HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

Demografske promjene
Osmanlijsko je razdoblje povezano i sa znatnim demografskim promjenama uvjetovanim
dinamičnim migracijama. Zbog stalne ekspanzije Osmanlijskoga Carstva prema sjeveru i
sjeverozapadu migracijski su pokreti bili sukcesivni. Pritom je bitno istaknuti kako su
migracije neslavenskoga stanovništva iz Male Azije (Juruci, Koniari) na prostor Hrvatske i
susjednih država bile zanemarive, a oni su se obično tijekom vremena asimilirali među
slavenskim masama. Sa širenjem osmanlijske vlasti počelo je i doseljavanje Roma, također s
prostora Male Azije, etničkoge skupine koja se u Hrvatskoj i susjednim zemljama održala do
danas. Glavni je smjer migracija tijekom osmanlijskoga razdoblja bio određen kretanjima od
jugoistoka prema sjeveru i sjeverozapadu, pri čemu je posebno važno razlikovati iseljavanje
od doseljavanja. Naime, iseljavanjem je pretežno bio zahvaćen ratarski populacijski element
uslijed kontinuiranih upada akindžija tijekom osmanlijske ekspanzije. Upravo zbog toga se
velike skupine starosjediteljskoga hrvatskoga stanovništva iselio u sigurnija područja
Gradišća (Burgenlada), Molisea, Hrvatskoga zagorja, Međimurja, Istre i Slovenije (Bela
krajina). S druge strane, na populacijski se ispražnjena novoosvojena područja, pod vodstvom
osmanlijskih vlasti doseljava stočarski ratnički element (Vlasi, Srbi, Hrvati, Crnogorci,
Albanci). Uslijed takvih migracijskih struja došlo je do ekspanzije štokavske ijekavice, kojoj
je nositelj bio upravo stočarski ratnički element iz Zahumlja (Hercegovina) i Zete na cijeli
dinarski prostor, odakle se dalje širi na mediteransko, peripanonsko i panonsko područje.
Njezino je širenje popraćeno redukcijom čakavske ikavice na uski diskontinuiran primorski
pojas (s jezgrom u sjevernom primorju), dok je kajkavska ekavica potisnuta na zapadni rub
peripanonskog područja (Rogić, 1990.).
Tijekom razdoblja osmanlijske ekspanzije na povijesnoj pozornici sve važniju ulogu dobiva
jedan etnički element koji je do tada uglavnom imao rubnu ulogu. Riječ je o Vlasima koji se u
povijesnim izvorima po prvi put spominju tijekom 10. st. i to u djelima bizantskih autora koji
prave jasnu distinkciju između vlaškoga i slavenskoga etnikuma (Mirdita, 2004.). Prvi
spomen na njih u hrvatskim krajevima nalazimo u 14. i 15. st. pod različitim imenima (Vlasi,
Morlaci, Čiči i dr.). Na pitanje vlaške etnogeneze do današnjega dana nije dan odgovarajući
odgovor, a jedan od problema predstavlja i činjenica što se pojam Vlaha često poistovjećivao
sa stočarskim stanovništvom koje je tijekom razvijenoga srednjega vijeka nastavilo
dominantno transhumantni tip stočarstva, a uglavnom je naseljavalo brdsko-planinske krajeve
Like i današnje Dalmatinske zagore. Nedosljednost srednjovjekovnih izvora u shvaćanja
pojma Vlaha, koji se istovremeno koristio i u etničkom i u socijalno-ekonomskom smislu,
62