HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

predstavlja dodatnu poteškoću. Naime, pod nazivom Vlasi slavenski su narodi u jugoistočnoj
Europi uglavnom označavali različite populacijske skupine autohtonoga ilirsko-
-romanskoga stanovništva koje je već živjelo na području Dinarida u trenutku dolaska
Slavena. Do početka razdoblja osmanlijske ekspanzije Vlasi su se djelomično ili potpuno
slavenizirali, a ovisno o državnoj organizaciji u kojoj su živjeli, prihvatili su katoličanstvo
(Hrvatska, Bosna) ili pravoslavlje (Srbija, Makedonija, Zeta), dok se jedan dio islamizirao
tijekom perioda osmanlijske uprave (Goldstein, 2008.). Vlasi su se već pod bizantskom
upravom, osim u etničkom, jezičnom, socijalnom i ekonomskom pogledu, razlikovali od
drugih naroda i po političkom statusu. Upravo je njihov povlašteni politički status na
južnoslavenskom prostoru pod osmanlijskom upravom bio jedan od glavnih elemenata po
kojem su se razlikovali od drugih naroda. Pod osmanlijskom su upravom Vlasi imali
privilegije u pogledu političke autonomije, nižih poreza i zadržavanja tradicionalne društvene
organizacije, u zamjenu za sudjelovanje u obrani teritorija i vojnim akcijama te čuvanju
prometnica (Mirdita, 2004.). Tako je osmanlijska vlast osiguravala lojalnost vlaškoga
stanovništva. Većina je područja naseljenih Vlasima bila uklopljena u zemlje pod carskom
ingerencijom, koju su predstavljali upravitelji sandžaka. Time su Vlasi imali autonomiju u
odnosu prema lokalnim velikašima i timarskim sahibijama. Vlaški su poglavari imali
društveni status u rangu osmanlijske vojničke klase pa su im zato dodjeljivani timari na
upravljanje (Buzov, 2003.).
63