HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

više pojačava. Tek će u kasnijoj razvojnoj fazi tijekom latenskoga doba (od 450. pr. Kr. do
rimskih osvajanja) jačati ratarstvo i to prijelazom s paljevinskoga nomadskoga na ustaljeno
dugoročno ratarstvo. Istovremeno se prelazi i s nomadskoga na transhumantno stočarstvo koje
obilježavaju sezonska kretanje prema prostorima bolje ispaše (zimi prema primorskim i
panonskim područjima, a ljeti prema planinskim). Budući da indoeuropski narodi koji su
naseljavali hrvatski prostor nisu za sobom ostavili pisane tragove, još uvijek postoji problem
njihova jasnoga diferenciranja (Kelti – Prediliri – Protoiliri – Prailiri – Iliri) pa stoga jedine
spoznaje o njima dolaze iz antičkih (starogrčkih i starorimskih) izvora. Upravo oni svjedoče o
čestim međusobnim ratovima među starosjediteljskim ilirskim, panonskim i keltskim
narodima zbog velikih potreba za prostorom. Pri kraju se tog razdoblja bilježi prva značajnija
stabilizacija naseljenosti koja je mogla iznositi najviše do pet stanovnika po četvornom
kilometru. Pritom valja istaknuti kako je težište naseljenosti bilo u naplavnim ravnima
Panonskoga bazena i poljima u kršu, dok su planinski prostori, posebice u krškim područjima,
bili periodički korišteni s vrlo slabom ili gotovo nikakvom naseljenošću (Rogić, 1990.).
29