HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

kulturi neiskorištenoga zemljišta. Upravo zbog toga je gospodarski napredak bio povezan s
primjenom raznih inovacija u gospodarstvu, kao i s razvojem društvenih mehanizama radi
uštede vremena i energije neophodnih za što učinkovitiju poljoprivrednu proizvodnju
(Alexander, 1977.). Pojedini autori u prvi plan stavljaju upravo društvenu komponentu te
ističu kako je prelazak na proizvodnju hrane moguć i zbog čisto društvenih motiva: težnjom
za većim društvenim životom, razvojem društvenih mehanizama za održavanje reda kao i
potrebom da se nadvlada životinjske i ljudske suparnike (Orme, 1977.). Prve ratarsko-
-stočarske jezgre oblikuju se u umjerenom klimatskom pojasu Azije, gdje se od 5. tisućljeća
pr. Kr. počinje razvijati uzgoj pšenice i ječma u jugozapadnim i središnjim dijelovima
kontinenta. Poslije, od 3. tisućljeća pr. Kr., započet će razvoj ratarstva i stočarstva na
afričkom kontinentu i to u trima pojasima: sredozemnom primorskom, istočnom visinskom i
prijelaznom sahelskom. Iz tih se jezgara ratarstvo i stočarstvo počinju širiti prema drugim
dijelovima azijskoga i afričkoga kontinenta, te prema Europi (Alexander, 1977.). Prve se
neolitske ratarsko-stočarske jezgre na europskom tlu pojavljuju u istočnom dijelu kontinenta,
u kontinuiranoj zoni od obala Egejskoga mora do Kaspijskoga jezera, odakle se dalje šire
prema zapadu. Širenje prvih oblika ratarstva prema zapadu povezano je s problemom
osnivanja i kontinuiranoga održavanja prvih naselja na jednom mjestu. Naime, razvoj stalnih
naselja bio je uvjetovan sigurnom opskrbom hranom koja je trebala omogućiti njihovim
stanovnicima preživljavanje tijekom više naraštaja. Taj je problem veći pri uzgoju
poljoprivrednih kultura, od kojih su najvažnije bile žitarice, i to zbog iscrpljivanja plodnosti
zemljišta. Rješenje je za takvu situaciju migracijsko ratarstvo, koje može biti zamijenjeno
prirodnom regeneracijom tla, gnojenjem, korištenjem mulja ili navodnjavanjem (Clark,
Piggott, 1965.).
Neolitski će čovjek imati revolucionaran utjecaj na prirodni pejzaž koji je na području
današnje Hrvatske ostavio tragove unutar dvaju prirodno različitih areala:
1. podunavski (kontinentski) s jačom ratarskom komponentom u odnosu prema stočarskoj i
lovačko-skupljačkoj. O njegovu razvoju svjedoče ostatci više kultura: Starčevačke (nalazišta u
Vučedolu, Đakovštini, virovitičkoj Podravina i drugim dijelovima Slavonije), Korenovske (s
glavninom nalazišta u okolici Virovitice te u Požeškoj kotlini), Sopotske (Vučedol, Lovas,
Vukovar, Dalj, Sarvaš, Osijek) i Vinčanske (Bapska, Vukovar, Vinkovci).
2. jadransko-sredozemni s jačom stočarskom komponentom u odnosu prema ratarskoj i
lovačko-skupljačkoj. On se razvio u okviru kultura koje su obuhvaćale cijeli primorski pojas:
impresso (s glavninom lokaliteta u Istri i sjevernoj Dalmaciji), danilske (Danilo, Vela jama na
25