HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

klisure. Upravo se tu stvaraju prvi gradovi u podnožju feudalnih burgova. Glavni poticaj
razvoju gradova bilo je rudarstvo koje je bilo najrazvijenije u podnožju planine Vranice (gdje
nastaju Fojnica, Kreševo, Ostružnica, Busovača, Dusina) i srednjem Podrinju (Srebrenica,
Sasi, Čagalj). Tijekom razdoblja teritorijske ekspanzije osnivaju se nova gradska središta u
dolinama kroz koje su vodila glavne komunikacije: Foča, Goražde (u gornjem Podrinju),
Višegrad (srednje Podrinje), Jajce (Vrbas), Ključ (Sana), Konjic (Neretva). Nakon smrti
Tvrtka I. (1391.), najmoćnijega bosanskoga kralja, bosanska država slabi zbog sve izraženije
feudalne anarhije, pa vlast nad pojedinim hrvatskim područjima preuzimaju lokalne velikaške
obitelji (Rogić, 1990.).
Mletačka Republika
Mletačka Republika tijekom razvijenoga srednjega vijeka postaje jedna od najmoćnijih
sredozemnih sila utemeljena na tipičnoj talasokraciji. Stoga će ona upravo u tom razdoblju
nastaviti uspješnu ekspanziju prema istočnoj obali Jadrana, koja je bila određena
gospodarskim i strateškim motivima. Prvi je cilj bilo uspostavljanje kontrole sustava kanalske
plovidbe duž istočnojadranske obale, a njegovo je ostvarivanje trebalo omogućiti ostvarivanje
drugoga cilja uspostave trgovačkoga monopola. Treći je motiv imao sporedni značaj, iako se
nikako ne smije zanemariti, a bio je usmjeren na eksploataciju lokalnih gospodarskih resursa,
zbog koje je mletačka ekspanzija bila usmjerena prema dalmatinskim gradovima. Politika
ograničavanja autonomije i kontrole trgovine, koju su mletačke vlasti počele provoditi po
zauzimanju dalmatinskih komuna, govori u prilog tomu. Iako su početkom razvijenoga
srednjega vijeka dalmatinski gradovi bili slavenizirani, oni su zadržali jake kulturne i
trgovačke veze s talijanskim gradovima. Svoj su najveći prosperitet ostvarivali u razdobljima
kada su uspješno valorizirali trgovačku ulogu definiranu izlazom prirodnoga zaleđa (u okviru
hrvatske i ugarsko-hrvatske države) na jadransku obalnu fasadu. Budući da hrvatski i ugarsko-
-hrvatski vladari nisu ograničavali njihovu komunalnu samoupravu, važan je element toga
prosperiteta bilo zadržavanje autonomije (Raukar, 2007.). Međutim, moć i vlast ugarsko-
-hrvatskih vladara na jadranskoj obali tijekom razvijenoga srednjega vijeka počela je sve više
slabiti. Uzroke treba tražiti u zapostavljanju obalne (jadranske) orijentacije u doba
Arpadovića, kojemu je pridonijela geografska udaljenost političke jezgre mađarske države,
kao i “kontinentalna politika” mađarske dinastije. Takvu je geopolitičku situacija uočila
Mletačka Republika koja se počela koristiti novim političkim okolnostima te je od 12. st.
pojačala političke pritiske na dalmatinske gradove, nastojeći ih na taj način natjerati na
priznavanje mletačke vlasti. U ostvarenju svojih ciljeva Venecija ne će prezati od
53