HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

odredila starogrčku ekspanziju i prema istočnoj obali Jadranskoga mora, na područje današnje
Hrvatske. Prve je značajnije tragove na Jadranskoj obali za sobom ostavio Dionizije Stariji
koji je u drugoj polovici 4. st. pr. Kr. vladao Sicilijom i južnim dijelom Apeninskoga
poluotoka. Ojačavši vojnu flotu gradnjom nekoliko stotina novih brodova, on je od Sirakuze
načinio najveću pomorsku silu u središnjem dijelu Sredozemlja. Pod svojim je nadzorom
imao pomorski promet od Kartage i Sardinije na zapadu, preko jonske obale Grčke i
Otrantskih vrata na istoku sve do sjeverne Afrike (Matijašić, 2009.). Zahvaljujući pomorskoj
nadmoći, uspostavio je tipičnu talasokraciju u tom dijelu Sredozemlja koja se ogleda i u
osnivanju polisa kao što su Issa (na Visu), Pháros i Dimos ili Dimale (na Hvaru) i Kórkyra 'e
Mélaina (na Korčuli). Na tom će području stari Grci početi oblikovanje kulturnoga pejzaža
utemeljenoga na širenju naprednoga sredozemnoga ratarstva (posebice uzgoja vinove loze,
maslina i žitarica), ribarstva, pomorstva i trgovačkoga posredovanja. Geografska je jezgra
starogrčke državne organizacije na današnjem hrvatskom teritoriju bila upravo na otočnom
dijelu srednje i južne Dalmacije. Uzroke treba tražiti ne samo u geografskim činiteljima (tj.
blizini Apeninskoga poluotoka), nego i u pomorskoj nadmoći koja im je omogućavala
kontrolu pomorskih putova i lakšu obranu. Sam značaj Visa, s kojega se kontrolirala plovidba
prema sjevernomu dijelu Jadranskoga bazena, potvrđuje tu činjenicu. Daljnjom će
ekspanzijom stari Grci početi naseljavanje na istočnojadranskoj obali, gdje osnivaju trgovačke
emporije na području srednjodalmatinske obale: Tragourion (današnji Trogir), Epetion
(Stobreč) te starogrčku Salonu (na području današnjega Solina), neposredno uz već postojeću
ilirsku. U delti Neretve, neposredno uz ilirsku Naronu, podižu svoje trgovačko naselje. Za
razliku od otočnoga pojasa, koje je imalo ulogu jezgre pod grčkom kontrolom, gradovi na
srednjodalmatinskoj obali bili su smješteni u području pod kontrolom ilirskih plemena. Stoga
su oni imali ulogu mjesta trgovačke razmjene i sekundarni značaj. Tu činjenicu dodatno
potvrđuje geografski smještaj grčkih trgovačkih naselja u onim dijelovima obale prema
kojima su vodile glavne komunikacije prema unutrašnjosti, kao što su Kaštelanski zaljev i
ušće Neretve (Matijašić, 2009.) Budući da stari Grci nisu dolazili na obalu kao osvajači već
ponajprije kao trgovci, te u potrazi za područjima pogodnima za razvoj poljoprivrede, samo
osnivanje tih naselja svjedoči o značaju srednjodalmatinskoga primorja u ilirskom društvu.
Upravo u toj činjenici, kao i u vrlo ograničenom naseljavanju rubnih primorskih dijelova
današnjega hrvatskoga teritorija, treba tražiti razloge zbog kojih starogrčka civilizacija nije
ostavila dublje tragove u kulturnom pejzažu. Naravno, tomu treba pridodati i vremensku
dimenziju jer su mnogi elementi, koje su stari Grci introducirali u prirodni pejzaž, tijekom
vremena izbrisani. Od značajnijih se mogu spomenuti ostatci starogrčke zemljišne
31