HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

Dihotomije u geografiji
Dihotomija (dvojnost) bitno je obilježje geografskoga metodološkoga sustava, a u suvremenoj
se geografiji može govoriti o dvjema dihotomijama. Prva je uvjetovana samim objektom
proučavanja, pa se geografija dijeli na opću i posebnu (regionalnu). Riječ je o dihotomiji koja
se javlja već u antičkom dobu, a proizlazi iz toga što geografija proučava pojedine geografske
elemente, kao i same regije. Druga dihotomija proizlazi iz naravi geografskoga proučavanja
koje obuhvaća prirodnu i društvenu sferu, i zato se opća geografija dijeli na prirodnu (fizičku)
i društvenu (socijalnu). Fizička geografija proučava elemente prirodne sredine (reljef, klima,
vode, tlo, flora i fauna), a društvena geografija istražuje društvene elemente (stanovništvo,
naselja, gospodarstvo i dr.). Ta je druga dihotomija dovela i do stvarne podjele geografije u
nekim zemljama, pa se na pojedinim sveučilištima, ponajprije u zemljama koje baštine
anglosaksonski obrazovni sustav, zasebno izučavaju fizička i društvena geografija.
Odnos geografije i povijesti
Historijska se geografija često razumijeva kao spona između geografije i povijesti, dviju
znanosti koje pripadaju različitim znanstvenim područjima, a između njih postoji više
dodirnih točaka. Činjenica je kako istraživanja iz područja povijesti obično imaju geografsku
dimenziju, dok geografska istraživanja često imaju i povijesnu dimenziju. Geografija i
povijest različiti su načini gledanja na svijet ali tako povezani da se međusobno ne mogu
negirati. Svaki od njih ne nudi samo jedan pogled na svijet nego više njih s gledišta analize
ljudskoga društva, pojedinih područja i razdoblja. Prema tradicijskomu gledištu geografija i
povijest imaju različite objekte istraživanja pa stoga zauzimaju različita intelektualna
područja. Takvo je gledište dodatno ojačano kvantitativnom revolucijom koja je zahvatila
geografiju, istovremeno zaobilazeći povijest (Baker, 2003.). Ključna razlika između
geografije i povijesti leži u samom pristupu istraživanju. Težište je povijesnoga pristupa na
odnosima između čovjeka i povijesnih zbivanja u povijesnom prostoru uz proučavanje
zakonitosti razvoja ljudskoga društva tijekom različitih razvojnih faza. S druge strane,
ishodište je geografskoga pristupa u međusobnom odnosu između čovjeka i prostora, uz koji
proučava i tumači promjene na Zemljinoj površini. Budući da je objekt istraživanja povijesti
znatno širi od jednostavnoga datiranja, a geografije od lociranja pojedinih fenomena, sama
historijska geografija ima znatno veći zadatak od datiranja i lociranja. Reduciranje povijesti
na puki pojam „vremena“, te geografije na pojam „prostora“ istodobno znači simplifikaciju i
pogrješnu interpretaciju tih dviju kompleksnih znanstvenih disciplina. Činjenica je kako
postoji potreba za mjerenjem prostora i vremena, međutim niti jedna od tih dviju kategorija ne
7