HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

unutrašnjosti, ponajprije zato što je glavnina obalne fasade bila u rukama Mlečana ili u okviru
Dubrovačke Republike. Dijelovi današnje Hrvatske koji su tijekom osmanlijske uprave bili
smješteni dalje od graničnih sandžaka, kao što su središnja i istočna Slavonija, zapadni Srijem
i Baranja, tijekom osmanlijskoga razdoblja doživjeli su iznimno visok stupanj razvoja uslijed
oblikovanja agrarnoga pejzaža na visokom stupnju valorizacije, u kojem su ključnu ulogu
imala velika urbana središta orijentalnoga tipa (Rogić, 1976.). Zbog trgovačkih motiva
osmanlijska je vlast imala pažljiv odnos prema dalmatinskim gradovima, čak i tijekom
razdoblja otvorenoga neprijateljstva i ratnih operacija (Raukar, 2007.). Pri tom je dano
prvenstvo Dubrovniku kao glavnoj trgovačkoj luci za osmanlijske proizvode, u velikoj mjeri i
zbog stavljanja Dubrovačke Republike pod osmanlijsku zaštitu, dok su mletačke luke Split,
Šibenik i Zadar također imale važnu ulogu (Holjevac, Moačanin, 2007.). Glavnu je ulogu od
lučkih gradova pod mletačkom upravom imao Split, koji je, zahvaljujući vezama sa zaleđem
pod osmanlijskom upravom, postao važno središte za trgovinu s Osmanlijama na teritoriju
Mletačke Dalmacije (Novak, 2005a). Iako se opseg trgovine primorskih gradova znatno
povećao, u usporedbi s razdobljem razvijenoga srednjega vijeka, njezina je struktura ostala
gotovo u potpunosti nepromijenjena. S druge strane, rubna su područja osmanlijskoga
imperija, unutar teritorija graničnih sandžaka, bila poprište stalnih oružanih sukoba između
mletačke i habsburške vojske s jedne te osmanlijskih akindžija s druge strane. Zbog toga se u
tim krajevima nije oblikovao napredniji oblik kulturnoga pejzaža, a zbog stalnih su oružanih
sukoba ta područja sustavno razarana. Kao tipski se primjer može navesti prostor Ravnih
kotara koji se, uslijed naglašene nesigurnosti uzrokovane stalnim oružanim okršajima i
pljačkaškim prodorima, populacijski prazni zbog migracija lokalnoga stanovništva prema
sigurnijim sjevernodalmatinskim otocima. Posljedica toga je oblikovanje razvijenoga
kulturnoga pejzaža tipičnoga za sredozemna područja na sjevernodalmatinskim otocima, u
uvjetima velike gustoće naseljenosti i izrazito nepovoljne prirodne sredine za razvoj ratarstva.
S druge strane, prostor Ravnih kotara, koji ima znatno bolje prirodne uvjete za agrarnu
valorizaciju, postaje područje pretežno stočarskoga gospodarstva nižega razvojnoga stupnja i
„zaostalijega“ kulturnoga pejzaža. Suprotne su tendencije u oblikovanju kulturnoga pejzaža
uočene u rubnim dijelovima Hrvatske u kojima se oblikuje kulturni pejzaž na visokom stupnju
razvoja, a ona postaju jezgre uređenja najnaprednijega kulturnoga pejzaža. Tipičan su primjer,
uz već spomenute krajeve središnje i istočne Slavonije, zapadnoga Srijema i Baranje pod
osmanlijskom upravom, područja Istre i kvarnersko-dalmatinskih otoka pod mletačkom
vlašću, kao i teritorij Dubrovačke Republike (Rogić, 1976.).
61