HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

može tvoriti zasebnu jezgru pojedine znanstvene discipline ili služiti njihovoj integraciji.
Zajedničko je zanimanje za „prostor“ i „vrijeme“ slab temelj na kojem bi se gradila veza
između geografije i povijesti – mnogo bi jači i čvršći temelj bio njihovo zajedničko
zanimanje za pojedine probleme. Iz svega toga proizlazi uloga historijske geografije kao
poveznice između povijesne i geografske znanosti. Naime, upravo historijska geografija, baš
kao i povijest, postavlja pitanja o prošlosti, ističući geografsku dimenziju. Pritom se
primjenjuje problemski pristup u analizi geografskih promjena tijekom vremena, ponajviše u
teorijskom razmatranju (Baker, 2003.).
Historijska geografija
Vremenska dimenzija u geografskim istraživanjima nalazi se od samih početaka geografije.
Činjenica je kako se bez analize minulih procesa ne mogu objasniti postojeća geografska
obilježja i procesi. Samo razmatranje i proučavanje procesa može biti kratkoročno,
srednjoročno i dugoročno (historijsko). Upravo se historijska geografija temelji na povijesnoj
(historijskoj) dimenziji promatranja Zemljine površine pa je ona zapravo geografija prošlih
razdoblja. Oblikuje se u drugoj polovini 19. st. kao zasebna disciplina na razmeđu geografije i
povijesti. U početku je bila usko vezana za povijest, a po samom se statusu nalazila na dodiru
geografije i povijesti. Stoga su se histrorijskogeografskim istraživanjima, osim geografa,
bavili i povjesničari i to sa svoga gledišta proučavanja. Uslijed već spomenutih razlika između
povijesnoga i geografskoga pristupa u istraživačkom radu, historijska je geografija dugo bila
bez jasnih ciljeva, zadataka i metoda, pa je stoga imala status svojevrsne pomoćne discipline
geografije i povijesti. Tek je poslije prevladalo razumijevanje historijske geografije kao
geografske discipline po objektu i metodologiji istraživanja, koja se bavi rekonstrukcijom
geografije (tj. pejzaža) nekoga područja u prošlosti.
Svoj je ubrzani razvoj historijska geografija doživjela u drugoj polovini 20. st., a posljedica je
toga sve veći broj historijskogeografskih znanstvenih radova. Napredak je djelomice rezultat i
sve jače suradnje s drugim znanstvenim disiplinama kao što su pedologija, klimatologija,
stratigrafska geologija, povijest, arheologija i antropologija: uz njihovu pomoć moguća je
preciznija i detaljnija rekonstrukcija prirodnoga i kulturnoga pejzaža tijekom prošlosti
(Schenk, 2011.). Pritom ponovo dolazi do izražaja suradnja između geografije i povijesti te su
geografi koji se bave historijskom i kulturnom geografijom dali osobit doprinos razvoju
povijesti okoliša kao zasebne poddiscipline unutar suvremene historijske znanosti (Williams,
1994.).
8