjerovanje ne slijedi znanje i razumijevanje. Potom ćemo vidjeti kakva je
priroda znanosti, odnosno što filozofija znanosti ima reći o znanosti te da li je, s
obzirom na to, dopušten slučaj kada vjerovanje ne slijedi znanje i razumijevanje.
3.1 Razumijevanje
Kada govorimo o razumijevanju tada pod njime podrazumijevamo, prema Smithu i
Siegelu ([8] str. 562), četiri kriterija:
1. povezanost
2. smislenost
3. primjenjivost
4. opravdanost
Kada govorimo o znanju tada nužno govorimo i o razumijevanju, drugim riječima,
bez razumijevanja nema znanja. Primjerice, učenik na satu povijesti može učiti o
uzrocima prvog svjetskog rata. Međutim, nećemo reći da učenik zna uzroke rata samo
zato što ih je u stanju nabrojati, on mora znati, mora razumijeti zašto su baš to uzroci
rata, mora imati razloge zašto vjeruje u tu tvrdnju, zašto ih smatra istinitim, a dovoljan
razlog za vjerovanje u tu tvrdnju sigurno nije činjenica da tako piše u knjizi.
Kao što je spomenuto, da bi učenik razumio određenu teoriju, konkretno u ovom
slučaju uzroke prvog svjetskog rata, on mora zadovoljiti četiri gore navedena kriterija.
2 Smith, Siegel [8] str. 561
5/11

6 Klara Volarić
Dakle, prvo mora definirati same uzroke, primjerice ukoliko kažemo da je Njemačka
ušla u rat zbog imperijalističkih ambicija, učenik mora objasniti što su to
imperijalističke ambicije. Drugo, taj uzrok mu mora imati smisla u konkretnoj
situaciji, mora moći objasniti zašto se baš njemačke imperijalističke ambicije uzimaju
kao jedan od uzroka rata. Treće, mora moći primjeniti uzrok na konkretan rat i reći na
koji se je način on manifestirao u ratu, primjerice manifestirao se je u zauzimanju
područja. I četvrto, učenik prihvaća barem neke razloge koji njemačke
imperijalističke ambicije čine jednim od uzroka izbijanja prvog svjetskog rata.
To nas dovodi do krucijalnog pitanja. Ako student/učenik zna i razumije uzroke
prvog svjetskog rata, da li to nužno znači da on vjeruje u te uzroke? Ili, ako
student/učenik zna i razumije zakon gravitacije, mora li on nužno vjerovati u njega?
Uglavnom, vjerovanje slijedi razumijevanje, ali ne nužno, što dokazuje slijedeći
slučaj.
3.2 Slučaj kada vjerovanje ne slijedi znanje i razumijevanje
Zamislimo studenta/učenika koji je kreacionist, dakle on vjeruje u božje stvaranje,
a ne u evoluciju. Zamislimo da on zna o evoluciji sve što je potrebno znati, dapače,
pokazuje zavidno znanje i razumijevanje o procesu evolucije, ali ipak, ne vjeruje u
nju. To je jedan od slučajeva kada očito imamo znanje i razumijevanje, ali ne slijedi
vjerovanje. Pitanje je kako se nastavnik treba postaviti prema takvom
studentu/učeniku. Da li treba inzistirati, kao što neki čine, u vjerovanju u evoluciju?
Treba li nastojati promijeniti studentovo/učenikovo vjerovanje? Da bismo lakše
odgovorili na to pitanje sagledajmo kakva je priroda znanosti. Dopušta li znanost
alternativu svojim znanstvenim teorijama?
3.3 Filozofija znanosti o znanosti
Filozofija znanosti je filozofska disciplina koja se bavi pitanjima na koja znanost
još ne daje odgovor 3 . Primjerice, matematika je znanost koja se bavi brojevima, ali ne
postoji jedinstven odgovor na pitanje što je to broj, već samo različita stajališta.
