15.07.2013 Views

IDA - Rosa Luxemburg Stiftung

IDA - Rosa Luxemburg Stiftung

IDA - Rosa Luxemburg Stiftung

SHOW MORE
SHOW LESS

Create successful ePaper yourself

Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.

PARTIZANKE<br />

Žene u Narodno oslobodilačkoj borbi<br />

Izdavač:<br />

CENZURA<br />

Branimira Ćosića 5, Novi Sad<br />

Produkcija:<br />

Alternativna kulturna organizacija – AKO<br />

Vojvode Bojovića 13, Novi Sad<br />

Urednici:<br />

Daško Milinović<br />

Zoran Petakov<br />

Prelom i priprema za štampu:<br />

Nataša Milićev<br />

Dizajn korica:<br />

Daško Milinović<br />

Štampa:<br />

Zola Print, Novi Sad<br />

Tiraž<br />

500 primeraka<br />

Novi Sad, 2010<br />

Projekat podržala:<br />

<strong>Rosa</strong> <strong>Luxemburg</strong> <strong>Stiftung</strong>, Southeast Europe<br />

Svako kopiranje i dalje korišćenje tekstova iz knjige je dobrodošlo<br />

(izuzev upotrebe u okviru rasističkog, seksističkog, fašističkog konteksta).


PARTIZANKE<br />

Žene u Narodnooslobodilačkoj borbi


Sadržaj<br />

Uvod ........................................................................................................................9<br />

Gordana Stojaković, SKICA ZA PORTRET: ANTIFAŠISTIČKI FRONT<br />

ŽENA VOJVODINE 1942–1953. ........................................................................13<br />

Ida ...........................................................................................................................40<br />

Eta ...........................................................................................................................48<br />

Danica ....................................................................................................................52<br />

Jelena ......................................................................................................................56<br />

Olga ........................................................................................................................60<br />

Skraćenice ..............................................................................................................68<br />

Slike ........................................................................................................................72<br />

Gordana Stojakovic, OUTLINE FOR A PORTRAIT: WOMEN’S<br />

ANTI-FASCIST FRONT OF VOJVODINA 1942-1953 ....................................79<br />

Ida .........................................................................................................................104<br />

Eta .........................................................................................................................114<br />

Danica ..................................................................................................................118<br />

Jelena ....................................................................................................................122<br />

Olga ......................................................................................................................126<br />

Abbreviations .....................................................................................................134<br />

7


UVOD<br />

„Ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost, a ko kontroliše sadašnjost<br />

kontroliše prošlost“ – Džordž Orvel, 1984<br />

U Srbiji se državnim projektom istorijskog revizionizma već dve decenije<br />

pokušavaju izbrisati sva dostignuća Narodnooslobodilačke borbe. Želja<br />

nacionalističkih vlastodržaca je da se Narodnooslobodilačka borba marginalizuje i<br />

prepusti zaboravu. Antifašistička, herojska borba partizana, njihove žrtve i uspesi u<br />

borbi protiv nacističkog i fašističkog okupatora tokom četiri godine rata, potiskuju<br />

se iz zvanične istorije. Umesto istine nudi nam se četnički falsifikat, izmišljeni nacionalni<br />

„antifašistički pokret“ koji se u Drugom svetskom ratu borio na strani fašista.<br />

Rehabilitacija pravedno osuđenih kolaboracionista i kvislinga sve je češća pojava, a<br />

nije retkost da danas u Srbiji umesto narodnih heroja ulice nose imena kolaboracionista<br />

koji su ih ubili pomažući fašističkom okupatoru.<br />

Vođeni željom da se ovom pogubnom procesu suprotstavimo i pomognemo da se<br />

antifašistička tradicija u Srbiji ne izgubi odlučili smo da napravimo ovo istraživanje na<br />

temu Narodnooslobodilačke borbe. Sa druge strane, bili smo takođe svesni da istorija<br />

žena i ženskog pokreta nije do sada bila predmet istraživanja u našoj istoriografiji.<br />

Opterećena velikim datumima, borbama i ratovima, istoriografija je izgubila interes<br />

za običnog čoveka i podjednako važne napore za kulturni napredak društva, čiji su<br />

nosioci bile i žene. Rad na pisanju ove knjige bio je uslovljen dvema činjenicama.<br />

Zapostavljanjem antifašističke tradicije i marginalizovanjem Narodnooslobodilačke<br />

borbe u Drugom svetskom ratu, kao i upadljivim nedostatkom autentične ženske istoriografije<br />

odnosno uloge žena u Narodnooslobodilačkoj borbi, koja nije u dovoljnoj<br />

meri istražena, a još manje prezentovana javnosti.<br />

Sa stanovišta istoriografije u Evropi je već sasvim prihvaćeno istraživanje ženskog<br />

pokreta iz ugla feminističke teorije i metodologije koja podrazumeva „slušanje<br />

autentičnih glasova žena“. Zato su u ovoj knjizi sabrana iskustva žena učesnica<br />

Narodnooslobodilačke borbe. Iskustva koja svakodnevni život donosi, koja su za<br />

žene drugačija od onog što je u zvaničnoj istoriji zapisano. Zvanična istorija veoma<br />

šturo iznosi podatke o ženama u Narodnooslobodilačkom pokretu. Doprinos žena<br />

oslobađanju Jugoslavije od nacizma i fašizma ne nalazi se u udžbenicima. Važno je znati<br />

da se tokom Narodnooslobodilačke borbe naroda Jugoslavije od jula 1941. do maja 1945.<br />

godine u redovima Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije<br />

borilo preko 100.000 žena, od kojih je oko 25.000 poginulo. Pored njih, veliki broj žena<br />

učestvovao je u radu u pozadini. Pod rukovodstvom Komunističke partije Jugoslavije<br />

tokom Narodnooslobodilačke borbe osnivane su organizacije žena koje su bile različite<br />

jer su uslovi bili drugačiji u pojedinim krajevima Jugoslavije, ali su ciljevi svima bili isti<br />

– oslobođenje žena od okupatora, ali i od njene zavisnosti i neravnopravnog položaja u<br />

društvu. Od oko 1.700.000 Jugoslovena, koliko je stradalo tokom Drugog svetskog rata,<br />

oko 620.000 bile su žene, a samo u logorima ih je ubijeno više od 282.000.<br />

9


Od 91 žene, koliko je proglašeno za narodne heroje, 73 su poginule tokom<br />

NOB-a, dok je samo njih 17 odlikovano za života.<br />

Žene su se masovno uključivale u Narodnooslobodilački pokret – kao delegati,<br />

politički komesari, komandiri, referenti saniteta, bolničarke, borci, puškomitraljesci,<br />

bombaši, partijski i skojevski rukovodioci i odbornice Narodnooslobodilačkih odbora.<br />

Početkom rata osnivani su mesni, opštinski i gradski odbori žena, a posle velikih<br />

uspeha postignutih u borbi tokom 1941. i 1942. godine, došlo je do stvaranja posebne<br />

ženske organizacije – Antifašističkog fronta žena Jugoslavije osnovanog 6. decembra<br />

1942. godine u Bosanskom Petrovcu.<br />

Na Prvoj zemaljskoj konferenciji Antifašističkog fronta žena Jugoslavije, održanoj<br />

od 5. do 8. decembra 1942. godine u Bosanskom Petrovcu u prisustvu 166 delegatkinja<br />

iz raznih krajeva Jugoslavije (izuzev Slovenije i Makedonije), jedinica NOV i POJ i<br />

vojnopozadinskih organa vlasti – izabran je Centralni odbor AFŽ Jugoslavije od 20<br />

članica koji je objedinjavao rad pokrajinskih rukovodstava AFŽ. Za predsednicu AFŽ<br />

izabrana je Kata Pejnović.<br />

Zbog ovakvog, rekli bi smo nepravednog, marginalizovanja uloge žena u<br />

Narodnooslobodilačkom pokretu, zbog zapostavljanja žena u zvaničnoj istoriografiji<br />

i u vreme SFRJ, a pogotovo posle raspada zajedničke države, smatrali smo da<br />

neposredne učesnice Narodnooslobodilačke borbe treba da dobiju više prostora.<br />

Njihova sećanja čine veći deo ove knjige. Svaka od njih je aktivno učestvovala u<br />

antifašističkoj borbi. Nijedna od njih nije slučajna pojava i usamljeni heroj. Iznikle<br />

su u strašnim godinama rata. Stajale su u prvim redovima borbe za oslobođenje<br />

zemlje od fašističkog okupatora, borbe za izgradnju novog društva. Svaka od njih je<br />

pored opštih zadataka radila na okupljanju žena u redove Narodnooslobodilačkog<br />

pokreta, na edukaciji žena u toku Narodnooslobodilačke borbe. Neposredno, kao<br />

organizatorke ženskih organizacija, ili dajući primer ostalima kao bolničarke, ilegalke<br />

na okupiranoj teritoriji, ili boreći se rame uz rame sa muškarcima na prvoj liniji<br />

fronta, one su postale izraz snage, težnji i opredeljenja velikog broja žena u tadašnjoj<br />

Jugoslaviji. U tom vremenu obeleženom nadljudskim naporima, kad je moralna vrednost<br />

čoveka merena doprinosom u borbi one su zauvek srušile predrasude o manjoj<br />

vrednosti žena u odnosu na muškarce. U njihovim sećanjima preovladava mišljenje<br />

da je bilo dovoljno ukazati ženama poverenje, tretirajući ih (po prvi put u istoriji)<br />

kao jednake sa muškarcima, i one su svojom snagom, hrabrošću i ljubavlju prema<br />

slobodi dokazale da su to poverenje apsolutno zaslužile dajući nemerljivi doprinos<br />

izgradnji naprednijeg i slobodnijeg društva. Nije slučajno da je ogroman broj žena<br />

dao poverenje KPJ. Opredeljivanje za NOB i KPJ proizlazilo je iz činjenice da borba<br />

protiv fašizma pod vođstvom KPJ nije bila samo borba za oslobođenje zemlje od<br />

fašističkog okupatora, već da se u isto vreme vodila borba i za oslobođenje žena od<br />

okova patrijarhata.<br />

Kada su nosile oružje, stajale na barikadama i kad su uzdignuta čela hrabro odlazile<br />

u borbu, svaka žena se borila za sebe, ali i za bolji položaj svih žena u društvu.<br />

Svaki dan borbe, svaka žrtva koje su dale bila je odraz dubokog ubeđenja u praved-<br />

10


nost borbe koju vode, kao i činjenice da sa opštom slobodom dolazi i novi društveni<br />

poredak u kojem će ženama biti garantovana puna društvena i lična ravnopravnost.<br />

Ova knjiga je namenjena pre svega mladim ženama koje danas nastavljaju<br />

borbu za svoju emancipaciju i oslobođenje. Na planu borbe za ravnopravnost žena<br />

nema konačno osvojenih pozicija. Da bi se stečeno uspešno održalo potrebno je<br />

sačuvati iskustvo koje su žene ugradile u sve napore da poboljšaju sopstveni položaj<br />

u društvu. Zato ove žene nisu samo učesnice Narodnooslobodilačke borbe već i deo<br />

istorije i kolektivne svesti. One su dale veliki doprinos u borbi žena ne samo protiv<br />

fašizma već za jednakost, slobodu i emancipaciju društva u kojem živimo.<br />

Daško Milinović<br />

Zoran Petakov<br />

11


Gordana Stojaković<br />

SKICa Za POrTrET: aNTIFaŠISTIČKI FrONT<br />

žENa VOjVOdINE 1942–1953.<br />

U ovom radu sam dala osnovne podatke o osnivanju, radu, rezultatima rada i<br />

gašenju Antifašističkog fronta žena (AFŽ) Vojvodine (1942–1953), organizacije koja je<br />

bila sastavni deo AFŽ-a Srbije i AFŽ-a Jugoslavije – krovne organizacije za sve druge<br />

republičke organizacije AFŽ-a. Cilj mi je bio da pobrojim osnovne zadatke AFŽ-a kroz<br />

čiju realizaciju je omogućeno ženama da premoste vekovna potiskivanja u okvire<br />

privatnog, kućnog kruga. U ovom radu sam dala činjenice o važnosti AFŽ-a kao<br />

ženske organizacije koja je imala ključnu ulogu u dalekosežnom projektu emancipacije<br />

žena u socijalističkoj Jugoslaviji u periodu 1945–1953.<br />

Antifašistički front žena Jugoslavije je bila masovna, frontovska organizacija<br />

nastala 1942, tokom II svetskog rata sa ciljem da okupi i organizuje žene za borbu protiv<br />

okupatorskih vojski i njihovih saveznika. Zadaci su se tokom vremena menjali u<br />

zavisnosti od društveno-političkih i istorijskih uslova u kojima je organizacija delovala<br />

i potreba koje je život nametao. Tokom NOB-a, 1 prioritet je bio borba za oslobođenje,<br />

da bi se u godinama posle rata ciljevi organizacije prilagodili novim okolnostima<br />

života i rada. Posle oslobođenja Jugoslavije masovni priliv žena u AFŽ doprineo je<br />

da se formiraju, pored „zemaljske“ (AFŽ Jugoslavije), mesne i rejonske zatim sreske,<br />

opštinske, pokrajinska i republičke organizacije. U Vojvodini je rad AFŽ-a bio usmeren<br />

i na uključivanje žena svih etničkih zajednica. AFŽ je bio kolektivni član Narodnog<br />

fronta, 2 ali je to, po masovnosti, elanu, rezultatima rada, u periodu obnove i izgradnje<br />

zemlje bila izvorna ženska organizacija sa elementima političke organizacije.<br />

Period rada AFŽ-a podelila sam u tri ciklusa: 1942–1945, 1946–1949. i 1950–1953.<br />

Prvi ciklus bio je period stvaranja organizacije kada je moguće pronaći primere da su<br />

u toku NOB-a žene preuzimale inicijativu i izlazile iz okvira direktiva. Drugi ciklus je<br />

bio period širenja, jačanja organizacije i velikog angažovanja žena na obnovi i izgradnji,<br />

ali i na planu edukacije, političkog angažmana i ulaska u privredu. Treći ciklus<br />

je period stagnacije i gašenja organizacije gde se na nivou retorike pominju aktivne<br />

ženske uloge (ekonomski samostalna žena, politički i društveno aktivna), ali se na<br />

nivou realnosti promovišu ženske uloge iz ekonomije nege i brige.<br />

1 Narodnooslobodilačka borba 1941–1945.<br />

2 Narodni front je formiran 1945. od organizacija Jedinstvenog narodnooslobodilačkog fronta koje su formirane posle II zasedanja<br />

AVNOJ-a. Ciljevi su bili: nezavisnost Demokratske Federativne Jugoslavije, federativno uređenje nove države, republičko<br />

državno uređenje, bratstvo i jedinstvo među narodima, ravnopravnost naroda, zatim čitav korpus iz oblasti radnog prava i<br />

socijalne zaštite radnika i za učešće žena u svim oblastima političkog i društvenog života. Videti: Petranović, B. (1981) Istorija<br />

Jugoslavije 1818–1978, Nolit, Beograd, str. 391.<br />

13


AFŽ je bio neophodna stepenica procesa emancipacije u socijalističkoj Jugoslaviji.<br />

Ženama je bilo potrebno da istraže sopstvene mogućnosti u oblastima u kojima im<br />

delovanje do tada nije bilo dopušteno: samostalno organizovanje akcija (i političkih),<br />

učestvovanje u vlasti (od narodnooslobodilačkih odbora i seljačkih radnih zadruga do<br />

Narodne skupštine FNRJ 3 ), organizovanje svakodnevnog života (setve, žetve, edukacija,<br />

priredbe, pomoć svima koji su ugroženi...). To je bio težak zadatak, jer su i dalje bile<br />

odgovorne za sve porodične obaveze. Da bi ravnopravno sa muškarcima učestvovale<br />

u političkom, privrednom i kulturnom životu zemlje morale su da se organizuju i<br />

pripreme za sve pobrojane zadatke. Edukaciju, ili kako se to tada nazivalo „kulturno<br />

uzdizanje žena“, vodile su i osmišljavale žene za žene, potpuno svesne da je potrebno<br />

da široki sloj žena bude obrazovan kako bi mogle da koriste sva prava koja su u novoj,<br />

socijalističkoj Jugoslaviji imale. Na vlast su u Jugoslaviji 1945. došli komunisti koji<br />

su, od osnivanja Socijalističke radničke partije (komunista), 4 usvojili načelo ravnopravnosti<br />

žena. Ali, ženska prava (koja su posle II svetskog rata zakonski regulisana)<br />

nesamostalnim, neobrazovanim i neobaveštenim ženama ne bi bila od koristi.<br />

Iskustvo žena u okviru AFŽ-a oslanja se i nastavlja na iskustvo organizovanja<br />

žena u radničko-komunističkim organizacijama 5 počev od dvadesetih godina XX veka.<br />

Podjednako važno je bilo i iskustvo ženskih građanskih 6 i feminističkih organizacija<br />

u Vojvodini, koje su pored humanitarne funkcije imale i programe edukacije za žene,<br />

ali i političke zahteve. Mnoge od tema pokrenutih u tim, građanskim i feminističkim<br />

organizacijama preuzete su i razvijene u sistemu AFŽ-a, u obliku koji je diktirao<br />

politički trenutak.<br />

Socijalistička ideologija emancipaciju žena nije posmatrala van sistema radništva<br />

(radničke klase) i zato se mera ženske emancipacije, pre svega, određivala u odnosu<br />

na prava iz oblasti rada. Ekonomska samostalnost jednog broja žena je velika tekovina<br />

socijalističke Jugoslavije. Ona nije lako izborena – bio je to, u novijoj istoriji, proces<br />

najmasovnijeg okupljanja žena na izvršenju projekta obnove i izgradnje zemlje tokom<br />

kojeg je ideološki, zakonski i finansijski podržan projekat obrazovanja žena i njiho-<br />

3 FNRJ – Federativna Narodna Republika Jugoslavija, proglašena 1945.<br />

4 U okviru Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) osnovan je Sekretarijat žena socijalista (komunista) sa zadatkom<br />

da propagira jednakost za muškarce i žene bez obzira na zanimanje, naciju ili veru, sa posebnim naglaskom na pravo<br />

glasa za muškarce i žene. Neda Božinović svedoči da je Sekretarijat žena socijalista (komunista) „napravio program organizovanja<br />

žena preko socijalističke partije, ali zbog visokog stupnja samostalnosti i vrlo nezavisnog programa rada, koji su te žene<br />

izborile, napravljen je dogovor da Sekretarijat deluje u okviru sindikata. To se dešavalo... 1920-21. Činjenica da su ih podredili<br />

sindikatu, odnosno partiji, znači da su ih ukinuli. Onda su se najaktivnije žene u tom pokretu i priključile opoziciji... Većinu<br />

među članovima KPJ činili su radnici koji nisu marili mnogo za ženske probleme, a nisu mnogo ni znali. Takva situacija je bila<br />

sve do 1933. kada je Blagoje Parović prvi pokrenuo pitanje ravnopravnosti žena. Njemu su se pridružile žene koje su se tada<br />

okupile u KPJ...“ (Stojaković (ured.), 2002:49).<br />

5 Videti: Kecić, Danilo. (1984), Vojvođanke u radničkom i revolucionarno-demokratskom pokretu u: Žene Vojvodine u ratu i<br />

revoluciji 1941–1945, Radovi sa savetovanja održanog 27. i 28. marta 1984. u Novom Sadu, Novi Sad; Kecman, Jovanka. (1978)<br />

Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 1918–1941, Institut za savremenu istoriju, Beograd; Kecman,<br />

Jovanka. (1975) Žene u sindikalnim organizacijama i štrajkovima u Jugoslaviji (1935–1941) u: Istorija XX veka – Zbornik radova<br />

XII, Narodna knjiga, Beograd, str. 257–321; Stojaković, Gordana. (2007), AFŽ Vojvodine 1942–1953 (CD), izdanje autorke, Novi<br />

Sad. ISBN 978-86-909833-0-8; Sklevicky, Lidija. (1996) Konji, žene, ratovi, Ženska infoteka, Druga, Zagreb.<br />

6 Stojaković, Gordana. (1999), Znamenite žene Novog Sada I, Futura publikacije, Novi Sad; Božinović, Neda. (1996) Žensko pitanje<br />

u Srbiji u XIX i XX veku, Devedesetčetvrta & Žene u crnom, Beograd; Sklevicky, Lidija. (1996) Dvjesta godina tišine: Pokušaj<br />

tipologije ženskih pokreta u modernom periodu u: Konji, žene, ratovi, Ženska infoteka, Druga, Zagreb, str. 73–107.<br />

14


vog uključenja u sve segmente života i rada. Ideološki plan, koji je diktirala KPJ 7 je u<br />

periodu 1945–1953. bio prenošen putem štampanih medija. Ulogu prenošenja poruka<br />

ženama imala je štampa Antifašističkog fronta žena (AFŽ štampa). U posmatranom<br />

periodu pored štampe deo sistema prenošenja poruka i kreiranja identiteta, kulturnih<br />

vrednosti i društvenih odnosa (Isanović, 2007) činili su i „čitalački časovi“ i „analfabetski<br />

tečajevi“. Ovi dodaci štampanih medija činili su uobičajen i obavezan sistem koji<br />

se primenjivao zbog velikog broja nepismenih, naročito među ženama. On se temeljio<br />

na potrebi da se prevaziđe viševekovno nasleđe nejednakosti žena i da se poruke prenesu<br />

do što većeg broja žena.<br />

To je bilo vreme AFŽ štampe. Tokom rata u Sremu je štampan list Vojvođanka u<br />

borbi (Srem, 1944), organ AFŽ Vojvodine. List je izlazio u veoma teškim uslovima a<br />

umnožavan je na starim šapirografima u malim tiražima. U Vojvodini su se posle II<br />

svetskog rata štampala tri lista: Glas žena, Dolgozó Nő (Vajdasági Dolgozó Nő) i Femeia<br />

nouă. Žena danas (AFŽ Jugoslavije, Beograd) štampana je u tiražu od 30.000 primeraka,<br />

Zora (AFŽ Srbije, Beograd) je štampana u 50.000 primeraka, a u Vojvodini su štampana<br />

navedena tri AFŽ lista što je prelazilo tiraž od 100.000 primeraka AFŽ štampe, koja<br />

se nije nudila kao mogućnost, već kao redovna aktivnost AFŽ organizacija poznata<br />

kao „čitalačke grupe“. Paradoksalno je da u vreme kada je nešto manje od 20% žena u<br />

Vojvodini bilo nepismeno (1946. bilo je 69.000 8 nepismenih žena) postojao takav obim<br />

angažovanih listova. S druge strane politički prioritet je bio okupiti žene i aktivirati<br />

ih na planu izgradnje i obnove zemlje i uključenju u politički život pa je sasvim razumljivo<br />

što je AFŽ štampa korišćena kao najznačajniji kanal prenošenja poruka i kreiranja<br />

uloga namenjenih ženama. AFŽ štampa je imala za cilj oblikovanje svesti žena u<br />

socijalističkom duhu, ali i prenošenje poruka koji su bile od koristi ženama: edukacija,<br />

ekonomsko osamostaljivanje žena, korišćenje zakonskih prava koji su podržavali i<br />

štitili majku i dete.<br />

Masovni ulazak žena u javnu sferu u periodu 1945–1953. nije mogao da se ostvari<br />

samo osnivanjem ženske organizacije, makar ona bila podržana ideološki, kadrovski<br />

i finansijski. Bilo je potrebno da se steknu određeni društveno-istorijski uslovi, koji su<br />

se napokon stekli tokom i neposredno posle II svetskog rata. Ogromne ljudske žrtve,<br />

masovni zločini nad civilnim stanovništvom, logori smrti, veliki broj ranjenika, invalida,<br />

dece bez roditelja, uništena sela i gradovi, glad, zima... posledice su užasa koje će<br />

trajati i posle okončanja ratnih dejstava. Da bi se prevazišlo tako strašno nasleđe rata<br />

bilo je nužno da se i ženska polovina stanovništva uključi u sve oblike aktivnosti u<br />

društvu: političke, privredne, humanitarne, kulturne. Žene su, sticajem okolnosti koje<br />

je doneo II svetski rat, i mimo ideološkog plana, zauzele mesta svojih poginulih očeva,<br />

muževa, sinova i tako otvorile prostor ka osvajanju ličnih sloboda do tada rezervisanih<br />

samo za muškarce. U tom poduhvatu AFŽ je imao izuzetnu i važnu ulogu.<br />

7 Komunistička partija Jugoslavije.<br />

8 U Vojvodini je 1948. bilo 400.000 žena (Zaga Krdžalić, Slobodna Vojvodina, 7. mart 1948:1).<br />

15


16<br />

Cilj, metod i teorijski okvir<br />

Cilj ovog rada je da podseti da na planu borbe za ravnopravnost žena nema<br />

konačno osvojenih pozicija. Da bi se stečeno uspešno sačuvalo potrebno je sačuvati<br />

iskustvo koje su žene ugradile u sve napore da poboljšaju sopstveni položaj u društvu.<br />

Jedno od takvih je i iskustvo članica AFŽ-a. Namera mi je da iz rodne perspektive<br />

dekonstruišem rad AFŽ-a Vojvodine i dam osnovne podatke o transformaciji položaja<br />

žena u Vojvodini u periodu 1942–1953. u okviru feminističkih teorija. Istorijski kontekst<br />

AFŽ-a sam posmatrala po uzoru na pristupe koje je primenila Lidija Sklevicky u<br />

okviru istorijske discipline. (Sklevicky, 1996:70)<br />

Cilj je bio da rekonstruišem ne samo ključne događaje u radu organizacije, planove<br />

emancipacije žena kroz pregled podržavanih ženskih uloga (radnica, zadrugarka,<br />

udarnica, brigadirka, politički aktivna i ekonomski nezavisna žena), već i da imenujem<br />

liderke i neke članice organizacije, a na osnovu istraživanja koje sam uradila o AFŽ<br />

Vojvodine (Stojaković, 2007). U pomenutom radu sam pokušala da slušam argumente<br />

žena, pa sam pored radova drugih autorki/autora 9 (koji se nisu isključivo bavili AFŽom,<br />

već NOB-om, NOR-om i Narodnim frontom), arhivske građe 10 koristila AFŽ štampu<br />

kao, do sada neiskorišćeno svedočanstvo o AFŽ-u i glavnim pravcima uključenja žena<br />

u javnu sferu. Analizirala sam tekstove liderki AFŽ-a, komunistkinja: Mitre Mitrović,<br />

Srbislave Kovačević, Ruže Tadić, Zore Krdžalić, Vide Tomšič i drugih, ali i aktivistkinja<br />

AFŽ-a koje su izveštavale o svakodnevnom životu žena u socijalističkoj Jugoslaviji.<br />

Koristila sam metode analize diskursa u analizi teksta (Vasić, 1995; Savić, 1993) koje<br />

omogućuju da se rodne razlike prikažu u odnosu na kontekst (političko-ekonomski<br />

i kulturološki). Takođe sam koristila metode koje se koriste u prezentaciji žena u<br />

medijima (Moranjak 2007) i metode koje objašnjavaju ideologizaciju rodnih uloga<br />

(Kingsley Kent, 1987).<br />

Sled ideja, događaja i strategija društvenih promena koje su hronološki pobrojane<br />

u ovom radu, a koje su za cilj imale redefinisanje ženskih uloga u društvu prate i reči<br />

kojima se označavala nova (povoljnija) uloga žena. Emancipacija je izraz koji se koristio<br />

u zemljama socijalističkog društveno-ekonomskog i političkog sistema i uglavnom je<br />

značio zakonski dostignutu jednakost muškaraca i žena. Danas je u feminističkoj teoriji<br />

i praksi u upotrebi termin: oslobađanje žena a označava oslobađanje žena muške<br />

dominacije u svim aspektima života i rada.<br />

Feministička ideologija je skup ideja o odnosima društvene dominacije (Mršević,<br />

9 Među najznačajnije spadaju: Vojvodina u borbi (1963), Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata SR Srbije,<br />

Predsedništvo AP Vojvodine, Novi Sad; Žene Srbije u NOB (1975), Nolit, Beograd; Kecić, Danilo (ur.) (1984) Žene Vojvodine u ratu<br />

i revoluciji 1941–1945. – Radovi sa savetovanja održanog 27. i 28. marta 1984. u Novom Sadu, Novi Sad; Popov Jelena. (1986),<br />

Narodni front u Vojvodini 1944–1953, Filozofski fakultet u Novom Sadu, Institut za istoriju – Monografije knjiga 27, Novi Sad. O<br />

AFŽ-u Hrvatske je pisala Lidija Sklevicky. Videti: Sklevicky, Lidija. (1996) Konji, žene, ratovi, Ženska infoteka, Druga, Zagreb.<br />

10 Zapisnici, rezolucije, izveštaji sa sastanaka, konferencija i kongresa PO AFŽ Vojvodine, GO AFŽ Srbije i CO AFŽ Jugoslavije,<br />

Zapisnici PO AFŽ-a Vojvodine čuvaju se Arhivu Vojvodine F.338 Knjiga zapisnika br.1. (rukopis). Izveštaji o radu organizacija<br />

AFŽ-a u Vojvodini su u Muzeju Vojvodine. Videti: Stojaković, 2007, CD. Izveštaji, rezolucije sa sastanaka i kongresa GO AFŽ<br />

Srbije i CO AFŽ Jugoslavije objavljivani su u listovima: Žena danas (AFŽ Jugoslavije) Zora (AFŽ Srbije) i Glas žena (PO AFŽ<br />

Vojvodine).


1999:55). Feminističke teorije sa različitih aspekata dekonstruišu patrijarhalne modele<br />

potčinjavanja žena. Socijalističke i marksističke feministkinje smatraju da postoji jasna<br />

i nezaobilazna veza između klasnih odnosa i odnosa između polova. Za teoretičarke<br />

radikalnog feminizma patrijarhat postoji bez obzira na društveno ekonomski sistem i<br />

zbog toga se oslanjaju na istraživanja u vezi sa formiranjem rodnih identiteta (Mršević,<br />

1999:103). Svim feminističkim teorijama cilj je oslobađanje žena i to u svim oblastima<br />

života i rada. Zato feministička teorija i praksa preispituju sve strukture vlasti i moći,<br />

idelogiju, kulturu, ekonomiju...<br />

Izlazak žene iz privatne u javni sferu, van porodičnog kruga koji je tradicionalno<br />

pripadao ženskoj sferi i njena ekonomska samostalnost koji su se desili u vreme socijalističke<br />

transformacije jugoslovenskog društva, nisu bili konačna rešenja za potpuni<br />

preobražaj položaja žena u društvu. Problem je ostajao u domenu privatnog i porodičnog<br />

„gde patrijarhalni poredak i dalje živi u glavama i srcima ljudi“ (Papić, 1989:37).<br />

Porodica je u socijalizmu kao i u građanskom kapitalističkom društvu bila mesto gde<br />

su se reprodukovali odnosi hijerahije jer „polovi tu zadržavaju svoju ’postvarenu’ prirodnost“<br />

(Papić, 1989:39). U praksi socijalizam je rešavao problem nejednakosti polova<br />

kroz rešenje klasnog pitanja po formuli: socijalistički preobražaj društva + ekonomska<br />

nezavisnost žena = emancipacija žena (Stojaković, 2007). Socijalistički preobražaj društva<br />

nije obuhvatio sve patrijarhalne odnose i to je rezultiralo vrlo bitnom, ali ipak samo<br />

delimičnom transformacijom položaja žena u društvu.<br />

Najteži deo procesa emancipacije bio je proces transformacije mišljenja muškaraca<br />

i žena. Ida Sabo 11 u svom govoru 12 povodom 8. marta (Novi Sad, 1960) kaže da se u<br />

toku socijalističkog preobražaja društva „vrši(o) proces pretvaranja starih shvatanja u<br />

nova, proces usvajanja novih pogleda u pogledu položaja žena u porodici i društvu“.<br />

U tom procesu, diktiranom od strane KPJ, glavni tok aktivnosti (1942–1953) sprovodile<br />

su, a delom i osmišljavale, organizacije AFŽ-a u Vojvodini.<br />

aFž Vojvodine (1942–1945)<br />

U istoriografiji je poznat podatak da je Antifašistički front žena Jugoslavije<br />

osnovan u decembru 1942. u Bosanskom Petrovcu, mada je i pre tog datuma bilo<br />

organizovanih žena koje su bile uključene u antifašistički otpor sa istim zadacima i<br />

načinom rada. Ideološki rad organizacije bio je oslonjen na temeljna opredeljenja KPJ<br />

11 Ida Sabo ima Partizansku spomenicu 1941. Posle oslobođenja obavljala je odgovorne političke dužnosti u partijskim,<br />

sindikalnim i državnim organima, prvo u Sloveniji a zatim u Vojvodini, Srbiji i Jugoslaviji. Birana je za poslanicu republičke<br />

i savezne Skupštine, poslanicu Skupštine Autonomne Pokrajine Vojvodine, gde je u periodu 1963–1967. obavljala dužnost<br />

potpredsednice. Birana je za potpredsednicu Pokrajinskog odbora AFŽ-a Vojvodine (1946). Obavljala je i druge odgovorne<br />

dužnosti u Savezu udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata, Socijalističkom savezu radnog naroda Jugoslavije. Bila je<br />

članica Predsedništva SFRJ, Predsedništva Srbije, Saveta Federacije. Za svoj rad je višestruko odlikovana: Ordenom za hrabrost,<br />

Ordenom junaka socijalističkog rada, Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvezdom, Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim<br />

vencem i drugim domaćim i stranim odlikovanjima. Svedočanstvo Ide Sabo o NOR-u i AFŽ-u Vojvodine videti (Stojaković,<br />

G. (2007), AFŽ Vojvodine 1942–1953 (CD), izdanje autorke, Novi Sad.<br />

12 Govor je objavljen u: Stojaković, G. (2007), AFŽ Vojvodine 1942–1953 (CD), izdanje autorke, Novi Sad.<br />

17


da žene moraju biti ravnopravne sa muškarcima u svim segmentima života i rada.<br />

Već je tokom NOB-a 13 bilo jasno da je borba protiv fašizma podrazumevala i borbu<br />

za pravednije društvo u kome će žene imati aktivnu ulogu u društvu. Josip Broz Tito<br />

je to jasno poručio ženama i muškarcima antifašistima: „ ...Žene Jugoslavije, koje su<br />

u ovoj borbi sa takvim samoprijegorom dale takve žrtve, one što tako uporno stoje u<br />

prvim redovima Narodnooslobodilačke borbe, imaju pravo da ovdje, danas, jedanput<br />

zauvijek, utvrde jednu činjenicu: da ova borba mora donijeti ploda i za žene naroda<br />

Jugoslavije, da nikada više niko neće moći istrgnuti te skupo plaćene plodove iz<br />

njihovih ruku!“ (Tito, 1945:13).<br />

U Vojvodini je žarište antifašističkog oružanog otpora bilo u Sremu. Kako o tim<br />

danima piše Srbislava Kovačević – Marija 14 u selima Srema je KPJ organizovala rad sa<br />

ženama i formiranje prvih grupa žena sa ciljem da se pomognu partizanski odredi i<br />

ilegalci. (Kovačević, 1884:93–127; Kovačević, 1943 Izveštaj)<br />

Okružni komitet KPJ za Srem je u junu 1942. svim partijskim organizacijama poslao<br />

dokument pod nazivom „Uputstvo za organizovanje žena u Narodnooslobodilačkoj<br />

borbi – Stvarajmo po svim mestima Antifašističke saveze žena“ (Kovačević,1984:95).<br />

Uputstvo je direktna posledica direktive J. B. Tita koja govori o važnosti učešća žena<br />

u NOB-u i stvaranja posebne organizacije antifašistkinja. U taj savez trebalo je da uđu<br />

„sve one žene i devojke koje su protiv fašističkog okupatora i njegovih slugu – ustaša<br />

i petokolonaša“, zatim „žene svih društvenih slojeva: radnice, seljanke, intelektualke i<br />

građanke“, ali u savez je bilo važno da uđu „Srpkinje, Slovakinje, poštene i antifašistički<br />

raspoložene Hrvatice, Nemice i druge.“ (Kovačević, 1984:96)<br />

Stvaranje inicijativnih odbora antifašistkinja bila je odgovornost sreskih komiteta<br />

KPJ a unutar njih su komunistkinje, članice odbora bile najodgovornije za postavljeni<br />

zadatak. To nije bio prosti proces organizovanja jedne organizacije već vrlo težak<br />

i dugotrajan put „lomljenja predrasuda o manjoj vrednosti žene“ i kod žena i kod<br />

muškaraca. Srbislava Kovačević svedoči da su žene bile spremnije da prihvate promene<br />

u vezi sa sopstvenim položajem u društvu nego njihovi muževi pa čak i kada su bili<br />

članovi KPJ. (Kovačević, 1984:97)<br />

Do 1943. u Sremu je formirana mreža organizacija AFŽ-a, jer je tada već<br />

formirano „9 sreskih odbora sa 16.843 članice“ (Sabo, 1984:28). Okružna konferencija<br />

Antifašističkog fronta žena za Srem održana je 31. maja 1943. u Miškovcima. Prva<br />

predsednica Okružnog odbora AFŽ-a za Srem je bila Mileva Savić - Olga koja je ubrzo<br />

13 Narodnooslobodilačka borba<br />

14 Srbislava Kovačević – Marija se u napredni studentski pokret uključila kao studentkinja u Beogradu 1935. Bila je članica<br />

Omladinske sekcije Ženskog pokreta. Članica KPJ postala je 1940. U Narodnooslobodilački pokret uključila se odmah po<br />

izbijanju ustanka, 1941. Sledeće godine je prešla u rodni Srem gde se angažovala u organizovanju Antifašističkog fronta<br />

žena. Od 1943. je sekretarka Okružnog odbora AFŽ-a za Srem, i sekretarka Pokrajinskog odbora AFŽ-a za Vojvodinu. Iste<br />

godine je bila glavna urednica lista Vojvođanka u borbi. U oktobru 1943. je izabrana u Centralni odbor AFŽ-a Jugoslavije kao<br />

predstavnica PO AFŽ-a Vojvodine. Članica Okružnog komiteta KPJ za istočni Srem postala je 1944. Ima Partizansku spomenicu.<br />

Posle oslobođenja izabrana je za sekretarku Pokrajinskog odbora AFŽ-a Vojvodine, ali i za organizacionu sekretarku Okružnog<br />

komiteta KPJ za Novosadski okrug i članicu Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu.<br />

18


posle izbora na tu dužnost poginula. Zamenila ju je Mira Milošević. 15<br />

Krajem 1943. formiran je Inicijativni odbor AFŽ-a za Vojvodinu. Za predsednicu<br />

je izabrana Mira Milošević, a Srbislava Kovačević - Marija za sekretarku.<br />

U Moroviću je 25. septembra 1944. održana Okružna konferencija AFŽ-a zapadnog<br />

Srema na kojoj je bilo prisutno 250 delegatkinja: „212 Srpkinja, 18 Hrvatica, 15 Rusinki,<br />

2 Slovakinje i 3 Slovenke“. Konstatovano je da u okviru AFŽ-a u okrugu aktivno<br />

oko „8.000 žena ...u Narodnooslobodilačkim odborima je bilo 36, u poljoprivrednim<br />

komisijama 12, u kulturno-prosvetnim odborima 25, u narodnooslobodilačkoj vojsci<br />

250 drugarica, a stalnih kurira ima 50.” (Kovačević, 1984:117).<br />

Mesni i okružni odbori u Bačkoj i Banatu intenzivnije su se osnivali od jeseni 1944.<br />

na oslobođenim teritorijama. Okružna konferencija AFŽ-a za severni Banat održana<br />

je 21. oktobra 1944. u Petrovgradu. 16 Za predsednicu je izabrana Emilija Kolarov. 17 U<br />

decembru 1944. održana je Okružna konferencija za južni Banat. Za predsednicu je<br />

izabrana Zuza Huravik, 18 a za sekretarku Kornelija Ankucić. 19<br />

Rad mesnih odbora Antifašističkog fronta žena odvijao se kroz sledeće aktivnosti:<br />

redovni nedeljni sastanci, sakupljanje hrane, obuće, odeće i drugog materijala za<br />

partizane i ilegalce, nega ranjenika, u selima: obrada polja, straže. Važan je bio i<br />

„politički rad“ koji je podrazumevao „čitanje propagandnog materijala, diskutovanje<br />

o događajima na frontu i sl.“ (Kovačević, 1984:102). Mesni i sreski odbori AFŽ-a<br />

bili su povezani sa drugim organizacijama u narodnooslobodilačkom sistemu:<br />

Savezom komunističke omladine (SKOJ), narodnooslobodilačkim odborima (NOO).<br />

U mesnim odborima AFŽ-a bar jedna članica je bila „skojevka“, a u mesnim<br />

narodnooslobodilačkim odborima je bila uvek bar jedna žena. U fruškogorskim<br />

selima su žene organizovale i održavale život i rad jer su muškarci bili u partizanima,<br />

logorima ili su poginuli. „U takvim selima žene su držale sve narodnooslobodilačke<br />

organizacije” (Kovačević, 1984:102).<br />

Organizaciona struktura AFŽ-a formirana je po teritorijalnom principu:<br />

15 Mira Milošević je do početka II svetskog rata živela kao domaćica u selu Šuljam, u Sremu. Po izbijanju ustanka 1941,<br />

odmah se uključila u Narodnooslobodilački pokret prikupljajući hranu, obuću i odeću za partizane. Ubrzo je otišla u Podunavski<br />

odred. Posebno se angažovala u organizaciji AFŽ-a u Sremu. Za predsednicu AFŽ-a za iriški srez izabrana je 1943, a iste<br />

godine je izabrana za predsednicu Okružnog odbora AFŽ-a za Srem. Bila je jedna od izabranih delegata iz Vojvodine za Drugo<br />

zasedanje AVNOJ-a 1943, ali zbog Šeste neprijateljske ofanzive deo vojvođanskih delegata, pa i ona, nije mogao da se probije<br />

do Jajca. Izabrana je za predsednicu Inicijativnog odbora AFŽ za Vojvodinu, da bi posle oslobođenja postala prva predsednica<br />

Pokrajinskog odbora AFŽ Vojvodine. Nosilac je Partizanske spomenice 1941. Posle oslobođenja birana je za saveznu narodnu<br />

poslanicu.<br />

16 Zrenjanin<br />

17 Emilija Kolarov je bila jedna od organizatorki Ženskog pokreta u Petrovgradu tokom 1939. Po zanimanju je bila<br />

„zabavilja“ (vaspitačica u zabavištu), a bila je i članica Kola srpskih sestara. Odmah po izbijanju ustanka uključila se u<br />

Narodnooslobodilački pokret. U oslobođenom Petrovgradu (Zrenjaninu) 1944. izabrana je za predsednicu Okružnog odbora<br />

AFŽ-a za srez Petrovgrad. Posebno se istakla u akcijama snabdevanja vojnih bolnica, osnivanja dečjih prihvatilišta...<br />

18 Zuzana Huravik je rođena u Kovačici 1904. U napredni pokret se uključila 1939. U veoma teškim uslovima ona je aktivno<br />

organizovala ilegalni rad i otpor okupatorima u Kovačici i južnom Banatu. U KPJ je primljena 1944. Posle oslobođenja je bila<br />

članica mesnog Narodnooslobodilačkog odbora, a izabrana je za predsednicu Okružnog odbora AFŽ-a za južni Banat. Aktivno<br />

je, kao udarnica u radnim i omladinskim brigadama, učestvovala u obnovi i izgradnji zemlje. Za dugogodišnji društveni i<br />

politički rad Zuzana Huravik je 1971. odlikovana Ordenom zasluga za narod sa srebrnom zvezdom.<br />

19 Kornelija Ankucić se u napredni omladinski pokret uključila u Vršcu gde je 1939. primljena u SKOJ. Sledeće godine primljena<br />

je u KPJ. Uhapšena je 1941. i zatvorena u logoru na Banjici a zatim i u logoru u Smederevskoj Palanci, gde je dočekala<br />

oslobođenje. Posle oslobođenja obavljala je odgovorne dužnosti kao članica Sreskog komiteta KPJ za južni Banat. Birana je u<br />

rukovodstvo Okružni odbor AFŽ-a. (sekretarka). Nosilac je Partizanske spomenice 1941.<br />

19


grupe po mestima/selima, mesni odbori (gradovi, sela), u gradovima su formirani i<br />

pododbori (po delovima grada), sreski odbori (srezovi), okružni odbori (više srezova),<br />

pokrajinski odbor za Vojvodinu.<br />

Najaktivnije žene su birane u sreske odbore, a iz sreskih odbora najbolje su<br />

delegirane u okružne odbore. Tamo gde nisu bili formirani mesni odbori AFŽ-a<br />

obično je taj zadatak preuzimala komunistkinja-članica mesnih komiteta KPJ. I tamo<br />

gde su odbori formirani „drugarica koja je od strane KPJ određena da rukovodi AFŽom<br />

trebala je u mesnom odboru da zauzme položaj predsednice ili sekretara. Partijska<br />

linija se ne sprovodi naređivanjem, već davanjem pravilnih usmenih predloga, saveta.“<br />

(Golubović i Kuzmanov, 1984:348)<br />

Tokom 1943, gde je to situacija dozvoljavala, održavani su politički kursevi za<br />

aktivistkinje AFŽ-a sa ciljem da se osposobe buduće liderke u organizaciji. Pogibijom 20<br />

velikog broja komunistkinja, koje su imale iskustvo u organizacionim poslovima<br />

postalo je jasno da se moraju uložiti dodatni napori da bi se aktivistkinje AFŽ-a<br />

politički edukovale. Teme kurseva za žene su bile: razvitak društva, žena kroz istoriju,<br />

seljačko pitanje, nacionalno pitanje, o fašizmu, današnji rat protiv fašizma i uloga SSSR<br />

u njemu, narodnooslobodilačka borba naroda Jugoslavije, organizaciona struktura<br />

AFŽ-a. 21 Edukacija članica AFŽ-a je bilo vrlo važno pitanje o kome je pisala Vanda<br />

Novosel. 22 Uz program „nižeg kursa“ za aktivistkinje i rukovotkinje nižih odbora<br />

AFŽ-a, Vanda Novosel razmatra koje drugarice treba birati za kurs: „Drugarice koje<br />

šaljemo na kurs moraju biti one žene koje su najčvršće povezane sa ženskim masama.<br />

One treba da se regrutuju iz jezgra naše organizacije koja sačinjavaju naše najaktivnije<br />

članice. Borbenost, odanost osnovni su uslovi, a znanje može biti minimalno.“ (Vanda<br />

Novosel, Naši kursevi u: Žena danas, br. 33, novembar 1943:18).<br />

Srbislava Kovačević Marija je, ispred Inicijativnog odbora AFŽ-a za Vojvodinu, 25.<br />

11.1943. Pokrajinskom komitetu KPJ za Vojvodinu podnela izveštaj o radu organizacija<br />

AFŽ-a na teritoriji Vojvodine 23 . Ona konstatuje da se „razvijenost organizacija AFŽ-a“<br />

mora povezati sa „razvojem Narodnooslobodilačke borbe“. Srbislava Kovačević<br />

svedoči da su prvoformirane organizacije „išle neispitanim putevima“ jer nije postojalo<br />

prethodno iskustvo niti veze sa drugim krajevima Jugoslavije da bi se iskustva mogla<br />

razmenjivati. Jedino je KPJ pružala pomoć u vezi sa organizovanjem žena, a Srbislava<br />

Kovačević u Izveštaju piše da je bilo i „drugova-partijaca koji su bili prvi aktivisti“<br />

AFŽ-a. Među ozbiljne probleme u radu AFŽ-a Srbislava Kovačević je navela sledeće:<br />

nedovoljna pismenost žena, nedovoljan broj aktivistkinja za kulturno-prosvetni i<br />

politički rad sa ženama, nedovoljan broj žena drugih nacionalnosti osim srpske,<br />

nedostatak propagandnog materijala – naročito posebnog lista za žene, organizovaniji<br />

20 Ne postoji poseban rad koji uzima u obzir činjenicu da je veliki broj devojaka i žena studentkinja i diplomiranih studentkinja<br />

stradalo u prvim godinama rata i posledicama koje je to imalo na tokove emancipacije žena. Rad Nede Božinović<br />

predstavlja pionirski početak: Božinović, N. (1988) Studentkinje i diplomirane studentkinje Beogradskog univerziteta u<br />

narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji u: Studentkinje Beogradskog univerziteta revolucionarnom pokretu, Centar za marksizam<br />

Univerziteta u Beogradu, Beograd, str.173–176.<br />

21 Kontrolna pitanja na završnoj konferenciji kursa AFŽ, Muzej Vojvodine br.18655.<br />

22 Vanda Novosel je jedna od najznačajnijih liderki AFŽ Jugoslavije.<br />

23 Izveštaj o radu organizacija AFŽ u Vojvodini, Muzej Vojvodine br. 668<br />

20


pristup u prikupljanju hrane i drugog materijala za borce kroz kampanje i takmičenja<br />

i „pogrešno postavljen odnos“ prema Narodnooslobodilačkim odborima jer je „žena<br />

u NOO smatrana samo kao delegat svoje organizacije koja je trebala da polaže račun<br />

o svojoj organizaciji“.<br />

Masovno organizovanje žena i stvaranje mreže organizacija AFŽ-a, najviše u<br />

seoskim sredinama, bio je proces koji se kretao „neispitanim putevima.“ Sa jedne<br />

strane žene su vrlo često predstavljale odlučujuću snagu NOB-a kao partizanke,<br />

bolničarke, kurirke, ilegalke, one koje su održavale vlast na oslobođenim teritorijama<br />

