HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

kršćanskoga stanovništva tijekom 16. st. te novom administrativno-teritorijskom podjelom.
Navedena je podjela bila usko povezana s promjenama u kulturnom pejzažu koje su bile
potaknute zahvaljujući primjeni brojnih inovacija. Ukinuće feudalnih zlouporaba,
organizacijom sustava timara, omogućilo je snažni razvoj poljoprivrede s izrazitim
naglaskom na ratarskoj komponenti. Intenzivan je razvoj ratarstva bio potaknut širenjem
obradivih površina, gradnjom sustava za navodnjavanje, primjenom suvremenoga oruđa te
posebno introdukcijom novih poljoprivrednih kultura – riže, kukuruza, duhana, pamuka, duda
(zbog uzgoja dudova svilca i proizvodnje svile), bagrema (od kojega se dobivao iznimno
kvalitetan med) i kestena (Hütteroth, 2006.). Osmanlijska je vlast strogo vodila računa o
načinu iskorištavanja zemljišta: najvrjedniji su kompleksi obradivoga tla ostavljani za razvoj
ratarstva, a brdska su područja bila određena za stočarsku djelatnost. Iako je ratarstvo
doživjelo značajan napredak, stočarstvo se i nadalje temeljilo na transhumantnim kretanjima,
a njime se obično bavilo vlaško stanovništvo. Urbani je razvoj doživio iznimno visoki stupanj
razvoja u okviru organizacije nove mreže naselja. Rušenje ili zapuštanje feudalnih burgova
podignutih tijekom ranoga ili razvijenoga srednjega vijeka, uslijed propasti staroga
društvenoga sustava, pokazuje prekid njihova razvojnoga kontinuiteta. Oni su obično bili
podizani na teško pristupačnim povišenim terenima koje je bilo lako braniti. Budući da je
osmanlijska država svojom snagom mogla osigurati miran razvoj naselja, a čvrsta je društvena
hijerarhija jamčila sigurnost, nova se naselja razvijaju u skladu s novim društvenim prilikama.
Sigurnost državnoga teritorija u zaleđu akina omogućuje miran politički, gospodarski i
društveni razvoj i zbog toga gradovi nisu imali fortifikacijske sustave. Postanak novih
gradskih središta bio je povezan s brojnim inovacijama u uređenju trgovačkih karavanskih
putova na kojima su otvarana odmorišta i prenoćišta (karavansaraji i hanovi). Ubrazni razvoj
obrta i koncentracija trgovine potaknula je njihovo prerastanje u gradove, a koncentraciju
stanovništva u urbanim je središtima poticao i sam islam (Vresk, 2002.) koji se ubrzano širio
među sitnim plemstvom, kao i u ruralnim krajevima. Vodeću su ulogu u urbanoj mreži
preuzeli gradovi orijentalnoga tipa koji su se isticali svojom veličinom u odnosu prema onima
u kršćanskoj Europi, a na hrvatskom su prostoru najviši stupanj razvoja dosegli Osijek i
Požega (Holjevac, Moačanin, 2007.). Urbana je mreža bila hijerahijski raščlanjena te su
gradovi imali različiti status (šehiri, kasabe, palanke), ovisno o svojoj ulozi u prostornoj
organizaciji. Zanimljivo je što unutar samih gradova nije došlo do integracije građana u
jedinstvenu klasu i to zbog segregacije na etničkom i vjerskom načelu, koja je primijenjena
pod bizantskim utjecajem. Zbog te segregacije pojedine su etničke i vjerske skupine bile
koncentrirane u zasebnim četvrtima (mahalama). Sva su gradska središta bila smještena u
60