HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

pisani iz perspektive starosjeditelja Romana, otvoreno je i pitanje objektivnosti. Ipak se na
osnovi njih može doći do zaključaka o prvim slavenskim državnim zajednicama. Pri njihovu
spominjanju, kroničari jasno razlikuju pojam sklavinija („slavenskih kneževina“) od bolje i
čvršće ustrojenih državnih teritorija kao što su Hrvatska, Pagania, Zahumlje, Travunija,
Duklja (Zeta) i Raška. Politička jezgra svake od prvih slavenskih država na istočnoj obali
Jadrana obuhvaćala je dva glavna geografski različita područja. Ona su bila određena
dominantnim tipom gospodarstva slavenskih naroda, zasnovanim na transhumantnom
stočarstvu kao stupu ekonomije. Takav je tip stočarstva, pod kojim se podrazumijeva
sezonsko kretanje sa stokom u potrazi za područjima bolje ispaše, zahtijevao
komplementarnost između prostora zimskih i ljetnih ispaša. Stoga su navedenim prvim
slavenskim državama zajedničke upravo političke jezgre koje su obuhvaćale dva geografski
različita područja: sredozemno kao područje ispaše u hladnom dijelu godine i dinarsko gorsko
koje se koristilo tijekom toploga dijela godine. Kao tipski primjer takve valorizacije prostora,
koji je određivao oblikovanje novih političkih tvorevina, može poslužiti upravo
novooblikovana hrvatska država koja se sastojala od dviju geografskih cjelina:
1. Sredozemni prostor sjeverne i srednje Dalmacije imao je ulogu područja zimskih
ispaša, a njegov smještaj u zaleđu primorskih romanskih gradova uvjetovao je
lokaciju prvih hrvatskih vladara. To potvrđuje toponim Hrvati u Ravnim kotarima,
kao i sjedište prvih hrvatskih knezova u blizini Splita.
2. Planinski dinarski prostor Like, gornjega Pounja, Posanja, Povrbasja i Završja
imao je ulogu područja ljetnih ispaša. Pri tom su ključnu ulogu imale tri planinske
županije (Lika, Gacka, Krbava), što je već tijekom ranoga srednjega vijeka
odredilo pojavu moćnoga suvladara (bana) čiji je zadatak bio nadzor tih
najvažnijih područja ljetne ispaše.
Nositelj stočarskoga tipa ekonomije bila je upravo rodovska aristokracija iz čijih su se redova
izdvojili prvi vladari. Nadmoć stočarsko-plemenskoga ustroja ogledala se u čvrstoj
organizaciji, velikoj pokretljivost i znatnoj fleksibilnosti, kao i u priznavanju neospornoga
autoriteta vođa – ratnika proizašlih iz takvoga društvenoga ustroja. Zbog toga su oni bez većih
problema nametnuli vlast ratarskomu slavenskomu stanovništvu i starosjediteljima (ostatcima
ilirskoga društva). Iako su slavenski narodi prakticirali i ratarstvo, ono je bilo u drugom planu
te je u ukupnoj gospodarskoj strukturi imalo sekundarnu ulogu. Ratarstvo se temeljilo na
uzgoju osnovnih žitarica na području Ravnih kotara, flišnih zona srednje Dalmacije, u
Vinodolu te na otocima. S druge strane, stočarski proizvodi (meso, koža, loj) imali su veću
vrijednost te su ujedno služili i kao sredstvo razmjene za ratarske proizvode koji su u
40