HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu
HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu
oranje činili su drveni plugovi i rala). Povećanje agrarne prenaseljenosti i poljoprivredne krize bili su konstanta društvenoga razvoja seoskih područja, a najveći su problemi bili u krškim i planinskim područjima. S druge strane, najveći su poljoprivredni posjedi bili u panonskom i peripanonskom području, a uglavnom su bila usmjerena na komercijalnu poljoprivrednu proizvodnju. Kratkotrajno poslijeratno razdoblje jačanja poljoprivrede, uslijed povećanja izvoza poljoprivrednih proizvoda u industrijske i urbanizirane zemlje srednje Europe, bilo je uvjetovano političkom i gospodarskom blokadom komunističke Rusije kao velikoga dotadašnjega agrarnog izvoznika. Međutim, razdoblje poljoprivredne konjukture bilo je vrlo kratko zbog pojave novih velikih izvoznika na svjetskom tržištu (Argentina, SAD, Kanada). Slab industrijski sektor nije mogao apsorbirati višak radne snage iz poljoprivrednoga sektora, o čemu jasno govori podatak kako je od 1918. do 1938. otvoreno svega 145 000 novih radnih mjesta u industriji. Državno je poticanje industrijskoga razvoja bilo vrlo skromnih rezultata, a strane je investicije najviše privlačila loša zakonska zaštita radnika. Vrlo niske plaće industrijskih radnika, kojih je 1939. bilo svega 700 000, odrazile su se na nisku produktivnost. Dodatni je problem za industrijski razvoj predstavljao iznimno spor proces elektrifikacije – proizvodnja električne energije od 70 kWh/st (1938.) bila je znatno ispod europskoga prosjeka od 1000 kWh/st (Rogić, 1990.). Iako su unutar Kraljevine SHS (Jugoslavije) postojale znatne razlike u stupnju gospodarskoga razvoja između Slovenije, Hrvatske i Vojvodine, s jedne strane, te ostatka zemlje s druge, gospodarska su nerazvijenost, niska obrazovna struktura i organizacija života u tradicijskim seoskim domaćinstvima bili dominantna obilježja. Tijekom cijeloga razdoblja opstojanja jugoslavenskoga kraljevstva nije bilo naznaka promjene naslijeđene socijalne strukture. Upravo sama gospodarska struktura dodatno pojašnjava srednjoeuropsku orijentaciju države, u kojoj je i Hrvatska bila integralni dio. Oblikovanje nove urbane mreže ha hrvatskom tlu Političke su se promjene, uz skromne gospodarske, odrazile na promjene u urbanoj mreži na hrvatskom teritoriju. Glavno je obilježje urbanoga razvoja bio nagli i ubrzani rast Zagreba kao glavnoga industrijskoga i poslovnoga centra u Kraljevini SHS, koji je, uz Beograd, bio glavno središte nove države. Visoku razvojnu dinamiku Zagreba nije uspjela zaustaviti ni politički motivirana administrativna podjela na banovine i teritorij glavnoga grada iz 1929., kojom je ukinuta dotadašnja teritorijska organizacija na oblasti prema historijskim pokrajinama. Novi je teritorijski ustroj bio geografski izraz provođenja velikosrpske politike. To potvrđuje činjenica da se ponajprije vodilo računa o tome da u šest, od ukupno devet banovina, 78
prevladava srpsko stanovništvo, a pritom je zanemarena stvarna uloga banovinskih središta u prostoru i njihova gravitacijska snaga. Kao izratiti primjeri neracionalnosti i nelogičnosti novoga teritorijskoga ustroja mogu se navesti slučajevi Kragujevca (u središnjoj Srbiji) koji je pripao dunavskoj banovini sa sjedištem u Novom Sadu, ili Čačka (u istočnoj Srbiji) koji se našao unutar granica drinske banovine sa sjedištem u Sarajevu. Upravno je središte za Foču (u istočnoj Bosni) i Mitrovicu (na Kosovu) bilo Cetinje u zetskoj banovini, a ekstremni je slučaj bio Obrenovac (smješten 30 km jugozapadno od Beograda), čije je upravno središte bilo u Sarajevu (Žuljić, 1989.). Novom administrativnom podjelom Zagrebu je, kao sjedištu savske banovine, smanjeno gravitacijsko područje. Istovremeno se Split, kao sjedište primorske banovine koja se pružala na području središnjega primorja sa širokim zaleđem, sve više oblikuje kao sekundarno hrvatsko središte. Ipak, Split se nije uspio potvrditi kao veliko primorsko urbano središte zbog prometne nepovezanosti s unutarnjošću i slabe lučke uloge, a njegov je veliki rast rezultat migracija i industrijskoga razvoja. Stagnacija Rijeke i Zadra bili su posljedica njihova prostornoga izdvajanja od prirodnoga zaleđa i od neposredne okolice. U međuratnom su razdoblju najveći rast zabilježili gradovi s više od 50 000 stanovnika, a poseban je problem bio vrlo slab razvoj gradova reda veličine do 10 000 stanovnika, osobito važnih za urbanu mrežu. S vrlo niskim udjelom gradskoga stanovništva od svega 17,5 % (1931.) Kraljevina Jugoslavija bila je najslabije urbanizirana europska zemlja sa zanemarivo malim porastom gradskoga stanovništva od svega 0,9 % u odnosu prema prethodnomu popisu (iz 1921.). U istom je razdoblju Hrvatska zabilježila porast gradskoga stanovništva s 15 % na 24,2 % (Rogić, 1990.). 79