Cilj znanosti bi trebalo biti objašnjenje načina na koji svijet funkcionira, odgovor
na pitanje kakav je svijet u kojem živimo. Međutim, sama znanost kada govori o
znanosti je puna proturječnosti. Gotovo da nema pitanja oko kojeg ne postoje čak i
dijametralno suprotna stajališta. Već i samo pitanje o tome ima li znanost cilj ima
pobornike i protivnike 4 .
Primjerice, jedan od znanstvenika koji smatra da znanost nema nikakav poseban
konačan cilj je T. Kuhn.
«Uvjerenost da je prirodni odabir, koji potječe iz puke borbe između organizama za
opstanak, mogao stvoriti čovjeka, zajedno s višim životinjama i biljkama, predstavljao je
najteži i najviše uznemirujući aspekt Darwinove teorije. Što mogu značiti «evolucija»,
«razvoj» i «napredak» u odsutnosti specificiranog cilja? (...) Proces koji je (...) opisan
kao razrješavanje revolucija jest izbor-kroz sukob unutar znanstvene zajednicenajprikladnijeg
načina za prakticiranje buduće znanosti. Čist rezultat niza takvih
3 Rosenberg [7] str. 3
4 Berčić [1] str. 31

Znanje, vjerovanje i razumijevanje 7
revolucionarnih izbora, razdvojenih razdobljima normalnog istraživanja, jest izvrsno
prilagođen skup inastrumenata koje nazivamo modernim znanjem. (...) A čitav taj proces
mogao se dogoditi, kao što sada pretpostavljamo da se odigrala biološka evolucija, bez
pomoći nekog postavljenog cilja, neke trajno utvrđene znanstvene istine, gdje bi svaki
stupanj u razvoju znanja predstavljao sve bolji primjer.»
Kuhn [5] str. 181
Znanost pokušava objasniti svijet u kojem živimo putem različitih znanstvenih
teorija koje se temelje na hipotezama, a te hipoteze se nastoje potkrijepiti
provjerenom empirijskom građom. Koliko će neka teorija biti prihvaćena u
znanstvenoj zajednici, odnosno koliko će biti uspješna, ovisi prvenstveno o tome
koliko dobro određena hipoteza objašnjava određeni problem, kao što je to primjerice
hipoteza prirodne selekcije u Darwinovoj evolucijskoj teoriji.
«...scientific theories are sets of hypotheses, which are tested by logically deriving
observable consequences from them. If these cinsequences are observed, in experiment
or other data collection, then the hypotheses which the observations test aretentatively
accepted.»
Rosenberg [7] str. 69
«For theories are our most powerful explainers, and they operate by bringing diverse
phenomena under a small number of fundamental assumptions.»
Rosenberg [7] str. 71
Međutim, koliko god neka teorija bila uspješna, odnosno koliko god ona dobro
objašnjavala svijet, nije isključena mogućnost da će se u budućnosti pojaviti teorija
koja će biti još uspješnija te kojoj će puno više empirijske građe ići u prilog. Zato ne
možemo reći da u znanosti postoji neka teorija koju se smatra apsolutno istinitom, već
je se smatra najuspješnijom jer nudi najbolje objašnjenje.
Ova metoda zaključivanja koja se vrlo često koristi u znanosti naziva se
zaključkom na najbolje objašnjenje, a odnosi se na vezu hipoteze i evidencije. Lipton,
koji se bavi proučavanjem ove metode, smatra da vrlo često veza između evidencije i
hipoteze koja je nastoji objasniti nije očigledna zato što iz evidencije deduktivno ne
slijedi istinitost ili lažnost hipoteze, već je njihova veza induktivna. Zaključuje se da
je hipoteza istinita u odnosu na evidenciju ako je ova ne opovrgava, ali s obzirom da
nije deduktivno izvedena iz nje, ostaje mogućnost da je hipoteza lažna.
