HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

lijevoj obali Rječine, željeznicom povezano sa Zagrebom, glavnim industrijskim središtem
novoosnovane države. S druge strane, Split i Šibenik su u početku bili bez spoja na državnu
željezničku mrežu koji je ostvaren tek 1925. povezivanjem Ogulina s Kninom. Zatim, vrlo
skromni promet dubrovačke luke bio je posljedica ograničene operativne obale, nepovezanosti
na mrežu normalnotračne željeznice, kao i udaljenosti Dubrovnika od gospodarskoga težišta u
Panonskom bazenu. Tijekom 23 godine svoga postojanja, nova država nije mogla stvoriti
uvjete za jači razvoj jadranskih luka, o čemu najbolje govori podatak kako je tijekom toga
razdoblja čak 4/5 vanjskotrgovačkoga prometa obavljeno željeznicom i dunavskim riječnim
putem, a svega 1/5 preko jadranskih luka (uglavnom sirovine kao što su drvo i boksit, te
cement). Upravo je nesposobnost vlasti Kraljevine SHS u valorizaciji maritimnoga položaja
dodatno pothranjivala talijanske imperijalističke ambicije. U sklopu kontinentske politike
beogradskih vlasti izgrađena je dvokolosječna magistralna savska pruga koja se najvećim
dijelom pružala na hrvatskom teritoriju, dok je popunjavanje mreže makadamskih cesta, kao i
onih sa suvremenim kolnikom, imalo vrlo ograničen učinak zbog vrlo slabo razvijenoga
motornoga prometa (Rogić, 1990.).
Trendovi gospodarskoga razvoja
Ekonomsko-geografska obilježja razvoja nove države pokazuju kako je bila riječ o izrazito
agrarnoj zemlji u kojoj je 1939., neposredno pred samim raspadom, poljoprivreda tvorila čak
55 % BDP-a, dok je svega 15 % otpadalo na industriju. S obzirom na stupanj gospodarske
razvijenosti, jugoslavenska je kraljevina, uz Albaniju, bila na samom začelju u Europi. Visoki
je udjel poljoprivrednoga stanovništva bio izražen tijekom cijeloga perioda njezina postojanja,
o čemu govore podatci o zanemarivo blagom procesu deagrarizacije: udjel poljoprivrednoga
stanovništva smanjen je sa 78,8 % (1921.) preko 76,6 % (1931.) na 75,1 % (1939.). Tako je
visoki udjel poljoprivrednoga stanovništva poticao agrarnu prenaseljenost koja je u
međupopisnom razdoblju od 1921. do 1931. postala još veća. Stalan je porast stanovništva u
ruralnim područjima bio uvjetovan visokom stopom nataliteta s tendencijom sporoga
opadanja, dok je visoka stopa mortaliteta (s trendom slaboga pada) pokazatelj nerazvijenosti
zdravstvenoga sustava i životnoga standarda u ruralnim krajevima. Porast broja seljačkih
posjeda, do kojega je došlo u međupopisnom periodu od 1931. do 1941. pokazuje daljnje
usitnjavanje poljoprivrednih posjeda na još sitnije parcele koje nisu osiguravale dovoljnu
proizvodnju hrane ni za vlastite potrebe seljačkih obitelji. Čak 2/3 tadašnjih poljoprivrednih
posjeda (67 %) imalo je manje od 5 ha površine, stoga na njima nije postojala mogućnost
stvaranja tržišnih viškova, čemu je pridonosila i zaostala tehnologija (1920. čak 1/3 oruđa za
77