- Page 27 and 28: Metalno doba - razdoblje indoeurops
- Page 29 and 30: više pojačava. Tek će u kasnijoj
- Page 31 and 32: odredila starogrčku ekspanziju i p
- Page 33 and 34: upravljanja današnjim hrvatskim te
- Page 35 and 36: komunikacijskih pravaca. Ključnu j
- Page 37 and 38: području dalmatinske provincije ne
- Page 39 and 40: izbjeglica iz panonskih provincija
- Page 41 and 42: primorske romanske gradovi dolazili
- Page 43 and 44: ograničena na uže zaleđe u kojem
- Page 45 and 46: uduće kraljevske uloge). Uzroke pr
- Page 47 and 48: tom kraju pokazatelj je jačega gos
- Page 49 and 50: jugozapadnoj Aziji. Naime, za pomor
- Page 51 and 52: HISTORIJSKOGEOGRAFSKI RAZVOJ SUSJED
- Page 53 and 54: klisure. Upravo se tu stvaraju prvi
- Page 55 and 56: RAZDOBLJE OSMANLIJSKE EKSPANZIJE Ra
- Page 57 and 58: 4. Vojna se snaga Osmanlijskoga Car
- Page 59 and 60: krajine te su napade nastavili kraj
- Page 61 and 62: unutrašnjosti, ponajprije zato št
- Page 63 and 64: predstavlja dodatnu poteškoću. Na
- Page 65 and 66: situacije dio seoskoga ratarskoga s
- Page 67 and 68: atarskih površina, pa čak i šuma
- Page 69 and 70: sjeveru te njihovim naseljavanjem u
- Page 71 and 72: (Fürst-Bjeliš, Zupanc, 2007b.). P
- Page 73 and 74: produžena prema Drnišu do Knina (
- Page 75 and 76: Ipak, razvoj pojedinih gradskih sre
- Page 77: lijevoj obali Rječine, željeznico
- Page 81 and 82: Trendovi demografskoga razvoja Demo
- Page 83 and 84: iskazao u oblikovanju jednoga urban
- Page 85 and 86: trendovi najvidljiviji u područjim
- Page 87 and 88: LITERATURA Alexander, J., 1977: The
- Page 89 and 90: demografska pitanja Hrvatske (gl. u
prevladava srpsko stanovništvo, a pritom je zanemarena stvarna uloga banovinskih središta u<br />
prostoru i njihova gravitacijska snaga. Kao izratiti primjeri neracionalnosti i nelogičnosti<br />
novoga teritorijskoga ustroja mogu se navesti slučajevi Kragujevca (u središnjoj Srbiji) koji je<br />
pripao dunavskoj banovini sa sjedištem u Novom Sadu, ili Čačka (u istočnoj Srbiji) koji se<br />
našao unutar granica drinske banovine sa sjedištem u Sarajevu. Upravno je središte za Foču (u<br />
istočnoj Bosni) i Mitrovicu (na Kosovu) bilo Cetinje u zetskoj banovini, a ekstremni je slučaj<br />
bio Obrenovac (smješten 30 km jugozapadno od Beograda), čije je upravno središte bilo u<br />
Sarajevu (Žuljić, 1989.). Novom administrativnom podjelom Zagrebu je, kao sjedištu savske<br />
banovine, smanjeno gravitacijsko područje. Istovremeno se Split, kao sjedište primorske<br />
banovine koja se pružala na području središnjega primorja sa širokim zaleđem, sve više<br />
oblikuje kao sekundarno hrvatsko središte. Ipak, Split se nije uspio potvrditi kao veliko<br />
primorsko urbano središte zbog prometne nepovezanosti s unutarnjošću i slabe lučke uloge, a<br />
njegov je veliki rast rezultat migracija i industrijskoga razvoja. Stagnacija Rijeke i Zadra bili<br />
su posljedica njihova prostornoga izdvajanja od prirodnoga zaleđa i od neposredne okolice. U<br />
međuratnom su razdoblju najveći rast zabilježili gradovi s više od 50 000 stanovnika, a<br />
poseban je problem bio vrlo slab razvoj gradova reda veličine do 10 000 stanovnika, osobito<br />
važnih za urbanu mrežu. S vrlo niskim udjelom gradskoga stanovništva od svega 17,5 %<br />
(1931.) Kraljevina Jugoslavija bila je najslabije urbanizirana europska zemlja sa zanemarivo<br />
malim porastom gradskoga stanovništva od svega 0,9 % u odnosu prema prethodnomu popisu<br />
(iz 1921.). U istom je razdoblju Hrvatska zabilježila porast gradskoga stanovništva s 15 % na<br />
24,2 % (Rogić, 1990.).<br />
79
Change language