«Its governing idea is that explanatory considerations are a guide to inference, that
scientists infer from the available evidence to the hypothesis which would, if correct,
best explain the evidence.»
Lipton [6] str. 184
Da li će hipoteza biti prihvaćena ovisi koliko dobro objašnjava evidenciju , treba se
uzeti u obzir i postojanje neke druge, konkurentne hipoteze. No, tu se nailazi na
probleme: koji su kriteriji koji neku hipotezu čine dovoljno dobrim objašnjenjem; što
je uopće objašnjenje, koje uvjete hipoteza mora zadovoljiti da bi se smatrala
objašnjenjem, a kasnije i zaključkom na najbolje objašnjenje? Sve su to pitanja na
koja se tek treba odgovoriti.
«What are the factors that make one explanation better than another? Standard models
of explanation are virtually silent on this point. (...) Does it mean the most probable
explanation that would, if correct, provide the greatest degree of understanding?»
Lipton [6] str. 187
7/11

8 Klara Volarić
Znanost se neprestano razvija, nova istraživanja donose novu građu koja može
«potkopati» staru teoriju i dati prostora za neku novu. Uostalom, već i prije spomenuti
problem «božje prespektive», odnosno nemogućnosti da izađemo iz svojih glava
onemogućuje nam da znamo sa apsolutnom sigurnošću da li je neka teorija istinita. Tu
se otvara, makar i maleni, prostor religijskim uvjerenjima, primjerice
studentu/učeniku koji vjeruje u to da je Bog stvorio svijet. Doduše, na takva religijska
uvjerenja znanost nema odgovora jer se ona (trenutačno) nalaze izvan njenog dosega.
Jedino što nam ona može ponuditi je teorija koja zadovoljava znanstvene kriterije i
daje najbolje objašnjenje o tome kako funkcionira svijet u kojem živimo. Kakvi su to
kriteriji koje određena teorija treba zadovoljiti je opet pitanje rasprave koja se vodi
među znanstvenicima.
3.4 Što učiniti kada vjerovanje ne slijedi znanje i razumijevanje?
Prvenstveno, kada govorimo o tome da vjerovanje ne slijedi znanje i razumijevanje
moramo znati da ono što student/učenik zna i razumije (primjerice način na koji
evolucija funkcionira) nije identično sa onim u što on odbija vjerovati ( a to je
evolucija sama, a ne način na koji ona funkcionira) jer kad bi bilo tako, vjerovanje ne
bi bio nužan uvjet znanja.
Dakle, on vjeruje da evolucijska teorija funkcionira kako znanstvenici naučavaju,
on to zna i razumije, ali ne vjeruje da je ta teorija istinita.
«The student might know, an so believe, that
p: according to evolutionary theory, speciation is a complex, lengthy process that
typically takes place in contexts of geographical isolation,
but not believe that
q: speciation is a complex, length process that typically takes place in contexts of
geographical isolation.»
Smith, Siegel [8] str. 565, 567
Cilj znanstvenog poučavanja trebalo bi biti znanje i razumijevanje, ali ne nužno i
vjerovanje, iako u većini slučajeva ono slijedi. Zašto studenti/učenici znaju i razumiju
neku znanstvenu teoriju ali ne vjeruju u nju je vjerojatno stvar njihovih religijskih
uvjerenja i nije na nastavnicima da ta njihova religijska uvjerenja mijenjaju, već da im
dotične znanstvene teorije prezentiraju kao trenutačno najbolje objašnjenje koje se
bazira na dostupnoj empirijskoj građi.
Studentima/učenicima se treba objasniti da znanost ne izaziva njihova religijska
vjerovanja niti ih pokušava mijenjati, štoviše ona su iznad njenih mogućnosti.
«A proper understanding of the nature of science must include a proper understanding
of its limits. Science qua science takes no position whatsoever on such religious issuesand
this is crucially important feature of science for students to understand.»