(gde su muškarci bili u logorima, partizanima ili ubijeni) i snabdevale borce, a sa<br />

druge strane njihov izlazak iz kućnog okruženja u mirnijim fazama rata nije nailazio<br />

na opšte odobravanje saboraca i sredina u kojima su živele. Već su se tokom 1944.<br />

pojavila pitanja „treba li još da postoji Antifašistički front žena?“ (Mitra Mitrović, O<br />

Antifašističkom frontu žena u Žena danas, br. 33, septembar 1944:6-8). Ali to nije bilo<br />

samo pitanje izlaska žena na javnu scenu već i pitanje mere njihovog delovanja, ili<br />

još preciznije kontrole njihovog delovanja. Mitra Mitrović 24 u navedenom članku 25<br />

piše: „Kome bude trebalo da i tačno zabeleži datum kad su to žene Jugoslavije stekle<br />

jednaka politička i građanska prava, može slobodno staviti: 29. novembra 1943. godine,<br />

na dan kada su donesene Odluke AVNOJ-a... tako je za žene Jugoslavije jednom zauvek<br />

skinuto s dnevnog reda pitanje njihove ravnopravnosti.“ Žene u Jugoslaviji su izborile<br />

pravo da „ravnopravno učestvuju u životu svog naroda... i pre nego što je napisan<br />

ikakav zakon... to pravo je postalo svakodnevni život i praksa.“ Tada se pojavila i<br />

dilema da li je u tim uslovima potrebno da i dalje postoji jedna posebna organizacija<br />

žena kakav je AFŽ. Mitra Mitrović daje potvrdan odgovor i obrazlaže da AFŽ nije<br />

organizacija koja se „isključivo bavi pitanjem žena, već (je to) pokret koji je okupio<br />

žene u borbi čitavog naroda protiv okupatora“. Još uvek je pred narodom bio čitav niz<br />

problema koje je trebalo rešavati a u vezi sa stvaranjem novog sistema, nove države, a<br />

tu je bilo potrebno angažovanje žena. One su se, kako piše Mitra Mitrović, zahvaljujući<br />

AFŽ-u, lakše i efikasnije uključile u javni i politički život jer se žene „još uvek lakše<br />

okupljaju preko svog, da kažemo ’ženskog’ pokreta.“ One su se i na potpuno poseban<br />

način vezivale za svoju organizaciju koja sada postaje „njihov krov nad glavom“.<br />

U takvim uslovima, ali i zbog zasluga koje je AFŽ imao u NOB-u, i koje nisu bile<br />

sporne, Mitra Mitović smatra da se opstanak AFŽ-a ne može dovoditi u pitanje. Bilo je<br />

potrebno promeniti način rada AFŽ-a i postaviti nove zadatke.<br />

Gde su bila sporna pitanja u vezi sa radom AFŽ-a? Žene su u ratnim uslovima uz<br />

velike žrtve i kroz primere velikog junaštva održale život na okupiranim i slobodnim<br />

teritorijama. One su stekle svest o sopstvenoj snazi i sposobnostima. Životni tokovi<br />

su često nametali rešavanje problema koji nisu bili unapred zadati direktivama KPJ.<br />

24 Mitra Mitrović je jedna od naših najpoznatijih revolucionarki i komunistkinja. Njen rad spada u najznačajniju feminističku<br />

baštinu. Članica KPJ postala je 1933. Bila je jedna od osnivačica Omladinske sekcije Ženskog pokreta i urednica lista Žena danas<br />

(1936–1940). Jedna od glavnih organizatorki osnivanja AFŽ-a i jedna od najvažnijih liderki organizacije. Bila je i ministarka<br />

– predsednica Saveta za prosvetu, nauku i kulturu u Vladi NR Srbije. O njenom životu i radu a nadasve o značaju njenog dela i<br />

njenih teorijskih stavova do sada nije sveobuhvatno pisano.<br />

25 Žena danas, Beograd, br. 33, septembar 1944:6–8.<br />

21


Preuzimanje inicijative, što se izgleda često dešavalo naročito u nižim odborima AFŽ-a,<br />

tumačeno je kao „zastarelo i feminističko“, nastalo „iz neveštine ili uskih shvatanja“<br />

što je AFŽ „počelo svoditi na žensku i krutu organizaciju.“ 26<br />

Jovan Veselinov Žarko, sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Vojvodinu poslao<br />

je 1944. pismo Pokrajinskom odboru AFŽ-a Vojvodine u kome najavljuje cirkularno<br />

pismo svim partijskim organizacijama sa porukom da postoji „opasna tendencija<br />

’osamostaljivanja’ AFŽ-a, odvajanja AFŽ-a u neku potpuno samostalnu organizaciju“<br />

(Kovačević, 1984:120). U pismu upućenom vojvođanskim partijskim organizacijama<br />

između ostalog stoji: „Niži odbori... često su se razvili u usku terensku žensku<br />

organizaciju koja se (u mnogim mestima) smatra mnogo više obaveznom prema<br />

višim odborima AFŽ-a, nego prema lokalnim telima i lokalnim potrebama i zadacima<br />

opšte narodnooslobodilačke borbe...“ (Kovačević, 1984:120). Da bi se izbegle tendencije<br />

osamostaljivanja žena članice rukovodstava okružnih, sreskih organizacija AFŽ-a su<br />

odmah potom bile uključene u rad mesnih i sreskih partijskih organizacija, a ostale<br />

članice AFŽ-a su bile uključene u rad narodnooslobodilačkih odbora i angažovane u<br />

Narodnooslobodilačkom pokretu.<br />

KPJ je kontrolu ostvarila tako što se AFŽ utopio u Narodni front (NF) uz<br />

obrazloženje da će žene „tamo da nađu još širi, zajednički i prostorno, krov nad<br />

glavom“ (Mitra Mitrović, O Antifašističkom frontu žena 1944:6–8). Mitra Mitrović je<br />

smatrala da je „prirodno“ da se za potrebe vojske (hrana, smeštaj, bolnice) setve,<br />

žetve, škole... pitaju odbori Narodnog fronta, a da su žene članice AFŽ-a sada dužne<br />

da preuzmu odgovornost za rad tih novih organa vlasti. Ne može se u šali govoriti<br />

da „kad žene to ne organizuju, ne ide dobro.“ (Ibid, str.7), već su žene odgovorne da<br />

pomognu novu vlast ali „pod novim krovom“. Konferencije AFŽ-a treba održavati<br />

i dalje i na njima raspravljati i problemima i potrebama grada i sela ali u sklopu<br />

programa Narodnog fronta.<br />

Pokrajinska konferencija AFŽ-a Vojvodine održana je u Novom Sadu 1, 2. i 3.<br />

januara 1945. Za predsednicu pokrajinskog odbora je izabrana Mira Milošević, a<br />

za sekretarku Srbislava Kovačević Marija. Odbor je brojao oko tridesetak članica iz<br />

svih delova Vojvodine. Pokrajinska konferencija nije donela novine u pogledu forme<br />

i sadržaja rada organizacije. AFŽ je u oslobođenoj Vojvodini (i u drugim delovima<br />

Jugoslavije) trebalo da pronađe mesto u okviru zadatom i za druge frontovske<br />

organizacije. Na prvom posleratnoj konferenciji antifašistkinja Srbije održanom 29.<br />

januara 1945. AFŽ Jugoslavije je odlikovan Ordenom narodnog oslobođenja.<br />

U oslobođenoj zemlji od 16–18. juna 1945. u Beogradu održan je I kongres AFŽ-a<br />

Jugoslavije koji je sve žene Jugoslavije pozvao da udruženim snagama krenu u<br />

obnovu i izgradnju zemlje i da se aktivno uključe u sve oblike političkog, privrednog<br />

i društvenog života nove države. Vida Tomšić 27 je u referatu pod nazivom „Socijalno<br />

26 Ibid, str. 7<br />

27 Vida Tomšič (1913–1998) je bila slovenačka komunistkinja, jedna od organizatora ustanka u Sloveniji, partizanka i<br />

narodna herojka. Posle oslobođenja je obavljala odgovorne političke zadatke između ostalih: predsednica Narodne skupštine<br />

Republike Slovenije, predsednica Veća građana Savezne skupštine Jugoslavije. Od 1948. bila je na čelu AFŽ-a Jugoslavije.<br />

Njeni stavovi o ženskom pitanju u socijalističkom društvu pripadaju našoj najvažnijoj feminističkoj baštini.<br />

22


staranje kao jedan od najvažnijih zadataka antifašističkog fronta žena u obnovi<br />

zemlje“ dala pregled najvažnijih zadataka AFŽ-a. Ona je iznela podatak da je prema<br />

nepotpunim podacima u Jugoslaviji 1945. bilo „534.000 dece koja su ostala bez<br />

roditelja, bez opskrbe ili nastradala na bilo koji način u toku rata... A ukupni broj<br />

socijalno ugrožene dece i mladeži u Jugoslaviji je 1.200.000.“ (Tomšič, Naši zadaci 1945:4)<br />

U tom poslu veliku odgovornost nose osnovne organizacije AFŽ-a u svakom selu,<br />

okružne i sreske organizacije jer su one neposredna veza „sa masama, ali i garancija<br />

za to da niko od onih kojima je potrebna pomoć ne ostane nezbrinut ili prepušten<br />

sebi...“ (Ibid,14–15)<br />

Žene su 1945. prvi put mogle da biraju i da budu birane u organe vlasti. Zato su<br />

predstavljale važnu ciljnu grupu, a AFŽ je u predizbornoj kampanji imao izuzetnu<br />

ulogu. To pokazuje i lista kandidata Narodnog fronta Jugoslavije za narodne<br />

poslanike za Saveznu, Ustavotvornu skupštinu i Skupštinu naroda, na kojoj su po prvi<br />

put bile žene. 28 Ceneći važnost izbora i učešća žena na izborima Centralni odbor AFŽ<br />

Jugoslavije je štampao posebnu brošuru Pravo glasa žena dokaz i oruđe demokratije 29 koju<br />

je napisala Mitra Mitrović, jedna od liderki jugoslovenskog AFŽ-a. O pravu glasa za<br />

žene Mitra Mitrović je napisala:<br />

„...Isto je tako i Zakon o pravu glasa žena došao mnogo kasnije nego što smo mi<br />

to svoje pravo na našim oslobođenim teritorijama, još od 1941. godine, koristile... Ova<br />

ravnopravnost žena jeste i zasluženo izvojevano pravo žena koje su pokazale tako<br />

visoku nacionalnu svest, takva junaštva, takvu ljubav za domovinu, takvu otpornost i<br />

u okupiranim gradovima i selima, i u vojsci, i u ratu i u posleratnoj obnovi zemlje. Ta<br />

ravnopravnost upisana je sada i u zakone koje je donela, na III zasedanju, Privremena<br />

narodna skupština. Ta ravnopravnost zagarantovana je i programom Narodnog<br />

fronta... Ono što karakteriše današnju opoziciju, reakciju, jeste to što ona više ne<br />

učestvuje ni u pobedama ni u nevoljama naroda, već želi samo da ga demorališe. Ona<br />

likuje što žene satima stoje na pijaci u tim prokletim redovima – znači raduju se što<br />

još ima špekulanata... Šta je dužnost žena na ovim izborima? Prvi naš zadatak jeste da<br />

sve iziđemo na birališta. Ne bi se smelo dogoditi da na ovim izborima bude žena koje<br />

nisu izašle da glasaju.“<br />

O novom položaju žena u socijalističkoj jugoslaviji 1945–1953.<br />

Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije donet je 31. januara 1946.<br />

Definisao je novu državu kao „saveznu, narodnu republiku, zajednicu ravnopravnih<br />

naroda gde je narod imao suverenitet.“ (Petranović, 1981:394). Ustav (čl. 24) je<br />

garantovao ravnopravnost žena: Žene su ravnopravne sa muškarcima u svim područjima<br />

državnog, privrednog i društveno-političkog života. Za jednaki rad žene imaju jednaku plaću,<br />

28 O ženama u organima vlasti pogledati rezultate istraživanja Stojaković Gordana. (2007), AFŽ Vojvodine 1942–1953 (CD),<br />

izdanje autorke, Novi Sad.<br />

29 Mitrović, Mitra. (1945), Pravo glasa žena dokaz i oruđe demokratije, Centralni odbor AFŽ-a Jugoslavije, Beograd.<br />

23


kao i muškarci i uživaju posebnu zaštitu u radnom odnosu. Država naročito štiti interese matere<br />

i dijeteta, osnivanjem rodilišta, dečijih domova i obdaništa i pravo matere na plaćeni dopust prije<br />

i poslije porođaja.<br />

Žene su izborile politička prava što znači da sve žene koje su punoletne (imaju<br />

18 godina) imaju potpuno biračko pravo (da biraju i da budu birane) u sve organe<br />

narodne vlasti i da su im sve javne funkcije dostupne pod istim uslovima kao što su<br />

dostupne i muškarcima.<br />

U saglasnosti sa Ustavom bili su i zakoni iz oblasti ličnog i porodičnog prava.<br />

Na osnovu Zakona o braku ona je mogla „da zadrži svoje devojačko prezime, da muž<br />

doda svome prezimenu – ženino, žena je raspolagala delom imovine koju je unela<br />

u brak i ravnopravno upravljala imovinom koju je sa mužem stekla u braku... Žena<br />

je mogla biti staratelj i vršiti sva druga prava u oblasti starateljstva... Ženska deca<br />

su u pogledu nasleđivanja potpuno izjednačena sa muškom... a žena je ravnopravni<br />

naslednik sa decom i braćom i sestrama umrlog supruga...“ (Božinović, 1953:10–12).<br />

Zakon o socijalnom osiguranju radnika i službenika i njihovih porodica (1950) odredio<br />

je posebne uslove za starosnu penziju ženama u radnom odnosu, ali i pravo na<br />

porodičnu penziju za žene posle smrti supruga.<br />

Radno zakonodavstvo je potvrdilo ravnopravnost žena i muškaraca, s tim da je<br />

trudnicama i ženama koje doje svoju decu omogućena posebna zakonska zaštita u<br />

radnom odnosu. Zagarantovano je tromesečno porodiljsko odsustvo (šest nedelje pre i<br />

isto toliko posle porođaja), ali je zakonska obaveza bila da se korišćenje odsustva mora<br />

započeti 21. dan pre porođaja. Porodilji koja doji svoje dete bilo je omogućeno da posle<br />

porođajnog odsustva koristi i godišnji odmor. Za sve vreme porodiljskog odsustva<br />

žena je isplaćivana puna plata sa svim dodacima (ako ih je imala pre porođaja) pod<br />

uslovom da je pre porođajnog odsustva imala odgovarajući 30 radni staž. Trudnicama<br />

i porodiljama novo radno zakonodavstvo omogućavalo je i druge pogodnosti koje<br />

su podrazumevale pun iznos plate, prelazak na lakše radno mesto (pod određenim<br />

uslovima), zabranu noćnog i prekovremenog rada, četvorosatno radno vreme, pravo<br />

na petnaestodnevno odsustvo za negu bolesnog člana porodice (obično su to bila<br />

deca). Zakon je štitio trudnice i žene koje doje svoju decu i u slučaju kada su one<br />

počinile neko krivično delo.<br />

Posebnim zakonima i uredbama štitio se položaj majke i deteta. Tokom 1948. i<br />

1949. donete su Uredba o materijalnoj pomoći za decu radnika i nameštenika, Uredba<br />

o zaštiti trudnih žena i majki dojilja u radnom odnosu, Uredba o osnivanju dečjih jasli<br />

i vrtića.<br />

Žene su u novoj državi aktivno učestvovale u političkom životu. Na prvim<br />

posleratnim izborima glasalo je 88% žena Jugoslavije, a 22 žene izabrane su za poslanice<br />

Narodne skupštine (Stojaković, 2007). Na izborima za članove narodnih odbora,<br />

mesnih sreskih i pokrajinskih u 1949. u Vojvodini izašlo je 95,6% žena (Stojaković,<br />

30 Uslov je bio šest meseci neprekidnog radnog staža u jednoj godini ili 14 meseci ukupnog radnog staža u periodu od dve<br />

godine. (Stojaković, 2007, CD)<br />

24


2007). U isto vreme broj žena u narodnim odborima je bio nizak što je bila posledica<br />

predrasuda u odnosu na žene, ali i nespremnosti žena da se aktivnije uključe u političke<br />

aktivnosti. Uvođenjem samoupravljanja (1950) i rentabilne proizvodnje došlo je do<br />

smanjenja državnih subvencija za dečje ustanove i ustanove društvenog standarda i<br />

do gašenja dela ovih institucija. Time je jedan broj zaposlenih žena izgubio mogućnost<br />

da njihova deca budu jeftino i bezbedno zbrinuta. Uvođenje relativno visokog dečjeg 31<br />

dodatka 1951. uticalo da veliki broj žena napusti posao.<br />

Socioekonomski položaj žena u socijalističkoj Jugoslaviji je potpuno izmenjen u<br />

odnosu na period Kraljevine Jugoslavije. Žene su se kvalifikovale za nova zanimanja i<br />

po prvi put ušle u mnoge privredne grane. Zabeležen je napredak u pogledu položaja<br />

seoskih žena zahvaljujući razvoju zadrugarstva.<br />

antifašistički front žena Vojvodine 1946–1949.<br />

U periodu 1946–1949. članice AFŽ-a Vojvodine su se radno angažovale u fabrikama,<br />

na njivama, gradilištima, setvama i žetvama. Radile su i u okviru radnih akcija,<br />

angažovale se na otkupu žita. Pomagale su ustanove dečje zaštite, siromašnu decu,<br />

držale patronate nad ustanovama socijalne zaštite, vodile brigu o novoosnovanim<br />

porodilištima u Vojvodini. Pored socijalnih važne su postale i ekonomske aktivnosti.<br />

Uvode se masovne radne akcije a da bi se aktivnosti AFŽ-a koordinirale rad se odvija<br />

kroz sekcije: 32 privrednu, kulturno-prosvetnu, organizacionu, socijalnu – sekciju<br />

„Majka i dete“, propagandnu ili ideološko-političku.<br />

Ustanovljena su i permanentna takmičenja u svim oblastima rada AFŽ-a.<br />

Takmičenja su organizovana između mesnih, sreskih, okružnih odbora, ali i u okviru<br />

mesta ili sela, po rejonima ili ulicama. Naročito su bila važna takmičenja povodom 1.<br />

maja, 29. novembra ili 8. marta. Oblasti 33 koje su spadale u nadležnost AFŽ-a bile su:<br />

1. Kulturno-prosvetni rad:<br />

– analfabetski tečajevi,<br />

– čitalačke grupe,<br />

– osnivanje knjižnica,<br />

– organizacija priredbi,<br />

– razvijanje dopisništva za ženske listove, „Slobodnu Vojvodinu“...<br />

31 Svi koji su imali pravo na taj dodatak primali su u novcu ili bonovima ukupno 3.000 din mesečno po detetu pa su porodice<br />

„sa većim brojem dece u znatnom dobitku... ali i porodica sa jednim ili dvoje dece dečijim dodatkom delom nadoknađuje<br />

eventualni gubitak koji nastaje zato što jedan od roditelja nije u radnom odnosu... Sredstva za dečje dodatke obezbeđena su<br />

iz budžeta države, društvenih doprinosa... te neće biti bojazni da će rukovodioci nekih preduzeća primati samo radnike bez<br />

dece da bi se oslobodili plaćanja dečjeg dodatka...“ Slobodna Vojvodina 26. 11. 1951. str. 2.<br />

32 Zapisnik sa sastanka Izvršnog odbora Pokrajinskog odbora AFŽ-a održanog u Novom Sadu 6. juna 1946. Arhiv Vojvodine,<br />

F.338 knjiga br. 1. (rukopis).<br />

33 Popis zadataka i poslova za koji su bile zadužene članice AFŽ-a preuzet je iz Zapisnika sa sastanka plenuma PO AFŽ<br />

održanog u Novom Sadu 14. marta 1946. Arhiv Vojvodine F.338 knjiga br. 1. (rukopis).<br />

25


2. Zdravstvena delatnost:<br />

– formiranje ekipa za suzbijanje bolesti,<br />

– formiranje ekipa za predavanja o higijeni, zdravlju žena i dece.<br />

3. Socijalna problematika:<br />

– otvaranje obdaništa (stalnih i sezonskih),<br />

– otvaranje porodilišta,<br />

– otvaranje savetovališta za žene i decu kao i posebne čekaonice u domovima<br />

zdravlja.<br />

4. Zadaci u privredi:<br />

– dobrovoljni rad na obnovi i izgradnji zemlje,<br />

– setva, žetva i obrada bašti za dečje domove i internate,<br />

– pomoć kolonistima,<br />

– pomoć siromašnim porodicama koje su izgubile radnu snagu u NOB u obrađivanju<br />

zemlje,<br />

– takmičenje u održavanju štala i staja,<br />

– popis kukuruza,<br />

– suzbijanje crne berze i borba protiv sabotera,<br />

– plaćanje poreza.<br />

5. Politički zadaci:<br />

– svaku akciju treba posebno pripremati tako što će se objasniti svrha i korist od nje.<br />

6. Organizacioni zadaci:<br />

– obuhvatiti što više žena u rad organizacije,<br />

– poboljšati rad među pripadnicima nacionalnih manjina,<br />

– uspostaviti efikasnu komunikaciju među odborima,<br />

– uspostaviti efikasnu saradnju sa odborima Narodnog fronta.<br />

AFŽ Vojvodine je 1947. imao 337.50086 članica, od toga najviše Srpkinja a najmanje<br />

Rumunki (Popov, 1986:203). Mesni odbori postojali su svim selima i gradovima. Najveći<br />

broj članica AFŽ-a u Vojvodini bile su „službenice, seljanke i domaćice. Radnica je bilo<br />

malo jer su se one okupljale u sindikatu“ (Popov, 1986:203). Najveći uspesi organizacije<br />

bili su na obnovi zemlje kroz „973.736 radnih sati koji su državi uštedeli 12 miliona<br />

dinara“ za 1947. (Popov, 1986:208). Najveći problemi su bili na planu političke i ideološke<br />

edukacije žena. Zbog toga je u 1947. održano 22.600 konferencija AFŽ-a. (Stojaković,<br />

2007)<br />

26


Ruža Tadić 34 predsednica Pokrajinskog odbora AFŽ-a Vojvodine je predstavila<br />

podatke o radu pokrajinske organizacije na II kongresu AFŽ-a Srbije (1948). Navela je<br />

rezultate kampanje za izbore u 1948. Izbore za sreske i mesne odbore Narodnog fronta<br />

održane u februaru 1948. obeležio je veliki odziv žena. Za listu Narodnog fronta<br />

glasalo je 94,99% birača, a preko 90% žena, ili 97% za odbore Narodnog fronta, gde je<br />

glasalo preko 94% žena. (Drugi kongres žena Srbije, 1948:76) Pozitivan stav koji su žene<br />

Vojvodine pokazale prema izborima za organe Narodnog fronta na izborima nisu<br />

pokazale i kao članice organizacije, jer od „500.492 žene koliko ih ima u Vojvodini,<br />

132.505 su bile van članstva Narodnog fronta“ (Ibid, 77). Ruža Tadić je navela da je<br />

razlog za to bio nedovoljan rad organizacija AFŽ-a, naročito u višenacionalnim sredinama.<br />

Situacija se kasnije nešto popravila jer je do II kongresa AFŽ-a Srbije u „Narodni<br />

front upisano 18.396 žena, većinom iz nacionalnih manjina“ (Ibid, 77).<br />

Ženama na selu je posvećena posebna pažnja zbog obaveza koje su one imale<br />

u razvoju poljoprivrede i stvaranju radnih zadruga. Tako je tokom 1948. težište rada<br />

bilo na uključivanju žena u zadruge. „U 26 srezova u Vojvodini u zemljoradničke<br />

zadruge upisano 66.608 žena, dok je u seljačke radne zadruge upisano 18.362. žena“<br />

(Slobodna Vojvodina, 5. januar 1950:1). U okviru radnih zadruga otvorena su sezonska<br />

obdaništa kako bi se omogućilo da žene budu aktivnije u radu u „poljoprivredi, ali i<br />

u kulturnom unapređenju“. Petogodišnjim planom predviđeno je bilo „dati privredi<br />

400.000 novih stručnih radnika“ a zalaganjem AFŽ-a u 1948. „u privredu su se<br />

uključile 2.704 žene“ (Drugi kongres žena Srbije, 1948:79). Za novu vlast seljačke radne<br />

zadruge bile su „najpogodniji oblik ujedinjavanja individualnog interesa radnog<br />

seljaka s opštim interesom socijalističke zajednice“ (Glas žena, br. 2, 1948:23). AFŽ<br />

Vojvodine je kao jedan od prioriteta imao zadatak da radi na što većem uključivanju<br />

žena u zadruge. Konkretni zadaci aktivistkinja AFŽ-a su bili vezani za organizovanje<br />

kurseva i predavanja o poslovima i dužnostima žena u zadruzi, briga o deci kroz<br />

organizaciju obdaništa i organizovanje kurseva i predavanja u vezi sa savremenom<br />

proizvodnjom.<br />

Drugi kongres Antifašističkog fronta žena Jugoslavije održan je 25, 26. i 27. januara<br />

1948. u Beogradu. Učestvovalo je oko 800 delegatkinja – predstavnica republičkih,<br />

pokrajinskog, sreskih, okružnih i mesnih odbora AFŽ-a iz svih krajeva Jugoslavije.<br />

Predsedavala je Cana Babović, 35 predsednica Centralnog odbora AFŽ-a Jugoslavije.<br />

34 Ruža Tadić je po zanimanju bila učiteljica. Odmah po započinjanju ustanka priključila se Narodnooslobodilačkom pokretu.<br />

Članica KPJ postala je 1943. Posle završetka Drugog svetskog rata izabrana je za predsednicu AFŽ-a Vojvodine. Obavljala<br />

mnoge važne političke funkcije. Bila je narodna poslanica u skupštinama Vojvodine, Srbije i Jugoslavije, kao i članica Saveta<br />

Vojvodine. Posle gašenja AFŽ-a bila je predsednica Inicijativnog odbora za formiranje Saveza ženskih društava, organizacije<br />

koja je nasledila AFŽ i predsednica Crvenog krsta Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije /SFRJ/.<br />

35 Spasenija Cana Babović (1908–1977) se kao osamnaestogodišnja radnica uključila u radnički i sindikalni pokret. Ubrzo<br />

je postala članica SKOJ-a. Zbog učešća u radničkim štrajkovima u periodu 1934–1937. je više puta hapšena. Godine 1937.<br />

osuđena je po Zakonu za zaštitu države na dve godine zatvora. Jedna je od organizatorki ustanka 1941. Od početka ustanka<br />

je u partizanskim jedinicama. Godine 1942. je postala zamenik političkog komesara II proleterske brigade. Od septembra<br />

1942. je radila na organizovanju žena u Narodnooslobodilačkom pokretu. Bila je članica Predsedništva AVNOJ-a. Jedna je od<br />

najpoznatijih liderki AFŽ-a Jugoslavije: potpredsednica Glavnog odbora AFŽ-a Srbije (1945) predsednica Centralnog odbora<br />

AFŽ-a Jugoslavije (1945–1948). Obavljala je i druge odgovorne političke dužnosti: ministarka – predsednica Saveta za narodno<br />

zdravlje i socijalnu politiku u Vladi Narodne Republike Srbije (1951). Bila je nosilac više odlikovanja i priznanja. Ordenom<br />

narodnog heroja je odlikovana 1953.<br />

27


Značaj ovog kongresa je u tome što je usvojen Statut organizacije i što su doneti<br />

planovi rada koji su sadržani u rezolucijama Drugog kongresa AFŽ-a Jugoslavije: 36 Iz<br />

Statuta organizacije vidi se da je AFŽ bio frontovska organizacija žena – sastavni deo<br />

Narodnog fronta. Pokrajinska organizacija AFŽ-a je bila u rangu sreskih, okružnih i<br />

mesnih organizacija čiji je najviši organ – konferencija AFŽ-a.<br />

Opismenjavanje nepismenih žena u Vojvodini bio je redovni zadatak svih organizacija<br />

u sistemu AFŽ-a Vojvodine. Akcija je vođena i preko osnovnih organizacija<br />

AFŽ-a, na osnovu registrovanog broja nepismenih za svako mesto, grad i srez, i imala<br />

je takmičarski karakter. „U Vojvodini je 1949. bilo 8.994 nepismenih žena a do kraja<br />

1949. opismenjeno je 4.500 žena“ (Popov, 1986:207). Te, 1949. u AFŽ štampi su se mogli<br />

naći članci koji su nagoveštavali da je do kraja godine u Vojvodini bilo moguće „iskoreniti<br />

nepismenost“.<br />

Prema podacima Pokrajinskog odbora AFŽ-a u 19 srezova sa novim pravilima<br />

seljačkih radnih zadruga na konferencijama je upoznato 29.399 zadugarki i 6.000 žena<br />

van zadruga (Slobodna Vojvodina 14. januar 1950:2). Pokrajinski odbor AFŽ-a organizovao<br />

je dva kursa za političku edukaciju žena – jedan na mađarskom a drugi na rumunskom<br />

jeziku. Pri sreskim odborima održano je „45 ovakvih kurseva sa 1.763 žene i 242<br />

seminara sa 600 žena“ (Slobodna Vojvodina 14. januar 1950:2).<br />

U 1949. u Vojvodini je bilo otvoreno 48 dečjih ustanova, a u seljačkim radnim<br />

zadrugama 74, što nije bilo dovoljno. Takođe je otvoren jedan broj dečjih restorana,<br />

ali problem njihovog snabdevanja nije bio rešen. Zaključeno je da bi trebalo uključiti<br />

zadruge koje bi davale svežu hranu, pre svega mleko. (Stojaković, 2007)<br />

U 1949. preko 1.940 žena je u Vojvodini uključeno u industriju, kao povremena<br />

radna snaga (Slobodna Vojvodina 14. januar 1950:2). One su ostvarile 108.840 radnih sati.<br />

Na radnim akcijama lokalnog značaja učestvovalo je 76.395 žena, a u frontovskim brigadama<br />

još oko 300.000 žena koje su ostvarile 961.822 radna dana (Slobodna Vojvodina<br />

14. januar 1950:2). PO AFŽ Vojvodine je formirao 4 radne brigade od 294 žene koje<br />

su mesec i po dana gradile Novi Beograd. 1949. godine 1.022.140 žena u Vojvodini<br />

ostvarilo je 4.483.885 radnih dana (Slobodna Vojvodina 14. januar 1950:2). List Žena danas<br />

(br. 77–78, 1950:13) donosi podatak da je Zora Krdžalić, članica Pokrajinskog odbora<br />

AFŽ-a Vojvodine, na III kongresu AFŽ-a Jugoslavije 1950. iznela podatak da su „žene<br />

Vojvodine samo u toku 1949. dale u radnim akcijama 6.000.000 dobrovoljnih radnih<br />

časova i uštedele državi preko 55.000.000 dinara.“<br />

28<br />

antifašistički front žena Vojvodine 1950–1953.<br />

U periodu 1950–1953. dolazi prvo do redefinisanja zadataka a zatim i do gašenja<br />

AFŽ-a. Uloge koje su namenjene ženama se iz sistema aktivnih uloga (udarnica,<br />

brigadirka, zadrugarka, radnica, politički aktivna i ekonomski nezavisna žena)<br />

36 Rezolucije Drugog kongresa AFŽ-a Jugoslavije, Žena danas br. 52. Beograd 1948, str. 36.


pomera ka ekonomiji nege i brige (majke, negovateljice i vaspitačice dece). Na<br />

IV plenumu Centralnog odbora AFŽ-a Jugoslavije održanog 4. i 5 februara 1950.<br />

među novim zadacima koji su u prvom planu je odgoj predškolske i školske dece.<br />

Organizacije AFŽ-a je trebalo da organizovano i sistematski pomažu školi, porodici<br />

i „narodnoj vlasti“ u realizaciji programa predškolskog i vanškolskog vaspitanja.<br />

Centralni odbor AFŽ-a Jugoslavije je izdao posebnu brošuru: „Uputstvo o organizaciji<br />

i zadacima komisije za odgojna pitanja pri odborima AFŽ-a“ (Beograd 1950). Uputstvo<br />

je bilo namenjeno komisijama za „odgojna pitanja“, a odbori AFŽ-a, od gradskog do<br />

Pokrajinskog, imali su zadatak da takve odbore i formiraju. Tokom 1950. u AFŽ štampi<br />

se pojavljuju i tekstovi koji do tada nisu bili uobičajeni: saveti o modi (Žena danas, br.<br />

67, 1950).<br />

Treći kongres AFŽ-a Jugoslavije održan je u Zagrebu od 28. do 29. oktobra<br />

1950. Uvodni referat je podnela Vida Tomšič, predsednica Centralnog odbora AFŽ-a<br />

Jugoslavije. U okviru izveštaja o radu AFŽ-a ona je posebno podvukla uspehe koje<br />

je organizacija imala u vezi sa ulaskom žena u privredni i društveni život zemlje i<br />

donošenjem zakonske regulative koja će da štiti specifičan položaj žena. Promena<br />

statusa AFŽ-a jasno je najavljena u referatu Vide Tomšič, ali nije bilo objašnjeno šta<br />

će tačno dešavati (sa) i u sistemu AFŽ-a. Nejasna obrazloženja o potrebi redefinisanja<br />

AFŽ-a dovela su do konfuzije koja je pokazala da su očigledno političku odluku o<br />

gašenju AFŽ-a nespremno dočekali u organizacijama AFŽ-a, ali i Narodnog fronta.<br />

Pokrajinski odbor AFŽ-a Vojvodine hitno je organizovao savetovanje predstavnica/<br />

predstavnika Narodnog fronta i AFŽ-a. Zaključeno da su neki sreski odbori Narodnog<br />

fronta „nepravilno shvatili“ da radi prisajedinjenja AFŽ-a Narodnom frontu nema više<br />

potrebe za održavanjem posebnih sastanaka žena. U izveštaju sa Devete pokrajinske<br />

partijske konferencije (Slobodna Vojvodina 2. mart 1951:3) zaključeno je da će PK KPJ za<br />

Vojvodinu organizovati sastanke u okviru Narodnog fronta sa ciljem da se opovrgnu<br />

shvatanja „o likvidaciji AFŽ-a“. Najveće zamerke radu organizacija AFŽ-a odnosile su<br />

se na „nedovoljnu političku zrelost rukovodećeg kadra“ (Zadaci žena Vojvodine pred III<br />

kongres AFŽ-a Jugoslavije, Slobodna Vojvodina 14. maj 1950:3). U isto vreme Pokrajinski<br />

odbor AFŽ-a Vojvodine organizovao je političke kurseve za žene na mađarskom i<br />

rumunskom jeziku jer je primećen nedostatak predstavnica nacionalnih zajednica<br />

u organizacijama AFŽ-a. Nedostatak se naročito osetio u srezovima i gradovima<br />

gde je u većini mađarski živalj. Pokrajinski odbor AFŽ-a Vojvodine je želeo da sve<br />

zajednice budu zastupljene u radu organizacije na odgovarajući način. Konkretnom<br />

obukom pod rukovodstvom članica Pokrajinskog odbora AFŽ-a iz mađarske zajednice<br />

„kursistkinje“ su obučavane da preuzmu rukovodeće 37 uloge u sistemu AFŽ-a.<br />

Promene u funkcionisanju AFŽ-a nagoveštavale su kraj organizacije. Ukinut je<br />

profesionalni rad u AFŽ-u a uvedena je potpuna dobrovoljnost. Profesionalni rad u<br />

organizaciji je bio nužnost i on je započet 1947. uvođenjem sekretarijata. Veliki obim<br />

37 U avgustu 1950. u Vojvodini su održani izbori u sistemu AFŽ-a. Promene su bile u sreskim i mesnim odborima. Tako je u<br />

Senti za predsednicu sreskog odbora AFŽ-a izabrana Vince Eržebet a u gradski odbor Buranj Irma, Gambketa Ilona i Gujaš<br />

Ilona... (Stojaković, G. (2007) AFŽ Vojvodine 1942–1953. (CD))<br />

29


organizaciono-administrativnog rada nije bilo moguće uspešno savladati bez profesionalnih<br />

funkcija. Njihovim ukidanjem urušila se organizaciona struktura AFŽ-a. Sada<br />

su organizacije Narodnog fronta, kao temeljne organizacija vlasti, trebale da budu<br />

mesta za aktivizam žena uz obrazloženje da „ne treba da postoji osnovna organizacija<br />

AFŽ-a jer bi se time uvodio formalizam i šablon“ (Glas žena br. 11, 1950:5). Zadatak<br />

odbora AFŽ-a kao sekcije osnovne organizacije Narodnog fronta je da predlaže frontovskom<br />

odboru šta treba učiniti da bi se rad među ženama bolje odvijao. Time su se<br />

osnovne organizacije AFŽ-a svele na savetodavna tela koja su mogla da predlažu i<br />

ukazuju, „razrađuju probleme rada među ženama, predlažu Partiji i Frontu potrebne<br />

mere za otklanjanje nekih pojava koje su posledica nedovoljnog političkog rada među<br />

ženama“ (Žena danas br. 81, 1951:1). Utapanje u organizacije Narodnog fronta odmah<br />

je dovela do toga „da u nekim mestima žene nisu bile izabrane 38 u odbore Narodnog<br />

fronta... da je mali broj žena bio među članovima Partije...“ (Žena danas br. 81, 1951:1).<br />

Da bi se apsorbovala velika aktivistička energija žena koja je formirana u sistemu<br />

AFŽ-a predloženo je formiranje drugih ženskih društava, pre svega humanitarnih kao<br />

što su organizacije „Majka i dete“ koje su se bavile zaštitom dece.<br />

Tokom 1951. zapažena je pojava opadanja broja zaposlenih žena u svim granama<br />

privrede. Samoupravni sistem u privredi značio je i smanjenje svih troškova van<br />

proizvodnje tako su institucije društvenog standarda (jaslice, obdaništa, restorani<br />

društvene ishrane) postali nerentabilni. 39 Jedan od razloga povratka žena u kuće je<br />

bila i Uredba o dodacima za decu iz 1951. Majke sa više dece napuštale su posao i<br />

posvećivale se njihovom odgoju. Povratak žena u kuće je bio i posledica predrasuda<br />

prema ženama. Radilo se i o „malograđanštini i preživelom odnosu prema ženama<br />

preživelog kapitalističkog društva, odnos iz društva sa dvojnim moralom, sa prostitucijom,<br />

visokim pričama o ženi, o svetosti materinstva, o kraljici kuće i domaćinstva<br />

i sa beskrajnom bedom radnih žena, visokom smrtnošću porodilja, male dece, sa besposlicom...“<br />

(Tomšič, 1952:1) Vida Tomšič je zabrinuto zaključila kako se zaboravilo da<br />

pitanje položaja žena nije samo pitanje zakonodavstva već i društvenog konsenzusa<br />

da se zakoni sprovode na svim nivoima. Pri tome se, sem u referatima liderki AFŽ-a,<br />

nije više pominjala teza da je ekonomska samostalnost žena preduslov za njenu ravnopravnost.<br />

Kako još nije bila doneta jasna odluka o prestanku rada AFŽ-a i kako je trebalo<br />

kanalisati aktivističku energiju žena, PO AFŽ-a Vojvodine je 29. februara 1952.<br />

38 Na izborima za organe NF 1950. u Vojvodini primećeno je da su birači-muškarci bili protiv žena (kandidatkinja). Tako je u<br />

Jaši Tomić od 28 žena izabrano 14, u Kovinu od 16 kandidovanih žena izabrane su 3, a u Bečeju od 58 kandidovanih izabrano<br />

je 12. U somborskom srezu je 50 žena vratilo kandidature jer im muževi nisu dozvoljavali da ih prihvate. (Stojaković, G. (2007)<br />

AFŽ Vojvodine 1942–1953. (CD))<br />

39 U seljačkim radnim zadrugama u Vojvodini je 1950. godine bilo 120 dečjih obdaništa sa oko 3.700 dece. U 1951. otvorena<br />

su 2–3 sezonska obdaništa. Otvaranju obdaništa protivili su se „rukovodioci, predsednici zadruga i brigadiri“ (Slobodna<br />

Vojvodina 17. maj 1951:3) zbog „materijalnih troškova održavanja.“ Smatrali su da brigu o dečjim obdaništima treba da<br />

preuzmu „zadružni savezi i poljoprivredni fondovi.“ (Slobodna Vojvodina 17. maj 1951:3) U Slobodnoj Vojvodini je 23. juna 1951.<br />

objavljen članak „Zašto ne rade dečji vrtići u zadrugama“ gde se navode izgovori kojima su se rukovodioci zadruga služili da<br />

opravdaju novonastalu situaciju: suša je i ne mogu da obezbede hranu za decu, majke neće da daju decu u vrtiće, zgrade u kojima<br />

su bili vrtići su izdate i ne mogu da se vrate... Za otvaranje vrtića su posle Trećeg kongresa AFŽ-a bili zaduženi „Saveti za prosvetu<br />

i kulturu a dešavalo se da u Savetima za prosvetu i kulturu niko i nije bio zadužen za sezonske vrtiće u zadrugama. Članice<br />

AFŽ-a nisu mogle da spreče zatvaranje obdaništa.“ (Slobodna Vojvodina 23. jun 1951:3)<br />

30


organizovao savetovanje predstavnica sreskih odbora AFŽ-a Bačke i Srema. Govorilo se<br />

o zadacima organizacije na selu, o zdravstvenom, kulturno-prosvetnom radu sa ženama<br />

na selu. PO AFŽ-a Vojvodine je 1. marta 1952. održao savetovanje sa predstavnicama<br />

gradskih odbora AFŽ-a. Zaključeno je da organizacije AFŽ-a u gradovima treba da se<br />

bave radnicama, jer je postalo evidentno da su one preopterećene 40 i nemaju vremena<br />

za „kulturno i političko uzdizanje, a neke ne poklanjaju dovoljno pažnje odgoju dece“<br />

(Slobodna Vojvodina 2. mart 1951:3). Zaključeno je da treba osnovati grupe u okviru GO<br />

AFŽ-a koje treba da prate uslove pod kojima žene rade, vode domaćinstvo, vaspitavaju<br />

decu.<br />

O položaju žena u Vojvodini na VI plenumu CO AFŽ-a Jugoslavije je govorila i<br />

Ruža Tadić, predsednica Pokrajinskog odbora AFŽ-a. Žene na selu su bile „mnogo<br />

manje ravnopravne od žene radnice i uopšte žene u gradu“ (Ruža Tadić, Žena danas br.<br />

103:3). Ona je iznela podatak da su u seljačkim radnim zadrugama u Vojvodini žene<br />

činile pretežnu radnu snagu od 60% do 80%, ali su neznatno učestvovale u upravljanju.<br />

Od 1050 seljačkih i zemljoradničkih zadruga u Vojvodini samo je u jednoj žena bila<br />

predsednik. Ruža Tadić je u tekstu Osmi mart međunarodni praznik žena dala podatak<br />

da u Vojvodini „u 201 selu nijedna žena nije izabrana u narodne odbore“. Broj žena u<br />

sreskim narodnim odborima pao je sa 8,75% u 1950. na 3% u 1952 (Ruža Tadić, Slobodna<br />

Vojvodina 8. mart 1953:2).<br />

U Sarajevu je 26. i 27. decembra 1952. održan VI plenum Centralnog odbora AFŽ-a<br />

Jugoslavije. Predstavnice AFŽ-a su na osnovu Rezolucije VI kongresa Saveza komunista<br />

Jugoslavije raspravljale o položaju žene u socijalističkom društvu i zadacima koji iz<br />

Rezolucije proističu. Zaključeno je:<br />

– da rad u domaćinstvu predstavlja „neracionalno trošenje rada“ žena (Žena<br />

danas br. 103,1953:1) naročito zaposlenih i društveno angažovanih žena. Cilj je raditi<br />

na stvaranju uslova za rasterećenje žena podizanjem praktičnih i udobnih stanova,<br />

izgradnjom komunalne infrastrukture, uslužnih delatnosti, restorana, zdravstvenih i<br />

vaspitnih institucija, izgradnji industrije za proizvodnju robe široke potrošnje...<br />

– da je prosvećivanje prioritet u radu sa ženama, naročito na planu vođenja<br />

domaćinstva u seoskim sredinama. Potrebno je postići higijenske navike, uvesti zdravu<br />

ishranu, racionalnu ekonomiju seoskog domaćinstva, pravilnu negu i vaspitanje dece,<br />

boriti se protiv sujeverja, zaostalosti...<br />

40 Dr Bosiljka Milošević, ugledna lekarka, profesorka Beogradskog univerziteta i članica Centralnog odbora AFŽ-a Jugoslavije,<br />

analizirala je radnu sposobnost žena u novim okolnostima. Konstatovala je da se zaposlene žene brže zamaraju od<br />

muškaraca zbog dodatne opterećenosti radom u domaćinstvu i podizanjem dece. Dok muškarac može da se odmori posle<br />

napornog rada u fabrici, ustanovi… žena započinje još jedan radni dan kod kuće, gde se troši njena psihička i fizička snaga<br />

i gde nema neradnih dana. Takav rad se kretao „za ženu bez dece do 9 sati dnevno a za ženu sa decom do 2 godine i do<br />

15 časova dnevno.“ Zato je dr Bosiljka Milošević zaključila „da za ženu u radnom odnosu domaći rad predstavlja faktor koji<br />

štetno deluje na njeno zdravlje i oštećuje njenu radnu sposobnost… a zbog nedostatka stvaralačkog efekta domaći rad<br />

deluje depresivno na životnu energiju žena.“ Dr Bosiljka Milošević je iznela i neke egzaktne podatke koje je ona posmatrala<br />

kao posledicu potpuno izmenjene uloge žena u društvu u odnosu na živote žena ranijih generacija. Radilo se o podacima iz<br />

porodilišta Klinike za ginekologiju i akušerstvo u Beogradu. U prethodnih 10 godina broj samotrovanja organizma žena zbog<br />

trudnoće (gesteza) bio je dva puta veći kod zaposlenih žena nego kod domaćica. Takođe je registrovan veći broj prevremenih<br />

porođaja, vanmateričnih trudnoća i nedonesene dece kod zaposlenih žena nego kod domaćica. Dr Bosiljka Milošević je<br />

takođe zaključila da organizam žene evoluira savlađujući nove životne uslove i postepeno ovladava „svim vrstama radova i<br />

zanimanja.“ Dr Bosiljka Milošević, O radnoj sposobnosti žene, Žena danas br. 103. Beograd 1953, str 15.<br />

31


– da organizacije AFŽ-a treba da rade na prosvećivanju i rasterećenju žena tako što<br />

će predlagati da se neophodne mere sprovedu. AFŽ treba da ističe opšte probleme svih<br />

žena Jugoslavije radnica, žena na selu i u gradu, ali da pruži slobodu za organizovanje<br />

žena u druge ženske organizacije a da „AFŽ eventualno predstavlja savez ženskih<br />

društava“ (Tomšič, Žena danas br. 103, 1953:3).<br />

Dvostruka opterećenost ili preopterećenost žena je u mnogim društvenim<br />

slojevima bila shvaćena kao znak slabosti i argument za vraćanje žena u kuću.<br />

Predstavnice AFŽ-a su sasvim jasno shvatile opasnost od toga. Neke liderke AFŽ-a,<br />

kao što je bila Cana Babović smatrale su da se nije moglo čekati „da proces opšteg<br />

razvitka stigne dotle da možemo reći: sad su stvoreni uslovi da žena može da koristi<br />

svoju ravnopravnost“ (Babović, 1953:3) već je trebalo da žena „sama sebe dovede u<br />

položaj ravnopravnosti“. Cana Babović je smatrala da komunistkinje „ne treba da se<br />

angažuju isključivo na radu sa ženama... ali ne mogu da ne osete izvesnu odgovornost<br />

za slab rad i slabo učešće žena u društvenom životu...“ (Ibid, 3)<br />

Vida Tomšič je na poslednjem, IV kongresu AFŽ-a Jugoslavije u septembru 1953.<br />

u uvodnom referatu „Mesto i uloga ženskih organizacija u današnjoj etapi razvitka<br />

socijalističkih društvenih odnosa“ napravila rezime rada organizacije navodeći<br />

uspehe u radu kao i probleme sa kojima su se žene susretale u pokušaju da ih reše,<br />

sa većim ili manjim uspehom. Težište rada organizacije je bilo okrenuto ka ženama<br />

na selu. To pokazuje i tema Kongresa „Položaj žena na selu“. Zaključeno je da bi<br />

posebna organizacija žena odvojila žene „iz zajedničkog političkog života i dovelo<br />

do pogrešnog shvatanja da se za ostvarivanja prava žene moraju same boriti protiv<br />

ostalog društva..“ (Tomšič, Žena danas br. 112, 1953:10). Zato je Izvršni odbor AFŽ-a<br />

