HISTORIJSKA GEOGRAFIJA HRVATSKE - Filozofski fakultet u Splitu

planiranja, a upravo pripitomljavanje životinja i uzgoj biljaka uvode kategoriju dugotrajnoga
planiranja i širenja duhovnih horizonata. Sama je teorija o pripitomljavanju psa kao prve
domaće životinje, s ulogom pomagača u lovu, još uvijek upitna. Bez obzira na različite
teorije, utvrđeno je kako je proces pripitomljavanja psa rezultirao daljnjom intenzifikacijom
lova te je lovno gospodarstvo učinilo još učinkovitijim. S druge strane, s klimatsko-ekološkim
promjenama krajem pleistocena započinje tehnološki napredak ljudskoga društva u
područjima umjerene klime (Europa, jugozapadna Azija). Porast temperature zraka i otapanje
ledenoga pokrova, rezultirali su upravo dramatičnim promjenama prirodnoga pejzaža uslijed
razvoja šumskoga i močvarnoga biljnoga pokrova. Izumiranje pleistocenskih životinja i
biljaka bilo je povezano s razvojem novih tehnika ratarstva i pripitomljavanja životinja, koji
započinje najkasnije u devetom tisućljeću prije Kristova rođenja (Clark, Piggott, 1965.).
Prijelazno mezolitsko razdoblje označuje početak novoga načina života ljudskoga društva
koje će svoj veliki zamah doživjeti tijekom sljedećega, neolitskoga razdoblja, koje se naziva i
mlađim kamenim dobom. Upravo tijekom toga razdoblja (od 6. tisućljeća pr. Kr. do 2.-3.
tisućljeća pr. Kr.) razvijaju se prve važne kulture te počinje složeni proces preobrazbe
prirodnoga pejzaža i to uslijed razvoja prvih primitivnih oblika ratarstva i stočarstva.
Gospodarska osnova neolitskoga društva bilo je motičarsko ratarstvo i stočarstvo, a
istovremeno čovjek u pejzaž unosi i novi element – naselja. Sam je prijelaz iz lovačko-
skupljačkoga tipa gospodarstva u ratarsko-stočarski bio jedan od najrevolucionarnijih procesa
u razvitku ljudskoga društva, koji će ujedno označiti prekretnicu u čovjekovu odnosu prema
prirodnomu pejzažu. Lovci i skupljači imali su pionirsku ulogu u korištenju prirode radi
zadovoljavanja svojih osnovnih egzistencijalnih potreba. Takav će odnos prema prirodi
paleolitički čovjek zadržati do kraja i zato su mu za preživljavanje bile potrebne velike
površine. Stoga je paleolitičko društvo bilo fragmentirano u obliku velikoga broja manjih,
međusobno izoliranih, skupina lovaca i skupljača. Uslijed malobrojnosti tih skupina, kao i
njihove zatvorenosti prema inovacijama, paleolitički čovjek nije značajnije utjecao na
preoblikovanje prirodnoga pejzaža. Nasuprot paleolitičkim lovcima i skupljačima, neolitičko
se društvo temeljilo na ratarsko-stočarskim skupinama koje su također imale pionirsku ulogu
u korištenju prirode s tim što su one težile ovladavanju pojedinim prirodnim resursima.
Ključnu je ulogu imalo tlo do kojega su ratari i stočari dolazili dogovorima ili osvajanjima. U
slučajevima dosezanja granica korištenja zemljišta, ratari i stočari su započinjali ograničene
migracije prema novim područjima obradivoga zemljišta ili pašnjaka. Ratarsko-stočarski je tip
gospodarstva, za razliku od lovačko-skupljačkoga, težio razvoju novih poljoprivrednih
tehnika radi intenzivnijega korištenja postojećih poljoprivrednih površina ili privođenju
24