HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

kojima se mogla jače razvijati poljoprivreda (Elafiti, Konavle, Pelješac, Mljet, Lastovo).
Dalmatinski su gradovi, ponajprije oni koji su bili smješteni na obalnoj fasadi, u
gospodarskom pogledu bili usko povezani sa svojim prirodnim zaleđem, tj. s Ugarsko-
-Hrvatskim Kraljevstvom (?). Preko njihovih se luka odvijao izvoz proizvoda iz zaleđa, među
kojima su prevladavale sirovine i poluproizvodi (stočarski i pčelarski proizvodi, krzno, drvo),
kao i uvoz robe kojom se trgovalo najviše za potrebe toga istoga širokoga zaleđa (najviše sol,
žitarice i razni zanatski proizvodi). Bez obzira na jaku gospodarsku integraciju sa širokim
zaleđem na teritoriju Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva, dalmatinski su gradovi samo u
kratkotrajnim razdobljima bili politički integrirani u njegov okvir. Uzroke treba tražiti u
autonomnom uređenju gradova koji im je pružao mogućnost samouprave, neometane trgovine
i sklapanja trgovačkih sporazuma s drugim autonomnim sredozemnim komunama. Zbog toga
je i došlo do političkoga odvajanja pojmova Hrvatske i Dalmacije, iako su same društvene
razlike između dalmatinskih i hrvatskih gradova bile sve manje, a dokumenti pokazuju kako
su oni u razvijenom srednjem vijeku uglavnom bili kroatizirani. Dalmatinski su gradovi imali
golemi značaj za hrvatski prostor zato što su bili nositelji kulturnoga, društvenoga i
gospodarskoga razvoja te su imali ulogu žarišta iz kojih su se širili sredozemni europski
kulturni utjecaji. Istovremeno je na obližnjim otocima glavnina stanovništva bila
koncentrirana u naseljima većinom seoskoga tipa pa se oblikuje agrarno društvo. Sama su
naselja uglavnom bila smještena u unutrašnjosti koja je bila zaštićenija od gusarskih
pljačkaških pohoda (Raukar, 2007.). Tek će se s učvršćivanjem jake mletačke vlasti jače
početi razvijati obalna naselja na otocima. Tijekom razvijenoga srednjega vijeka dalmatinski
su gradovi postali predmet sve izraženijega političkoga posezanja Mletačke Republike.
Uzroke ne treba tražiti u lokalnoj trgovini u kojoj su posredovali dalmatinski gradovi, a koja
se odvijala na relaciji Bosna/Hrvatska – talijanski gradovi, jer je ona bila skromnoga opsega.
Najveće je prihode Veneciji donosila međukontinentalna trgovina (ili kako je još nazivana
„velika svjetska trgovina“) između orijentalnoga svijeta i Europe. Naime, mletački su
trgovački brodovi iz azijskoga Sredozemlja u Europu donosili velike količine skupocjene
robe, proizvedene u južnoj i istočnoj Aziji, kao što su razne tkanine (od kojih je posebice na
cijeni bila svila), začine, porculan, čaj i dr. (Gresh i dr., 2006.). U tu su trgovinu na velike
relacije dalmatinski gradovi bili vrlo skromno uključeni, a jedino je Dubrovnik u značajnijem
opsegu sudjelovao u njoj. Uzroke političkomu posezanju Mletačke Republike prema
primorskim komunama na istočnoj obali Jadrana treba tražiti u strateškim činiteljima od kojih
je najvažniji ključan prometno-geografski položaj na plovnom putu od Venecije prema
48