Jugoslavije predložio Kongresu da donese odluku o ukidanju AFŽ-a. Dat je predlog<br />

da se žene uključe u postojeće, ili osnuju nova društva koja bi se bavila različitim<br />

problemima žena. Predloženo je da se tako osnovana društva horizontalno povežu<br />

u Savez ženskih društava čiji bi zadatak bio da organizuje najširu raspravu „o svim<br />

problemima a naročito ženskim“ (Tomšič, Žena danas br. 112, 1953:10).<br />

Poslednji (IV) kongres AFŽ-a je bio i osnivački kongres Saveza ženskih društava.<br />

Doneta je Rezolucija o osnivanju Saveza ženskih društava Jugoslavije. 41 Socijalistički savez<br />

radnog naroda Jugoslavije 42 je bila organizacija koja je imala vrlo široku bazu. Komisija<br />

za rad među ženama Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije trebalo je da<br />

pomogne da se u politički i privredni život zemlje uključi što više žena. Pored toga<br />

ohrabreno je organizovanje žena u posebna društva: za prosvećivanje žena, brigu o<br />

vaspitanju dece, unapređenje domaćinstva.<br />

41 Na IV kongresu Narodnog fronta 1953. organizacija je promenila funkciju u društvu i naziv u Socijalistički savez radnog<br />

naroda (SSRN). Prema Statutu SSRN sindikat i omladinska organizacija su bile autonomne u radu ali ne i AFŽ. Za rad sa ženama<br />

predviđeno je osnivanje posebnih komisija u osnovnim organizacijama SSRN.<br />

42 Na IV kongresu Narodnog fronta 1953. organizacija je promenila funkciju u društvu i naziv u Socijalistički savez radnog<br />

naroda (SSRN). Prema Statutu SSRN sindikat i omladinska organizacija su bile autonomne u radu ali ne i AFŽ. Za rad sa ženama<br />

predviđeno je osnivanje posebnih komisija u osnovnim organizacijama SSRN.<br />

32


Zaključna razmatranja<br />

AFŽ Jugoslavije i Vojvodine je bila svojevrsna škola u kojoj su žene naučile da<br />

budu aktivne u javnom i političkom životu zemlje. Rad se odvijao pod rukovodstvom<br />

Komunističke partije Jugoslavije i bio je oslonjen na temeljna opredeljenja da su<br />

žene ravnopravne sa muškarcima u svim segmentima života i rada. U praksi se rad<br />

organizacije odvijao u ciklusima: od autonomije do direktive.<br />

Ravnopravnost žena u FNR Jugoslaviji i formalno je potvrđena Ustavom iz 1946.<br />

i čitavim setom zakona među kojima su bili i zakoni koji su štitili položaj majke i<br />

deteta.<br />

U periodu 1945–1949. započeo je masovni ulazak žena u politički i privredni život<br />

zemlje. Žene su masovno glasale na izborima za savezne, republičke, pokrajinske i<br />

lokalne organe vlasti. One su i birane u organe vlasti i uključivale se u privredni razvoj<br />

zemlje. Ženama su ideološkim i partijskim odlukama bile namenjene aktivne uloge<br />

u kreiranju društveno-ekonomske sfere: radnice, udarnice, zadrugarke, političarke<br />

(„društveno političke radnice“), ekonomski samostalne žene koje su ovladale različitim<br />

profesijama i onim koje su, do tada, bile rezervisane samo za muškarce. Pri tome<br />

se priznavao poseban društveni plan obrazovanja i edukacije žena kako bi savladale<br />

nasleđenu neobrazovanost i uključile se u privredni i politički život. Ipak, i dalje je bila<br />

važna uloga žene kao majke (ne samo sopstvene dece već i dece koja nisu imala roditelje)<br />

kao i čitav arsenal uloga iz ekonomije nege i brige (briga o porodiljama, dojiljama,<br />

invalidima, učenicima u domovima, kolonistima).<br />

Društveni i politički angažman žena počeo je da se smanjuje od 1950. Promene u<br />

ekonomskom i političkom sistemu, gde su lokalni organi vlasti imali sve veći značaj,<br />

tražila je od izabranih osoba veće znanje i sposobnost u radu. Žene su sada morale da<br />

se kvalifikuju znanjem i sposobnostima, a ne potrebom da se izabere predstavnica<br />

žena. S druge strane patrijarhalna svest koja je vremenom prevladala učinila je da<br />

žene na svakom poslu moraju mnogo više da se dokazuju. U toku NOB-a i posleratne<br />

obnove patrijarhalno shvatanje položaja žena je odmah bilo prepoznavano i osuđeno<br />

kao nazadno i pogrešno. Žene u Vojvodini su slobodno odlazile u rejonske i mesne<br />

organizacije AFŽ-a. Početkom pedesetih godina „otupela“ je oštrina razračunavanja<br />

sa patrijarhalnim shvatanjima. Dešavalo se da su u Vojvodini 1951, 1952. žene masovno<br />

vraćale kandidature za izbore na lokalnom i regionalnom nivou, jer se muževi i<br />

porodica nisu sa tim slagali. U prvim posleratnim godinama takva situacija nije bila<br />

moguća. Od 1950. se uvodi samoupravljanje a privredna preduzeća moraju da pokažu<br />

pozitivan rezultat. Do tada realizovana društvena briga o deci i majkama sada postaje<br />

skup projekat. Ženama se nudi visok dečji dodatak tako da mnoge napuštaju posao.<br />

Čak ni u retorici aktivnih ženskih uloga u AFŽ štampi od 1951. nema brigadirki, udarnica<br />

a sve je manje fabričkih radnica. Jedino se žene na selu posebno podržavaju, jer<br />

projekat socijalističkog preobražaja sela nije bio završen.<br />

33


Praksa je i tada, u socijalističkoj Jugoslaviji, pokazala da su zaposlene žene u<br />

periodu 1945–1953 43 morale podjednako dobro da rade u fabrikama, preduzećima,<br />

institucijama... i kod kuće. Njihovo angažovanje je zahtevalo i potporu države u vidu<br />

plaćenog porođajnog odsustva, plaćenog odsustva zbog bolesti deteta, prekidanje<br />

posla zbog dojenja, dečji dodatak, što su sve bila ogromna materijalna sredstva za<br />

ratom razorenu zemlju. Takav društveni napor je počev od 1950. proizvodio stavove da<br />

je najbolje da se žene „vrate u kuću“ jer je to najracionalnije i u „interesu dece“ (Žena<br />

danas br. 81, 1951:11).<br />

Članice AFŽ-a Vojvodine postigle su odlične rezultate na planu zaštite radnica<br />

i majki. Organizacije AFŽ-a sarađivale su sa nadležnim resorima kod „otklanjanja<br />

uzroka oboljenja i smrtnosti dece“ (Tomšič, Žena danas br. 93, 1952:1), donošenja uredbi<br />

o zaštiti majke i deteta, osnivanja domaćičkih učiteljskih škola, organizovanja tečajeva<br />

negovateljice i vaspitačice u dečjim obdaništima... Aktivnosti su se odvijale kroz rad<br />

na zdravstvenom prosvećivanju žena, kurseve za mlade majke, negu dece, osnivanje<br />

aktiva žena koji su se bavili problematikom zaštite majke i deteta, organizovanjem<br />

stalne pomoći radnoj ženi i majci, organizovanjem pravne pomoći za žene, pružanje<br />

pomoći institucijama koje se brinu za majku i dete (vrtići, jaslice...), pružanje pomoći<br />

održavanju školskih kuhinja, dečjih restorana... U FNRJ je materinstvo bilo delom<br />

i društvena briga i na tom je planu socijalistička Jugoslavija mnogo postigla. Pored<br />

različitih oblika materijalnih davanja cilj je bio da se društvo organizuje tako da<br />

zaposlenoj majci omogući da i dalje radi. Zato je formirana mreža dečjih i zdravstvenih<br />

ustanova. U prvim godinama stvaranja socijalističke Jugoslavije vaspitanje dece<br />

je shvaćeno kao društvena obaveza, da bi pedesetih godina 20. veka ta politika<br />

korigovana priznavanjem veće uloge porodice.<br />

Najčešći oblici rada AFŽ Vojvodine su bili rad na kulturnoprosvetnom i političkom<br />

obrazovanju žena kao što su bili: tečajevi opismenjivanja, domaćički tečajevi, čitalačke<br />

grupe, kursevi i seminari na različite teme, predavanja, izložbe, ženska štampa.<br />

Rad na uključivanju žena u privredu uglavnom se odvijao kroz mobilizaciju žena<br />

za dobrovoljni rad. Tu je AFŽ dao odlične rezultate. Uključivanje žena u privredu je<br />

bila obaveza i drugih masovnih organizacija, ali i organa vlasti. Saradnja svih ovih<br />

činilaca pokazala se plodnom u Vojvodini gde su organizacije AFŽ-a Vojvodine<br />

(Sombor, Subotica i Novi Sad) uticale da se tokom 1950. zaposli na neodređeno vreme<br />

15.530 2 žena (Tomšič, Žena danas br. 93, 1952:1). Ravnopravni položaj žena u društvu<br />

je bio opšti društveni projekat socijalističke Jugoslavije. U člancima koje su pisale<br />

liderke AFŽ-a posebno je isticana ekonomska samostalnost žena koja „im jedina daje<br />

mogućnost da se u životu stvarno osećaju nezavisnim i samostalnim“ (Ibid, str. 1).<br />

Radno angažovanje žena je u periodu 1945–1950. bilo podržavano ideološki, zakonski<br />

i finansijski jer je ideološki plan radno angažovanje žena smatrao uslovom za mnoga<br />

opšta i specifična ženska prava. Pri tom se kućni rad tretirao kao nužnost koja će<br />

u dužem vremenskom periodu, razvojem proizvodnih snaga i uvođenjem „javne<br />

43 Pogledati rezultate istraživanja Stojaković Gordana. (2007), AFŽ Vojvodine 1942–1953 (CD), izdanje autorke, Novi Sad.<br />

34


industrije“, smanjiti na prihvatljivu meru. Ali, u praksi sukob između društvenog i<br />

porodičnog angažovanja se nije mogao rešiti lako i brzo. U prvim godinama posle<br />

rata žene su teret „dvostruke opterećenosti“ lakše podnosile, jer su imale svest o tome<br />

da su postigle ravnopravnost i jer su delovale u periodu opšteg društvenog poleta.<br />

Kasnije se preopterećenost žena manifestovala kroz česta bolovanja i odsustvovanja sa<br />

posla. U uslovima privrednog razvoja to je provociralo stavove o tome da su zaposlene<br />

žene teret za privredu. Žene su češće otpuštane s posla, ali je zalaganjem AFŽ-a uz<br />

podršku sindikata bilo zabranjeno otpuštanje trudnica i dojilja.<br />

Žene Jugoslavije su u periodu 1945–1953. nepovratno iskoračile u društveni i<br />

privredni život zemlje. Prema kriterijumima procene položaja žena u društvu u<br />

koje spadaju pravne norme, mera učešća u političkom i privrednom životu zemlje,<br />

ostvarile su vidan napredak u odnosu na položaj žena u Kraljevini Jugoslaviji.<br />

Uvođenjem jednakih prava za žene u odnosu na muškarce i posebnom zaštitom<br />

majke i deteta socijalistička Jugoslavija je osigurala visok stepen ravnopravnosti žena.<br />

Ali, u korišćenju zakonskih prava bilo je velikih regionalnih razlika i razlika između<br />

žena u seoskim i gradskim sredinama. U Vojvodini je nivo korišćenja prava u odnosu<br />

na čitavu Jugoslaviju bio visok. I tada je bilo jasno da je pitanje ravnopravnosti žena<br />

zbir mnogih pitanja koja se moraju rešavati u dugom vremenskom periodu, uporno i<br />

strpljivo i to ne samo kroz ekonomski i tehnički razvoj zemlje već radom i zalaganjem<br />

samih žena.<br />

AFŽ Jugoslavije (i Vojvodine) je ukinut jer je po svedočenju Nede Božinović<br />

„teško bilo prihvatiti ženu kao ravnopravnog čovjeka“. (Stojaković, 2002:48). Jedan<br />

broj delegatkinja na poslednjem kongresu AFŽ-a Jugoslavije kao i jedan broj članica<br />

AFŽ-a zaključke kongresa (pa i uvodni referat) razumeo je kao „degradiranje ženskih<br />

organizacija i samih žena... a mnoge organizacije AFŽ-a reagovale su tako što su<br />

prestale da rade...“ (Božinović 1996:170).<br />

AFŽ Vojvodine je nastao kao organizacija žena koja radi za žene i za opšte dobro.<br />

Samo u tim uslovima moglo se započeti oslobađanje žena i njen masovan ulazak<br />

u društvenu, privrednu i političku stvarnost. Taj zamah, polet, energija i upornost<br />

kojom su žene ženama u direktnim kontaktima prenosile znanja, iskustva, pružale<br />

neposrednu podršku predstavlja, u našem istorijskom pamćenju, najefikasniji model<br />

ženskog aktivizma koji je stigao u svako selo i grad Vojvodine.<br />

35


36<br />

Literatura:<br />

Blagojević, Marina (1998) Feminizam na kraju veka: lekcije o različitosti u:<br />

Feministička teologija, Svenka Savić (ured.) Futura publikacije, Novi Sad, 9–17.<br />

Božinović, Neda (ured.) (1953), Položaj žene u FNRJ, Savezni odbor Socijalističkog<br />

saveza radnog naroda Jugoslavije, Beograd.<br />

Božinović, Neda (1996) Žensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku. Beograd:<br />

Devedesetčetvrta<br />

Božinović, Neda (1988). Studentkinje i diplomirane studentkinje Beogradskog<br />

univerziteta narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji u: Studentkinje Beogradskog univerziteta<br />

u revolucionarnom pokretu. Beograd: Centar za marksizam Univerziteta u<br />

Beogradu, 173–176.<br />

Golubović, Zvonimir i Kuzmanov, Živan (1984) Žene Novog Sada u NOB-u i socijalističkoj<br />

revoluciji 1941–1945, u: Žene Vojvodine u ratu i revoluciji 1941–1945 (Radovi sa<br />

savetovanja održanog 27. i 28. marta 1984. u Novom Sadu), Novi Sad, 332–360.<br />

Isanović, Adla (2007) Medijski diskurs kao muški domen: predstavljanje roda<br />

u dnevnim novinama u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, u: Stereotipizacija:<br />

predstavljanje žena u štampanim medijima u jugoistočnoj Evropi (ur. Nirman Moranjak).<br />

Sarajevo: Mediacentar, 49–82.<br />

Kecman, Jovanka (1975) Žene u sindikalnim organizacijama i štrajkovima u<br />

Jugoslaviji (1935–1941) u: Istorija XX veka – Zbornik radova XII, Narodna knjiga,<br />

Beograd, 257–321.<br />

Kecman, Jovanka (1978) Žene Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama<br />

1918–1941, Institut za savremenu istoriju, Beograd.<br />

Kingsley Kent, Susan (1987) Sex and Suffrage in Britain 1860–1914, Princeton<br />

University Press<br />

Kovačević, Srbislava (1984) Antifašistički front žena u Vojvodini, u: Žene Vojvodine<br />

u ratu i revoluciji 1941–1945, (Radovi sa savetovanja održanog 27. i 28. marta 1984. u<br />

Novom Sadu), Novi Sad, 93–127.<br />

Nađ, Dušanka (1984) Veliki transport, u: Žene Vojvodine u ratu i revoluciji 1941–1945<br />

(Radovi sa savetovanja održanog 27. i 28. marta 1984. u Novom Sadu), Novi Sad 1984,<br />

591–592.<br />

Naši zadaci (1945) Referati na I kongresu antifašistkinja Jugoslavije, Centralni<br />

odbor AFŽ-a Jugoslavije, Beograd.<br />

Nedović, Slobodanka (2005) Savremeni feminizam – položaj i uloga žene u porodici i<br />

društvu, izdanje autorke, Beograd<br />

Mali, Milan (1984) Istorijsko mesto i značaj stvaranja i delatnosti pokrajinske organizacije<br />

AFŽ-a, u: Žene Vojvodine u ratu i revoluciji 1941–1945 (Radovi sa savetovanja održanog<br />

27. i 28. marta 1984. u Novom Sadu), Novi Sad, 127–141.<br />

Milivojević, Snježana (2004) Žene i mediji: strategija isključivanja, u: Genero, časo-


pis za feminističku teoriju, Centar za ženske studije, Beograd str. 11–24.<br />

Mitrović, Mitra. (1945), Pravo glasa žena dokaz i oruđe demokratije, Centralni odbor<br />

AFŽ-a Jugoslavije, Beograd.<br />

Moranjak Nirman (et al), (2007) Stereotipizacija: predstavljanje žena u štampanim medijima<br />

u jugoistočnoj Evropi, Mediacentar, Sarajevo<br />

Mršević, Zorica (et al) (1999) Rečnik osnovnih feminističkih pojmova, IP Žarko Albulj,<br />

Beograd<br />

Papić, Žarana (1989) Sociologija i feminizam, Istraživačko-izdavački centar SSO<br />

Srbije, Beograd<br />

Petranović, Branko (1981) Istorija Jugoslavije 1918–1978, Nolit, Beograd<br />

Popov, Jelena (1986) Narodni front u Vojvodini 1944–1953, Filozofski fakultet u<br />

Novom Sadu, Institut za istoriju –Monografije knjiga 27, Novi Sad.<br />

Prica, Radomir (1984) Organizacija antifašističkog fronta žena u sremskomitrovačkom<br />

srezu, u: Žene Vojvodine u ratu i revoluciji 1941–1945 (Radovi sa savetovanja održanog<br />

27. i 28. marta 1984. u Novom Sadu), Novi Sad, 575 – 577.<br />

Sabo, Ida (1984) Učešće žena Vojvodine u revolucionarnom radničkom pokretu i<br />

socijalističkoj revoluciji, u: Žene Vojvodine u ratu i revoluciji 1941–1945 (Radovi sa savetovanja<br />

održanog 27. i 28. marta 1984. u Novom Sadu), Novi Sad, 9–37.<br />

Savić Svenka (1993), Diskurs analiza, Filozofski fakultet, Novi Sad.<br />

Savić Svenka (1995), Jezik i pol: istraživanja u svetu, Ženske studije, 1, Beograd, 197–<br />

209.<br />

Savić Svenka (1995), Jezik i pol: istraživanja kod nas, Ženske studije, 2–3, Beograd,<br />

228–244.<br />

Sklevicky, Lidija (1996) Konji, žene, ratovi, Ženska infoteka, Druga, Zagreb.<br />

Stojaković, Gordana (ur.) (2001). Znamenite žene Novog Sada I. Novi Sad: Futura<br />

publikacije.<br />

Stojaković, Gordana (ur.) (2002). Neda – jedna biografija. Novi Sad: Futura publikacije.<br />

Stojaković, Gordana (2007), AFŽ Vojvodine 1942–1953 (CD), izdanje autorke, Novi<br />

Sad.<br />

Tito (1945), Antifašistički front žena u Narodnooslobodilačkoj borbi, Okružni odbor<br />

AFŽ-a Čačak, Čačak.<br />

Šušnjic, Đuro (1973), Analiza sadržaja, u: Kritika sociološke metode, Gradina, Niš,<br />

247–248.<br />

Čudić, Dušan (1984) Žene iriškog sreza u NOB-u, u: Žene Vojvodine u ratu i revoluciji<br />

1941–1945 (Radovi sa savetovanja održanog 27. i 28. marta 1984. u Novom Sadu), Novi<br />

Sad, 509–527.<br />

Vasić Vera (1995) Novinski reklamni oglas, Studija iz kontekstualne lingvistike, LDI,<br />

Veternik.<br />

Vojvodina u borbi (1963), Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata SR<br />

Srbije, Predsedništvo AP Vojvodine, Novi Sad<br />

Žene Srbije u NOB (1975), Nolit, Beograd;<br />

37


38<br />

Arhivska građa:<br />

Arhiv Vojvodine: Zapisnici PO AFŽ-a F.338 Knjiga zapisnika br.1. (rukopis)<br />

Muzej Vojvodine (Istorijski arhiv PK KPS)<br />

Kovačević, Srbislava (Marija), Izveštaj o radu organizacija AFŽ za Vojvodinu, 25.<br />

11.1943. inv. br. 668<br />

Kovačević, Srbislava (Marija), Ženama zapadnog Srema, februar 1944. inv. br.<br />

22135.<br />

Kovačević, Srbislava (Marija), pismo Jovanu Veselinovu Žarku o listu Vojvođanka,<br />

25. februar 1944. inv. br. 22911<br />

Kontrolna pitanja na završnoj konferenciji kursa AFŽ, avgust 1943. inv. br. 18655.<br />

Izveštaji o radu organizacija AFŽ-a u Vojvodini: CO AFŽ Subotica 1945–1946. inv.<br />

br. 18648; CO AFŽ Alibunar, Pančevo (1945) inv. br. 12518; CO AFŽ Žitište (1944) inv.<br />

br.2347; CO AFŽ Kikinda (1936–1948) inv. br.22095.<br />

Rezolucije, referati, govori i diskusije<br />

Rezolucije Drugog kongresa AFŽ-a Jugoslavije, Žena danas br. 52. Beograd 1948, 36.<br />

Babović, Cana u diskusiji na VI plenumu CO AFŽ-a Jugoslavije. Koji su naši<br />

zadaci, u: Žena danas br. 103. Beograd 1953, str. 3.<br />

Cvetić, Bosa Položaj žena na selu, referat na IV kongresu AFŽ-a Jugoslavije, u: Žena<br />

danas br. 112. Beograd 1953, str. 21.<br />

Tadić, Ruža Koji su naši zadaci,diskusija na VI Plenumu CO AFŽ-a Jugoslavije, u:<br />

Žena danas br. 103. Beograd 1953, str. 3.<br />

Tomšič, Vida Postoji li kod nas žensko pitanje u: Žena danas br. 99, Beograd 1952, str 1.<br />

Tomšič, Vida Uloga žena u socijalističkoj izgradnji, govor održan povodom 8. marta<br />

preko Radio Ljubljane u: Žena danas br. 93. Beograd 1952. str 1.<br />

Tomšič, Vida u diskusiji na VI Plenumu CO AFŽ-a Jugoslavije. Koji su naši zadaci,<br />

u: Žena danas br. 103. Beograd 1953, str. 3.<br />

Tomšič, Vida Mesto i uloga ženskih organizacija u današnjoj etapi razvitka socijalističkih<br />

društvenih odnosa, referat na IV kongresu AFŽ-a Jugoslavije u: Žena danas br. 112.<br />

Beograd 1953, 10.<br />

Novine i časopisi:<br />

Slobodna Vojvodina, organ (Antifašističkog) Narodnog fronta za Vojvodinu, Novi<br />

Sad (1946–1953)<br />

Žena danas, glasilo AFŽ-a Jugoslavije Beograd (1945–1953)<br />

Zora, glasilo AFŽ-a Srbije, Beograd (1947, 1949, 1951, 1953)<br />

Glas žena, glasilo PO AFŽ Vojvodine, Novi Sad (1946–1953)


40<br />

<strong>IDA</strong><br />

Rođena sam 1913 godine u Pečuju to je danas Mađarska, a tad je Mađarska bila<br />

deo Austro Ugarske monarhije. Rođena sam u radničkoj porodici otac mi je radio na<br />

železnici, tako da je moje klasno poreklo radničko. Moja majka i otac nisu bili registrovani<br />

u građanskom braku jer je on bio jevrejin, a ona katolkinja i to porodično prokletstvo<br />

je važilo iako sam već imala i brata od 8 godina. Otac je ubrzo po mom rođenju<br />

otišao u rat, tako da ja svoga oca nisam ni upoznala. Onda se moja majka pošto je ona<br />

rođena u Subotici vratila kod svoje porodice. Moj brat i ja smo imali sreću da je naš<br />

deda iako je bio radnik bio veoma napredan i jako mnogo je čitao. Ja sam imala 13<br />

godina kad mi je dao da čitam Ilijadu, nije bilo bitno da li razumem ili ne, važna je<br />

bila ljubav prema knjizi. Verovatno je i to što nam porodica nije bila suviše religiozna<br />

uticalo na naše opredeljenje jer nas u crkvu nisu terali pustili su nam da slobodno<br />

izaberemo svoj put.<br />

U Vojvodini, je tada vladalo siromaštvo bilo je strahovito mnogo sirotinje i vladala<br />

je tuberkuloza. Inače kraljevina Jugoslavija je bila nerazvijena, samo jedan autoput<br />

smo imali, najveći deo stanovništva je bio nepismen. Oni delovi Kraljevine koji<br />

su ranije bili pod Austrougarskom ,dakle Hrvatska, Slovenija i Vojvodina u odnosu<br />

na ostale delove Jugoslavije su bile nešto razvijenije, a još za vreme Marije Terezije<br />

je naređeno da svako selo mora imati školu. I jedino zato smo mi imali u svakom<br />

selu po nekoliko pismenih. Ali i ovde nije bilo fabrika najveća fabrika imala je 50- 60<br />

radnika a gazde su se htele brzo bogatiti jer je to bila mlada buržoazija tako da su i<br />

primanja bila veoma niska. Moj život je bio što se tiče materijalne strane jako težak.<br />

Još teži je postao kada mi je 1929. godine uhapšen brat. Ja sam morala zbog toga što<br />

je on bio uhapšen prekinuti školovanje. Išla sam tada u drugi razred niže gimnazije i<br />

morala sam je napustiti i od svoje 13 godine biti zrela da radim štogod se moglo raditi.<br />

Izdržavala sam sebe, majku koja se razbolela posle hapšenja brata i bratu slala pare u<br />

Sremsku Mitrovicu.<br />

Tavankut je selo u okolini Subotice. Pre II svetskog rata tamo je bilo jako mnogo<br />

biroša. Išla sam svake nedelje peške u Tavankut a uveče sam se vraćala, uvek peške.<br />

Bila sam zadužena za rad sa omladinom, među kojima je bilo omladinki. Radili smo<br />

u kružocima. Nosila sam im knjige za čitanje a oni su meni dali ogromnu lubenicu<br />

da pokažu kolko me vole. Morala sam tu lubenicu da ostavim na prvom mestu gde<br />

sam je mogla sakriti, jer nisam mogla da je nosim do Subotice. Omladina je bila dobro<br />

organizovana, ne samo Tavankut nego u svim okolnim mestima: Morovica, Bačka<br />

Topola, Čantavir i Ljutovo. Svi su bili dobro organizovani. Biroši i siromašni seljaci su<br />

na dan velikog poljoprivrednog štrajka masovno sa motikom i lopatama na ramenu<br />

dolazili peške na zbor. I uglavnom su žene išle napred. Recimo, iz Tavankuta su žene


na zbor išle sa motikama i lopatama. Na ulazu u Suboticu, tamo gde je igralište, tu ih<br />

je sašekao kordon žandara. Žene su sa lopatama i motikama razbile žandare i stigle<br />

na mesto zbora gde je Matko Vuković držao veliki govor. Žene je predvodila Marga<br />

Beretići.<br />

Mi žene u sindikatu smo organizovale kuhinju za štrajkače, i to ne samo tada. Kad<br />

god je bio štrajk u sindikatu organizovele smo kuhinju za štrajkače i njihove porodice<br />

da ne bi gladovali. Hrana se nabavljala tako što su mlade devojke sa velikim korpama<br />

išle na pijaci i tražile od prodavaca hranu. Najveći broj je dao. Jer, i to je bila sirotinja<br />

koja je kupovala od seljaka, ili preprodavala, tako da su davali i uvek je bilo hrane.<br />

Bilo je hrane uvek i za zatvorenike. Subotica je bila poznata po tome što su donosili<br />

zatvorenike iz cele zemlje, čak i iz Zagreba i Beograda. Tada su žene u sindikatu iz<br />

komisije za žene išle u posetu zatvorenicima i nosile hranu, uzimale veš, prale i nosile<br />

natrag čist veš. U Subotici je bio jedan istražni sudija Ristić, Makedonac, veoma pošten,<br />

čak su ga poslali i na razgovor u Beograd jer je davao komunistima u pritvoru napredne<br />

knjige. A on njima kaže: Ja ne mogu njima dati Bibliju, jer oni to neće čitati već im dajem<br />

knjige koje znam da će čitati. No, taj sudija je davao i dozvole da se posete komunisti koji<br />

su donešeni recimo iz Beograda u Subotici. Ja sam imala zadatak da posetim Baruh<br />

Rašelu koju tada nisam poznavala ali sam se prijavila kod sudije Ristića da mi da<br />

dozvolu da je posetim. Rekla sam da mi je sestrična od ujaka ili ujne, kaže: Dobro. I<br />

dao mi je. Dođem u posetu, stojim u krugu za zatvorenike a tamo su bile dve žene. Ne<br />

znam koja je od njih Baruh Rašela. Sudija kaže: Dođi ovamo, evo ti sestrične. Eto i takve<br />

doživljaje smo imali.<br />

Sećam se porodice Đeri. Bila su tri mladića. Njihov otac je bio revolucionar i decu je<br />

tako vaspitavao. Radio je u fabrici Ferum gde je 1933. istakao crvenu zastavu. Najstariji<br />

sin, Đeri Franja likvidiran je u Dahau. Bio je član Partije, Uhapšen je 1941. i osuđen.<br />

Bio je oženjen Jucom Đeri, svojom saradnicom. Ona je bila politirka. Nju su takođe<br />

uhapsili, a bila je u drugom stanju. Toliko su je tukli da je pobacila. Posle rata i dalje je<br />

bila aktivna.<br />

Kćerka, Eržebet Đeri je bila udata za srednjeg brata Lukača. Ona je pre rata bila<br />

član SKOJ-a. Organizovala je čitalačke grupe. Čitali su Antidiring i Babela. Njen muž je<br />

sa dva brata, starijim i mlađim, bio uhapšen 1941. Stariji brat je imao porodicu, ženu<br />

–Lukač Anu koja je takođe bila veoma aktivna u naprednom pokretu. Braća Lukač<br />

su osuđeni 1941. Najstariji, Anin muž, je bio osuđen na smrt, a srednji na vremensku<br />

kaznu a pošto je najstariji brat imao dete srednji brat je tražio da se kazne promene. Da<br />

on ide na vešala, a stariji brat da dobije vremensku kaznu i to je učinjeno.<br />

Morala sam savladati sve te prepreke da bi se mogla uključiti u pokret. Mene su<br />

kasno primili u partiju jer sam 1936. otišla iz Vojvodine a morala sam proći probni staž<br />

u Sloveniji. Tako da sam tek 1939. u januaru primljena u partiju.<br />

Kada govorimo o položaju žena treba se vratiti u nazad. Poznato je da su žene u<br />

vreme stare Jugoslavije bile neravnopravne, drugorazredne u odnosu na muškarce, da<br />

su im postavljali staratelje kad bi muž ili otac umro. Nisu se mogle starati o sopstvenoj<br />

deci. Inače, u ovoj bogatoj Vojvodini je bilo starhovito mnogo sirotinje i nezaposlenosti.<br />

41


Bilo je malo fabrika i te koje su bile imale su najviše pedest, šezdeset radnika. U nekima<br />

su radile većinom žene, recimo u Hartmanki iz Subotice koja je izvozila živinu i perje.<br />

Tamo su žene bile nemilosrdno izrabljivane i iskorišćavane, čak su i batine dobijale.<br />

Pre II svetskog rata je bio ogroman broj seoske sirotinje i jako malo intelektualki jer<br />

ženama, u suštini, školstvo nije bilo dostupno. Još su u Vojvodini, Hrvatskoj, Sloveniji<br />

neke i dospele do srednje škole, ali imali smo krajeve u celoj Jugoslaviji posebno Bosna,<br />

Makedonija, Kosovo, pa južna Srbija, gde žene nisu išle u školu. Znam da su na Kosovu<br />

očevi tukli žensku decu da ne uče, da ne bi završavale razred, da bi padale. Postojalo je<br />

jedno užasno shvatanje o ženama.<br />

U Vojvodini, pored svog bogatstva, harala je tuberkuloza. Mi koji smo bili uključeni<br />

u napredni, revolucionarni pokret, nismo imali zadatak samo da govorimo o potrebi<br />

borbe sveukupnog naroda koji je bio potlačen, nego smo imali zadatak i zdravstvenog<br />

prosvećivanja. Imali smo u svojim redovima i lekare koji su nama držali predavanja<br />

o zdravstvenoj zaštiti, borbi protiv tuberkuloze, o borbi za normalan, zdravstveno<br />

siguran porođaj, jer kod porođaja su žene masovno dobijale sepsu. Veliki broj žena je<br />

rađao kod kuće, često i bez babice. To je privuklo veliki broj žena.<br />

Ne samo u Vojvodini, već u celoj zemlji pokret žena za ravnopravnost bio je veoma<br />

jak i to zahvaljujući Komunističkoj partiji Jugoslavije. Poznato mi je da su se prikupljali<br />

potpisi za ravnopravnost žena, pre svega za pravo glasa žena.<br />

Borba za ravnopravnost žena počela je daleko, daleko ranije, s obzirom da je žena<br />

imala tako strašan, ponižavajući položaj. U mnogim kućama je bila nesreća kad bi<br />

se rodila devojčica. Prevladavala su takva shvatanja. Zaostalost je bila velika kad je<br />

u predratnoj Jugoslaviji preko 90% ljudi bilo nepismeno, kad smo imali svega jedan<br />

autoput, onda se može zamisliti kakva je bila i zaostalost. Zato smo posle rata mnogo<br />

radili na prosvećivanju žena. Formirali smo analfabetske tečajeve, čitalačke grupe, da<br />

bi se žene opismenile.<br />

Jugoslovenskim ženama niko nije poklonio ravnopravnost već su one svojim<br />

učešćem u narodnooslobodilačkoj borbi, i to masovnim učešćem – sa oružjem u ruci,<br />

izborile. One su bile uključene u sve oblike borbe za ravnopravnost, ali ne samo za<br />

ravnopravnost žena već i radnika i seljaka koji su takođe bili izrabljivani. Oko 620<br />

hiljada žena je aktivno učestvovalo u borbi, to znači i u gradovima, i moram da kažem<br />

da je bilo daleko teže biti u gradovima nego u partizanskim jedinicama. Iskusila sam i<br />

jedno i drugo i odahnula sam kada sam otišla u partizanske jedinice.<br />

Bila sam u Sloveniji tokom II svetskog rata. U Ljubljani je tada bilo preko šest<br />

stotine dece do dve, tri godine, čiji su roditelji morali da ih napuste, jer su Gestapo i<br />

OVRA, italijanska obaveštajna služba, tragali za njima. Briga o deci je bila organizovana<br />

akcija. I to su radile žene na čelu sa majkom književnika Ziherla. Ona je brinula o svoj<br />

toj deci i nijedno dete nije bilo otkriveno. Ali moram reći da su morali biti premeštani<br />

skoro svake nedelje u drugu porodicu. Zahvaljujući tome da je preko 90% Ljubljančana<br />

bilo za narodnooslobodilačku borbu, to nije bio toliko težak zadatak.<br />

Žene su bile herojke. Blizu Ljubljane, ima jedno brdašce, mislim da se zove sv.<br />

Petar. Tu je bila jedna mala crkvica u kojem je bio jedan pop koji je organizovao<br />

42


mučilište dole u podrumu. Tu je 7000 ljudi pobijeno uz njegovu pomoć. I posle rata,<br />

počelo mu je sudjenje, ali živih svedoka nije bilo. Javila se jedna žena. I kaže mu: Da<br />

li me se sećaš? Ja sam bila pred porodjajem. Klečeći sam te molila da me pustiš da rodim pa<br />

me posle streljaj. Ne, ti si naredio tom mladom belogardejcu da me strelja. On me je odveo i<br />

reko – pucam u vazduh. Reći ću da sam te bacio u reku. Beži i skloni se da te uopšte niko ne<br />

vidi jer ćemo i ti i ja stradati. I onda je ona pokazala jednu šumicu gde su bile mlade<br />

jelke, a pod svakom jelkom je bio grob. Kad su otkopali grobove u svakom je bilo po<br />

deset, petnaest ljudi zakopano. Bilo je i drugih primera herojstva žena. Sećam se Vide<br />

Pregar radnice u jednoj ljubljanskoj fabrici suđa. Italijani su 1941. opkolili fabriku i<br />

počeli pretres. U jedan pisaći sto podmetnuli su letak. Bilo je to radni sto jedne vrlo<br />

mlade devojke, Vide Pregar. Italijani su skupili sve radnike i pred njima su osudili Vidu<br />

Pregar na smrt. To se desilo ujutru. U podne su joj rekli da izda sve za koje zna da su u<br />

Narodnooslobodilačkom pokretu. Ona je to odbila. Zatim su joj rekli da klekne i moli<br />

ih za milost i da će je tada pomilovati i poslati u logor. Vida Pregar je odbila da klekne<br />

i da ih moli. Posle podne su je izveli i stavili pred zid i pokušali da joj vežu oči. Nije<br />

im dopustila. Ja se vas ne plašim da gledam u oči, a vi se plašite da mene gledate u oči. Jedan<br />

vojnik je odbio da puca u Vidu Pregar. Stavili su ga pored nje i zajedno sreljali.<br />

Sećam se i herojstva Zore Krdžalić-Zage. Njoj i njenom suprugu je javkljeno da<br />

se hitno skolne jer ih je nemačka tajna policija otkrila i dolazi po njih. Zora Krdžalić<br />

nije imala vremena da se spakuje već je samo javila rođaki da dođe po jednogodišnjeg<br />

sina. U parizanima je kasnije saznala da je dete na sigurnom mestu. Mislim da je to<br />

bilo veliko herojstvo. Bilo je mnogo primera herojstva žena tokom NOB-a. Kako ste vi<br />

učestvovali u ratu?<br />

Jako raznovrsno (smeh). Prvo sam učestvovala u Ljubljani kao jedan od organizatora<br />

omladine. Mi smo imali u Ljubljani svakodnevne akcije, dajući do znanja okupatoru<br />

da nije vlast. Svaki dan bi osvanule parole: „ živela KPJ“, „živeo Tito“ „Smrt<br />

fašizmu sloboda narodu“ itd . Svako jutro su bile razasuti leci sa pozivom na ustanak<br />

protiv okupatora. Imali smo organizovane već uoči rata ilegalne stanove, jer smo znali<br />

da će neki morati ići u ilegalnost da nećemo moći ostati u svojim stanovima. Tako sam<br />

ja stanovala kod jednog lekara zvao se Kuruh.<br />

Jedno veče, policijski čas je bio u 8 sati svaki dan, ja sam stigla 15 do 8. on je rekao<br />

ne znam šta da radimo Ida danas su se raspitivali kod mene šta si ko si. Ja sam rekao<br />

da si dolazila kao bolesnica, da ja ne znam. Ali treba da znaš. Kažem: Ne ne ostajem ja<br />

ni minuta. I sad to je bilo u Šiški a ja sam stanovala u cesti to preći za to kratko vreme<br />

je bilo peške nemoguće. I sad ja idem i uvučem se u prvu zgradu na koju sam naišla<br />

pod stepenice i čujem domara kako zaključava. I celu noć sam ja tamo provela i kad je<br />

on otključavao ja pored njega izađem. Pa gde ste vi bili? I ja sad njemu ispričam da me<br />

je uhvatio policijski čas pa mi je bilo neprijatno da me slučajno ne zaustave. što niste<br />

pokucali na prva vrata kaže on svi bi vas primili. Ovo sam ispričala zato da vidite<br />

kakva je bila Ljubljana u to ratno vreme.<br />

U Ljubljani smo imali 500 dece od naših ilegalaca starosti od 2 do 4 godine. Bila<br />

je jedna drugarica mi smo je svi zvali Majka Zigarlov, majka od njihovog književnika<br />

43


Zigarlova. Ona je vodila računa o tih 500 dece, ali su se ta deca morala premeštati<br />

skoro svake nedelje u drugu porodicu da ih gestapo ne bi otkrio, jer je gestapo računao<br />

ako uhvate decu onda će se roditelji sami predati. Zahvaljujući toj ženi Gestapo tokom<br />

čitavog rata nije pronašao ni jedno dete toliko je bila dobro organizovana.<br />

Jedan slučaj jedne naše divne omladinke. Bila je veoma lepa, zgodna i dobila je<br />

zadatak da se upozna sa komandantom grada Ljubljane. Da ga izmami u Tivoli da bi ga<br />

naši likvidirali. I ona se upoznala u baru sa njim on je pratio kući. Ona drugi dan kad<br />

iziđe napolje a svi oko nje pljuju i viču za nju talijanska kurva. Možete misliti kako je<br />

taj osećaj bio! I ona je to 3-4 dana radila i rekla drugovi ja dalje ne mogu. Sve me komšije<br />

pljuju svi mi viču talijanska kurvo, neko ko me ne zna čak će me ubiti. Dajte meni pištolj<br />

ja ću ga ubiti odvešću ga u Tivoli ali obezbedite da ja odmah mogu u partizane. I tako<br />

je bilo ona ga je likvidirala u šumi Tivoli i odmah su je prebacili u partizane.<br />

O narodnooslobodilačkoj borbi je dosta pisano. Reći ću samo da su žene<br />

obezbeđivale sve što je potrebno partizanima: odeću, obuću, hranu, lekove, baze za<br />

ilegalce. Posle oslobođenja čertdesetšeste sam se vratila u Vojvodinu, u Suboticu. Išla<br />

sam da vidim šta se dešava sa mojom porodicom koja je ostala ovde. U Subotici su<br />

bili moja majka, brat, snaha i njena ćerka. Moj prvi muž, Kovač Janoš, je poginuo u<br />

poslednjim danima borbe za oslobođenje u Sloveniji. Bio je Vojvođanin, Mađar. Proveo<br />

je četiri godine u zatvoru u Sremskoj Mitrovici kao komunista i četiri godine u ratu.<br />

Poginuo je 2. aprila 1945. Došla sam da i njegovim roditeljima saopštim da nije više živ.<br />

Sa nama je bio i Paško Romac, a išli smo kolima odavde iz Novog Sada. Kad smo došli<br />

blizu Subotice, Miha Marinko mi je rekao: Jel` ti kuca srce?<br />

Paško Romac je pitao: A zašto da joj kuca srce kod Subotice?<br />

Ona je iz Subotice.<br />

Šta, nije Slovenka?<br />

Rekoh: Ne, nego Mađarica.<br />

Nikad se nisam nacionalno izjašnjavala, jer meni je bio važan čovek, bez obzira<br />

koje nacije i vere bio. I tako sam se ja, na zahtev iz Vojvodine vratila. Nisam radila na<br />

liniji AFŽ-a, ali sam znala šta su radili.<br />

Posle oslobođenja udala sam se za Filoksisa Kozmidisa, poverenika grčkih<br />

partizana koji su bili smešteni u Bujkesu (mislim da to danas Gakovo). On je postao pravi<br />

Novosađanjin, kao i njegovi sunarodnici u početcima nastanka grada. Sa njim imam dve<br />

kćerke koje su zahvaljući svojim sposobnostima i socijalizmu postale doktori fizike.<br />

Ne zna se šta je bilo teže. Boriti se za vreme rata s puškom u ruci, ili posle rata za<br />

ravnopravnost, za shvatanje da žena treba da prodre u sve pore društva, da žene treba<br />

da idu u školu, i to masovno, da joj se otvore svi prostori. Teško je bilo boriti se protiv<br />

zaostale svesti i svatanja, to nije bilo jednostavno.<br />

Žene su nosile feredže u Makedoniji, Bosni, na Kosovu. U Srbiji su mlade devojke<br />

od dvanaest godina udavali. Roditelji bi zakazali svadbu, udali bi je kao devojčicu a<br />

zatim su je u porodici koristili svi muškarci dok ne sazri.<br />

Moralo je biti i zdravstvenog prosvećivanja, i osnovnog obrazovanja. Organizovali<br />

su se kursevi za žene, da se opismene, organizovale su se ekipe – i to zahvaljujući AFŽ-u,<br />

44


ekipe lekara, prosvetnih radnika, raznih stručnjaka. Zatim se išlo od kuće do kuće i to u<br />

Makedoniji, Bosni, pa i u Srbiji, jer žene nisu izlazile iz kuće. Učili su ih osnovnoj higijeni,<br />

pravilnom načinu života, i da se skidaju feredže. To je bila jako velika borba a nju su<br />

uglavnom nosile žene. Ne zaboravimo, ova zemlja je izišla iz rata, i sve zemlje koje su<br />

izišle iz rata imale su glad, gladovalo se. U Jugoslaviji nije bilo gladnih, ni u najzabačenijim<br />

krajevima. Nije bilo obilja, nije bilo dovoljno, ali nije bilo gladi zahvaljujući otkupu koji<br />

se danas mnogo psuje, a ne zna se da je to bilo organizovano da ova zemlja i narod ne bi<br />

gladovali. Nije bilo izobilja u Vojvodini i u krajevima koji proizvode, ali ni u Crnoj Gori,<br />

Makedoniji nisu gladovali. I tu je AFŽ jako mnogo nosio na leđima. Najveća bitka se<br />

vodila da ženska deca idu u školu. I to se budno, budno pratilo.<br />

U predratnoj Jugoslaviji, žene koje su bile zaposlene, čak i intelektualke imale su<br />

skoro pola plate od svojih kolega. Posle rata mi smo se zalagali da za isti rad svi isto<br />

primaju, bez obzira na pol, bez obzira na nacionalnost, bez obzira na veru.<br />

Nismo imali laka vremena. Imali smo 48-mu, kad su nam na granici bili ruski<br />

vojnici. Onda je trebalo obezbeđivati vojsku, trebalo je ponovo brinuti o njima, da se<br />

odbrani ova zemlja. Ja se ne slažem sa svim onim što se dešavalo na Golom otoku, za to<br />

sam saznala tek sada, ali bez toga mi bi imali rusku okupaciju, kao što su imali Mađari,<br />

kao što su imale istočne zemlje, kao Poljska i druge. Mi smo birali slobodu, jer smo se<br />

za nju sami izborili, to nam nisu Rusi doneli. Bilo je grešaka, ali su one bile neminovne.<br />

Nema, i nije bilo savršenog ljudskog društva, ali u socijalizmu se bar postiglo to da je<br />

brisana vekovna nepravda prema ženama.<br />

U Budimpešti je bio održan jedan okrugli sto. Šteta što nije održan i ovde. Tema je<br />

bila - kad je počela neravnopravnost žena. I jedna žena je rekla da je počelo od Biblije.<br />

Rečeno je da je bog ženu stvorio od rebra i da je prvi greh napravila Eva, rečeno je da<br />

se beži iz Sodome i Gomore i da se niko ne okreće ali okrenula se žena i postala kip od<br />

soli. Tu je počela neravnopravnost, a najveća neravnopravnost je počela sa privatnom<br />

svojinom. Kad je gospodar hteo da ima sigurnog naslednika. I ja mislim da smo mi<br />

danas otišli korak nazad, iako vidim da neke stranke nešto pokušavaju i pojavljuju se<br />

neke žene, i pametne žene moram reć. Ali, nema ih na najistaknutijim mestima. Za to<br />

smo se i mi morale boriti.<br />

Posle rata smo imali jako mali broj intelektualki. Imali smo jedan dobar broj radnica<br />

koje su bile obrazovane, jer je bilo naređenje iz Partije da se obrazujemo. Ja verujem da<br />

sam pročitala mnogo više nego mnogi fakultetski obrazovanih ljudi, ali ne samo ja.<br />

Čitali smo Dostojevskog i Tolstoja i Zolu... Bilo je obrazovanih žena, bilo je borbe da žene<br />

više dođu do izražaja, ali je često bilo teško boriti se protiv zaostalih svatanja.<br />

Bila sam jednom predsednik Komisije za pomilovanje Predsedništva Jugoslavije.<br />

Najveći broj osuđenika, posebno Albanaca, bili su silovatelji žena. Bila je i jedna žena<br />

osuđena na 20 godina robije jer je ubila muža, tasta i dva muževljeva brata. Imala je<br />

četrnaest godina kad su je takoreći prodali u muževljevu kuću. I kad je dozrela bilo joj<br />

je dosta jer je prvo počeo tast da živi sa njom, pa braća, pa muž. Ona je jednog dana<br />

uzela pušku, pobila ih je i ranila svekrvu jer je i ona znala za to. Ja sam tada rekla da<br />

bih je momentalno pustila, jer ako je prema nekome izvršen zločin, izvršen je prema<br />

45


njoj. Prvo su joj umanjili kaznu za pet godina, pa posle su opet umanjili. Nije odležala<br />

mnogo, ali hoću da kažem kako je bilo teško boriti se protiv prave zaostalosti. Kad je<br />

meni jedan drug rekao: Pa zašto ti tolko strogo gledaš na ta silovanja? Ajde rekao je ne mora<br />

baš sve u braku da bude. Odgovorila sam: Imaš li ti ćerku, šta bi ti rekao da sad tvoju ćerku<br />

neko siluje? Onda je zaćutao. Mislim da takih shvatanja o ženi i sada još ima mnogo, a<br />

posebno što se danas društvo nalazi u jednom takvom periodu kad se najmanje vodi<br />

briga o tome kakav je položaj žena i majki. Jer, kad žene imaju loš položaj mislim da<br />

ispaštaju deca i celokupno društvo koje zaostaje i ne može napredovati ako polovina<br />

stanovništva nije zaštićena.<br />

Posle oslobođenja žene su bile veoma, veoma spremne, a želele su da uče. Bio je<br />

i drugi položaj žena jer su bile potpuno ravnopravne u svemu, ali trebalo je mnogo<br />

raditi da postanu toga svesne i da i u porodici izbore pravo na drugačiji život. Bilo<br />

je i teško jer zaostalost nije bilo lako savladati. Zvali smo lekare da drže predavanje<br />

