HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

naroda na tom prostoru uslijed sve izraženijih sušnih razdoblja, još uvijek se s potpunom
sigurnošću ne mogu isključiti ostali navedeni uzroci, pogotovo oni politički. Naime, većina se
znanstvenika slaže, a u prilog tomu govore i mnogi nalazi, kao što su asirski dokumenti iz
Kanesh Karuma, kako su prve skupine indoeuropskih naroda pristigle na europski prostor u
drugoj polovini trećega tisućljeća prije Kristova rođenja, a same su se seobe odvijale u više
valova. Povijesni dokumenti pokazuju kako je razdoblje od 2300. do 1900. pr. Kr. bilo
obilježeno izrazitom političkom nestabilnošću uslijed stalnih promjena vlasti u velikim
kraljevstvima u Egiptu i Mezopotamiji, što je potaknulo indoeuropska plemena koja su živjela
na rubovima tih velikih civilizacija na migriranje prema zapadu (Clark, Piggott, 1965.). Ti su
novopristigli narodi bili nositelji pretežno stočarskoga tipa ekonomije koji je, uz uporabu
metalnoga oružja, bio glavna osnova društvene organizacije. Jedan je od ključnih elemenata
njihove društvene organizacije bio izraziti ratnički mentalitet zasnovan na rodovsko-
plemenskom sustavu. Budući da su indoeuropski narodi poznavali isključivo ekstenzivno
stočarstvo, dok je ratarstvo bilo na znatno slabijem stupnju razvoja, postojala je stalna potreba
za velikim pašnjačkim površinama, što je bio glavni razlog njihovih čestih međusobnih
sukoba. Stoga su stalna pokretljivost, ratobornost, potreba za širenjem teritorija i kontrolom
prostora, kao i društvena organizacija zasnovana na izraženoj hijerarhiji i istaknutoj ulozi
vođe, bile glavna obilježja indoeuropskih naroda. Takva su obilježja bila usko povezana
upravo s ulogom koju je imala dominantno stočarska komponenta. Neolitički čovjek, pretežno
pacifističkoga mentalnoga sklopa povezanoga s naglašeno ratarskom komponentom,
sjedilačkim načinom života i ključnom ulogom žene u društvu (matrijarhat), uopće se nije
mogao oduprijeti indoeuropskim najezdama. Stoga će svi tragovi neolitskoga društva biti
izbrisani u vrlo kratkom razdoblju. Tijekom metalnoga doba nestaje geografska dvojnost koja
je za teritorij današnje Hrvatske bila izražena tijekom neolitika, a novo žarište naseljenosti
postaje dinarski planinski prostor, koji je u neolitskom razdoblju imao posve rubni značaj. O
tome nam jasno govore ostatci materijalne kulture iz toga razdoblja, ponajprije brojni
fortifikacijski objekti (gradine) koje su indoeuropski doseljenici podizali na reljefno teže
pristupačnim područjima pogodnima za obranu i nadzor okolnoga prostora. Usto, dinarski je
planinski pojas (kojemu je jezgra bila na području današnje Bosne i Hercegovine) obilovao
nalazištima željezne rude, drvom (potrebnim za proizvodnju drvenoga ugljena koji se koristio
prilikom taljenja metala), kao i vodnim bogatstvom koje se također koristilo pri obradi metala.
Stočarski tip gospodarstva, razvijen tijekom dvaju tisućljeća, imao je velike posljedice za
oblikovanje kulturnoga pejzaža tako da u dinarskom području započinje degradacija
vegetacije,ponajprije šumske, dok se u Panonskom bazenu i primorskom području ona još
28