HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

jugozapadnoj Aziji. Naime, za pomorsku je trgovinu jadranskih luka s drugim dijelovima
Sredozemlja ključan bio sustav kanalske plovidbe. On se temeljio na trima elementima:
1. Vjetrovi i morske struje omogućavali su lakšu plovidbu uz istočnu obalu Jadrana pri
ulasku iz Jonskoga u Jadransko more i kretanje prema sjevernomu dijelu Jadrana (u
kojem je smještena sama Venecija). Budući da glavna morska struja ulazi iz Jonskoga
u Jadransko more i kreće se uz istočnojadransku obalu prema sjeveru, brodovi su se
duž nje puno lakše kretali prema Veneciji. S druge strane, glavna se morska struja duž
zapadne jadranske obale kreće od sjevera prema jugu, što je brodovima znatno
otežavalo kretanje u suprotnom smjeru.
2. Lakša pomorska navigacija duž istočne obale Jadrana bila je omogućena zahvaljujući
razvedenosti obale i postojanju velikoga broja otoka i otočića. Stoga je orijentacija duž
istočne obale bila puno lakša, a također su postojali i alternativni pomorski putovi, za
razliku od zapadne obale.
3. Mogućnosti zaštite u slučaju nevremena bile su znatno veće na istočnoj obali, gdje je
postojalo puno zaljeva, uvala i draga, dok je zapadna obala znatno slabije
razvedenosti. Za brodove je posebice bila važna mogućnost zaštita od razorne bure
koja je bila glavni uzročnik potapanja brodova, stradanja posade i gubitka
dragocjenoga tereta.
Na navedenom su sustavu kanalske pomorske plovidbe najveći strateški značaj imale ulazne i
ulazne točke. Na jugu su to bili Dubrovnik i Korčula, a na sjeveru Zadar, Osor i Pula. Upravo
zbog toga su najveće luke na ulazu u sustav kanalske plovidbe i na izlazu iz njega, uz
stratešku, dobile i političku ulogu. Riječ je o Dubrovniku (koji je tijekom mletačke uprave bio
političko središte gornje Dalmacije) i Zadru (u kojem je bilo upravno središte donje
Dalmacije). Postupno ovladavanje Mletačke Republike dalmatinskim gradovima bilo je
popraćeno pogoršavanjem međusobnih političkih odnosa zbog mletačkoga ograničavanja i
potpunoga ukidanja autonomije dalmatinskih gradova radi onemogućavanja kreiranja
samostalne ekonomske politike. Stoga ne začuđuje otpor koji su dalmatinski gradovi pružali
Veneciji, pri čemu su se sve više okretali ugarsko-hrvatskim kraljevima i lokalnim hrvatskim
velikašima, pogotovo onima koji su vladali u neposrednom zaleđu primorskih gradova.
Upravo su u polustoljetnom razdoblju nakon Zadarskoga mira (1358.), kada su i politički
integrirani obalni gradovi i zaleđe, bez ograničavanja gradske autonomije, dalmatinske
komune doživjele najviši stupanj svoga razvoja (Novak, 2005.).
Unutrašnji je dio Istre tijekom razvijenoga srednjega vijeka (od 1374.) potpao pod vlast
dinastije Habsburg. To je područje uklopljeno u granice Pazinske knežije i u njemu je potican
49