ženama, organizovali smo krojačke kurseve, da žene nauče da same sebi nešto sašiju,<br />

učile su da kuvaju... Nismo vodili neku visoku politiku, ali jasno, govorili smo da<br />

žena sve to može ostvariti, mora da se boriti. Pre rata smo bili protiv feministkinja<br />

jer smo smatrali da izolovani ženski pokret ne može ništa postići. Samo ujedinjene<br />

sa svima potlačenima, sa svima koji su iskorišćavani, sa svima koji žive u bedi, samo<br />

organizovano postavljajući i pitanje ravnopravnosti žena kao problem može se delovati<br />

i postići rezultat. Feministkinje su smatrale da žene treba da se bore protiv muškaraca,<br />

jer ih oni tlače. To nije bila i naša borba. Žene nikad, nikad ne bi postigle ravnopravnost<br />

da su se na takav način borile. Zato su se uključivale u Antifašistički front žena i u<br />

antifašističku borbu. Preuzele su na sebe brigu o štrajkačima. Štrajkovali svi ne samo<br />

žene. One su išle da organizuju radnike i radnice u fabrikama. Ako hoćemo da budemo<br />

iskreni danas su žene ponovo diskriminisane. One se prve otpuštaju sa posla, mnogo<br />

teže se zapošljavaju bez obzira na školsku spremu. Svi govore o beloj kugi, ali kako<br />

da žena rodi jer kad hoće da se zaposli prvo je pitaju da li je trudna i ako jeste ne<br />

zapošljavaju je. Dešava se da otpuštaju trudnice sa posla i one nigde ne mogu da nađu<br />

zaštitu. Praktično ukinuti su pozitivni zakonski propisi koji su štitili majku i dete i koji<br />

su postojali u socijalističkoj Jugoslaviji. Žene su imale jednaka prava kao i muškarci<br />

i posebnu zaštitu za majku i dete. Bilo je puno dečjih jasli obdaništa, a organizovana<br />

su i posebna dečja odmarališta (na moru i planinama). Sva su deca, bez obzira na<br />

materijalni položaj roditelja, mogla da idu i išla su u ta odmarališta. Bila je organizovana<br />

i društvena ishrana u skoro svim fabrikama, odakle su žene mogle da nose hranu kući.<br />

Posebno se može govoriti o zdravstvenoj zaštiti žena. U socijalističkoj Jugoslaviji je bilo<br />

organizovano da žene najmanje svakih šest meseci idu na preventivne preglede za<br />

rano otkrivanje raka. Tu je bila i posebna zaštita trudnica. One su koristile sva prava iz<br />

radnog odnosa i za vreme trudnoće i posle porođaja do navršene godine dana deteta,<br />

pa i duže ukoliko su postojali medicinski razlozi za to.<br />

Žene koje su bile zaposlene, koje su bile kvalifikovane, isto su tako bile sposobne<br />

kao što su bili i muškarci. To da su žene i njihov rad manje vredani, to je još ostatak<br />

iz prošlosti, kad je ženski rad upola plaćan od muškog. I tu se morala voditi borba<br />

46


i vodila se borba i u Partiji i u Skupštini. Ja sam recimo, postala član Predsedništva<br />

Jugoslavije, to nije mali položaj. Ali vidite, tamo gde je sredina i pre rata bila razvijenija,<br />

recimo u Sloveniji, tamo je daleko više žena bilo i na visokim položajima, pa su se i<br />

one morale boriti, dokazivati. Dakle, žena se morala daleko više dokazivati u svom<br />

radu, bez obzira, bila za razbojem, bila sudija, bila lekar, bila politički radnik, morala<br />

se daleko više dokazivati.<br />

Nije lako menjati zaostalu svest. Nije se to moglo preko noći. Bez obzira što je tolko<br />

žena učestvovalo u NOB-i, i to puškom u ruci.<br />

Promene u privredi su počele 50-te ali se ipak uspelo da se ostvari da se žene<br />

ne otpuštaju, da se uvede godinu dana plaćenog porođajnog odsustva, da se održe<br />

i otvaraju nove dečje ustanove, nove jaslice, nova obdaništa, nova zabavišta. Tada je<br />

počela da funkcioniše i društvena ishrana po fabrikama, gde su žene mogle uzimati<br />

hranu i nositi kući.<br />

Nema za svagda dobijenih pozicija za žene. Postoje razlike i u odnosu na sistem.<br />

Ipak je kod nas drugačiji položaj žene nego recimo u Africi, drugačiji položaj nego<br />

što je u Iraku, pogotovo sad Iraku. Kad sam ja bila u Egiptu, kao član naše delegacije,<br />

videla sam da su nesvrstani bili zaslužni što su u Egiptu su bile skinute feredže. Žene<br />

su se normalno, lepo oblačile, u Iraku isto. Sve škole su bile otvorene za žene, no oni su<br />

imali mnogo teže muke za borbu za ravnopravnost. Dekret Naserov nije bio dovoljan.<br />

Dekreti i zakoni nisu dovoljni u borbi za ravnopravnost niti su stvoritli ravnopravnost.<br />

Za to se mora boriti. Kad je Naser umro, vratili su se unazad dvesta godina. Žene su<br />

opet, na žalost, u tim feredžama, i u toj crnoj odeći.<br />

Bila je interesantna Indija. Tamo je Indira Gandi bila predednik. Bila je vanredno<br />

pametan čovek i vanredno ugledan. Ali vidite šta religije rade. Pogledajte sad šta se<br />

dešava u Iraku. Isti narod, suniti i šiiti a Amerikanci su uspeli da ih zavade međusobno.<br />

Možete misliti šta sve žene trpe. Ipak, žena ne može i ne sme ostati pasivna jer ako<br />

ostane pasivna vratićemo se pedeset, šezdeset, sto godina u nazad.<br />

47


48<br />

ETA<br />

Ja sam dr Eta Najfeld, rođena 1916. u Slavonskom Brodu, od oca trgovca, i provela<br />

sam detinjstvo u Slavonskom Brodu. Nakon mature, upisala sam Medicinski fakultet<br />

u Zagrebu, koji nisam uspela da završim jer sam bila Jevrejka, a oni u to vreme nisu<br />

više dozvoljavali Jevrejima da završe studije. Ostala su mi svega dva ispita do početka<br />

rata. Međutim, organizovana je akcija suzbijanja endemskog sifilisa u Bosni, koja<br />

je imala propagandni zadatak da se prikaže ustaška Hrvatska kao dobročinitelj koji<br />

se brine za zdravlje „hrvatskog cvijeća“. Prijavila sam se zajedno sa mužem i mi smo<br />

otišli u Bosnu. Za ovaj angažman smo dobili papir u kom se tvrdilo da nas štiti od<br />

odvođenja u logore, što nije bilo ispoštovano, jer su neki od naših kolega lekara ipak<br />

odvedeni u ustaške logore. Kasnije, gotovo svi od nas 80 lekara smo se priključili<br />

Narodnooslobodilačkoj borbi. Za nas je NOB bila jedina mogućnost da se spasimo<br />

logora, jer smo dobro znali ideološki karakter tog ustanka i znali smo da je je to prilika<br />

da se borimo protiv zajedničkog neprijatelja – fašizma. Mi nismo isprva imali prilike<br />

da se priključimo partizanskom pokretu, iz razloga što sam ja imala malo dete i majku<br />

koju sam uspela da izvučem iz Đakovačkog logora, upravo na osnovu tog papira koji<br />

smo dobili od ustaša. Ali smo muž i ja sarađivali sa partizanima u ulozi informatora o<br />

kretnjama ustaške i nemačke vojske, tako da su ti podaci partizanima bili dragoceni, a<br />

moj muž je čak uspevao da šalje i lekove koje smo imali na raspolaganju partizanskim<br />

jedinicama.<br />

Ta saradnja je počela 1943. godine. I ranije smo slali lekove, i podržavali borbu na<br />

druge načine, ali taj datum uzimamo kao početak aktivnog pristupanja borbi. Kada<br />

su nam prijatelji javili da nam je život u opasnosti i da moramo da se maknemo, otišli<br />

smo dobrovoljno u NOP. Istog dana sam ja rodila svog sina u Podgrmeču. Moj muž<br />

je postao upravnik bolnice 39. krajiške divizije, a ja sam sarađivala kao lekar na zaraznom<br />

odeljenju, iako su mi falila dva ispita do diplome. Boravak u partizanima je za<br />

mene bio izuzetno inspirativan, iz razloga što sam održavala kurseve prve pomoći<br />

i kurseve za opismenjavanje nepismenih bosanskih seljanki koje su se priključile<br />

NOP-u. Položaj žena u partizanima je bio izuzetno ravnopravan sa svim muškarcima<br />

i nije postojala nikakva razlika. Bilo je mnoštvo žena u borbenim jedinicama, ali<br />

žene su uglavnom radile kao telefonistkinje, agenti, farmaceuti, pomoćnici u sanitetu,<br />

propagandistkinje, i nisu bile pošteđivane ni u kom pogledu. Možda su ih drugovi<br />

malo pazili i držali podalje od borbenih jedinica, ali to je bilo isključivo zbog poštede<br />

od velikog napora koji su prvi borbeni redovi iziskivali, a nikako zbog patrijarhalnog<br />

odnosa među rodovima.<br />

Žena jeste bilo manje u borbenim jedinicama, ali to ne znači da nas nije bilo.<br />

Mi smo pokrivale druge sektore koji su bili od izuzetnog značaja za funkcionisanje


NOP-a, možda čak i više od direktnog nošenja puške. Ja moram da kažem da sam bila<br />

u specifičnom položaju u odnosu na ostale, možda i privilegovanom, sa jedne strane,<br />

jer sam imala malo dete, sa druge strane, što sam bila Jevrejka. Rukovodioci su znali<br />

da nijedan Jevrejin ne može da sarađuje sa okupatorom, što me je dovelo u situaciju<br />

da nikad ne dođem na listu sumnjivih. Radilo se o sistemu koji je fizički hteo da nas<br />

uništi, tako da nije bilo ni govora da ijedan Jevrej sarađuje sa Nemcima ili domaćim<br />

izdajnicima. U samom partizanskom pokretu nikad nisam osetila bilo kakvu vrstu<br />

predrasuda i nejednakosti sa ostalima, bio to seksizam ili antisemitizam. Osećala sam<br />

se potpuno ravnopravna i radila srcem i dušom za taj pokret. Ja sam i ranije pripadala<br />

jednoj studentskoj grupaciji, levo orijentisanih studenata ali nisam bila u KPJ niti u<br />

SKOJ-u. Ne mogu da kažem da sam bila baš komunistkinja, ali sam definitivno verovala<br />

u dosta komunističkih principa, kao što je jedno društvo u kome niko nikog ne<br />

ugrožava zbog nacionalnog, verskog ili klasnog porekla.<br />

Ne sećam nekih specijalnih tegoba, osim onih tegoba koje smo svi imali, a to su<br />

bili loša ishrana i nemogućnost održavanja lične higijene. Meni je taj higijenski aspekt<br />

posebno teško pao, jer sam odmah po stupanju u partizane dobila vaške, na koje do<br />

tad baš i nisam navikla. Ali je to bilo nešto što su svi imali, a kad svi imate iste poteškoće,<br />

onda to nekako lakše pada svima. Ne bih mogla govoriti o tome da sam imala neka<br />

naročite poteškoće, osim hrane, ali i tu sam imala neku vrstu privilegije, jer sam imala<br />

malo dete, tako da sam uvek dobijala neki dodatak. Ako ga je bilo, naravno. Nisam bila<br />

izolovana. Šta god su imali drugi imala sam i ja, možda i više, zbog deteta.<br />

Najlepša scena meni je bila kad sam se porodila u sobi u kojoj je spavalo desetak<br />

ljudi. Oni su bili toliko tihi, nisu ni reč govorili a ja sam se porađala. Ujutro sam zatekla<br />

moje dete sa vaškom na glavi. Premeštali smo se na volovskim kolima, jer smo bili u<br />

blizini neprijateljskih linija. I on je dobio sunčanicu, jer je sunce jako bilo. Jovan Bilbija,<br />

koji je pratio ta kola, pita mene kako će se zvati maleni. Ja kažem da ne znam, ali će<br />

biti na „i“ jer se moja ćerka, koja je poginula pre mesec dana zvala na „i“ i imala je<br />

rusko ime. I kažem mu ja, neka se on zove Igor. A on ode do prvog stabla, otkine jednu<br />

granu, zatakne iza maloga i kaže: „Evo ti hlada, to ti daje tvoj kum, Jova Bilbija.“<br />

Muško-ženski odnosi su bili jako interesantni, jer se vodilo računa da ipak ne<br />

dođe do nekih seksualnih „izleta“. A razlozi za to su bili vrlo praktične prirode – bilo<br />

je, na primer, nemoguće vršiti abortuse u toj situaciji, a i zbog opšteg morala se takvi<br />

odnosi nisu tolerisali. Međutim, to nije bilo izričito zabranjeno, niti su ljudi koji su<br />

se zavoleli u toj situaciji imali bilo kakve probleme represivne prirode zbog svoje<br />

ljubavi, već se više išlo na propagandu i ukazivanje ljudima na činjenicu da baš i nije<br />

momenat za takve odnose. Međutim, mora se priznati da je bilo nekih vidljivih simpatija<br />

i ljubavi koje su se tu dogodile, što je i normalno, jer, ljudi smo, na kraju krajeva.<br />

Međutim, vodilo se računa o tome, da ne bi došlo do nekog stanja koje se ne bi moglo<br />

kontrolisati.<br />

Ne mogu ni da se setim svog slobodnog vremena, niti da li sam ga uopšte imala.<br />

Ja sam radila u bolnici i imala malo dete. A između obaveza sam držala kurseve koje<br />

ne znam da li bih mogla da ocenim kao rad ili moje lično zadovoljstvo. Morate da<br />

49


azumete nešto. Ja sam bila u Bosni. Bosanski seljak je digao ustanak, nakon hrvatske<br />

okupacije Bosne, zbog očajnog položaja u kome se našao, jer su bosanski Srbi i ostali<br />

nehrvati odvođeni u logore, ubijani i masakrirani bez objašnjenja i razloga. Taj nepismeni<br />

srpski seljak koji je kukom i motikom dizao ustanak bio je do te mere neupućen<br />

i neobrazovan da je morao od početka da se obrazuje i uzdiže. I u tome je vrednost<br />

Narodnooslobodilačke borbe. Njima su organizovani kursevi za opismenjavanje, kursevi<br />

za žene medicinske sestre, kursevi kuvanja... uvek je bilo posla. Tako da nikad<br />

praktično nije bilo vremena za opuštanje, jer čak i kad nije bilo posla, uvek sam sretala<br />

nekoga sa kim je bilo neophodno porazgovarati, uputiti ga, pomoći mu. Ako se ičega<br />

dobro sećam, sećam se nepismene seljanke Dragice, koja je prala gnojave zavoje. Ona<br />

je napravila sebi vatru i kantu, gde je kuvala vodu da bi iskuvavala zavoje. Ali prethodno<br />

ih je sve oprala u ledenom potoku. Kada sam je pitala: „Dragičice, šta to radiš?“,<br />

odgovorila mi je: „Eto vidiš, perem“, i pokazala mi plave, otečene ruke. Rekla sam joj<br />

da stane, da se odmori, na šta mi je ona odgovorila: „Imam još puno zavoja.“ Te plave<br />

otečene ruke mi i dalje dolaze u sećanje, i sada, 65 godina po završetku rata. Ona jednostavno,<br />

ništa nije znala i nikako nije mogla da pomogne drugovima i drugaricama<br />

osim pranjem tih prljavih, gnojavih zavoja, i to je radila do iscrpljenja. Takvih do suza<br />

dirljivih situacija mogu da vam ispričam mali milion. Sećam se kuvarice Mare, koja<br />

je kuvala lošu hranu, malo zbog toga jer sastojaka nije bilo, a malo više zbog toga što<br />

prosto nije znala da kuva, ali uveče, kad raspali kozaračko kolo, nigde joj nijedne nije<br />

bilo ravne. Čak je i ranjenike podizala na noge da igraju. Takvih sećanja ima beskonačno<br />

i moram da odam dužno poštovanje tim nepismenim srpskim seljankama koje<br />

su mnogo, mnogo učinile za našu stvar. Ja sam držala kurseve o higijeni – pojma nisu<br />

imale jadnice, ni kako, ni zašto treba sterilisati zavoje, i tako su željno iščekivale naše<br />

priče, da je prosto dirljivo. Mi smo na tim kursevima jednostavno sedeli u krugu, kako<br />

je ko stigao, bez hijerarhijske podele. One su neprestano pitale, željne saznanja, a ja<br />

sam odgovarala. Upravo iz razloga što sam se prema njima postavljala kao jednaka,<br />

koja sticajem okolnosti možda malo više ima znanja, one se nisu ustručavale da pitaju.<br />

Ne mogu to da vam na pravi načim dočaram kako je to izgledalo. To nije bila nastava,<br />

kao ona koju sam vodila posle rata, kad sam vodila postdiplomsku nastavu za lekare<br />

specijaliste. To je nije bilo predavanje, već druženje, razgovor, radi opšteg dobra i znanja<br />

cele jedinice. Da sam se postavila kao predavač, to ni bi tako izgledalo niti bi bio<br />

upola uspešno kao što je, mora se priznati, bilo.<br />

Naši drugovi su na svaki način podržavali naše male ženske kurseve.<br />

Podrazumevalo se da nam drugovi pomažu i daju savete, i nikakvog odboja nisu<br />

imali, bože sačuvaj. U partizanima se podrazumevalo da je svaki skup namenjen<br />

nekakvom uzdizanju, vaspitnom, obrazovnom, nebitno kakvom, važno je bilo da je<br />

u pitanju jedan konstantan progres. Svaki momenat se koristio za podizanje nivoa<br />

svesti o potrebi borbe i upućivanju pojedinca da je ta borba nužno potrebna i da smo<br />

svi jednaki. Mislim da je to veličina te borbe. Naravno da je bilo izuzetaka, i grešaka,<br />

ali u 99% slučajeva je ta partizanska borba bila veličanstvena, i u porobljenoj Evropi<br />

ne postoji veći ustanak protiv nacizma nego što je to bio jugoslovenski ustanak. To<br />

50


se mora glasno kazati. To je zasluga našeg naroda, jer je bio na pravoj strani i što se<br />

svim srcem i raspoloživim sredstvima borio protiv fašističkog okupatora. Ne postoji<br />

ništa veličanstvenije, po mojoj proceni. Na primer, ustanak u Poljskoj, to je bila armija<br />

„Krajova“, gde su vladale vrlo nezdrave prilike. On je bio katastrofalan, jer su mnoge<br />

Jevreje, čak španske borce, ponižavali i streljali, što nije bio slučaj u našoj borbi.<br />

Duboko sam zahvalna toj borbi, jer sam ostala živa. Da nije bilo NOB-a, sigurno ne<br />

bih bila živa.<br />

Zagreb nas je dočekao zatvorenih prozora, sa drvenim žaluzinama, zatvorenim<br />

vratima, na ulici nikoga. A kad se setim dana kada su Nemci i ustaše ulazili u Zagreb,<br />

i mi se zatekli na ćošku Draškovićeve i Jurišićeve ulice, kad je publika bacala i cveće<br />

i bombone i pomorandže. Razlika je bila ogromna. I nakon određenog vremena kad<br />

smo stigli u Zagreb, ja sam se demobilisala i rešila da ne mogu ostati u Zagrebu, da<br />

moram da krenem za Beograd, da me ništa više ne podseća na ono što sam doživela. I<br />

ceo svoj radni vek provela sam u Higijenskom zavodu, na istoj stolici do penzionisanja<br />

1973. godine.<br />

Vrlo sam se brzo navikla na uslove mira. Smatrala sam da treba da živim, jer<br />

imam dete, jer imam muža, kojega sam beskrajno volela i koji mi je spasao život. Da<br />

treba da radim. Nisam imala vremena ni za kakve posttraumatske stresove. Moralo<br />

se raditi i živeti.<br />

Objektivno moram da kažem, da poštujem Nemce zbog njihove marljivosti i rada.<br />

Da su nakon svega toga što su izgubili rat, uspeli da postanu prava sila. Međutim, ako<br />

ikako mogu ja izbegavam da putujem preko Nemačke, da imam bilo kakav kontakt sa<br />

Nemcima. Zaboraviti nikada, oprostiti nikada.<br />

51


52<br />

DANICA<br />

Ja sam Pavlović Bulat Danica. Rođena sam u Kirinu, općina Brgin Most na<br />

Kordunu. Ja sam išla u osnovnu školu u Kirinu, imali smo i popa Stanka Kangrgu<br />

i učitelja Dmitra Mitića. Dobri ljudi a mi dječica dobra, slušali su oni nas a i mi njih.<br />

Išlo je kako treba. Negde ja još imam spisak učenika. Pita učiteljica u prvom razredu:<br />

ko se javlja, ko zna. Odmah Danica Bulat. Onda neko drugi nastavlja. Eto tako su se<br />

dječica učila. Ja isto mislim da se sada i bolje uče, jer uče strani jezik, a mi smo samo<br />

srpskohrvatski.<br />

Prije rata sam radila ručne radove. Sve ručne radove što je trebalo ja sam radila, to<br />

je bilo za pohvaliti. A kad sam dobila šivaću mašinu, onda sam nastavila sa šivaćom<br />

mašinom. Još meni tata veli zapiši, a ja velim – ja to sve pamtim. Bila sam angažovana<br />

sa omladinom, sa tom dječicom.<br />

Moj tata je bio prvi angažovan u ratu i bio je Branko Žutić u istom selu. Oni su<br />

prvi počeli, pa onda sva omladiina koja je bila u tom raspoloženju se priključila. Tako<br />

sam se i ja priključila. Pošto sam se odmah priključila, zato i jesam nosilac spomenice.<br />

Ja sam ratni vojni invalid. To je bilo četrdeset druge godine, i onda tako dalje četrdeset<br />

treće, četvrte, ali prošla sam i period kada je bilo puno tifusa, puno bolesti. Ja sam sa<br />

dugačkom kosom došla u Zagreb. Nisam se dala ošišati i nisam htjela obući hlače. Bilo<br />

me je sramota, onda je to bilo sramota.<br />

Većina djevojaka se priključila partizanima iz moje okoline. U stvari priključili su<br />

se meni. I ja njih vodila, one su išle. Ja sam išla i na kurs u Gornji Budački. Bila sam na<br />

partijskom kursu, bila sam u Topuskom na zasjedanju. A organizovala sam i omladinu.<br />

Išli smo lijepo, onako, nije bilo ni svađe ni tuče.<br />

Druge devojke, drugarice su isto radile ručne radove. Priključile su se NOB i išle<br />

su na partijske sastanke. Kao prvo je bilo da se ide na sastanak omladine koja poziva<br />

na sastanak. Dođe na sastanak i sasluša šta se to dešava. Zbog čega se sastajalo?<br />

Sastajalo se da pomažemo narodnooslobodilačku borbu. Pored radova, mi smo i skupljale<br />

hranu za partizane i nosili na front i onda se uključili u 3. četu gdje je moj muž<br />

bio komandir.<br />

Moj zadatak u samim partizanima, u prvi momentima bila je hrana. A u drugim<br />

momentima da opismenim onog koji nije bio pismen. Jer ja sam bila pismena bolje<br />

od ostalih. Moj tata je bio priodbornik i on je to tako organizirao zajedno sa Brankom<br />

Žutićem iz našeg sela. Kad ja sad o tome razmišljam, to je sve za pohvaliti. Nije bilo<br />

svađe i mržnje.<br />

Ja sam radila i sa jednima i drugima. Priključili su se i omladinci i omladinke.<br />

Druge devojke su isto radile ručni rad i čuvale stoku i naučiti se čitati i pisati. To je bio<br />

glavni zadatak. A u borbi, kada su krenule, bilo je onih koje su poginule na Sutjesci,


koje su krenule odmah. A bilo je onih koje su kružile po okolnim mestima u bližim<br />

sredinama Vrgin Most, Karlovac, Topusko... Ja sam neko vreme bila u Karlovcu u<br />

odboru. Tako sam malo proširila svoje rukovođenje po Kordunu.<br />

Mladima je život u partizanima bio jako ljep, i jako veselo. Nije bilo tužno, bilo je<br />

onoga da je neko poginuo, neko od tifusa umro, i slično. Ali uglavnom je bilo u raspoloženju<br />

za pokret. Slobodno vreme sam provodila u ručnom radu. Sve što je trebalo<br />

ja sam naučila. Da li je to za ono vrijeme bilo bolje od ostalih? Neko je teže malo učio,<br />

jedna curica je na primer bolje pjevala od mene. Pjevala da se sve ori, a ja malo tiše, ja<br />

ne možem onako.<br />

Kad je nastao tifus pa onda uši... ja se nisam ošišala dok nisam došla u Zagreb.<br />

Ali meni nikada nije bilo da uši idu na kosu. Prala sam i češljala, nisam dozvolila da<br />

mi dođu uši na kosu.<br />

U borbi je odnos između muškaraca i žena bio uglavnom dobar. Ako neko nosi<br />

pušku, onda je to borac sa puškom, a ako ne nosi pušku, onda je politički radnik. Ja<br />

nisam bila nosila pušku, ja sam bila politički radnik. Sve što je trebalo pročitati, napisati,<br />

to sam ja radila. Bila sam i u 3. četi i u 4. bataljonu, ali nisam nosila pušku. U 3.<br />

četi sam bila dok je muž bio, onda je on otišao na Žumbreg. Ja sam tražila samo da ga<br />

posetim i ništa drugo.<br />

Muža sam upoznala kada je on bio u Žumbregu, a ja sam bila na terenu politička<br />

radnica. I kada se on vratio u Žumbreg onda je nosio u Glavni štab, ono što su tamo<br />

zarobili. Onda on sam jednom desetoricom ide na Žumbreg, tako smo se našli... Onda<br />

smo se odmah oženili. Ja sam došla s njime do njegove kuće. I komšinica zove Tešinu<br />

majku, da se Teša oženio. Jao, ona veli, u ratu. Pa sad se niko nije oženio, nego samo<br />

moj Tešo. I nije se oženio kod svoje kuće, nego u selu otkud je moja majka. Tu smo se<br />

oženili, i otišli njegovoj kući, on se odmah nakon otišao prijaviti na svoju dužnost, a<br />

ja isto tako na svoju dužnost. Uglavnom smo bili razdvojeni tokom rata, ali puno puta<br />

smo pisali jedno drugom, sastajali se. I kad je doša’ u Sisak, on je doša’ poslovno. A ja<br />

sam prešla sa dva vojnika koja su isto išla poslovno. On izvršio posao i pleše u jednoj<br />

kućici i ja odmah ulazim unutra, on skida kapu sa mene i pliješemo kao da smo to<br />

radili ne znam koliko puta. Jedna ženica veli vidi se da su završili tečaj. Nismo, nego<br />

to ide tako. Plijes ide dobro bez tečaja. S vrijeme na vrijeme smo se vidili, al’ se nikad<br />

nismo zaboravili.<br />

Najteže u ratu mi je bilo što sam bila gladna. Najviše sam bila gladna kad je bio<br />

tifus. Nisam se smjela svratiti u ničiju kuću da bih jela, jer dobiću tifus. I svoj nožić i<br />

kašiku i sad imam. Uvijek sam nosila tu kašiku kad mi treba ići da jedem negde. Onda<br />

uzmem svoju kašiku a ne onu koju je neko već služio pa ću dobiti i ja tifus. Tako sam<br />

prošla i nisam imala ni tifus ni uši. Prošla sam kroz rat malo laganije, nego neko ko<br />

je imao tifus. Kao jedna naša drugarica, tu ona živi u Beogradu. Ona nikako ne može<br />

ovako normalno sjesti, kako treba sjesti. Ali evo živa je i dan-danas a imala je tifus.<br />

Kad je rat završen, ja sam već bila u Zavnohu na zasjedanju. I bila sam onda već<br />

povezana sa rukovodstvom u Hrvatskoj. Tako me je i zateklo da sam bila na sastanku<br />

u Zavnohu. Kao pismenija ženica, a to je bila zasluga moga tate, onda sam išla dalje do<br />

53


Budačkog i tako sve po redu. Pjesma na sve strane! Kao kada se skoro neki oženio iz<br />

mog sela, svi su išli da vide kako je to, da se ne umire samo nego da se neki i oženio.<br />

Nakon završetka rata sam ostala u Hrvatskoj, malo u Zagrebu a onda sam došla ovde<br />

u Beograd jer je moj muž došao u Glavni štab. Dobili smo stan u Dušanovoj 34, na<br />

prvom spratu i tu smo stanovali dosta dugo.<br />

Nije mi bilo teško da se naviknem na život u Beogradu poslije rata. Ja sam bila<br />

u Čika Ljubinoj ulici, tu je bio Odbor, Narodnooslobodilački odbor a to se zvalo<br />

rejon. Jedna Zrinka bila je rukovodilac toga odbora, i ja sam tu radila a moj muž u<br />

Generalštabu. I išlo je to dosta dobro. Bilo je i smiješnih stvari i tužnih stvari, sve evo<br />

do sada. Sad su godine pritisle ali idemo dalje.<br />

Bolje je za ove velike sile da se svađaju, samo neka se ne tuku. Ne valja ni da se<br />

svađaju, ali samo da se ne čuje puška, da se ne ubijaju. Ako im je stalo do toga, ali bolje<br />

je nego da se puca, da jedna drugoga ubija. To niukom slučaju. Jedan puni džepove i<br />

hvali se koliko ima novaca a drugi je gladan. Ali i ovaj će valjda nešto zaraditi pa će se<br />

nahraniti. Bila sam na nekoj sahrani, bilo je jako teško. Došao je jedan čovek, doneo je<br />

jedan cvijetić zamotan u novine. On ne može kupiti, ja sam kupila buket cvijeća i ovaj<br />

što je mene vozio. A onaj što nema, došao je sa čime? To je to.<br />

Nekome nije pravo, pa uvijek kritikuje. A neko pristaje na to. Ja ne mogu nikoga<br />

kriviti, moje godine nisu za to, ali ostajem za ono za šta sam bila, za šta sam se borila.<br />

Ostalo mi je jako mnogo toga u sećanju po ljudima. Bilo je jako dobrih ljudi koji su mi ostali<br />

u sećanju kao takvi. A bilo je isto tako onih koji nisu pristali na ono što ja želim. Ja kad sam došla<br />

u Gornji Budački, gde sam počela rat, u Odbor žena. A ide odozdo pjevački hor i dogovaraju<br />

se: hoće ljepši šešir, hoće ovo, hoće ono. A prijedsednik stoji gore i čeka da se oni dole slože i da<br />

pjevaju. Kad su se složili i gore počeli pjevati, a onda ovaj gore što čeka da ih pozdravi kaže: šta<br />

ovi ovako polako, šta se dogovaraju?<br />

54


56<br />

jELENa<br />

Rođena sam 1921, zovem se Aralica djevojačko. A udato Kadenić. Rođena sam u<br />

jednom selu u opštini Vrgin Most. Odnosno bila je naša opština Bović pre rata a uglavnom<br />

je šire Vrgin mostu pripadalo. Pre rata sam se bavila poljoprivredom. Odnosno<br />

majka sa nas dvoje bavila se poljoprivredom, drugo nije bilo. Kod nas industrije nije<br />

bilo ništa.<br />

Nisam bila uključena u pokret pre rat, ali sam volela da čitam i družila sam se<br />

sa naprednima mladim ljudima. Kod nas je bilo dosta, baš dosta siromašne dece koja<br />

su išla na školovanje. Da na neki način nađu posao i da se obezbede. I sa njima sa se<br />

družila. Tu je bilo i naprednih Nikola Mraović Ćurćija. Moj komšija prvi je bio napredan<br />

i sa njim sam se dosta družila i čitala sam stvari. Onda moja sestra, koja je išla u<br />

gimnaziju, ja sam njene udzbenike sve čitala. Čuvajući krave, čitala sam udzbenike<br />

njene. Onda porodica Bulat iz Vrgin mosta, koja je čitava bila u pokretu. Oni su često<br />

dolazili tu kod nas i oni su sa nama omladinom...Nije to bio neki organizovani rad, ali<br />

s vremena na vreme smo imali razne skupove i unosili su nešto što je nas interesovalo.<br />

Kao mlade da nađemo neki izlaz iz teže situacije, jer to je.... Vi znate da je Kordun<br />

siromašan, tu nije bilo perspektive neke. Moj otac je otišao, meni je bilo tri godine u<br />

Kanadu. S tim da nas školuje, međutim bio je zgodan pa eto...skrenuo (smeh).<br />

Narodno oslobodilačkoj borbi sam se priključila, zato što je počeo teror. To je<br />

srpski kraj, uglavnom Srbi su naseljeni tu. I mi pre rata smo išli, ja sam išla u školu sa<br />

Hrvatima. Mislim nije nikakvog problema bilo. Međutim 41 je došla i došao je teror,<br />

počeli su ljude da hapse, da odvode i onda je narod počeo da se buni. Da se organizuje<br />

da vidi šta će. Došli su i komunisti koji su iskoristili tu situaciju i sa nama omladinom<br />

počeli da rade. Da nas organizuju da nam pričaju o nekakvoj perspektivi boljoj nego<br />

što smo imali. Tako smo se priključili pokretu.<br />

Žene su apsolutno bile ravnopravne u partizanima. Recimo mi smo imali u početku<br />

odmah organizovane. Ja sam primljena u Partiju, partija je tada bila nije Savez<br />

komunista decembra 41. Odmah su nas primali, čim smo se opredelili za pokret. Nije<br />

bilo nikakvog razloga da se drugačije odnose prema ženama.<br />

U početku rata sam bila na terenu, radeći sa omladinom. Skupove, organizovala<br />

sam skupove. Na tim skupovima, pričala ono što su meni rekli da pričam, ovi moji koji<br />

su bili organizovani. I sa ženama. I jedno vreme sam bila u Kirinu, Kirin je bio centar,<br />

kod nas, ustanka. Nikola Vujvidović je bio komandant. I tu je već bilo žena dosta. Ove<br />

Bulatkinje one su bile, one su išle u gimnaziju. One koje su išle u škole one su odmah<br />

se priključile pokretu, jer su ipak imale više kontakta sa pokretom nego što smo mi<br />

imali tamo. U svakom slučaju i kod nas je bio demokratski neki pokret pre rata, ali<br />

ne komunistički ne onaj oštri koji je došao od 41 do izražaja. Uglavnom sam to radila.


Kasnije kada su me primili u partiju onda su me premestili u Široku Rijeku. Tamo sam<br />

išla u to područje jedno opštinsko i radila sa ženama, sa omladinom sastanke držala,<br />

organizovala ih.<br />

Pričala sam o ciljevima NOB-a. Zašto se mi borimo, da skinemo jaram sa vrata.<br />

Da fašizam uništimo. Eto to su bile osnovne stvari. I narod je prihvatao apsolutno gde<br />

god sam bila.<br />

Ne znam šta mi je bilo najteže u ratu. Meni je sve bilo dobro zato što sam osjetila<br />

da se nešto radi što je bolje, što je pravednije, drukčije i drukčiji odnos prema ženama<br />

i prema omladini prema svemu. Bila sam zadovoljna bez obzira na teškoće. Nije tu<br />

bilo, ne znam ja, neke hrane neke odeće i tako dalje. Ostala sam u toj Širokoj Rijeci<br />

jedno vreme. A Huska Miljković, on je bio član Okružnog komiteta Karlovac, on je nas<br />

nekoliko političkih radnika sa Korduna, kad Cazinska krajina oslobođena 42, pokupio<br />

sve. I mene i ja sam tu bila i prebacili su nas na Cazinsku kraniju. E tu je bilo malo<br />

teže, zato što ja nisam poznavala taj elemenat naroda. Bilo mi je smiješno recimo, tamo<br />

u jednom selu kad sam otišla na sastanak. Tražio je jedan da dođem da govorim sa<br />

ženama, međutim puna kuća žena je bila. Ja pitam ovog dobro kad su one došle pre,<br />

pre mene. Kaže nisu još došle. Kako nisu došle? Pa kaže: moje su četiri, moga sina dve,<br />

onog drugog četiri. A ja došla da govorim o ravnopravnosti žena. (smeh) Eto to su bile<br />

teškoće. Kako da izađem iz toga. Ja sam se snalazila kako sam znala i umela, ne znam<br />

više ni ja kako sam. Uglavnom bili su svi zadovoljni. Morali smo se snalaziti.<br />

Tu su mahom bile muslimanke. Nisu one mnogo se angažovale. Niti su mogle,<br />

njima vjera nije odobravala. Prema tome, mi smo imali nekoliko tih muslimanskih<br />

mladića koji su učestvovali, bili su aktivni. A ženski manje je bilo, bilo je i nih ali<br />

manje. To je bilo malo teže, vjerski. One su se krile pa smo mi protiv toga bili. Govorili<br />

o tome, čak krijući se išle sa mnom da razgovaraju, zvale mene da pričam. Jer je njima<br />

bilo u interesu da se otkriju. A nisu dali. Ali su prihvatile mene dosta. Ja se sjećam<br />

jednom tamo kod Cazina, odnosno u jednom selu dva dana, stalno po terenu, nisam<br />

ništa jela. Crkla od gladi. Jedna muslimanka djete veli dođi ti kod mene ja ću tebi nešto<br />

napraviti. I ona meni iznese jednu ćasu šećera, ja sam taj šećer sav pojela. I od tada<br />

kažem ja rešavam glad sa šećerom. Spasla me.<br />

Kao primer odnosa drugova partizana prema žena ću konkretan primer izneti,<br />

moga muža. Ja sam moga muža srela tada na Cazniskoj krajini, on je došao iz Banja<br />

Luke. On je bio predratni komunista tada već. I bio je vedar, veseo družili smo se,<br />

stvarno je bio jedan fini odnos. I odjedanput partija rekla, sazvali su sastanak i rekli ne<br />

može ići tako druženje. Ili vi legalizujte vaš brak ili rasturajte se, jedno na jednu stranu,<br />

drugo na drugu. Ja velim, pa šta je sad. Nismo se zabavljali uopšte, ni govorili o nekakvoj<br />

ljubavi o nečemu. Moj muž kaže, ja se slažem da legalizujemo brak. (smeh) Takav<br />

je odnos bio i taj brak bio je sve dok, kad je on umro 2000. Nikada se nismo zavadili.<br />

Pa bilo je dosta takvih veza u partizanima. Ali tako nisu svi, ja sam došla sa<br />

jednog takvog područja. Nikog drugog nisam ni znala. I elemenat taj meni je bio<br />

nepoznat. Međutim Rakmija je bio toliko fin da sam čovek da sam ja prevazišla sve<br />

te probleme.<br />

57


Partija je dala ultimatum da nije se moglo zabavljati. Takav je bio stav, rečeno je ako<br />

se simpatišete i ako ima uslova nekakvih legalizujte pred partijom i svako na svoju stranu.<br />

Ja sam posle onda otišla u Krajini, bila sam u 8. Brigadi i posle udata za Rakmiju, on<br />

je bio isto u 8. Jer su svi politički radnici sa Cazinske otišli u 8. Brigadu kada se formirala.<br />

E onda je jedno vreme koje sam provela u 8. brigadi bila sam pomoćnik komesara<br />

čete. A Rakmija je bio pomoćnik komesara brigade. Svi moji drugovi su napredovali<br />

samo ja nisam. I onda su videli tamo, Blažo Đurčić je bio tamo politički radnik i razgovarao<br />

sa mnom. Kaže bilo bi bolje da ti ideš na teren jer ne može da budeš u Brigadni<br />

biro jer svi pomoćnici su bili članovi brigadnog komiteta. I onda su me poslali na teren<br />

za sekretara Sreskog komiteta Ključ zato što sam supruga i nisam mogla da napredujem<br />

onda sam otišla na Ključ. I tu sam, uglavnom, dočekala oslobođenje.<br />

U tom momentu bila sam sretna zato što ću sad živeti sa mužem i što ću nekako<br />

imati i kuću, imaću i nekakav...imaću mjesto gde ležem, gde spavam. Inače sam uvek<br />

išla sa jednog kreveta na drugi, ne znam gde stignem da spavam, stignem da jedem.<br />

To je mladost bila i ja sam bila vedra i vesela. Meni teškoće uopšte nisu predstavljale<br />

ništa skoro. Tifus sam imala, onda sam bila ranjena. Kod Cetinjgrada se to desilo. Sve<br />

sam ja to prevazilazila. Recimo meni je kosa bila opala od tifusa a bila sam tada još<br />

u četi. I one Krajiškinje, one žene kaže vidi ovog malog kud ide. A bila sam sitnija...<br />

kažem nisam ja mali, ja sam mala. (smeh) Pošto je kosa bila opala, nisu mogli da razlikuju<br />

šta sam.<br />

Kada sam ranjena, bili smo kod Cetinjgrada. Ja sam otišla sa četom. Nisam bila<br />

direktno u četi, bila sam u Komitetu. Ali kada je akcija bila, onda svi idemo. I pošto su<br />

bila dva brda ja, onako mlada, interesovalo me kako to oni otuda pucaju. Ja se ispravim<br />

pa gledam ao ono oni pustili rafal i onda me rafal tu prošao a ovde samo ogrebotina<br />

bila. I ja sam mislila samo da sam tu, tu sam imala ranu i to je zaraslo nakon<br />

nekoliko meseci. A ovo ništa nije bilo dok nisu došle stare godine. E tada je počela<br />

ruka da otkazuje. I sad ja sam operisala prst i onda su mi rekli na VMA da se ne sme<br />

dirati ovaj metak koji je tu, otišla bi ruka odmah sva. Rekoh onda ga neka. Eto tako<br />

sam ranjena.<br />

Posle rata odmah sam pozvana u Sarajevo. I u Sarajevu sam bila org-sekretar<br />

reonskog komiteta Novo Sarajevo sa Vasom Rajićem. On je bio sekretar, ja org-sekretar.<br />

Tu sam rodila Gorana. Od mjesec dana sam ga na kamionu donela u Beograd. Onda<br />

je premještaj došao u Beograd. Pa u Beogradu sam bila u Gradskom komitetu kadrovskom,<br />

pa onda poslije toga opet smo išli za Sarajevo. U Sarajevu sam radila u CK-u, u<br />

Aparatu. Za to vreme u Sarajevu završila sam dva razreda gimnazije, večernje onako<br />

usput i partijsku školu. Ali dvoje dece već na putu i posle se nije moglo dalje a to mi je<br />

najžalije. To mi je jedina želja bila, bila sam dobar đak. Volela sam da čitam da učim.<br />

Međutim nije bilo moguće.<br />

Nisam imala mogućnosti zbog dece i zbog rada. Ja sam uvek bila angažovana,<br />

kažem to org-sekretar. Pa onda ponovo Beograd, onda u Beogradu sam bila sekretar<br />

gradskog Saveza boraca jedno vreme. Pa onda za Niš. A u Nišu bila sam u Socijalnom<br />

osiguranju i u Komitetu. Povratak u Beograd onda sam bila Upravnik Socijalnog<br />

58


osiguranja, jedne filijale pet. I posle otišla u Komunalni savez Beograda i tu sam<br />

najduže ostala. Bila sam načelnik Zdravstvenog osiguranja Beograda i to mi je bilo<br />

ovako i najteže. Najduže sam ostala tu. I sad od mog brata sin, pravnik kad je zavrsio<br />

zaposlio se tamo, ja sam već bila otišla. Šta je tebi Jela Kadenić? Pa kaže od mog tate<br />

sestra. Kaže ako ti budeš radio kao ona, da će biti dobro. Mi smo, kaže, od nje učili<br />

kako treba raditi.<br />

Najupečatljiva od uspomena iz rata mi je bilo kad pričam sa narodom, sa ljudima<br />

pa prihvate. To mi je bilo, ovako, najdraže. Da prihvate pokret, da se uključuju. To je<br />

dosta bilo u Bosanskoj krajini uglavnom, pa i na Kordunu. Kordun je bio sav u pokretu<br />

odmah u početku, jer je tako moralo. Ljudi su počeli da se hapse, pravi, zdravi. Jedna<br />

okrutnost fašizma koju morao je svako osuditi bez obzira da li je bio već nešto organizovan<br />

ili nije bio.<br />

Mislim da je Narodno oslobodilačiki pokret bio jedan divan pokret koji je trebalo<br />

završiti sa otklanjanjem manjih grešaka. I moralo se produžiti dalje a ne ovo što se<br />

uradilo. Imam isti stav prema neprijateljima iz II Svetskog rat. Ne menjam ja tu ništa.<br />

Da fašista nema, nema drugog stava.<br />

Kada se završio rat imala sam čin poručnika, ali ja sam običan borac, radnik.<br />

Nisam bila na viskim položajima ali sam uvek bila angažovana i radila. I mislim da<br />

su me voleli ljudi kad dođem, kad pričam sa njima.<br />

59


60<br />

OLGA<br />

Ja sam Olga Dujmović, rođena sam u Bihaću 1925. godine. U Bihaću sam završila<br />

četiri osnovne i pet gimnazije do okupacije, kad su došli ’41. godine. ’42. sam otišla u<br />

partizane, tad je prekinuto svako školovanje, jer je bilo užasno vrijeme od ’41. do ’42.<br />

koliko sam ja bila u Bihaću. To je bilo vrijeme pogroma svih Srba iz Bihaća i svih Jevreja<br />

iz Bihaća. Tako da o nekom školovanju nije bilo ni govora, a ’42. sam otišla u partizane.<br />

Bihać je oslobođen 4. novembra 1942. godine, do tada smo za okupatore imali najprije<br />

Nemce, ustaše, koji su bili valjda najmasovniji i najgrozniji, domobrane koji su bili<br />

redovna vojska. U Bihaću je bio i prije rata 55. pešadijski puk i sve vrijeme je i ostao tu.<br />

Borbe oko Bihaća, pucanje zapravo, ja ne znam koliko su borbe bile, ja nisam bila ni u<br />

SKOJ-u ni u bilo kojoj organizaciji, ali je bilo svaku noć nekog pucanja. Ali ne samo u<br />

Bihaću, nego i na periferiji. Bihać je ispod planine Pješevice, na tim obroncima planine<br />

Pješevice. Da bi ’42. dva dana posle dvodnevne i dvonoćne borbe Bihać bio oslobođen.<br />

Ja sam se strahovito plašila rata i svih vojski, iako ništa nisam bila kriva. Neki glasovi<br />

su bili da partizani ubijaju sve gde god su zauzeli. Prije toga su jedno selo Golubić,<br />

možda jedno 4-5 kilometara udaljeno od Bihaća zauzeli, da su tamo sve poklali, da su<br />

djevojke sve poveli sa sobom. I sam napad, prvi napad, prvu noć kad su napadali, onda<br />

su prolazili tik do moje kuće, uz baštu, kroz baštu. I ja sam pod krevet pobjegla, jer<br />

sam se plašila pa da me ne nađu. Međutim, pošto mi je majka bila kod komšinke, onda<br />

ujutro kad je svanulo, pošla sam sa rođakom da vidim nju i to je bio moj prvi susret sa<br />

partizanima. Dva partizana su izišla iz kuće, nose hljeb i šećer. I valjda su mene vidjeli<br />

izbezumljenu od straha i kaže: hoćeš li hljeba, hoćeš li šećera? To je momenat koji je<br />

prvi odlučio da ja vidim da ti ljudi nisu vampiri, nisu zvijeri, da su sasvim pristojni.<br />

I kad su se povukli meni je bilo žao. Međutim drugu noć su napadali, ujutro su zauzeli<br />

Bihać. U Bihaću je bila partijska organizacija, bio je gradski odbor Komunističke<br />

partije, postojala je skojevska organizacija. Oslobođenjem Bihaća je oslobođen dobar<br />

deo manjih mjesta, gradovi Petrovac, Drvar, Prahovo, Krupac, Cazin. Održano je prvo<br />

zasjedanje AVNOJ-a u Bihaću 26. novembra ’42. godine, održan je kongres USAOJ-a<br />

u Bihaću, održana je konferencija žena, formirana je 8. brigada u Cazinu, na nekih<br />

dvadesetak kilometara od Bihaća. Sve je to moglo jer je Bihać objeručke prihvatio<br />

partizane, tu borbu, tu ideju i široko organizovanje omladine. Tako da sam ja odmah,<br />

bukvalno odmah od tog šećera pa nadalje prišla radu. Tu je bila i bolnica smještena u<br />

logoru u Bihaću, pa je bio rad sa omladinom, pa kulturno-prosvijetni rad, pa prikupljanje<br />

za ranjenike hrane i odjeće. Pa je bilo organizovano pletenje čarapa za partizane,<br />

pa kulturno-umetničke priredbe tu u dvorani gde je bilo i prvo zasjedanje AVNOJ-a. I<br />

kad je trebalo da se ide, iz Bihaća je otišao bataljon omladine, čak kompletne porodice,<br />

hrvatske porodice su otišle u partizane. Moje prvo odlaženje je bilo jedno dvadeset


kilometara od Bihaća sa nekolicinom. Neki su otišli u bihaćku četu koja je bila pri<br />

odredu, neki su otišli u 8. brigadu. Ja konkretno nisam, ja sam ostala u Bihaću dok<br />

god se nije povlačilo iz Bihaća. I otišli smo do Hrgara, pa smo se tu zadržali i počela<br />

je četvrta ofanziva. I tu smo se zadržali, pa smo otišli dole da rušimo unsku prugu, to<br />

je bila pruga Bihać–Knin koja je bila samo do pola napravljena. Pa smo onda, pošto su<br />

nas potiskivali, svakodnevno su bile borbe vođene, išli smo dalje do Lipe, pa još dalje<br />

do Oštrelja. Tu je bio štab brigade osme. I tu sam bila raspoređena u zaštitnu četu brigade,<br />

ja i mojih par drugarica koje smo zajedno bile iz Bihaća.<br />

U samoj borbi, u samom povlačenju iz Bihaća nikakvih konkretnih zadataka, sem<br />

tog zajedničkog silaženja na unsku prugu i rušenja, mi nismo imali, jer smo bili svaki<br />

dan u pokretu. Svaki dan se bježalo, da ne kažem bježalo, povlačilo, jer su Njemci<br />

napredovali. Sve do dolaska na Oštrelj, gdje sam raspoređena u prateću četu brigade.<br />

