HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

uduće kraljevske uloge). Uzroke prebacivanja političke jezgre iz područja srednje i sjeverne
Dalmacije u kontinentalno područje Panonskoga bazena treba tražiti u političkim i
gospodarskim činiteljima. Od političkih je svakako najvažnije povezivanje Hrvatske s
Ugarskom, srednjoeuropskom kontinentskom državom pod vladanjem dinastije Arpadovića.
Prevelika udaljenost sjeverne i srednje Dalmacije od ugarske političke jezgre, kao i blizina
srednjovjekovne Slavonije, podupirali su preseljavanje političkoga središta Hrvatske u
Panonski bazen. Kao dodatni argument u prilog tomu, može se uzeti u obzir postojanje jakih
hrvatskih velikaša na području južno od Gvozda, koji su, u uvjetima sve izraženije feudalne
anarhije na europskom kontinentu, s vremenom mogli prerasti u političku opasnost. Od
gospodarskih je činitelja najvažnije jačanje ratarske komponente u gospodarskoj strukturi, što
je zabilježeno i u drugim dijelovima Europe, zahvaljujući primjeni raznih inovacija (dvopoljni
i tropoljni sustav obrade zemlje) koje su širili crkveni redovi na svojim posjedima (cisterciti,
templari). Geografski su tragovi tih političkih promjena vidljivi u osnivanju kraljevskih
županija sa središtima u utvrđenim gradovima. Srednjovjekovna se Slavonija dijelila na dvije
manje cjeline (Gornju i Donju Slavoniju) koje je povezivalo prijelazno područje Požeške
kotline. Prostor Gornje Slavonije obuhvaćao je starohrvatsko Slovinje koje je u razvijenom
srednjem vijeku u administrativnom pogledu bilo podijeljeno na osam županija, kojima su
sjedišta bili Zagreb, Varaždin, Križevci i Virovitica. Ta su četiri središta ujedno bila i glavna
žarišta naseljenosti i prometna čvorišta. Ostale su se četiri županije – dubička, vrbaška, sanska
i glaška – uglavnom pružale na području peripanonske Bosne te su bile sporednoga značaja.
Gornja je Slavonija imala bolje uvjete za razvoj poljoprivrede, a glavne su razvojne zone bile
na prigorjima koja su, zahvaljujući postojanju različitih kompleksa tla, pružala najbolje uvjete
za razvoj tradicijske seljačke polikulture. Upravo su se na tim područjima, u okviru tadašnjega
feudalnoga tipa gospodarstva, razvijala selišta u kojima se koncentriralo seosko stanovništvo.
Požeška je kotlina predstavljala dodirnu zonu između Gornje i Donje Slavonije. Baš kao i u
Gornjoj Slavoniji, prigorska su područja Požeške gore, Dilja, Papuka i Krndije pružala
najbolje uvjete za poljoprivrednu valorizaciju, pa su se stoga glavna naselja razvila upravo na
samim prigorjima.
Sama je Donja Slavonija bila prostor dodira Slavena i Mađara te je obuhvaćala baranjsku
županiju (sa središtem u Pečuhu) i vukovarsku, koja je zauzimala najveći dio Srijema.
Nepoznavanje valorizacije velikoga potencijala lesnih zaravni u tom području odredilo je niži
razvojni stupanj i prevlast pokretnih stočarskih skupina. Slabija je razvijenost ratarstva bila
uzročno-posljedično povezana sa zaostajanjem u razvoju stalnih naselja. Zbog toga su se
naselja, nastala u prigorskom pojasu (kao što je sam Pečuh), razvila u glavna središta
45