HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

atarskih površina, pa čak i šuma) u Dalmatinskoj zagori tijekom Kandijskoga rata (1645.-
1669). Pritom je potrebno posebice istaknuti važnost austrijske Vojne krajine (koja se počela
ustrojavati u prvoj polovini 16. st.) pod izravnom državnom upravom, čime je habsburška
kruna jasno navijestila politiku razbijanja feudalnoga partikularizma. Uz negodovanje
hrvatskih velikaša, privilegirani je politički i društveni položaja vlaškoga krajiškoga
stanovništva izazivao negativne reakcije i starosjeditelja ratara. Na području Vojne krajine
habsburška je vlast uložila znatne napore u organizaciji obrane, obnavljajući burgove i gradeći
utvrđene gradove (tipičan je primjer Karlovac, osnovan 13. srpnja 1579.). Ipak, najveći je dio
doseljenoga stanovništva bio koncentriran u izduženim („ušorenim“) seoskim naseljima koja
su se gradila duž glavnih cestovnih prometnica, a do danas su ostala najbolje očuvana u
peripanonskim krajevima zapadne i središnje Slavonije. Kulturni se pejzaž na prostoru Vojne
krajine razlikovao od ostalih dijelova Hrvatske i to zbog dominacije stočarstva u ukupnoj
gospodarskoj strukturi i pretežno ekstenzivnoga i autarkičnoga ratarstva. Udjel oranica bio je
manji od pašnjaka, a ratarstvo je bilo utemeljeno na polikulturnoj proizvodnji žitarica (zob,
raž, pšenica, ječam, proso, kukuruz), a od druge polovine 18. st. i krumpira. O značaju
stočarstva jasno govori i činjenica kako su prvi veterinarski zakoni na hrvatskom tlu (1787.)
doneseni upravo za područje Vojne krajine. Valja istaknuti kako je riječ o prilično zaostalom
stočarstvu ekstenzivnoga tipa, a nisu bila izumrla ni transhumantna kretanja stočara na dodiru
Like sa sjevernom Dalmacijom, što su habsburške i mletačke vlasti međusobno regulirale
zasebnim sporazumom. Veliki su šumski resursi u Vojnoj krajini bili izloženi sve izrazitijem
uništavanju, što su habsburške vlasti nastojale zaustaviti brojnim propisima o zabrani sječe
šume i ograničavanju kozarstva (Holjevac, Moačanin, 2007.). Upravo dokumenti koji govore
o sve upadljivijem procesu deforestacije u rubnim područjima tadašnje Hrvatske tijekom 17.
st., koja su bila uklopljena u Vojnu krajinu, otkrivaju naglo povećanje gustoće naseljenosti
(Štefanec, 2003.), a slični su procesi dokumentirani i u unutrašnjem dijelu Istre pod
habsburškom upravom (Rogić, 1975.). Neplansko je krčenje šuma na obroncima planina,
ponajprije na području gorske Hrvatske i podvelebitskoga primorja, pokretalo proces
degradacije tla i njegova razaranja (Holjevac, 2003). Zbog toga su ti dijelovi Hrvatske već od
sredine 18. st. bili zahvaćeni procesima deagrarizacije i s njim povezanim razvojem drugih
djelatnosti, ponajprije trgovine, prometa i drvoprerade, kao i emigracijskim procesima (Kaser,
2003.). Od sredine 18. st. habsburška vlast počinje ulagati posebne napore na zaustavljanju
procesa deforestacije te introdukciju racionalnoga gospodarenja šumama (Gruenfelder, 2003.)
Oni dijelovi hrvatskoga teritorija koji nisu bili ni pod osmanlijskom kontrolom, niti u sklopu
austrijske Vojne krajine, počeli su osjećati pozitivne razvojne tendencije uslijed doseljavanja
67