Smit, Siegel [8] str. 569
Dakle, sama znanost ne zauzima stajališta o stvarima koje ne može obuhvatiti
svojim znanstvenim aparatom. Stoga studenti/učenici moraju biti upoznati s
činjenicom da postoje pitanja na koja znanost može dati odgovor, kao i ona na koja
ne može. Zato bi svaki nastavnik trebao težiti studentovom/učenikovom znanju i
razumijevanju, a vjerovanja prepustiti njihovom osobnom odabiru.

Znanje, vjerovanje i razumijevanje 9
«...an important task of science education to make clear to students that some claims
are suportable on the basis of scientific evidence and inquiry, and others are not-this is a
key lesson of education concerning the nature of science. It is neither neccessary nor
desirable to show that claim that «God exists» is not «beliveable»; obviously, for many
people this claim is clearly quite beliveable. Nevertheless, it is not beliveable on the
basis on scientific evidence, since sience makes no clames concerning matters that are
not open to empirical investigation.»
Smith, Siegel [8] str. 569, 570
Da rezimiramo: znanstvenom pučavanju nije cilj da eliminira religijska vjerovanja
studenata/učenika, već da im ukaže na to kako ta religijska vjerovanja ne mogu biti
znanstveno provjerljiva; empirijska građa ne podupire njihova vjerovanja, ali zato
podupire znanstvene teorije u koje oni ne vjeruju; stoga je jedini cilj znanje i
razumijevanje o tome kako su znanstvene teorije trenutačno najbolje objašnjenje
nekog problema koje se bazira na dostupnoj empirijskoj građi, hoće li oni vjerovati u
same teorije ili ne, stvar je dakle nihovog osobnog odabira.
4 Znanje i vjerovanje-kako biti «filozofičniji» u nastavi
U ostvarenju ciljeva znanstvenog poučavanja veliku ulogu ima nastavnik koji treba
razriješiti eventualne nedoumice i probližiti znanost studentima/učenicima.
«Najvažniji u nastavi je učitelj! Dosta najvažniji! O njemu presudno ovisi način kako
se nastava uopće izvodi, kvaliteta nastave i njen konačan uspjeh. Sve polazi od učitelja:
on je početak i središte obrazovnoga sustava. I ujedno najosjetljivija karika cijeloga
sustava. Dobar učitelj je najzaslužniji za dobar uspjeh nastave, a loš je učitelj
najodgovorniji za neuspjehe u nastavi. Slabom učitelju neće mnogo pomoći ni najbolji
program, ni dobar udžbenik, ni najbolji tehnički uvjeti.»
Kalin [4] str. 7
Stoga je važno da ciljevi znanstvenog poučavanja dopru do nastavnika jer on je
najzaslužniji za prezentiranje znanosti studentima/učenicima i o njemu ovisi da li će
stereotipi koji studenti/učenici imaju o znanosti biti uspješno razriješeni; jedan od tih
stereotipa svakako je i vjerovanje da je znanost ateistička te da izaziva njihova
religijska uvjerenja. Upravo zato je osnovni cilj koji nastavnik treba ostvariti znanje i
razumijevanje. Vjerovanje uglavnom slijedi, međutim ukoliko ne slijedi, nije na
nastavniku da inzistira na njegovom usvajanju.