Toliko je bilo mnogo djevojaka u pratećoj brigadi jer su to bili i terenski radnici, priključeni<br />

pratećoj četi i djevojke iz sela koja su bila okupirana. Tako da smo mi bile uz<br />

brigadu, pomagale ranjenicima – prateća brigada je imala svoju bolnicu. Pa u bolnici<br />

da se nađemo, pa da se operu zavoji, pa da se pomogne. Nemamo kursa sanitetskoga,<br />

ne znamo bogzna šta.<br />

Sa Oštrelja smo išli do Drvara, a iz Drvara prema Grahovu smo krenuli i tu smo<br />

kod Drvara u jednom selu bili i ja se više ne sjećam kako se zove to selo. I brigada je<br />

kompletna trebala da pređe preko ceste Drvar–Grahovo, na drugu obalu, i tu su nas<br />

presjekli tenkovi, našu kolonu su presjekli tenkovi. Štab brigade sa dva bataljona je<br />

prešao, bili smo u selu Očijevo, a druga dva bataljona otišla na planinu Šator, gde su<br />

golgotu jednu preživeli. Konkretno u tim danima se nije mnogo imalo šta da radi.<br />

Ranjenika je bilo puno, a koliko smo mogle, mi djevojke iz Bihaća u pratećoj četi smo se<br />

našle tu da pomognemo, da nešto skuvamo. Ona koja je znala da skuva – ja konkretno<br />

nisam ni to znala. I onda su nas odredili da idemo na kurs sanitetski na Korčanicu.<br />

Korčanica je na obroncima Grmeča, tu je bila bolnica divizije i tu smo mi otišle da<br />

nešto savladamo kursa da bismo se mogle aktivno uključiti u borbu. Taj kurs je trajao<br />

nedelju, možda neki dan više, međutim, tad je bila četvrta ofanziva koja je bila grozna,<br />

bez hrane, bez smještaja, odjeća nikakva. To su bili najteži dani u partizanima koje<br />

sam ja doživela. Bilo je i posle teških dana ali to su valjda ti početni i najteži.<br />

Na tom kursu bili smo, kažem, jedno desetak dana, možda i manje, i onda je<br />

divizijska bolnica morala da se evakuiše odatle zbog napredovanja neprijatelja. A prije<br />

nego što smo krenuli u evakuaciju, ja sam dobila visoku temperaturu i dobila sam<br />

tifus, pjegavi tifus. Tako da sam ja evakuisana, više ne kao slušalac kursa sanitetskoga,<br />

nego kao tifusar. Nas su u nekim kolima spustili negde, sa visokom temperaturom. To<br />

je toliko visoka temperatura da čovjek izgubi svijest, ne zna uopšte koliko je budan,<br />

koliko nije budan. Nas su spustili s kolima u neko selo, to sam kasnije saznala da se<br />

zove Tuk Bobija, blizu Lušci Palanke u kojoj su bili Njemci, po pričama tih koji su sa<br />

nama kontaktirali, bolničarima, ljekarima. A u te prirodne zemunice su nas spuštali, u<br />

kantama, to nisu ove kofe, nego to su vjerovatno burad koja su prerezana, pa smo mi<br />

mogli da sjednemo u to. Konopcima je spuštano dolje. Dolje su bili bolničari koji su nas<br />

61


azmještali kojekuda. A pošto je hladno ljudi su se smrzavali u tim prostorijama. U tim<br />

zemunicama nije bilo uslova za loženje vatre, nije bilo ništa. Ja sam vrlo malo bila pri<br />

svijesti ali svaki put kad bih došla do svijesti, čula sam razgovor – pobjegli su ljekari,<br />

pobjegli su bolničari, mi smo ostali prepušteni sami sebi. U toj zemunici je puno njih<br />

i ranjenika i tifusara umiralo. Preko noći se to vadilo i kopalo i zakopavalo. Koliko<br />

smo bili ne znam. S čim smo se hranili ne znam. Liječili nas nisu ničim, jer tifusari i<br />

inače nisu imali nikakvog lijeka. Čak po nekim preporukama, ni voda im nije davana.<br />

I voda im je uskraćivana.<br />

Najteži mi je bio taj period rata. I ne samo taj period u zemunicama, nego i taj<br />

do zemunica. Jer taj period od Bihaća do dolaska na Korčanicu bio je užasan, užasan.<br />

Stalno se borbe vode, stalno pristižu ranjenici, stalno se bježi, ne spava se. Snijeg, zima<br />

i to baš zima. Nespavanje pa plus ovo što sam bila u zemunicama. To veliki dio nisam<br />

znala gde sam, nisam znala ko sam. I to mi nije tako teško palo. Međutim, došlo je<br />

vreme i da nas izvlače iz zemunica. Ja sam već bila pregurala to najgore. Kosa je bila<br />

opala i meni i svim tifusarima kao što je to bilo pravilo. Onda su nas negde kuriri odveli<br />

u štab brigade. U Podgrmečju je i Tuk Bobija i Lušci Palanka. A štab divizije je bio tu<br />

negde, i tu su nas odveli, dva-tri dana smo bili tu da se malo oporavimo. Svi tifusari,<br />

baš svi, koji su i prije i poslije mene oboljevali, nisu bili uračunjivi. Da li od te velike<br />

temprerature, da li od te velike iscrpljenosti, uglavnom su bili takvi. I malo kad smo<br />

došli sebi, svako je u svoju brigadu vraćen. Moja brigada, osma, iz koje sam ja i došla<br />

na Korčanicu, bila je u Lici. Sad je trebalo preći Unu pa otići na ličku stranu. I tamo su<br />

nas odveli u ambulantu brigade kao rekonvalescente. Tu smo izvesno vrijeme bili, pa<br />

krenuli preko Plitvičkih jezera, tu smo bili za 1. maj, pa u Baniju u Žirovac kao rekonvalescenti.<br />

S tim da smo na Petrovoj gori jedno vrijeme se zadržali. Sve vrijeme usput<br />

brigada je imala borbe. Sve to je bilo van moga domašaja, jer ja sam bila tu. Onda smo u<br />

Žirovcu konačno se malo oporavili i raspoređena sam u 3. bataljon, 2. četu kao bolničarka.<br />

Tu sam ja došla do izražaja, sad imam neko iskustvo u previjanju u liječenju. Mi smo<br />

pored tifusa imali i češu. To je bila bolest koju je nehigijena izazivala, obično je to bilo<br />

po rukama, po prstima. Tu smo imali ranjenike, četna bolničarka je prva tu prilikom<br />

akcija. Nismo imali većih akcija, ali smo imali napade na uporišta, ili nas napadaju,<br />

pa se branimo. U svakom slučaju smo imali povrijeđenih. Sanitet je funkcionisao tako<br />

što smo imali četne bolničarke, imali smo u bataljonu referenta saniteta i zamjenika<br />

i nosioce ranjenika. I imali smo dalje ambulante brigadne, divizijske bolnice. Tu se<br />

previje i ide se dalje, šalje se u ambulantu, zavisi već od toga šta mu je. U 8. brigadi ja<br />

sam bila do negde juna-jula 1943. godine. I onda su me premjestili u hiruršku ekipu 4.<br />

divizije. Ta hirurška ekipa sastojala se od hirurga, hirurg je bio Zdenko Kraus, Jevrej,<br />

anesteziolog Lilika Kraus. Ja sam bila instrumentarka. Bio je jedan pomoćnik ljekara i<br />

bio je još jedan ljekar, bilo je obezbeđenje. Vod jedan koji je bio u stalnom sastavu, oni<br />

koji su vodili konje, nosili instrumente. Tu sam ostala do odlaska u brigadu. I jednu<br />

stvar hoću da kažem iz hirurške ekipe. Hirurška ekipa je imala svakodnevno, jer sve<br />

ono što nije išlo u bolnicu, ono je dolazilo u hiruršku ekipu. Ona nije samo operisala,<br />

imali smo jako puno amputiranja, operacija glave, što obično nije uspjevalo, jer uslovi<br />

62


nisu bili takvi. Operacije grudnog koša, jer ako je neko ranjen u stomak tome nije ni<br />

pokušana operacija, njemu nije bilo spasa, jer nije bilo uslova. Ali ja sam tu slušala o<br />

nevjerovatnoj borbi, o nevjerovatnoj hrabrosti kozaračkih boraca. To su ispod Kozare,<br />

mi smo bili preko Sane, pa smo bili Podgrmečlije, a oni su bili Kozaračani.<br />

I jednoga dana nama je došao jedan drug sa Kozare. Oni su napadali na pruge,<br />

blokirali su, dizali su u vazduh, pa voz koji je naišao, dignu lokomotivu, ili pratnju<br />

ako već ima. Onda opljačkaju taj voz, pa smo se tako i snabdjevali i mi i oni. I došao je<br />

jedan borac kojem je trebalo amputirati nogu. I ovaj doktor Kraus kaže da mi nemamo<br />

ništa za anesteziju. Obično se davao etar. Na nos se stavi maska i onda se kaplje kap po<br />

kap, dok ga ne uspava i onda se to radi. Međutim, kaže, ako mu ne amputiramo nogu,<br />

on će umrijeti, dobiće tetanus i umrijeće. I nemamo niotkud mogućnosti da nabavimo,<br />

sami nemamo. I on kaže, ja ću njemu to reći pa da vidimo šta kaže. To je momenat koji<br />

me je moralno podigao. Uz sve te muke koje mi imamo, njemu treba da se seče noga<br />

bez anestezije ikakve, nema ni lokalne. Ne totalne, nema ni injekcije da mu se da, da<br />

mu se to ublaži malo. On kaže: „Sjecite doktore, ja sam dijete ispod Kozarice, gdje ne<br />

rađa majka izdajice, a ni kukavice.“ Kaže doktor, dajte mu rakije da popije koliko god<br />

može. I on se u toku operacije, jer tu pored rezanja tkiva, vezanja, privezivanja vena,<br />

treba sjeći i kost koja se testeriše sa testerom, onesvjestio. Sreća pa je mogla ta operacija<br />

do kraja da se izvede. Bilo je puno ljudi koji prosto nisu vjerovali da će živi ostati, ali<br />

zahvaljujući brzim operacijama, to se ipak uspijelo.<br />

Žene su imale vrlo komplikovan život. U borbama su bile uz borce, žene su bile<br />

te, djevojke su to bile, ne žene. Borac kad bude ranjen, on je u prvim redovima, i to<br />

ga izvuku nosioci ranjenika. Te žene ga previju, i pošalju dalje bilo u bataljom, bilo u<br />

hiruršku ekipu zavisi šta je bliže, ili u bolnicu, zavisi od rasporeda: gdje je ko, gdje se<br />

borba vodila. Borbe su bile uvijek organizovane, ako nisu nametnute, uvijek organizovane<br />

i povezane među sobom. Bataljona, brigada, čak i divizija drugih, i one su to<br />

radile dok traje borba. Kad prestane borba, dok se ovi odmaraju, koji su ratovali, ne<br />

računajući njih da su one ratovale, one peru zavoje, previjaju bolesnike, puno je oštećenih<br />

nogu, puno je ovih sa svrabom, sa češom (kako se to u to vrijeme zvalo). Kuvaju,<br />

peru veš, pare... mi smo imali strahovito puno vaški, i onda te vaške su i bile glavni<br />

uzročnik prenosa tifusa. I onda su žene i to radile, istina uz pomoć bolničara, nosioca<br />

ranjenika, oni su se smatrali bolničkim osobljem. Tako da su one bile angažovane i u<br />

borbi i van borbe.<br />

Odnosi među muškarcima i ženama su bili drugarski drugarski. O vezama je<br />

strogo bilo vođeno računa. Veze između drugarica i drugova, emotivne veze, nije bilo,<br />

sem tih drugarskih. Ljubavne veze – to nije bilo. Ja sam kao referent saniteta bataljona<br />

u jednoj sobi bila. Dobijemo sobu, pa ako ima nešto da se dole stavi neka slama ili<br />

nešto. To ako nema legne se na pod, jedan, drugi, peti, šesti, ja na kraju. Nikad, niko<br />

me ni za ruku uhvatio nije. Jer to bi bilo strahovito, to bi bilo strašno. Moral je bio na<br />

takvoj visini da današnja omladina to ne bi mogla da zamisli. A drugarstvo toliko veliko,<br />

toliko razvijeno da bi drug za druga, drugarica za druga, drug za drugaricu život<br />

dao. To je nešto nevjerovatno i to je nešto najljepše bilo u u svim tim danima i kad se<br />

63


nema šta da se jede i kad se nema šta da obuče, i kad se ne može da spava. Zapjeva se<br />

i zaigra se, nadoknadi se na taj način.<br />

Bilo je i slobodnog vremena i zatišja. Na kraju krajeva, niko nije toliko izdržljiv<br />

da može iz borbe u borbu, iz dana u dan da se kreće, da ne spava, a da se ne odmori.<br />

Tako da se povremeno povlačilo, jedna četa, jedan bataljon na odmor dva-tri dana,<br />

malo da se snađu. E tad je bilo i priredbi, tad je bilo i kolo. Tako da nije bilo baš samo<br />

borba, borba.<br />

E onda sam otišla, u hirurškoj ekipi je ipak bilo lakše nego u jedinicama. U jedinicama<br />

je daleko teže. Hirurška ekipa je bila i van mjesta borbe, i imalo se više prostora<br />

za slobodno vrijeme. Gdje se i učilo.<br />

Dok sam bila još u četi, bila je još jedna Bibić Soka. Ona je bila vodna bolničarka.<br />

I u jednom momentu vidim nju sa komesarom brigade, čete, neki Rudi Baumbiger<br />

bio je. I njih nekoliko, pet-šest ih ima. I ja pošto sam jedina, Soka je tamo, nas dvije<br />

smo bile stalno skupa, ja ti priđem tamo. I oni prestanu da govore. Kažem ja, je l’ ja<br />

to nešto smetam? Kaže komesar čete, ne, upravo smo razgovarali o tebi. Primićemo te<br />

u SKOJ. I tako sam ja primljena u SKOJ. A u hirurškoj ekipi sam primljena u partiju,<br />

Komunističku partiju. Tako da su to dva događaja koja mnogo znače, koji su i cilj bio.<br />

Naši drugovi su, nevjerovatno ali kad je trebalo bacati bombe na bunkere onda su se<br />

tražili skojevci i članovi partije. Oni su bili ti koji su prvi išli. Tako da, neko kaže, upisao<br />

sam se u Komunističku partiju. E kod nas nije bilo upisivanja, kod nas je bio život<br />

u pitanju da bi bio primljen u partiju.<br />

Onda sam iz hirurške ekipe u aprilu ’42. godine, prebačena na Kozaru, u 11.<br />

kozaračku brigadu. Tamo sam bila referent saniteta bataljona prvoga. Bataljon je imao<br />

četiri čete, svaka četa je imala svoj sanitet. Moja dužnost je bila konkretno da radim sa<br />

bolničarkama u sanitetu, u četama, da obilazim te čete. Ja sam imala konja, sednem<br />

na konja i ništa mi nije bilo, iz čete u četu otići, nekad ide kurir sa mnom, nekad ne ide<br />

kurir sa mnom. Koliko god sam bila kukavica dok sam bila u Bihaću, plašila se i duhova,<br />

i mrtvih i živih, toliko sam prestala da se plašim. Više nije bilo straha nikakvoga,<br />

jer je to vjerovatno život učinio svoje. Tako da meni ništa nije bilo, i noć i ne noć.<br />

Pa sam iz prvog bataljona premeštena u četvrti. Mi smo često napadali, kad god<br />

nam se pruži prilika napadamo. Na Ključ smo napadali, nismo uspeli da ga osvojimo<br />

ali smo se povratili. Ja sam na Ključ išla bosa, potpuno bosa. Od kuće sam pošla u<br />

gojzericama, dubokim cipelama, pa kad je došlo ljeto, onda mi je bilo vruće u njima<br />

pa sam mijenjala za opanke, oputnjaše. Pa kad je blato, onda se ti oputnjaši iskrive pa<br />

koža dođe gore a oputa dođe dolje, pa sam njih bacila, i napad na Ključ sam ja išla bosa<br />

po pruzi, željezničkoj, gdje je tucani kamen. Kad sam se vratila – noge neupotrebljive.<br />

Nismo ga osvojili, dio Ključa smo zauzeli, ali smo se vratili. Međutim i to se nekako<br />

lako preguralo i to je možda zato što je čovek mlad i što to lakše zarasta i što sam dobila<br />

neku adekvatnu obuću.<br />

E onda sam u 4. bataljonu, kad smo bili, imali smo položaje na Gučo gori. Guča<br />

gora to je bio neki manastir, i odatle smo išli u zasjede. Zasjeda je takva da se očekuje<br />

dolazak neprijateljske kolone, bilo vozila, bilo pješadije, i da se mi pritajimo i čeka-<br />

64


mo pogodan momenat pa ih napadnemo. Nama je jedino snabdevanje bilo i hrane i<br />

municije i odjeće od neprijatelja. Niko drugi nam nije mogao nešto omogućiti, nego<br />

sami sebi. I jednu noć, ciča zima i u zasjedi čučimo cjelu noć, ne naiđe niko, povlačimo<br />

se i ja ne mogu krenuti. To se smrzlo, kad se počelo zagrijavati to su tako užasni<br />

bolovi. Ja prosto nisam mogla da vjerujem, ne samo meni nego i drugima. Ali se i to<br />

eto preguralo.<br />

Posle sam otišla za referenta saniteta brigade, iste 11. I tu bih htela da ispričam<br />

napad na Travnik. Mi smo iz Kozare došli, Zenica, Travnik, tu smo bili nekih šest<br />

meseci. Borbe su se vodile: Hankupanje, Musovača gdje god je moglo ili su nam<br />

namjetnuli ili smo mi izazivali. Znalo se, naše borbe su bile uglavnom noću, koje mi<br />

organizujemo, a njihove su bile i po danu. I napad na Travnik koji je trajao dva dana.<br />

Drugi dan, pošto sam ja bila referent saniteta brigade, onda smo mi bili malo izolovani,<br />

na nekoj čuki. Tu je bila i ambulanta brigade, tu je bio i ljekar brigadni, apotekar.<br />

Tu je bilo i nekoliko bolničarki. I kad se ujutro razdanilo, pošto je dio Travnika bio<br />

oslobođen, siđemo mi da vidimo kako napreduju te borbe, da vidimo je l’ sve u redu.<br />

Ja se više ne sjećam ko je sa mnom bio: bio je zamjenik, valjda je bio neko i od štaba<br />

brigade, neko od tih nosioca ranjenika. I u jednom momentu vidim na cesti, nije ulica<br />

nego cesta, makadam, dva vojnika, dva borca naša bauljaju. I ja potrčim da im pružim<br />

prvu pomoć, i neko me zadrži. Kaže ne, oni su streljani. Ja nisam mogla da shvatim,<br />

kako streljani, pa naši drugovi. Par partizana ima oko njih. Kako streljani!? Kaže<br />

jedan komandant bataljona je naredio kuriru da ih strelja, kurir nije to htijeo i on ih je<br />

streljao. A zašto ih je streljao? Partizani su bili visoko moralni. Kako su bili moralni u<br />

odnosu muško-ženskom, tako su bili moralni u odnosu svojina privatna. Bez obzira<br />

što ništa nismo imali, apsolutno ništa nismo imali. Mi smo ležali u voćnjaku gladni,<br />

mrtvi gladni šljivu jednu da ne uberemo, jabuku jednu da ne uberemo, dok domaćin<br />

ne dođe i ne kaže: „Evo vam“. Ova dva mladića – to je bila neka prčvarnica, ušli su i<br />

uzeli ogledalca, češljiće. I ovaj što je bio mještanin, bio je komandant jedne druge jedinice,<br />

on valjda da bi dokazao koliko smo mi principijelni on ih je ubio. Ja sam počela<br />

tako da plačem, tako da ridam. Oni su imali samo devetnaest godina, koliko sam i<br />

ja imala. A leže tu, ja im ne mogu pomoći. Nisu mrtvi, bauljaju. I naiđe komandant,<br />

iz kojeg su bataljona oni, Đuro Milinović, kojeg ja znam iz brigade, sa šmajserom u<br />

ruci, zakrvavljenih očiju i pita: Ko je taj bandit koji je to učinio? Normalno njemu su<br />

prišli da ga smire, pored jednog zla da ne bude još veće zlo. To mi je tako teško palo,<br />

to mi je pored onih mojih fizičkih teškoća, ova psihička, psihičko opterećenje me je<br />

dugo proganjalo. To je nešto što ni posle ne znam koliko vremena nisam mogla da<br />

shvatim, da prihvatim, da neko za tako jednu sitnu stvar uradi. Bez obzira na visinu<br />

morala ili nemorala.<br />

Završetak rata smo vodili u Hrvatskoj. Mi smo išli prema Splitu kada je kapitulirala<br />

Italija, mi smo se i tamo našli, pa smo došli i do Vrlike, ne do Splita, ali smo se fino<br />

obukli, najeli. Cijelo vrjeme rata mi smo non-stop hodali gore-dolje. Da je nevjerovatno<br />

gde mi sve nismo bili. E sad kad smo krenuli iz Splita, vratili se iz Dalmacije, pa smo<br />

bili u Podgrmečju. Podgrmeč i Kozara nam je bila baza. A Kozarčani jedno vrijeme<br />

65


nisu htjeli nigde da maknu sa Kozare. Oni su bili vezani za Kozaru, međutim eto kada<br />

je bio pokret za Travnik to im je bio prvi izlazak sa Kozare. 1945. je to već, idemo mi<br />

za Zagreb, napada se Zagreb. Međutim naša četvrta divizija nije išla prema Zagrebu,<br />

nego je išla direktno na Karlovac. Tu smo imali jako velike gubitke. Borbe su dosta<br />

trajale, dva-tri dana su trajale za Karlovac. Oslobodili smo Karlovac i onda krenemo<br />

za Zagreb. Dođemo do Svete nedelje i onda je Zagreb oslobođen, to je valjda 9. maj ’45.<br />

godine. Ne znam možda je bio 10. Ali 9. vjerovatno jer se taj uzeo za dan oslobođenja.<br />

Onda smo odatle krenuli ka Celju. Zašto, kako, to ja ne bih mogla da vam kažem. To<br />

su neke vojničke strategije. I došli smo do ispred Celja, to se zvao Rajhenburg. Kako<br />

se on danas zove ja ne znam, ja nikada više nisam pitala. Taj Rajhenburg je bio u to<br />

vrijeme a sad je dobio neko drugo ime. Tu je bio štab brigade, ja sam bila sa štabom,<br />

tu se fino odmaralo, više se ne vode borbe, došli smo malo sebi. Bilo je i piva, za one<br />

koji su pili piva. Tu je bila neka pivara. Međutim odjednom, pokret Split – Šibenik –<br />

Zadar. Iskrcavaju se Englezi i da se ne bi oni iskrcali, idemo dole. To je nevjerovatno<br />

koliko mi sa jednog kraja zemlje na drugi kraj idemo, zemlje koja nije bila mala kao<br />

sada. I dođemo mi dole, pješke se to uglavnom ide, možda nešto malo se upotrebio<br />

voz na onoj unskoj pruzi do Knina valjda. I tu se rasporedimo. Moja brigada je bila u<br />

Šibeniku konkretno. Tu sam i prvi put vidjela more. Ja koja sam dijete sa Une, a Una je<br />

brza i duboka i hladna. Kad sam vidjela more, ja nisam smjela da zagazim u njega. Pri<br />

pomisli koliko je široko, koliko je duboko, ali sam lijepe momente doživela u Šibeniku.<br />

Bili smo smješteni u hotelu jednome, i tu smo ostali mjesec i po dana. Odatle smo onda<br />

krenuli u Srbiju, opet pješke. To nam je sad stalno mjesto boravka, u logor. Mi smo tako<br />

ušli u Valjevo, pretpostavljam da su i sve ostale brigade. Mi smo imali jedno dva sata<br />

pripreme, da se pripremimo, da se postrojimo, da sredimo brigadu. Na čelu je bio štab<br />

brigade na konjima, ja sam bila među njima na mom bjelom konju a sve vrijeme rata<br />

sam imala konja i imala sam svoje ćebe za spavanje. I onda smo ušli svečano u Valjevo,<br />

gdje su nas dočekali sa ovacijama, sa pljeskom, sa oduševljenjem. Tu smo raspoređeni<br />

u kuće, ja sam bila oficir – dobila sam čin oficira ’43, vodnika, pa onda oficira ’44.<br />

godine, tad su i počeli da se daju činovi. I dobili smo smještaj u namještenim sobama.<br />

Ja sam uglavnom svakodnevno išla na posao u ambulantu, brigadnu ambulantu. Tu<br />

su bili uglavnom lakši ranjenici, rekonvalescenti, bolesnici lakši. U Valjevu sam se i<br />

udala. Tu su mi svadbu napravili i moj muž pošto je otišao u Niš, onda sam i ja za njim<br />

u Niš. Kratko vrijeme smo bili i u Valjevu i u Nišu. Onda je on otišao na dužnost u<br />

Zaječar i ja s njim, 6. maja na Đurđevdan smo došli u Zaječar. I pošto sam ja sina dobila<br />

u junu mjesecu, onda sam izišla iz armije. Tako da sam se demobilisala. Meni nije<br />

odgovarao život kakav mi je nametnut u Zaječaru. Imala sam 21 godinu kad sam sina<br />

rodila. Nametnut mi je rad sa omladinom, rad u gradu, non-stop sam bila na terenu. I<br />

ja zatražim da se reaktiviram i vratim se ponovo u armiju. Onda sam počela da radim<br />

u Zaječaru, pa odatle u Kragujevac, pa Mostar, pa iz Mostara u Titograd, pa u Tuzlu.<br />

Pa iz Tuzle u Beograd. Sve to vrijeme ja više nisam bila u sanitetu, bila sam u administraciji:<br />

divizije, korpusa, armije, kako je gdje šta bilo. I u Beogradu sam bila u prvoj<br />

armiji, u političkom odeljenju, tu sam radila. Pa pošto sam ja, kao borac ’42. godine, kao<br />

66


žena, imala sam beneficirani radni staž, svi borci su imali beneficirani staž, a ja sam<br />

sa 22 godine radnog staža mogla da idem u penziju. Imala sam troje djece i meni je i<br />

te kako penzija bila potrebna. I ja odem u personalno, zatražim penziju i penzionišem<br />

se u Beogradu, u činu majora.<br />

O odnosu naše države o NOB-u mislim sve najgore. Za državu NOB ne postoji,<br />

niti postojimo mi, niti postoji vrhovni komandant, niti postoji ono što smo mi stvorili.<br />

To je užas, užas to je poražavajuće, ne za mene, nego za ovu zemlju. A o narodu? Nije<br />

ni narod bolji. Da je narod bolji, onda ne bi se moglo tako ponašati.<br />

67


SKraĆENICE<br />

AFŽ – Antifašistički front žena<br />

AVNOJ – Antifašističko veće narodnog oslobođenja Jugoslavije<br />

APV – Autonomna Pokrajina Vojvodina<br />

CK – Centralni komitet<br />

CO – Centralni odbor<br />

FNRJ – Federativna Narodna Republika Jugoslavija<br />

GO – Gradski odbor/Glavni odbor<br />

GIO NS APV – Glavni izvršni odbor Narodne skupštine Autonomne Pokrajine<br />

Vojvodine<br />

IO – Izvršni odbor<br />

JNA – Jugoslovenska narodna armija<br />

KPJ – Komunistička partija Jugoslavije<br />

MK – Mesni komitet<br />

MO – Mesni odbor<br />

MDSŽ/MDFŽ/ –Međunarodni demokratski savez žena / Međunarodna demokratska<br />

federacija žena<br />

NOO – Narodnooslobodilački odbor<br />

NOB – Narodnooslobodilačka borba<br />

NOP – Narodnooslobodilački pokret<br />

NOV – Narodnooslobodilačka vojska<br />

OK – Okružni komitet<br />

OMPOK – Omladinski kulturno-privredni pokret<br />

OO – Okružni odbor<br />

ONOO – Okružni narodnooslobodilački odbor<br />

PK KPJ za Vojvodinu – Pokrajinski komitet Komunističke partije Jugoslavije za<br />

Vojvodinu<br />

PO – Pokrajinski odbor<br />

SK – Sreski komitet<br />

SKJ – Savez komunista Jugoslavije<br />

SKS – Savez komunista Srbije<br />

SO – Sreski odbor<br />

SBOTIC – Savez bankovnih, osiguravajućih, trgovačkih i industrijskih činovnika<br />

SSRNJ – Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije<br />

SSSR – Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika<br />

URSSJ – Ujedinjeni radnički sindikalni savez Jugoslavije<br />

USAOJ – Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije<br />

68


KOMUNISTIČKa ParTIja jUGOSLaVIjE /KPj/<br />

Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) osnovana je 1919. Sekretarijat<br />

žena socijalista (komunista) stvoren je u toku kongresa Socijalističke radničke partije<br />

Jugoslavije (komunista) – SRPJ(k) za zadatkom da propagira jednakost za muškarce<br />

i žene bez obzira na zanimanje, naciju ili veru, sa posebnim naglaskom na pravo<br />

glasa za muškarce i žene sa navršenih osamnaest godina. Sekretarijat žena socijalista<br />

(komunista) nije bila samostalna tvorevina već deo Socijalističke radničke partije<br />

Jugoslavije (komunista). Tokom 1919. formira se mreža komunističkog ženskog pokreta<br />

u Vojvodini: Novi Sad, Sombor, Pančevo, Petrovgrad (Zrenjanin), Subotica, Vršac.<br />

Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista) – SRPJ(k) na Drugom kongresu<br />

u Vukovaru 1920. promenila je ime u Komunistička partija Jugoslavije – KPJ.<br />

U Novom Sadu je 1920. održana Konferencija žena pripadnica ženskog komunističkog<br />

pokreta na kojoj je učestvovalo osamdeset žena. U Vojvodini je bilo sekcija žena<br />

komunista u Novom Sadu, Temerinu, Subotici, Petrovgradu (Zrenjanin), Melencima,<br />

Čurugu, Kisaču i dr.<br />

VI Pokrajinska konferencija KPJ za Vojvodinu održana je 1940. Tada je posebno<br />

naglašena potreba da se što veći broj žena uključi u rad KPJ. Na Konferenciji su aktivno<br />

učestvovale Sonja Marinković, Gordana Ivačković i Judita Alargić. U PK KPJ za<br />

Vojvodinu izabrane su i: Sonja Marinković i Gordana Ivačković, koja je izabrana i za<br />

delegatkinju (kao jedina žena) Pete zemaljske konferencije KPJ.<br />

Na Petoj zemaljskoj konferenciji KPJ (1940) „žensko pitanje“ postavljeno je kao<br />

posebno pitanje, ali uz već prihvaćenu tezu da se radi o sastavnom delu borbe radničke<br />

klase. Ipak, izdvojeni su i posebni zahtevi koji se tiču žena, a koji su u domenu političkih<br />

prava (pravo glasa za žene), radnog prava (za isti rad ista plata za muškarce i žene,<br />

ukidanje noćnog rada za žene, plaćeno porođajno odsustvo), borba protiv prostitucije<br />

i dvojnog morala, zaštita dece, pravnog izjednačavanja bračne i vanbračne dece.<br />

josip Broz Tito (1892–1980)<br />

Vodeća politička figura socijalističke Jugoslavije. Njegova biografija predstavlja i<br />

najznačajni deo istorije KPJ/SKJ (na čijem je čelu bio od 1937), Narodnooslobodilačke<br />

borbe i izgradnje socijalističke Jugoslavije. Bio je na čelu KPJ/SKJ, predsednik Vlade<br />

FNRJ i Ministar narodne odbrane, Maršal Jugoslavije, vrhovni komandant oružanih<br />

snaga, najpoznatija ličnost pokreta nesvrstanih zemalja.<br />

Tokom Narodnooslobodilačke borbe na oslobođenim terotorijama formirani su<br />

narodnooslobodilački odbori – začeci buduće socijalističke vlasti. Osnivali su se na<br />

osnovu dokumenata koje je 1942. izdao Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske<br />

–„Zadaci i ustrojstvo narodnooslobodilačkih odbora u oslobođenim krajevima“ kao<br />

i na osnovu „Naredbe o izborima narodnooslobodilačkih odbora“ koju je doneo<br />

Vrhovni komandant Narodnooslobodilačke vojske – Josip Broz Tito. Tu se izričito<br />

naglašava da se u narodnooslobodilačke odbore biraju muškarci i žene ravnopravno.<br />

69


Tokom II svetskog rata u narodnooslobodilačkim odborima žene su najčešće bile (ili<br />

rukovodile) u zdravstvenim, prosvetnim, ili komisijama za socijalna pitanja, a bilo ih<br />

je i u poljoprivrednim komisijama.<br />

Od velike važnosti bio je rad kulturno-prosvetnih odbora koji su organizovali<br />

predavanja, pozorišne predstave amatera, muzičke priredbe, tečajeve opismenjavanja<br />

(naročito žena). Vrlo popularan vid rada bile su zidne novine, a organizovane su i<br />

proslave povodom 8. marta. Žene su radile i u „partizanskim radionicama“, a obično<br />

su rukovodile – krojačkim.<br />

Pokrajinski komitet KPJ za Vojvodinu je 1942. doneo odluku da se osnuje<br />

Narodnooslobodilački odbor za Vojvodinu i pokrene list Slobodna Vojvodina.<br />

70<br />

SREZ<br />

Teritorijalna i administrativna jedinica društvenopolitičkog sistema, oblik lokalne<br />

samouprave. U Vojvodini je bilo 25 srezova, a van njih su bili gradovi: Novi Sad,<br />

Subotica i Zrenjanin (Statut AP Vojvodine 1953). Srezovi su ukinuti 1960.<br />

SKOj I USaOj<br />

SKOJ – Savez komunističke omladine Jugoslavije osnovan je 1919. Radilo se o<br />

organizaciji mladih komunista direktno pod nadzorom i rukovodstvom KPJ. Peta<br />

pokrajinska konfrencija SKOJ-a održana je 1940. Među učesnicima su bile i: Sonja<br />

Marinković, Stanka Munćan, Jelisaveta Petrov-Beba, Lidija Aldan, Olga Radišić, <strong>Rosa</strong><br />

Vilić-Nada. Jelisaveta Petrov-Beba izabrana je za članicu Pokrajinskog komiteta SKOJ-a<br />

kao jedina žena.<br />

USAOJ – Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije, formiran tokom<br />

NOB-a, bio je organizacija koja je okupljala omladinu koja je bila protiv fašizma.<br />

Organizacija je 1946. promenila naziv u Narodna omladina Jugoslavije. SKOJ je od<br />

1948. bio najelitniji deo USAOJ-a. U novembru 1944. omladinski pokret je predstavljao<br />

vrlo važnu antifašističku snagu, jer je u Vojvodini bilo10 7.800 članova SKOJ-a i 70.000<br />

članova USAOJ-a, među kojima je bio veliki broj ženske omladine. Okružne konferencije<br />

Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Vojvodine /USAOV-a/ za istočni i<br />

zapadni Srem održane su 1944.<br />

27–30. decembra 1944. održan je Prvi kongres Antifašističke omladine Vojvodine<br />

u Novom Sadu.<br />

Narodni front Jugoslavije bio je organizacija čije se članstvo borilo za „puno<br />

ostvarenje prava na rad, pravo na odmor, socijalno i penziono osiguranje, pravo na<br />

lečenje...“ Organizacija je 1945. godine zbrinjavala žrtve rata i zalagala se za potpuno i<br />

ravnopravno učešće žena u svim segmentima života i rada. Narodni front je bio krovna<br />

organizacija za druge frontovske organizacije: Savez sindikata, SKOJ, AFŽ... Na IV<br />

kongresu Narodnog fronta 1953. organizacija je promenila funkciju u društvu i naziv<br />

u Socijalistički savez radnog naroda (SSRN). Prema Statutu SSRN sindikat i omladin-


ska organizacija su bile autonomne u radu ali ne i AFŽ. Za rad sa ženama predviđeno<br />

je osnivanje posebnih komisija u osnovnim organizacijama SSRN.<br />

Narodna skupština FNRJ donela je Zakon o petogodišnjem planu razvoja narodne<br />

privrede Jugoslavije (1947–1951). Petogodišnji plan je bio izrađen po uzoru na sovjetske<br />

petogodišnje planove razvoja. Zadatak Plana je bio da kroz industrijalizaciju zemlje i<br />

centralizovanu akumulaciju socijalistička Jugoslavija postane privredno samostalna<br />

zemlja. Tešište je stavljeno na razvoj teške industrije, a planiran je ubrzan razvoj Bosne<br />

i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije.<br />

71


Gordana Stojakovic<br />

OUTLINE fOR A PORTRAIT: WOmEN’S<br />

aNTI-FaSCIST FrONT OF VOjVOdINa 1942-1953<br />

In this paper I gave basic information about the founding, operation, performance<br />

and closing of the Women’s Anti-Fascist Front (AFŽ) of Vojvodina (1942-1953), an<br />

organization that has been part of AFŽ of Serbia, and AFŽ of Yugoslavia - an umbrella<br />

organization for all other bodies of AFŽ’s. My aim was to list the main tasks of AFŽ,<br />

realization of which gave women a chance to overcome centuries of repression in the<br />

private, domestic circle. In this paper I gave facts about the importance AFŽ - as a<br />

women’s organization has played a key role in long-range project of emancipation of<br />

women in socialist Yugoslavia in the period 1945-1953.<br />

Women’s Antifascist Front of Yugoslavia was a mass, frontal organization established<br />

in 1942, during the World War II, which aimed to gather and organize women<br />

to fight against the invading armies and their allies. The tasks have changed over<br />

time, depending on the socio-political and historical conditions in which the organization<br />

operated, and needs that life has imposed. During the NOB 1 , the priority was<br />

the struggle for liberation, that in the aftermath of the war aims of the organization<br />

adapt to new circumstances. Massive influx of women to AFŽ, after the liberation of<br />

Yugoslavia, led to formation of county, municipal, provincial and republican organizations,<br />

in addition to the “state” organization (AFŽ of Yugoslavia). The work of AFŽ<br />

in Vojvodina focused on the inclusion of women of all ethnic communities. AFŽ was<br />

a collective member of the People’s Front 2 , but its numbers, enthusiasm and work<br />

results in the period of reconstruction and rebuilding of the country, constituted it as<br />

the original women’s organization with elements of political organization.<br />

I have split the period of AFŽ into three cycles: 1942-1945, 1946-1949 and 1950-1953.<br />

The first cycle was the time of the creation of the organization, when we find examples<br />

of women taking initiative and worked outside of the ordered directives, during the<br />

NOB. The second cycle was a period of expansion and strengthening of the organization<br />

and women’s great engagement in reconstruction and development, but also in the<br />

fields of education, political engagement and activity in the economy. The third cycle<br />

is a period of stagnation and the closing of the organization, where active female roles<br />

1 People’s Liberation Struggle (Narodnooslobodilačka borba) 1941-1945<br />

2 People’s Front was formed in 1945 out of organizations from Unitary People’s Liberation Front, which were formed after<br />

the II Session of AVNOJ. Its objectives were: independence of Democratic Federal Yugoslavia, federal regulation of the new<br />

state, republican state, brotherhood and unison between the nations, equality for all the nations, and a whole set of regulations<br />

concerning workers and women political and social rights. See: Petranović, B. (1981) Istorija Jugoslavije 1818-1978, Nolit,<br />

Belgrade, 391.<br />

79


(economically independent women, politically and socially active) were mentioned in<br />

rhetoric, but the real roles of women were in economics of healthcare and nursing.<br />

AFŽ was a necessary step in the emancipation process of socialist Yugoslavia. The<br />

women had to explore their own possibilities in the areas that they were not allowed<br />

to participate before: independent organization of actions (also political), participation<br />

in the government (ranging from national liberation committees and farmers’ cooperatives<br />

to the National Assembly of the FNRJ 3 ), organizing the everyday life (sowing,<br />

harvesting, education, cultural events, helping those in need…). It was a difficult task,<br />

because they were still responsible for their households. To equally participate with<br />

men in political, economic, and cultural life they have had to organize and prepare<br />

for all the above mentioned tasks. Education, or as it is then called “Cultural elevation<br />

of women”, carried out and design by women and for women, who were fully aware<br />

that a wide stratum of women should be educated, so they can exercise all of their<br />

new rights, that they were given in the new, socialist Yugoslavia. Communists came to<br />

power in Yugoslavia in 1945, and they have, since their formation as Socialist Workers<br />

Party (of Communists) 4 , adopted the principle of equality between men and women.<br />

But women’s rights (which after World War II have been legally regulated) would not<br />

be beneficial to dependent, uneducated and uninformed women.<br />

The experience of women within AFŽ relies and builds upon the experience of<br />

organizing the women workers’ involved in worker’s/communist organizations 5 since<br />

1920’s. Equally important was the experience of women’s civil 6 and feminist organizations<br />

in Vojvodina, which, apart from humanitarian function and education programs<br />

for women, had political demands as well. Many of the subjects that have been brought<br />

up by those civil and feminist organizations where imported and developed in the AFŽ<br />

system, in the form that was dictated by the political moment.<br />

Socialist ideology didn’t view the emancipation of women outside of the labor<br />

system (working class), and because of that, emancipation of women was determined,<br />

primarily, according to the labor laws. Economic independence of women is a major<br />

3 FNRJ - Federal People’s Republic of Yugoslavia, constituted in 1945.<br />

4 Secretary of Women Socialists (Communists) was formed as a part of Socialist Workers Party (of Communists), with a task<br />

to propagate the equality between man and women, regardless of their profession, nation or creed, emphasizing the right to<br />

vote, for both men and women. Neda Božinović remembers that the Secretary of Women Socialists (Communists) “ created a<br />

program to organize women through Socialist Party, but due to developed autonomy and very independent work program<br />

that women had created, there was an agreement that the Secretary should work inside the trade union. That was in…<br />

1920/21…The fact that Secretary was subordinated to the union, and effectively subordinated to the party, actually meant it<br />

was closed. The most active women in the movement joined the opposition, after that agreement… Most of the members of<br />

the KPJ were workers, who didn’t care much about women issues, but also didn’t knew much about them neither. The situation<br />

remained until 1933, when Blagoje Parović opened the agenda on women’s equality. He was joined by the women, who<br />

were members of the KPJ at the time…” (Stojaković, G. (ed.) 2002: 49).<br />

5 See: Kecić, Danilo. (1984), Vojvođanke u radničkom i revolucionarno-demokratskom pokretu in: Žene u ratu i revoluciji 1941-<br />

1945, (Proceedings from the meeting held on March 27th and 28th, 1984 in novi Sad), Novi Sad; Kecman, Jovanka. (1978) Žene<br />

Jugoslavije u radničkom pokretu i ženskim organizacijama 1918-1941, Institut za savremenu istoriju, Belgrade; Kecman, Jovanka.<br />

(1975) Žene u sindikalnim organizacijama i trajkovima u Jugoslaviji 1935-1941 in: Istorija XX veka – Zbornik radova XII, Narodan<br />

Knjiga, Belgrade, 257-321; Stojaković, gordana (2007), CD-AFŽ Vojvodine 1942-1953, self-published, Novi Sad. ISBN 978-86-<br />

909833-0-8; Sklevicky, Lidia. (1996) Konji, žene, ratovi, Ženska infoteka, Druga, Zagreb.<br />

6 Stojaković, Gordana. (1999), Znamenite žene Novog Sada I, Futura publikacije, Novi Sad; Božinović, Neda. (1996) Žensko<br />

pitanje u Srbiji u XIX i XX veku, Devedesetčetvrta & Žene u crnom, Beograd; Sklevicky, Lidia. (1996) Dvjesta godina tišine: Pokušaj<br />

tipologije ženskih pokreta u modernom periodu in: Konji, žene, ratovi, Ženska infoteka, Druga, Zagreb, 73-107.<br />

80


achievement of socialist Yugoslavia. It was not achieved easily – it was the widest<br />

process of rallying of women, in recent history, for the purpose of reconstruction and<br />

development of the country, during which the project of education of women and their<br />

involvement in all aspects of life and labour was supported ideologically, legally and<br />

financially. Ideological plan, dictated by the KPJ 7 in the period 1945 – 1953, was spread<br />

by the printed media. The Women’s Anti-fascist Front Press (AFŽ štampa) was the<br />

medium that carried the messages to all the women. During the reporting period in<br />

addition to the press part of the transmission of messages and creation of identity, cultural<br />

values and social relations (Isanović, Adla, 2007) are accounted for and “Reading<br />

Classes” and “literacy courses”. These amendments to the printed media were the<br />

usual and required a system that was applied because of the number of illiterates, particularly<br />

among women. It is based on the need to overcome the legacy of centuries of<br />

inequality of women and to convey the message to as many women as possible.<br />

That was the time of AFŽ press. Magazine “Vojvođanka u borbi” (Vojvodinian<br />

Woman in Struggle) was printed during the war, in the region of Srem. The magazine<br />

was printed in very difficult conditions, and it was printed with mimeograph in small<br />

circulations. Three magazines were printed in Vojvodina after the war, “Glas žena”,<br />

“Dolgozó Nő” and “Femeia noua”. “Žena danas” (AFŽ of Yugoslavia, Belgrade) was<br />

printed in 30.000 copies, “Zora” (AFŽ of Serbia, Belgrade) had about 50.000, and solely<br />

in Vojvodina the number of copies of three listed magazines was over 100.000, which<br />

wasn’t just an option, but a duty of AFŽ women, under a organization called “Reading<br />

groups”. It is quite a paradox, because, at the time being, 20% of women in Vojvodina<br />

were illiterate (in the year of 1946 there were 69.000 8 illiterate women). On the other<br />

hand, political engagement was obvious, because women had a priority in rebuilding<br />

the country., and AFZ press was used to mobilize women and it was considered as<br />

the most inferential medium for transmitting messages to women. AFZ had the role<br />

of educating women in a socialist manner, but also education, economic independence<br />

and legal knowledge were important in the same amount.<br />

Mass incursion of women in the public sphere in the period between 1945 and<br />

1953 could not be done with just forming a women’s organization, even if it was supported<br />

ideologically, by personnel and financially. There was a need for socio-historical<br />

conditions to appear, which came during, and soon after the WW2. Enormous human<br />

sacrifices, mass atrocities, death camps, masses of wounded, disabled, parentless children,<br />

destroyed villages, cities, hunger, winter... all came as a result of the terror, which<br />

lived on after the guns went silent. To overcome that situation, it was necessary that the<br />

other, female half of the population get involved in all sorts of public activities: political,<br />

economical, humanitarian, cultural. Women, because of the consequences of the<br />

WW2, even without an ideological planning, stood in the place of their dead fathers,<br />

husbands, and sons, and made chance for gaining their personal liberties, up until then,<br />

reserved for men only. In that period, AFŽ played a crucial role.<br />

7 Communist Party of Yugoslavia (Komunistička Partija Jugoslavije)<br />

8 400.000 women lived in Vojvodina in 1948 (Zaga Krdžalić, Slobodna Vojvodina, March 7th, 1948:1)<br />

81


82<br />

Goal, method and theory<br />

The main goal of this paper is to make sure everyone understands that there is<br />

no “conquered final positions” in the struggle against oppression of women. To keep<br />

the rights someone gained, the experience of everyone involved must be kept alive.<br />

One of those experiences is the experience of women of AFŽ. My goal is to give basic<br />

references about transformation of position of women in Vojvodina in the period<br />

1942-53 from a gender perspective and feminist theory. Historical context of AFZ was<br />

observed in the manner of Lidija Sklevicky in her historical discipline research.<br />

The aim was to reconstruct not only the key events in the organization, plans for<br />

the emancipation of women through the supported women’s roles (women as worker,<br />

cooperative farmer, udarnik, brigadier, politically active and economically independent<br />

women), but also to name leaders and some members of the organization, based on the<br />

research I did on AFŽ of Vojvodina (Stojaković, 2007). In the aforementioned article I<br />

tried to listen to the arguments of women, so I used not only the works of other authors 9<br />

(who didn’t exclusively wrote about AFŽ, but wrote about NOB, NOR and People’s<br />

