HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

RANI SREDNJI VIJEK
Prijelaz iz antike u srednji vijek označuje korjenite promjene hrvatskoga prostora u svakom
pogledu, koje su se odrazile na sve društvene segmente – od političkih, preko gospodarskih
sve do kulturnih. Gotovo nepremostive razlike, koje su postojale između rimske civilizacije i
novopridošlih naroda, uvjetovale su prestanak kontinuiteta glede uređenja prostora i
oblikovanja kulturnoga pejzaža. Tijekom cijeloga ranoga srednjega vijeka, Hrvatska, baš kao
ni druge novoosnovane europske države, ne će dosegnuti stupanj razvoja Rimskoga Carstva.
Propadanje rimskoga kulturnoga pejzaža
Raspad antičkoga društva glavni je razlog zbog kojega je došlo do propadanja osnovnih
elemenata rimskoga kulturnoga pejzaža. Unutarnja kriza rimskoga društva bila je izrazita i
produbljivana tijekom posljednjih stoljeća antike, a manifestirala se u unutarnjoj degeneraciji
društveno-gospodarskoga sustava. Pokušaji njegova spašavanja uvođenjem sustava kolonata,
porezne reforme, priznavanjem jednakopravnosti kršćanske crkve, reformom administracije i
vojske te sustava uprave, nisu dali ploda. Završni će udarac teško bolesnomu rimskomu
društvu zadati vojne invazije, posebice hunska iz 5. st. te epidemije kuge (ponajprije ona iz
542.). Ta su dva događaja najviše pogodila panonsko područje, u kojem su gotovo svi
elementi kulturnoga pejzaža (uključujući i same gradove) izbrisani tijekom tih kataklizmičnih
događaja. Glavna je posljedica toga bilo naglašeno populacijsko nazadovanje koje je vidljivo
u nestanku gradova, najvažnijega elementa rimskoga društva. Srednja se gustoća naseljenosti
mogla kretati do 5 st/km 2 , što upućuje na to da je demografsko nazadovanje dovelo do
povratka na naseljenost iz prapovijesnoga vremena. Jedan od pokušaja rješavanja krize i
zaustavljanja općega nazadovanja, pogotovo na demografskom i gospodarskom planu, bio je
dopuštanje mirne kolonizacije i planskoga naseljavanja “barbarskih” u onim dijelovima
rimskoga imperija koji su bili najteže pogođeni krizom. Na taj je način ujedno trebao biti
riješen problem nedostatka radne snage i stanovništva sposobnoga za vojnu službu. Takva
politika, provođena od 4. do 7. st., najviše u panonskom dijelu današnje Hrvatske, nije
ostavila relevantnih tragova u pejzažu (Rogić, 1990.). S druge strane, najveći je dio provincije
Dalmacije bio pošteđen provala „barbarskih“ naroda, što je omogućilo kontinuitet u
oblikovanju kulturnoga pejzaža. Zbog mostne uloge dalmatinske provincije u povezivanju
Istočnoga Rimskoga Carstva s Apeninskim poluotokom, u njoj je bila organizirana jaka
obrana, što je nadalje osiguralo uvjete za održavanje razvojnoga kontinuiteta. Doseljavanje
38