HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

HISTORIJSKOGEOGRAFSKI RAZVOJ SUSJEDNIH ZEMALJA
Tijekom srednjega vijeka pojedini su dijelovi današnjega hrvatskoga teritorija bili kraće ili
duže vrijeme uključeni u okvir pojedinih susjednih država. Gospodarsko, političko i vojno
jačanje bilo je popraćeno prostornom ekspanzijom susjednih zemalja na hrvatski teritorij, dok
su razdoblja kriza bili popraćena suprotnim procesom. Stoga je za razumijevanje
teritorijalnoga razvoja Hrvatske bitno razumjeti glavne geopolitičke, strateške i političke
odnose između hrvatskih krajeva i susjednih država, koji su određivali i njihov historijsko-
geografski razvoj. Od njih svakako treba izdvojiti bosansku i mletačku državu, dok je
srednjovjekovna Srbija samo nakratko došla u dodir s Hrvatskom.
Bosanska država
Bosanska je država tijekom srednjega vijeka bila u stalnom dodiru sa susjednim hrvatskim
prostorom, a povezanost je s Hrvatskom vidljiva u gospodarskim i političkim vezama. Ona se
u ranom srednjem vijeku oblikuje s jezgrom u središnjem dinarskom prostoru, koji tijekom
razvijenoga srednjega vijeka postaje geografski okvir političko-teritorijske organizacije. Prvo
spominjanje Bosne u 10. st. pod nazivom “zemljica Bosna”, koji se nije koristio ni za jednu
drugu državnu organizaciju u jugoistočnom dijelu Europe, upućuje na to kako se radilo o
prostoru “nižega” političkoga statusa. On se može objasniti dominantnim tipom tadašnjega
gospodarstva u kojem je glavnu riječ imala plemenska ratničko-stočarska organizacija
utemeljena na transhumantnom stočarstvu, kao što je bio slučaj i kod drugih južnoslavenskih
političkih jedinica. Tadašnja je bosanska država obuhvaćala središnji (unutrašnji) dio
dinarskoga područja te nije raspolagala s prostorom za zimske ispaše. Zbog toga je ona
najvjerojatnije već od samoga osnivanja bila upućena na susjedne zemlje, ponajprije na
Hrvatsku, prema čijemu je sredozemnom području bilo usmjereno kretanje bosanskih stočara
na zimsku ispašu. Upravo se tim razlozima može protumačiti bosansko priznavanje
vrhovništva hrvatskih i ugarsko-hrvatskih kraljeva, što pokazuje svojevrstan vazalni odnos
bosanske države. Usto, pojedini su hrvatski velikaši povremeno preuzimali ulogu bosanskih
vladara, o čem najbolje govori uspon hrvatskih knezova Šubića-
-Bribirskih koji su svojedobno upravljali Bosnom (1302. Mladen I. postaje bosanski ban). O
vazalnom odnosu Bosne prema Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu govore i dokumenti vezani
za širenje heretičkoga učenja krstjana (patarena) okupljenih unutar autonomne Crkve
51