HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

području dalmatinske provincije neposredno nakon njezina ustrojavanja te izravna
podređenost njihovih zapovjednika namjesniku provincije, koji je u svojim rukama imao
civilnu i sudsku vlast, a bio je podčinjen samomu caru (Matijašić, 2009.). Budući da su ilirska
plemena zadržala dominantan tip gospodarstva utemeljen na transhumantnom stočarstvu,
njihova su sezonska kretanja zajedno sa stokom bila izražena od dinarskoga gorskoga pojasa u
unutrašnjosti prema primorju (na jugu i zapadu) te peripanonskom pojasu (na sjeveru).
Upravo zbog toga sjeverna je granica provincije povučena od srednjega Korduna preko južne
Banije do peripanonske Bosne, što ukazuje na dominantna kretanja prema primorju. Glavne
ceste u dalmatinskoj su provincije podignute duž transverzalnih pravaca, u skladu s
transhumantnim kretanjima ilirskih plemena (Rogić, 1974.). Urbana su naselja u unutrašnjosti
rimske Dalmacije bila znatno slabije razvijena u odnosu prema obalnoj fasadi i panonskim
gradovima. Najznačajniji su rast doživjela naselja koja su svoj razvoj temeljila na rudarstvu ili
termalnim izvorima na području današnje Bosne i to u dolinama Drine, Sane, Une, Vrbasa,
Bosne i Lašve.
Pojedini su tragovi rimske organizacije u kulturnom pejzažu ostali vidljivi do današnjih dana,
ponajprije u primorju, dok su u panonskom pojasu uništeni u kasnoj antici uslijed provale
„barbarskih“ naroda. Upravo se tijekom rimskoga razdoblja prebacuje težište naseljenosti iz
planinskih područja u nizinska, a najvjerojatnije je nastao i populacijski napredak (moguće je
pretpostaviti maksimalnu gustoću od 10 st/km 2 ) (Rogić, 1990.).
37