HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

krajine te su napade nastavili krajišnici koji su onemogućavali jaču integraciju sandžaka kao u
Bosni. Čak su i politička središta pojedinih sandžaka morala biti preseljena zbog toga, kao što
je vidljivo u slučaju kliškoga, pakračkoga i bihaćkoga sandžaka. Na prijelazu iz 16. u 17. st., s
daljnjim širenjem Osmanlijskoga Carstva na prostor susjedne Ugarske, ustrojena su još dva
ejaleta kojima su priključeni dijelovi današnjega hrvatskoga teritorija. Tako je Kanjiškom
ejaletu pripojen požeški sandžak koji je obuhvaćao podravski dio zapadne Slavonije, te
njezine središnje i istočne dijelove. Budimskom je ejaletu pripala Baranja unutar mohačkoga
sandžaka, sa sjedištem u Pečuhu, te srijemski sandžak (sjedište u Iloku). Na području
navedenih sandžaka osmanlijska je vlast organizirala mrežu gradova u skladu s novim
sustavom upravne i prostorne organizacije.
Oblikovanje novoga kulturnoga pejzaža
Neprestani upadi akindžija na hrvatski teritorij tijekom razdoblja osmanlijske ekspanzije imali
su devastirajući učinak na kulturni pejzaž koji je do tada oblikovan u pojedinim dijelovima
Hrvatske. Uslijed iseljavanja stanovništva iz rubnih područja, koja su bila najugroženija
osmanlijskom strategijom pograničnoga ratovanja, nestaju elementi srednjovjekovne
društvene i gospodarske strukture. Taj je proces bio vidljiv u zapuštanju i propadanje
poljoprivrede, nestanak vlastelinskih posjeda i zamiranje trgovine. U kulturnom pejzažu
pograničnih područja, što je posebice dobro dokumentirano na primjeru Like i Dalmatinske
zagore, dolazi do prevlasti zapuštenoga poljoprivrednoga zemljišta na kojem su se ponovo
počele razvijati šume i grmolika vegetacija (Šarić, 2003.).
Prelaskom opustošenih pograničnih područja u osmanlijske ruke, nova vlast u njima ustrojava
ratničku organizaciju koja je zahtijevala veliku pokretljivost i fleksibilnost. Upravo zbog toga
je u te prostore kolonizirano ratničko stanovništvo koje se pretežno bavilo ekstenzivnim
stočarstvom transhumantnoga tipa. Naime, stočarstvo je bilo znatno manje ugroženo
nesigurnim životom u pograničnim područjima i to zato što je stočni fond, prilikom ratnih
operacija, u slučaju potrebe bilo moguće vrlo brzo i lako skloniti dalje od granice. Budući da
je transhumantni tip stočarstva obilježavala izrazita potreba za velikim pašnjačkim
površinama, u pograničnim se područjima oblikuje disperzna naseljenost koja nije pogodovala
razvoju većih naselja. Najveći je dio stanovnišva bio koncentriran u teško dostupnim, malim i
brojnim seoskim naseljima i zaseocima patronimičkoga tipa. Njihova je nepravilna
morfostruktura rezultat neplanskoga razvoja, a lokaciju je određivala blizina pašnjačkih
površina (Slukan Altić, 2003.). Daljnje je učvršćivanje osmanlijske vlasti na novoosvojenim
pograničnim područjima bilo praćeno planskom kolonizacijom muslimanskoga, a dijelom i
59