Front) but also archived 10 AFŽ Press, and also unused testimonies about AFŽ and the<br />

main directions of emancipating women in to the public sphere. I analyzed the texts of<br />

AFŽ women leaders, the Communist: Mitra Mitrović, Srbislava Kovačević, Ruža Tadić,<br />

Zora Krdžalić, Vida Tomšić and others, but also some activists from AFŽ, who were<br />

reporting about the daily lives of women in socialist Yugoslavia. I have used the methods<br />

of discourse analysis to analyze text (Vasić, 1995; Savić, 1993) which allow showing<br />

gender differences in relation to the context (political-economic and cultural). I also<br />

used the methods used in the presentation of women in the media (Moranjak, 2007) and<br />

the methods to explain the ideologization of the gender roles (Kingsley Kent, 1987).<br />

Sequence of ideas, events and strategies of social change that are chronologically<br />

listed in the paper, which are aimed at redefining women’s roles in society and follow<br />

the words which signified a new (better) role of women. Emancipation is a term<br />

used in the countries with socialist socio-economic and political system and it usually<br />

described the legal equality of men and women. The feminist theory and practice<br />

today uses the term: women’s liberation and it defines the liberation of women from<br />

the men dominance in every aspect of life and work.<br />

Feminist ideology is a set of ideas about the relations of social domination<br />

(Mršević, 1999:55). Feminist theory deconstructs various aspects of patriarchal models<br />

9 The most important are: Vojvodina u borbi (1963), The League of Societies of People’s Liberation Struggle Combatants of<br />

SR of Serbia, Presidency of AP Vojvodina, Novi Sad; Žene Srbije u NOB (1975) Nolit, Belgrade; Kecić, Danilo (ed.) (1984) Žene<br />

Vojvodine u ratu I revoluciji 1941-1945-radovi sa savetovanja održanog 27 I 28. Marta 1984. u Novom Sadu, Novi Sad; Popov<br />

Jelena (1986), Narodni front u Vojvodini 1944-1953 , Filozofski fakultet u Novom Sadu, Institut za istoriju -Monografije knjiga 27,<br />

Novi Sad; Lidia Skelevicky wrote about AFŽ of Croatia. See: Skelevicky, Lidia (1996) Konji, žene, ratovi, Ženska infoteka, Druga,<br />

Zagreb.<br />

10 Memorandums, resolutions, reports from meetings, conferences and congresses of PO AFŽ of Vojvodina, GO AFŽ of Serbia<br />

and CO AFŽ of Yugoslavia. Memorandums of PO AFŽ of Vojvodina are kept in the Archive of Vojvodina F.338, Book of Memorandums<br />

No.1 (manuscripts). Reports of work of AFŽ in Vojvodina are in the Museum of Vojvodina. See: Stojaković, 2007, CD.<br />

Reports, resolutions from the meetings and congresses of the GO AFŽ of Serbia and CO AFŽ of Yugoslavia, are published in<br />

the papers: Žena danas (AFŽ of Yugoslavia), Zora (AFŽ of Serbia) and Glas žena (PO AFŽ of Vojvodina).


of women’s subordination. Socialist and Marxist feminists argue that there is a clear<br />

and unavoidable link between class relations and relations between the genders. For<br />

the theorists of radical feminism, patriarchy exists regardless of socio-economic system,<br />

and therefore they rely on research related to the formation of gender identity<br />

(Mršević, 1999:103). All feminist theories share a common goal: to liberate women in<br />

all spheres of life and work. Because of that, feminist theory and practice are reviewing<br />

all structures of authority and power, ideology, culture, economy...<br />

Transition of women from private to public sphere, outside the family circle,<br />

which has traditionally belonged to women’s sphere, and its economic independence<br />

that took place during the socialist transformation of Yugoslav society, were not the<br />

final solution for the complete transformation of women in society. The problem<br />

remained in the domain of the private and family “where the patriarchal order lives<br />

on in the minds and hearts of men” (Papić, 1989:37). The family in socialism, as well as<br />

in civil capitalist society, was a place of reproduction of hierarchical relations because<br />

“genders keep their ‘embodied’ naturalness” (Papić, 1989: 39). In practice, socialism<br />

has solved the problem of gender inequality through a solution of class issues by the<br />

formula: the socialist transformation of society + woman = independent economic<br />

emancipation of women (Stojaković, 2007). Socialist transformation of society did not<br />

include all of the patriarchal relations and this has resulted in very substantial, but still<br />

only a partial transformation of women’s place in society.<br />

The hardest part of the process of emancipation was a process of transformation<br />

of ideas men and women had. Ida Szabo 11 says in her speech 12 , marking the 8 th of<br />

March (Novi Sad, 1960), that during the socialist transformation of society, “there is<br />

(was) the process of transforming the old ideas into new ideas, the process of adopting<br />

new views regarding the status of women in family and society.” In this process, dictated<br />

by the KPJ, the main course of action (1942 - 1953) are implemented, and partly<br />

invented, by the organizations of AFŽ-in Vojvodina.<br />

aFž of Vojvodina 1942-1945<br />

Historiography recognizes the fact that Antifascist Front of Women was founded<br />

in December of 1942, in Bosanski Petrovac, although there were organized women in<br />

the anti-fascist struggle prior to that date, with same tasks and same way of operat-<br />

11 Ida Szabo has a Commemorative Medal of the Partisans 1941. After the Liberation she conducted important political<br />

responsibilities in Party, Union and State organizations, first in Slovenia, and then in Vojvodina, Serbia and Yugoslavia. She was<br />

a member of Republic and Federal Assembly, member of the AP Vojvodina Assembly, where she was vice-president in the<br />

period 1963-1967. She was elected president of the Regional Board of AFŽ of Vojvodina (1946). She had other responsibilities<br />

in the League of Societies of People’s Liberation Struggle Combatants, Socialist League of Working People of Yugoslavia.<br />

She was a member of the Presidency of SFRJ, Presidency of Serbia, Federal Counsel. She was decorated on several occasions:<br />

Order of Bravery, Order of the Hero of the Socialist Labor, Order of Merits for the People with Golden Star, Order of Brotherhood<br />

and Unity with Golden Wreath and other domestic and foreign decorations. For the testimony of Ida Szabo about NOR<br />

and AFŽ of Vojvodina see: Stojaković, G. (2007), CD-AFŽ Vojvodine 1942-1953, authors edition, Novi Sad.<br />

12 The Speech was released in: Stojaković, G. (2007), CD-AFŽ Vojvodine 1942-1953, author’s edition, Novi Sad.<br />

83


ing. Ideological work of the organization was complementary with basic principle<br />

of KPJ that women have to be equal with men in every aspect of society. During the<br />

NOB 13 it was understood that fighting fascism also implied fighting for woman’s<br />

rights in future socialist society. Josip Broz Tito clearly stated it for antifascist, both<br />

men and women:<br />

“…Women of Yugoslavia, who sacrificed themselves without hesitation in this<br />

struggle, who persistently stood on the frontlines of People’s Liberation Struggle,<br />

here and today have the right, once for all times, confirm one fact: this struggle has to<br />

benefit women of all of Yugoslavia’s nations, and that no one will ever be able to take<br />

away those hard earned rights away from them!...” (Tito, 1945:13)<br />

The heart of antifascist struggle in Vojvodina was in Srem. Srbislava Kovačević<br />

Marija 14 writes about those days, saying that KPJ organized work with women and<br />

formed first women groups in villages in Srem, in order to help the partisan units and<br />

illegals (Kovačević, 1984:93-127; Kovačević, 1943 Izveštaj).<br />

District Committee of KPJ for Srem sent a document to all of the Party organizations,<br />

titled “Instructions for Organization of Women in People’s Liberation Struggle<br />

– Create Women’s Anti-Fascist Organizations everywhere” in Jun 1942 (Kovačević,<br />

1984:95). The instruction was a direct consequence of J. B. Tito’s directive, which states<br />

the importance of women’s participation in NOB and the creation of stand-alone<br />

women’s anti-fascist organization. That league should consist of “all those women<br />

and girls that are against the fascist occupier and their servants – ustašas and fifth<br />

column.”, and also “women from all social layers: working women, peasant women,<br />

intellectual women and city women”, but it was also important that members are<br />

“Serbian women, Slovak women, honest and anti-fascist Croatian women, German<br />

women and others.” (Kovačević, 1984:96)<br />

The creation of the Initiative Boards of the anti-fascist women was a responsibility<br />

of the County Committees of KPJ, and the women members were the most responsible<br />

for that task. It wasn’t a simple process of organizing one single organization, but a<br />

difficult and long trial of “fighting the prejudice that the women are less worthy”, both<br />

with men and women. Srbislava Kovačević testifies that the women were more eager<br />

to accept the changes concerning their own status then their husbands were, even if<br />

they were members of the KPJ (Kovačević, 1984:97).<br />

A network of AFŽ organizations was formed in Srem by 1943, because by that<br />

time there was “9 County boards with 16.843 members” (Sabo, 1984:28). District<br />

13 People’s Liberation Struggle<br />

14 Srbislava Kovačević Marija joined the advanced student movement, as a student in Belgrade in 1935. She was a member<br />

of Youth Section of Women’s Movement. She became a member of the KPJ in 1940. She Joined the People’s Liberation Struggle<br />

as soon as the uprising began. Following year she moved to her home region of Srem, where she took part in organizing<br />

of Women’s Anti-fascist Front. She was a secretary of the District board of AFŽ in Srem, and a secretary of Regional board of<br />

AFŽ in Vojvodina, since 1943. The same year she became head editor for the magazine “Vojvodinian Women in Struggle”.<br />

She was elected for the Central board of AFŽ of Yugoslavia In October 1943, as a representative of PO AFŽ of Vojvodina. She<br />

became a member of the District Committee of KPJ in East Srem in 1944. She has a Commemorative Medal of the Partisans.<br />

After the Liberation, she was elected for the secretary of the Regional Committee of AFŽ of Vojvodina, but also for the organizational<br />

secretary of the District Committee of KPJ for Novi Sad county and a member of the Regional Committee of KPJ for<br />

Vojvodina<br />

84


conference of the Women’s Anti-fascist Front in Srem was held on May 31, 1943 in<br />

Miškovci. The first president of the District Board AFŽ of Srem was Mileva Savić-<br />

Olga, who was killed soon after her appointment. Mira Milošević 15 replaced her.<br />

The Initiative Board of AFŽ of Vojvodina was formed in the late 1943. Mira<br />

Milošević was elected for the president, and Srbislava Kovačević Marija was elected<br />

secretary.<br />

District conference of AFŽ in West Srem was held in Morović on September 25 th<br />

1944, and there were 250 women delegates: “212 Serbian women, 18 Croatian women,<br />

15 Rusynian women, 2 Slovakian women and 3 Slovenian women”. It was concluded<br />

that active members of AFŽ in the district consist of “8.000 women…36 in People’s<br />

Liberation Boards, 12 in agricultural commissions, 25 in cultural-educational boards,<br />

250 comradettes in People’s Liberation Army, and there is 50 permanent couriers”<br />

(Kovačevć: 1984:117).<br />

Local and District Boards in Bačka and Banat were more intensively formed from<br />

the autumn of 1944, on the liberated territories. District conference AFŽ for North<br />

Banat was held in Petrovgrad 16 on October 21 st , 1944. Emilija Kolarov 17 was elected for<br />

the president. District Conference for the South Banat was held in December. Zuza<br />

Huravik 18 was elected for the president, and Kornelija Ankucić 19 was the secretary.<br />

Local Boards conducted their work through following activities: regular weekly<br />

meetings, gathering food, footwear, clothes and other materials for the partisans and<br />

illegals, nursing the wounded, and in the villages: cultivation of the fields, lookouts.<br />

“Political work” was also important, and that implied “reading of the propaganda<br />

material, discussing the current front situation etc.”(Kovačević, 1984:102). Local<br />

and county boards of AFŽ were connected with other organizations in the People’s<br />

Liberation system: League of Communist Youth (SKOJ), People’s Liberation Boards<br />

15 Mira Milošević was a housewife in village Šuljam in Srem, until the beginning of the war. When the Uprising began, she<br />

immediately joined the People’s Liberation Struggle by gathering food, footwear and clothes for the partisans. She soon<br />

joined the Podunavska unit. She was especially involved in organizing the AFŽ in Srem. She was elected for the president of<br />

the Irig county AFŽ in 1943, and in the same year she was elected for the president of the District Board of AFŽ for Srem. She<br />

was one of the elected candidates from Vojvodina for the Second Session of AVNOJ in 1943, but the Sixth Enemy Offensive<br />

prevented a number of delegates from Vojvodina, including her, from going to Jajce. She was elected for the president of the<br />

Initiative Board of AFŽ of Vojvodina, and after the Liberation she became the first president of the Regional Board of AFŽ of<br />

Vojvodina. She bears the Commemorative Medal of the Partisans 1941. After the Liberation she was elected for the member<br />

of the Federal Assembly.<br />

16 Zrenjanin<br />

17 Emilija Kolarov was one of the organizers of the Women’s Movement in Petrovgrad during 1939. She was a “kinderer”<br />

– a teacher in the kindergarten, and she was also a member of the “Kolo srpskih sestara”. She joined the People’s Liberation<br />

Movement as soon as the Uprising began. She was elected president of the District Board of AFŽ for the Petrovgrad County,<br />

in liberated Petrovgrad (Zrenjanin) in 1944. She especially stood out during the actions of supplying the army hospitals and<br />

founding the shelters for children…<br />

18 Zuzana Huravik was born in Kovačica in 1904. She joined the advanced movement in 1939. She actively organized illegal<br />

actions and resistance to the occupying forces in Kovačica and South Banat under very difficult conditions. She became a<br />

member of the KPJ in 1944. After the Liberation she was a member of the Local People’s Liberation Board, and was elected<br />

president of the District Board of AFŽ in South Banat. As udarnik in worker’s and youth brigades she actively participated in<br />

the rebuilding and development of the country. Zuzana Hurvak was decorated with the Order of Merits for the People with<br />

Silver Star in 1971, for her many years of social and political work.<br />

19 KornelijaAnkucić joined the advanced movement in Vršac, where she was admitted to SKOJ in 1939. Next year she was<br />

admitted in to the KPJ. She was arrested in 1941 and imprisoned in the Banjica camp, and later moved to camp in Smederevska<br />

Palanka, where she was until the Liberation. After the Liberation she had responsible duties as a member of the County<br />

Committee KPJ for South Banat. She was elected for the leadership of District Board AFŽ (secretary). She has the Commemorative<br />

Medal of the Partisans 1941.<br />

85


(NOO). At least one member of the local AFŽ boards was member of SKOJ, and there<br />

was always at least one woman in the local People’s Liberation Boards. Women organized<br />

and kept life and works going in villages in Fruška Gora, because the men joined<br />

the partisans, were in camps, or were killed. “Women in those villages held all of the<br />

People’s Liberation organizations.” (Kovačević, 1984:102).<br />

Organizational structure of AFŽ was formed on the principals of territory: groups<br />

in the villages, local boards in villages and cities, sub-boards were formed in some<br />

parts of the cities, county boards in counties, district boards for several counties and<br />

Regional Board for Vojvodina.<br />

The most active women were elected for the county boards, and the best from<br />

the county boards were delegated into the district boards. A women member of local<br />

committee of KPJ would have the task to form a local board, where there wasn’t one.<br />

In the places where boards were formed “a comradette who was appointed by the KPJ<br />

to manage AFŽ, should have a presidential or secretary position in the local board.<br />

The Party line is not conducted by orders, but rather by making right suggestions,<br />

advices.” (Golubović and Kuzmanov, 1984:348)<br />

Political courses for AFŽ activists were held during 1943, wherever the situation<br />

would allow it, in order to educate the future leaders of the organization. Killings 20 of<br />

many women communists, who had the experience in organizing, made it clear that<br />

additional efforts are to be made in order to politically educate AFŽ activists. The<br />

courses where covering issues: developing the society, women through history, peasant<br />

question, national question, fascism, ongoing war against fascism and the role of<br />

the USSR in it, People’s Liberation struggle of the Yugoslavian people, organizational<br />

structure of the AFŽ 21 . Vanda Novosel 22 discuses which comradettes should be chosen<br />

to take the course: …”Comradettes that are attending the courses should be the ones<br />

who have the closest relations with the women masses. They should be recruited from<br />

the core of our organization, which is made out of our most active members. Militancy<br />

and loyalty are the main preconditions, and the knowledge can be minimal…”<br />

(Vanada Novosel, Naši kursevi in: Žena danas, No.22, November 1943:18).<br />

Srbislava Kovačević Marija handed in the report about the work of AFŽ organizations<br />

in Vojvodina 23 to the Regional Committee of KPJ Vojvodina, on November 25 th<br />

1943, in the name of the Initiative Board of AFŽ for Vojvodina. She notes that “the<br />

development of the AFŽ organizations” must be connected with “the development<br />

of the People’s Liberation Struggle”. Srbislava Kovačević testifies that the first organizations<br />

“were walking an unknown road”, for there was no earlier experience, nor<br />

connections with other regions of Yugoslavia, so that experiences could be exchanged.<br />

20 There is no single paper that is considering the fact that many girls and women students and graduated students were<br />

killed in the first few years of the war, and the consequences that it had on the emancipation of women. The work of Neda<br />

Boažnović is a pioneering work: Božinović, N. (1988) Studentkinje i diplomirane studentkinje Beogradskog univerziteta u<br />

narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji in: Studentkinje Beogradskog univerziteta u revolucionarnom pokretu, Centar za Marksizam<br />

Univerziteta u Beogradu, Belgrade, 173-176.<br />

21 Control questions at the final conference of the AFŽ course, Museum of Vojvodina No. 18655.<br />

22 Vanda Novosel is one of the most significant leaders of AFŽ of Yugoslavia.<br />

23 Report about the wok of AFŽ organizations in Vojvodina, Museum of Vojvodina No. 668.<br />

86


Only KPJ offered some assistance in organizing of the women, and Srbislava Kovačević<br />

writes in her report that there were “comrades from the Party who were real activist”<br />

of the AFŽ. Srbislava Kovačević notes some of the serious problems in the work of the<br />

AFŽ: inadequate number of literate women, inadequate number of activists for the<br />

cultural-educational and political work with women, inadequate number of women of<br />

other nationalities besides Serbian, lack of propaganda material – most notably a special<br />

magazine for women, better organized collection of food and other materials for the<br />

combatants, with campaigns and competitions and “wrong relationship” towards the<br />

People’s Liberation Boards, because “the woman in the NOO was considered just as a<br />

delegate of her own organization, who’s task was just to report of her organization”.<br />

Mass organizing of the women and creating a network of AFŽ organizations,<br />

mostly in the villages, was a process that moved along “the unknown roads”. On<br />

one hand, women often represented a decisive force of the NOB, as partisans, nurses,<br />

couriers, illegals, they were in command on the liberated territories (on those territories<br />

where men were either in the camps, joined the partisans, or were killed) and<br />

they supplied the combatants, and on the other hand when they would leave the<br />

house, in those more peaceful days of the war, their absence was not approved by<br />

their comrades and their communities. As soon as 1944 there was a question “should<br />

the Women’s Anti-fascist Front still exist?” (Mitra Mitrović, O Antifašistikom frontu<br />

žena in Žena danas, issue 33, September 1944:6-8). It wasn’t just a question of women’s<br />

entrance into the public sphere, but also a question of the measure of their influence,<br />

or more specifically, the question of control over their actions. Mitra Mitrović 24 writes<br />

in the aforementioned article 25 : “Who would like to record the exact date when women<br />

of Yugoslavia got equal political and citizen rights, they can write down: November<br />

29 th 1943, the day when AVNOJ declared its Resolutions…and so the agenda of<br />

equal rights, for the women of Yugoslavia, was resolved once and for all. Women in<br />

Yugoslavia gained the right “to equally participate in the life of their people…even<br />

before any laws have been written down…that right became everyday practice”… A<br />

dilemma emerged at that time, should an organization of women like AFŽ still continue<br />

to exist under those conditions. Mitra Mitrović says “yes” and argues that AFŽ<br />

isn’t an organization that deals with “exclusively women issues, but (it is) a movement<br />

that rallied all of the women from the people in struggle against the occupying forces.”<br />

There were still a lot of problems in front of the people, concerning the creation of the<br />

new system, new state, which had to be solved, and the women’s involvement was<br />

necessary in those fields. Mitra Mitrović writes that the women, thanks to the AFŽ,<br />

were more easily and more efficiently involved in public and political life, because the<br />

24 Mitra Mitrović is one of our most famous revolutionaries and communists. Her work is one of the most important within<br />

the feminist agenda. She became a member of the KPJ in 1933. She was one of the founders of the Youth Section of the<br />

Women’s Movement and editor of the magazine Žena danas (1936-1940). She was one of the most important organizers of<br />

the founding of the AFŽ, and one of the most influential leaders of the organization. She was also a minister – president of the<br />

Council for Education, Science and Culture in the Government of the People’s Republic of Serbia. Her life and work, and also<br />

the importance of her work and her theoretical positions have not been examined in literature as a whole, as of today.<br />

25 Žena danas, Belgrade, issue 33, September 1944:6-8<br />

87


women “still gather around their, so to say, ‘women’s’ movement…” Women also had<br />

a specific bond with their organization, which now became “a roof over their heads”.<br />

In those conditions, but also because of the merits of AFŽ during the NOB, and which<br />

were not questioned, it was Mitra Mitrović’s opinion that the exiatance of the AFŽ can<br />

not be questioned. There was a need to change the way AFŽ functioned and to set new<br />

tasks for the organization.<br />

What was questioned in the work of the AFŽ? In the war times women had, with<br />

great sacrifice and through the examples of great bravery, preserved life on the occupied<br />

and liberated territories. They became aware of their own strength and abilities. The way<br />

of life often imposed solutions to problems that were not specified by the KPJ directives.<br />

Taking over the initiative, which seems to happen often, especially in the lower boards<br />

of AFŽ, was interpreted as “old and feminist”, derived “from lack of skill or narrowmindedness”<br />

and AFŽ “was becoming increasingly women’s and rigid organization” 26<br />

Jovan Veselinov-Žarko, a secretary of the Regional Committee KPJ for Vojvodina<br />

sent a letter to the Regional Board of AFŽ of Vojvodina in 1944, in which he announces<br />

a circular letter to all of the Party organizations, which will carry a message that there<br />

is a “dangerous tendency of ‘independency’ of AFŽ, separation of AFŽ to some completely<br />

autonomous organization” (Kovačević, 1984:120). In the letter that was sent<br />

to Vojvodinian Party organizations, it was also written: “…Lower boards…are often<br />

developed to a narrow women’s field organization, which is considered (in many<br />

towns) more obliged to the higher boards of AFŽ, than it is to local bodies and local<br />

needs and tasks of the People’s Liberation Struggle…” (Kovačević, 1984:120). In order<br />

to avoid those independency tendencies, women members of the leadership of district<br />

and county organizations of AFŽ were immediately included in the work local and<br />

county Party organizations, and the rest of the AFŽ members were included in the<br />

work of People’s Liberation Boards and involved in People’s Liberation Movement.<br />

KPJ gained the control by emerging AFŽ in the People’s Front (NF), explaining<br />

that the women will “find there even wider, common and spatial roof over their heads”<br />

(Mitra Mitorivć, O Antifašističkom frontu žena 1944:6-8). Mitra Mirović had the opinion<br />

that it is natural for the boards of the People’s Front to be responsible for the needs<br />

of the army (food, accommodation, hospitals) sowing, harvest, schools…and that the<br />

women members of AFŽ are now obliged to take over the responsibility for the work<br />

of those new governing bodies. One can not make a joke saying “if the women don’t<br />

organize it, it’s not going well.” (Ibid, 7), but rather, women have a responsibility to<br />

help this new government, but “under the new roof”. AFŽ conferences should still be<br />

regularly organized, and discuss about problems and needs of cities and villages, but<br />

in the scope of the People’s Front program.<br />

Regional Conference of AFŽ of Vojvodina was held in Novi Sad on 1 st , 2 nd and<br />

3 rd of January 1945. Mira Milošević was elected president of the Regional Board, and<br />

Srbislava Kovačević-Marija was elected secretary. The Board consisted of some thirty<br />

26 Ibid, 7<br />

88


members from all parts of Vojvodina. Regional Conference gave nothing new in the<br />

aspects of form and content in organization’s work. AFŽ was supposed to find its<br />

place in the framework that was given to all of the Front’s organizations, in liberated<br />

Vojvodina (and the rest of the Yugoslavia). AFŽ of Yugoslavia was decorated with the<br />

Order of People’s Liberation, on the first post-war conference of women antifascist<br />

from Serbia, on January 29 th 1945.<br />

The First Congress of AFŽ of Yugoslavia, in the liberated country, was held in<br />

Belgrade on Jun 16 th to 18 th 1945, and it called out to all the women in Yugoslavia to join<br />

their forces in rebuilding and development of the country, and to actively engage in all<br />

forms of political, economic and social life of the new state. Vida Tomšič 27 presented<br />

an overview of the most important tasks of AFŽ in a report named “Social Welfare<br />

as One of the Most Important Tasks of the Women’s Anti-fascist Front in Rebuilding<br />

of the Country”. She presented a data that, according to incomplete data, in 1945<br />

Yugoslavia had some “534.000 children, who were parentless, without provision, or<br />

have been scared by the war in some other way… And the total of socially endangered<br />

youth and children in Yugoslavia amounts to 1.200.000.” (Tomšič, Naši zadaci, 1945:4)<br />

Huge responsibility for this task falls on the backs of the base organizations of AFŽ<br />

in each village, district and county organizations, because they are a direct link “with<br />

the masses, but also a guarantee that none of those in need will remain neglected or<br />

uncared for...” (Ibid, 14-15)<br />

For the first time in 1945 women could vote, and be elected for the governing<br />

bodies. Therefore they presented an important target group, and AFŽ had a very<br />

important role in the electoral campaign. One of the indicators is the list of candidates<br />

of the People’s Front of Yugoslavia for the Federal, Constituent and People’s<br />

Assembly, where women appeared for the first time 28 . Understanding the importance<br />

of the elections and the participation of the women in the elections, Central Board AFŽ<br />

of Yugoslavia printed a special brochure, entitled: Women’s Right to Vote, Evidence and<br />

Weapon of Democracy 29 , written by Mitra Mitrović, one of the leaders of AFŽ. She wrote<br />

about women’s right to vote:<br />

…In the same manner the Law Concerning Women’s Right to Vote arrived much later,<br />

after we already exercised that right on our liberated territories since 1941… This equality of<br />

women is, at the same time, well earned right for women who showed such strong national<br />

consciousness, such bravery, such love for the homeland, such resilience in occupied cities and<br />

villages, in the army, in war, and in the post-war rebuilding of the country. That equality is<br />

now written in the laws that Temporary People’s Assembly passed, on the 3 rd Session. Equality<br />

is guarantied by the People’s Front program…A characteristic of today’s opposition, reaction<br />

27 Vida Tomšič was a Slovenian communist, one of the organizers of the Uprising in Slovenia, a partisan and People’s Hero.<br />

After the Liberation she performed responsible political tasks, some of which were: president of the People’s Assembly of Republic<br />

of Slovenia, president of the Citizens Council of Federal Assembly of Yugoslavia. She was the head of AFŽ of Yugoslavia<br />

since 1948. Her positions on women’s question in socialist society belong to our most important feminist heritage.<br />

28 For information about women in the government bodies see the results of the research conducted by Stojaković Gordana<br />

(2007), CD-AFŽ Vojvodine 1942-1953, author’s edition, Novi Sad.<br />

29 Mitrović, Mitra (1945), Pravo glasa žena, oruđe I dokaz demokratije, Central Board AFŽ of Yugoslavia, Belgrade.<br />

89


is that it no longer participates in the victories nor in troubles of the people, but its only wish<br />

is to demoralize the people. Opposition is exalted when woman waits for hours in the queue on<br />

the market – they are happy that speculators still exist… What is the duty of the women on<br />

these elections? Our first task is that all of us go to the polling places. There shouldn’t be any<br />

women that didn’t vote on these elections.<br />

90<br />

about the New Position of the Women in Socialist Yugoslavia 1945-1953<br />

The Constitution of the Federative People’s Republic of Yugoslavia was adopted<br />

on January 31 st 1946. It defined the new state as “a union, a people’s republic, a congregation<br />

of the equal nations, where people hold sovereignty.” (Petranović, 1981:394).<br />

The Constitution’s (Article 24) guarantied the equality of women: Women are equal to<br />

men in all aspects of state, economic and socially-political life. For equal work women receive<br />

equal pay as men, and are specially protected in the working relation. The State particularly<br />

protects the interests of mother and her child, by founding maternity hospitals, children’s homes<br />

and kindergartens and by mother’s right to paid maternity leave before and after the birth.<br />

Women earned their political rights, which means that all eligible women (18 and<br />

older) have full electoral rights (to choose and to be chosen to any body of the People’s<br />

Government) and that all of the public functions are available to them, the same way<br />

they are available to men.<br />

Laws concerning the fields of personal and family law were also in accordance<br />

with the Constitution. According to the Law Concerning Marriage, she could “keep<br />

her maiden name, that a husband can add her name to his, women was entitled to<br />

the part of the property that she brought with herself in to the marriage and she was<br />

equally managing the property that she acquired with her husband, in marriage…<br />

Woman could be a guardian and exercise all other parental rights…Daughters are<br />

equal to sons in all aspects of inheritance…and wife is equal successor with the children,<br />

brothers and sisters of the deceased husband…” (Božinović, 1953: 10-12). The<br />

Law Concerning Social Security of Workers and Officials and Their Families (1950)<br />

determined special conditions for old age pension for working women, but also the<br />

right to a family pension for women, after the death of husband.<br />

Work legislation confirmed the equality of women and men, with the addition<br />

that pregnant and nursing women had a special legal protection in the work relation.<br />

A three month maternity leave was guarantied (six weeks before, and six weeks after<br />

the birth), but there was a legal obligation to start the leave at least 21 day before the<br />

birth. A nursing woman could take a regular leave, after her maternity leave. Woman<br />

received her full salary, with all the bonuses (if she had any before she gave birth),<br />

during the maternity leave, given that she had adequate work years before the maternity<br />

leave 30 . New work legislation offered other benefactions to pregnant and nursing<br />

30 Six months of continual work in one year, or a total of 14 months of work in period of two years (Stojaković, 2007, CD)


women, which included full salary, transfer to a better work place (under certain circumstances),<br />

prohibition of nocturnal work, or overtime, four hour work time, a right<br />

to a fifteen day leave for nursing a sick member of family (usually children). The law<br />

also protected pregnant and nursing women in case they committed a criminal act.<br />

Special laws and regulations were protecting the status of mother and child.<br />

Regulation Concerning Material Aid for the Children of Workers and Appointees,<br />

Regulation Concerning Pregnant Women and Nursing Mothers in a Work Relation,<br />

Regulation Concerning the Foundation of Nurseries and Kindergartens were passed<br />

during 1948 and 1949.<br />

Women participated actively in the political life of the new state. 88% of the<br />

Yugoslav women voted on the first post-war elections, and 22 women were chosen<br />

for the People’s Assembly (Stojaković, 2007). 95,6% of the women in Vojvodina<br />

voted on the elections for the members of local, county and regional People’s Boards<br />

in 1949 (Stojaković, 2007). At the same time there were few women in People’s<br />

Boards, which came as a consequence of prejudice towards women, but also as a<br />

consequence of women’s lack of will to participate more actively in political activities.<br />

With the introduction of self-management (1950) and profitable production,<br />

the state subventions for children’s institutions and institutions for social standard<br />

were cut, which led to the closing of some of these institutions. A certain number<br />

of employed women lost the possibility to secure their children cheaply and safely.<br />

Introduction of relatively high child bonus 31 in 1951 had the effect that many of the<br />

employed women left their jobs.<br />

Socio-economic status of women in socialist Yugoslavia was completely<br />

changed compared to the status in Kingdom of Yugoslavia. Women began qualifying<br />

for new professions and for the first time they have entered many industrial<br />

branches. The status of women in villages was improved thanks to the development<br />

of agricultural cooperatives.<br />

Women’s anti-fascist Front of Vojvodina 1946-1949<br />

During the 1946-1949 period members of AFŽ of Vojvodina were working in<br />

factories, fields, construction sites, sowing and harvesting. They also participated in<br />

work actions, and were involved in the mandatory purchase of the grain. They were<br />

helping with the institutions for children, poor children; they were patronages of the<br />

social institutions, running newly formed maternity hospitals in Vojvodina. Economic<br />

activities became important, along with the social activities. Mass work actions are<br />

introduced, and in order to coordinate the actions of AFŽ, work is divided between<br />

31 Everyone who was entitled to receive this bonus, received 3000 dinars, in cash or coupons, per child, and so the families<br />

“with more children are in a serious advantage”… but the families with one or two children could partially compensate eventual<br />

lose with this children’s bonus, if one of the parents was without a job “…Funds for the children bonuses are coming from<br />

the state’s budget, social contributions…so there is no fear that the managers of some companies will employ only workers<br />

with no children, in order to avoid paying this bonus…” Slobodna Vojvodina issue 26, November 1951. pg. 2.<br />

91


sections 32 : economic, cultural-educational, organizational, social – section “Mother<br />

and Child”, propaganda and ideological-political.<br />

Constant competitions in all the fields of action of AFŽ were established. Competitions<br />

were organized between local, county, district boards, but also in the villages or towns,<br />

between the regions or streets. Especially important were the competitions on the 1 st of<br />

May, November 29 th , or 8 th of March. Areas 33 in AFŽ’s jurisdiction were:<br />

1. Cultural-educational work:<br />

- courses for illiterate<br />

- reading groups<br />

- founding of libraries<br />

- organizing cultural events<br />

- developing correspondence for the women’s magazines, “Slobodna Vovjvodina”…<br />

2. Healthcare:<br />

- creating the crews for disease control<br />

- creating the crews for lectures about hygiene, women’s and children’s health<br />

3. Social issues:<br />

- forming kindergartens (seasonal and permanent)<br />

- forming maternity hospitals<br />

- forming counseling offices for women and children, and special waiting rooms in<br />

health centers<br />

4. Economic tasks:<br />

- volunteering for the reconstruction and development of the country<br />

- sowing, harvesting and arranging the gardens for children’s homes and boarding<br />

schools<br />

- helping the colonists<br />

- helping the poor families, which had lost their workforce during NOB, to cultivate<br />

fields<br />

- competition in maintenance of stables<br />

- indexing the corn<br />

- fighting the black market and struggle against saboteurs<br />

- tax payment<br />

5. Political tasks:<br />

- explaining the purpose and benefits of each action, during its preparation<br />

32 Record from the meeting of Executive Board of the Regional Board AFŽ, held in Novi Sad on Jun 6 th 1946. Archive of Vojvodina,<br />

F.338 book 1. manuscript.<br />

33 A list of tasks and assignments of AFŽ members was taken from the Record of the Plenary Meeting of PO AFŽ, held in Novi<br />

Sad on March 14 th 1946. Archive of Vojvodina F.338, book No. 1 (manuscript).<br />

92


6. Organizational tasks:<br />

- gather as many women as possible in to the organization<br />

- improve the cooperation between the members of minorities<br />

- create an efficient communication between the boards<br />

- create an efficient cooperation with boards of the People’s Front.<br />

AFŽ of Vojvodina had 337.586 members in 1947, most of them Serbian women,<br />

and least of al Romanian women (Popov, 1986:203). There were local boards in every<br />

village and every city. Most of the members of AFŽ of Vojvodina were “clerks, peasants<br />

and housewives. There were a few working women, for they were gathering in<br />

the unions” (Popov, 1986:203). The organization’s biggest success was in the rebuilding<br />

of the country, with “973.736 work-hours, which saved some 12 million dinars for<br />

the state” in 1947 (Popov, 1986:208). The biggest problems were in the fields of political<br />

and ideological education of the women. Because of that, 22.600 AFŽ conferences<br />

were held, during the 1947 (Stojaković, 2007).<br />

Ruža Tadić 34 , president of the Regional Board AFŽ of Vojvodina, presented<br />

data about the work of the regional organization, during the 2 nd Congress of AFŽ of<br />

Serbia (1948). She recorded the results of the campaign for 1948 elections. Elections<br />

for county and local boards of People’s Front, held in February 1948, were marked by<br />

huge response from the women voters. 94,99% of the voters voted for People’s Front<br />

list, and more than 90% of the women voters, and 97% voted for the boards of People’s<br />

Front, where 94% of the women voters voted” (2 nd Congress of Women from Serbia,<br />

1948:76). Positive attitude of the women voters, during the elections for People’s Front<br />

bodies, was not shown in their membership, because of “500.492 women in Vojvodina,<br />

132.505 were not members of the People’s Front” (Ibid, 77). Ruža Tadić pointed that<br />

the main reason for this was insufficient work of the AFŽ organizations, especially in<br />

multinational environments. Situation improved a bit later, because “18.396 women<br />

signed in the People’s Front, mostly minorities” until the beginning of the 2 nd Congress<br />

of AFŽ of Serbia (Ibid, 77).<br />

Women in villages deserved special attention, because of the role they played<br />

in the development of agriculture and forming of cooperatives. Major task in 1948<br />

was the inclusion of women in cooperatives. “In 26 counties in Vojvodina, 66.608<br />

women joined agricultural cooperatives, while 18.362 women joined peasant’s working<br />

cooperatives” (Slobodna Vojvodina, January 5 th , 1950:1). Seasonal kindergartens<br />

were established within the cooperatives, so the women could be more active working<br />

“in agriculture, but also in culture.” It was determined by the Five Year Plan to<br />

“include 400.000 new skilled workers in economy”, and with the help of AFŽ, there<br />

were “2.704 women included in the economy” in 1948 (2 nd Congress of Women from<br />

34 Ruža Tadić was a teacher. She joined the People’s Liberation Movement when the Uprising started. She became a member<br />

of the KPJ in 1943. After the war she was elected president of AFŽ of Vojvodina. She conducted many important political<br />

functions. She was a member of the People’s Assembly in Vojvodina, Serbia and Yugoslavia, a member of the Council of Vojvodina.<br />

After the closing of AFŽ she was president of the Initiative Board for Forming of Federal Women’s Societies, the offspring<br />

of AFŽ, and a representative of the Red Cross of SFRJ.<br />

93


Serbia, 1948.79). Agricultural cooperatives were “the most suitable form of combining<br />

the individual interest of working peasant with the common interest of socialistic<br />

community” for the new government (Glas žena, issue 2, 1948:23). One of the priorities<br />

for AFŽ of Vojvodina was the inclusion of women in cooperatives. The tasks of<br />

AFŽ activists were considered to be organizing of courses and lectures about jobs and<br />

duties of women in cooperatives, taking care of children, by organizing kindergartens<br />

and by organizing courses and lectures considering the modern way of production.<br />

The 2 nd Congress of Women’s Anti-fascist Front of Yugoslavia was held on<br />

January 25 th , 26 th and 27 th , 1948 in Belgrade. There was about 800 women delegates –<br />

representatives of republic, regional, county and local boards of AFŽ, from all parts of<br />

Yugoslavia. Cana Babović 35 was chairwomen, a president of the Central Board of AFŽ<br />

of Yugoslavia. This Congress was important, because the Statute of the Organization<br />

was adopted and work plans, which are a part of resolutions of the 2 nd Congress of<br />

AFŽ of Yugoslavia, were determined 36 : Statute of the Organization shows that AFŽ<br />

was a frontal organization of women – essential part of the People’s Front. Regional<br />

organization of AFŽ was on the level of county, district and local organizations, whose<br />

highest body was – the Conference of AFŽ.<br />

Teaching women to read and write was a permanent task for all the AFŽ organizations<br />

in Vojvodina. The action was conducted and with base organizations of AFŽ,<br />

based on the registered number of illiterate women for every town, city and county,<br />

and its character was competitive.”There was 8.994 illiterate women in 1949 and by<br />

the end of the year 4.500 were educated” (Popov, 1986:207). The same year AFŽ Press<br />

printed articles proclaiming it possible to “eradicate illiteracy” by the end of the year.<br />

According to the data from Regional Board of AFŽ, 29.399 women in 19 counties<br />

were introduced to new rules of peasant’s working cooperatives, on the conferences,<br />

and 6.000 women outside of the cooperatives” (Slobodna Vojvodina, January<br />

14 th 1950:2). Regional Board of AFŽ organized two courses for the political education<br />

of women – one in Hungarian, and the other in Romanian language. County boards<br />

held “45 of these courses with 1.763 women, and 242 seminaries, with 600 women”<br />

(Slobodna Vojvodina, January 14 th 1950:2).<br />

48 children’s institutions were formed in Vojvodina in 1949, and 74 in peasant’s<br />

working cooperatives, which was not enough. A number of children restaurants were<br />

formed too, but they lacked supplies. It was concluded that cooperatives should get<br />

involved to provide fresh food, milk above all (Stojaković, 2007).<br />

35 Spasenija Cana Babović (1908-1977) joined the worker’s and union movement when she was eighteen. She soon<br />

became a member of SKOJ. She was arrested on several occasions, for her involvement in worker’s strikes between 1934<br />

and 1937. In 1937 she was sentenced to two years in prison, by the Law Concerning the Protection of the State. She is one of<br />

the organizers of the Uprising in 1941. She was with the partisans since the beginning of the Uprising. In 1942 she became<br />

a deputy of the political officer of 2 nd Proletarian Brigade. Since 1942 she has been organizing women in People’s Liberation<br />

Movement. She was a member of the presidency of AVNOJ. She is one of the most famous leaders of AFŽ of Yugoslavia:<br />

vice-president of Head Board of AFŽ of Serbia (1945), president of the Central Board of AFŽ of Yugoslavia (1945-1948). She<br />

conducted other responsible political duties: minister – president of the Counsel for People’s Health and Social Politics with<br />

the Government of the People’s Republic of Serbia (1951). She has several orders and decorations. She was decorated with<br />

the Order of People’s Hero in 1953.<br />

36 Resolutions of the Second Congress of AFŽ of Yugoslavia, Žena danas, issue 52, Belgrade 1948, 36.<br />

94


More than 1.940 women in Vojvodina have been employed in industry, as temporary<br />

work force, in 1949 (Slobodna Vojvodina, January 14 th 1950:2). They produced 108-<br />

840 of work hours. In the local working actions there were 76.395 women, and 300.000<br />

more in Frontal brigades, who produced, all together, 961.822 work days (Slobodna<br />

Vojvodina, January 14 th 1950:2). POAFŽ of Vojvodina formed 4 work brigades from<br />

294 women, who spent month and a half in building New Belgrade. In 1949, 1.022.140<br />

women in Vojvodina produced 4.483.885 work days (Slobodna Vojvodina, January<br />

14 th 1950:2). Magazine Žena danas (issue 77-78, 1950:13) informs that Zora Krdžalić, a<br />

member of the Regional Board of AFŽ of Vojvodina, presented data, during the 3 rd<br />

Congress of AFŽ of Yugoslavia in 1950, that “women in Vojvodina, during the 1949,<br />

produced 6.000.000 volunteer work hours and doing so, they have saved 55.000.000<br />

dinars to the state”.<br />

Women’s anti-fascist Front of Vojvodina 1950-1953<br />

In the period between 1950 and 1953, tasks of AFŽ were redefined, and eventually<br />

AFŽ was closed. Roles that were intended for women (udarnik, brigadier, cooperative<br />

worker, worker, politically and economically independent women) were shifted<br />

towards attendance and nursing (mothers, nurses and kindergarten teachers). During<br />

the 4 th Plenary Meeting of the Central Board of AFŽ of Yugoslavia, on February 4 th and<br />

5 th , 1950, one of the prime tasks was raising pre-school and school children. AFŽ organizations<br />

were supposed to systematically and in organized manner help the school,<br />

family and “people’s government” in the realization of the pre-school and facultative<br />

educational programs. Central Board of AFŽ issued a special brochure: “Instructions<br />

on Organization and Assignments of the Commission for Questions Concerning<br />

Upbringing within AFŽ Boards” (Belgrade 1959).The instruction was intended for<br />

commissions concerning “upbringing questions”, and AFŽ boards, from local up to<br />

the Regional, had the task to form such boards. During 1950 AFŽ Press publishes<br />

articles, unusual up until then: fashion guidance (Žena danas, issue 67, 1950).<br />

3 rd Congress of AFŽ of Yugoslavia was held in Zagreb on October 28 th and 29 th ,<br />

1950. Vida Tomšič, president of Central Board of AFŽ of Yugoslavia, read the opening<br />

report. In her report about the work of AFŽ, she especially noted the successes the<br />

organization had in incorporating women in economic and social life in the country,<br />

and introduction of legislation which will protect special status of women. A change<br />

in the statute was clearly announced in her report, but it didn’t exactly explain what<br />

the change will bring to the AFŽ system. Unclear explanations about the need to<br />

redefine AFŽ led to confusion, which showed that organizations of AFŽ and People’s<br />

Front were unprepared for the political decision of AFŽ’ dissolution. Regional Board<br />

of AFŽ of Vojvodina immediately called for a meeting of representatives from<br />

People’s Front and AFŽ. It was concluded that some county boards of People’s Front<br />

“misunderstood” that the merging of AFŽ with People’s Front implies no separate<br />

95


meetings just for women. It was concluded, in the report from the 9 th Regional Party<br />

Conference (Slobodna Vojvodina, March 2 nd , 1951:3), that the PK KPJ for Vojvodina will<br />

organize meetings inside People’s Front, in order to refute the wrong idea “of liquidation<br />

of AFŽ”. Most objections to the work of AFŽ were aimed at “insufficient political<br />

maturity of the leadership” (Assignments for the women of Vojvodine before the<br />

3 rd Congress of AFŽ of Yugoslavia, Slobodna Vojvodina May 14 th , 1950:3). At the same<br />

time Regional Board of AFŽ of Vojvodina had organized political courses for women<br />

in Hungarian and Romanian, because there was a lack of representatives from those<br />

national communities in AFŽ organizations. This absence was particularly noticeable<br />

in those counties and cities in which Hungarians were a majority. Regional Board<br />

of AFŽ of Vojvodina wanted to adequately include all the communities in its work.<br />

Practical training, under the leadership of members of Regional Board of AFŽ from<br />

Hungarian community, was used to prepare the “trainees” to take over some leading 37<br />

roles in the AFŽ system.<br />

Changes in the way AFŽ works indicated the closing of the organization.<br />

Professional work had been abolished, and volunteering was introduced. Professional<br />

work was a necessity in the organization, and it began in 1947, with the opening of<br />

secretariats. There was a lot of organizational-administrative work, that could not be<br />

handled without professional functions. Organizational structure of AFŽ collapsed<br />

without them. Organizations of People’s Front, as the foundations of government,<br />

were supposed to be focal points for women activism, with an explanation that “there<br />

shouldn’t be a base organization of AFŽ, for that would introduce formalism and<br />

routine” (Glas žena, issue 11, 1950:5). The main task of AFŽ boards, as a section of<br />

base organization of People’s Front, is to make propositions to Front’s board on how<br />

to improve cooperation between women. This degraded AFŽ’s base organizations<br />

down to counseling bodies, which could make suggestions and point out “work put<br />

the problems of cooperation between women, suggest some measures for removing<br />

some of the consequences of inadequate political work amongst women to the Party<br />

and Front” (Žena danas, issue 81, 1951:1). Merging with People’s Front organizations<br />

immediately led to fewer elected 38 women for the boards of People’s Front “…for there<br />

were not enough women in the Party…” (Žena danas, issue 18, 1951:1). Some other<br />

women societies were suggested 39 , in order to absorb the huge amount of women’s<br />

activist energy formed in the AFŽ system, especially humanitarian organizations, like<br />

“Mothr and Child”, which were involved in child protection and caring.<br />

37 In August 1950, in Vojvodina, elections were held within the AFŽ system. County and local boards suffered changes.<br />

Vince Eržebet was elected president of County Board of AFŽ in Senta, and Buranj Irma, Gambketa Ilona and Gujaš Ilona were<br />

elected for the Local Board…Stojaković, G. (2007) AŽF Vojvodine 1942-1953. CD<br />

38 During the elections for the bodies of People’s Front in 1950 in Vojvodina, it was recorded that men voters were against<br />

the women candidates. Out of 28 women candidates, only 14 were elected in Jaša Tomić, 3 out of 16 in Kovin, 12 out of 58<br />

in Bečej. 50 women gave up their candidacy in Sombor county, because their husbands didn’t allow them to candidate.<br />

(Stojaković, G. (2007) AFŽ Vojvodine 1942-1953. CD).<br />

39 For more information about new “suggested” women’s organizations, see the results of research in (Stojaković, G. (2007)<br />

AFŽ Vojvodine 1942-1953. CD).<br />

96


During the 1951 there was a trend of decline of employed women, in all the<br />

branches of economy. Self-management in economy implied reduction of all costs<br />

outside of the productions, and so the institutions of social standard (nurseries, kindergartens,<br />

public kitchens) became unprofitable 40 . One of the reasons why women<br />

returned to their households was the Regulation Concerning Children Bonuses from<br />

