HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

diplomatskoga rata, pa čak ni od otvorenoga sukoba s Arpadovićima i Anžuvincima.
Kupovina “prava” Ladislava Napuljskoga na Dalmaciju 1409. bila je povod za okupaciju i
provedbu nadzora nad dalmatinskim komunama te uspješno ostvarivanje navedenih ciljeva.
Potpadanjem pod mletačku upravu, dalmatinske komune ulaze u fazu stagnacije što je
uvjetovano promjenom njihove političke i gospodarske uloge. Dok su za hrvatsku i ugarsko-
hrvatsku krunu oni bili od vitalnoga značaja, za Veneciju su predstavljali potencijalne
konkurente i točke strateškoga značaja za plovidbu Jadranskim morem. Potpadanje pod
mletačku upravu, uz ograničenja samouprave i trgovine, označilo je i razgraničenje prema
zaleđu koje je imalo vitalan značaj za razvoj dalmatinskih gradova (Novak, 2005a.).
Teritorijska je ekspanzija Mletačke Republike, uz dalmatinsko područje, u razvijenom
srednjem vijeku (od 13.-15. st.) bila usmjerena i prema Istri, osim područja Pazinske knežije u
unutrašnjosti (u rukama Habsburgovaca). Mletačko preuzimanje obalnih gradova, ponajprije
dalmatinskih, uzrokovat će promjene u njihovoj fizionomiji, što je vidljivo na njihovu
arhitektonsko-građevinskom oblikovanju. Političko je izdvajanje gradova od njihova zaleđa
dobilo i svoj morfostrukturni izraz u gradnji snažnih fortifikacijskih sustava (Raukar, 2007.).
Srednjovjekovna Srbija
U 13. st., spajanjem Raške i Zete, oblikuje se srpska država. Njezina je ekspanzija u
razvijenom srednjem vijeku bila usmjerena prema jugoistoku do obala Egejskoga i Jonskoga
mora, ponajprije zahvaljujući slabljenju Bizanta, smještenoga u tom području. Teritorijsko je
širenje Srbije prema drugih područjima bilo otežano postojanjem jakih susjeda na zapadu
(Bosna), sjeveru (Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo) i istoku (Bugarska), te je stoga jedino
peripanonski prostor Mačve na sjeveru, tijekom druge polovice 14. st., pripojen srpskomu
kraljevstvu. Prethodno su Pelješac i Dubrovačko primorje (Astarea), u prošlosti pod upravom
Zahumlja, a zatim Bosne, početkom 14. st. došli pod suverenitet kralja Srbije (iako su stvarnu
vlast imali bosanski banovi). Budući da već 1333. Bosna i Srbija prepuštaju Pelješac, a 1399. i
Astareu susjednoj Dubrovačkoj Republici, vrhovništvo Srbije nad tim područjem bilo je
kratko (Rogić, 1990.).
54