HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

4. Vojna se snaga Osmanlijskoga Carstva temeljila na vrlo brzoj i pokretnoj vojsci čiju
su srž tvorili janjičari, profesionalni vojnici organizirani u elitne udarne odrede. Vojna
se hijerarhija održavala podjelom zapovjednika po činovima. Sama je teritorijska
ekspanzija Osmanlijskoga Carstva bila zasnovana na primjeni sustava akina (hrv.
krajina), načina ratovanja koji je bio poznat otprije, a koji su Osmanlije dodatno
usavršili. Njegova je bit u koncentraciji ratničkih odreda (akindžija) u rubnom
graničnom dijelu državnoga teritorija, odakle su polazili u stalne pljačkaške upade na
teritorij susjedne države. Provedbom strategije pljačkanja, paljenja i uništavanja,
Osmanlije su neprestano iscrpljivali stanovništvo u graničnom području susjedne
zemlje, koje bi nakon određenoga vremena, zbog nemogućnosti nadređenoga im
feudalca da ih zaštiti, napuštalo područje u kojem je živjelo i iseljavalo se u sigurnije
dijelove države. Nakon uspješnoga iscrpljivanja ljudskih potencijala i gospodarskih
resursa, taj bi populacijski ispražnjen prostor bio pripojen Osmanlijskomu Carstvu,
koje je na njega naseljavalo akindžije te ustrojavalo nova akina. Istovremeno su se
dotadašnja akina naseljavala ratarskim stanovništvom i uklapala u državnu
organizaciju.
5. U društvenom je pogledu Osmanlijsko Carstvo također bilo superiorno u odnosu na
europske zemlje jer je bila riječ o društvu uređenom na propisima koji nisu dopuštali
samovolju pojedinaca. Zbog toga je osmanlijska uprava imala pozitivan utjecaj na sve
narode, bez obzira na (ne)prihvaćanje islama. U područjima koja su uklapana u
osmanlijsku državu obično je dolazilo do poboljšanja položaja seljaka, najbrojnijega
društvenoga sloja, stoga su oni u načelu bez otpora prihvaćali osmanlijsku vlast.
Pripadnici nižega plemstva i stočarskih skupina (Vlasi) uklapani su u ratničku
organizaciju, a ratna je pljačkaška privreda (važan i legalan izvor prihoda u srednjem
vijeku) dobila novi zamah. Zbog svega se toga krajem 14. st. u jugoistočnoj Europi
oblikuju vazalne političke jedinice koje se uključuju u osmanlijsku vojno-političku
organizaciju.
Uza sve spomenute elemente osmanlijska je vlast vodila mudru politiku koja se ogledala u
sklapanju saveza s pojedinim kršćanskim vladarima ili s proosmanlijskim političkim strujama
unutar kršćanskih država u jugoistočnoj Europi. Na taj je način zadavala smrtni udarac tim
državama koje su već bile nagrižene procesom političke dezintegracije uslijed sve izraženije
feudalne anarhije. Zbog svega navedenoga, seljaštvo, najširi društveni sloj u tim državama,
koji je tvorio više od 9/10 stanovništva, obično se nije pridruživalo svojim feudalnim
gospodarima u otporu osmanlijskoj ekspanziji (Inalcik, 2002.).
57