Java e Shkencës 2012 - Universiteti i Prishtinës

KUMTESA
Ja som roja, more, ot planina ( Dokle, 446), (alb. < roja – „straža“).
I ja gi sakam muškarci da mi bidet vendosur (alb. „odlučan“), Ama krahasim (alb. „u
poređenju“) so drugete, a me kuptuješ? (alb. „shvataš“). Veljet se prmirsualo (alb.
„popravilo“), (Orešek). Mije ot Šišteec i Borje pondruše (alb. „drugačije“) zborime.
(Zapod). Mu pišaf se dejka negova ide po loši putoj. (Dokle, Priče).
Navedeni primjeri ukazuju na prilagođavanje albanskih riječi morfološkom sistemu
goranskog govora. U glagolu kuptuješ (alb. < kuptoj – „razumijeti“, „shvatiti“) nastavak -
uješ je goranski nastavak za drugo lice jednine prezenta. U glagolu prmirsualo (alb. <
përmirsoj –„popraviti“, “poboljšati“) nastavak -ualo je nastavak glagolskog priloga radnog
za srednji rod, dok je u riječi pondruše (alb. < ndryshe – „drukčije“) -po prefiks za
komparativ priloga. Sličnih primjera ima mnogo, jer je albanski jezik ovdje prisutan u
svakodnevnoj komunikaciji izvan porodice u svim javnim i državnim institucijama.
I u manjem broju toponima i patronima primijetan je uticaj albanskog jezika:
Toponimi: Árber (Orčuša), Bériša (Dikance), Gurél' češma, Gúrel', Džónoec, Džerávišća
(Res- telica), Đinóf potok (Kruševo), Gúra (Zlipotok), Kíša, Píšec (Borje), Kíša, La Dámes,
Maj vores, Nən aras, Más krei (Orčikle).
Patronimi: Beriša, Krasnići, Ljura, Paljoš (Brod), Paškovci (Gornja Rapča), Nelja, Kojčin,
Kru- ezi, Šalja, Šok (Globočica), Brenoli, Sopi (Kruševo), Ukovci (Kukaljane, Baćka),
Bardovci (Leš- tane), Páljinci (Borje), Gaši, Krasnići (Orčikle), Kaljimačići (Orgosta),
Bíbinci (Orešek), Kras- níćovci, Šlaku, Mataj (Zapod), Tuševci (Urvič) i drugi.
U albanskom dijelu Gore goranski govor u odnosu na državni i administrativni jezik
(albanski) ima poziciju „kasnog bilingvizma“, jer učenje albanskog jezika ovdje počinje tek
od šeste-sedme godine, tj. polaskom djece u školu.
U ovom dijelu Gore gotovo jedan vijek egzistira posebno interesantna jezička realnost.
Naime, tamo je albanski jezik prisutan u administraciji, školstvu i cjelokupnom društvanom
životu, dok goranski („naški“) služi za privatnu komunikaciju. To je navelo Shefqeta Hoxhu
da dođe do zaključka da se u „bilingvnoj zoni Gore govori albanski jezik i jedan slavenski
dijalekt sa nejasno određenim statusom, koji se može približiti makedonskom, odnosno
bugarskom“ (Hoxha:2007). Međutim, bilingvizam je ovdje nastao kao rezultat specifičnih
okolnosti nastalih nakon 1923. godine, kada je uspostavljena sadašnja politička granica, i
kada je ovaj dio Gore potpao pod jurisdikciju albanske države, kada je albanski jezik postao
službeni i kada su otvorene škole na ovom jeziku. Prije toga je retko ko znao govoriti
albanski jezik (Dokle:2009). O tome najbolje svjedoči kazivanje Ilijaza Šahinija iz Borja,
učenika prve generacije škole u Borju otvorene 1928. godine: „Nismo znali niti jednu
albansku riječ. Učitelj nas je učio albanski jezik isto kao što majka uči dijete kada počinje
govoriti. Najprije nas je učio kako se na albanskom imenuju dijelovi tijela. Uhvati uho i kaže
ovo je uho, a onda ovo je nos, ovo su usta, ovo su oči i tako redom. I pored toga što je dobro
poznavao slavenski, nikada nam nije govorio slavenski. Tako smo, iz dana u dan, učili novi
jezik“ (Elmaz Dokle:2010).
ZAKLJUČAK
~ 308 ~