1951. Mothers with several children were leaving their jobs and dedicated themselves<br />

to their upbringing. Women’s return to households was also a consequence of prejudice<br />

towards women. There was also the aspect of “petite bourgeoisie and leftover<br />

capitalist relations to women, relations from the society with double standards, prostitution,<br />

tall tales of woman, sanctity of maternity, queen of household and endless<br />

misery of working women, high mortality rates of pregnant women, little children,<br />

lack of jobs…” (Tomšić, 1952:1). Vida Tomšić concluded, with concern, that people<br />

forgot that the question of women’s status is not just a legal issue, but also a question<br />

of social consensus of implementing those laws on all levels. At the same time, with<br />

the exception of AFŽ’s leaders reports, there was no mention of the thesis that the<br />

economic independency of women is a prerequisite for her equality.<br />

Since there was no clear decision to close AFŽ, and the activist energy of women<br />

had to be directed, PO of AFŽ of Vojvodina organized a session for representatives<br />

of county boards of AFŽ for Bačka and Srem, on February 29 th , 1952. They were discussing<br />

the organization tasks in villages, healthcare and cultural-educational work<br />

with women in villages. PO of AFŽ of Vojvodina held a session with representatives<br />

of local boards of AFŽ, on March 1 st , 1952. It was concluded that the local organizations<br />

of AFŽ should turn to women workers, for it became evident they are under<br />

pressure 41 and they have no time for “cultural and political advancements, and<br />

some of them don’t pay enough attention to their children” (Alobodna Vojvodina,<br />

March 2 nd , 1951:3). It was concluded that it was necessary to form groups inside local<br />

40 There were 120 kindergartens with more than 3.700 children in peasant cooperatives in Vojvodina in 1950. In 1951, only<br />

2-3 seasonal kindergartens were formed. “Heads, presidents of cooperatives and brigadiers” (Slobodna Vojvodina, May 17 th ,<br />

1951:3) were objecting the forming of kindergartens. They thought that “cooperative unions and agricultural founds” (Slobodna<br />

Vojvodina, May 17 th , 1951:3) should take over the management of kindergartens. An article was published in Slobodna<br />

Vojvodina on Jun 23 rd, 1951 named “Why kindergartens in cooperatives are not working”, where heads of cooperatives gave<br />

their excuses for the new situation: it is draught, and there is not enough food for children, mothers are not signing up their<br />

children, buildings in which kindergartens were, are now rented, and they cannot be taken back… After the 3 rd Congress of AFŽ,<br />

for the formation of kindergartens were responsible “Councils for Education and Culture, and there were cases that there was<br />

no one legally obliged for the formation of kindergartens in cooperatives. Members of AFŽ could not prevent the closing of<br />

kindergartens” (Slobodna Vojvodina, Jun 23 rd , 1951:3).<br />

41 Dr Bosiljka Milošević, a respectable physician, professor from the Belgrade University and a member of Central Board<br />

of AFŽ of Yugoslavia, analyzed the work capabilities of women in new circumstances. She concluded that employed women<br />

tire more easily than men, because they are additionally working at home and raise children. While men can rest after a hard<br />

working day in a factory, or an institution…women starts another work day at home, where her strength is being depleted<br />

and there are no free days. That sort of work ranged from “9 hours, for women with n children, up to 15 hours for women with<br />

children under age of 2”. Therefore dr. Bosiljka Milošević concluded that “work at home presents health risk factor for an employed<br />

woman, and damages her work ability…and due to lack of creative work, housekeeping causes depression in the lives<br />

of women.” Dr. Bosiljka Milošević presented some precise data, which she viewed as consequences of completely changed<br />

role of women compared to women of earlier generations. The data in question were from the Gynecology and Obstetrics<br />

Clinic in Belgrade. In the past 10 years the number of employed women with self-poisoning of women’s organisms due to<br />

pregnancy (gestosis) was double the number of housewives with gestosis. Also the number of premature births, eccysis<br />

was larger with employed women than housewives- Dr. Bosiljka Milošević also concluded that woman’s organism evolves,<br />

overcoming new circumstances, and gradually conquers “all types of works and professions”. Dr. Bosiljka Milošević, Concerning<br />

Work Capabilities of Woman, Žena danas, issue 103, Belgrade 1953, 15.<br />

97


oards of AFŽ, to monitor women’s work conditions, housekeeping and upbringing<br />

of children.<br />

Ruža Tadić, president of the Regional Board of AFŽ of Vojvodina, also spoke<br />

about the position of women in Vojvodina, during the 6th Plenary Session of CO of<br />

AFŽ of Yugoslavia. Women in villages were “much less equal then working women<br />

and city women in general” (Ruža Tadić, Žena danas, issue 103:3). She reported a<br />

data that women formed the majority of 60-80% of work force in peasant’s working<br />

cooperatives in Vojvodina, but were insignificant when it came to managing. Out of<br />

105 peasant’s and agricultural cooperatives in Vojvodina, only one had a women for<br />

president. Ruža Tadić presented the data, in her text “8th of March, the International Day<br />

of Women”, that in Vojvodina “in 201 villages had no women members in the People’s<br />

Boards”. Number of women in county people’s boards decreased from 8,75%, in 1950,<br />

to 3% in 1952 (Ruža Tadić, Slobodna Vojvodina, March 8th , 1953:2).<br />

6th Plenary Session of Central Board of AFŽ of Yugoslavia was held in Sarajevo, on<br />

December 26th and 27th , 1952. Representatives of AFŽ debated, based on the Resolution<br />

from the 6th Congress of League of Communists of Yugoslavia, about the position of<br />

women in socialist society and about tasks which derive from the Resolution. It was<br />

concluded that:<br />

- Housekeeping represents “irrational use of work force” of<br />

women (Žena danas, issue 103, 1953:1), especially of employed and socially<br />

engaged women. The aim is to work to create conditions to relive women,<br />

by building economical and comfortable flats, building communal infrastructure,<br />

services, restaurants, health and educational institutions, building<br />

the industry for production of consumer goods…<br />

-<br />

- Education is a priority for work with women, especially when<br />

it comes to housekeeping in villages. Develop hygiene, introduce nutrition,<br />

rational economy of the village household, adequate care and education for<br />

children, fight the superstition, backwardness…<br />

- AFŽ organizations should educate and relieve women by proposing<br />

that these necessary measures be practiced. AFŽ should present<br />

general problems of all the women from Yugoslavia: workers, women in<br />

villages and cities, but also to provide the liberty for organizing the women<br />

in other women’s movements, and that “AFŽ could just represent a league<br />

of women’s societies” (Tomšič, Žena danas, issue 103, 1953:3).<br />

The fact that women had twice as much work as men, was interpreted in many<br />

social stratus as a sign of weakness and as an argument for women’s return home.<br />

Representatives of AFŽ understood, quite clearly, the dangers of woman’s return back<br />

home. Some of the leaders of AFŽ, like Cana Babović, argued that one couldn’t wait<br />

for the “process of general development reaches the point where we could say: now<br />

we have created the conditions for women to exercise their equality” (Babović, 1953:3),<br />

98


ut the woman should “take herself to the equal position”. Cana Babović argued that<br />

women communists “shouldn’t just work with other women…but can not escape the<br />

responsibility for inadequate work and for the lack of women’s involvement in social<br />

life…” (Ibid, 3).<br />

During the 4 th and final Congress of AFŽ of Yugoslavia, in September 1953,<br />

Vida Tomšič made a summary of organization’s work, in her report “Place ad Role<br />

of Women’s Organizations in Today’s Stage of Development of Socialistic Social<br />

Relations”, listing the successes and problems that women encountered, and which<br />

they tried to overcome, more or less successfully. Focus of organization was on the<br />

women from villages. The topic of the Congress proves it: “Position of Women in<br />

Villages”. It was concluded that a special organization of women would separate<br />

women “from overall political life and led to a wrong conclusion, that women have to<br />

fight against the rest of the society, in order to achieve their rights…” (Tomšič, Žena<br />

danas, Issue 112, 1953:10). Because of that, the Executive Board of AFŽ of Yugoslavia<br />

recommended that Congress should make a decision to disband AFŽ. There was<br />

a proposition that women should involve in some existing, or form new societies,<br />

which would address various women’s issues. It was proposed that those societies<br />

should horizontally connect into a League of Women’s Societies, and its task would<br />

be to organize a wide discussion “on all problems, especially the problems of women”<br />

(Tomšič, Žena danas, Issue 112, 1953:10).<br />

The final (4 th ) Congress of AFŽ was at the same time the founding congress of<br />

League of Women’s Societies. A Resolution on Forming of League of Women’s Societies 42<br />

was created. Socialist League of Working People of Yugoslavia 43 was an organization<br />

with a broad base. Commission for Work With Women of the Socialist League of<br />

Working People of Yugoslavia, had the task to include as many women as possible<br />

in political and economical life of country. Besides that, women’s organizing into<br />

separate societies was encouraged: for education of women, care and education of<br />

children, development of households.<br />

Concluding remarks<br />

AFŽ of Yugoslavia and Vojvodina had been a specific school, in which women<br />

learned how to be active in public and political life of their country. Its work developed<br />

under the leadership of Communist Party of Yugoslavia and relied on basic idea<br />

that women are equal with men in every aspect of life. Practical work developed in<br />

cycles: from autonomy to directive.<br />

42 See: Žena danas, issue 112, 1953:2. Resolution states: “the main attention should be the ability of women to become economically<br />

independent by working within the society, for that is the base of her true equality”.<br />

43 On 4 th Congress of People’s Front in 1953, organization changed its function and name to Socialist League of Working<br />

People (SSRN). According to the statute of SSRN the union and youth organization were working independently, but AFŽ<br />

wasn’t. Special commissions were to be formed to work with women inside the base organizations of SSRN.<br />

99


Equality of women in FNRJ was formally confirmed by Constitution from 1946,<br />

and with a complete set of laws, including the laws that protected the rights of mother<br />

and her child.<br />

Between 1945 and 1949 numerous women started entering political and economic<br />

life of the country. Women voted on elections for federal, republic, regional and local<br />

authorities. They were also elected for the governing bodies and were involved in<br />

country’s economic development. Ideological and Party decisions intended the roles<br />

of active participants in the creation of socio-economic sphere for women: workers,<br />

udarniks, members of cooperatives, politicians (“socio-political workers”), economically<br />

independent women, who mastered different professions which were, up till<br />

then reserved for men. A special social plan was adopted for teaching and education<br />

of women, so they could overcome the inherited lack of education and join the economic<br />

and political life. Woman’s role as a mother was still very important (not just<br />

as a mother of her own child, but as a mother of children without parents), as was<br />

her role in healthcare and nursing (nursing pregnant women, women with babies,<br />

disabled, pupils in children’s homes, colonists).<br />

Social and political activity of women started to decrease in 1950. Changes in economic<br />

and political system, where local authorities were more and more significant,<br />

demanded more knowledge and capabilities from elected persons. Women now had to<br />

be better qualified, because just simple need to have a woman elected was not enough.<br />

On the other hand, patriarchal attitude prevailed in time, so women had to work<br />

harder to prove themselves. Patriarchal attitude towards women during the NOB and<br />

post-war rebuilding was immediately recognized and judged as backward and wrong.<br />

Women from Vojvodina were free to join regional and local organizations of AFŽ. By<br />

the beginning of the 50’s, dealing with patriarchal attitude was “blunted”. In 1951 and<br />

1952 there were a lot of examples where women gave up their candidacy for local and<br />

regional elections, because their husbands and families were against it. During the first<br />

few years after the war, that was not possible. Self-management was introduced in<br />

1950, and companies had to make positive economic status. Social care for children and<br />

mothers which was realized by this time now became an expensive project. Women<br />

were offered high child bonuses, so many of them left their jobs. Not even the rhetoric<br />

of active women’s roles in AFŽ press mention women brigadiers and udarniks, and<br />

there are less and less women workers. But women in villages are specially supported,<br />

because the socialistic transformation of village was not yet complete.<br />

Even then, in socialist Yugoslavia, practice showed that employed women in<br />

period 1945 to 1953 44 had to work equally well in factories, companies, institutions…<br />

and at home. Their engagement required the state support in the form of paid maternity<br />

leave, paid leave if a child is sick, interruption of the work for breastfeeding, child<br />

bonuses, and those were all huge expenses for a country devastated by war. That social<br />

44 See the results of the research conducted by Stojaković Gordana (2007), CD AFŽ of Vojvodina 1942-1953, author’s edition,<br />

Novi Sad.<br />

100


strain produced the attitude, since 1950, that it was better for women “to return home”,<br />

because it was rational and in the “interest of children” (Žena danas, issue 81, 1951:11).<br />

Members of AFŽ of Vojvodina achieved excellent results in the fields of women<br />

workers and mother’s protection. AFŽ organizations cooperated with authorized<br />

bodies to “remove the causes of sickness and mortality of children” (Tomšič, Žena<br />

danas, issue 93, 1952:1), introduce regulations concerning protection of mother and<br />

child, forming the teachers school for housewives, organizing classes for nurses and<br />

kindergarten teachers…Activities were developed through healthcare education of<br />

women, courses for young mothers, child care, forming the woman’s assets which<br />

dealt with problems of protection of mother and child, by organizing constant assistance<br />

to women workers and mothers, organizing legal help for women, helping the<br />

institutions which take care of mother and child (kindergartens, nurseries…), helping<br />

with maintenance of school kitchens, children restaurants… Maternity was partially<br />

a social care in FNRJ, and socialist Yugoslavia achieved high results in that field.<br />

Together with different forms of material donations, the goal was to organize the society<br />

to help the mother to continue with her work. A network of children’s and health<br />

institutions as formed for that reason. During the first years of creation of socialist<br />

Yugoslavia, education of children was considered a social issue, but in the 50’s that<br />

policy was corrected to acknowledge the importance of family.<br />

In most cases work of AFŽ of Vojvodina was concentrated on cultural-educational<br />

and political education of women: literacy courses, housekeeping courses, reading<br />

groups, courses and seminaries with different topics, lectures, exhibitions, women’s<br />

press. Mobilizing women for volunteering was usual method for inclusion of women<br />

into economy. AFŽ had great results in that field. Inclusion of women in economy was<br />

the obligation of other mass organizations, but government’s duty too. Cooperation<br />

of all these factors proved to be fruitful in Vojvodina, where the organizations of AFŽ<br />

of Vojvodina (Sombor, Subotica and Novi Sad) influenced that 15.532 women were<br />

employed permanently during 1950 (Tomšič, Žena danas, issue 93, 1952:1). Equal status<br />

of women was a general social project of socialist Yugoslavia. Articles written by<br />

the leaders of AFŽ especially highlighted economically independent women, which<br />

is “their only option to make them feel truly independent and autonomous” (Ibid,<br />

1). During the period from 1945 to 1950, working women were supported ideologically,<br />

legally and financially, because the ideology plan considered working woman a<br />

prerequisite for other general and specific women’s rights. Work at home was, at the<br />

same time, was considered a necessity, which will be reduced to reasonable measure<br />

in time, by development of production forces and implementing “public industry”.<br />

But in reality, the conflict between social and family engagement could not be quickly<br />

resolved with ease. Women carried the burden of “two workplaces” more easily<br />

during the first post-war years, because they were aware that they achieved equality<br />

and they were working in the period of general social enthusiasm. Overworking<br />

manifested itself later, through often sick leaves and absence from workplace. That<br />

provoked the attitude that employed women are burden for economy, in time of eco-<br />

101


nomic development. Women were fired from their workplaces more often, but it was<br />

forbidden to fire pregnant women and mothers of babies, because of the support of<br />

AFŽ and unions.<br />

During the period between 1945 and 1953 women irrevocably stepped into social<br />

and economical life of the country. The criteria for assessment of women’s position<br />

in a society, which include legal regulations, degree of involvement in political and<br />

economical life in a country, showed a significant progress compared to women in the<br />

Kingdom of Yugoslavia. By implementing equal rights for women, compared to men,<br />

and by special protection for mother and child, socialist Yugoslavia secured a high<br />

degree of women’s equality. But there were big differences in the practice of implementation<br />

of those laws between regions and big differences between women in cities<br />

and women in villages. Compared to the rest of Yugoslavia, implementation of those<br />

laws was high in Vojvodina. It was clear even then, that the issue of women’s equality<br />

is a sum of many issues, which must be solved in a long time period, persistently and<br />

patiently, and not just by economic and technical development of the country, but by<br />

work and commitment of women themselves.<br />

AFŽ of Yugoslavia (and Vojvodina) was closed because, as Neda Božanović says,<br />

“it was hard to accept a woman as an equal man” (Stojaković, 2002:48). A number of<br />

delegates on the Final Congress of AFŽ of Yugoslavia, and a number of members of<br />

AFŽ, interpreted the conclusions of the Congress (and the introduction) as “degrading<br />

of women’s organizations and women themselves…and many organizations of AFŽ<br />

reacted by …” (Božinović, 1996:70).<br />

AFŽ of Vojvodina was created as an organization of women working for the good<br />

of women and for common good. Only under those circumstances was possible to<br />

begin the liberation of women, and their mass entry into social, economic and political<br />

reality. The momentum, enthusiasm and persistency with which women taught other<br />

women in direct contact their knowledge, experiences, offered direct support, represents,<br />

in our historical memory, the most efficient model of women activism, which<br />

reached every town and every village in Vojvodina.<br />

102


103


104<br />

<strong>IDA</strong><br />

I was born in 1913 in Pečuj. It is a place in Hungary, but back then it was Austro-<br />

Hungarian Monarchy. I was born in a working class family. My father was a railway<br />

worker, so my family background is working class. My mother and father could not<br />

get registered as a civil matrimony, because he was a Jew, and she was a catholic, and<br />

that family curse followed us even when my older brother was 8 years old. Soon after<br />

I was born, my father went to war, so I never had a chance to meet him. Then my<br />

mother returned to her family in Subotica, where she was born. My brother and I were<br />

lucky that our grandfather, although a worker, was very progressive and have read<br />

many books. I was 13 when he gave me a copy of “Iliad” to read. It didn’t matter do<br />

I understand it or not, because the love of books was most important. Our orientation<br />

was probably influenced by a lack of religion in our family, because they didn’t force<br />

us to go to church. They allowed us to freely choose our path.<br />

Vojvodina was quite poor back then. There were so many poor people and there<br />

was an epidemic of tuberculoses. The Kingdom of Yugoslavia was much undeveloped<br />

back then. There was just one high-way, and most of the population was illiterate. The<br />

parts of the country that were under the Austro-Hungarian rule were a bit more developed:<br />

Croatia, Slovenia, Vojvodina. The only reason we had a few literate people in<br />

each village was because Maria Theresa ordered that each village must have a school.<br />

But there were no factories here neither. The largest one had 50-60 workers, and<br />

bosses wanted to make quick profit, because they belonged to the young bourgeoisie,<br />

so wages were very low. My life was very difficult. It became even harder when my<br />

brother was arrested in 1929. I had to quit my education. I was in second grade in high<br />

school, and with the age of 13 I had to be prepared to work whatever I was offered. I<br />

had to support myself, my mother, who fell sick after my brother was arrested, and I<br />

had to send money to my brother in prison, in Sremska Mitrovica.<br />

Tavankut is a village near Subotica. Before the WWII there were a lot of biroshs 45<br />

there. I went to Tavankut each Sunday and returned back home in the evening, always<br />

on foot. I was working with the youths, which included some girls. We were divided<br />

in the work groups. I gave them some books to read and they gave me a huge watermelon,<br />

to show me how much they like me. I had to hide that water-melon somewhere<br />

by the road, because I couldn’t carry it all the way back to Subotica. The youth was well<br />

organized, not just in Tavankut, but in all the nearby places: Moravica, Bačka Topola,<br />

Čantavir and Ljutovo. They were all well organized. Biroshs and poor peasants, with<br />

45 Biroshs were peasants who were working at the private large scale farms for a wage – wage peasants. They had their own<br />

homes, but had no land to cultivate.


their hoes and shovels on their shoulders, came by foot to assembly, on the day of<br />

the great agricultural strike. Women were mostly in front. Women from Tavankut<br />

were going to the assembly with their hoes and shovels. In front of Subotica, where<br />

the playground stands today, they were stopped by a cordon of gendarmes. Women<br />

broke through gendarmes with their shovels and hoes, and reached the assembly,<br />

where Mato Vuković held an important speech. Women were led by Marga Beretić.<br />

We, women from the union, organized a kitchen to cook meals for the strikers.<br />

We organized it for the strikers and for their families each time there was a strike by<br />

the union, so they wouldn’t starve. Young girls with big baskets went around the<br />

markets and asked for some food from the dealers, to supply us with food. Most of the<br />

dealers gave them food. They were also poor who bought that food from the peasants,<br />

to sell it on the market, so we always had something to cook.<br />

We always had food for the prisoners too. Subotica was famous for deported<br />

prisoners from all over the country, as far as Zagreb and Belgrade. Women from the<br />

union’s women committee visited the prisoners, sent them food, washed their clothes.<br />

There was an investigating magistrate in Subotica, named Ristić, a Macedonian. He<br />

was very honest. On one occasion he was even invited to Belgrade, under an investigation,<br />

because he was giving progressive books to the communist. He answered: I cannot<br />

give them bible, because I know they will not read it. I give them books which they<br />

will read. That judge even gave permits for visits to communists who were brought<br />

in from Belgrade. I had a task to make a visit to Baruh Rašela, who I didn’t know up<br />

until then, so I turned to judge Ristić to give me a permit to visit her. I told him she<br />

was my cousin, and he just said: Very well. He gave me the permit. When I came to the<br />

prison, they took me to the yard, and there were two women standing there. I didn’t<br />

know which one of them was Baruh Rašela. Judge told me: Come over here. Here is<br />

your cousin. We also had those kind of experiences.<br />

I remember Đeri family. There were three young men. Their father was a revolutionary,<br />

and he brought up his children the same way. He was working in the Ferum<br />

factory, where he put up the red flag. His oldest son, Đeri Franja, was killed in Dachau.<br />

He was a member of the Party, and was arrested in 1941 and convicted. He was married<br />

to Juca Đeri, his associate. She was a furniture polisher. She was pregnant when<br />

she was arrested, and they have beaten her so badly, that she miscarried. She was also<br />

active after the war. Their daughter, Eržebet Đeri, was married to Lukač’s middle son.<br />

She was a member of the SKOJ before the war. She organized reading groups. They<br />

were reading “Antiduring” and Babel. Her husband and his brothers were arrested<br />

in 1941. The older brother had a family. His wife – Lukač Ana was also active in the<br />

progressive movement. Lukač brothers were convicted in 1941. The oldest one, Ana’s<br />

husband, was sentenced to death, and the middle one got a prison sentence. Since<br />

the oldest brother had a child, the middle brother asked that their sentences be interchanged,<br />

so that he would go to the gallows, and the oldest brother would serve his<br />

sentence in prison. And so they did.<br />

I had to overcome all these obstacles in order to join the movement. I was accept-<br />

105


ed late in the party, because I had to leave Vojvodina, and I had to pass the trial time<br />

in Slovenia. I was accepted in the party in 1939.<br />

When we are talking about the position of women, we have to look back. It is a<br />

known fact that women in old Yugoslavia weren’t equal to men. They were second<br />

class citizens, and they had to have a guardian, when their husband or father died.<br />

They couldn’t take care of their own children. By the way, in this rich Vojvodina there<br />

were a lot of poor and unemployed people. There were a few factories, and most of<br />

them had only fifty to sixty workers. Some of them employed exclusively women<br />

workers, like “Hartmanka” from Subotica, which exported poultry and feathers. The<br />

women were mercilessly exploited and used, and they were also beaten.<br />

Before the WWII there was a lot of poor villagers and very few women intellectuals,<br />

because women, in general, weren’t allowed in high schools. In Vojvodina, Croatia<br />

and Slovenia, some women managed to enter high schools, but there were parts in<br />

Yugoslavia like Bosnia, Macedonia, Kosovo and even Southern Serbia where women<br />

didn’t go to school. I know that in Kosovo fathers would beat up their daughters if they<br />

studied, because they wanted them to fail. There was this horrifying notion of women.<br />

There was an epidemic of tuberculosis in Vojvodina, despite all the wealth. We<br />

who were involved in the progressive, revolutionary movement weren’t only tasked<br />

with spreading the word about the necessity of nationwide people’s struggle against<br />

the exploitation, but we also had a task to enlighten the people about health care.<br />

Among us were physicians who lectured us about health care, fighting tuberculosis,<br />

struggling for a normal, safe childbirth, since sepsis was common among women in<br />

those times. Many women gave birth at home, often without a midwife. This attracted<br />

many, many women.<br />

Women’s rights movement was strong in Vojvodina and other parts of country,<br />

thanks to the Communist Party of Yugoslavia. I know they were signing a petition for<br />

women’s rights, women’s right to vote in particularly.<br />

Struggle for women’s equality began much, much earlier, considering the horrible,<br />

degrading status of the woman. In many families it was considered a misfortune if a<br />

baby girl was born. Those type of ideas prevailed. People were backward, because 90%<br />

of them were illiterate in pre war Yugoslavia, we had only one high-way, so you can<br />

imagine it. That’s why we work so hard on education of women after the war. We started<br />

courses for illiterate, reading groups in order to teach women to read and write.<br />

Equality wasn’t given to Yugoslav women. They had to fight for it, by massively<br />

participating in People’s Liberation Struggle, with guns in their hands. They were<br />

involved in all forms of struggles for equality, but not just women equality, but workers<br />

and peasants, who were also exploited. There were around 620 thousand women<br />

actively involved in combat, and that implies cities too, and I have to say that being in<br />

the city is far more difficult than being in the partisan units. I experienced it both and<br />

I was relieved when I went to the partisan units.<br />

I was in Slovenia during the WWII. There were more than six hundred children,<br />

ages two to three, in Ljubljana, who were left by their parents who had to leave,<br />

106


ecause Gestapo and OVRA, the Italian secret service, were looking for them. Taking<br />

care of the children was an organized action. It was a task for women, led by mother<br />

of writer Ziherl. She took care of all those children, and none of them was ever discovered.<br />

But they had to be moved to some other family each week. Since 90% of<br />

Ljubljana population was for the liberation struggle, that wasn’t so difficult.<br />

Women were heroines. Near Ljubljana, there is a hill. I think it’s called St. Peter.<br />

There was a small church on the hill, in which one priest organized torture chambers<br />

in the basement. 7000 people were killed there, with his help. After the war, he was<br />

brought to trial, but there were no living witnesses. One woman answered the call.<br />

She told him: Do you remember me? I was pregnant. I kneeled before you and beg of you<br />

just to allow me to have my baby, and then you can shoot me. But you ordered that young<br />

white trooper to shoot me. He took me and said – I‘ll shoot in the air. I will tell him that I’ve<br />

thrown you in to the river. Run and hide, that no one can see you, or else we are both dead.<br />

Then she showed a forest with young firs and under each fir there was a grave. When<br />

they unearthed the graves, there were ten to fifteen people in each grave. There were<br />

also other examples of heroism amongst women. I remember Vida Predrag, a worker<br />

in cookware factory in Ljubljana. Italians surrounded the factory in 1941, and began<br />

the search. They planted a leaflet in one of the desks. The desk belonged to a young<br />

woman, named Vida Predrag. Italians gathered all of the workers and in front of them,<br />

they sentenced her to death. That happened in the morning. At noon they asked of her<br />

to betray everyone she knew from People’s Liberation Movement. She refused. Then<br />

they ordered her to kneel and beg them for mercy, in which case they will not shoot<br />

her, but send her to camp. Vida Predrag refused to kneel and to beg. In the afternoon<br />

they took her to the wall and tried to blindfold her. She didn’t allow them. I am not<br />

afraid to look in to your eyes, but you are afraid to look in to mine. One of the soldiers refused<br />

to shoot at Vida Predrag. He was placed beside her, and they were both shot.<br />

I also remember the heroism of Zora Krdžalić –Zaga. She and her husband were<br />

informed to hide immediately, because German secret police found out about them<br />

and is coming to get them. Zora Krdžalić didn’t have the time to pack herself. She just<br />

called one of her cousins to come and take away her one year old son. Later, when she<br />

was in a partisan unit, she found out that her child is safe. I think that was also heroism.<br />

There was a lot of examples of heroines during the NOB.<br />

In various ways (laughter). First I organized youth in Ljubljana. We had regular<br />

actions in Ljubljana, making the occupying forces know they are not in charge. New<br />

slogans would dawn each day: “Long live KPJ”, “Long live Tito”, “Death to fascism,<br />

liberty to the people” etc. Each morning leaflets would appear, calling for an uprising<br />

against the occupation. Even before the war we had organized illegal apartments, for<br />

we knew that some of us will have to go underground, and that we couldn’t stay in<br />

our apartments. So I lived in apartment of doctor Kuruh.<br />

There was a curfew each evening at 8 pm, and one day I came home at quarter<br />

to 8 pm. He told me that he doesn’t know what to do, because they were asking him<br />

about me. He told them that I was a patient, and that he doesn’t know much. But he<br />

107


wanted to inform me. I told him: I’m not staying a minute longer. That was in Šiška,<br />

and I lived down the road. To walk that far was impossible for such a short time. I<br />

went out, and hid myself under the stairways inside the first building I could enter,<br />

and I heard when the janitor locked the door. I spent the whole night there, and in<br />

the morning, when janitor unlocked the door, I came out. He asked me where was I. I<br />

told him that I was out during curfew and that I would be embarrassed if they should<br />

caught me. Why didn’t you knock on any door, he asked me, everybody would let you<br />

in. I told you this so you could understand the situation in Ljubljana in war times.<br />

There were 500 children, age 2 to 4, whose parents were illegals in Ljubljana.<br />

There was one comrade, we called her Mother Zigarlov, mother of writer Zigarlov. She<br />

was taking care of those 500 children, but those children had to change foster families<br />

almost every week, so Gestapo wouldn’t find them. Gestapo thought if they catch the<br />

children, the parents would give them self up. Thanks to that women Gestapo wasn’t<br />

able to find a single child during the entire war. She was so well organized.<br />

There is one case of one of our beautiful girl. She was very pretty and handsome<br />

and she was given the assignment to socialise with the commanding officer of<br />

Ljubljana, to lure him to Tivoli, so that our people could kill him. She met with him in<br />

a bar and he walked her home. When she went out tomorrow, everyone was spiting<br />

and shouting, calling her Italian bitch. Can you imagine the feeling? She continued<br />

like that for 3-4 days and then said: Comrades, I can not continue with this. All of my<br />

neighbours are cursing me, calling me Italian whore; someone who doesn’t know me<br />

might even kill me. Give me the gun. I will take him to Tivoli and kill him, but arrange<br />

me an immediate transfer to the partisans. And so she killed him in the forest of Tivoli<br />

and she was immediately transferred to the partisans.<br />

A lot of it was written about People’s Liberation Struggle. I will just say that the<br />

women supplied partisans with everything they needed: clothes, shoes, food, medicine,<br />

bases for the illegals. After the liberation, I came back to Vojvodina, to Subotica in<br />

1946. I went to see what happened to my family that remained to live here. My mother,<br />

brother, sister in law and her daughter were in Subotica. My first husband, Kovač<br />

Janoš, got killed in the last days of liberation of Slovenia. He was from Vojvodina, a<br />

Hungarian. He served four years in prison in Sremska Mitrovica, for being a communist<br />

and four years in war. He was killed on the April 2-nd 1945. I also came to inform<br />

his parents that he was no longer alive. Paško Romac was with us, and we were riding<br />

on a cart from Novi Sad. When we approached Subotica, Miha Marinko asked me: Is<br />

your heart pounding?<br />

Paško Romac asked: Why should her heart pound near Subotica?<br />

She is from Subotica.<br />

What, she isn’t Slovenian?<br />

I answered: No, I’m Hungarian.<br />

I never nationally declared myself, because for me the humanity was important,<br />

not nation or creed. And so I came back, answering the call from Vojvodina. I didn’t<br />

work in AFŽ, but I was familiar with their work.<br />

108


After the Liberation I married Filoksis Kozmidis, trustee of the Greek partisans,<br />

who were stationed in Bujkes (I think it’s called Gakovo today). He became a true citizen<br />

of Novi Sad, as have his countrymen, back when city was founded. We have two<br />

daughters, who have PhD in physics, thanks to their abilities and their socialism.<br />

I can’t say what was more difficult: fighting with the gun in my hand, during the<br />

war, or fighting for equality after the war. Fighting for acceptation of women in each<br />

level of society, the right for education, for all women, so women can have more options.<br />

It was hard to struggle against backward consciousness and ideas. It was not simple.<br />

Women used to wear headscarves in Macedonia, Bosnia and Kosovo. Young girls<br />

age twelve were getting married in Serbia. Parents would arrange a wedding, got her<br />

married as a girl, and then all the men would use her, until she was an adult.<br />

We had to teach people health care, hygiene and basic education. There were<br />

literacy course for the women; crews were organized – thanks to the AFŽ – medicine<br />

crews, teachers, various experts. They were doing house visits in Macedonia, Bosnia,<br />

and even Serbia, because women didn’t come out of the houses. They thought them<br />

basic hygiene, correct life style and why to take of veils. That was really a hard struggle,<br />

and it was mostly carried out by women. Let us not forget that this country was<br />

in war, and all the countries that were in war were plagued by hunger. There were no<br />

hungry in Yugoslavia, not even in the most remote parts. There wasn’t an abundance<br />

of food, there wasn’t enough, but there wasn’t any hunger, thanks to the program of<br />

buying off the food, which is cursed a lot these days. But that was organized so that<br />

the people of this country wouldn’t starve. There wasn’t abundance in Vojvodina and<br />

in food producing regions, but they didn’t starve in Montenegro, Macedonia. AFŽ carried<br />

most of that burden too. The biggest struggle was for the young girls, who should<br />

to go to school. It was very closed monitored.<br />

Employed women in pre-war Yugoslavia, even the intellectuals, had almost half<br />

the amount of the wages as their male counterparts. After the war we advocated<br />

that everyone should have the same wage for same work, regardless of their gender,<br />

nationality or creed.<br />

The times were tough. There was the ’48, when Russian soldiers were on our<br />

borders. We had to supply the army then, take care of them, so they can defend this<br />

country. I do not agree with everything that was going on the Goli Otok, I found about<br />

that just recently, but without that we would suffer Russian occupation, like Hungary,<br />

like the East, like Poland and others. We choose freedom, because we fought for it<br />

ourselves. It wasn’t the Russians who liberated us. There were mistakes, but they were<br />

inevitable. There is, and there never was a perfect human society, but socialism at least<br />

erased centuries old injustice towards women.<br />

There was a round table in Hungary. Pity there wasn’t one here. The agenda was<br />

the beginning of the women inequality. One woman said that it had all started with<br />

the Bible. It was told that the god created woman from the rib of a man, and that the<br />

first sin was a woman’s sin. It was told to run from Sodom and Gomorrah and that no<br />

one should turn back, but the woman turned back and was turned into a statue made<br />

109


of salt. That was the beginning of inequality, and the biggest injustice started with the<br />

private property, when the master wanted to have a male successor. I think that today<br />

we went a step back, although I can see that some parties are trying to do something,<br />

and there are some women appearing, even smart ones. But there are no women in<br />

high positions. We also had to fight for that right.<br />

There were just a few women intellectuals after the war. We had a number of<br />

educated women workers, because there was an order from the Party to educate ourselves.<br />

I think we read more books than some people with a University degree. We<br />

were reading Dostoyevsky and Tolstoy and Zola... There were educated women; there<br />

was a struggle for acknowledgement of women, but it was difficult to fight against<br />

backward beliefs.<br />

In one period I was a president of the Parole Committee for the Yugoslav<br />

Presidency. The most of the convicts, especially Albanians, were rapists. There was<br />

one woman, sentenced to 20 years of hard labour, because she killed her husband,<br />

father in law and two brothers in law. She was fourteen, when she was literally sold<br />

to her husband. When she was mature, she had enough, because at first her father in<br />

law started living with her, then brothers in law, and then her husband. One day she<br />

took a riffle, killed them all, and wounded her mother in law, who also knew about<br />

that. I told her I would let her go immediately, because she was the victim in this<br />

case. First they reduced her sentence for five years, and later reduced it even more.<br />

She didn’t do much time in prison, but the point was how difficult it was to struggle<br />

against such primitivism. When one of my comrades asked me: Why are you so harsh on<br />

those rapists? At least those in marriage, he said. I answered him: Do you have a daughter<br />

and what would you say if someone raped her? He was silent. I think that those kinds of<br />

attitude towards women are wide spread even today. Especially since our society is in<br />

such a difficult period, and there is no concern for the status of women and mothers<br />

in society. When women are in bad position, I think that the children suffer and the<br />

entire society degrades, and it cannot move forward since the half of its population is<br />

not protected.<br />

110<br />

What was the platform of the aFž, and what can the platform be today?<br />

Women were quite prepared after the Liberation, and they were keen to learn.<br />

The position of the women was different, since they were equal in everything, but it<br />

required a lot of work to make them feel equal and to conquer a right to a different<br />

life style within their families. It was also difficult, because it was not easy to defeat<br />

backward ideas. We called physicians to lecture women, organized sewing courses,<br />

so that women can sew something for themselves, they were learning how to cook...<br />

We weren’t imposing some political ideas, but we told them that a woman can do<br />

anything, but she has to fight for it. Before the war we were against the feminist movement,<br />

because we thought that an isolated women’s movement cannot achieve much.


Only united with all of the oppressed, with all of the exploited, with all those who are<br />

living in misery, only as an organisation presenting the issue of women’s equality we<br />

can operate and achieve results. The feminists argued that they should fight against the<br />

males, because they oppress them. That wasn’t our fight. Women would never achieve<br />

equality if they had fought like that. That’s why they joined the Antifascist Women’s<br />

Front and the anti-fascist struggle. They were taking care of the strikers. Everybody<br />

was on strike, not just women. They too were going from factory to factory, organizing<br />

workers. If we are to be honest, we must say that women today are being discriminated<br />

again. They are the first to lose their jobs. It is harder for them to find work,<br />

regardless of their qualifications. Everyone is talking about the “white plague”, but<br />

how can a woman be pregnant, when the first thing they ask her at the job interview<br />

is whether she is pregnant. If she is, she cannot get a job. Pregnant women are losing<br />

their jobs, and they can’t find any protection. Legal regulations that protected the<br />

mother and her child in socialist Yugoslavia are practically abolished. Women had the<br />

same right as men, and there were special rights for women and their children. There<br />

were many nurseries and kindergartens, and there were also children’s camps (at the<br />

seaside and in the mountains). All the children, regardless of their parents’ economic<br />

status, could visit those holiday camps. Relief meals were distributed in almost all of<br />

the factories, and women could take that food back home. We can talk in particular<br />

of the health care for women. In socialist Yugoslavia women were organized to visit<br />

medical institutions twice a year, for preventive cancer examinations. Special care was<br />

reserved for the pregnant women. They could use all of their rights based on their<br />

employment status, during their pregnancy, and after the pregnancy, until the child’s<br />

first year, and even longer, if there were medical reasons for that.<br />

Employed women, who were qualified, were as competent as the men were.<br />

Idea that the woman’s labour is worth less is recidivism from the past, when women<br />

were paid half the wages less than men. We also had to fight on that field too, and we<br />

fought it in the Party and in the Parliament. For example, I became a member of the<br />

Presidency of Yugoslavia, and that is not a minor position. But even in more developed<br />

regions, in Slovenia for example, there were far more women in high places,<br />

and they had to prove themselves too. A woman had to work more to prove herself<br />

everywhere: at the loom, in the court, as a physician, as a politician. She always had<br />

to prove herself more than men.<br />

It is not an easy job to change a primitive consciousness. You couldn’t do it over<br />

night. Despite all those women who were participating in the NOB, with riffles in<br />

their hands.<br />

Economic changes started in the 50’s, but it was possible to achieve rights for<br />

women: women were not losing their jobs, they had one year of paid maternity leave,<br />

new institutions for children were opened, new nurseries, new kindergartens, new<br />

preschools. At that time the relief meals were being distributed in the factories, and<br />

women could take that food back to their families.<br />

The women’s position is not permanently secured There are differences between<br />

111


systems. Position of women is different in our country than position of women in<br />

Africa or Iraq, especially in Iraq today. When I was in Egypt, as a member of our<br />

delegation, I saw that the Nonalignment Pact was responsible for the abolishment<br />

of the veils. Women were dressing normally, elegantly in Iraq also. All the schools<br />

were opened for the women, but they had more difficulties in struggling for equality.<br />

Nasser’s Decree was not enough. Decree’s and laws were not enough in the struggle<br />

for equality, nor have they created equality. You have to fight for it. When Nasser<br />

died, they stepped back for two centuries. Women wear black clothes and veils again,<br />

unfortunately.<br />

India was interesting. Indira Gandhi was president there. She was rarely smart<br />

and rarely respected. But look what religions are doing today. Look at the Iraq. Sunni<br />

and Shiite are the same people and Americans managed to divide them. You can just<br />

imagine what the women are going through. But woman must not be passive, for if<br />

she is passive, we will fall back fifty, sixty, a hundred years back.<br />

112


113


114<br />

ETA<br />

My name is Dr. Eta Najfeld. I was born in Slavonski Brod in 1916. My father was<br />

a trader. I spent my childhood in Slavonski Brod. I enrolled at the Medicine faculty in<br />

Zagreb, after high school, but I never graduated because I was Jewish, and in those<br />

times, they didn’t allow for Jewish students to graduate. I had only two exams left to<br />

pass, when the war started. However, there was an organized action of suppression<br />

of the endemic syphilis in Bosnia, which was a propaganda task in order to portray<br />

Ustaša’s Croatia as a benefactor that looks out for the health of the “Croatian flowers”.<br />

My husband and me enlisted and went to Bosnia. For this task we received a<br />

document claiming that we are protected from imprisonment in concentration camps,<br />

which wasn’t true, for some of our colleagues were actually forced to Ustaša’s camps.<br />

Eventually, almost all of us, about 80 doctors, joined People’s Liberation Struggle. For<br />

us the NOB was the only way to save ourselves from camps, for we knew very well<br />

the ideological character of that uprising, and we knew that it was the oportunity to<br />

fight against our common enemy – fascism. At first we didn’t have any chances to<br />

join the Partisan movement, for I had a little baby and a mother, who I succeed to get<br />

out from the camp in Đakovica, thanks to that document we recived from Ustaša’s<br />

authorities. But my husband and I helped partisans by informing them abot the movements<br />

of Ustaša and German armies, and those informations were valuable to the<br />

partisans. My husband even managed to send medications, that we could get, to the<br />

partisan forces.<br />

The cooperation started in 1943. We sent medications and supported the struggle<br />

in various ways, but we take this date as a beginig of our active combat involvement.<br />

When our friends alerted us that our lives are in danger, and that we must hide, we<br />

voluntarily joined the NOP. The same day i gave birth to my son in Podgrmeč region.<br />

My husband became head of 39. Krajiška division’s hospital, and I cooperated as a<br />

doctor at the department for infectious disease, although I was two exams short of my<br />

graduation. Life with partisans was a real inspiration for me because I teached first<br />

aid courses and literacy courses for iliterate Bosnian peasant women, who joined the<br />

NOP. Women were equal to men in partisan movement, and there was no difference.<br />

There was a multitude of women in combat units, but women mostly acted as phone<br />

operators, agents, pharmacists, nurses, propaganda agents and were not spared in any<br />

way. Comrades probably took care of them, and hold them further from first battle<br />

lines, but it was only to spare them great physical strain, which was common for the<br />

front lines, but not because some patriarchal relations between genders.<br />

There were fewer women than men in combat units, but that doesn’t mean there<br />

were none. We covered some other sectors, vital for the functioning of NOP, maybe


even more than carrying the riffle is. I have to say that my position was in some way<br />

specific, compared to others, maybe even privileged position, on one hand because I<br />

had a little child, and on the other hand, I was a Jewish woman. Head officers knew<br />

that no Jew could collaborate with the enemy, so I never got on the list of suspicion.<br />

It was a system that was intent on destroying us physically, so there was no chance<br />

that any of the Jews collaborate with Germans or domestic traitors. I never experienced<br />

any kind of prejudice in partisan movement, be it sexism or anti-Semitism. I felt<br />

absolutely equal, and put my heart and soul into this movement. Even before this, I<br />

was a member of a left-wing student organization, but I wasn’t a member of KPJ nor<br />

a member of SKOJ. I can’t say that I was a communist, but I definitively believed in<br />

many communist ideas, like an idea of a society in which no body threatens no one<br />

because of his or hers national, religious or class background.<br />

I don’t remember having any difficulties, besides those that we all had to endure:<br />

lack of nutrition and lack of personal hygiene. The lack of hygiene was quite tough<br />

on me, because I got lice when I joined the partisans, which was something I wasn’t<br />

used to. However, everyone had head lice, and when you all have to endure the same<br />

difficulties, it is somewhat easier for all of you. I can’t say that I had some unique difficulties,<br />

besides food rations, but even when it comes to food I had some privileges,<br />

since I had a little baby, so I would always get some extra rations, if there was any, of<br />

course. I wasn’t isolated. Whatever the others get, I got it too, and maybe even more,<br />

because of my child.<br />

For me the most striking scene was when I gave birth in the same room where<br />

ten other people were sleeping. They were so quiet, didn’t spoke a word, and I was in<br />

labour. In the morning I found that my baby has head lice. We were transporting on<br />

an ox cart, because we were close to the enemy lines, and my son suffered sunstroke,<br />

from the hot sun. Jovan Bilbija, who followed after our cart, asked me for the name of<br />

my son. I said that I don’t know, but it will begin with an “I”, because my daughter,<br />

that got killed about month ago, had a Russian name beginning with an “I”. So I told<br />

him that the boy’s name will be Igor. And he approached the nearest tree and had broken<br />

off a branch from it, placed it over the baby’s head and said:”Here is some shade<br />

for you, from your godfather Jova Bilbija”.<br />

Relations between men and women were very interesting, since there was great<br />

care to prevent any sexual “incidents”. Reasons for such care were of a practical<br />

nature – for it was impossible to perform an abortion in that kind of situation, and<br />

such relations were not tolerated, because they could affect the moral. However, it<br />

wasn’t explicitly forbidden, nor did the people who’ve fallen in love in that situation<br />

suffered any repressive measures because of their relationship. The focus was more on<br />

propaganda and pointing out the fact that it isn’t quite the right time for such relationships.<br />

But I have to admit that there were some obvious flirting and romances going<br />

on, which is quite normal. We are all just people, after all. However, there was a great<br />

deal of care, in order to prevent any situations that could get out of hand.<br />

I cannot even remember how I spent my free time, if there was any. I was working<br />

115


at the hospital, and I had a little child. When I didn’t have any duties, I was teaching<br />

some courses, for which I am not sure if it was work or pleasure. You have to understand<br />

something. I was in Bosnia. Bosnian peasant rose up, after Croatia occupied<br />

Bosnia, because of the desperate situation that he was in, when Bosnian Serbs and<br />

other non-Croats were driven of to camps, killed and massacred without any explanation<br />

or reason. That illiterate Serbian peasant, who started the uprising bear handed,<br />

was so uninformed and uneducated, that he had to be educated and enlightened from<br />

the start. And that is the virtue of People’s Liberation Struggle. They attended literacy<br />

courses, first aid courses for women, cooking courses...there was a lot of work. I almost<br />

never had any time for relaxation, for if there was nothing to do, there was always<br />

someone that needed some conversation, directions or help. I remember very well<br />

one illiterate peasant women, named Dragica, who was washing bandages from pus.<br />

She started a fire, and prepared a bucket with some water, to boil the bandages. But<br />

before that, she washed them all in an ice cold stream. When I asked her: “Dragičica,<br />

what are you doing?”, she answered me: “I’m washing”, and showed me her swollen,<br />

blue hands. I told her to stop and take a break, and she just replied: “I have many<br />

more bandages”. Those swollen, blue hands still come to my memories, even now, 65<br />

years after the war ended. She simply didn’t know anything and didn’t knew how to<br />

help comrades, except by washing those dirty, stained bandages, and she was working<br />

until she was exhausted. I could tell you a million of such tear-jerking stories. I<br />

remember a cook, named Mara, who prepared really bad meals, partial because the<br />

ingredients were scarce, but mostly because she didn’t know how to cook. But in the<br />

evening, when she danced kozaračko kolo, none could match her. Even the wounded<br />

would get up and dance. Memories like those are countless and I have to admire those<br />

illiterate Serbian women that have done so much for our cause. I taught them about<br />

hygiene – those poor girls didn’t have any clue how, nor why we should sterilise bandages,<br />

and the desire with which they anticipated our conversations was touching.<br />

During those courses we would just sit around in a circle, without any order, with<br />

no hierarchy. They always asked questions, thirsty for knowledge, and I answered<br />

their questions. I presented myself as their equal, who just happens to be a bit more<br />

informed, and because of that they didn’t hesitate to ask. I can not exactly describe it to<br />

you. It wasn’t a class, like those that I taught after the war, when I lectured physician<br />

specialists postgraduates. It wasn’t a lecture, it was socialisation, conversation, for the<br />

common good and knowledge of our unit. If I presented myself as a lecturer, I have to<br />

admit that it wouldn’t look like that, and it wouldn’t be as effective as it was.<br />

Our male comrades supported our female courses in every way. It was normal<br />

that our comrades would help us and give us some advices, without any hesitation.<br />

It was considered that every meeting within partisans had a purpose to raise the level<br />

of education, no matter in which field; the important thing was to make progress.<br />

Each moment we raised the level of consciousness about the necessity of our struggle<br />

and pointing out to the individual that this struggle is necessary and that we are all<br />

equals. I think that is the greatness of our struggle. Of course there exceptions and<br />