Kako bi nastava bila što uspješnija Smith i Siegel savjetuju da:
1. nastavnik upozna studente/učenike s ciljevima koje namjerava ostvariti
2. nastavnik upozna studentove/učenikove stavove o nekom problemu prije
nego li mu se pristupi na znanstven način
3. nastoji ostvariti kao ciljeve znanje i razumijevanje, a vjerovanje će
uglavnom uslijediti; ukoliko ne dođe do njega, znanje i razumijevanje kao
znanstveni ciljevi trebaju biti dovoljni
4. upozna studente/učenike sa prirodom znanosti i načinom na koji ona
funkcionira; da postanu svjesni kako znanost ne nudi odgovore na sva
pitanja i kako postoje područja, poput religije, koje znanost ne može
obuhvatiti
9/11

10 Klara Volarić
5. potiču studente/učenike da propituju razloge zašto se usvaja određenu
teoriju, a drugu odbacuje; da potiču kritički pristup nekom problemu
6. paze na svoje izražavanje jer neki studenti/učenici su osjetljivi na svoja
religijska uvjerenja; stoga bi se trebalo voditi računa o već spomenutoj
distinkciji «vjerujem u» i «vjerujem da»; odnosno da bi bilo korisnije
umjesto pojma «vjerovanja» koristiti pojam «prihvaćanja»
Smith, Siegel [8] str. 575, 576
5 Zaključak
Što učiniti kada student/učenik u potpunosti razumije neku znanstvenu teoriju,
primjerice evoluciju, ali ne vjeruje u nju?
Kako bi se odgovorilo na to pitanje, Smith i Siegel analiziraju pojmove znanja,
vjerovanja i razumijevanja. Usprkos velikim razilaženjima znanstvenika u definiranju
tih pojmova, a tu se prvenstveno misli na znanje i razumijevanje, autori prihvaćaju
vjerovanje kao nužan uvjet znanja, a razumijevanje definiraju kroz četiri kriterija koja
moraju biti zadovoljena: povezanost, smislenost, primjenjivost i opravdanost.
Smatraju da je osnovni cilj znanstvenog poučavanja znanje i razumijevanje i on je
utoliko kod sudenta/učenika s početka teksta zadovoljen. Vjerovanje u većini
slučajeva slijedi znanje i razumijevanje, no ukoliko do njega ne dođe, nije na
nastavniku da studentova/učenikova vjerovanja dovodi u pitanje i mijenja već da
studenti/učenici definiraju znanost kao nešto što se neprestano usavršava zahvaljujući
sve većoj empirijskoj građi. U tom smislu studenti/učenici bi trebali znati i razumijeti
da je znanstvena teorija, recimo evolucija, s obzirom na dostupnu empirijsku građu,
trenutačno teorija koja nudi najbolje objašnjenje problematike kojom se bavi .
Dakako, nije isključena mogućnost da će se ta teorija još nadopuniti novom
empirijskom građom ili pak da će u budućnosti biti odbačena zbog novih saznanja
koja joj ne idu u prilog, kao što je to u povijesti bio slučaj sa mnogim drugim
teorijama, ali studenti/učenici koji ne vjeruju u nju trebali bi shvatiti, a tu je velika
uloga nastavnika, da ona ne dovodi u pitanje njihova religijska uvjerenja jer se ona
nalaze izvan granica njenih mogućnosti.

6 Literatura
Znanje, vjerovanje i razumijevanje 11
[1] Berčić, Boran (1995.) Znanost i istina: realizam i instrumentalizam u filozofiji
znanosti. Hrvatski kulturni dom, Rijeka.
[2] A Companion to epistemology (1999.) (J. Dancy i E. Sosa, ured.), Blackwell.
[3] Feldman, Richard (2003.) Epistemology. Prentice Hall.
[4] Kalin, Boris (2003.) Priručnik za nastavnike. Element, Zagreb.
[5] Kuhn, Thomas (1999.) Struktura znanstvenih revolucija. Jesenski i Turk, Zagreb.
[6] Lipton, Peter (2000.) Inference to the best explanation. U: A companion to philosophy
of science (W. H. Newton-Smith, ured.), Oxford: Blackwell publishers
[7] Rosenberg, Alex (2000.) Philosophy of science: A contemporary introduction.
Routledge.
[8] Smith, Mike U. and Siegel, Harvey (2004.) Knowing, believing and understanding:
What goals for science education? Science and Education 13, str. 553-582
11/11