HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

osanske. Svojim naučavanjem o dualizmu, jednakosti i siromaštvu, Crkva bosanska dolazi u
izravan sukob s Vatikanom, zbog čega je iz papinske države u više navrata od ugarsko-
-hrvatskih kraljeva traženo gušenje toga heretičkoga pokreta (o tome najbolje govori
upozorenje pape Inocenta III. iz 1200. ugarsko-hrvatskomu kralju Emeriku kako njegov vazal,
bosanski ban Kulin, pruža zaštitu patarenima). Početkom razvijenoga srednjega vijeka jača
samostalnost bosanskih vladara, što se u geografskom pogledu pokazivalo u teritorijskoj
ekspanziji tijekom razvijenoga srednjega vijeka. Državna je ekspanzija bila zasnovana na
povoljnim okolnostima u bosanskom okružju, a ne isključivo na vojnoj, političkoj i
gospodarskoj snazi same bosanske države. Teritorijsko je širenje bilo usmjereno prema
četirima susjednim područjima u okviru hrvatskih granica:
1. Peripanonski prostor današnje sjeverne i sjeveroistočne Bosna dolazi u okvir
srednjovjekovne bosanske države u 13. st., ali je, nakon kraćega prekida, u 14. st. bio
ponovno politički integriran u nju.
2. “Donji krajevi” (srednje Posanje i Povrbasje) i Završje pod vlast bosanskih vladara
potpadaju u 14. st.
3. Sjeverna i srednja Dalmacija, kao mediteranski prostor najboljih zimskih ispaša,
zauzimaju bosanski vladari u 14. st.
4. Zauzimanje Zahumlja („Humska zemlja“) i Travunije pokazuje širenje prema
jugoistoku, također u 14. st., u kojem je poseban značaj imao submediteranski pojas.
Za razliku od susjednoga područja Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, u razvijenom je
srednjem vijeku Bosna i dalje imala vrlo slabo razvijenu ratarsku komponentu u gospodarskoj
strukturi. Uzroke treba tražiti kako u prirodnoj sredini koja nije pružala veće uvjete za razvoj
ratarstva, tako i u slabijoj difuziji pojedinih crkvenih redova (cisterciti, templari) koji su na
svojim posjedima širili nove naprednije načine obrade zemlje. Zbog toga je transhumantno
stočarstvo zadržalo glavnu ulogu u bosanskom gospodarstvu, a novopripojena
submediteranska područja zimskih ispaša prepuštaju se na upravljanje hercegu koji je
nerijetko imao veliku moć (tipičan je primjer herceg Stjepan Vukčić Kosača). Zbog važnosti
toga područja oblikuje se zaseban naziv za teritorij pod upravom hercega (Hercergovina).
Osim potrebe za dodatnim površinama za ispašu, dominantan je smjer širenja prema
hrvatskim područjima na zapadu bio uvjetovan i kontrolom trgovine (uvoza i izvoza) koji je
Bosna obavljala preko dalmatinskih lučkih gradova. Upravo ta činjenica pokazuje značaj
jadranske obalne fasade za srednjovjekovnu Bosnu. U razvijenom srednjem vijeku stabilizirat
će se naseljenost, što je vidljivo u oblikovanju prvih značajnijih naselja u kotlinama i
dolinama u unutrašnjem dinarskom području gornjega toka rijeke Bosne do Vrandučke
52