116


mistakes, but in 99% of the cases this partisan struggle was magnificent, and there was<br />

no greater upraising against Nazism, in the concurred Europe, than this Yugoslavian<br />

upraising. It must be said loud and clear. It is the merit of our people, for we were<br />

on the right side and we fought with all our hearts and means necessary against the<br />

fascist occupation. In my judgement, there is nothing more glorious. For example, the<br />

uprising in Poland, in army “Krajova”, the internal atmosphere was not good. It was<br />

a disaster, for many Jews, even Spanish veterans, were humiliated and even executed,<br />

which wasn’t the case in our movement. I am eternally grateful to our struggle, for I<br />

survived. If there wasn’t for NOB, I would certainly perish.<br />

In Zagreb we were greeted with closed windows and shutters, closed doors<br />

and empty streets. And when I remember the day the Germans and Ustaše entered<br />

Zagreb, and we were standing on the corner of Drašković’s and Jurišić’s street, the<br />

people were throwing flowers and candy and oranges. The difference was huge. After<br />

a certain time in Zagreb I demobilised myself and decided that I can not stay in Zagreb<br />

any longer, and that I have to move to Belgrade, so nothing ever reminds me of what<br />

I have gone through. I spent my entire carrier at the Health Centre, at the same desk,<br />

until my pension in 1973.<br />

I adapted to the peace fairly easily. I figured that I should live, for I had a child and<br />

a husband, whom I loved endlessly, and who saved my life. I figured I should work. I<br />

didn’t have any time for post-traumatic stresses. I had to keep on working and living.<br />

I must say that I do respect Germans, for their work and their diligence. They had<br />

lost the war, and succeeded in becoming a power again. However, I avoid travelling<br />

across Germany, or having any contacts with Germans. Never forget, never forgive.<br />

117


118<br />

DANICA<br />

My name is Pavlović Bulat Danica. I was born in Kirin, Brgin Most District upon<br />

Kordun. I attended elementary school in Kirin, where we had a priest Stanko Kangrga<br />

and a teacher Dmitar Mitić. They were good people, and we were good children. They<br />

would listen to us and we would listen to them. Everything went well. I still have a<br />

list of pupils somewhere here. When we were in first grade, teacher would ask us:<br />

who will answer, who knows. Danica Bulat will answer. Someone else will continue.<br />

That’s how children used to learn. I think children today are learning better, because<br />

they learn foreign languages, and we just learned Serbo-Croatian.<br />

I used to hand-sew before the war. All of my works were commended. When I<br />

got the sewing machine, I continued to work with it. My dad would always tell me<br />

to write it down, but I would tell him I can remember it all. I was engaged with the<br />

youth, with those children.<br />

My dad was the first to get engaged in war, and Branoko Žutić, from the same<br />

village. They’ve started it, and all of the youth who were willing, joined them. So I<br />

joined also. Since I joined from the start, now I have the Commemorative Medal. I am<br />

a disabled war veteran. It was during the ’42, and it continued through ’43 and ’44, but<br />

I also went through a period of typhus, disease. I arrived at Zagreb with a long hair.<br />

I didn’t want to cut my hair, and I didn’t want to wear trousers. I was embaraced, it<br />

was a shame back then.<br />

Most of the girls from my surrounding joined the partisans. Actually they’ve<br />

joined with me. I led them, they followed me. I also went to a course in Gornji Budački.<br />

It was a party course, and I was in Topuski on the meeting. I also organized the youth.<br />

It all went well, without any arguing or fighting.<br />

Other girls were also sewing. They joined NOB and attended Party meetings.<br />

First thing was to attend the Party’s youth meetings. We would come to meetings and<br />

listen to what was going on. Why were the meetings called for? We were meeting to<br />

help the People’s Liberation Struggle. Besides sewing, we also gathered food for the<br />

partisans and took it to the frontlines, and after that we joined the 3rd company, where<br />

my husband was a commander.<br />

My first assignment with the partisans was the food. My second assignment were<br />

the literacy classes. I was more literate than most of them. My dad was in the Board<br />

and he organized everything, together with Branko Žutić, from our village. Now<br />

when I think about it, it was all worth praise. There was no arguing or hatred.<br />

I worked with both of them. Young men and women joined us too. Other girls<br />

were also sewing, attending to the cattle and they were learning how to read and<br />

write. That was the main task. When the battles started, some of them were killed at


Sutjeska, those who were first. There were others, which circulated in the region, in<br />

towns Vrgin Most, Karlovac, Topusko... I spent some time in Karlovac in the Board.<br />

That’s how I expanded my leadership through Kordun.<br />

Young people had a nice life with the partisans, quite merry. It wasn’t sad,<br />

although some were killed, some died from typhus and so on. But most of the time,<br />

young people were willing to react. When I had some free time, I used to sew. I’ve<br />

learned everything I needed to know. Was it more than others knew back then? Some<br />

had problems to learn something. One girl sang better than me. She had a powerful<br />

voice, and I was quieter. I couldn’t sing like that.<br />

When the typhus came, and lice after it... I didn’t cut my hair until we reached<br />

Zagreb. I never had lice in my hair. I washed it and combed it, and didn’t want to<br />

have any lice.<br />

During the battles, men-women relationship was good. If someone carries a riffle,<br />

then it was a combatant with a rifle, and if someone didn’t have a rifle, then it was<br />

a political worker. I didn’t carry a rifle, so I was a political worker. I wrote and read<br />

everything. I was in the 3rd company and in 4th battalion, but carried no rifle. I was<br />

in the 3rd company while my husband was there, and then he went to Žumbreg. I just<br />

asked if I could visit him.<br />

I met my husband while he was in Žumbreg, and I was a field political worker.<br />

When he went back to Žumbreg, he took prisoners to the Head Quarters. He was alone<br />

with ten prisoners when I met him... We married soon after that. I went to his house<br />

with him. The neighbour was calling Teša’s mother, to tell her that Teša got married.<br />

Oh my, she said, in the midst of the war. No one would get married now, except my<br />

Tešo. And he didn’t get married in his home, but in a village where my mother was<br />

born. We got married there, went straight to his home, and he reported to duty, and<br />

so did I. We were separated for the most of the time, during the war, but we wrote to<br />

each other a lot, and we were meeting. When he came to Sisak, he came by order. I<br />

also came with two other soldiers, also by duty. When he finished his work, he went<br />

dancing in a small house, and when I stepped in, he took of my cap and we danced<br />

like we were used to dancing. One woman said that we studied a dancing course. We<br />

didn’t, it was just like that. You can dance well without a course. We used to see each<br />

other from time to time, but we never forgot about each other.<br />

The most difficult thing for me, during the war, was hunger. I was most hungry<br />

when typhus started. I couldn’t enter any house to eat, for I will catch typhus. I still<br />

have my knife and spoon. I always carried that spoon with me, so I could eat. So i<br />

could use my own spoon, and not someone’s other spoon, and get infected. I didn’t<br />

have typhus, nor lice. Unlike one of our comradette, who lives in Belgrade. She still<br />

can not sit properly. But she is alive even today, and she survived typhus.<br />

After the war, I was already in Zavnoh, on a session. I was linked with the leadership<br />

in Croatia. And there I was, on a meeting in Zavnoh, when the war ended. I<br />

was one of the most literate women, thanks to my dad, and then I went to Budački<br />

and so on. Songs were everywhere! Like when someone would get married back in<br />

119


my village, and everyone would come out to see what was going on, that there was<br />

a wedding and not just death. After the war, I stayed in Croatia for some time, in<br />

Zagreb, and then I moved to Belgrade, because my husband was transferred to the<br />

Head Quarters. We got a flat in Dušanova 34, on the first floor and we lived there for<br />

a long time.<br />

It was not difficult to get used to live in Belgrade after the war. I was in Čika<br />

Ljubina Street, where the Board was, People’s Liberation Board for that region. Certain<br />

Zrinka was the manager of that Board, and I worked there, and my husband in Head<br />

Quarters. It went pretty well. There were funny moments; there were sad moments,<br />

until today. Now I am old, but we must go on.<br />

It’s better that super powers just argue, and not start fighting. It is not good if<br />

they argue, but it is alright until there are gunshots and killing. If they want to argue,<br />

just don’t let them start with killing and shooting. No way. One has pockets full and<br />

brags about it, and the other one is hungry. But this other guy will earn some money,<br />

so he can survive. I was on a funeral, and it was really sad. A man came and brought<br />

a tinny flower, wrapped up in the newspaper. He can not afford it. I bought a bouquet<br />

of flowers, and so did the man who drove there. And those who have nothing brought<br />

what? That’s it.<br />

Some people feel injustice, so they always criticize. Some people accept it. I can<br />

not blame anyone, that’s not for my age, but I still stand for what I used to stand for,<br />

for what I used to fight.<br />

I have so many memories of people. So many people left trace in my memories as good<br />

people. But some people didn’t agree with what I wanted. When I came to Gornji Budački,<br />

where I started the war, in Women’s Board, a choir came arguing: they want nicer hats, they<br />

want this, they want that. President was standing there and he was waiting for them to start.<br />

When they finally started singing, the man who was waiting to greet them, asked: why are they<br />

late, what were they arguing about?<br />

120


121


122<br />

jELENa<br />

I was born in 1921 and my maiden name is Aralica. My married name is Kadenić.<br />

I was born in a village in Vrgin Most County. Actually it was Bović County, before the<br />

war, but it was in Vrgin Most County. Before the war I was in the agriculture. Actually<br />

our mother was in the agriculture, because there was nothing else to do. There was<br />

no industry.<br />

I wasn’t involved in the movement before the war, but I liked to read, and I<br />

associated myself with young prosperous people. There were a lot of poor children<br />

who were going to schools. So they could find some jobs. I was friends with them<br />

also. There were some prosperous people. I associated a lot with my neighbor Nikola<br />

Mraović Ćurćija, who was prosperous, and we read a lot. I also read all of my sister’s<br />

high school textbooks. I read books while cow herding. Family Bulat from Vrgin Most<br />

was involved in the movement. They used to come often and they worked with us,<br />

the youth… It wasn’t some kind of organized work, but from time to time we had<br />

different meetings and they would bring us something interesting. So we could find<br />

some way out of our situation, because… You know that Kordun was poor region,<br />

and there wasn’t a lot of perspective. My father went to Canada, when I was three.<br />

He wanted to provide us with education, but since he was quite handsome, well he…<br />

took a detour (laughter).<br />

I joined the People’s Liberation Struggle because of the terror. It was a Serbian<br />

region, mostly Serbs live there. Before the war we were in the same school with<br />

Croats. There were no problems. But in 1941 the terror began, people were arrested<br />

and taken away and so people started rebelling. Started organizing, to do something.<br />

Communists came and took advantage of the situation and started working with the<br />

youth. They started organizing us and telling us of some better perspective than we<br />

had. So we joined the movement.<br />

Partisan women were absolutely equal. We were organized from the start. I<br />

joined the Party, which later became League of Communists, in December of 1941.<br />

They accepted us as soon as we decided to join the movement. There was no reason<br />

to treat women differently.<br />

At the beginning of the war I was working on the field, with the youth. I organized<br />

meetings. During those meetings I talked about what others have told me.<br />

I talked with women also. I spent some time in Kirin, which was the center of the<br />

Uprising. Nikola Vujvidović was our commander. There were a lot of women. Women<br />

from the Bulat family, who were in high school, were also there. Those who were in<br />

the schools joined the movement immediately, since they had more contact with the<br />

movement then us. There was a democratic movement before the war, but not as


strong as the communist movement from 1941. I mostly worked like that. Later, when<br />

I was accepted into Party, I was transferred to Široka Rijeka. I worked with women,<br />

had meetings with the youth, organizing them.<br />

I talked about the goals of NOB. That we are fighting to liberate ourselves, to<br />

destroy fascism. Those were the basics. And people accepted it, where ever I went.<br />

I can’t say what the most difficult thing in the war was. Everything was fine with<br />

me, because I felt I was doing something better, more righteous, different, different for<br />

the women and towards youth, towards everything. I was satisfied, despite the difficulties.<br />

There wasn’t a lot of food or clothing. I stayed in Široka Reka for some time.<br />

Huska Miljković, a member of the District Committee in Karlovac, and he took a few of<br />

us political workers from Kordun, when Cazinska Krajina was liberated in 1942. I was<br />

also transferred to Cazinska Krajina. It was a bit harder over there, because I wasn’t<br />

familiar with the mentality of the people. It was funny when I went to a meeting in one<br />

of the villages. A man asked of me to come and speak with some women, but when<br />

I got there, the house was full of women. I asked him how come those women came<br />

before me. He told me: “They haven’t come yet”. What do you mean? He said: “four of<br />

them are mine, two belong to my first son, and four of them to my second son”. And I<br />

was there to talk about women’s equality (laughter). Those were the difficulties. How<br />

should I manage all of that? I found a way. I don’t remember anymore. The important<br />

thing was that everyone was satisfied. We had to deal with it.<br />

Most of the women were Muslims. They weren’t engaged a lot. They couldn’t.<br />

Their faith forbade them. That’s why we had several Muslim youngsters that were<br />

active. There were some women, but just a few of them. It was difficult because of<br />

the religion. They were hiding, and we were against it, and spoke against it. They<br />

were coming to our meetings in secret, and called me to speak to them. They wanted<br />

to reveal themselves. But they weren’t allowed. They accepted me. One time I was<br />

near Cazin, in a village, and hadn’t eaten anything for two days, for I was always on<br />

the move. I was starving. One Muslim girl called me to her home, and said she will<br />

give me something to eat. She gave me a bowl of sugar, and I eat all of it. Since then I<br />

always say that I won’t starve if I have sugar. The girl saved my life.<br />

As an example of relationship between partisans and women, I will tell you about<br />

my husband. I met him in Cazinska Krajina, when he came from Banja Luka. He was a<br />

communist before the war. He was merry and cheerful and we were friends. We had a<br />

really nice relationship. But all once Party held a meeting and told us that we can not go<br />

on like that. Either we will legalize our marriage or break up and go our separate ways.<br />

I was amazed. We weren’t in a relationship, there was no talk of love, or anything like<br />

that. My husband said he would agree to legalize our marriage (laughter). That was<br />

our relationship, and our marriage lasted until his death in 2000. We never argued.<br />

There were a lot of relationships like that amongst partisans. But not all people<br />

were like us. I was from another region. I knew no one else. The mentality was unfamiliar<br />

to me. But Rakmija was such a nice man, that I overcome all those problems.<br />

Party made an ultimatum that there shall be no dating. That was the attitude. It<br />

123


was said that if there are some sympathies and if there are adequate circumstances,<br />

people should legalize their relationship before the Party, and each one should go their<br />

separate ways. I went to Krajina, in the 8th Brigade, and then I married Rakmija, who<br />

was also in the 8th Brigade. All of the political workers from Cazina were transferred<br />

to 8th Brigade when it was formed. I was the assistant of the company’s political officer.<br />

Rakmija was the assistant of the Brigade’s political officer. All of my comrades<br />

were promoted, except me. Blažo Đurčić was a political worker in the Brigade, and<br />

we had a conversation. He said it was best for me to do some field work, for I can not<br />

be in the Brigade’s biro, because all of the assistants were members of the Brigade’s<br />

Committee. So they’ve sent me on the field work to be a secretary for the County<br />

Committee of Ključ, because I was a wife, and I couldn’t get promoted. So I went to<br />

Ključ, where I stayed until the Liberation.<br />

I was happy at that moment, because I would live with my husband, and I will<br />

have some sort of home, and I would have some…a place to lei and to sleep. I usually<br />

went from one bed to another, didn’t know where I will sleep, where I will eat. I<br />

was young back then, and cheerful and merry. Difficulties almost didn’t bother me. I<br />

had typhus, I was wounded. It happened near Cetinjgrad. I overcame all of that. I’ve<br />

lost my hair due to typhus, while I was still in the company. And those women, from<br />

Krajina, called me a little boy when they saw me. I was small in stature…I told them:<br />

“I’m not a boy, I’m a girl” (laughter). They couldn’t recognize me without my hair.<br />

I was wounded near Cetinjegrad. I was there with my company. Well not actually<br />

with the company, but I was in the Committee. But when the action starts, we all go.<br />

There were two hills, and I was a young girl, and I was interested how they can shoot<br />

from over there. I rose up to take a look, and a burst from a machine gun hit me, but I<br />

thought it was only a scratch. I thought that was all, and it healed after a few months.<br />

I didn’t feel anything, until I got old. Then my arm started to go numb. I had an operation<br />

recently, and they told me in the hospital that they couldn’t remove the bullet,<br />

because I would lose the whole arm. I said it is alright. That’s how I was wounded.<br />

After the war I was called to Sarajevo. I was appointed for the organizational<br />

secretary for the Regional Committee of Novo Sarajevo, together with Vasa Rajić. He<br />

was a secretary, and I was organizational secretary. My son Goran was born there.<br />

When he was a month old, I brought him to Belgrade, in a back of a truck. I was transferred<br />

to Belgrade. I was a member of the Local Staff Committee, and then I returned<br />

to Sarajevo, where I worked in the CK, in the Apparatus. I finished two years of night<br />

high school and the Party’s school. But I had two children and I couldn’t continue my<br />

education, and I regret it. That was my only wish, for I was a good student. I liked to<br />

read and to learn. But it was impossible.<br />

I couldn’t do it because of my children, and my work. I was always active as an<br />

organizational secretary. Then I went back to Belgrade, where I was a secretary for the<br />

Local Combatant’s League for a time. Then I went to Niš. I worked for Social Security<br />

and in the Committee. Returned to Belgrade. I was a manager in one of the offices of<br />

Social Security for five years. After that I worked in Municipal League of Belgrade,<br />

124


and there I spent the most of my time. I was a chief in the Health Insurance of<br />

Belgrade, and that was most difficult job. I worked there for the longest period. When<br />

my brother’s son graduated from the Law Faculty, he got a job there, but I was already<br />

retired. Are you a relative of Jela Kandelić? He said: “My father’s sister”. If you work<br />

like she used to work, it will be alright. They said I tought them how to work.<br />

The most memorable scene from the war were my meetings with the people,<br />

where I would talk, and they would accept it. It was dearest to me. That they accepted<br />

our movement, to join us. Most of that was in Bosanska Krajina, and in Kordun. All of<br />

Kordun was involved in the movement from the beginning, because it was necessary.<br />

They started arresting straight, healthy people. A cruelty of fascism that everyone had<br />

to condemn, no matter if they were in the movement or not.<br />

I think that People’s Liberation Movement was a beautiful movement, which<br />

should be fixed by removing some minor mistakes. And it had to go on, and not to<br />

allow that we end up like this. I have the same attitude towards the enemies from the<br />

Second World War. I won’t change a bit. While there are fascist I can not change it.<br />

After the war I was lieutenant, but I am just a combatant, a worker. I held no high<br />

positions, but I was always active, and I was always working. I think people liked me<br />

while I was talking with them.<br />

125


126<br />

OLGA<br />

My name is Olga Dujmović. I was born in Bihać in 1925. I studied four years in the<br />

elementary school, and one year in junior high in Bihać, and then the occupation began<br />

in ’41. I joined the partisans in 1942 and quit my education, because the period of 1941-<br />

42 was a terrible one in Bihać. It was the time of persecution for all the Serbs and all the<br />

Jews in Bihać. There was no talk of education, so I joined the partisans in 1942.<br />

Bihać was liberated on November the 4-th 1942. Up until then we were occupied<br />

by Germans, ustašas, who were probably the most numerous and most horrible and<br />

domobrans, who were the regular army. The 55-th infantry regiment was in Bihać<br />

even before the war, and they stayed there when the war started. Battles around Bihać,<br />

shooting actually, for I don’t know how much combat there was, I wasn’t a member<br />

of SKOJ or any other organization, but there was shooting each night. But not just in<br />

Bihać, but in the area too. Bihać is on the slopes of mountain Pješevica. After two days<br />

and two nights of battle, Bihać was liberated in 1942.<br />

The war and all the armies terrified me, although I was not to be blamed for anything.<br />

There were some stories of partisans killing everyone wherever they arrived.<br />

A village of Golubić, some 4 or 5 kilometres from Bihać, was taken by partisans, and<br />

there were stories that they slaughtered everybody and took away all the girls. The<br />

very first night they attacked, they were passing by my house, through the garden. I<br />

hid myself under the bed, so they couldn’t find me. However, since my mother was<br />

staying over at the neighbour’s, in the morning I went over there with my cousin to<br />

see her, and that was my first contact with the partisans. Two of them stepped out of<br />

the house, carrying some bread and sugar. I guess they saw that I am terrified and<br />

asked me: Do you want some bread? Some sugar? That moment convinced me that<br />

those people were not vampires or beasts, and that they are quite decent people. I was<br />

sad when they had to leave. But they also attacked on the second night, and in the<br />

morning they liberated Bihać. There was a party organization in Bihać, city board of<br />

the Communist Party and organization of SKOJ. By liberating Bihać, the also liberated<br />

some other towns: Petrovac, Drvar, Prahovo, Krupac, Cazin. The First Session of the<br />

AVNOJ was held in Bihać on November 26, 1942, USAOJ congress was held in Bihać,<br />

there was a conference of women, the 8 th brigade was formed in Cazin, some twenty<br />

kilometres from Bihać. It was all possible because Bihać accepted the partisans, the<br />

struggle, the idea of and the organization of the youth. So I immediately, after that<br />

sugar, joined the movement. There was a hospital in the camp in Bihać, there was<br />

organization of the youth, cultural and educational work, collecting food and clothes<br />

for the wounded. Knitting socks for the partisans, cultural-artistic performances were<br />

also organized in the hall where the First Session of the AVNOJ was held. When the


time came to leave, a whole battalion of youth left Bihać, even some complete families,<br />

Croatian families that joined the partisans. When I first left with the partisans, it was<br />

some twenty kilometres from Bihać, with a few of them. Some joined the Bihać company<br />

that was a part of the detachment, and some joined the 8 th brigade. I didn’t, for<br />

I remained in Bihać until the retreat from Bihać. We went to Hrgar, where we stayed<br />

until the beginning of the Fourth Offensive. We stayed there for a while, and then left<br />

in order to demolish the Una railroad. That was the Bihać-Knin railroad, only partially<br />

completed. Since we were under constant pressure of everyday battles, we went to<br />

Lipa, and even further to Oštrelj. There was the headquarters of the 8 th brigade. Few of<br />

my girl friends and I were then transferred to the protective company of the brigade.<br />

During the battle, while we were retreating from Bihać, we had no missions,<br />

except that one time we went to destroy the railroad, for we were always on the<br />

move. We were on the run, or maybe I should say on the retreat, because Germans<br />

were advancing. Up to the arrival at Oštrelj, where I was transferred to the supporting<br />

company of the brigade. There were many girls in that company, because those were<br />

field workers, accompanied to the supporting company and the girls from the occupied<br />

villages. So we were assigned to the brigade, helping the wounded – supporting<br />

company had its own hospital. We were helping in hospital, washing the bandages<br />

and helping the others. We had no medical course, we didn’t knew much.<br />

From Oštrelj we went for Drvar, and from Drvar we continued to Grahovo. There<br />

we stopped in some village near Drvar, I don’t remember the name of that village.<br />

The whole brigade had to go across the road Drvar-Grahovo, to the other bank of the<br />

river, and on that spot the brigade was cut in half by tanks. The headquarters of the<br />

brigade, together with two battalions got across, to the village Očijevo, and the other<br />

two battalions went to mountain Šator, where they suffered horribly. There wasn’t<br />

much to do in those days. There was a lot of wounded, and we, Bihać girls from the<br />

supporting company, helped as much as we could, by cooking. Those of us who knew<br />

how to cook – I didn’t knew. We were assigned to take a medical course in Korčanica.<br />

Korčanica lies on the slopes of Grmeč mountain, and there was a hospital where we<br />

went to finish a course, so we could actively join the combat. The course lasted for a<br />

week, maybe a few days more, but that was the time of the Fourth Offensive, which<br />

was horrible: no food, no accommodations, no clothes. Those were the most difficult<br />

times during the war. There were difficult times after that, but I guess that these first<br />

days were also the most difficult.<br />

So we spent almost ten days on that course and then the division’s hospital had to<br />

evacuate because the enemy was advancing. But before we left, I got a fewer, because<br />

I had typhus – epidemic typhus. So I was evacuated not as a participant in the course,<br />

but as a typhus diseased. We were taken down the mountain in some cart, with a high<br />

fewer. That fewer is so high that you lose your consciousness, you don’t know if you<br />

are awake or not. So they took us down to some village, I later found out it is called<br />

Tuk Bobija, near Lušci Palanka, where Germans were stationed, as the doctors and<br />

nurses informed us. And they were lowering us down in some buckets, probably bar-<br />

127


els cut in half so we can sit in them, into those natural dugouts. They were lowering us<br />

by ropes. Nurses were waiting for us below, and placing us where they could. People<br />

were freezing in those holes, because it was cold. There were no conditions to light a<br />

fire down there. There was nothing. I was mostly unconscious, but each time I came to<br />

my senses I could hear talks – doctors have run away, nurses have left us, we are left<br />

alone. There was a lot of wounded and sick dying down there. During the night, they<br />

were taken out and buried. How much time we spent there, I have no idea. What we<br />

eat, I don’t know. We were given no medicine, because there was no cure for typhus.<br />

Some prescribed that we shouldn’t even get water. We were deprived of water.<br />

That was the most difficult period of war for me. Not just the period in the dugouts,<br />

but before that too. That period from Bihaća, until we arrived at the Korčanica<br />

was horrible, just horrible. Constant combats, wounded were piling up, always on the<br />

run, no sleep. Snow, winter, really cold winter. Depraved of sleep, and then the dugouts.<br />

For the most part I didn’t know where am I, I didn’t know who am I.<br />

Nevertheless, that was not so difficult on me. However, it was time to pull us out<br />

of those dugouts. I survived the worst. Me and others infected had lost all of our hair,<br />

as it was normal. The couriers took us somewhere to our brigade’s headquarters. Tuk<br />

Bobija and Lušuc Palanka are both in Podgrmečje. The headquarters was somewhere<br />

in that region, so they have taken us there, to recover for two or three days. All the<br />

typhus diseased, those that were sick before and after me, were not quite sane. Was<br />

it of the high fewer, was it due to the exhaustion, but almost all were such. After a<br />

while, when we were better, they have sent us back to our respective brigades. My<br />

brigade, the 8 th , that carried me to the Korčanica, was in Lika. Now we had to cross<br />

over the river Una, and go to the Lika’s side. When we got there, they have taken us to<br />

the brigade’s ambulance station as convalescents. We spent some time there, and went<br />

to Plitvica Lakes, where we spent the May Day, and continued to Žirovac in Banija as<br />

convalescents. Before that, we had to stop for a while on Petlova Gora. The brigade was<br />

engaged in combat this whole time. This was all out of my reach, although I was there.<br />

We finally had a break in Žirovac and I was transferred to the 2 nd company of the 3 rd<br />

battalion as a nurse. Because I had some experience in treatment of wounded and sick,<br />

I could be of some help. We had to deal with typhus and scabies. Scabies was a disease<br />

spread by unhygienic conditions. It usually manifested on hands and fingers. We also<br />

had wounded, where the company’s nurse would be first during the actions. We had<br />

no large-scale actions, but we attacked enemy positions, or they were attacking us, and<br />

then we had to defend ourselves. Either way, there were wounded. We operated with<br />

company’s nurses, battalion’s sanitary officers and their deputies, and people who<br />

carried the wounded. We also had brigade’s ambulance stations, division’s hospitals.<br />

Wounded would be treated there and then sent somewhere else, and that depended<br />

on the state of the wounded. I was in the 8 th brigade until the Jun or July 1943. After<br />

that I was transferred to the surgical crew of the 4 th division. Our crew consisted of a<br />

surgeon Zdenko Kraus, a Jew, anesthesiologist Lilika Kraus, and me as a scrub nurse.<br />

There was also one physician and his aid and some security. One of the platoons, that<br />

128


led the horses, carried our instruments. I stayed there until I moved to the brigade. I<br />

just need to say one thing about the surgical crew. They always had work, because all<br />

of those that didn’t go to the hospital, went to the surgical crew. We didn’t just operate.<br />

We had many amputations, head surgeries, that didn’t always went well, because<br />

we had really bad conditions. We also had chest operations, because those who were<br />

wounded in the stomach weren’t even operated. We couldn’t help them, because we<br />

didn’t have adequate conditions. But there I heard of a greate battle, of great bravery<br />

of the fighters from Kozara. They were from under the Kozara mountain, and we,<br />

across the river Sana, were from under the Grmeč mountain.<br />

One day a comrade from Kozara came to us. They were attacking the railroads,<br />

blocking them, blowing them up, and the train and its escort would jump out of the<br />

tracks. Then they would rob that train, and that’s how we supplied ourselves. There<br />

was one combatant whose leg we had to amputate. Doctor Kraus said that we have<br />

nothing for anesthesia. We usually gave ether to patients. We would put a mask on<br />

patients nose and drip one drop at the time, until patients falls asleep, and then we<br />

operate. However, doctor said, if we don’t amputate, he will die, he will get tetanus<br />

and he will die. And we have nowhere to get some by ourselves. Other comrade said,<br />

I will tell him that, and we’ll see what he will say. That moment raised my moral.<br />

With all the hardship we were through, we have to cut off his leg with absolutely no<br />

anesthesia, not even local. Not total anesthesia, no injections to give him, to ease his<br />

pain. He just said: “Cut it doctor, I’m born under mountain Kozara, where mothers<br />

don’t give birth to traitors, nor to cowards.” Doctor said: “Give him rakia, to drink as<br />

much as he can.” During the operation he fainted, because we had to cut the tissue,<br />

tie it, tie the veins, cut through bone with a saw. Luckily, we could perform the whole<br />

procedure. Many people didn’t believe that he will survive, but thanks to the quick<br />

procedures, we succeeded.<br />

Women had very complicated life. They were side by side with combatants, girls<br />

they were, not women, but girls. When a combatant is wounded, he is on the frontline,<br />

and they would carry him from the battle. Then women would bind his wounds,<br />

and send him to the battalion, surgical crew, or hospital, depending where the battle<br />

was fought. Battles were always organized, if we weren’t attacked, and always coordinated.<br />

Battalions, brigades, even divisions, women were working during the battle.<br />

When the battle is over, combatants would rest, and women continued working as if<br />

they weren’t in the battle: washing bandages, take care of the wounded, there were<br />

many wounded legs, many of those with itch, with scabies (as we called it). Women<br />

are cooking, washing laundry, steaming it...we had so many lice, which were the<br />

main reason for the typhus. Women were also doing that, with the help of nurses and<br />

those that carried the wounded, who were considered as a medical staff. Women were<br />

active in the battle and after the battle.<br />

Relationships between men and women were friendly. We were strict when<br />

considering intimate relationships. There were no emotional relationships between<br />

comrades and comradettes, besides friendship. There were no love affairs. I was in<br />

129


one room, because I was an ambulance officer. We would get one room, and if there is<br />

something to cover the floor with, some straw or something. If there isn’t, we would<br />

lie on the floor, one, two, five, six and me at the end. No one ever even tried to hold<br />

my hand or anything. That would be horrible, that would be bad. Moral was so high,<br />

that today’s youth couldn’t imagine it. And comradery so strong, so developed that<br />

comrade would die for his comrade, comradette for comrade, comrade for comradette.<br />

That’s something amazing and that was the most wonderful thing in those days, when<br />

we had nothing to eat, nothing to wear and when you can not sleep. You sing, you<br />

dance, and that’s how you make up for it.<br />

We also had some free time and periods of peace. In the end, no one is so durable<br />

to go from battle to battle, to move each day, not to sleep, and not to take a rest. So<br />

sometimes we retreated, one company, one battalion, to rest for a few days, to recover.<br />

Than we had shows, we danced in kolo. Therefore, it wasn’t all just battle after battle.<br />

And then I left, for serving in surgical crew was easier than in combat units. It was<br />

far more difficult in units. Surgical crew was out of the combat, and there was more<br />

free time. Time for learning.<br />

While I was in company, there was one Bibić Soka. She was the squad’s nurse. I<br />

spotted her once with the brigade’s political officer, one Rudi Baumbiger, and some<br />

other people with them. I was always with Soka, and so I approached them. They<br />

stopped talking. I asked them if I am interrupting them. The political officer said: “No,<br />

we were just talking about you. You will be a member of SKOJ.” And so I became a<br />

member of SKOJ. And while I was in surgical crew, I was admitted to the Party, the<br />

Communist Party. Those two moments mean a lot to me, and they were my goal. It<br />

sounds unbelievable, but when someone was needed to attack a bunker, they were<br />

looking for volunteers amongst the members of SKOJ and Party. They were the first to<br />

attack. People say that they joined the Communist Party. But we didn’t join, we were<br />

risking lives if we are admitted to the Party.<br />

From surgical crew I was transferred to Kozara , in 11 th Kozara brigade, in April<br />

’42. I was ambulance officer of the first battalion. Battalion had four companies, and<br />

each had its own ambulance. My duty was to work with the nurses in ambulances,<br />

in companies, to monitor the companies. I had a horse, and when I sit on the horse<br />

it wasn’t a problem to go from one company to another, sometimes with a courier,<br />

sometimes alone. I was a coward when I lived in Bihać, I was afraid of ghosts; afraid<br />

of the living and of the dead, but now I wasn’t afraid anymore. There was no more<br />

fear, because life has been like that. So I wasn’t afraid, be it night or day.<br />

From the 1 st battalion I was transferred to the 4 th battalion. We always attacked,<br />

whenever we had a chance. We attacked Ključ, but didn’t succeeded in capturing it,<br />

although we recovered after that. I was bare foot when we attacked, no shoes. I left my<br />

home in heavy boots, and when the summer came, it was too hot to walk in them, so I<br />

traded them for leather opanke. When I walked through mud those opanke deformed,<br />

so I throw them away and attacked Ključ bare footed, walking on the railroad, on the<br />

macadam. When I returned my legs were useless. We captured one part of Ključ, but<br />

130


we had to retreat. However I survived that too, probably because I was young, and<br />

my wounds healed quick and I also got some shoes.<br />

While I was in 4 th battalion we were stationed on Gučo mountain. It was some old<br />

monastery, from where we used to organize ambushes. We would sit in ambush and<br />

wait for an enemy convoy, infantry or vehicles and we wait for the right moment to<br />

attack. The only supplies we could get were from the enemy: food, ammunition and<br />

clothes. No one supplied us; we had to do it ourselves. One night was really cold, and<br />

we were waiting in the ambush the whole night, but no one came. When we started<br />

retreating, I couldn’t move. I had frostbites and when we wormed ourselves, we had<br />

horrible pains. I simply couldn’t believe it. Others also had frostbites. Nevertheless,<br />

we survived that too.<br />

After that I was ambulance officer of the 11 th brigade. I would like to tell you<br />

about the attack on Travnik. We came from Kozara to Zenica and Travnik, where<br />

we spent about six months. There were battles in Hankupanje, Musovača, wherever<br />

we could attack, or were attacked. We mostly attacked at night, but they sometimes<br />

attacked us at day light. We attacked Travnik for two days. Second day we were<br />

stationed on some hill, and since I was ambulance officer, we were a bit isolated.<br />

Brigades ambulance was there, brigade’s physician and pharmacist. A few nurses<br />

were also with us. When the daylight came, a part of the Travnik was liberated, so<br />

we came down to see the situation, how battle was progressing. I can’t remember<br />

any more who was with me: my deputy was with me, someone from the brigade’s<br />

headquarters, some people who were carrying the wounded. Suddenly I spotted<br />

two of our combatants staggering down the road, it was a road, with macadam, not<br />

a street. I run towards them, to help them, but someone stopped me. He said: “No!<br />

They were shot.” I couldn’t understand how could they be shot, they are our comrades.<br />

A few partisans surrounded them. Why were they shot!? A commander of a<br />

battalion has ordered a courier to shoot them, but he refused, so the commander shot<br />

them. And why? Partisans were highly moral. They were moral in relations between<br />

men and women, but they were also moral when it came to the private property.<br />

Although we had nothing, absolutely nothing. We would lie in the orchard starving,<br />

but we wouldn’t pick a plum or an apple, until the owner would come and told us:<br />

“Here, take some.” These two youngsters went into some shad and took some mirrors<br />

and some combs. The one of the locals, who was also a commander of another<br />

unit, to show to everyone that we stick to our principles, shot them. I started to cry<br />

to sob. They were only nineteen, like me. And they are lying there, and I cannot help<br />

them. They are not dead they are still staggering. Then their commander came, Đuro<br />

Milinović, whom I known from brigade, with a schmeisser in his hands, with blood<br />

red eyes, asked: “Who is the bandit that did this?” Others approached him to calm<br />

him down, to prevent one more evil. That was so difficult for me, besides all of those<br />

physical hardships; this mental burden haunted me for a long time. I couldn’t accept<br />

or understand that someone could do something like that for such a tiny offense.<br />

Regardless of the moral or lack of moral.<br />

131


We fought in Croatia at the end of the war. We were advancing towards Split<br />

when Italy capitulated, and we reached Vrlika, not Split, but we could get some<br />

clothing and food. During the entire war we were always going somewhere. You<br />

can’t believe where we went. When we left Split, we came back to Podgrmečje from<br />

Dalmatia. Podgrmečje and Kozara was our base. And combatants from Kozara didn’t<br />

want to leave Kozara for some time. They were bonded to Kozara, but when we had to<br />

move to Travnik, that was the first time they had left Kozara. That was in 1945, when<br />

we advanced to Zagreb. However our 4 th division didn’t advance towards Zagreb,<br />

but went straight to Karlovac. We suffered heavy casualties there. Battle for Karlovac<br />

lasted for two or three days. We liberated Karlovac and headed for Zagreb. We came<br />

all the way to the Sveta Nedelja, but by that time Zagreb was already liberated, on<br />

May 9 th ’45. I don’t know. Maybe it was May 10 th , but probably 9 th , because that day is<br />

celebrated as the day of liberation. From there we advanced to Celje. How and why,<br />

I can’t tell you. That was the strategy. We came near Celje, to Reichenburg. How it<br />

is called today, I don’t know, I never asked after that. Now it has some other name.<br />

Brigade’s headquarters was stationed there, and I was with the headquarters, and we<br />

rested there, there were no more battles, we recuperated a bit. We also had beer, for<br />

those who drank beer. There was a brewery. Suddenly – move on: Split – Šibenik –<br />

Zadar. English are disembarking and we went there so they don’t disembark. That<br />

was amazing how we moved from one part of the country to the other, and that country<br />

was not small as this one today. And so we moved to the coast, mostly on foot, but<br />

we travelled by train for a bit, on the Una railroad, to Knin. We were reassigned from<br />

there. My brigade went to Šibenik. That’s the first time I saw the sea. I grew up by<br />

river Una, which is rapid, deep and cold. When I saw the sea, I was afraid to go in to<br />

the water, when I just imagined how wide and deep it is. I had some nice moments in<br />

Šibenik. We were stationed in a hotel for a month and a half. From there we went to<br />

Serbia, again on foot. There was our permanent camp. And so we entered Valjevo, as<br />

I suppose the other brigades did. We had about two hours to get ready, and to stand<br />

in line. The brigade’s headquarters was in front, riding on horses, and I was with them<br />

on my white horse. During the war I had a horse and a blanket for sleeping. We ceremonially<br />

entered Valjevo, and we were welcomed with ovations, eith applause, with<br />

delight. Then we were assigned to households. I was an officer – I earned the rank of<br />

sergeant in ’43, and I was promoted in ’44, when they started giving ranks. We were<br />

accommodated in rooms. I usually went each day to work at the ambulance station,<br />

our brigade’s ambulance station. We mostly had lightly wounded, convalescents and<br />

some patients. I also got married in Valjevo. We had our wedding in Valjevo, and<br />

since my husband had to go to Niš, I went with him. For a short period we lived in<br />

both Valjevo and Niš. Then he was assigned to duty in Zaječar and I followed him.<br />

We came to Zaječar on May 6 th , on St. George’s day. I left the army when I gave birth<br />

to my son in Jun. And so I was demobilised. I was imposed a lifestyle in Zaječar that<br />

didn’t suit me. I was 21 when I had my son. I had to work with youth, in the city, and<br />

I was constantly on the move. Then I joined the army again. Then I started working<br />

132


in Zaječar, after that I moved to Kragujevac, Mostar, Titograd, Tuzla. From Tuzla I<br />

moved to Belgrade. I was no longer in medical corps during that period, I worked in<br />

administration: division, army corps, army, depending on the situation. I was working<br />

in political department of the 1 st army in Belgrade. As a women combatant since 1942<br />

I was entitled to reduced service years, and so I could start my pension after 22 years<br />

of service. I had three kids and I needed my pension. I asked to go to the retirement in<br />

Belgrade, with a rank of major.<br />

When it comes to the attitude of our state to NOB I can say only the worst. For our<br />

state there is no NOB, we do not exist, supreme commander doesn’t exist, everything<br />

we created doesn’t exist. That’s horrible, that’s degrading, not for me, but for this<br />

country. And the people? They are not better. If the people was any better, the state<br />

could not act this way.<br />

133


aBBrEVIaTIONS<br />

AFŽ – Women Anti-fascist Front<br />

AVNOJ – Anti-fascist Counsel of Peoples Liberation of Yugoslavia<br />

APV – Autonomous Region Vojvodina<br />

CK – Central Committee<br />

CO – Central Board<br />

FNRJ – Federative Peoples Republic of Yugoslavia<br />

GO – City Board/Head Board<br />

GIO NS APV – Head Executive Board of People’s Assembly of Autonomous Region<br />

Vojvodina<br />

IO – Executive Board<br />

JNA – Yugoslav People’s Army<br />

KPJ – Communist Party of Yugoslavia<br />

MK – Local Committee<br />

MO – Local Board<br />

MDSŽ/MDFŽ – International Democratic Union of Women/International Democratic<br />

Federation of Women<br />

NOO – People’s Liberation Board<br />

NOB – People’s Liberation Struggle<br />

NOP – People’s Liberation Movement<br />

NOV - People’s Liberation Army<br />

OK – District Committee<br />

OMPOK – Cultural-economical youth movement<br />

OO – District Board<br />

ONOO – District People’s Liberation Board<br />

PK KPJ za Vojvodinu – Regional Committee of Communist Party of Yugoslavia for<br />

Vojvodina<br />

PO – Regional Board<br />

SK – County Committee<br />

SKJ – Communist League of Yugoslavia<br />

SKS – Communist League of Serbia<br />

SO – County Board<br />

SBOTIC – Union of Banking, Insurance, Trading and Industrial Clerks<br />

SSRNJ – Socialist League of Yugoslav Working People<br />

SSSR – Union of Soviet Socialist Republics<br />

URSSJ – United Worker’s Union League of Yugoslavia<br />

USAOJ – United League of Anti-fascist Youth of Yugoslavia<br />

134


COMMUNIST ParTY OF YUGOSLaVIa (KPj)<br />

Socialist Worker’s Party of Yugoslavia (of Communists) was founded in 1919.<br />

Secretariat of Women Socialist (of Communists) was created at the Socialist Worker’s<br />

Party of Yugoslavia (of Communists) – SRPJ(k) congress, with a task to propagate<br />

equality between man and women, regardless of their avocation, nation or creed,<br />

with a strong accent on a right to vote, for both men and women, after the age of<br />

eighteen. Secretariat of Women Socialist (of Communists) wasn’t a standalone institution,<br />

but a part of Socialist Worker’s Party of Yugoslavia (of Communists). During<br />

1919 a network of communist women’s movement is formed in Vojvodina: Novi Sad,<br />

Sombor, Pančevo, Petrovgrad (Zrenjanin), Subotica, Vršac. Socialist Worker’s Party<br />

of Yugoslavia (of Communists) – SRPJ(k) changed its name to Communist Party of<br />

Yugoslavia – KPJ, on the Second Congress in Vukovar, in 1920.<br />

Women’s Conference for women members of Communist Party was held in<br />

Novi Sad in 1920, when eighty women participated. There were sections of communist<br />

women in Vojvodina in Novi Sad, Temerin, Subotica, Petrovgrad (Zrenjanin),<br />

Melenci, Čuruk, Kisač etc.<br />

4-th Regional Conference of KPJ in Vojvodina was held in 1940. It specifically<br />

stressed a need for a larger involvement of women in KPJ. Active participants included<br />

Sonja Marinković, Gordana Ivačković and Judita Alargić. Sonja Marinković and Gordana<br />

Ivačković were chosen as members of PK KPJ for Vojvodina. Gordana Ivačković was<br />

also chosen as an only women delegate for the Fifth Land’s Conference of KPJ.<br />

At the Fifth Land’s Conference of KPJ (1940) “the women question” was an individual<br />

subject, but was recognized as an integral part of the working class struggle.<br />

However, there were specific demands concerning women, from the field of political<br />

rights (a right to vote), labour rights (same work and same wages as men, abolishment<br />

of the night shifts for women, paid maternity leave), against prostitution and double<br />

standards, children rights, legal indentation of martial and extramarital children.<br />

josip Broz Tito (1892-1980)<br />

The main political figure of Socialist Yugoslavia. His biography is also the most<br />

important entry in the history of KPJ/SKJ (he was its chief since 1937), Peoples<br />

Liberation Struggle and building of Socialist Yugoslavia. He was the chief of KPJ/SKJ,<br />

Prime Minister of FNRJ and Minister of People’s Defence, Marshal of Yugoslavia, Head<br />

Chief of Armed Forces, the most significant figure of the Non-Aligned Movement.<br />

During the People’s Liberation Struggle, People’s Liberation Boards were formed<br />

in liberated regions – the seeds of the future socialist government. They were founded<br />

based on the document that was issued by the General Staff of the People’s Liberation<br />

Army in 1942 – “Missions and Organization of the People’s Liberation Boards in<br />

Liberated Regions”, and also based upon “Orders for Election of People’s Liberation<br />

Boards”, which was written by the Head Chief of the People’s Liberation Army –<br />

135


Josip Broz Tito. It was explicitly stressed that the election of men and women into<br />

these boards should be equal. During the World War II women often participated as<br />

members (or chiefs) of health, education or social commissions, and also agricultural<br />

commissions.<br />

Cultural-educational boards had a major significance, for they organized lectures,<br />

amateur theatre, instrumental performances, and literacy courses (especially<br />

for women). Wall newspapers were very popular. 8-th of March was also celebrated.<br />

Women used to work in “partisan workshops” too, and usually they were in charge<br />

of the sartorial workshops.<br />

Rеgional Committee of KPJ for Vojvodina made a resolution in 1942, to found a<br />

People’s Liberation Board for Vojvodina and start magazine Free Vojvodina.<br />

136<br />

County<br />

Territorial and administrative unit of socio-political system, a form of local selfmanagement.<br />

There were 25 counties in Vojvodina, and independent from them were<br />

cities: Novi Sad, Subotica and Zrenjanin (Statute of AP Vojvodina 1953.). Counties<br />

were abolished in 1960.<br />

SKOj and USaOj<br />

SKOJ – Young Communist League of Yugoslavia was founded in 1919. It was<br />

an organization of the young communist under the direct supervision and command<br />

of the KPJ. The Fifth Regional SKOJ Conference was held in 1940. The participants,<br />

among others, were: Sonja Marinković, Stanka Munćan, Jelisaveta Petrov-Beba, Lidija<br />

Aldan, Olga Radišić, <strong>Rosa</strong> Vilić-Nada. Jelisaveta Petrov-Beba was only women elected<br />

as a member of Regional SKOJ Comittee.<br />

USAOJ – United League of Anti-fascist Youth of Yugoslavia, formed during<br />

the NOB, was an organisation that included the youth that were against fascism.<br />

Organisation changed its name to People’s Youth of Yugoslavia in 1946. Since 1948,<br />

SKOJ was the most elite part of the USAOJ. In 1944 the youth movement presented<br />

very important anti-fascist force, for there was 107.800 members of SKOJ and 70.000<br />

members of USAOJ, which included a large number of women members. Local conferences<br />

of the United League of Anti-fascist Youth of Vojvodina (USAOV) for Eastern<br />

and Western Srem were held in 1944.<br />

The First Congress of Anti-fascist Youth of Vojvodina was held in Novi Sad on<br />

27-30 December 1944.<br />

People’s Front of Yugoslavia was an organization whose members were fighting<br />

for “full realization of rights to work, right to rest, social and pension insurance,<br />

healthcare right...” In 1945, the organisation was taking care of war victims and advocated<br />

full and equal participation of women in all aspects of life and labour. People’s<br />

Front was an umbrella organisation for other front-like organisations: League of


Trade Unions, SKOJ, AFŽ... The organization changed its social function and name to<br />

Socialist League of the Working People (SSRN), during the 4-th Congress of People’s<br />

Front in 1953. According to the Statute of the SSRN Trade Union and youth organizations<br />

are working autonomously, but AFŽ is not. Special commissions are to be<br />

formed for work with women, based in the SSRN.<br />

People’s Assembly of FNRJ passed a law considering Five year plan of development<br />

of Yugoslav people’s economy (1947-1951.) Five year plan was designed<br />

accordingly with Soviet five year development plans. The purpose of this plan was to<br />

develop industry and centralize the accumulation in order to create an independent<br />

Yugoslav economy. The focus was on heavy industry, and intensive development of<br />

Bosnia & Herzegovina, Montenegro and Macedonia were planned.<br />

137

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!